To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

07.12.2017.

Pravosuđe?

Čitam na Klixu članak o suđenju onom Sefiću što je autom ubio dvije djevojke. Lakrdija i šarada. U članku se opisuje kako advokati opstruiraju postupak, kasne ili se uopšte ne pojavljuju na pretresima, te kako Sefićeva rodbina i prijatelji zastrašuju i vrijeđaju svjedoke. Šta sve sudija u ovom postupku dozvoljava umjesto da čvrsto vodi ovaj predmet ka što bržem rješenju, jer jedino tako pravda može biti zadovoljena, a porodice stradalih djevojaka dobiti bar nekakvu zadovoljštinu. Ako se neko neprikladno ponaša na suđenju, sudac ga izbaci iz sudnice, ili ga kazni novčano, ili ga baci u tamnicu na par dana. Isto važi i za advokate. Ako kasniš ili luftaš sa suđenja, sudija te ošamari sa nepoštivanjem suda, što ponovo može značiti novčanu ili zatvorsku kaznu, pa te onda izuzme iz predmeta i na kraju ti oduzmu dozvolu da se baviš advokaturom, pa onda materi kasni na sarmu. Sud i sudija su institucija koja u društvu ima kritičan i nemjerljiv značaj, te moraju ulijevati poštovanje. Ne smije se papcima i banditima dozvoliti da od sudnice i sudskog postupka prave takvu splačinu. Sudija mora biti snažna, hrabra, poštena i motivirana osoba, sa dovoljno visokim IQ-om i poznavanjem zakona. Sudija ne smije biti slina koja je na štelu završila fakultet, nema pojma o pravu, a na sudu samo traži uhljebljenje sa kavijarom. Sudija također ne smije postati kriminalni um koji je lako podložan korupciji, ali to je teško unaprijed prepoznati i spriječiti. Neće lopina na razgovoru za poziciju sudije izjaviti kako će redovno i savjesno uzimati mito. U tri fine, lijepe pičke materine više!!! Postoje određene profesije koje su istinski pozivi i kojima ne može svako odgovoriti. Zahtijevaju velike ljudske kvalitete i talente, te su od ogromnog značaja za društvo. Sudije, doktori, generali, ovo su pozivi koji moraju biti rezervisani samo za najbolje i najsnažnije među nama. Ako takvih nema, ako ovo društvo nije u stanju da ih proizvede, onda jebi ga, daj šta daš, nismo bolje ni zaslužili, ali čak i mediokritet koji dođe na jednu od ovih ključnih pozicija u društvu mora biti svjestan gdje se nalazi i dati sve od sebe da taj posao obavlja najbolje što može. Fušeraj ti se može tolerisati ako radiš u trafici, pa fino nalijepiš „Vraćam se odmah“ na pendžerćić i nema te pola dana. Haj huj! Udri brigu na veselje.
Kao što se vidi, članak me je naveo na razmišljanje o našem pravosuđu, koje ću nadalje iznijeti ovdje u obliku nekoliko pitanja, premda su to komotno mogle biti i tvrdnje, jer sam sa nekim stvarima upoznat iz prve ili druge ruke. Idemo...
Da li je naše pravosuđe prepuno nesposobnjakovića, neznalica i lijenština?
Koliko sudaca ne rade svoj posao kako treba zbog straha, jer se ne osjećaju zaštićenim od nezadovoljnih stranaka? Da li su rezultati našeg pravosuđa katastrofalni? Jesu li katastrofalni u svim vrstama predmeta? U krivičnim predmetima, ko je odgovorniji za loše rezultate, sudije ili tužioci? Da li su mnogi suci korumpirani? Ima li ijedan zaista pošten? Uzimaju li novac od stranaka u postupcima kako bi presuđivali i postupali u njihovu korist? Koji su to, imena želim, spisak?
Jesu li sudije i advokati jarani i guzni haveri? Shvataju li suci da je advokat samo stranka u postupku, koja se eto stalno pojavljuje u sudu, ali i dalje samo stranka?
Možeš li ikoga pronaći ili telefonom dobiti u sudu poslije 14 sati? Jesu li iznenađeni oni što su sudijama i tužiocima dali visoke plate nadajući se da će tako spriječiti njihovu podložnost korupciji? I samo još jedno pitanje i dosta će biti za danas: Dokle će trajati ova zajebancija!?
Sva pitanja u gornjem tekstu su potpuno retorička, a svaka sličnost sa stvarnim osobama je optužujuća.

05.12.2017.

Biraj svoj otrov

Rat sam proveo u Sarajevu, ali to ne znači da sam upoznat sa svim imenima značajnih oficira u bilo kojoj od zaraćenih strana, niti da su mi poznati svi optuženi ili osuđeni za ratne zločine. Ta imena su provejavala u medijskim izvještajima godinama, a ja sam rijetko obraćao pažnju. E na ovoga sam sigurno obratio pažnju. Slobodan Praljak je bacio atomsku bombu, medijski gledajući, tako što je popio cijankalij u sudnici dok su mu izricali potvrđenu presudu, prema kojoj je trebao 20 godina provesti u zatvoru za ratne zločine. Nije mogao veći poklon podariti medijima, konačno nešto zanimljivije od salvi psovki u Haškom Tribunalu. Par dana ranije, Mladić je zauzeo veliki medijski prostor i doživio je presudu (doživotna), suprotno mojim predviđanjima, ali nije se očekivalo da će ova presuda šestorci, koja je uključivala Praljaka, u drugom stepenu imati još veći odjek. Ja naravno ne znam tačnu istinu o Slobodanu Praljaku, tj. ne znam da li je zaista zločinac. Kada bih pokušao istražiti ovo pitanje, jasno mi je da bih dobio gomilu često oprečnih informacija i samo bih na kraju ostao zbunjen. Mogu samo odlučiti u kojoj mjeri ću pokloniti povjerenju sudu u Hagu i odlučujem da hoću u značajnoj mjeri. To znači da nisam 100% uvjeren da Praljak jeste ratni zločinac i da zaslužuje izrečenu kaznu, ali bez uvjerljivih dokaza za suprotno, to je moje labilno mišljenje. Ovo ne treba shvatiti kao kršenje prezumpcije nevinosti, jer je čovjek dobio fer suđenje. Također se nikako ne slažem sa trubama na uzbunu u koje duvaju hrvatski političari u dvije zemlje tvrdeći da je ova presuda politizirana i zločin prema hrvatskom narodu. Premda njihova usta pozivaju na mirnoću i suzdržanost, telepatski se šalje poziv na pravedni gnjev i oluju, te na nacionalizam kroz pozive za ujedinjenje i koheziju hrvatskih stranaka. Naravno, kod ovakve kvalifikacije moram reći da su i srpski i bošnjački političari isti u tom pogledu. Svi na isti način pozivaju za zbijanje nacionalnih redova. Neće se brzo ovaj prostor, a ni svijet, osloboditi takvih gluposti i gadosti.
Međutim, nije bitno šta ja mislim. Ono što je bitno i zanimljivo jesu polarizirane reakcije na ovu i slične presude. Ovu situaciju čini jedinstvenom i bombastičnom drama u čijem centru je bočica sa otrovom, koja je daleko jače uzburkala strasti, no sve ostalo je potpuno isto. Čovjek je jednima ratni zločinac, dok je drugima heroj i borac za slobodu. Naravno da postoji objektivna istina, a ona uključuje i nečuvenu mogućnost da je bio oboje, no malo kome je istina zaista dostupna, a još je manji broj njih koji su joj zaista pogledali u oči i problem sagledavaju objektivno. Možda ni samom Praljaku nije bilo potpuno jasno gdje se tačno nalazi na skali između ratnog monstruma i pravičnog nacionalnog heroja. Rat je teško i zbunjujuće sranje. Bilo kako bilo, svjetina je podijeljena na meketave, uspaljenje ovce u dva suprotstavljena tora, koje istina zapravo mnogo ni ne zanima. Nekome je Praljakova zdravica dokaz da se radi o nedužnom i časnom oficiru dok je drugome to najjasniji mogući dokaz krivice. Možda su u pravu i srpski i hrvatski političari kada u ovakvim situacijama tvrde da ove presude ne doprinose pomirenju naroda. Kako bi mogle kada postoje ovako suprotstavljene kolektivne svijesti i kada se ista presuda u isto vrijeme posmatra kao pravda i kao teška nepravda. To međutim nikako ne znači da ne treba goniti i osuđivati ratne zločince. Da je bilo pobjednika u ovom ratu, pobjednik bi to činio, a pravičnost takvih gonjenja bi bila veoma upitna. No, ovdje to radi međunarodna zajednica kroz Sud u Hagu, koji je po meni dovoljno neovisna institucija i zbog toga sam spreman pokloniti mu povjerenje, koliko mi to vlastiti intelekt dopušta. U svakom slučaju, istinske zločince treba trpati iza rešetaka, makar milijarde bile uz njih. Ja sam pomalo barbarski nastrojen, pa bih čak bio i za smrtnu kaznu za izrazito teške zločine. Zašto bi mi bilo stalo da trunu u zatvoru? Samo mi je stalo da ih više nema. U tom smislu, ako je zaista zločinac, Praljak je odlično postupio uklanjajući se iz postojanja, a ako je nedužan, ovo je strašna tragedija, nepravda, ali i herojski čin koji bi trebao poslužiti kao inspiracija svim ljudima. Ko će mi reći koje je od ta dva?
Dalje, srpski i hrvatski političari bi htjeli da postoji isti broj ovakvih presuda izrečenih protiv bošnjačkih zločinaca. Neće im ni okrznuti um pomisao da taj nesklad u broju presuda odražava nesklad u količini počinjenih zločina. Ako neko ne prihvata činjenicu da je u ovom ratu bošnjačka strana dobila najviše batina, te da je počinila najmanje zločina, onda taj ima ozbiljne mentalne probleme. Nije to zato što su Bošnjaci plemenitiji i dobrodušniji od Hrvata i Srba, već zato što su se nalazili u najslabijoj poziciji i zato što su hrvatsku i srpsku stranu pomagale, da ne kažem da su njima upravljale, susjedne države, velike prijateljice Bosne i Hercegovine. Ako neko vjeruje zvaničnim izjavama Plenkovića, Vučića i sličnih likova, kako oni i njihove države podržavaju suverenitet Bosne i Hercegovine, kako oni poštuju tu državu, a zanemaruje rafale usputnih izjava koje na perfidan način podrivaju i nipodaštavaju BiH, te zanemaruju istoriju i odnose ovih država prema BiH, ponovo problemi mentalne prirode i preporučam CT glave. Svaki put kada se političari iz Hrvatske i Srbije postavljaju kao zaštitnici Hrvata i Srba koji žive u BiH i kada ih bezočno svojataju, oni govore da im ostali ljudi u BiH žele samo zlo od kojeg im nema drugog spasa, da ne mogu računati na pravdu i dostojanstvo u okviru BiH, te im govore da su teritorije u BiH gdje oni žive zapravo samo okupirane teritorije matičnih država Hrvatske i Srbije. Naravno, istu priču pripovijedaju i lokalni političari. Kako je ogroman dio stanovništva BiH za koje je ovo jedina istina, logičan je zaključak koji Dodik konstantno izvodi - da je BiH potpuno nefunkcionalna i neodrživa.
Možda je najbolje da se BiH raspadne, da se konačno razriješi ovaj čvor koji nas sve podavi. Moja politička platforma, koju kao Bošnjak sa zebnjom ovdje iznosim, već duže vrijeme glasi – neka se Republika Srpska ocijepi i neka ide gdje hoće, a Federaciju BiH priključiti Hrvatskoj, ne zato što volim Hrvate i Hrvatsku, a ne volim Srbe, Srbiju ili Republiku Srpsku. Ljubav i ostala pozitivna ili negativna osjećanja koja mogu gajiti prema ljudima, određujem isključivo na individualnoj osnovi. Ako formiram neke stavove prema grupama ljudi, to moraju biti male grupe, a stavovi moraju biti ograničeni na samo neke aspekte koji su zajednički za posmatranu grupu. Naprimjer, za jedan vaterpolo tim mogu zauzeti stav da su dobri plivači. Ne, moja platforma se zasniva isključivo na praktičnim i sebičnim razlozima i razmatranjima – Hrvatska mi se čini kao naprednija država, a neka sitna preostala bošnjačka država mi ne zvuči kao zemlja u kojoj bih želio živjeti. Možda bi ona bila super, bez ikakvih naznaka islamske radikalizacije ili još dubljeg legla korupcije i truleži, ali mrka kapa. Ne vjerujem da bi raspad BiH gurnuo bošnjački narod u uzvišeno i naprednije stanje svijesti, pa bismo mi ovdje uspostavili Šangri-La i onda bismo plazili jezik Mostaru i Banjaluci... ma šta, Zagrebu i Beogradu. Meni trebaju Srbi i Hrvati (i ostali) ovdje. Još kad bismo mogli skinuti takve etikete sa sebe. Ja sam i jugo-nostalgičar, premda je to za mnoge pogrdna riječ, jer za njih Jugoslavija samo označava tiraniju komunističkih monstruma. Jugo-nostalgičar sam u smislu da želim širiti broj i vrste ljudi sa kojima mogu biti prijatelj ili poznanik i želim da je najbliži granični prelaz što dalje od mene. Ja bih sigurno bio i rimo-nostalgičar da sam svjedočio padu Rimskog Carstva, ne zato što su Jugoslavija i Rim bili idealne tvorevine, već zato što je nakon njih nastupio čabar teški. U redu, ne bih dimenzije problema koje mi imamo na balkanu baš poredio sa mračnim Srednjim vijekom, ali ima i kod nas fine tmine.
Kada stručnjaci, obično Bošnjaci, trube o vjekovnom zajedničkom životu, promovirajući ideju Bosne i Hercegovine, pokušavaju taj suživot prikazati kao nešto predivno u kojem su se narodi samo ljubili i mazili gdje god stignu jedni druge. Nažalost, istina je često bila suprotna i stranice istorije su pune progona, tamanjenja i ugnjetavanja. Meni se čini da nam je Tito najbliže stvarnosti doveo taj ideal skladnog suživota kroz poziv na bratstvo i jedinstvo, ali se pokazalo da je sve bilo nazor i koncept je propao kao i jugoslovenski socijalizam. Dakle, osnove za netrpeljivost među narodima svakako postoje i zato ne treba istoriju servirati kao inspiraciju za mirenje i suživot. Istoriju treba poznavati i proučavati, barem koliko je to moguće jer je to nauka katastrofalno podložna iskrivljivanju i lažiranju, ali kao ideje vodilje za život, a posebice suživot grupa koje se po nekim značajnim obilježjima razlikuju, za to trebaju poslužiti savremena razmišljanja o moralu, civilizaciji i čovjeku. Trebamo odbaciti i iza sebe ostaviti primitivne, plemenske stavove i nagone... Sada već trabunjam utopijski, te ću se zaustaviti. Ko bolan da napusti plemensko stanje uma. Da sam još malo nastavio, počeo bih trućati o ljudskoj prirodi, a zatim neizbježno o smislu i porijeklu postojanja. Bježi ba!
Kada se radi o narodima, igrom slučaja sam pripadnik jednog, ali nijedan narod ne volim niti mrzim više od drugih. Debilno mi je na taj način razmišljati. Ljudskoj vrsti se divim, ali ujedno sve ljude podjednako prezirem.

03.12.2017.

Opet on

Auh, taj Trump. Ne možeš mu uteći. Kako razmišljati o fenomenu koji je povezan sa ovim imenom? Fenomen se sastoji od dvije komponente: osoba Trump i Trumpova Amerika (čitaj narod koji ga podržava). Ove dvije komponente se ne mogu razdvojiti sve dok je Trump predsjednik. Zapravo, bez ozbiljnih radikalnih zaokreta, neće se više nikada moći razdvojiti. No da malo razmotrimo ova dva aspekta odvojeno...
Osoba Trump je ozbiljan psihić i kretenčina. Bio je jednom jedan Biberović i kada bi on ušao u sobu, moj prijatelj Omar bi se okrenuo prema zidu i tako bi ostao dok Biberović ne izađe, jer mu je ovaj bio kreten pa nije htio da ga gleda niti da s njim ima bilo kakvu interakciju. Kakav god da je Biberović bio on je fenomenalan lik u odnosu na Trumpa. Da je Trump ulazio u sobu umjesto Biberovića, Omar bi vjerovatno nabio glavu u zid smrskavajući je u procesu. Eto koliki kreten je Donald Trump. Međutim, ima takvih kretena na svijetu i to nije samo po sebi tako veliki problem. Problem je što je taj Trump bogataš i poznata ličnost, no ranije ste ga mogli izbjeći ne gledajući nikakve emisije u kojima se pojavljuje. Danas mu, kao što rekoh, ne možeš uteći, jer ovaj mutant je predsjednik SAD-a. E to je već ozbiljan problem.
Sada je vrijeme za drugu komponentu, za Trumpovu Ameriku. To što je Trump izabran za predsjednika siguran je znak dolazeće apokalipse. Činjenica da je Američki narod do ove mjere radikaliziran je istinski zabrinjavajuća. Da li je on izabran zato što su ljudi pretežno debili pa je rulja povjerovala da će Trump učiniti nešto pozitivno za njih, bez obzira koliko problematične bile neke od njihovih ideja pozitivnog - protjerati Meksikance, Muslimane i ostale strance i ponovo uspostaviti dominaciju bijelaca u Americi i Amerike u svijetu – to je uglavnom kako mnogi shvataju i šta zapravo znači Trumpov slogan „Make America great again“. Da li su mnogi koji su glasali za njega zapravo ljubitelji sveopšteg razaranja uspostavljenog poretka koji im se gadi, te su u njemu vidjeli nekoga ko će to ostvariti, novog Hitlera? Ima i takvih u značajnom broju svakako. No, možda su i oni teška gluperda, jer možda je Trumpova jedina, ili bar glavna uloga, da ošamuti, zbuni i šokira, kako bi se naciji i svijetu mogle provući svakakve podvale. Donošenje ovog novog poreskog zakona bi mogao biti jedan od takvih poduhvata. Premda veliki broj većih ili manjih stručnjaka upozoravaju da će ovaj zakon dodatno obogatiti bogate i osiromašiti ostale – Trumpovci samo zapjevaju fake news, nije tačno, i sve ide dalje po planu. Mora se reći i to da mediji svakako snose veliki dio krivice za stanje u kojem se nalazi industrija informisanja i nepovjerenje koje uživaju, radeći tako dugo za svakojake vrste interesa, zanemarujući ono što je za njih najbitnije – novinarstvo i istina čovječe. Što se tiče Trumpove uloge, možda nije ni potreban nikakav jahač apokalipse da nas sunovrati u bezdan i samouništenje. Postoje obilni i ozbiljni dokazi da smo uveliko na tom kursu. Ako ste upoznati sa američkim političarima i Trumpovom ekipom koja je na vlasti, razmislite šta bi se desilo kada bi Trump podnio ostavku ili na bilo koji način nestao. Ko bi preuzeo mjesto predsjednika i kakva bi bila dalja politika? Slika i dalje nije ružičasta.
Ono što mene muči je to, po šesti put, što mu ne mogu uteći. Ne sprječava me u tome jedino činjenica da je na svim ekranima, a ja mnogo buljim u ekrane. Ipak bih ga mogao nekako eskivirati. Problem je što sam fasciniran Trump fenomenom, ponovo ne samim Trumpom kao osobom, već situacijom u kojoj je on predsjednik SAD-a i činjenicom da je čitav svijet pretvoren u reality show s njim u glavnoj ulozi. Nikada nisam gledao usrane reality show-ove, ali ovaj pomno pratim. Ne mogu mu se oduprijeti. Na socijalnim medijima sam umjereno prisutan. Nemam korisnički nalog za mnoge od njih, ali imam za onaj koji je najvažniji u ovom kontekstu – Twitter. Međutim, nikada ništa nisam napisao na Twitteru, niti sam ikada išta čitao na Twitteru. Korisnički nalog sam napravio samo da mogu pratiti šta moja djeca tamo pišu, ali nikada to nisam pratio, niti moja djeca koriste Twitter. Unatoč tome, znam sve Trumpove postove na Twitteru, mnoge napamet. On zvanično ima nešto preko 40 miliona pratilaca na Twitteru, a u stvarnosti ih ima vjerovatno više od par milijardi, s obzirom da svi mediji drže stražu kada će Trump nešto zacvrkutati i brzinom svjetlosti o tome izvještavaju, te naširoko diskutiraju šta je time mislio, je li stvarno tako mislio i šta sad da mislimo. Ne možemo ih kriviti za to, kako neće izvještavati o predsjedniku SAD-a, pogotovo kada je takav klovn i dalabu. Ja sam potpuno zaboravio na ove naše klovnove zbog njega.
Naslov ovog posta je inspirisan naslovom knjige „Opet on“ njemačkog pisca Timuera Vermesa, koju danas počinjem čitati, kao i činjenicom da sam o narandžastom orangutanu ranije već napisao nekoliko redova.

18.11.2017.

Nema vode

Nema vode? E dabogda nikad ne došla. Tako kaže moj prijatelj, aludirajući na nizak kvalitet naroda koji nije ni zaslužio da ima tekuću vodu u domovima, niti bilo kakvu civilizacijsku korist i gotivu. Nema potrebe da ulazim u razloge takvog razmišljanja. Već sam prebirao po njima mnogo puta i osjetim zamor svaki put kada se u to ponovo upustim. Nije nas se naravno za sve kriviti. Postoje objektivne okolnosti koje nas često sprječavaju da ispravno razmišljamo i postupamo, ali imamo ideale i moralne vrijednosti ispružene preko ljudskog društva koji su daleko ispred nas samih i često proizvode teški samoprezir. Najčudesnije je to da smo često nafurani kako smo dostigli takve ideale. Takve furke se hrane floskulama koje nam serviraju prvenstveno političari – Ovaj narod je to zaslužio – ako je nešto dobro, ili – Ovaj narod to nije zaslužio. – ako je nešto loše. Zatim uzdizanje naroda u nebesa, sve sami ratnici svjetla, sve do jednog. To je ono što proizvodi tako otrovnu hipokriziju, te cinizam kao njen dalji nusprodukt.
No pustimo sad to, sada bih se pozabavio premijerom Kantona Sarajevo, Elmedinom Konakovićem. Ne sumnjam da nije savršen i da mu se štoješta ima za prebaciti, te sam slušao ljude koji ga lično poznaju i koji su se čak nekoć smatrali njegovim prijateljima, kako ga sada odbacuju i kritikuju. Bez obzira na sve to, moram pokušati napraviti objektivan osvrt na njegov mandat na osnovu informacija koje imam.
Prije nekih 20-tak dana u mojoj zgradi su prestale noćne restrikcije vode. Malo oslabi pritisak u cijevima, ali mogu se kupati i prati veš. Sada je već i pritisak u cijevim normalan. Izgleda da smjena uprave VIK-a donosi rezultate. Konaković je izvršio ovu smjenu i rizikovao direktan sukob sa svojom strankom, koji je i vrlo brzo uslijedio. Pasa lutalica još uvijek ima, ali rekao bih da ih je mnogo manje, kao i napada na ljude. Uklanjanje pasa lutalica je još jedna aktivnost kroz koju Konaković rizikuje napade, ovaj put od strane militantnih ljubitelja životinja koji znaju biti veoma agresivni. Ovdje bih samo iskoristio, da ne kažem zloupotrijebio, prostor da se obračunam sa njima. No prije toga želim izuzeti istinske ljubitelje životinja koji zaista udomljavaju pse lutalice i istinski se angažiraju na rješavanju ovog velikog problema i doprinose sigurnosti ljudi i životinja, njima svaka čast i ni na koji način se na njih ne odnose naredne rečenice.
Svi vi koji napadate službenike koji hvataju pse lutalice, ponekad i fizički, svi vi koji po Internetu pronalazite tužne sudbine pasa lutalica i postavljate otrovne komentare na adresu službi koje prikupljaju pse, naser... mislim da grdno griješite i da ste licemjerni, te da biste promijenili stav kada bi vas pas lutalica napao, povrijedio i zarazio ko zna kakvom boleštinom, kada bi vam pas lutalica izazvao gubitak trudnoće ili trajni invaliditet, ili pak kada bi vam unakazio dijete. Možda imate psa ljubimca pa snažnije saosjećate sa psima na ulici. Shvatam to, ali po meni je sigurnost građana mnogo važnija od vaših sentimenata. Dakle, moja poruka vama je jed... razmislite malo, problem se neće sam riješiti, a vjerovatno se neće ni humano riješiti. Ako vam je toliko stalo, organizujte se, formirajte udruženje građana „Volimo cuke“, pronađite sredstva, kupite ili unajmite nekretninu u okolini grada i udomljavajte pse. Ili, lobirajte i zagovarajte kod izvršnih i zakonodavnih vlasti da se izdvoje dodatna i dostatna javna sredstva, dakle svi ćemo to plaćati, da se psi zbrinjavaju na način koji će im dati neki kvalitet života. Ja bih prihvatio da mi se par maraka naplati svaki mjesec kroz poreze ili bilo kako, te da se iskoriste za ovu svrhu. Ako se pokaže da ni vlast ni narod nemaju dovoljan interes za to, jebi ga, ali izvjesno je to da se psi moraju ukloniti s ulica. U pravu je Konaković kada kaže da se i u Americi i drugdje na razvijenom Zapadu psi eutaniziraju ako ih poslije izvjesnog vremena niko na usvoji.
Vratimo se Konakoviću. Meni se čini da je on najbolji političar kojeg smo iznjedrili u zadnjih par decenija, premda to ne govori mnogo jer je ljestvica nisko postavljena. Ne znam da li se bavi kakvim nezakonitim ili nemoralnim poslovima, što je uvijek tema za zabrinutost kada se radi o političarima. Možda nije trebao ići na Hadž u svjetlu silnih problema koji muče Sarajevo, trebao je sačekati kraj mandata pa onda ići, neće ni Ćaba ni Dž.Š. nigdje pobjeći. Sumnjam da će bilo kome odlazak na Hadž donijeti posebnu Dž.Š.ovu naklonost. To je turizam, da se ne lažemo, a Dž.Š.-ova naklonost se može pridobiti samo ispravnim i moralnim življenjem, te dobrim djelima. Odlazak na Hadž se teško može klasificirati kao dobro djelo. Dobro sad, ako je Dž.Š. lično propisao da to jeste dobro djelo, neću se raspravljati s njim, njegova je religija, ali zadržavam pravo da se ne slažem. Odlutah.
Ne znam koliko novca i imovine Konaković posjeduje, niti njihovo porijeklo, tako da neću ni o tome da govorim. Ono što znam i vidim je da čovjek pokušava nešto napraviti i da postiže i neke rezultate. Naravno da problema ima mnogo i zahtijevaju mnogo više rezultata, ali ne smijemo zaboraviti da on nema apsolutnu moć u Kantonu samo zato što je njegov premijer i upitno je do koje mjere je slobodan raspolagati kantonalnim budžetima u svrhu unapređenja infrastrukture, sigurnosti i ekonomske situacije. Također je prilično vjerovatno da ovi budžeti, nakon što se nahrani armija administrativnih izjelica, nisu ni dovoljni da pokriju sve potrebe. Dakle, uz ogradu da ne znam ni izbliza sve o Konakoviću, želim mu odati priznanje za ono što jeste učinio. Ako griješim, ne bi mi to bilo prvi put, te ako dođem u posjed oprečnih vjerodostojnih informacija, odmah ću objaviti demantiju naprijed rečenog. Jesam publicista.

14.11.2017.

Post

Jučer sam odlučio da danas neću ništa jesti, postim. Gledao sam neki video na youtube-u gdje kažu da je post dobar način da se izgube kilogrami – sad mi je to aktuelna tema, udebljao sam se. Da pojasnim, da ne bude „Čuj post dobar za mršavljenje, koji je genij to skontao kroz kakvo genijalno istraživanje? Kakvo epohalno otkriće.“ Naučno objašnjenje bi se moglo rezimirati na sljedeći način: Ako provodiše duže vrijeme bez jela, opada ti nivo inzulina u krvi i to omogućava sagorijevanje masnoća i sala u tijelu. Prema tome, savjet je ne jesti svaki dan, možda svaki drugi dan ili tri do četiri puta sedmično, a inače možeš jesti šta hoćeš i koliko hoćeš. I ranije sam se bavio idejom da postim i preskačem prehranu na čitav dan, ili veći dio dana, a sada sam imao i naučnu osnovu za to. Imajući u vidu moj naučni um i prirodu, ovo je predstavljalo dodatni motiv za post.
Jutros sam ustao i nisam namjeravao doručkovati, savršeno u skladu sa idejom posta, ali sjetih se kakav je lijep hljeb S. kupila i kako dobro ide sa džemom od marelice i mlijekom. Ok, pojest ću malo toga i onda ništa više do sutra. Kako rekoh, tako i postupih... narednih sat vremena, a tada se moja kći odlučila na rani ručak. Ne znam gdje u tom trenutku zaturih svoj plan, no prezalogajim i ja malo finog ručka. Prođe još nekih pola sata, a ja se ponovo sjetim džema od marelice. Prokleta bila moja moćna memorija! Nigdje nikakve inhibicije. Sasvim nesmetano ponovo namažem krišku i smažem je uz mlijeko, s nogu naravno. Upalim TV da gledam youtube. To je zabavno, a još se mogu čuti mnoge dobre ideje za projekte koje ću uspješno implementirati. Dok sam gledao TV, na telefonu sam igrao igrice da mi ne bude dosadno. Avaj, ipak me uhvati dosada. Znam šta nikada ne dosadi – papanje. Čudesno je kako eliminiše dosadu. Nikada je ne osjećam dok jedem. Ponovo se uključi moje fotografsko pamćenje i sjetim se kako je dobra ona salata od kiselog povrća koju mi je mama dala. Krajnje odsustvo gladi nije me spriječilo u novom flagrantnom zanemarivanju plana. Kao da mi je neko amputirao nakanu i od nje ostao samo podatak da je postojala, kao što postoji podatak da sam nekada mnogo volio dječje igračke, a sad mi ništa ne znače. Uzmem jesti kiselu salatu kao u nekom hladnom transu, bacajući pogled i sluh ka TV-u koji je sipao edukativne i ponovo zabavne sadržaje. Pojedem trećinu tegle i tada se sjetim, kao da me je gromovnik maljem odalamio, „Kako ću jesti samu salatu!? Gdje ovo ima? To je neprirodno!“ Prirodno, uzmem nadalje i ručak uz salatu i najedem se k'o čo'ek. Neko u čitavom životu na doživi ovoliko vantjelesnih iskustava. Nikada nisam proveo čitav dan da ništa ne jedem. Sutra ću. Današnji dan je izgubljen. Javit ću vam kako je bilo.

02.11.2017.

Fadil Jahić Katalonac

Nepobitne činjenice ovako glase: U Kataloniji je održan referendum o nezavisnosti kojem se Vlada Španije oštro i nespretno suprotstavila. Nakon toga je uslijedilo političko natezanje i prenemaganje, u redu, svi su igrali svoju igru. Carlos Puigdemont, predsjednik Katalonije je svakako igrao svoju i nisam se nikako mogao opredijeliti da li je njegova igra bila lukava ili nasumična. U svakom slučaju je bilo jasno da svom snagom promovira i gura ideju nezavisne Katalonije. Na kraju je Vlada Katalonije i proglasila nezavisnost. Madrid je odmah reagovao sa tim njihovim Članom 155 kojim ukidaju autonomiju Katalonije i efektivno svrgavaju njenu vlast. Neću se baviti ostalim katalonskim zvaničnicima koji su promovirali nazavisnost, ali da vidimo šta je uradio Puigdemont, centralna figura ove priče... razgulio je u Brisel i sada od tamo na pozive da se pojavi pred sudom odgovara da nema šanse i da je to politički proces. Kakav bi trebao biti, prekršajni, upravni, brakorazvodni? Ovo su bile nepobitne činjenice, a sada slijedi moja slobodna interpretacija...
Sada znam da ne cijenim propalog Bitlsa ni za suhu šljivu. Ispalio se kad je provrila kaša koju je lično zakuhao. Mislim da je trebao ostati i žrtvovati se ako treba za narod Katalonije i njihovu nezavisnost, makar ga raščerečili ili poslali da sam trči sa bikovima u Pampiloni. Smrdljiva gnjida. Pretpostavljam da i mnogi Katalonci koji su glasali za njega i nezavisnost na isti način razmišljaju. To je prirodna ljudska reakcija i premda mnoge ljudske reakcije nisu ispravne, mislim da ova jeste.
Što se tiče samog pokreta za nezavisnost Katalonije mogu ovako reći: ovo pitanje je veoma kompleksno i teško mi je izabrati stranu. Čini se da su mnogi Katalonci protiv toga i nisam siguran gdje je većina. Proglašeni rezultati referenduma kažu da je na glasanje izašlo između 37 i 42% glasača i da je preko 90% glasalo Za. Da li to znači da ovi koji nisu izašli na glasanje nisu Za? To bi značilo da većina nije za otcjepljenje. S druge strane, nikada nisam smatrao da je ispravno ono što većina odluči. Masama se može manipulisati bez problema. No, kada značajan korpus nekog naroda snažno odluči da nešto želi, poput nezavisnosti, to je teško zaustaviti i potrebno je zaista vući mudre i ispravne poteze da ih se od toga odvrati. Ne čini mi se da su vlasti u Madridu veoma vješte u tom pogledu. Rekao bih da je najveću štetu pokretu za nezavisnost nanio upravo Carlos Puigdemont svojom kidavelkom u Brisel. Možda postoje valjani razlozi zašto bi se Katalonija trebala otcijepiti. Jebi ga, možda postoje i valjani razlozi zašto bi se Republika Srpska trebala otcijepiti, premda sam u slučaju Republike Srpske mnogo opredjeljeniji i smatram da je ogromna većina razloga zašto se RS ne bi trebala otcijepiti, ali često argumenti i razlozi ne nose težinu, a faktičko stanje ostaje kakvo jeste. Ako će sprječavanje otcjepljenja donijeti veće nevolje, tada je moja politička platforma „Neka ide ko gdje hoće!“. Neka se otcjepljuje Katalonija, Republika Srpska, Kurta i Panta. Samo u principu, generalno, žalim trend separatizma i razgraničenja među ljudima. Ne volim granice i mrzim granične prelaze. Naravno, sada mi dođe da trućam i trubim o idealu ujedinjenja ljudske rase koji je još uvijek daleko od praktičnog, ali Evropa je krenula tim putem i ovakve regresije su civilizacijski svakako nepoželjne. Bar dio Evrope se ujedinio kroz Evropsku uniju, ali svako malo se pokazuje kako je to... neću reći šarada, premda bih mogao, ali svakako neubjedljivo, te kako bi se ta Evropska unija mogla i raspasti iznutra. Je li neko čuo za BREXIT?! Čitam unaokolo kako se iz odgovarajućih krajeva pripremaju ratnici da idu ratovati u Kataloniju, stoga naslov - koji sam također negdje pročitao pa mi bilo šega.
Bez obzira na sve, neka Puigdemont jede govna. Poserem mu se na frizuru.

22.10.2017.

Kolaps civilizacije

Ne možemo se zaustaviti. Da se lice Boga pojavi na svakom nebu i zagrmi: „Prestanite! Uništit ćete se!“, to nište neće pomoći. Mi ne možemo stati. Ne možemo prestati zagrijavati planetu, ne možemo prestati zatrpavati se u smeću i plastici, ne možemo prestati trovati zrak i vodu. Sve što imamo zavisi od tih aktivnosti. Možemo marširati i protestirati jer ne znamo šta time činimo i kako to nema nikakvog efekta. Poslije svakog protesta odlazimo kući i odmah nastavljamo zagrijavati, trovati planetu i pretvarati je u toksični otpad koji sve manje podržava naš život. To činimo živeći savremene živote. Ljudi su dovoljno naivni da smatraju da su naftne kompanije glavni negativac u ovoj priči i da sve što je potrebno jeste pobijediti njih i razbiti okov kojim su sputali ljudsko društvo, sve države i njihove vođe. Kada to uspijemo, odjezdit ćemo u svijetlu i prozračnu budućnost. Bojim se da ovo nema veze sa stvarnošću. Glavni negativac u ovoj priči smo svi mi, od najbjednijeg siromaha do najimućnijeg industrijalca, svi mi koji posjedujemo ili želimo posjedovati automobile, telefone, kompjutere, frižidere, radijatore, bojlere, mikrovalne pećnice, tostere, televizore i šnicle. Kada bi bilo i moguće obrnuti štetne efekte na okolinu koje smo do sada proizveli, odbijamo to učiniti. Odbijamo se vratiti u kameno doba, kako u smislu standarda života, tako i u smislu naše brojnosti. Zato su mi smiješni svi panjevi i slaboumnici koji marširaju i protestuju na ulicama New Yorka i ostalih svjetskim metropola, nesvjesni da protestuju protiv sebe samih.
Nemamo tako moćne tehnologije koje mogu riješiti ove probleme i zaustaviti propast i ako vam neko tvrdi drugačije, priča vam bajke. Ono što situaciju čini još strašnijom je da tehnologije i resurse koje posjedujemo ne koristimo na najbolji način, jer su ekonomski sistemi koji vladaju ljudskom civilizacijom umnogome debilni. Ovdje na prvom mjestu mislim na dvije ekonomske doktrine: 1. kontinuirani rast i 2. planirano zastarijevanje. Druga je u suštini posljedica prve, a o tome sam već nešto pisao u ovom blogu, no pitanje se može istražiti koristeći daleko bolje izvore, koga zanima.
Evo koji su problemi, konkretno: Ako prosječna temperatura na Zemlji naraste za 6oC, život na planeti u okviru ovakve civilizacije je nemoguć za ljude iz sijaset razloga – nemogućnost proizvodnje hrane na ovako masovnom nivou je možda glavni. U medijima se za sada govori o porastu temperature od 1-2oC i velikim posljedicama takvog porasta, ali možda su to konzervativne i optimistične ocjene. Niko ne zna tačno kada i koliko će temperatura rasti, ali mnogi predviđaju da hoće porasti više od par stepeni i to uskoro. Mehanizmi klimatskih uslova i rasta temperature su veoma složeni, ali jebi ga, naučnici ih proučavaju i daju najbolje moguće ocjene i opisuju realne opasnosti koje mogu voditi takozvanom odmetnutom globalnom zagrijavanju kroz višestruke petlje globalnog zagrijavanja koje same sebe hrane. Naprimjer, povišena temperatura kroz isparavanje okeana povećava količinu vodene pare u atmosferi, koja zatim apsorbira nove količine toplote i dalje zagrijava atmosferu, što vodi većem isparavanju okeana i tako dalje. Sljedeći problem je zagađenost. Možda nas smeće i plastične boce neće istrijebiti, ali čine Zemlju mnogo ružnim mjestom za život. Dalje, zagađenje vode i zraka ugrožava sav život. Eko sistem, od kojeg mi fundamentalno zavisimo za opstanak, nije neograničeno tolerantan i otporan na naše zajebancije, te će doći trenutak kada smo uzrokovali posljednje izumiranje prije vlastitog. Da rezimiram čitavu priču, postoji značajna vjerovatnoća da smo potpuno sjebani i to u veoma skoroj budućnosti (čitaj već u narednoj deceniji), te da je presuda već donesena. Nadam se, ne samo zbog moje djece već i svih vas, da neće biti tako. Kad bismo samo znali kako će biti, pa da se pravilno postavimo i provedemo preostalo vrijeme na najbolji mogući način. Ovako, ne mogu odbaciti dugoročna planiranja i udarit brigu na veselje.

20.10.2017.

Promišljenost

To zvuči kao dobra riječ. Ima dobro značenje, to je nešto poželjno, što svaki čovjek treba posjedovati. To znači da govoriš i djeluješ nakon što si se informisao o pitanju sa kojim se suočavaš, zatim si odmjerio koje od tih informacija su vjerodostojne, te na osnovu takvih informacija donosiš odluku šta reći ili učiniti, što znači da ćeš učiniti ili reći najbolju moguću stvar. Nezgodno je to što kada izvedeš propisno istraživanje i provedeš odgovarajuću analizu, te doneseš odluku, za riječi i djela je kasno. Ne uvijek, ali zna se desiti više puta nego što bi promišljen čovjek želio. U takvim situacijama promišljenost možeš izjednačiti sa paralizom. U takvim situacijama je potrebna odlučnost i brza akcija. Sada imaš novi problem – brza akcija bez podrobnog promišljanja donosi greške. Ne uvijek, ali daleko češće nego što bi promišljen čovjek želio. Čovjek od brze akcije se neće mnogo uzrujavati zbog greške. Kad bi se uzrujavao brzo bi prestao biti čovjek od akcije.
Pa šta ćemo onda? Promišljat ćemo kad je moguće, a kad nije idemo odmah u akciju. Sada dolazimo do nekih dubljih i bitnijih razlika među ljudima – moralnih. Koliko god bio promišljen ili čovjek od akcije, postoje stvari koje bi i koje nikako ne bi radio. Morali bismo uspostaviti moralne standarde i dogovoriti se šta to nijedan čovjek ne bi trebao raditi... ili govoriti? Dobro, za djela smo dogovorili neke stvari, imamo zakone koji zabranjuju i kažnjavaju kršenja, ali šta ćemo za one koji kriju svoja djela, neće da ih priznaju? Šta je sa riječima, da li sloboda govora treba biti neograničena? Riječi imaju utjecaj na ljudske života, nekada veći nego pojedinačna djela, jer riječi mogu uzrokovati lavinu djela. Ali, kako ograničiti slobodu govora i ko će to napraviti, ko je adekvatno kvalifikovan? Bolje je ništa ne raditi i prihvatiti rizike slobode govora. Sa slobodom djelovanja je situacija ipak nešto drugačija. Značajna je razlika između sljedeće dvije situacije:
1. Naljutim se na svog direktora i rascijepim mu glavu sjekirom.
2. Naljutim se na svog direktora i u okviru trača sa ostalim kolegama ustvrdim da mu treba raskoliti glavu sjekirom.
Možda će neko ozbiljno shvatiti moje riječi i veličinu mog uma koji je uspio doseći jednu ovako fundamentalnu istinu, te odlučiti da moje riječi treba pod hitno implementirati, premda je to malo vjerovatno, ali ovaj rizik moramo prihvatiti kao cijenu slobode govora. Ako direktora pronađu sa drškom sjekire među očima, neka mene odmah uzmu kao prvog osumnjičenog s obzirom da sam iznio ideju i imao motiv, a ako se pokaže da sam nedužan, bar sam platio za svoje riječi kroz neugodnosti istrage i policijskog ispitivanja. Ne brinite direktori, protivim se svakom nasilju, a još sam trenutačno nezaposlen, pa bih objeručke prigrlio bilo kakvog direktora i ne bih prema njemu gajio nikakav animozitet.
Budimo dakle promišljeni kada god možemo. Ne trabunjajmo i ne hvatajmo se sjekire bespotrebno, ili ću vam svIMA GLAVU RASCOPATI TOMAHAVKOM!!!

11.10.2017.

Problemi

U srijedu sam zakasnio na posao. Dolazim u kancelariju i pita me gazda
- Gdje si ti majstore? -
- Evo ću ti sve ispričati, ali malo se nadam da ćeš mi išta povjerovati kakvu sam seriju suludih i čudesnih nezgoda doživio. Evo i sam se još preispitujem, štipam i šamaram, ne bih li se probudio iz sna, ili bolje reći košmara. - izbuflam ja.
- Šta je bilo? - zabrinuto će on. Sad će vidjeti da mu je briga potpuno na mjestu.
- Jutros mi je bio dogovoren termin za kćer kod zubara. Sve je trebala biti rutinska, redovna, obična kontrola. Šipak, prati sada kako su se stvari odvijale. -
Gleda me sada već bez riječi omađijan ovako zlokobnim uvodom.
- Prvo što mi treba da vodim dijete zubaru je šta, zdravstvena knjižica, je li tako, tako je. -
Klimnu glavom kao da ga je neko zgrabio za kosu i trgnuo naprijed.
- Otvorim vitrinu u kojoj stoje knjižice kad tamo kćerkina knjižica nije na vrhu gomile knjižica članova porodice. Hajde, kontam ja, možda je druga po redu. Ma kakvi, na dnu hrpe. Tri sam knjižice morao podići da dođem do nje. Dobro, kontam ja, poslije ove psine ne može mi se po zakonu vjerovatnoće više ništa ružno desiti do kraja mjeseca. -
Krenuo je nešto reći, ali sam brzo podigao ruku da ga zaustavim. Ne volim ja da me prekidaju, niti da govore bez dozvole. Kakav je to način.
- Ne može nikako, jest jest aha. Slušaj sad ovo. Dođemo do Stomatologije, na kartoteku predam knjižicu, - tu već prislanjam prste na sljepočnice kako bih dočarao svoju nevjericu, - čekam da mi službenica donese karton. Pola minute najmanje je njoj trebalo da ga pronađe! Žena nije normalna. Kakav im je to sistem? Strašno. Koliko sam se unervozio, nisam ništa rekao kada mi je konačno donijela karton. Samo sam ga zgrabio i kao lud potrčao prema ortodonciji tegleći jadnu kćer za sobom kao neku krpenjaču. Uđemo da predamo karton, a zubar nas vidi i odmah kaže mojoj kćerki da sjedne u stolicu. Hajde bar nešto da bude kako valja mislim se ja. Ali avaj, ode on prati ruke i ne znam šta još raditi. Nema ga najmanje minut čitav. Ja popizdio. Ne znam koga prvog da dohvatim i udavim. Haj' dođe on, pregleda nju, ja ćutke stojim sav zajapuren, malo nedostaje da mi vulkan izbije na vrhu lubanje. Završimo mi to i idemo dalje. Otpratim ja kćer na dodjele đačkih knjižica i krenem željno nazad na posao, jer je poznato koliko ja posao volim i cijenim. To što sam ja išao pješke nikako ne može značiti da me gust automobilski saobraćaj nije usporio. Mnogi automobili su i dalje brže prostorno napredovali od mene. U očaju sam otišao kući da malo prilegnem, a kad to učinim ja obično i odspavam koji satak. Eto, pa ti meni sada reci da li se moglo više učiniti ili je pravo čudo da sam već dva dana kasnije stigao na posao? -

10.10.2017.

Odgovornost predaka

Ograničimo se na ljude. Nećemo govoriti o precima ljudi, o drugim vrstama primata od kojih je nastala naša, niti ćemo govoriti o precima primata, bože sačuvaj. Ljudska vrsta u ovom obliku, ono što zovemo moderni čovjek, stara je prema naučnicima nekih 200 hiljada godina. Ali hajde da još malo suzimo razmatranje na vrijeme od prvih migracija iz Afrike prema ostatku svijeta prije oko 80 hiljada godina do danas. U redu. Razlog zašto smo svi mi živi danas je zato što su pripadnici ove malobrojne vrste prije 80 hiljada godina i njihovi potomci preživjeli sve što je kosmos hitnuo prema njima. Mnogima, ako ne baš svima, od mojih, tvojih, njegovih i njenih predaka nije bilo lako preživjeti. Zapravo to je bio pravi problem. Bilo je tu uspona i padova i nekim je bilo lakše nego drugima, nekada bi genetska linija jedno vrijeme uživala u blagostanju da bi zatim njihovi potomci ponovo padali nisko i jedva prkosili nestanku. No svi oni, naši preci su uspijevali preživjeti i njihovi geni su grabili dalje kroz istoriju. Kada puko preživljavanje više nije predstavljalo tako tešku muku, jedni su izgrađivali bogatstvo i tražili vlast i dominaciju nad drugima, dok su drugi živjeli podvrgavajući se, ili su se pak suprotstavljali sa manje ili više uspjeha. Mnogi su nestajali i zato njihovih potomaka sada nema među nama. No naši preci su išli dalje. Mnogo je to predaka 80 hiljada godina unazad i mnogo toga su naši preci morali raditi da bismo mi sada bili ovdje. Od urađenog, mnogo toga nije bilo ljubazno prema drugima, a mnogi postupci su direktno onemogućili postojanje pozamašne svjetine danas – onih što ih nema jer su naši preci potamanili njihove. Govorim o djelima koja bismo danas nazvali zločinima i neljudskim postupcima, a kojima direktno dugujemo svoje postojanje. E sad, premda većina nas nemamo konkretne informacije o svim, ili bilo kojim zločinima koja su činili naši preci, mislim da se možemo složiti da smo svi imali pretke koji su u tih 80 hiljada godina znali počiniti neke gadne gnusobe drugim ljudima, da ne govorimo o životinjama. Neki pak imaju informacije, te pouzdano znaju da su njihovi bliski preci bili ratni zločinci, masovne ubojice, davitelji, silovatelji i prevaranti. Da li oni trebaju osjećati gađenje prema svom genetskom nasljeđu i prema sebi samima? Trebaju li nositi breme krivnje ili se trebaju samo ograditi i popljuvati čukundjeda? Ako oni trebaju snositi dio odgovornosti za postupke svojih predaka, ne trebamo li svi mi? Dobro znamo da nikome od nas genetska savjest nije čista, makar i ne znali konkretno zbog čega.
U Americi je nekakva organizacija provodila istraživanje ropstva i robovlasništva prije građanskog rata, pa su mnoge poznate ličnosti suočavali sa činjenicom da su njihovi preci bili robovlasnici i onda mi gledamo njihove reakcije, bla bla bla... Mi danas robovlasništvo u bilo kojem obliku smatramo velikim zlom, a robovlasnike velikim zlikovcima i šupcima. Međutim, kroz ogromnu većinu ljudske istorije, robovlasništvo je bilo sasvim normalna stvar. Ljudi, izuzev samih robova, nisu u tome vidjeli nikakvo zlo. Možda čak ni sami robovi nisu to posmatrali kao rezultat ljudskog zla, već prije kao rezultat vlastitog baksuzluka. Čitave civilizacije su se zasnivale na robovlasničkom uređenju. Ratovi, osvajanja, pljačke, sve je to bilo sastavni dio ljudskog bitisanja i samo si se mogao nadati da se nećeš naći na nepovoljnom kraju ovih aktivnosti, ali niko se nije osjećao krivim niti zločincem zbog bavljenja njima. Pa one su poboljšavale šanse za opstanak i vlastitu dobrobit i dobrobit potomstva. Trebamo li stoga odbaciti vlastito istorijsko nasljeđe i sve civilizacija koje su prethodila modernom društvu, jer ne vidim kako možemo pomiriti djela predaka sa našim današnjim stavovima i principima? Možemo li jednostavno reći da su to bila drugačija vremena? Uzet ću ponovo Ameriku kao primjer. Kolonizacija kontinenta od strane Evropljana je gnusobna, krvava priča o genocidu i pogromu nad urođenicima koje su kolonizatori nazvali Indijancima (i nikada to nisu ispravili !!!). Kolonizacija Amerike je svježa i masna mrlja na savjesti čovječanstva, a i ropstvo je bilo jedan od motora ovog poduhvata. Par vijekova kasnije u vrijeme Prvog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države se postavljaju kao moralni kompas svijeta i sa gađenjem posmatraju šta čine Evropske imperijalne sile. Danas se američki političari velikodušno razbacuju floskulama o veličini, plemenitosti i hrabrosti američkog naroda, a mase tu priču bezumno i žedno gutaju i prihvataju kao evanđelje. Ne osjećaju protivrječnost niti potrebu da pomire zločine svojih predaka sa današnjim idealima i bajkama koje o sebi pričaju. Čovjek zaista ima čudesnu sposobnost da zatvori oči pred neugodnim i neželjenim činjenicama. Ne radi se tu o običnom neznanju, to je neki čudan oblik aktivnog neznanja, auto-hipnoze.
Čini se da mnogo napadam Ameriku, ali njih samo uzimam kao primjer jer su trenutno najjači, najmoćniji i najočigledniji, ali slične primjere manjeg ili većeg obima možemo pronaći svugdje i svagda. Također, mislim da možemo i trebamo pomiriti ove protivrječnosti i posmatrati promjene u zeitgeistu kao napredak ljudske vrste, te ne osuđivati pretjerano djela naših predaka, premda ih se danas gnušamo. Ljudska vrsta se podigla iz blata i kaleža i još se iz njega nije u potpunosti izvukla i besmisleno je, pa čak i nefer kriviti pretke za divljaštvo i primitivizam. Još je besmislenije sebi tovariti taj prtljag. Danas imamo određeni sistem vrijednosti koji se razlikuje od sistema vrijednosti koji su vladali u prošlosti, ali kako možemo biti sigurni da principi i načela današnjice neće nestati u budućnosti? Možda će ideali humanizma i liberalizma nestati kada se ustrojstvo svijeta promijeni na neki fundamentalan način, pa ljudski život više neće nositi istu vrijednost koju danas ima, te se njegovo uništenje neće smatrati zlom. Možda se vrate feudalizam i robovlasništvo uslijed teških trauma koje postojeća civilizacija ne može podnijeti. Možda će pak nastati rasa tehnologijom unaprijeđenih ljudi koji će predstavljati istinsku elitu u svakom pogledu, izuzev moralnom, koja će porobiti ostatak čovječanstva, ili će čak odlučiti da je ostatak čovječanstva suvišan, te ga potpuno eliminisati. Isti scenarij se razmatra u pogledu vještačke inteligencije i pametnih mašina.
Sva živa bića na planeti su rođaci. Uzet ću za primjer naše rođake hijene. Hijene, kada uhvate gnua, brinu se o tome da ga obore na zemlju i onemoguće bijeg. Smrt gnua nije obavezan preduvjet za početak gozbe. Hijene često proždiru gnua živog i budnog. Koliko gnu pati, ne mogu reći sa sigurnošću, ali vjerujem mnogo. Pri tome su hijene u transu od ushićenja i zadovoljstva. Divlje se kikoću, vrište i otimaju za najbolje komade. Vrhunski se provode, naročito najdominantnije među njima. Čitav nervni sistem im je izgrađen na takav način da se najbolje osjećaju u ovakvim situacijama, jer takve situacije osiguravaju opstanak. Dakle, najveće zadovoljstvo im predstavlja nanošenje strašne patnje drugim životinjama i njihovo potpuno uništenje. Lijepi naši rođaci. Koliko smo im slični? Pa rekao bih, manje nego ikada. Otimamo se ovom osnovnom programu. Nismo mi krivi, mi smo super. Evolucija je kriva. Šta je imala u ovakvom nasilnom mjestu poput Kosmosa stvarati bića sposobna za patnju i za nanošenje patnje. Genima koji sve to pokreću potpuno je svejedno, njih samo interesuje produženje mandata. Nije im problem što su se stvari ovako zakomplikovale. A mi, mi smo najbolja bića na planeti. Mi se često suzdržavamo i odbijamo instrukcije osnovnog programa, te radimo stvari zbog kojih bi geni potpuno popizdili, a da bismo spriječili i umanjili patnju drugih. Ovako plemenita bića planeta još nije vidjela. Uostalom, izumili smo princez-krofne. Pravio sam ih jučer - njam njam.

03.10.2017.

Pravilno razmišljanje

Tačne informacije su nam često nedostupne. Informacije o bilo čemu, o aktuelnim zbivanjima, o naučnim i filozofskim pitanjima, kao i o istoriji. U situacijama kada nismo u stanju jasno donijeti sud o pitanjima sa kojima se suočavamo, bar ne objektivan sud na osnovu jasnih i provjerljivih dokaza, jedino što nam preostaje na raspolaganju je pravilno razmišljanje. Prvo pravilo pravilnog razmišljanja je razdvajati ideje u okviru prezentiranog paketa ideja i tvrdnji, te ih pojedinačno razmatrati, naravno u mjeri u kojoj je to moguće učiniti. Drugo pravilo je ne strahovati i bježati od ideja ako se kose sa uvriježenim stavovima i ideologijama društva u kojem živimo, a potkrijepljene su nekim dokazima. Naravno pitanje objektivnog i prihvatljivog dokaza je tema za sebe, a u sivim i maglovitim zonama svaki čovjek individualno odlučuje koji dokazi su vjerodostojni. Ne možemo za sve na svijetu tražiti dokaz jer za to nemamo ni vrijeme niti resurse i neke stvari moramo prihvatati aksiomatski, kao da su već dokazane, te, ponovo, svaki čovjek individualno odlučuje koliko toga će prihvatiti na taj način. Za ovo se okrećemo autoritetima, naučnim, društvenim, vjerskim, a u najranijoj dobi – porodičnim. Treće pravilo je brzo odbaciti ideje koje u svjetlu znanja koje čovjek posjeduje zvuče blesavo, a pri tome se protive raspoloživim dokazima, ili jednostavno ne postoje nikakvi dokazi koji im idu u prilog. Ovdje je vjerovatno prikladno spomenuti teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku koje zvuče istinski blesavo, ali su potvrđene bezbrojnim eksperimentima i dokazima, kao i kroz praktične primjene, pa ih mnogi prihvatamo aksiomatski, koliko ih uopšte možemo shvatiti. Četvrto pravilo je ne ukrućivati sistem prihvaćenih ideja i dozvoliti da se mijenjaju i izobličavaju u skladu sa novim dokazima, a ako se pokažu kao pogrešne treba ih u potpunosti napustiti. Vjerujem da postoji još pravila koja su svakako valjana, ali tu ću se zaustaviti sa pravilima i dat ću jedan primjer...
Gledao sam na Youtube-u prezentaciju ili govor, tačnije dvije prezentacije stanovitog Britanca, autora više knjiga, koji se zove Graham Hancock. Prva prezentacije je održana za TED i počinje sa zanimljivom tezom da je rani čovjek možda razvio jezik i svijest kao rezultat susreta sa različitim halucinogenim biljkama. Sa velikom nadom sam sjeo da poslušam i na moje razočarenje, čitav govor se pretvorio u bućkuriš New Age-ovskog trabunjanja o tome kako smo izgubili vezu sa Duhom, kako brutalno silujemo planetu i kako svi trebamo žvakati psihodelične gljive i lijane, bez da je uopšte obradio tezu sa kojom je otvorio govor. Druga prezentacija se odnosi na tezu da je na Zemlji postojala drevna civilizacija koja je posjedovala veliko znanje i moć (čitaj tehnologiju) i koja je uglavnom uništena u poplavama i katastrofama na kraju zadnjeg ledenog doba. U redu, ponovo zanimljivo, a ovaj put je Hancock obradio ovo pitanje i ponudio dokaze za svoju tvrdnju. Dalje Hancock govori o drevnom Egiptu i ovdje se niz naučnih teorija i razmatranja prepliće sa mitovima i legendama koje Hancock posmatra i izlaže na pretjerano doslovan način. U svemu tome je veoma teško razlučiti koje od prezentiranih ideja prihvatiti kao ozbiljnu mogućnost, a koje treba lagano zaboraviti. Na kraju prezentacije naravno ide New Age-ovsko trabunjanje. Šta se može, čovjek je čitav život pušio Marihuanu, a onda je shvatio da mu Ayahuasca (bućkuriš različitih halucinogenih biljaka) govori pravu istinu, pa se na nju prebacio. Hancock je dobar primjer jer čovjek pruža mješavinu ideja od kojih su neke veoma zanimljive i kredibilne, dok su druge dobar vic, a treće su pak sasvim validne, ali upakovane u cirkusku odoru, ili iz njih izvodi blesave zaključke. Mislim, slažem se sa Hancockom da nije dobro što uništavamo Amazoniju, ali smiješne su mi tvrdnje kako to radimo jer smo izgubili vezu sa Duhom Zemlje ili Kosmosa, ili čega li već, da su tu na snazi neke mračne i mistične sile, te da se svi trebamo posvetiti šamanizmu. Ja odavno Kastanedu ozbiljno ne shvatam, pa tako ni Hancockove pričice. Također se ne slažem sa implicitnom tvrdnjom Hancocka i sličnih da smo zalutali kao vrsta, da smo izgubili put i da je neka drevna civilizacija nekoć imala sve ispravne odgovore. Mi jesmo pomalo izgubili vezu s prirodom (čitaj divljinom), no nismo više lovci-sakupljači koji su morali poznavati svaki hir majke prirode i koji su u svrhu opstanka morali intimno poznavati svaku biljku i životinju u svom svijetu. Mi smo homicidalnoj majci prirodi pomalo izmigoljili iz ubilačkih ruku i učinili svoje živote nešto sigurnijim i lagodnijim. Sve je to prilično klimavo. Majka priroda se mora malo više potruditi, ali nas i dalje može istrijebiti kao vaške. Moram priznati da smo majci prirodi pomalo isplazili jezik kada smo joj utekli iz šaka i sada kao da je izazivamo da nas zgazi mijenjajući svoje vlastito okruženje na vlastitu štetu, pri čemu mislim na zagađenje, prenapučenost i rasipanje resursa od kojih živimo. Sve to ne znači da smo izgubili put ili vezu sa Duhom samo zato što većina nas ne zna koja gljiva je delikates a koja će nas ubiti. Prije bih rekao da pronalazimo put i saznajemo suštinske istine planete i kosmosa, a bajke i mitove ostavljamo u domeni zabave i razonode. Ne smatram da ljudski duh postaje siromašniji i banalniji samo zato što postoji primitivna rulja koja ni o čemu ne razmišlja i ništa duhovno ne doživljava, ili zato što postoji više budalaština kojima se ljudi bave nego ikada prije. Pretpostavljam da neki, mnogi (većina?) jesu izgubili put ili ga nikada nisu ni imali. Međutim, postotak takvih u ukupnom društvu, uvjeren sam, daleko je niži nego ikada ranije u istoriji čovječanstva, ili se bar takva etiketa ne može tek tako nalijepiti na čitavu ljudsku vrstu. To ponovo ne znači da nemamo ozbiljnih problema i da ćemo sigurno uspjeti doseći zvijezde. Problemi su danas zapravo veći nego ikada jer nas ima više nego ikada i moćniji smo nego ikada. To je opasna kombinacija koja lako može voditi samouništenju, na šta će majka priroda lagano podrignuti i okrenuti se novim interesima. Možda sam u svrhu slikovitosti pretjerao sa personifikacijom kosmičkog i planetarnog okruženja u kojem se nalazimo, no nemojte me zamijeniti za vjernika Gaje koji smatra da planeta osjeća kako joj gmižemo ispod kože ili koja ima namjere i razmišljanja u odnosu na nas. Naravno ako mi neko to dokaže, bit ću zapanjen i postat ću vjernik.

02.09.2017.

Kriza srednjih godina

Kada čovjek dođe u određene godine, neka to bude 45, tada je vrijeme za krizu srednjih godina. Tada se sa čovjekom nešto dogodi i tada čovjek počinje da radi neke stvari. Ako je te stvari radio i ranije, niko ništa neće primijetiti. Ali, ako ništa takvo ni pomišljao nije raditi ranije, tada primjećujemo da je došao u krizu srednjih godina i da je blago ili žestoko pobudalio. Neko vozi bicikl, neko planinari, neko pijanči, neko se kocka i ćerda ušteđevinu. Neko ganja žene, neko se kurva. Neko ide na izložbe, neko na koncerte. Neko ide do Tajlanda, a neko pada u depresiju. Svako ima neki svoj fol. Ja? Ja studiram. Mislim, student sam na fakultetu. Imam index i sve. Kada me raja zovu vani, kažem da ne mogu jer učim. Spremam ispite, izlazim na rokove, radim projekte i seminarske radove. Komuniciram sa profesorima i asistentima. Studiram informacijske tehnologije i blizu sam kraju. Kada diplomiram radit ću kao izbacivač u disku nekoliko godina, a onda ću potražiti karijeru u struci.
Šta je ta kriza srednjih godina uopšte? Ako mene pitate, premda me vjerovatno niko ništa ne pita, to vam je prekretnica u životu, trenutak kada osjetiš da je više života iza tebe nego ispred tebe. Ne mora obavezno značiti da je ova količina života izražena u godinama, već samo da si popio više od pola čaše životnog soka. Ovo je ozbiljan psihološki felš i nije se čuditi budalaštinama i bizarnostima koje nas obuzimaju. Počneš preispitivati svoj život, šta si s njim napravio i šta dalje. Ponekad se nađeš pred zidom, a ne mo'š dalje od zida. Neko je toliko preokupiran svojom svakodnevnicom, bolešću ili ne daj bože siromaštvom, pa ni ne primijeti ništa od ovoga, dok drugi nisu te sreće i moraju se preseravati i ići na paraglajding ili se posvetiti hipohondriji. Djeca su od velike pomoći, jer uvijek možeš svoje propale ambicije i težnje projecirati na njih, te svu svoju energiju usmjeriti na pružanje podrške djeci da iskoriste šanse koje si ti propustio sve dok im svu krv ne popiješ. Za one koji djecu nemaju, niti znatno mlađu ženu, sada je kasno i hvatajte se numizmatike.

19.06.2017.

Ograničeni kapacitet

Ovako ide stara izreka: "Znanje je krug. Sve oko kruga je neznanje, ili nepoznanica. Što je veće znanje, tj. krug, to je veća njegova kružnica, tj. granica između znanja i neznanja. Dakle, što više znamo to spoznajemo sve veće neznanje." Postoji li kraj neznanju? Da li je ograničena površina izvan kruga? Da li će u jednom trenutku krug popuniti svu raspoloživu površinu?
Međutim, to nije pravo pitanje, bar ne u ovom trenutku. Pravo pitanje je postoji li ograničenje kruga. Strah je u tome da se krug može širiti do određene tačke i gotovo, ne može dalje bez obzira koliko još ostaje površine na raspolaganju izvan kruga. Taj strah je opravdan, jer mi ovakvi kakvi smo imamo svoja ograničenja. Ograničeno je koliko toga možemo skontati i bez ozbiljnog unaprjeđenja svojih kapaciteta ne možemo ići dalje. Meni to ponekad mnogo smeta. Ne uvijek, jer život teče, a ja jedem, radim, serem, zauzet sam. No, ponekad, kada se mentalno angažiram na bilo kakvom teškom problemu i očigledno udaram u zid, znajući da iza zida leži rješenje, ali ja ne mogu doći do njega, ne'm'š možeš dalje od zida, tada pomalo popizdim na sebe, na roditelje koji mi nisu dali kvalitetnije genetsko nasljeđe, na komšiju što je sad naš'o da burgija i kači umjetnine po zidovima dok ja rješavam esencijalna pitanja. Da li je Ajnštajn imao iste tegobe, jer premda je on bio iznad skoro svakoga po mentalnim moćima, svakako daleko iznad mene, ni on nije mogao sve skontati? Ja mislim da je njemu bilo daleko teže nego meni, jer dok se meni ovo osjećanje javlja povremeno, njemu je bilo konstanta. On se nije mogao ni pošteno posrati a da ne razmišlja o tajnama postojanja. Pronađite na Internetu fotografiju njegovog radnog kabineta uslikanu neposredno nakon smrti. To je bio čovjek na ivici nervnog sloma. Do zadnjeg daha je pokušavao, ali nije uspio u potpunosti spoznati božji um. Naravno da nije, zato što je i on bio ograničen. Koji levat. S druge strane, šta bi on onakav da nije bio ograničen i da je sve skontao u tridesetpetoj godini života? Da li bi mu bilo dovoljno da ostatak svojih dana provede soleći pamet svima oko sebe, pijuckajući martini i svirajući violinu, ili bi jednostavno uživao u svježem povjetarcu i pejzažu?
Što se mene tiče, ja se polomih da skontam neke zvrčke koje su ljudi smislili. Treniram programiranje i pokušavam na napravim jednu Android aplikaciju i na gazilion problema nailazim. Pa onda nešto skontam, samo da bi mi pobjeglo sat kasnije. Šta još ne mogu savladati? Višu matematiku. Nešto sam tu nekada znao, ali danas su to španska sela. Kakva španska, madagaskarska sela. Rubikovu kocku mogu samo blijedo gledati. Ima naravno i drugih znanja i vještina koje ne posjedujem i ne mogu savladati. Uvijek sam tvrdio da je inteligencija, iliti pamet, sposobnost da se fukusiraš na problem i iznalazak rješenja. Jedan od ključnih poteza u tome je da zanemariš svu bijelu buku i sve što ti odvraća pažnju u tome. Ironično je da jedna stvar koja to može omogućiti, dok u isto vrijeme otupljuje um, jeste alkohol.
Alkohol, alkohol, to je prava stvar, ko ne voli alkohol nije normalan! Alkohol je stari prijatelj. Nije on svima prijatelj, kao što ni ti ni ja nismo svima prijatelji. Nekome se pravi da je prijatelj, pa ga onda uništi. Meni je dobar skroz. Ne dozvoljava mi da se uništim njime - tri pive popijem i meni je odmah muka i ne pije mi se više. Oslobađa me i ne vuče me za rukav - mogu provesti produžene periode da ne okusim alkohol - jednom sam čak pola sata izdržao. Šalim se. Nemoj pit' kad ti škodi, to sam uvijek govorio. Mora se svako prepoznati. Dosta naprđivanja za danas. Vraćam se umnom radu.

15.03.2017.

Planirano zastarijevanje

Planirano zastarijevanje jedan je od najvećih problema na planeti. Prvo da vidimo šta je to uopšte. Planirano zastarijevanje je način i filozofija proizvodnje roba prema kojoj se izrađuju proizvodi (od odjeće do tehničkih uređaja) koji traju i funkcionalni su na određeni vremenski period, a zatim se kvare, deru i raspadaju, premda postoji tehnologija sa kojom bi ovi isti proizvodi mogli biti daleko trajniji i izdržljiviji. Čak se vrše naučna istraživanja kako proizvode učiniti slabijim i manje trajnim. Još jedan oblik ove proizvodne filozofije, koji se uglavnom odnosi na tehničke uređaje, najviše telefone i računare, jeste uvođenje laganih unaprjeđenja u performansama i kapacitetima. Dakle, neće se u proizvodnu liniju odmah uvesti najnovija tehnologija osvojena naučnim radom, nego se polako, na kapaljku, uvode tehnološka unaprjeđenja kako bi se češće mogli na tržište izbacivati novi napredniji proizvodi. Ovo je slično načinu na koji je Sergej Bubka obarao svjetske rekorde u skoku s motkom. Mogao ga je odmah oboriti za 15-20 centimetara, a on ih je svako malo obarao za centimetar. Razlozi su sasvim jasni. Bubka je za svako oboreni rekord odnosio lijepu novčanu nagradu. Ako bi odmah zapotegao i ostvario najbolji mogući rezultat Bubka će dobiti jednu nagradu, eventualno dvije, poslije čega šuštave dobivaju krilca. Na isti način, firma koja proizvodi sijalice imat će mnogo bolju prodaju ako izrađuje proizvode nižeg kvaliteta koji pregorijevaju nakon mjesec dana. Ako proizvode sijalice koje traju 100 godina, a takva tehnologija navodno postoji, vrlo brzo će zasititi tržište i mogu zaključati fabriku. Dakle, svjesno će sabotirati kvalitet svog proizvoda da bi ga više prodavali i ostali u poslu. Ovako je moderni kapitalizam riješio problem hiperproizvodnje, kojeg je Karl Marks opisao. Cinično, zar ne? Tako će potrošnja rasti, imat ćemo ekonomski rast i radna mjesta će biti sigurna. S druge strane, rasti će količina otpada, zagađenje, te uništavanje i siromašenje prirodnih resursa, a čitavo to vrijeme ćemo koristiti inferiorne proizvode u odnosu na ono što bismo mogli imati. Planeta, onakva kakva je nama i ostatku biosfere potrebna, ne može opstati i podržavati život uz takvo žderanje i zagađivanje. Ovdje se ne radi o spašavanju planete. Planeta će preživjeti najteže sranje kojim je mi pogodimo. Parafrazirat ću Georgea Carlina: Planeta će biti OK. Planeta nigdje ne ide. Mi odosmo. U propast. Sebe trebamo spašavati.
Nije problem isključivo u efektima i simptomima ove bolesti, nego i u razlozima njenog postojanja, a glavni razlog je to što je ljudsko društvo naopako postavljeno. Šta hoću reći? Kako je to društvo postavljeno? Postavljeno je tako da pohlepa i sebičnost vladaju. Vlada zero-sum game - ako neko dobija, neko drugi mora izgubiti. Tržišna utakmica je zovu, konkurencija, opstanak. Uvijek moraš imati i na tržištu nuditi proizvod koji se masovno troši i koji se traži, a još važnije koji se ne prestaje tražiti. Ako se traži ali ne masovno, tvoje rješenje je ponuda skupog proizvoda. Ako se prestane tražiti jer su ga svi dobili, nestaješ. Ovo je sva ekonomija u kratkim crtama. Sve je ovo u dobroj mjeri dio i posljedica ljudske prirode. Tako smo evoluirali i nekada je ovakav način postojanja savršeno dobro funkcionirao. Snažni, pametni i ambiciozni su prosperirali na štetu ostalih, a slabi, nesposobni i lijeni su gubili i propadali, ko ih jebe. Jesu uspješni često vukli napredak i proizvodili koristi za sve, ali samo zato što su i slabi, nesposobni, pa čak i lijeni ipak nešto radili i doprinosili. Zapravo bi uvijek došlo do toga da upravo oni sav rad obavljaju, iskorištavani i porobljeni na ovaj ili onaj način. Vukovi su uvijek žderali ovce, i vukovi ne mogu bez ovaca. Ali toliko smo sada narasli da to postaje neodrživo i katastrofalno opasno, kao i potpuno nemoralno i suprotno svim idealima i težnjama ljudskog roda. S druge strane, čovječanstvo je nakupilo toliko bogatstva i obilja da ova vrsta opstanka više nije neophodna. Ima dovoljno za sve. Dobro, možda ne baš sve, ipak nas je 7 milijardi, ali uz lijepo raspoređivanje bogatstva i rješenje najvećih problema (prvenstveno energetskih), nekih 5 milijardi bi moglo sjajno živjeti. Dakle, potreban nam je ozbiljan zaokret paradigme, kako ne bismo više kao krdo gnuova u stampedu srljali prema ambisu, a nije potreban IQ od 190 da se shvati da upravo to radimo. Šta da radimo onda? Treba nam non-zero-sum game. Šta sad to znači? Evo, možda je najbolje ideju predstaviti kroz neke pojednostavljene primjere. Ako firma proizvodi sijalice, neka pravi sijalice koje traju 100 godina. Uskoro će zasititi tržište, svi će imati dovoljan broj sijalica i potražnja će se svesti na minimum. Potrebe će preostati za zamjenu razbijenih sijalica i novoizgrađene prostore raznih vrsta (ponovo, ovo je krajnje pojednostavljen primjer). Tada treba smanjiti kapacitete, konzervirati ili reciklirati opremu koja se ne može koristiti za druge aktivnosti. Firma se dalje bavi tom umanjenom proizvodnjom i naučno-istraživačkim radom. Šta taj rad uključuje? Inovacije, dizajn, projektovanje. Neka izume neke bolje sijalice, još sjajnije, još trajnije. Sijalice koje ne troše ni upola toliko energije. Dakle, neka rade na istinskim unaprjeđenjima i inovacijama, a kada ih ostvare, firma može vratiti radnike u fabriku, ako su još uvijek potrebni za proizvodnju, tj. ako proizvodnja nije potpuno automatizirana, i nastaviti proizvodnju punim kapacitetima, sve dok opet ne zasite tržište. Radnici koji su „otpušteni“ trebaju biti zbrinuti od strane društva. Već smo utvrdili da bogatstva ima dovoljno i ne moraju svi bez prestanka privređivati da bi se lijepo živjelo. Ova tvrdnja predstavlja temu za sebe, ali ukratko, pogledajte društvo oko sebe. Koliko ljudskih aktivnosti predstavlja privređivanje, stvaranje vrijednosti, proizvodnju, a koliko ih je birokratskih i sličnih koje uopšte ne moraju postojati. Prema tome, kada kažem „zbrinuti“ to ne znači da dobivaju neku pomoć jedva dovoljnu za preživljavanje i da vegetiraju, već da imaju ista primanja kao i dok su radili, da se educiraju i prekvalificiraju, da vrijeme dok su nazaposleni koriste na za njih i društvo najbolji način. Treba ih prebaciti na druge poslove ako postoji potreba i ako su adekvatno kvalificirani, a ako se nikada više nigdje ne zaposle, konj prdi! Ovako će se eliminisati kompanije i organizacije koje su postale same sebi svrha, one koje su narasle u džinove koji više ne smiju propasti ili nestati jer prevelik broj ljudi ovisi o njima. Evo primjera koji sam pričitao u knjizi „Freakonomics“ autora Stephen J. Dubnera i Steven D. Levitta: DEA – Drug Enforcement Agency u Americi. Organizacija je nastala u svrhu borbe protiv trgovine narkoticima. To je sada takav gigant koji hrani masu ljudi i više mu nije u interesu da nestane trgovina narkoticima. Dakle, ne odgovara mu ostvarenje vlastite svrhe, jer tada prestaje potreba za njegovim postojanjem. Ne odgovara mu ni smanjen obim trgovine narkoticima, jer se moraju smanjivati kapaciteti organizacije, baš kao kada fabrici sijalica opadne prodaja. Udar cinizma ponovo. Uzmimo stoga idealan slučaj za naše rješenje. Neka je u potpunosti uništena trgovina narkoticima, šta učiniti? Raspustimo kompletnu organizaciju, sve resurse, uključujući ljudske, koje je organizacija imala prebacimo tamo gdje su potrebni, zbrinemo preostale resurse na odgovarajući način i udri brigu na veselje. Naravno da će neki od materijalnih resursa propasti i ostati neiskorišteni, ali to opet nije tolika šteta kao postojanje i funkcioniranje goleme organizacija za kojom ne postoji stvarna potreba. To je pravo rasipanje. Mnogih problemi će uvijek postojati, ali rješavat će se. Ono što je prava bojazan je da će „zbrinuti“ ljudi zaglibiti u dekadenciji i neradu, da će postati beskorisni paraziti koji ništa ne vrijede ni sebi ni drugima. Bojazan je da „zbrinuti“ ljudi neće čitati, džogirati, usavršavati i stjecati vještine, razmišljati, pomagati, već da će samo ležati i podrigivati. Ovo je sukladno ljudskoj prirodi i vjerovatno bi se ljudi masovno predavali takvom stanju. E sada dolazimo do pravog problema. Treba nam promjena ljudske prirode. Evolucijom je nećemo dobiti, niti imamo vremena da čekamo. Kako postići tu pozitivnu promjenu u ljudima. Jedino u tehnologiji vidim potencijal za takvu vrstu promjene. Ako želimo preživjeti, svakako ćemo se morati spojiti sa tehnologijom u singularitetu i tada (ili i ranije) treba napraviti nekoliko zahvata (laserskim zrakama, nanobotima ili čime već) na našim genima i mozgovima da izbacimo sranja koja nam je evolucija darovala i koja nas čine takvim teškim seronjama.
Razlog zašto mi ovaj problem sada ovako teško leži na duši? Nemam cipela. Relativno nove cipele, lijepe cipele sam imao. Otvorio se Veliki Kanjon na đonu. Rascijepio se tako da ih ne možeš ni na suhom vremenu nositi, a inače mi je pun cipelar obuće koju mogu samo na suhom vremenu nositi jer ima pukotine i propušta vodu. Pertle se još nisu isprljale, nisu ni boju pošteno promijenile, a ja već bacam cipele. Sjećam se vremena kada sam kupovao pertle kada se ofucaju i puknu. Sada su rijetke cipele koje nadžive svoje pertle. A nježno sam koristio cipele. Nisam fudbala igrao u njima, niti planinario po gudurama. Kuća-pos'o i ponekad u goste, to je sve. Puče đon k'o da sam šurikene i katane blokirao njima. Pih! I sada mi je muka ići u kupovinu novih cipela kad je velika vjerovatnoća da ću opet nekvalitet kupiti. Ne možeš se više ni u visoku cijenu pouzdati da će iza nje stajati kvalitet. Koje sranje... a još mi i nove hlače trebaju!

02.02.2017.

Carinjenje nje nje nje njee nje!

Diglo se ponešto i prašine oko problema sa carinjenjem robe koju građani uvoze u BiH tako što su je kupili preko Interneta ili im je neko šalje. Vjerovatno bi se podiglo mnogo više prašine da mi nismo društvo ubijeno u pojam i siromašno društvo pa većinu uopšte ne dira što je praktično onemogućena ova vrsta kupovine. Dakle da ponovimo, ako kupite neku robu vrijednu 51 KM, carina, porez i ostale naknade, koje morate platiti da bi roba ušla u zemlju i stigla do vas, iznosit će skoro dva puta toliko. Ja sam prije par dana sa Amazona naručio komplet knjiga i platio ga 90 KM. Amazon je za isporuku koristio DHL, pa me je službenik DHL-a nazvao da me obavijesti o dažbinama koje moram platiti i koje iznose skoro 100% od cijene knjiga, dakle 80 i kusur KM. Tada sam se prvi put upoznao sa ovim problemom, a samo par dana kasnije je Klix počeo pisati o tome. O čemu se ovdje radi? Zvaničnici iz Uprave za indirektno oporezivanje i ostalih uprava će vam ovo objašnjavati na ovaj i onaj način, ali ne postoji ništa što oni mogu reći što bi me moglo razuvjeriti da je ovo ništa drugo nego bezočna, nečuvena i nadasve glupava pljačka građana. Da nas država pljačka, često bezočno i bezobzirno, to smo se navikli, ali da nam složi ovakvu vuču za nos i da nas ovako cinično pravi budalama, to mi je novo. Ovo je glupavo i štetno i prema samom tom administrativnom aparatu. Ja sam robu vratio, rekao sam DHL službeniku da ne mogu progutati toliki bezobrazluk. Da su mi naplatili carinu od 10% i 17% PDV-a još bih to i prihvatio, ali ovo je bilo previše, a neću ni da opisujem svoj razgovor sa DHL službenikom kada sam ga pitao zar nisu knjige oslobođene carine. U stvari opisat ću ga ukratko - rekao mi je da se trebam obratiti Ministarstvu nauke, kulture i sporta koje treba da mi izda rješenje kojim će me osloboditi carine, ali i dalje bih platio nekih 60 KM poreza na ovu moju pošiljku. Tako su knjige šatro oslobođene carine i tako je država ostala bez prihoda, a ko zna koliko je takvih kao ja, koji vraćaju robu. Umobolno je, u smislu da me fizički boli um pri pomisli, da se mogu naplaćivati tolike naknade za obične kupovine i da faca može stati pred kameru i hladne face objašnjavati to kao nešto sasvim normalno. Ovo je i civilizacijski korak unazad. U vrijeme sve većeg obima kupovina preko Interneta, kod nas se ovakva trgovina uguši jednim maestralnim potezom. Nadajmo se da je problem ipak privremenog karaktera. Kad već trućam da se dotaknem još jednog pitanja: spomenuo sam ranije kako smo mi siromašno društvo. Zanima me gdje je to siromaštvo? Valjda nije u Sarajevu, jer ja sebe nikako ne smatram siromašnim, a stičem dojam da je gomila svijeta bogatija od mene. Čovjek je biće poređenja i to negativnog poređenja, što znači da ćeš uvijek gledati sretnijeg od sebe i razmišljati o tome šta tebi fali, a veoma rijetko ćeš gledati manje sretnog i kontati kako je tebi lijepo. Rekavši to, i dalje mi je u neskladu tvrdnja da smo siromašno društvo i ono što vidim na ulicama. Automobili su prvoklasni. I kada sam imao bolje plaćen posao nego danas nisam mogao ni sanjati o automobilima koje masovno vidim po sarajevskim ulicama. Ceste i parkinzi su krcati. Svaka porodica ima bar jedno auto, ali sve ih je više sa dva. Ljudi su dobro odjeveni, kafane su pune, trgovine i tržni centri su svuda. Ne znam koliko ljudi zaista kupuju u njima, ali da slabo kupuju tržni centri ne bi postojali u tolikom broju. Možda je Bakir Izetbegović u pravu i stvari dobro stoje, ali prokleti mediji samo vole izvještavati o jadu i belaju. Siromašno društvo za mene nije društvo koje ima prosjaka i penzionera koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Toga ima u najbogatijim zemljama. Siromaštvo društvo je ono u kojem se siromaštvo osjeća dok hodate ulicom, gdje ljudi voze kante, ako uopšte išta motorno voze, i gdje ljudi odrpani i sjebani hodaju ulicom. Dakle, gdje su ti siromasi? Možda žive u katakombama, a izlaze samo noću i tuku se sa psima za naše smeće.

21.01.2017.

Vrijeme je za pa-pa

Popakujmo se lagano, opušteno i bez panike. Vrijeme je da se krene. Mjehur samo što nije pukao. Najnapuhaniji je u istoriji i sve će oduvati kad rikne. Osjećaj je jasno opipljiv i zrak miriše po njemu. Vrijeme je da se sve razjebe. Trulo je. Vrijeme je za katarzu koju nam samo globalni belaj može prirediti. Možda neće niko preživjeti da u njoj uživa, ali zar je to tako tragično. Potpuno mi je svejedno da li će pocrkati 3, 4, 5 milijardi, ili svih sedam. Zapravo, navijam za potpuno uništenje. Neka se planeta resetuje, jer mi ćemo u ambis i uništenje svakako povući za sobom većinu životnih oblika na Zemlji. Neka sve počne ponovo od mikroba, a neka se inteligencija svih narednih vrsta ograniči na razbijanje oraha kamenom. Neka se niko ponovo ne dosjeti tehnologije bacanja kamena na plijen ili neprijatelja. Neka niko više nikada ne stekne ovu moć i brojnost. Prst je nervozan na obaraču. Predugo se čekalo. Što se mene tiče, može početi.

26.12.2016.

Policija - šmolicija

Dešavalo mi se u životu da budem žrtva kriminala. Obijano mi je auto više puta, provaljivano mi je u stan nekoliko puta, a dok sam bio mlađi jalija mi je znala oteti novac i još sam bogami par puta od jalije znao štos u glavu dobiti onako usput, nekada i nevezano za pljačku - jalijaši su osobenjaci, neko im se ponekad jednostavno ne sviđa i mora dobiti dozu degeneka. Nije sve to meni upropastilo život jer mi se nisu dešavale pretjerano dramatične stvari. Nikada nisam pretrpio preteške povrede niti mi je nanesena materijalna šteta koja bi me bacila na prosjački štap, ali nisu mi prijale sve te epizode. Međutim, ono što se nikada nije desilo je da sam dobio zaštitu države, tačnije policije. Svaki taj zločin su oni uredno evidentirali, isljeđivali mene kao da sam ja počinitelj, oduzimali mi vrijeme, ponekad i više sati, kao onomad kada su inspektori vršili uviđaj u stanu koji sam zatekao k'o u filmu – sve ispreturano i popuhano sve od vrijednosti što su lopovi uspjeli pronaći. Umjesto da očistimo i pospremimo stan, mi smo morali 2 i po sata gledati kako nekakav masni zalizani inspektor šatro uzima otiske prstiju i još više mi prlja stan. Ni jedan jedini put policija nije pronašla kriminalce, niti mi je vratila ukradenu imovinu. Ama baš nikada u životu nisam osjetio nikakvu korist od policije, nikada nisam osjetio sigurnost usljed kontakta s njima. Lažem, jednom se desilo, samo jednom da sam ih nazvao u 3 sata poslije pola noći da se požalim na buku iz kafane u susjedstvu i aleluja došli su i riješili problem. Izuzev toga, od policije sam dobijao samo kazne i nelagodu. Kazne su uvijek bivale saobraćajne i nisam ih se mnogo naplaćao jer ne budalešem po cesti, ali ono što jesam plaćao je često bilo smiješno – npr. vozim 70 gdje je ograničenje 60. Zašto mjaučem kada ništa posebno nemam za prijaviti? Šta sam to novo i zanimljivo objavio? Ko to još nije upoznat ili kivan na policiju? Ovo pišem zbog nečega što se danas desilo i što je bez sumnje vrhunac moje karijere u odnosima s policijom. Naime, ukraden mi je telefon i protiv zdravog razuma i boljeg rasuđivanja odem ja u stanicu policije da to prijavim, znajući da policija ako hoće može pronaći telefon. Isto tako sam znao da policija to vjerovatno neće htjeti. Naravno, policija je odlučila da neće otvarati istragu jer moj telefon nije bio dovoljno skupocijen. Posrala se na moje vrijeme i strpljenje koje sam uložio da dam izjavu. Još uvijek ništa čudno i nepoznato na čitate. E pa sada dolazi klimaks... Izađem ja iz stanice policije žderući sebi džigericu što sam se uopšte prihvatio projekta traženja policijske pomoći. I tako zaokupljen ukusom moje mi krvi i jetre pretrčim ulicu na crvenom svjetlu i pravo u zagrljaj simpatičnog policajca koji mi nemilosrdno spraši kaznicu. Kada kažem simpatičan, mislim izuzetno antipatičan do odvratan. Pokušao sam apelirati na njegovo razumijevanje objašnjavajući da sam upravo izašao iz stanice i zašto, te da sam nervno rastrojen. Ma kakvi, piše dalje kaznu sa apetitom, masno se oblizujući i pri tome izbacuje pedagoške umotvorine za koje mu odmah treba prepisati lobotomiju. Dakle, dva puta sam danas opljačkan, ali avaj, jednom od strane policije. Legalisti će reći da to što sam platio kaznu i dodatno finansijski oštećen ne znači da me je policija opljačkala i da su propisi dones... a ja ću legalistima reći da ne serendaju. Pitam ja drota mrguda dok je pisao kaznu – Koliko košta ova kazna? – On se nasmije osmjehom koji bi bolje pristajao hijeni koja gleda smrtnog neprijatelja dok ga guta živo blato. Postoji neki otrov u ovom čovjeku. Pitam ga – Zašto se smijete, šta sam to smiješno pitao? – Odgovor koji sam dobio je u najmanju ruku debilan. Ne mogu to ponoviti jer je to bilo potpuno nekoherentno trabunjanje, nešto kao – Svi to pitaju (šta će drugo pitati?), a bilo bi bolje da sjednu s porodicom... (šta ovaj priča?) i truć truć... – Valjda sam ga malo iznenadio sa ovim zadnjim pitanjem. Elem, kazna je 50 KM, ali imam popust od 50% ako uplatim u roku od 8 dana. Uplatio sam odmah, šta da radim. Neću ručati 5 dana. Šalim se... a možda i ne bi bilo loše da malo smršam. Hm! I dalje nisam ništa posebno opisao, ali meni je ovo tako ružno sjelo na drob jer predstavlja kulminaciju dugogodišnjeg nezadovoljstva policijom. Ponekad ih vidim kao veće neprijatelje od kriminalaca, valjda zato što ih gledam dok me pljačkaju sa pozicije moći, a lažu da me štite. Prljavi izdajnici! Ljudi uvijek više mrze izdajnike od neprijatelja. Najtužnije je što policija čitajući ovo neće reagirati poboljšanjem svog rada, već upravo obratno. Sreća pa niko iz policije ovo i neće čitati.

03.12.2016.

Testovi inteligencije

Svi ste vjerujem nekada naišli na test inteligencije koji u startu kaže: "Ovo ne može riješiti 99% osoblja planete". Ili na crtež koji je teško raspoznati kao nešto konkretno, a to k'o biva može samo 1% stanovništva. Ili sam teški hadžo, kreativan, pronicav, oštrouman, logičan i perceptivan ili nešto nije u redu sa postotcima u takvim testovima. Ja uvijek ispadnem onaj što vidi ili skonta ono što 99% ljudi ne može. Zanimljivo da je isti slučaj za svakoga koga znam. Dakle, ne samo da sam ja intelektualni gigant, već su i svi oko mene isti takvi. Moje društvo i ja smo prava intelektualna elita. Šteta što ne vladamo svijetom. Još nisam naišao na test inteligencije koji bi mi rekao da sam ograničene pameti, ili da sam deblo glupavo lišeno bilo kakve iskre sinaptičke. Ne uvijek sam visoko inteligentan, a to što se ova moja silna pamet ne ispoljava u stvarnom svijetu, u interakciji sa ljudima u mom okruženju, objašnjava ranije spomenuta činjenica da su ljudi sa kojim se družim isto tako inteligentni. Onih 99% inferiornih glupana su daleko od nas, tamo negdje, sačinjavaju narodne mase.
Da li je ovo baš tako? Jes' šipak. Testovi su samo laskava preseravanja koja imaju ko zna koji cilj, avaj to ne mogu prokljuviti sa svojim umnim moćima. Možda mi provlače kakvu reklamu, pa odmah nakon što maestralno riješim test i dobijem orden, nesvjesno i ne znajući zašto idem da kupim kokice za mikrovalnu, čips i kolu. S druge strane, svaka čast pravim i istinski teškim testovima koji zaista zahtijevaju intelekutalnu moć kako bi se riješili. No, na takvim nisam ni približno uspješan. Ne želim reći da sam debil, nikako. Smatram da jesam... koju riječ odabrati... bistar, da bistar sam. Ništa posebno, u nekom prosječnom opsegu, vjerovatno nešto iznad apsolutnog prosjeka. Naravno, inteligencija je širok i zeznut pojam i ne bi ga trebalo olako bacakati kroz razgovor. Čovjek se rađa za setom gena koji određuju njegov kapacitet i potencijal za inteligenciju. Postoji svakako maksimum inteligencije koji može doeseći. Čovjek kroz život ostvaruje ovaj potencijal i neko ostane na osnovnim postavkama, dok neko drugi, čitajući, razmišljajući, trenirajući, komunicirajući postigne mnogo više i umjesto mediokriteta i tupana postaje oštrouman lik, mudrac čak. Kad smo kod mudrosti, to je jedan oblik inteligencije. Postoji i analitičnost, logičnost, kombinatorika, kreativnost itd. Možeš biti letva za matematiku i tehniku, ali idu ti jezici, muzika i znaš reći pravu stvar u pravo vrijeme, ili moj omiljeni kontrast: imaš osobu koja je jasno promućurna, duhovita, inteligentna i načitana, a duboko religiozna. Jednostavno suspendira preispitivanje jedne čitave oblasti razmišljanja i tvrdnji i na taj način se intelektualno ograniči. Međutim, kad ovo spominjem, moram ne po prvi put reći da ljudi često kroz religiozni zanos postižu mnogo više nego što bi kroz šest života logičkog razmišljanja i odbacivanja vjerskih laprdanja. U kojem pravcu ćeš se kretati ovisi u velikoj mjeri od gena, ponovo. Geni određuju naše afinitete, ali čovjek ima moć da donosi svjesne odluke koje nisu potpuno usklađene sa genetskim programima, ili koje su čak u potpunoj suprotnosti sa genetskim naredbama, te se može razvijati kako hoće. Možda se čovjek i treba osloniti na religiju i osnovne nagone, gdje će prvo uspostaviti kontrolu nad drugim i dati životu neki smisao iznad jedi, jebi, pišaj, seri, ali bez prevelikog eleboriranja i razmišljanja što bi moglo taj smisao i čitav koncept razjebati i raspuhati k'o prašinu. Za mene je kasno... i za moju djecu vjerujem, ali ko može nek' uživa. Kada bi bog iznenada odlučio da se pojavi i dokaže svoje postojanje, svakako bih bio zainteresiran, ali moj pogled na život i svijet se ne bi pretjerano izmijenio. Samo bih u njega inkorporirao starog prdonju. Najbolji dokaz da bog ne postoji, ili bar da ga potpuno zaboli ćuna za nas, jeste činjenica da nam se ne prikazuje. Jedno tako omnipotentno biće bi sigurno posjedovalo kolosalnu sujetu i nikako ne bi moglo provoditi svoje dane krijući se od svojih tvorevina. Uostalom, Daglas Adams se sa bogom mnogo bolje obračunao nego što bih ja ikada mogao. Obratite se njemu. I zašto se tako često vraćam na ovu temu? Religija uopšte nije bila u planu za ovaj tekst. Smanjit ću.

30.11.2016.

Odjeci alternativnih svjetova

Sve one phju! situacije kada se meni ili mojim najdražim umalo desilo neka velika povreda ili smrt žive u meni i javljaju se povremeno. Znane i neznane asocijacije ih pozivaju iz podsvjesti i tada se stresam od jeze i pomisli šta se moglo desiti. Ponekad se ne mogu otrgnuti dojmu i proživljavam onaj dan kada je moju kćer od 3 godine zamalo izgazio konj. Proživljavam to kao da je zaista jeste izgazio, kao da je nisam uspio u zadnjem trenu izvući ispod njegovih kopita prije nego što joj je smrskao glavu. Evo i sada se preznojih od muke. To je ono što zovem odjecima alternativnih svjetova. U mnogim paralelnim stvarnostima ovo se zaista jeste desilo. Traumatična iskustva ostavljaju najdublji trag u ljudskom umu pa su ovakvi odjeci najglasniji. Nažalost, nikada me tako snažno ne obuzme sjećanje na onaj dan kad sam zamalo spavao sa Halle Berry i odjek alternativne stvarnosti u kojoj zaista jesam. Možda zato što takve stvarnosti nema, ali shvatate poentu. Dakle, sekunda do katastrofe su situacije koje proizvode ovaj efekat. Mogu biti zahvalan i sretan da u alternativnim stvarnostima ne dobijam mnogo takvih odjeka iz ove. Mnogi nisu tako sretni.
Kako ide množina jednine? Ja-ovi? Ne dobijamoju, ne dobijajumo? Mnogoja? Svemeneih? Za ove stvari je potrebna ne samo nova matematika, već i nova gramatika.

14.11.2016.

Sloboda

Svakome znači nešto drugo. Robijašu u samici, sloboda nije ni u istom rječniku kao meni. Ja bih često da budem slobodan od repetitivnih radnji poput presvlačenja, pranja suđa, odlaženja na posao, sranja i pišanja. Objedovanje mi uglavnom ne smeta, ali i to je pegla objektivno.
Zatim, nekada bih da budem slobodan od vlastitog tijela. Razmislite kakav je to samo zatvor, kakva nam ograničenja nameće. Htio bih često da budem slobodan od društvenih normi, slobodan od strahova, od tjeskoba. Želio bih biti slobodan od ovisnosti i želja. Opasno počinjem zvučati kao budista. I da me oslobode svega toga, pitam se od čega bih tada htio biti slobodan? Odgovor je, od samog postojanja. Postoje naučnici koji tragaju za besmrtnošću. Tačnije, pretražuju naše gene kako bi našli uzrok starenja i eliminisali ga. Mislim da je to velika greška. Našoj svijesti i moći logičkog rasuđivanje nedostaje moć mudrosti milijardi godina evolucije koje su postavile stvari na ovaj način: živiš neko vrijeme, pariš se, razmnožavaš, rađaš potomstvo i nestaješ. Potomstvo svježe, puno životnog elana nastavlja da postoji. Sve što predugo traje postaje zamorno. Jednostavno ne mogu zamisliti biće, na bilo kojem nivou svjesnosti, kojem neće dosaditi predugo postojanje. Ko zna, možda je bog i postojao, ali mu je sve dokurčilo, te je rekao - Ok, dosta ovoga! - i puf nestao u oblačku dima. Još jedna stvar koja mi sve više ide na živce je spašavanje vrsta. Mnoge vrste su nestale ili su ugrožene čovjekovim djelovanjem. Zašto? Zato što su nam na putu. Ispriječili su se našem opstanku ili su postali kolateralna šteta dok mi osiguravamo svoj opstanak. Uzmimo naprimjer jaguare u Južnoj Americi. Fascinantna životinja, prelijepa, moćna i sa takvim samopouzdanjem i držanjem koje poziva epitete kraljevska, plemenita, veličanstvena. Za naše estetske ukuse, svijet bi zaista bio siromašniji ako jaguari nestanu. Međutim, za kangačeirose i ostale ljudske stanovnike krajeva u kojima jaguari tumaraju, ova golema mačka je ništa drugo do napast koja ždere stoku, nanosi štetu i direktno prijeti ljudskim životima. Poražavajuće je sa kojom lakoćom jaguar može okončati životne funkcije najvećeg krkana među ljudima. Dakle, tamošnjem stanovništvu jaguar predstavlja problem koji treba eliminisati. Ljudi se bore za opstanak. Nemaju oni vremena... ne vremena, to je viši nivo luksuza, oni nemaju izbora, ne mogu sebi priuštiti da na taj način razmišljaju o jaguaru kada im je direktan takmac za opstanak. Za njih postoji samo jedan pristup, istrebljenje. E onda ti dođe drkadžija iz Sjeverne Amerike gdje su odavno istrijebili sve što predstavlja bilo kakvu konkurenciju čovjeku, zasnovali lagodan i siguran život i sjetili se da je jaguar nešto predivno što treba zaštititi. I tako ti taj govnar počne serendati o očuvanju vrsta, ekosistemima i prirodnoj ravnoteži. Slušat ćeš ga samo u jednom od dva slučaja: donosi ti mnogo novca ili ti prijeti silom. Inače, odjebaus, ne smetaj mi dok nišanim. Ista je situacija sa psima lutalicama u Sarajevu. Jedni ih vide kao prijetnju i istrijebili bi ih na "human" način, dok drugi prijete smrću prvima. Postoje i treći koji nemaju tako snažna osjećanja po ovom pitanju. Jedno je sigurno, ovi "ljubitelji" lutalica će vrlo brzo napustiti svoje stavove ako im cuke poderu muda ili dijete. Ne kažem da ljudi imaju veće kosmičko pravo na postojanje od pasa lutalica ili jaguara, ali da, upravo to kažem. Mi ljudi imamo veće pravo na postojanje. Mi smo zgrabili to pravo jer smo moćniji od jaguara, pasa, vukova, međeda, lavova, tigrova i oposuma. Ovo je naš svijet. Možda ga nećemo dugo držati, ali ga držimo gvozdenim stiskom. Ako im se to ne sviđa, bolje da počnu graditi fabrike. Na kraju, koliko god vrsta mi sjebali i na kraju sebe, planeta će za čas izroditi nove vrste. Ovo što slijedi je moj slobodan prevod dijela jednog teksta sa websajta ExitMundi. Preporučam websajt za čitanje. Šega je i informativno.

Evo nešto drugačije: šta ako bismo se svi ubili? Slažemo se: nakon svega kroz šta smo prošli kao vrsta, masovno samoubistvo bi bilo blesavo. Ali na čudan način, samoubistvo bi moglo biti neizbježan, najlogičniji ishod evolucije... Masovno samoubistvo. Ma daj! Zašto bismo to napravili? E pa, negdje u dalekoj budućnosti, možda bismo mogli doći do zaključka da je to najbolje što možemo učiniti. Jedina stvar koja ima smisla. Odlučili bismo da se ubijemo – i to bismo uradili. Ubili bismo se kolektivno, do zadnjeg čovjeka. Ne bismo čak ostavili ni oproštajno pismo. Ko bi ga pročitao? Naravno, to se neće desiti sutra. Prvo, mnoge dramatične promjene bi se desile našoj vrsti. U ovom trenutku, nismo veliki ljubitelji umiranja. U stvari pravo nam je mrsko kada umremo! Ali većina naučnika smatraju da će se s vremenom ovo promijeniti. Polako, mi ćemo postajati sve otporniji na smrt. Pobjeđivat ćemo bolesti, jednu za drugom, te ćemo sve duže živjeti. Prevarit ćemo žeteoca sablasnog sa novim fantastičnim lijekovima protiv bolesti i starenja. I na kraju, pobijedit ćemo smrt. Bit će nam potrebna sva naša tehnologija za to. Na kraju ćemo uz pomoć tehnologije zamijeniti čitavo tijelo. Već danas mnoge organe i dijelove tijela mijenjamo vještačkim. Bit ćemo u stanju zamijeniti svoj mozak kompjuterskom tehnologijom. Stvarno! Neki očekuju da ćemo već 2050 godine biti u stanju učitati svoj um u kompjuter. Postat ćemo mašine daleko savršenije od bioloških nakupina ćelija koje tumaraju svijetom kako bi osigurale opstanak za svoje gene. Postat ćemo besmrtni. Vjerujte, bit će ludo. Kada naš um postane softver, moći ćemo se kopirati. Moći ćemo ići gdje god želimo. Ići ćemo u svemir u obliku svjesnog svemirskog broda, ili u obliku ljubičastog oblačka razmišljajućih čestica, ili pak u obliku Adamsove super inteligentne nijanse plave. Ovo nije zajebancija i ozbiljni naučnici špekulišu sa ovim idejama. A kako ćemo tak pričati jedni s drugima. Napuštanjem naših bioloških tijela, neće nam više trebati facebook, twitter ili viber da stupimo u kontakt. Umjesto toga, naši umovi će početi da se stapaju. Postat ćemo jedna svijest. Neki ovo zovu singularitetom. U redu, ali još ne vidim razlog da se ubijemo. Pa, tu se krije jedan presudan detalj. Kada postanemo besmrtni, bit će nam umobolno dosadnooo! Kada dostignemo savršenstvo i singularitet i jedinstvo i bla bla bla, nećemo više imati cilj u životu. Da, istražit ćemo svemir, ali uskoro ćemo sve otkriti i sve saznati. Imat ćemo sve vrijeme svijeta. Poznavat ćemo svaki kutak Univerzuma i na sve to ćemo reći – Pa šta? – To je upravo ono što se bogu desilo, a mi ćemo tada i biti bog. Inteligentnom oblačku dima istraživanje svakog kutka Univerzuma će biti isto kao nama istraživanje svake vlati trave na Zemlji. Dakle, to je to. Postali smo bog i shvatili da je to stravično depresivno. A zapravo, čak će biti i gore od toga. Kada postanemo tako napredne mašine, naša brzina razmišljanja će biti ogromna. Jednostavno rečeno, razmišljat ćemo k'o munja. U djeliću sekunde ćemo shvatiti da je naše postojanje postalo doslovno beskorisno. Djelić sekunde kasnije, shvatit ćemo da je bolje da ne postojimo. Ljubičastom božanskom oblačku samoubistvo će biti jasno kao odbacivanje iskorištenog tariguza. Logično kao silazak sa voza na posljednjoj stanici, na kraju evolucije. Čak štaviše, božanski oblačak neće imati nikakva posebna osjećanja po ovom pitanju. Kada razmišljamo o samoubistvu, odmah dobijamo užasne asocijacije na puške i visoke zgrade. Ali kada ste ljubičasti oblačak, stvari su veoma drugačije. Svjesni oblačci ne osjećaju bol i nemaju razloga za strah, pogotovo ne od smrti. Ako ste besmrtni, umiranje može zvučati zabavno. To bi moglo biti izazov kao što je nama da ne umremo. I tako, nakon dugog perioda kontemplacije – recimo od čitave milisekunde – shvatimo da smo postali beskorisni. Odmah se tu na licu mjesta ubijamo. I hej, opet to radite! Zamišljate ljubičasti oblačak kako očajnički jeca i baca se pod voz. Ali uopšte neće biti tako. Umjesto toga, prekinut ćemo svoje postojanje na neki način koji sada ne možemo ni zamisliti. Istupit ćemo iz postojanja, arhivirat ćemo se, isključit ćemo se – tako nešto. U djeliću sekunde nakon što dostignemo besmrtnost i jedinstvo sa svim, nestat ćemo. Puf. Izlaz.

Tekst se nastavlja sa jednom alternativnom mogućnošću da pokušamo sebi skrenuti pažnju sa ove nesnosne dosade tako što ćemo proizvesti novi Univerzum. No to je samo igračka koja će nam jedno vrijeme nešto značiti i opet smo na istom. Pa to se bogu i desilo. Uostalom, to smo mogli odmah shvatiti kroz našu super brzu kontemplaciju svega. Posljednja stanica se ne može izbjeći. Vječnost nam nije u kartama. Hvala bogu.

11.11.2016.

AWSD

Video igre - gubljenje vremena? Zavisi. Na šta bi inače bilo potrošeno to vrijeme? Siguran sam da postoje mnogo gore vrste traćenja vremena u koje se uključujemo. Pokušat ću nabrojati barem deset:
1) Sjedenje u zadimljenoj kafani;
2) Peglanje
3) Gledanje lošeg filma, a većinom su loši;
4) Gledanje lošeg TV programa, tj. blejanje u TV. Ovo se moglo razvući na nekoliko tačaka;
5) Besmisleno, debilno fejsbučenje;
6) Instragramisanje;
7) Pisanje bloga;
8) Ljetovanje u julu ili augustu na Makarskoj rivijeri;
9) Paćenje s tegovima u teretani;
10) Zaposlenje u usranoj firmi.
11) Praćenje politike.
12) Razgovor o religiji sa bilo koje pozicije;
13) Kukanje zbog zdravlja, novca ili bilo čega.
Htio sam reći i pljačkanje i otimanje, ali to osobi koja se zadaje u ove aktivnosti donosi korist, te se ne može smatrati traćenjem vremena. Igrajući video igrice, možemo nešto naučiti i o sebi. Možemo saznati kakvi smo i kako se ponašamo kada ne postoje egzistencijalni pritisci niti odgovornost za naše postupke. Nažalost, većina igara su pune nasilja. Zašto je to tako? Takve igre se najbolje prodaju. Volimo nasilje, naročito kada nije stvarno, kada niko ne pati u stvarnosti. Tada se pretvaramo u psihopate lišene bilo kakve empatije i nesmetano uživamo u nasilju. U igricama se barem djelomično pretvaramo u likove koji nikada ne možemo biti, radimo stvari koje u stvarnosti ne možemo raditi, posjećujemo mjesta koja u stvarnosti nikada ne možemo posjećivati i bježimo od učmale zatvorske ćelije koju zovemo svakodnevnicom. Ne znam tačno kako i zašto, ali svijet u video igri meni ponekad izgleda ljepši od stvarnog svijeta. Možda je to zbog boja ili lokacija, ali igra sa lijepom grafikom je ispaša za oči. Još jedna stvar koja ide u prilog video igrama je to što su edukativne i razvijaju smisao za rješavanje problema. Ako se ne slažete s ovom tvrdnjom, niste se naigrali mnogo igara. Naprimjer, ja sam igrajući par nastavaka Assassin's Creed mnogo naučio o istoriji svijeta. Čak sam određene istorijske periode istraživao mimo igre, jer me je igra za to zainteresovala. Igre postaju sve naprednije i sofisticiranije i uvlače u sebe um igrača koji se emocionalno maksimalno ulaže u dešavanja. Ko zna šta ćemo imati uskoro, prave Matrixe iz kojih ljudi više neće htjeti izlaziti. Video igre nisu gubljenje vremena, bar ništa veće od ostalih oblika zabave, razonode i dokolice. Međutim, treba se čuvati od pretjerivanja i ovisnosti. Tako je, ovisnost od igara je veoma moguća i mnogi pate od nje. U svijetu se otvaraju klinike za rehabilitaciju i odvikavanje od video igara. Čuvajte sebe i svoju djecu, bar još ovo malo vremena dok naše tjelesno postojanje još ima nekog smisla.

11.11.2016.

Veličina im ne gine

Sjetimo se euforije prije 8 godina kada je Obama izveo svoju magiju i pobijedio na izborima. Očekivanja su bila napuhana do neba. Obama još nije skontao gdje mu stoji heftarica u ovalnom uredu, a već su mu tutnuli u ruke Nobelovu nagradu za mir. Iznenađen i ponizan, Obamica je prihvatio nagradu, a američka politika je nastavila svojim kursom svih osam godina njegovog duplog mandata. Vlasnicima Amerike se očigledno sviđalo kako Obama radi. Ne treba posebno snažno ustvrditi da je Amerika razočarana Obamom. Ništa se značajno nije promijenilo, a "Promjena" je bila udarna riječ njegove čitave kampanje. Sada imamo veoma sličnu situaciju. Žedni i gladni promjene, Amerikanci su izabrali Trumpa. Zanemarili su da je to jedan obični narcisoidni, povlašteni šupender, koji je čitav život proveo kao jedan od onih koji su stvorili to što mase žele mijenjati, a to je u suštini ovaj trend koncentracije bogatstva u rukama malobrojnih guzonja koji Ameriku i Svijet udaviše svojom pohlepom. Trump, opsjenar, uspio je ubijediti mase da je na njihovoj strani, da će se sad odjednom on boriti za malog čovjeka. Sve pogani i smrad koje Trump ispoljava nisu ih razuvjerili i sve to lako odagnavaju objašnjenjem kako su i ostali političari podjednako pogani ili još više, samo oni to kriju, a Trump je iskren. Naravno, u tome nisu daleko od istine. Jebe se njih za Trumpove karakterne mane i istoriju, treba im neko jak ko će se boriti za njih, makar lagao, krao, srao. Međutim, američka politika je behemot kojeg nije lako skrenuti sa kursa. Neću reći da Obama nije ništa pokušao, ali nije se ni pretrg'o i svakako nije mnogo postigao. Ono što većina jebenih Amerikanaca ne shvataju, a oni koji shvataju odbijaju o tome otvoreno govoriti, jeste da njihovo partnerstvo sa Saudijskom Arabijom donosi Americi bogatstvo, njihova pogubna vanjska politika i unesrećivanje regija često velikih kao čitav kontinent Americi donosi bogatstvo. Razlog što ih mnogi mrze je zato što su ih izjebali k'o kauboj konja. Nisu svi Amerikanci učestvovali u toj jebaniji, ali svi su uživali u koristima živeći u blaženom neznanju ili svjesno ignorirajući činjenice. Glupost i neznanje ne mogu biti izgovor pogotovo kada imaš prohtjeve i stavove. Američki problem je što mali broj ljudi grabi sve više tog bogatstva, nije više tako lijepo raspoređeno pa sve lošije žive u odnosu na njihova očekivanja i ono na šta su navikli. To proizvodi frustraciju koja im zadaje otklon u ekstremizam zahvaljujući kojem su spremni zanemariti sve što im se možda ne sviđa kod Trumpa i položiti svoje nade u njega, da će vratite pare u njihove ruke, da će sjebati sve rivale Amerike, da će ih osloboditi teške tlapnje što gledaju silnu furdu oko sebe sa raznolikim bojama kože, te da će pobijediti terorizam, koji razumljivo zaista postaje sve veći problem, ali još uvijek ubija daleko manje Amerikanaca nego alkohol, droge, kriminal, kreteni za volanom i pad televizora na glavu. Trump bi zabranio ulazak muslimana u Ameriku "dok ne skontaju šta se događa". Kad to čujem odmah mi se povraća. Kao oni ne znaju šta se događa. Zašto nas pobogu mrze? Sada će svakako biti zanimljivo vidjeti šta će Trump napraviti. Jedva čekam da preuzme dužnost. Da li će masama koje su ga izglasale pružiti teški zajeb i nastaviti sa standardnom politikom, istom kao da je izabrana Hilary, ili će pak zatalasati i uzdrmati temelje utvrđenog poretka. Ovo neće proći olako i mogli bi ga roknuti, a šta bi onda to proizvelo niko ne može predvidjeti. Narod je zajebana zvjerka, možeš ga držati pod kontrolom i uspavanog u okviru datog uređenja, ali ako se postigne kritična masa nezadovoljstva i pojavi vođa, ode sve u pizdu materinu. Sumnjam da je Trump taj vođa ili da je postignuta ova kritična masa. Trump djeluje kao totalno nedosljedan klovn i oportunista i smatram da mu nedostaje uvjerenje potrebno za bilo kakav ozbiljan pokret, a koliko je zaista veliko nezadovoljstvo američkog naroda, to je teško ocijeniti, ali mislim da će i dalje rasti. U svakom slučaju, zanimljivo vrijeme je pred nama. Nije Amerika kriva, kriv je čovjek, njegova majka priroda, kriv je Univerzum. Amerika se nesretna samo našla u toj situaciji najmoćnije sile koja ne može odoljeti iskušenjima. Da to nije Amerika bila bi Rusija. I bila je. I želi ponovo biti. Bila je Britanija, Francuska i tako dalje. Čovjek ždere i dere čovjeka, jači gazi slabijeg i to je osnova svega. Svako će radije biti jači u tom odnosu. Morat ću dozirati praćenje čitave ove situacije u bliskoj i daljoj budućnosti. Bit će dojadno.

05.11.2016.

Politička osa

Ne insekt, već horizontalna duž koja označava skalu političko-ekonomskih stavova. Stranke i politički opredijeljeni pojedinci se deklarativno pozicioniraju na ovoj osi. Imamo naravno desnicu, ljevicu i sredinu. Ova osa i podioci na njoj nisu fiksni. Ona se razvlači, izvija i skuplja, a podioci šetaju lijevo desno u skladu sa stanjem društva. Tako naprimjer, stavovi koji danas predstavljaju sredinu, sutra mogu biti tumačeni kao ljevičarski, jer je društvo doživjelo snažan otklon u desno usvajajući ekstremna desničarska gledišta i mišljenja. Na sličan način, ljudi koji danas drže mišljenja sredine odlaze u ekstremnu ljevicu kao odgovor na stvaranje ekstremne desnice, vraćajući sredinu na svoj početni položaj. Problem je što sredina sve više počinje gubiti na masi, na broju ljudi koji zauzimaju ove za ljudsko društvo najzdravije stavove. Ako usvojimo pretpostavku da je krajnja ljevica mjesto sa kojeg se zagovara blentavi komunizam, a krajnja desnica ljubi raspištoljeni, povampireni kapitalizam, sami ovi epiteti obrazlažu zašto je sredina mjesto na kojem želimo biti. Razvijeni zapad se sa blagim otklonima u desno decenijama nalazio veoma blizu sredine ove političko-ekonomske skale, ali to niko nije primjećivao jer je socijalizam našu osu povukao snažno ulijevo i iskrivio sliku svijeta. Radnici su u zapadnom svijetu imali odličnu zaštitu i značajna prava, primanja su bila izvrsna, siromaštva je bilo veoma malo, društvene službe su odlično funkcionisale, infrastruktura je bila solidna. Ljudi su uživali u liberalnom uređenju sa u istoriji neviđenim pravima i slobodama. Zapadni svijet je bio u sjajnoj formi, dok je istočni svijet bio u debelom čabru. Ekonomija jednostavno nije mogla podnijeti uređenje gdje je čovjeku oduzeta prilika da profitira, da za svoju korist nešto stvara, gdje je stravično ograničena privatna imovina i gdje se računalo na čovjeka da živi i radi na osnovu savjesti i osjećaja za zajedničko dobro, te da napusti pohlepu, zavist i takmičarski duh. Komunistički kredo „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ divno zvuči, ali je teška fula jer se ni na kilometar na približava ljudskoj prirodi. U takvom uređenju čovjek jednostavno nema dovoljno motiva da daje sve od sebe, prema svojim mogućnostima, a motiv da grabi što više ne jenjava. Zajebi stvarne potrebe, hoću još. Uostalom, ko će to reći koliko je meni potrebno? Možda meni treba više nego tebi, možda si ti skromniji od mene. Jednačina, tj. nejednačina je čista, stvorena vrijednost nije ni blizu apetitima. To stvara nezadovoljstvo koje je na kraju uništilo ovakvo društveno uređenje, naravno u sprezi sa manjkom sloboda i prava. Apetite je naravno dodatno tovio pogled na zapad i bogatstvo i slobode koje su tamo ljudi uživali. Međutim, guja je rasla u njedrima zapadnog društva dok su dva različita sistema odmjeravala snage. Govorim o posebnoj kapitalističkoj ideologiji koja zagovara potpuno slobodni oblik kapitalizma, rasterećen od bilo kakvih utjecaja izuzev ponude i potražnje. Ne znam da li su Milton Friedman, Robert Fogel i slični očevi ovog oblika kapitalizma bili demoni pristigli pravo iz pakla, ili su zanemarili moć ljudske pohlepe i neosjetljivosti, te zaista vjerovali da svijet može divno funkcionisati na osnovu njihovih teorija. Bilo kako bilo, njihova ideologija je dobila na snazi padom istočnog bloka. Bilo je jasno kako je kapitalističko uređenje superiorno u odnosu na socijalističko i da je to pravac u kojem se treba kretati, a ako je kapitalizam tako dobar i moćan onda treba težiti njegovom najčistijem, fundamentalnom obliku, a to je upravo slobodno tržište, gdje će se sve samo urediti i gdje država neće unositi poremećaje i talasanja koja samo remete ekonomske tokove. Neće država određivati koja je minimalna plata radnika, neće ona određivati koliko velika i moćna može biti finansijska institucija, neće država utjecati na cijene, neće nam ubirati poreze i trošiti ih na društvo, i tako dalje. Ovo je trend kojem danas svjedočimo kada je uzeo najveći zamah. Problem je ovdje ponovo ideologija koja promašuje ljudsku prirodu. U matematičkim jednačinama ekonomske teorije sve to vjerovatno ima velikog smisla, ljudi su za to dobijali Nobelove nagrade, ali opasno se podcjenjuje ljudska pohlepa i neosjetljivost za druge. Nehotično ili ne, ponovo se stvaraju uvjeti na početcima industrijske revolucija kada je kapitalistima bilo dozvoljeno da do mile volje eksploatišu radnike, kada je i nastao komunizam kao rezultat Marksove kritike društva, kada je jedna krajnost rodila drugu. Ono što čitav svijet mora shvatiti je to da kapitalističke zemlje druge polovine dvadesetog vijeka nisu zaista bile kapitalističke. To je bila jedna poprilično zdrava mješavina kapitalizma i socijalizma. To su bile zemlje sredine. Umobolno je gledati u Americi debilnu rulju kako se stresaju od gađenja i straha kada im spomeneš socijalizam. Mase kojima nikako nije u interesu da se kapitalizmu podari puna sloboda, da se ova krvožedna zvijer pusti s lanca i sve ih pokolje, toliko su indoktrinirani da smatraju kako jedina protuteža ovoj sjekiri koja im se spušta na vrat predstavlja upravo tu sjekiru. Zapadno bogatstvo koje je bilo lijepo raspoređeno zahvaljujući zauzdanosti ljudske pohlepe, sada se ubrzano koncentriše. Govori se o tome kako 1% najbogatijih na svijetu drži 50% bogatstva. Produbljuje se jaz između plata direktora i radnika. Neka istraživanja ovaj omjer postavljaju na 1:204! Direktor preduzeća znači uzme 204 puta veću platu nego uposlenik na nekoj prosječnoj poziciji. Ne kažem da ne treba biti bogatih ljudi, u usporedbi sa prosjekom, ne kažem da svi trebamo imati isto, biti isti, ne kažem da svi isto zaslužujemo. Neki ljudi su jednostavno vrjedniji od drugih, ali neka mjera mora postojati kako društvo ne bi kolabiralo uslijed prevelikih razlika i nepravdi. Ljudskoj guzici se mora postaviti ograničenje kako bi prestala žderati. Dakle, ne idem u krajnju ljevicu reagujući na razvoj i sve veći utjecaj krajnje desnice, no krajnja desnica je neprijatelj koji je u ofanzivi, kojem se treba suprotstaviti. Prvi korak je shvatiti ovu činjenicu, a drugi je kloniti se krajnje ljevice. Kod nas postoje stranke koje se i ne deklarišu pretjerano energično kao desne ili lijeve, ali nekako se podrazumijeva da su ove nacionalne desničarske, a ove neke nazovimo ih velikodušno građanskim ljevičarske. No, kod nas to uopšte nije bitno kada se radi o političkom, a pogotovo ekonomskom uređenju. Mi smo samo mala travka koja se povija kako puše vjetar. Ne mislite valjda da kad Bakir Izetbegović obilazi bogatune po muslimanskom svijetu i ugovara poslove i investicije misli na naše društveno uređenje, naše zakone i okvire u koje se investitori moraju uklopiti. Ma zajebi zakone, samo dođite i dajte pare. Mi imamo odlične zakone za zaštitu prava radnika, ali pola firmi su robovlasničke kolonije gdje uposlenici rade po 60 sati sedmično, ne idu na odmor i rade za siću. Pitaš ga da ti usitni novčanicu i on ti da čitavu platu. Nažalost kod nas se mnoge firme postavljaju tako prema radnicima jer drugačije ne bi mogle preživjeti na tržištu jer ih država ne štiti, ali ih leši nametima. Nama bi valjali neki aspekti slobodnog tržišta – da se smanji državni aparat, na prvom mjestu. Ali, to ne bi samo po sebi proizvelo neki poseban pozitivan efekat jer šta bismo sa ruljom koja bi ostala bez posla. Čekaj da vidim imam li ikoga da radi u državnim institucijama. Nemam, dobro, onda nek' pocrkaju, jebeni paraziti. Ova zemlja treba pronaći svoju ekonomsku nišu, nešto u čemu bismo mogli biti konkurentni. Država se treba na to usmjeriti i to njegovati svojim mjerama i onda nek' se tamo svi zapošljavaju. A koja je to niša? Šta ja znam. Da ja znam te stvari ne bih ovdje trućao za 5 ljudi koji ovo čitaju, već bih bio u grotlu. I samo još, kad sam je već spomenuo, da se dotaknem ose. Osa je insekt koji je veoma sličan dragoj pčeli, ali kao da je rezultat neke podmukle mutacije pa sada može sve žderati, a nikakve koristi od nje, ništa ne proizvodi, dok pčele prave višak meda i rado ga dijele s medvjedom i s nama. Ok, mi smo našli način da bezbolno pljačkamo pčele, dok medo nije tako sretan. Plemenita pčela životom plaća svoj napad, dok osa može ubadati i ubadati. Serem se na ose.

28.10.2016.

Dah optimizma

Na pragu smo istinske vještačke inteligencije. Za ovo je potrebna bogata i razvijena zemlja. Da li nešto dobro što se 100 godina unazad zasniva na nečemu neviđeno zlokobnom, pokvarenom i usranom može biti dobro - mislim na način na koji je Amerika nastala, istrebljenje većina Indijanaca i to? Međutim, sjetimo se samo silnih životinjskih vrsta koje su Indijanci istrijebili kada su došli u Ameriku. 100 godina je ovdje jedna proizvoljna cifra koja može poslužiti za svrhu diskusije. Uzmimo Ameriku, zemlju koja je tako mnogo dala civilizaciji, Ko ne prihvata da je ova prethodna izjava istinita, pravi je seronja. Najveći problem Amerike je što je previše moćna, a ko je moćan napravit će belaj htio on to ili ne. No s druge strane, Amerika je tako mnogo dala čitavom svijetu da bi trebalo piškati od divote. Sada je čitav svijet malo u čabru i nemamo nikakve velike progrese, ali čini mi se da se bližimo prekretnici na kojoj ćemo roditi vještačku inteligenciju, kojoj se zatim trebamo pridružiti, tojest spojiti se s njom. Svi pametni telefoni, kompjuteri, tableti, pametna nošnja i tako dalje, čine se kao obična zajebancija, ali oni uče, ljudi koji ih programiraju uče, svi mi učimo i u jednom trenutku će doći do eksplozije, singularitet Raya Kurzwaila će nas susresti. Kako ćemo biti moćni tada i premda da ćemo imati problema da se snađemo, snaći ćemo se i ponovo ćemo gledati u zvijezde. Svi oni koji su doživjeli grozomornu sudbinu kroz razvoj civilizacije hrabre su žrtve koje treba slaviti, a i ako ih ne budemo slavili, prećutna im slava. Evo ja ih slavim. Pali su uglavnom neželjeno i nepravedno, ali kakva bi bila njihova žrtva da nije bilo tako. Mi smo jedan organizam kao vrsta. Sjebavamo jedni druge i koljemo, ali nadajmo se za neki veličanstven konačni ishod. Vjerovatno nije ni moglo proći drugačije. Startna pozicija nam je bila tako usrana, ne može nas se kriviti, a izdigli smo se, ponovo, seronja je svako ko misli suprotno. Sposobni smo za divotna djela i geste, samo da još razvijemo malo dosljednosti, da napravimo konačni klistir. Nemojmo očajavati zbog očiglednih kretenluka... uh popušta me ovaj alkohol koji je iskopao pozitivan pogled. Ne kažem da nije istinit taj pogled, ali prokleto ga je teško održavati u oči stvarnosti. Mi smo jedan organizam, padamo i dižemo se na račun jedni drugih, neka mi gramatički znalci oproste ova savijanja i izvijanja. Mi smo jedan organizam i radujmo se napretku organizma i ne očajavajmo zbog nesretne pojedinačne sudbine. Sve će to biti ok. Izvinjavam se zbog potpune nekoherentnosti i bućkuriša.

27.10.2016.

Od čega ovo treba da nam odvuče pažnju?

Ne toliko nama, već Amerikancima. Sve ova lakrdija sa Donaldom Trumpom je toliko karikaturna sa elementima kabarea, počinjem razmišljati da će se magijom nešto veliko provući ispod nosa američke javnosti dok začarana bleji u Trumpa. Samo šta? Naravno, ovo je alternativna teorija drugim teorijama koje se vrte po svijetu. Uh, kako mi kćer podrignu iz svoje sobe. Mašala, ni kamiondžija ne bi bolje. Uvijek su postojali likovi koji su bolje od drugih poznavali i iskorištavali ljudsku psihologiju - vračevi, šamani, alhemičari, mađioničari, ali danas je nauka toliko otkrila o načinu funkcionisanja ljudskog uma i njegovima manama i slabostima, da ne mogu vjerovati da svjetski moćnici ne pokušavaju na sve moguće načine primijeniti ova saznanja za kontrolu masa i ostvarivanje kakvih god ciljeva što im padaju na pamet dok se prebacuju s guza na guz na svojim tronovima. Slabosti ljudskog uma su takve da i kad si ih svjestan, opet im se ne možeš oteti. Uzmi koju hoćeš optičku varku i nakon što ti se objasni sve u vezi s njom, ona i dalje djeluje. I dalje vidiš obje strane maske u obliku lica kao ispupčene. Nedavno sam pročitao knjigu nazvanu "Nisi tako pametan", koja obrađuje čitav spektar etiketiranih psiholoških fenomena zbog kojih donosimo pogrešne zaključke, formiramo iracionalne stavove, te generalno gajimo potpuno sjebana razmišljanja i iskrivljenu sliku o gomili životnih pitanja. Najcrnje od svega je što nisam ništa pametniji nakon što sam pročitao ovu knjigu. I dalje bez problema mogu upadati u sve zamke kojima me podložnim čini priroda i ustrojstvo vlastitog uma. Politika je uvijek bila velikim dijelom umjetnost odvlačenja pažnje masa sa pitanja kojim moćnici ne žele da se mase bave. Koliko često su im se stvari otimale kontroli, ko će ga znati? Da li su revolucije, ratovi i ostali haosi primjeri takvog gubitka kontrole ili baš naprotiv, haj' ga znaj? Imamo i mi ovdje primjere odvlačenja pažnje sa istinskih problema. Kako drugačije objasniti svu ovu nedavnu zajebanciju sa referendumom u Republici Srpskoj? Malo sam zagazio dublje u muljevite vode teorija zavjere, ali šta ima veze. Kasni je sat i pravo vrijeme za budalaštine. Ne vjerujem da reptili nepogrješivo vuku konce svjetskih zbivanja iz svojih masonskih loža, ali istom snagom vjerujem da ljudi od moći imaju grandiozne ideje i planove koje pokreću sa manjim ili većim uspjehom. Svi njihovi planovi ovise o ljudima koji su odabrani da ih implementiraju. Ljudi su smotani i nepouzdani i događaji često pođu neočekivanim smjerom ili se potpuno otmu kontroli, ali to neće spriječiti guzonje da nam proturaju svoje zamisli. xxxing. Zato se ponekad zapitajte kada vidite nešto umobolno na vijestima: "Od čega ovo treba da nam odvuče pažnju?" U većini slučajeva nećete ni dobiti odgovor, a često ga i nema, ljudi se jednostavno masovno bave budalaštinama bez skrivenih ciljeva, no dobra je to mentalna gimnastika. Dobro, možda ne gimnastika, već prije lagano protezanje.

23.10.2016.

Sve moje moći

Posjedujem neuobičajene, da ne kažem nestvarne sposobnosti. Nisam ih još unovčio, ali sve je to samo pitanje vremena. Još uvijek ih koristim samo za dobro drugih. Ni sam ne znam da li sam se rodio sa ovim moćima ili sam negdje prošao kroz Hajzen-Binbergovo polje prožeto kosmičkim zračenjem tokom zadnje solarne protuberance kombinovane sa gama zrakom iz dubine kosmosa, ono kad sam onomad pijan zalutao u šumu iznad Pazarića dok smo na vikendici mog prijatelja Bakira obilježavali njegovo momačko veče, pa me je ujeo radioaktivni međed. Možda se to desilo kada sam kao dijete neoprezno otvorio prozor dok je komšinica Kadira sa trećeg sprata kuhala ručak. Mama je pokušala da me spriječi, no prekasno je primijetila moju nakanu. Sjećam se kako me je čvrsto držala u zagrljaju to veče, te me je danima intenzivno pratila ispitivačkim pogledom. Evo i opisa nekih od mojih sposobnosti: Kada se raspe 4-5 čačkalica na pod, mogu ih izbrojati u tren oka. Nešto kao Rain Man ako ste gledali film, samo što su oni to specijalnim efektima malo preuveličali, no isti je princip - sposobnost izuzetno brzog brojanja nečega. Evo baš jutros sam supruzi demonstrirao kada me je zamolila da joj izvadim nekoliko čačkalica dok je pravila šiš ćevap. Zagrabim ja čačkalice iz kutije i bacim ih na pult. Dok si rek'o Vera Nikolić ja sam već prebrojao sve četiri. Dalje, mogu kihnuti otvorenih očiju. Pazite, ovo su sve dokazane vještine koje mogu dokazati pred kamerama uz prisustvo odgovarajućih stručnjaka kao svjedoka. Mogu popiti litar mlijeka bez ičega. Ne znam zašto me jarani često pitaju koliko mogu popit' mlijeka samog, ali eto im odgovora. Mogu neviđene količine prljavog suđa natrpati u mašinu za pranje suđa. Kada se radi o trpanju suđa u mašinu, gdje se obični smrtnici zaustavljaju, nemoćni da stave još jednu kašiku, tu ja počinjem. Dalje, posjedujem sposobnost ubrzanog zarastanja i zalječivanja povreda. Prošli mjesec sam dobro opalio glavom u ivicu stola dok sam se saginjao da podignem palačinku sa poda. Em palačinka propade, em sam se spuc'o, suze mi krenule na oči, a bogami se malo i zacrvenilo, i čvorugica iskočila. U hitnoj se ibretili kako sam lucidan i komunikativan, a juče na kontroli se moja doktorica ne može načuditi kako više nikakvog traga na meni nema, bilo fizičkog ili psihičkog. Zaboravila je i na svoje probleme nadahnuta mojim primjerom. Inače, kod moje doktorice se više priča o njenim zdravstvenim problemima nego o pacijentovim. Žena ima problem da shvati kako postoji izrazita nesrazmjera između interesa pacijenata za vlastito zdravlje, koji je veliki, i interesa tih istih pacijenata za njeno zdravlje, koji je mali do nikakav. Idemo mi dalje. Ogromna snaga je ono što ja posjedujem. Mislim na fizičku snagu. Psihički sam veoma labilan. Jednom sam k'o bekane povaljao svoja tri rođaka. Izazvao sam ih da me napadnu onako iz zajebancije i bogami oni nasrnuše. Letjeli su na sve strane, a svaki od njih je bar 5 godina mlađi od mene. Sutra kad sam to pričao raji iz razreda, niko mi nije vjerovao. Tja, sa nevjernim Tomama se ja tako nosim čitav život. Za kraj, samo još želim reći da sam u sportu podjednako moćan kao i u ozbiljnim životnim oblastima. Košarku igram sam protiv moje dvije kćeri, od kojih starija sada već ima 13 godina, velika cura više. Dakle njih dvije protiv mene samog i još me nikada nisu uspjele pobijediti. Čak štaviše, prošlo je više od tri godine otkako su zadnji put skupile hrabrosti da zaigraju protiv mene! Nisu ovo sve moje moći kako to naslov nagovještava. Ima toga još, naprimjer vidovit sam, mogu dati tačan odgovor na svako pitanje na svijetu i posjedujem solidno poznavanje telekineze. Lista se nastavlja. Možda je vrijeme da sašijem plašt.

15.10.2016.

Moć ega

Često ne znam na pravi način konzumirati životna iskustva jer sam preopterećen pitanjem kako ja reagujem na njih. Da li sam autentičan u svojim emocionalnim i praktičnim odgovorima na ono što se dešava oko mene. Nisi autentičan prika! Pa pročitao si dovoljno knjiga o psihologiji da znaš da ne možeš ni biti autentičan. Ljudski um je pretjerano složen i podložan vanjskim utjecajima, tako da ta neka autentičnost ne može ni postojati. Šta uopšte podrazumijevam pod pojmom autentičnosti. Jednostavno, da reagujem na događaje i poruke okruženja u skladu sa mojim istinskim stavovima i sklonostima. Razlog zašto to ne funkcionira je zato što često nismo ni svjesni naših istinskih stavova i sklonosti, a s druge strane, lako smo spremni da ih suspendujemo, trajno ili privremeno, u prisustvu dovoljno jake sile. Ovo je izvor mnogobrojnih tjeskoba i frustracija jer vlastiti ego drži da sam ja najmoćnije stvorenje u kosmosu, a ne vlat trave koja se povija lijevo desno na povjetarcu ili dok cuko piša po njoj. Što veći ego i sujeta to veća frustracija, pod uvjetom da postoji inteligencija koja prepoznaje nesklad između vlastitog imidža u glavi i stvarnog stanja. Eto sad sam još i ekstremno inteligentan. E ne samo to, nego sam i jako duhovit i vickast. Načitan sam i pronicav. Lijepo sam građen i lijep, s izuzetkom par kila viška i ovih čudnih zuba koji bi bolje stajali na hibridu dabra i krokodila. Imam dobru dušu i potencijal za hrabrost koji se povremeno ostvari. Cool sam i ne diraju me sitničavosti niti grandiozni problemi na bilo kojem nivou. Hladan sam u kriznim situacijama, izuzev kad se saserem od straha i počnem se tresti kao da sam gologuz izbačen na vrh Bjelašnice u januaru. Sposoban sam i organizovan. Moja intuicija je savršena, a nove vještine i znanja usvajam lako i efikasno. Je li ovo CV ili post na blogu? Ako zanemariš ove maliciozne upade realnosti u ovaj moj hvalospjev jasno ti je koju snagu sujeta ima i kako je opasno povrijediti je. Ljude generalno zanemaruju moć sujete, pa čak i negiraju njeno postojanje u sebi. Često ćete čuti nerealistične face kako hladno kažu: „Ja nisam sujetan/sujetna.“ Upoznao sam u životu ljude koji su titanski sujetni, možda sam čak i jedan od njih, ali još nisam upoznao osobu koja nije sujetna. Međutim, sujetnost je valjda osobina koja nije na cijeni, a ljudi je ne razumiju i podcjenjuju pa je tako lako otpuste i proglašavaju se nesujetnim. Koga god pitaš reći će ti da odlično reaguje na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku. Aha! Nema ništa otrovnije za dušu od dobronamjerne kritike koliko god loš posao da sam napravio, da ne govorim kad smatram, realistično ili ne, da sam obavio dobar posao. Unutrašnja reakcija je skoro bez izuzetka frustracija i mrš u pizdu materinu. Nema boljeg načina da te neko zamrzi nego da mu nagaziš sujetu. Zašto ljudi tako često mrze šefove. Ne zato što imaju vlast i moć da im govore šta da rade, ljudi vole da im se govori šta da rade. Mrze ih zato što im često udaraju na sujetu i samopoštovanje. Prema tome, dragi moji, pazimo i čuvajmo jedni drugima sujete dok ne pronađemo način da ih eliminiramo. Sujetu napadajte samo kada imate istinski snažan i dobar razlog ili ako vas zaboli kita i spremni ste na rušenja društvenih normi i odnosa, i ne brinete šta ko osjeća prema vama – nešto kao dr. House. Mala digresija: Neke žene koriste izraz „boli me kurac“. Zamolio bih da se otrgnu stegama društva kojim dominiraju muškarci i njihov šovinizam, te da se ispravno izražavaju i koriste „boli me pička“. Još važnije, trudite se da prepoznajete u sebi reakcije koje su proizvod sujete i tada se dobro našamarajte, čak i bukvalno ako možete. To je put ka njenom eliminisanju. A zašto je treba eliminisati? Zato što je uglavnom zasnovana na nerealnoj slici koju imamo o sebi. Osnovana i opravdana sujeta bi bila super stvar, no tada se to zove samopouzdanje ili samopoštovanje. Kako je god okreneš, sujetnost djeluje šupački. Evo i jedne situacije iz mog života koja je odlična ilustracija. Moja organizacija je učestvovala u jednom projektu zajedno sa VSTV-om. I, došlo je do nekakvih sukoba i nesuglasica između dvojice mojih kolega i ljudi iz VSTV-a. Ja sam tu bio po strani i sve što sam radio ne projektu bili su neki prevodi materijala i dokumenata. Činilo mi se da su moje kolege u krivu ili bar da pretjeruju sa napadima i sukobima. Smatrao sam da trebaju malo smanjiti doživljaj. No tada je iz VSTV-a stigla i kritika na moju adresu. Ništa posebno, ali rečeno je kako dijelovi prevoda nisu u duhu našeg jezika i još par bezveznih primjedbi. Aaarrgghhh!!! Jebem li im maaaajku. Pobijte ih sve kolege moje. Odvratni šupci! Smrt, kasapljenje i čerečenje! Elem, moj stav je izveo oštar zaokret u ekstrem, bez obzira da li su primjedbe bile osnovane, možda i jesu. Čuvajte se sujete i nemojte je podcjenjivati. Voah!

15.10.2016.

Prekvalifikovana Rabija

Jučer sam prisustvovao standup komediji Sanele Krsmanović-Bistrivode, iliti Rabije Šuvalić, u kafani kod Goge na Ciglani, ili Magacin kabareu. Generalni dojam je da sam oduševljen njenim nastupom. Moj jedini problem je bio što ne razumijem mnoge reference i ne poznajem gomilu imena iz sarajevskog i BH društva koja ona spominje. Neinformisan sam strašno. Ne bih ni Samera Rešidata znao da se upravo nije kandidovao za načelnika općine Centar, a on je bio jedan od glavnih obrađenih likova. Moram Saneli čestitati, materijal joj je kvalitetan, nasmijala me je dobro, izvedba odlična. Mnogo mi je simpatičnija i zanimljivija uživo. Posebno mi se dopala njena umjetnička kritika Mona Lize – nikad je više neću gledati istim očima. Također joj se želim zahvaliti jer me nije prozivala niti uključivala u predstavu, a to radi sa publikom. Stidljiv sam i to ne bi dobro ispalo, za mene na prvom mjestu, a ni za nju. Za većinu publike, prizor starog magarca od 45 godina koji se nespretno smijulji i preznojava od nelagode proizveo bi sličnu nelagodu i pokvario bi dojam o predstavi. Svaki put kada bi Rabija komunicirala direktno sa pojedincima ili kada bih nanjušio da to dolazi, ja bih skretao pogled proučavajući higijenu zidova kabarea. Da sam znao za ovu njenu praksu došao bih pijan, pa me onda izvodi i na binu ako hoćeš. Pohvaljujem momke koji jesu učestvovali, dobro su se držali. Dakle, preporučam ovo i posjetit ću i druge predstave u Magacinu nadam se. Imam veliko poštovanje za glumce koji nastupaju uživo, bilo ovako ili u pozorišnim predstavama. Mislim da je ovaj standup posebno težak. Valja napisati i pripremiti materijal, zatim ga zapamtiti i onda uvježbati izvedbu, a tada dolazi najteži dio – sama izvedba. Publika je sinoć, a i vjerujem i inače, bila ljubazna i sve se orilo od smijeha, pa joj je tako olakšan posao. Standup komičari žive i umiru sa reakcijom publike. Mogu mislit' kakva je to agonija za njih kada je slab odgovor publike, kada se malo ko smije. No, uspijevaju samo oni koje lagano zaboli što im prethodna noć nije bila uspješna i idu dalje. A ja ko ja, stari šupender i seronja, trudio sam se sinoć da se smijem samo onim vicevima koji su mi zaista smiješni, da budem autentičan. Naravno, nije uspjelo i smijao sam se većini ponesen konformizmom. Jedino kada se nisam smijao je bilo kad fakat nisam shvatao vic, bilo da je u pitanju referenca koja mi ništa ne znači zbog neinformiranosti ili ako sam propustio fol zbog gluposti ili gluhoće. U svakom slučaju, još jednom čestitke Saneli, mislim da posjeduje sjajan talent i želim joj bogatu karijeru.

14.10.2016.

Religija kao izvor sveg zla

Militantni ateisti će rado ovo ustvrditi. To je klasičan primjer pretjerivanja kada se suprotstavljaš nečemu. Sipat ćeš optužbe, slijepo, ostrašćeno, bez pravilnog logičkog razmatranja, zanemarujući dokaze ili njihovo odsustvo. Čuj izvor sveg zla?! Gdje je dokaz za to. Svakako postoje zla koja su učinjena i koja se čine u ime religije, ali izvor sveg zla? Ne znam da je to nekako dokazano. Ateista bi trebao biti u potpunosti orijentiran prema dokazima. Sa druge strane vatrene linije, jedna od religijskih tvrdnji kojoj se ateisti najsnažnije suprotstavljaju, osnovano i uspješno po mom mišljenju, jeste da je religija izvor moralnosti. Čuj religija izvor moralnosti, a izvor religije gdje je? U ljudskom mozgu. Izmislili smo je. Dakle, izvor moralnosti smo mi interno. Elokventni mislioci ateisti se često maestralno obračunavaju sa tvrdnjom da je religija izvor moralnosti, a onda često isti likovi postavljaju tvrdnju da je religija izvor sveg zla. Kako je moguće da ne vide vlastitu kontradikciju i da rade potpuno istu stvar koju su maloprije tako vješto dekonstruisali? Čak je i veliki George Carlin upadao u ovu zamku. Ovo ne treba shvatiti kao odbranu ili promociju religije. Ništa ne bi moglo biti dalje od mene. Mislim da je vrijeme... barem bih volio da je vrijeme, pošto očito definitivno nije, da se napuste religije i svakako nisam religiozan, ali volim biti realističan i ne samo da religija nije izvor sveg zla, nego ću prihvatiti da postoje značajni pozitivni efekti religije u ljudskom društvu. Ljudi su često pravili velike pothvate uz religiozni zanos, nafuravajući se na višu silu koja ih vodi, štiti, nadahnjuje i opunomoćuje. Također, ako se ikada, ijedan manijak, šupak, silos, ubica, sadista, ili silovatelj suzdržao od omiljene aktivnosti iz straha od boga, tj. đavola, fino. Pozdravljam to, 5 pozitivnih poena za religiju. No, sumnjam da su u toj oblasti uspjesi religije veliki. Za to bi se uvijek bolje pobrinula ljudska kazna u obliku zatvora, kamenovanja, bičevanja, vješanja i strijeljanja. Mi ateisti često i meni samom izgledamo kao šupci koji s visine gledaju na vjernike, kao na neke debile s kojima ne možeš diskutirati bez podsmjeha koji sa poteškoćama susprežemo. Kao da te neko tjera na debatu sa djetetom od 5 godina, koje s uvjerenjem lupeta gluposti. Ali kako se oteti takvom stavu kada te počnu bombardovati blesavim tvrdnjama? Međutim, uvijek sam za raspakivanje svakog skupa ideja, te ocjenjivanje svake ideje pojedinačno, a svaka ideologija, uključujući sve religije, u sebi imaju mnoge dobre ideje, mudrosti, moralnosti. Takvim idejama želim dati dužno poštovanje i prihvatati ih, te sa osobom koja ih iznosi imati kvalitetan razgovor sa uvažavanjem, ali je to prokleto teško kada ti uz kvalitetnu mudrost složi u facu umobolnu priču koju je bilo teško progutati i prije 10 stoljeća. Jednom mi je frajer pokazao fotografiju Ćabe koju je uslikao dok je bio na Hadžu. Ćaba je na fotki izgledala blago iskrivljena, ko zna zbog kojeg optičkog efekta. Je li pomjerio kameru dok je slikao ili je softver aparata nešto zabrljao, nebitno. Elem, ovaj mumin je to protumačio kao talasanje Ćabe i kao dokaz božje intervencije. Šta li je to bog radio, izvodio šou i zatalasao ogromni kamen da zadivi hadžije? Inače, ovaj dotični hadžija je sasvim normalan, razuman, duhovit i logičan tip koji se bavi javnim poslom na odgovornoj funkciji. Ali, jebi ga kada uđe u priču o religiji, doslovan je i trabunja gluposti zbog kojih ga mentalno odmah etiketiraš kao tešku budalu. Razmislite o sljedećoj situaciji: kada bi neko duboko religioznoj osobi, ma kojoj religiji pripadala, počeo pričati priče koje su sličnog nivoa dokazanosti ili provjerljivosti, a fantastične su i natprirodne, drugim riječima kada bi toj osobi neko počeo propovijedati novu religiju sličnog profila sa mnogo natprirodnih i fantastičnih elemenata, kakve imaju važeće religije, ova naša osoba bi imali isti stav koji ja ovdje izražavam. Podsmjeh i nevjerica da u moderno vrijeme neko može gajiti takva vjerovanja. Upravo ovakve situacije često viđam. Religiozni ljudi se šprdaju sa novim vjerovanjima i sujevjerjima. Ljude koji ih iznose smatraju smiješnim budalama. Još jedna stvar koja mi ne ide u glavu je furka o ljubavi između boga i vjernika. Tvdnja je da je to najveća ljubav koja postoji i mnogi ljudi su uvjerili sebe da vole boga i da bog voli njih. Veću samoobmanu u životu nisam vidio. Tužno je i jadno kada dijete voli nasilnog roditelja koji ga često zlostavlja, ali bar je taj roditelj stvaran i prisutan. Mislim da je nemoguće oformiti nešto tako intimno kao ljubav prema nekome ko se nikada ne pojavljuje, s kojim nisi progovorio ni riječ. Dobro ti jesi progovorio, ali nisi dobio odgovor, nisi mu vidio izraz lica, nisi osjetio dodir ruke. OK možda si sve ovo i osjetio kroz halucinacije, ali većina ljudi ne tvrdi sa su imali direktan, lični kontakt sa bogom. Dakle, kakva ljubav, kako ste se na to uspjeli nafurati? Da mi se sada prikladno dokaže postojanje boga, ono kako ga skripte prikazuju kao svemoćnog stvaratelja i kontrolera, ja bih se našao u gadnoj neprilici, jer bih tada krivicu za sva sranja svalio na njega i prirodno bih osjećao veliko neprijateljstvo prema gospodinu, a on zna sve što osjećam i mislim. Ne mogu se ni pretvarati i sakriti svoja osjećanja kao što sam mogao sa nekim šefovima u svojoj karijeri. Jasna vam je moja nevolja u tom slučaju. Eto, krenuo sam da malo opravdam religiju, a onda se ovo izdanje pretvori u teški traktat u suprotnom smjeru. Zato se pod hitno ukidam.

13.10.2016.

U zemlji sreće

Nećemo pretjerivati i nećemo ovu zemlju zamišljati kao mjesto puno euforično sretnih ljudi, ali evo dozvolimo povremene euforije, jednom sedmično. Ostatak vremena ljudi su jednostavno duboko zadovoljni životom svo vrijeme svojih života. Napomena, ne govorim o zemlji čiji BDP je, ne znam, 200 hiljada dolara, nema zagađenja i nikome ništa ne manjka u materijalnom pogledu, a bolest i bol su eliminisani. Ma zapravo može, govorim baš o takvoj zemlji, premda to nisu obavezni preduvjeti za sreću. Sreća počinje sa očekivanjima. I sad imamo te ljude duboko sretne, zadovoljne, bez ikakve tjeskobe, brige, tuge, bijesa, zavisti, gađenja, straha i bola. Ništa im ne smeta, ni prdež, ni buka, ni loše vrijeme. Moguće je da bi moj komentar nakon pola sata s njima bio: "Ja čudnih budala!" Sve naše muke i boli dio su našeg ukupnog bića koji nam daje smisao. Premda, cijeli život bjesomučno bježimo od takvih stanja i osjećanja, sastavni i nedjeljivi su dio nas. Ne bismo sebe prepoznali bez njih. Šta bi nam bez njih značila osjećanja na drugom kraju emocionalnog spektruma? Kako naši zamišljeni ljudi iz zemlje sreće prepoznaju svoju sreću i da li uopšte postoji sreća bez jada i čemera? Kao što se u filmu Matrix agent Smith žali Morpheusu kako su pokušali od Matrixa napraviti savršeni svijet za ljude u kojem bi svi bili sretni, ali niko nije htio prihvatiti program. "Ljudski primitivni cerebrum se stalno budio. Čitave žetve su izgubljene." Treba pogledati Matrix da se razumije ova referenca. Agent Smith zaključuje da ljudi svoje čitavo postojanje zasnivaju na patnji. To je veoma istinito. Evolucija i majka priroda su nas kroz cjelokupnu istoriju podvrgavali patnji. Ona je uvijek bila prisutan i snažan faktor u okruženju u kojem smo živjeli, a šta je drugo evolucija nego prilagođavanje okruženju. Prema tome, prihvatimo svoje probleme, priglimo ih. Bez njih ne znamo da smo živi. Oni su nas stvorili. Možda je smisao postojanja rješavanje problema, trpljenje patnje i stalna borba sa elementima. To emocionalno osciliranje duž ose sreće/patnje čini suštinu i smisao našeg života. Kada zagrlim svoju ženu i djecu, predivno osjećanje koje me tada preplavi pojačano je višestruko znanjem da je to kratki prolazni momenat koji nestaje, a da i već tako kratka i nepostojana idila koju uživamo može biti skršena nevjerovatnom lakoćom, djelovanjem bilo kojeg od gomile mogućih uzročnika. Jesam li ovo upravo na čudan način sebi, a nadam se i tebi, izdejstvovao kap utjehe. Možda. Idem u krpe.

12.10.2016.

Sve je kriva Hillary

Sumnjam da je istina sve što joj tovare, ali još više sumnjam da je čista k'o suza i ispravna kao strijela. 30+ godina je u politici i dio je utvrđenog političkog sistema u SAD-u. Samo to je dovoljno da je okvalifikujemo kao čudovište. Dug je to staž u laganju, rušenju, gnječenju, grabljenju, ugnjetavanju... i ubijanju?! A kada bismo poklonili vjeru svim teorijama zavjere, ko zna kako bismo je nazvali. Prepun je Internet kreativnih nadimaka za nju u tom duhu. Dakle, u očima javnosti ona je katastrofalan kandidat za predsjednika. Kako drugačije objasniti činjenicu da je Trump još uvijek u predsjedničkoj utrci? Šta još on treba učiniti i reći, i koliko ga treba još popljuvavati da bi već jednom nestao? Sada se već pretjeruje i na svaki njegov gaf se skače i pokušava ga se preuveličati, kao da njegove bravure nisu dovoljne. Na određeni način takvi napadi ga samo učvršćuju kod pristalica. Ja bih lično volio da Trump pobijedi i da sam birač u America glasao bih za njega. Ali ja sam destruktivan, revolucionaran i ciničan, i htio bih da sve u pizdu materinu ode danas umjesto sutra. Drugo, sa njim je uvijek cirkus pa me živo zanima šta će se desiti sa njim kao predsjednikom. S njim uvijek ima provala. Zanimljiv je ovo fenomen kojem svjedočimo u ovom stadiju Trumpove političke karijere. Toliko drvlja i kamenja nikada u istoriji nije hitnuto u smjeru jednog političara. Nikada nije uloženo toliko truda da se jedan političar uništi i ukloni. Ja najviše pratim aktivnosti komičara, ali udarci stižu sa svih strana. Koliko god Trump bio gnjida i žasau, počinje se u meni stvarati dojam da ga se napada više nego što zaslužuje ili zavrjeđuje. Valjda mnogi Amerikanci drže da su previše dragocjena nacija da im Trump bude predsjednik i sada se polomiše da spriječe njegovo useljavanje u Bijelu kuću. Kada je neko tako loš, svaka prekomjerna kritika, preuveličavanje, ili neosnovana optužba nekako je neprikladna. Pa zar je potrebno bilo šta i reći u komentar njegovih budalaština? Zar sve to samo po sebi nije sasvim dovoljna optužba i presuda? Zar ne bi ankete trebale pokazivati da ne uživa nikakvu podršku? Ovako, čini se da silni napadi proizvode kontraefekat jačajući njegovu poziciju koja bi trebala biti neodrživa. Džaba vam je liberali, socijalisti, komunisti i konzervativci. Ako je u Americi sazrjelo vrijeme za fašizam nema vam pomoći i nećete Trumpa zaustaviti dosjetkama i pošalicama, ili salonskim zgražavanjem. Trebalo je na vrijeme sprječavati sve ono što je dovelo do radikalizacije društva. Trubi se iz punih pluća o radikalnom islamu. Mene mnogo više brine radikalizacija zapada. U toj areni civilizacija ima mnogo više za izgubiti i tamo leži mnogo veća opasnost. Već mi sve to, nevjerovatno, počinje biti dosadno i naporno. Možda sam samo privremeno zasićen i umoran. Nadam se da ću ponovo uživati u Trumpovim poduhvatima i komentarima komičara, naročito ako pobijedi, jer to tada valja slušati bar četiri godine. U suprotnom se nadam da će Trump kao predsjednik pobiti sve te nesnosne komičare i uvesti takvu cenzuru medija da će do nas dopirati samo predivne, bajkovite priče o njemu i o ponovo velikoj Americi.

11.10.2016.

Ko mu dade vozačku?!

Premijer Kantona, Konaković je na tihoj vatri. Obećao nam je da će riješiti problem pasa lutalica i da ga niko neće zaustaviti. Cuke veselo šetaju u čoporima na sve strane. Problem nije ni ublažen. Obećao je Robertu De Niru da neće nestajati vode. Vode svaku noć nestaje, no to obećanje se samo odnosilo na vrijeme i mjesto boravka De Nira u Sarajevu. Ne trebam se ni ja lud pravit', a izgleda da se nešto i radi na obnovi vodovodne mreže. Sada nije zadovoljan radom policije i obećava da će ispitati i pozvati na odgovornost odgovorne nakon što je demon autom ubio dvije djevojke u gradu sinoć. Javnost se odmah spremno počela obrušavati na njega, skoro kao da je on lično sjedio za volanom. Međutim, da li se Konaković može zaista može kriviti za ovo, te da li on zaista može policiju smatrati odgovornom. Kada se ovako nešto desi, narod je prirodno bijesan, i ja sam bijesan, a zvaničnicima se odmah zatresu gaće i samo traže način da krivicu skrenu dalje od sebe. Poserem se ja na taj naš bijes. Nije Konaković kriv što smo izrodili tako mnogo govnara koji nas zatim teroriziraju. Šta ćemo mi učiniti po tom pitanju - ništa. Kratkog je daha naš pravični gnjev. U suštini nas zaboli za te dvije cure i poslije par dana više ništa nećemo osjećati. Nismo ih poznavali, nisu nam bile bliske i takva nam je priroda da ne možemo duboko i dugo osjećati jad i tregediju koja ovo jeste. I tako za 5 godina kada neko na tramvajskoj stanici postavi plakat sa njihovim slikama da obilježi godišnjicu njihove smrti, reći ćemo "A da, to su one dvije što ih je onaj neki kreten zgazio autom". U međuvremenu, ništa nismo uradili da se takve stvari više ne dešavaju. Eto Konaković nam je kriv za ovo, kao što je Silajdžić bio kriv za Mrnjavca. Kriv je, ali svi smo mi isto tako krivi Od svog kukavnog straha i samoživosti nismo se ... Ma idite ba svi u pizdu materinu! Idem i ja.

11.10.2016.

Zabrane

Digla se prašina oko predstave "Naše nasilje, vaše nasilje". Nisam gledao predstavu niti mi je poznat čitav scenarij. Sve što mi je poznato jeste nekoliko detalja koji se mogu naći u člancima koji se bave ovom temom ovih dana. Tih nekoliko detalja mogu samo ocijeniti kao izuzetno loš ukus i pretjerivanje, bez obzira koja se to zapravo poruka pokušava poslati, koja razmišljanja se žele potaći, ili koje emocije se žele proizvesti. Znam samo da bih od svakoga ko bi mi počeo pričati takve priče u bilo kojoj socijalnoj situaciji izričito zahtijevao da pod hitno odjebe. Jasno da također ne bih ni u ludilu platio da gledam takvu predstavu. Međutim, kada se radi o zabranama, tu se stavljam na liberalnu stranu. Sve što ne ostavlja nikakve žrtve iza sebe i što se silom ne nameće ostavio bih društvu da ignoriše, ismijava i bojkotuje, ali nikako ne bih zabranjivao niti pozivao na linč režisera ili glumačke trupe. Ako glumica želi nešto zagurati u vaginu da bi to izvlačila na sceni u okviru radnje, bila to zastavica, pernica ili toster, njena stvar. Ovdje se čak ne radi ni o zabrani jer nikakav zakon nije ni prekršen. Predstava je otkazana zbog pritisaka sa raznih strana i šatro krivične prijave koju je podnio kardinal Puljić, a zapravo se ne radi o krivičnoj prijavi jer ne postoji osnova za nju, već se to zove "pismo odgovornim". Čuj pismo, sa kojim ciljem? Šta bi Tužilaštvo trebalo da učini na osnovu pisma odgovornim? Možda da napišu blog u kojem će osuditi predstavu? Neke stvari jednostavno treba prepustiti na ocjenu društvu. Ako je predstava takvo smeće, neka je kritičari i javnost popljuju i na kraju krajeva, neka ne kupujemo karte. Inače, karte su bile davno rasprodane. Ljudi vole kontroverzu. Ništa čudno. Postoje ljudi koji iz neznanja kupe kartu i neugodno se iznenade. Neka takvi traže povrat novca, ali trebali su se ranije informisati kuda su se zaputili. Nego, publika se probila na predstavu. Valja li išta svega vam?

06.10.2016.

Ragnarok

... ili smak svijeta, sumrak bogova, apokalipsa, frašokereti, sudnji dan itd. Svaka kultura na svijetu imala je ugrađeno predskazanje o kraju dana, tj. o vremenu kada će svemu doći kraj, ili kada će nastupiti takav težak belaj, da će se sve resetovati i nastat će novi svijet, novo postojanje. Svaka kultura ima neki svoj scenarij koji sa manje ili više detalja opisuje šta će se tačno desiti, koliko govno će pod kojim uglom udariti u ventilator, kojom brzinom i koliko brzo će se ventilator okretati. Postoji nešto bolesno što provejava kroz ljudsku vrstu i tjera je da priželjkuje taj dan. Postoje ljudi, a upozoravam vas da njih nije mali broj, koji zaista žele da apokalipsa nastupi za njihova života. Ili barem misle da će sigurno nastupiti za njihova života, što je prilično arogantno. Čovjek u prosjeku živi nekih 70-tak godina što nije posebno dugo i eto baš za mog života se mora desiti nešto tako grandiozno. Da se spustimo na niži nivo, ljudi često sa dobrodošlicom dočekuju i ratove. Ne moraju to obavezno biti krvožedni agresivci koji vole nasilje i ne osjećaju empatiju. To se dešava i običnim, miroljubivim ljudima sa finim manirima. Ovdje se ne radi o suicidalnim tipovima. Takvi se ne raduju sveopštem uništenju. Oni se ne raduju ničemu i samo žele da oni sami nestanu. Imaju ova dva tipa dodirnih tačaka i često slični uzroci doprinose njihovom stanju, ali za potrebe ove diskusije se fundamentalno razlikuju. Koji je razlog ovog fenomena? Zbog čega ljudi prizivaju nešto što vjerovatno neće niti žele preživjeti? To je zato što smo mi evolucijska fula, nismo prilagođeni svijetu oko sebe. Duboko u sebi osjećamo da nešto ozbiljno nije u redu sa svijetom. Čovjek je izuzetno falično biće, ljudsko društvo je prilično usrano, a posmatrajući iz šireg ugla, sav život se zasniva na grozomornom nasilju i čitav Univerzum je stravično nasilno mjesto. Međutim, samo život pati zbog toga, barem se tako čini. Ne bih rekao da kamen pati kada se lava izlije na njega. Uostalom i on je nekada bio lava. Ne bih čak rekao da sav život pati. Za patnju je potreban nervni sistem. Ne bih ocijenio reakciju drveta kao patnju kada ga udari grom. Samo se rascijepi, potamni i idemo dalje. Nije ni običan nervni sistem dovoljan da osjećaš duboko nezadovoljstvo svijetom. Za to je već potreban mozak poput ljudskog, koji ima vremena da konta i duma: „Šta je ba ovo više?!“ Ovakav Univerzum sa svojim zakonima i stanjima je postavio okruženje za evoluciju koja ne proizvodi pretjerano plemenita biće. Evolucija je preživljavanje najbolje prilagođenih. Zato kažem da smo mi fula. Premda nam se čini da smo fenomenalno moćni i premda jesmo čudesno kompleksni, vrlo kratko smo mi na evolutivnoj sceni da bismo se udarali u prsa kako smo uspjeli. Moderni čovjek se ovuda mota tek nekih 200 hiljada godina. To nije dovoljno ni da se pošteno podrigne. Još jedan razlog žudnje za apokalipsom jeste učmalost ljudskog života. Čim smo prestali biti nomadi – lovci sakupljači i instalirali poljoprivredu nastupila je učmalost – robovanje jednom šablonu kojim smo okovali svoj život. Šablon se mijenjao tokom vijekova i poprimao različite oblike. Danas imamo radna mjesta. Čitav se život vrti oko njih kako za one koji ih imaju tako i one koji ih nemaju. A kada imaš radno mjesto, što je poželjniji scenarij od ovog drugog, to je život koji korodira dušu, nagriza je kao kiselina. Svaki dan ideš na isto mjesto, krećeš se istom trasom, radiš iste debilne stvari, trpiš i gutaš ista sranja. I tako svi, a oni što nemaju posao nam zavide i išibali bi nas za ovakva razmišljanja zato što je njima hapica ugrožena. Nagon za samoodržanjem je jaka sila. Kako god okreneš, nezadovoljni hodamo Zemljom. Kako nećeš poželjeti da se sve to razjebe jednim veličanstvenim događajem tipa pada asteroida ili erupcije super vulkana.

04.10.2016.

Statistika - PAŽNJA!! Nekome može biti dosadno

Statistika je nauka koja se bavi matematičkim posmatranjem masovnih pojava. Može ona posmatrati i nemasovne i rijetke pojave, ali tada gubi na smislu. Statistiku uglavnom zanimaju različite sredine i prosjeci, te stepeni odstupanja od tih vrijednosti. Dakle, statistika se bavi prošlošću. Međutim, statistika je najbolji predskazivač budućnosti, jer svojim posmatranjima formira vjerovatnoće ishoda događaja. Statistika je opasno oružje u pogrešnim rukama. Izreka kaže: "Postoji laž, prokleta laž, a zatim postoji statistika." Ovakvu reputaciju ova fenomenalna nauka je dobila zbog narazumijevanja i pogrešnog korištenja. Ponekad je problem koji se pokušava statistički obraditi veoma kompleksan, a ljudi koji ga obrađuju ne uzimaju u obzir sve promjenjive koje imaju utjecaja na ishod, dok u drugim situacijama ljudi jednostavno ne razumiju statistiku i fundamentalno je pogrešno koriste. Statistika je tako moćna da je u stanju objasniti sve i predvidjeti sve u okviru određene vjerovatnoće. Kad kažem sve mislim Sve, u duhu Adamsovog 42. Ko je čitao Vodiča kroz galaksiju za autostopere, zna o čemu pričam. Ko nije, šta čekaš?! Samo postojanje materije je stvar statistike i vjerovatnoće. Dat ću nekoliko primjera pogrešnog korištenja statistike koji mogu voditi grdnim zabludama. Počnimo sa najjednostavnijim: recimo da imamo dva prosjeka neke pojave, naprimjer visine muškaraca, u općini 1 i općini 2. Označimo prosjeke sa P1 i P2. Ako tražimo ukupan prosjek visine za obje općine ne možemo samo sabrati P1 i P2 i podijeliti ga sa 2. Dakle ne možemo tražiti prosjek prosjeka. Razlog je jednostavan - općina 1 i općina 2 vjerovatno nemaju isti broj muškaraca, pa jedan prosjek ima veću težinu nego drugi, a mi ih tretiramo kao da imaju istu težinu, te dobijamo pogrešnu vrijednost ukupnog prosjeka. Dobro, ovakvu grešku bi mogao napraviti samo totalni statistički laik. Druga česta greška je brkanje korelacije i uzročnosti. Ako dvije statističke pojave zajedno rastu ili opadaju, tj. u korelaciji su, to ne mora značiti da rast jedne uzrokuje rast druge. Vjerovatno postoji treći uzročnik rasta prve dvije pojave. Naprimjer, kod djece, znanje i veličina cipela zajedno rastu i djeca sa većim brojem cipela posjeduju veće znanje od djece sa manjim brojem cipela. To ne znači da veći broj cipela uzrokuje veće znanje kod djece. I jednu i drugu pojavu uzrokuje treći uzročnik - starenje (ili broj godina života). E sada, broj godina života i broj cipela su također u korelaciji (zajedno simetrično rastu), ali su i u uzročno-posljedičnoj vezi tako što starenje uzrokuje rast noge. Međutim, ova veza je jednosmjerna. Starenje uzrokuje rast veličine cipele, ali besmisleno je tvrditi obratno - da rast veličine cipela uzrokuje rast broja godina života, tj. starenje. Još jedna opasna greška je pretjerano široko tumačenje rezultata proučavanja određenog uzorka. Proučavamo određeni uzorak, a onda rezultate tumačimo za mnogo veću populaciju nego što je to ispravno. Naprimjer, proučavamo uzorak koji je reprezentativan za BiH, a tumačimo ga za globalnu populaciju, pa onda ispada da u svijetu ljudi janjetinu jedu u prosjeku jednom mjesečno, a u Etiopiji nikad nisu vidjeli janjetine. I na kraju, još jedan primjer koji se odnosi na vjerovatnoću. Uzmimo rađanje djece. Ako namjeravam imati dvoje djece, vjerovatnoća da će oba djeteta biti ženskog spola jeste 25%. I rodi se meni prvo dijete žensko. E sada nastupa greška koju znaju i iskusni korisnici statistike napraviti smatrajući da je vjerovatnoća da će drugo dijete biti žensko 25%. Ne, to je bilo prije rođenja prvog djeteta. Sada je vjerovatnoća da će naredno dijete biti žensko resetovana i iznosi 50%. Ili uzmimo rulet, vjerovatnoća da će se kuglica 10 puta zaredom zaustaviti na crvenom jeste 0,097%. Dakle, umobolno malo vjerovatno i niko pri zdravoj pameti se ne bi kladio da će se to desiti. Međutim, ako kuglica stane 9 puta zaredom na crveno, vjerovatnoća da će se to desiti i deseti put jeste 50%. No, u ljudskoj prirodi je misliti kako ona vjerovatnoća 9 bacanja unazad i dalje važi i smatraju kako nema šanse da opet padne crveno. Tako je jedan kazino u Nici zaradio ogromne novce kada je 18 puta zaredom palo crveno. Sjatili se stručnjaci za vjerovatnoću sredinom ovog neviđeno rijetkog događaja, nakon što je crveno palo 9-10 puta, i klade se bjesomučno na crno, smatrajući da je sve manja i manja vjerovatnoća da će sljedeći put pasti crveno. Svaki put ulažu sve veći novac na crno. Svakakvi prevaranti nude različite sisteme za rulet i klađenja generalno, ali vjerovatnoća pred svaki pojedinačni događaj je uvijek ista za taj događaj. Nema sistema koji to može promijeniti. Najbolji sistem je ne kladiti se. Oni koji dobiju su takva anomalija da ih slobodno možete zanemariti. Vi nećete dobiti, ali ako vi jeste spomenuta anomalija i obogatili ste se na kocki i igrama na sreću, šta da vam kažem, čestitam, ali činjenica ostaje da Kuća uvijek dobija! U suprotnom ne bi ni bilo kuće. Međutim, čovjek se u životu kocka i igra na sreću pokušavajući ostvariti različite planove - pokrenuti firmu, promijeniti posao, sukobiti se s nekim itd. Čovjek tada stavlja na vagu sve raspoložive informacije i prema omjeru nagrade i rizika donosi odluku hoće li se upustiti u planiranu akciju.

04.10.2016.

Majmun ispaljen u svemir

Zašto se u ovom gradu - Sarajevu ne urade stvari koje treba uraditi? Koje stvari? Naprimjer, sanacija vodovodne mreže da više ne bude restrikcija u snabdijevanju, ili rješenje problema sa psima lutalicama, ili pak obnova dijelova grada koji su još uvijek u ruševinama kao posljedica rata. Odgovor: nema paaara. Sve to uistinu mnogo košta i ova država jednostavno nema novca za sve to. Međutim, mnogi troškovi bi se mogli značajno smanjiti kada bi bar radna snaga bila besplatna, tj. kada bi ljudi dobrovoljno, bez naknade radili na mnogim projektima. Sjetite se omladinskih radnih akcija. Pa u gradu još uvijek imamo ulicu koja se zove Omladinskih radnih brigada. Ali ne, neće niko više ni da pr'ne ako ga masno ne plate, da ne govorimo o nekom ozbiljnom žrtvovanju za opće dobro, za neki viši cilj. Ljudi su demobilisani, a strahovi, sebičnost i pohlepa su dobro nahranjeni. Cinizam je osakatio svaku inicijativu i idealizam. Više nema nikakvih istinskih pokreta. Ovo nije lokalni fenomen. Odnosi se rekao bih na čitavu ljudsku vrstu. Ko zna, možda je ovo dokle možemo dobaciti. Može biti da više ništa značajno nećemo napraviti, niti više ikakav veliki problem riješiti. Možda ćemo nadalje samo blenuti u svoje telefone i ići na frizuru dok ne dođe vrijeme za arhiviranje vrste, da lagano ili nasilno napustimo postojanje. To je taj cinizam, ako ga neko nije prepoznao. Da bi ovo naše društvo bilo bolje, potrebne su svakodnevne žrtve za zajedničko dobro, za dobro bližnjih, za dobro onih koji imaju manje sreće u životu. Ne govorim naravno samo o krajnjoj žrtvi, tj. polaganju vlastitog života za druge. Do tada čovjek može mnogo toga žrtvovati počevši sa malo vlastite udobnosti i vremena. Prva stvar koju treba, ako ne uništiti onda značajno štucovati jeste ova silna jebena sebičnost kojoj smo tako skloni. Prvi korak je shvatiti da niko od nas nije kosmički dragulj čija postojanje je centralna tema Univerzuma. Svi smo mi organsko đubrivo, a saradnja je ono što nas čini posebnim. Elon Musk priprema raketu za Mars, sa ciljem formiranja ljudske kolonije u narednih 50-100 godina. U ovom trenutku bi cijena putovanja po osobi iznosila oko 10 milijardi dolara. Radi se na tome da se cijena spusti na neki razuman nivo. Musk se nada da bi mogla pasti ispod 100 hiljada dolara. Problem je što ljudi koji imaju takve novce nisu skloni žrtvovanju, a put na Mars bi se svakako mogao nazvati žrtvovanjem. Elon Musk je poslovni čovjek, a takve uglavnom vozi želja za profitom. Možda je on drugačiji i ne razmišlja prvenstveno kako zaraditi od ovog projekta. Dakle, ako on i slični nisu spremni ovo finansirati i platiti karte majmunima spremnim na žrtvu, pa ih ispaliti u svemir, sumnjam da ćemo Mars naseliti milionerima sa Zemlje. A da li treba slati ljude na Mars? 100%!!! Bez ikakve sumnje. Prestali smo gledati u svemir. Samo blejimo u telefone i tablete. Opet prozivam telefone. Nemojte me pogrešno shvatiti, telefoni kao i mnogi drugi oklevetani elementi civilizacije nisu problem. Čak štavište, telefoni su fenomenalni, ali problem može biti šta radimo s njima. Ako ti je telefon prepun debilnih aplikacija za kreveljenje, te gluposti sa Instagrama i Facebooka i to je sve za šta ga koristiš, a koristiš ga 5 sati dnevno, onda se možemo javiti Hjustonu da imamo problem. Svi odmah da instaliraju Google-ovu Sky Map aplikaciju! Ako ćemo kao vrsta ići dalje moramo se početi lagano ispaljivati u svemir. Ako ćemo odbaciti cinizam i nihilizam, svemir je glavna sljedeća destinacija. Kada se nešto započne, onda se lakše rješavaju i otkrivaju problemi povezani sa tom aktivnošću, a problemi su ogromni samo do Marsa, a tek na međuzvjezdanim rutama. Lako je moguće da nećemo uspjeti, ali to nas ni prije nije zaustavljalo. Neko će se morati žrtvovati.

27.09.2016.

Dodikov intervju sinoć

Ma majstor. Ne može ga N1-ov novinar uhvatiti ni za glavu ni za rep. Na svako škakljivo pitanje maestralno odgovara ili mijenja temu kako bi govorio stvari koje mu idu u prilog. Daje protivrječne izjave tačno onoliko sa koliko se može izvući, da ga ne možeš prozvati. Ne smije se zaboraviti da postoje stvari koje on govori koje stoje, koje su ispravne i sa kojima se slažem. Dakle, nikako ne bih Dodika, niti ikoga drugog, upakovao i prekrižio kao nekoga s kim se ništa ne slažem. Jer šta da radim kada daje izjave s kojima se fundamentalno slažem. To nije često, ali dešava se. Naprimjer, kada govori o islamskoj radikalizaciji u FBiH, slažem se s njim da je nepoželjna. Drugo je pitanje u kojoj mjeri ona postoji. Tu se, siguran sam, Dodik i ja ne slažemo. Pored toga, on o tome priča u kontekstu i u svrhu otuđenja, hraneći netrpeljivost i mržnju tako da nikada ne onemoćaju. Naravno, zamislite situaciju da su Dodikovi motivi čisto humanistički i da je njegov jedini problem sa Islamom povezanost sa terorizmom, te da zapravo istinski voli sve Bošnjake, da li bi ga Bošnjaci ikada mogli takvog vidjeti? Ne znam koliko je dobro ili loše što se tako mnogo Arapa može vidjeti u Sarajevu ove godine i što naveliko kupuju zemlju i nekretnine po Federaciji. Možda će obogatiti naše društvo, materijalno i kulturno, no s druge strane ksenofobija je gadna kurva i čim vidiš Arapina da baci papirić na ulicu proradi netrpeljivost i preko svih njih odmah naljepimo etiketu "prljavci i govnari". A šta tek mislimo i osjećamo kada ih vidiš u šetnji, kompletna familija polu gola u šorcevima i majicama i jedan ninđa, ili više ninđi u ovisnosti o tome koliko odraslih žena društvance broji. No da se vratimo na Dodika, pusti Arape sad. Goran Salihović Dodika poziva u Tužilaštvo na razgovor, a Ured disciplinskog tužioca podnosi disciplinsku tužbu VSTV-u protiv njega. Ponovo, ne znam koliko su osnovane optužbe protiv Salihovića, ali ja njega poznajem i nemam visoko mišljenje o njemu. S druge strane, tačno je da nikada u životu čovjek nije napisao optužnicu niti vodio istragu. Poremećenost svih funkcija u ovoj državi, te vatrena ambicija i oportunizam odgovor su na misteriju karijere Gorana Salihovića. Kada sam ga upoznao i prvi put čuo za njega, bio je predsjednik prekršajnog suda u Tuzli i hop sljedeći posao mu je predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, najvećeg suda u državi. Par godina kasnije postaje glavni tužilac Tužilaštva BiH. Neću reći da Salihović nema nikakve talente ili kvalifikacije i da apsolutno nema šta tražiti na tim pozicijama. Pravnik je i zna se producirati. Možda čak ima i neke menadžerske vještine. Izgleda da je to bilo sasvim dovoljno. Međutim, sada ga ruše kada institucija kojom upravlja treba odigrati ključan potez i pokazati da ova država nije totalna šarada i obračunati se sa onima koji joj ruše Ustav. No, ova države jeste totalna šarada i ne bi bilo loše srušiti je cijelu, a ko na tome najproduktivnije radi...? Miki Miki veliki, Miki Miki luuuudi. Rušenje države uvijek vodi krvoproliću, istina, ali za 1000 godina koga će biti briga. To će biti samo brojka u istorijskim knjigama, ako bude knjiga i bilo koga da ih čita. Voah!

26.09.2016.

Volja naroda

I bi referendum! Političari u "većem" (navodnici k'o kuća) entititetu BiH (čitaj političari Bošnjaci), kao i međunarodna zajednica doživjeli su grubo iznenađenje uvidjevši koliko su slabe institucije i pravosuđe BiH i kako ih je lako odjebati. Heeej, suprotno odluci Ustavnog suda održan je referendum o Danu RS. Pa dobro, stvarno, ko bi to očekivao. Ništa svih ovih godina nije ukazivalo na to. Nikakvi trendovi, nikakve političke aktivnosti. Činilo se da ovdje vlada jedna zdrava i čvrsta pravna država u kojoj se zna red, kad ono... Evo i ja sam baš zblanut. A sada bih htio odati priznanje velikom majstoru Miloradu Dodiku. Možda on nije tako pametan i moćan i možda samo sluša savjete koje mu daju pametni i moćni, ali on je lice ove igre. Šta je znam ko su sve sive eminencije koje ga guraju i podržavaju. Koliko dugo kao žvaku razvlači ovu državu nepokolebljivo, odlučno i nezaustavljivo, a sada je svakako u svečanom raspoloženju. Svrha ovog referenduma je u suštini debilna, ali je poslužio kao odličan test za ozbiljniji referendum koji bi mogao uslijediti, a sudeći po grandioznom uspjehu ovog referenduma, novi bi mogao doći vrlo brzo. Žvaka je pred pucanjem, a sumnjam da će joj se Milorad smilovati i prestati je razvlačiti. Sada već vidi cilj jasno ispred sebe, neće sada stati. To je stvarnost od koje se ne može pobjeći. Bosni i Hercegovini izgleda nije suđeno da bude istinska država, barem ne u ovim granicama. Miki je odigrao svoj potez, da vidimo šta će Bakir - recimo da je on izraz volje Bošnjaka. Ko je kod Hrvata, Dragan Čović? On lagano prati šta se dešava i fura svoj fol, te sigurno ima odgovarajući plan za svaki mogući scenarij koji se može odigrati. Da je Slobo živ sada bi sigurno rekao: "Be i Ha će se raspast' il' je neće bit'." Situacija je veoma zamršena, premda možda ne tako eksplozivna kao 1992. U svakom slučaju veoma zanimljivo i bit će zabavno gledati šta će se dalje desiti. Da li nam prijeti novi pokoljčić? Možda, ali ko zna zašto bi to bilo dobro. Zapravo znam ja, smanjio bi se broj ljudi na svijetu. Niko ne može osporiti da nas je previše - 7 milijardi!!! 7 hiljada miliona!!!! Pa to i za mrave postaju ozbiljne brojke. Zatim, opet će se moći nekih 20-30 godina živjeti u miru jer će se tekuće generacije zamoriti od ratovanja. Za to vrijeme moj omiljeni političar je Damir Nikšić. Možda mu je platforma naivna, ali mi je jedina ideološki prihvatljiva. Čovjek bar pokušava mijenjati svijet. Neću se ja zaletiti da budem njegov, kako se ono zove, član biračkog odbora, ali otkako se tuspasio za načelnika općine Centar, znao sam za koga ću glasati na tom piku. Čini se da mu je srce na pravom mjestu i nasmijava me mnogo. Neće on svijet promijeniti, niti općinu Centar gdje neće ni slučajno pobijediti, ali moj glas će dobiti, čisto da se javim na njegov poziv. Nije mi daleko glasačko mjesto od kuće. Ionako već godinama glasam samo da niko drugi ne bi potrošio moj glasački listić, a blizu mi. I dok se mi 'vako fino zajebavamo, pročita li iko ono Pismo namjere MMF-u? Ja sam ga danlodov'o, ali još nisam otvorio fajl. Prokrastiniram, vas sam u krastama.

24.09.2016.

Apetit za uništenjem

Jednom mi je kao djetetu očev rođak dok smo bili u posjeti na njegovoj vikendici dao malokalibarsku pušku da se igram. Dobro, možda je riječ dijete pretjerana, imao sam tada možda 16-tak godina. Uz pušku mi je dao i žive municije, kutiju jednu. Šta su njih dvojica kontali u tom trenutku i zašto su imali povjerenja u mene da neću napraviti nikakav belaj, nikad mi neće biti jasno. Srećom zaista nisam napravio nikakav belaj, bar ne ljudima. Različite vrste ptica nisu bile tako dobre sreće. Međutim, kada mi je dosadilo istrebljivanje ptičije populacije, počeo sam nišaniti u prozore obližnjih kuća i fantazirati kako bi bilo da tu i tamo nekome smjestim metak kroz prozor. Koliko sam znao te kuće su bile prazne, nisam imao ubilačke namjere prema ljudima. Ne još, nisu mi dali dovoljno vremena s puškom. Srećom, bilo je dovoljno straha u meni od posljedica takve budalaštine, te je nisam napravio, a igra s puškom je završena bez fatalnih posljedica. Oružje je alat koji čovjeku kao i svaki drugi alat daje određenu moć. Naravno, u slučaju oružja to je moć za uništavanje, a mi ljudi uživamo u uništavanju. Kada zimi napraviš snješka, glavno zadovoljstvo takvog poduhvata izostaje ako ga na išutaš k'o konj da ništa od njega ne ostane. Ako ga ja ne išutam, išutat će ga neko drugi, možda prvi slučajni prolaznik. Dok smo djeca, slobodno ispoljavamo apetit za uništenjem, ali ga okolina konstantno suzbija prije nego što steknemo snagu da napravimo ozbiljnu štetu. Tako se uništiteljski nagon sputa i okuje, barem u značajnoj mjeri i u većini naroda, ali ostaje u nama i često fantaziramo kako bismo s merakom skršili bilo kakvu imovinu ili nekome slupali facu. Za ovaj put bih samo podijelio s vama želju da bar jedan dan, tačnije noć, sedmično provedem šetajući gradom sa merdevinama i čekićem, te da uz orgazmično zadovoljstvo uništavam sve jebene alarme koji se aktiviraju na prdež miša i burgijaju mozak nesretnicima koji pokušavaju spavati u prilično velikom radijusu od izvora ove nesnosne buke. Što se tiče živih bića, nemam više skoro nikakvu želju za nasiljem izuzev kada se radi o pojedinim agresivnim životinjama ili nepodnošljivim kretenima i papcima. Mir s tobom.

23.09.2016.

Čvrsta labilnost

Krivo mi je što ja nisam najutjecajniji u svojoj glavi. Naizgled upravljam svim postupcima i razmišljanjima, ali često se pokaže da to nije ni blizu istini. Ljudska svijest, ili narativ u glavi kojem pripisujem svoju osobu nije čitava priča. To je samo mali dio mene. Problem je što je taj dio nerealan bekan koji je uobrazio da je mnogo važan, a često je u protivrječnosti sa mnogo dublje ukopanim i utjecajnijim sivim eminencijama, koje me tako iznenade preuzimajući apsolutnu kontrolu u različitim situacijama, a ja tada kao da imam vantjelesno iskustvo. Gledam šta se dešava i ne mogu da vjerujem. O čemu je to bolan trućam?! Evo konkretnih primjera pa će sve biti jasnije: Odlučim ja ujutro da ću danas umjereno jesti, lagani doručak, lagani ručak i neću večerati. Radi se o čvrstoj odluci, demostracija snage volje. Oko 21 sat zateknem se ispred otvorenog frižidera kako trpam u ralje sve što ne može uteći i zalivam to, kefirom, mlijekom, sokom. Zatim odrežem komad sudžuke i grickam kao mrkvu izvaljen ispred televizora. Kada nestane sudžuke otvorim konzervu tunjevine i eksiram je s nogu. Vratim se ja u svoje tijelo i odlučim da ovakav ispad više nikada neću napraviti, jer želudac rastegnut i napet pati, a grizodušje izjeda... dušu. Sljedeći primjer: Odlučim da ću raditi na razvoju računarske aplikacije koju sam započeo i onda dva sata tražim na Internetu najbolje slike plaža i planina za galeriju wallpapera koji se izmjenjuju na ekranu. Zatim sužavam izbor slika koje će i ostati u galeriji, zagledam ih, procjenjujem, brišem one koje ne zadovolje moje oštre kriterije. Posao se ne obavlja, vrijeme prolazi, a moja odluka je u zoni tuđeg problema. Dalje: Odlučim da se više neću plašiti jer treba biti hrabar i da ću slobodno govoriti u javnosti i suprotstavljati se dominantnim likovima ako se već ne slažem sa njihovim mišljenjima. Avaj, kada dođe do situacije u kojoj moja hrabrost treba zasijati, nigdje je. Samo strah vlada i povlačim se k'o sisa. Ne treba posebno ni spominjati vladavinu nad tjelesnim procesima i metabolizmom. Hoću li se znojiti, crveniti, kakav će mi biti puls, šta će mi iskočiti na koži, tu ja nemam nikakvu kontrolu. Tu drugi odlučuju koji se često ne slažu sa mnom šta je najbolji kurs. Mnogo je teško ovladati sobom. Ako postoji neki guru koji je zaista u ovome uspio, rado bih se upisao na tečaj kod njega ili nje.

22.09.2016.

Ma zajebi demokratiju...

...i slobodu. Zajebi ljudska prava. Kome to dati, kriminalcima, monstrumima, gladežima i papcima na jednoj strani, i sroljama, kukavicama, ovcama i slinama na drugoj. Ja na moju veliku žalost pripadam ovoj drugoj skupini. Da ne budem pogrešno shvaćen, nikako ne želim pripadati ni prvoj. Ja bih htio da sam u posebnoj kategoriji za koju sumnjam da uopšte postoji u materijalnom svijetu. Jadan je postotak pravih ljudi među nama, a evo sam suzbio realni cinizam koliko sam mogao da dozvolim da ih ima pet-šest. Šta me je to sad spopalo? Kriminal! Generalno i u svakom obliku, ali u ovom trenutku mislim na sitni kriminal kojim se bave jalijaši, narkomani i slični likovi - demoni nižeg nivoa. Govorim o čudovištima koja su spremna napasti staricu i baciti je pod noge da joj otmu ceker, a tek nakit. Govorim o kretenima koji će djetetu nanijeti tešku traumu da bi mu oteo mobitel. Predatora je u prirodi uvijek manje nego plijena, ali vladaju srcima i umovima. Tako je i među ljudima. Kriminalci vladaju. Oni su prelomili i prihvatili rizik odlaska u zatvor. Mnogi od njih na to gledaju kao na trening za život koji su odabrali. Neću reći da im je nametnut. Nametnuto je čovjeku svašta nešto u životu, ali je isključivo njihov izbor šta će s tim napraviti. Naravno, čovjeku su nametnuti i geni predatora i priznajem da se s tim teško izboriti. I ko će riješiti problem i zaštititi stado ovaca što bleje i pasu unaokolo, dok se vukovi šunjaju? Policija? Beskorisna. Potpuno, sveobuhvatno i očigledno 100% beskorisna. Bio sam žrtva kriminala više puta, kao i prijatelji i rodbina. Nikome od nas policija nije ama baš ništa pomogla u takvim situacijama. Nula, ništica, samo su nam traćili vrijeme uzimajući izjave, vršeći uviđaje i pišući zabilješke. Nekima je susret s policijom nakon pretrpljenog zločina nanosio još veće traume. Ja kao građanin, a uvjeren sam da govorim u ime velikog broja meni sličnih ovaca, ne osjećam ni nanosekundu zaštite koju bi policija trebala da mi pruža. Osjećam samo strah od policije, jer jedino ih se mi ovce bojimo - na drumu, na graničnim prelazima, pri ispitivanju ako me nedužnog za nešto sumnjiče itd. Možda policija ipak nešto znači i možda bi stvari bile mnogo gore bez policije, ali to je jedno klimavo možda, a i da je čvrsto ne znači mi mnogo. Dakle, uz uvažavanje i izvinjenje valjanim pojedincima, ako ih ima, poserem se na policiju kao službu. Jedina svrha kojoj zaista služe je štićenje političara i moćnika. Znači od policije nema ništa. Ko bi drugi mogao riješiti problem? Superheroji? Da, oni bi bili savršen izbor, samo da nije dva zajebana problema. Prvo, čim se jedan superheroj pojavi, pojavi se i neki super negativac koji mu oduzme svo vrijeme koje bi mogao pametno utrošiti na suzbijanje normalnog ljudskog kriminala. Drugi, još teži problem je taj što su superheroji tako rijetki da ni jedan jedini ne postoji. Koje još rješenje, onako realno, možemo osmisliti? Da negdje, u nekoj laboratoriji, u nekom podrumu, neki štreber izumi zraku koju će ispaliti u svim pravcima i smjerovima i koja će izbrisati svaki trag ovce u ljudima, svu kukavnost i paralizu, tako da više neće trpiti nikakva sranja ni od koga, po bilo koju cijenu. I ne samo to već će bez oklijevanja priskakati u pomoć bližnjem, ponovo bez obzira na rizik i cijenu takvog postupka. Ako je bilo dosta preseravanja, da vidimo koje je stvarno rješenje: Zajebi slobodu i demokratiju i ljudska prava. Neka najmoćniji od nas uspostavi diktaturu. Ovce će se bez problema pokoriti, a lavovi, vukovi i ostali predatori će malo više otpora pružiti, ali će biti polomljeni jer najjači će doći na vrh i uspostaviti red. Tada će svaki drot na ulici biti Murga i svi ćemo strahovati od njega, ali ćemo također znati da nam može pružiti stvarnu zaštitu ako nam zatreba i kad ponovo počne pedagoško trehanje od stanični zid, odbijanje bubrega i pretvaranje kriminalaca u invalide, bit će više reda. Radije ću su bojati samo policije, nego policije i svake protuve koja mi može stati na put. Dok se ne popravimo uz pomoć štreberove zrake, ne zaslužujemo mi nikakvu slobodu, nikakva ljudska prava, nikakvu demokratiju. Nismo ih vrijedni. Jedna od najodvratnijih političarskih floskula je kad počnu trubiti o tome kako narodu treba dati život koji zaslužuju, kao da je narod smaragd dragocijeni. Kakvo odvratno ulizivanje i kakva blesava situacija - oni se ulizuju nama grupno, da bi se kasnije mi ulizivali njima i grupno i pojedinačno. Teško mi je trpiti sve ovo i potražit ću pomoć u alkoholu. Nazdravljam nam stoci smrdljivoj. Kako bih volio da sam ja bar malo bolji od vas, ali avaj, isto govno.

14.09.2016.

Još malo o demokratiji

U gigantskom SF djelu Franka Herberta - Dina, pješčana planeta, prikazana je daleka budućnost ljudskog roda raštrkanog po vaseljeni. Pored mnogih zanimljivih detalja u ovoj knjizi, autor opisuje ljudsko društvo koje se vratilo feudalnom uređenju, tj. monarhijama. Na svakoj planeti vlada neka plemićka kuća. Međutim, za razliku od stvarnog feudalizma, gdje su po liniji nasljedstva na tronove često sjedali teški debili, govnari i mutanti, ovdje se pažljivo njeguju genetske linije vladarskih loza, a prijestolonasljednici se ozbiljno i znalački podučavaju i pripremaju za budući zadatak kraljevanja nad čitavom planetom, a često i šire. Ovaj vam je Herbert bio teški filozof i premda djelo sa SF i fantastičnom tematikom, Dina može ponuditi neke ozbiljne hapice za intelekt. Da li je zaista ta proslavljena i obožavana demokratija zaista nešto čemu treba težiti? Da li se zaista u prisustvu demokratije išta korisno i ozbiljno može napraviti? Ako nam je zapadno razvijeno društvo neki model uspjeha demokratije, mislim da smo u gadnoj zabludi. Prije svega, uspjeh zapadnog društva je veoma kratak i prerano je izvoditi neke konačne zaključke. Pogledajmo koliko dugo je njima "fino", negdje od sredine 20. stoljeća nakon dva svjetska rata i neka bude jasno, oba svjetska rata su najvećim dijelom čeda zapadnog društva. Recimo da im je i danas dobro, ali čini se da stvari već neko vrijeme idu nizbrdo. Drugo, priznat ću da je zapadno društvo najbliže demokratiji na ovoj planeti, ali nikako neću priznati da su stigli u demokratiju. I onda ponovo pitanje, da li zaista želimo stići tamo? Svakome ko nije moron, a ko posjeduje značajno životno iskustvo, sa stažom u razmišljanju, jasno je kakva smo bića mi ljudi. Ukratko, nismo neka pljačka. Neće se niko s nama usrećiti, a najgori smo kada smo u grupi, u čoporu. Zajedno smo skupa. I zar tom čoporu dati vlast? Zar nije najbolje društveno uređenje da najbolji među nama vladaju i donose odluke, a ovi ostali da prihvate ulogu potčinjenog podanika. Kad bi samo ovi najbolji mogli biti istinska elita, kao što su oni Herbertovi. Neka ih nauka i tehnologija učine takvim. Tek tada bi se mogao postići neki cilj. No, tada se postavlja pitanje, koji je to konačni, najviši cilj ili ciljevi koje bismo mi poželjeli za sebe kao vrsta? Da li je to dugoročni opstanak ljudske rase i raštrkavanje po svemiru? Da li je to da nas bude što veći broj? Sumnjam da bi pilići, krave, svinje, ovce i ostala stoka, kada bi oformili komisiju za ocjenu uspjeha vlastite vrste, donijeli zaključak da ga treba visoko ocijeniti. Njih naime ima mnogo više nego što bi mogli i sanjati bez našeg utjecaja i svrhe zbog koje su se toliko namnožili, a svrha je da ih mi deremo, žderemo i držimo u kavezima. Dumajući sve dublje o ovim pitanjima, još uvijek ne uspijevam doći do bilo čega osim ćorsokaka, besmisla i no need for potrebe. Samo mi sadašnji momenat ima smisla. Ovdje i sada bez pogleda ka horizontu. Samo je bitno imati i voliti djecu da ne bismo sve razjebali živeći za sadašnjost.

11.09.2016.

Teletović - Musa

Gledam ovu scenu što se odigrala između Teletovića i Muse na utakmici sa Rusima kada su se sporječkali i pokoškali, a onda čitam komentare koje rulja postavlja po tom pitanju, naizmjenično pljujući po jednom ili po drugom. Malo ima razumnih umjerenih komentara. Kakav samo bijes leži u narodu i kako su spremni ujedati. Kad ovi sportisti naprave nešto dobro džigerice bi im dali, a kada zaseru konjima bi ih čerečili. Ne valja ni jedan od pristupa. Lijepo je navijati za timove i sportiste svoje zemlje, ali bez pretjerivanja. Poseban problem je što rulja reaguje na osnovu oskudnih informacija. Šta mi znamo šta se sve dešava u životu ovih ljudi i šta sve razni glasići sa svih strana i na svakom mjestu šapću na uvce ovoj dvojici. Ložioničari, dušebrižnici, navijači, treneri, menadžeri, suigrači, rodbina, prijatelji, svi žele svoj dio pažnje, svi imaju mudrost da podijele i svi imaju neke svoje interese kod sportista, zamišljene ili stvarne. A sportisti ipak samo ljudi, često moćni primjerci, ali i dalje samo ljudi. I šta mi znamo kakav je odnos između Teletovića i Muse. Da li je Teletović šupak koji sada neće da se trudi, koji ne zna biti kapiten i voditi primjerom, ili je Musa uskurčeni balavac koji ne zna poštovati kapitena i starijeg igrača koji je ipak više postigao u ovom sportu, bez obzira što je Musa bio prvak Evrope i što ga svi pozdravljaju kao košarkaškog mesiju, kao da će eto biti novi Kobe Bryant. Neka Musa ima ove kočopernosti i kurčenja jer to je dobar sastojak za uspjeh. Možda ovaj incident i nije tako ozbiljan, a možda je pak poguban za ovu generaciju BH reprezentativaca, vrijeme će pokazati, no trebalo bi ukinuti pozive na linč jednog ili drugog. Pa onda čitam komentare likova koji znaju ili misle da znaju neke detalje, pozitivne ili negativne, iz života jednog ili drugog, pa ih onda sukladno napadaju ili brane. Ponovo, oskudne informacije. Prema tome, umjereno ljudi! Šta se odmah u fosforne baklje pretvarate. Koliko puta sam se posvađao sa prijateljem na basketu, hoće da me bije, da me zadavi, a pola sata kasnije smo opet raja i sve je zaboravljeno. Nemojmo ovo odmah dizati na kvadrat. Treba osuditi incident, jer je bruka da se tako ponašaju. Nisu na basketu. Neka se na treningu provociraju i marišu, ali zvanična utakmica zahtijeva drugačiji pristup. Treba malo nadležni i odgovorni da ispitaju i poboljšaju disciplinu na utakmici uz moguće sankcije prema izgrednicima, i to je sve. Nećemo nikome muda amputirati.

09.09.2016.

Intervju za posao

To ti je stroga šuplja priča, naročito sa ovim novim standardima intervjua. Sada postoje standardna pitanja koja se postavljaju kandidatu i premda možda ne postoji samo jedan tačan željeni odgovor, svakako postoje neželjeni odgovori koji će kandidata sahraniti brže od prirodne katastrofe. Naprimjer, na standardno pitanje "Zašto želite raditi ovdje?" nipošto ne smiješ navesti istinski razlog - jer ti treba posao, jer ti treba novac, jer moraš da jedeš, a to košta. Moraš lupati gluposti poput "Ovo je veliki izazov za mene.", kao da ljudi vole izazove. Ili, fura te taj posao. Naravno, ne smiješ koristiti riječ 'fura' jer to sumnjivo liči na nešto što bi prljavi hipik rekao. Stimuliše te taj posao, to je bolji izraz. Ili, "Ono što ova firma radi je veoma važno i želim dati svoj doprinos". "Volim ovaj posao." Ko još radi ono što voli, tj. ko to još voli svoj posao. Upoznao sam nekoliko ljudi u svom životu koji su to tvrdili, ali povjerovao sam možda jednoj ili dvjema osobama. Prihvatam da postoje i takvi sretnici, ali oni su takve statističke anomalije da ih možemo slobodno zanemariti. I kako je uopšte došlo do toga da je nepopularno da je finansijska nagrada glavna motivacija za potragu za poslom. Pa to je osnova kapitalizma. Glavni i najvažniji motiv bilo kakvog poduhvata je profit. Da je bilo koja druga furka bitnija, socijalizam vjerovatno ne bi tako bijedno propao. Tja!

09.09.2016.

Bolje prvi na selu nego drugi u gradu

Kakva smrdljiva izreka. U redu mi je ako neko nema ambicije pa ga baš briga koje je mjesto u gradu ili na selu. Ali ovaj papak ima ambiciju. On bi da bude prvi, ali nema ni talenta ni truda da to ostvari tamo gdje postoji bilo kakva značajna konkurencija. Napomena za bukvaliste, grad i selo su matafore za okruženje sa jakom i slabom konkurencijom, da ne bude zabune. Ja bih radije boravio u gradu, pa ako mi je stalo da budem prvo mjesto, trebam se dobro potruditi za to. Ako međutim ne posjedujem dovoljan talenat, koliko god se trudio, da zauzmem prvo mjesto, pa neka sam drugi, ili pedeseti. Barem ću biti u društvu odličnih ljudi i napajati se sa njihovog vrela. Slijedom ove misli, volim dijeliti znanje. Ne osjećam se ugroženim ako sa kolegom, koji bi mi mogao biti konkurencija, podijelim znanje ili vještinu. Dobro, ako je u pitanju dokazani šupak, onda nula bodova. U svakom drugom slučaju, rado pomažem. Pa to je put za napredak ljudske rase. Kad bi svako ljubomorno čuvao svoje znanje još bismo se u savani pitali kako ono onaj hadžo upali vatru neki dan, jel' neko skont'o fol? Svako bi trebao dijeliti znanje, pa ako su svi stekli isto znanje, a želiš biti šampion, skontaj nešto novo. Izdigni se ponovo. Eto, ako smo se ovo dogovorili, ko daje instrukcije iz teorije struna besplatno?

09.09.2016.

Što te ne ubije, čini te jačim

Ima li veće gluposti od ovog naslova. Da pokušamo najbukvalniji mogući pristup: ako me ustrijeliš kroz stomak, podereš mi pola crijeva i bubreg, a je preživim poslije serije operacija, ja sam poslije toga jači?! Ili, provedem u gulagu 20 godina, bijedna ishrana, teški prisilni rad i nasilje, ponižavanje i ekstremeno gaženje ljudskog dostojanstva, hladno, vlažno. Poslije toga sam ja jači?! Ove karikirane primjere sada možete spustiti na svakodnevne situacije u kojima se čovjek može naći. Obični život te gazi i nagriza i nikako te ne ostavlja jačim. Sve si slabiji. Pa ja sam nekada bio planina, visok 2 metra, širokih ramena i pleća, duge kovrdžave kose, sa sjajem u očima. Sada me ne možeš ni izdvojiti iz mase. Neprimijetan, prosječan. Sve je to od čekanja u redovima na šalterima, od radnog vremena, od izbora, od komunalija, od nepersiranja. Snaga i hrabrost su okopnili. Sve više sebi izgledam kao cuko, lutalica, samotnjak. Nemam čopor i svega se bojim. Ponekad te neka teška iskustva zapravo ni ne izmijene, već ti samo otvore oči i spoznaš neke slabosti kojih nisi bio svjestan. Nestane iluzija koju zovem hrabrost iz neznanja. Naprimjer, ne bojiš se pasa. Kontaš "Ma ja znam s psima, neće mene napasti, ja sam šaptač psima." I hodaš gradom, fakat ih se ne bojiš, pojedinačno ili u čoporu. I onda te jednom napadnu. Pa te opet napadnu. Odjednom se nervoza useli u kosti i nalaziš sebe kako hodaš samo glavnim ulicama gdje se osjećaš sigurnije. Mentalno, ništa te na jača. Samo je pitanje koliko si jak na startu i čemu ćeš odoliti. Fizički, tegovi će te svakako ojačati.

06.09.2016.

Od referenduma do referenduma

1992. godine održan je referendum o odcjepljenju Bosne i Hercegovine od onoga što je preostalo od Jugoslavije. U stvari se radilo o odcjepljenju od Srbije. S izuzetkom Slovenije, niko nije dobro prošao u ovim odcjepljenjima, uključujući samu Srbiju. Međutim, nekima se to dugoročno isplatilo, čitaj Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je van svih kategorija. U ovisnosti od ugla gledanja, Bosni i Hercegovini je bolje i lošije. Ovo bolje se odnosi na hipotetičku situaciju u kojoj je BiH ostala u „Jugoslaviji“, a lošije se odnosi na aktuelnu stvarnost i kompletnu šaradu kojoj svjedočimo već godinama. Rat se nikada nije ni završio, sve ovo je samo jedno dugotrajno primirje. Ratovi se završavaju pobjedom jedne strane ili razlazom – kad nijedna strana ne može da pobjedi, tada jedni drugima kažu „Jebite se tamo!“ i raziđu se kako znaju. Mi smo međutim ostali živjeti u jednoj kući kao razvedeni supružnici, s tim da su Bošnjaci u toj polomljenoj porodici zlostavljena žena koja nije znala držati jezik za zubima, Srbi su nasilni muž, a Hrvati su usvojeno dijete tinejdžer. I sada niko nikoga ne može očima gledat'. Dakle, rat se nije završio, a evo već se priča o novom. Ne znam je li to svima očigledno, ali retorika je pljunuta onoj sa početka devedesetih. Naravno da su se okolnosti izmijenile i da je teže pokrenuti oružani sukob, ali ratovi su uvijek nalazili način, a već ima mnogo pukotina u garancijama mira na ovom prostoru. Zapad se sve više bavi samim sobom, mržnja i netrpeljivost ključaju, a navodno je i ekonomska situacija loša. Ne znam, meni je dobro, ali možda ja nisam adekvatan pokazatelj blagostanja većine građanstva. Ma nisam sigurno. No, novi referendum se bliži. Ko misli bježati, neka odmah počne razmišljati i planirati gdje će. Ja ću ostati. Trudit ću se da se ne bijem ni sa kim. Ako me mobiliše, beli ću u stroj, a ako dođe da me zatvara i čisti, etnički ili kako već, bar ću pokušati da ne idem kao ovca na klanje, već kao bufalo, ritajući se i urlajući. Voah!

06.09.2016.

Kad tijelo otkazuje

Bolno je živjeti u strahu, ali još bolnije je živjeti u bolu. Popis boljki se uvećava. Bole me leđa, boli me glava, boli me kuk. Ne znam zašto me glava boli. Leđa koga ne bole. Kuk me možda boli od artritisa. Volio bih da me to sve prođe. Ne želim ići doktoru, a svakako ne želim osjećati bol. No, ako to sve to ne prođe za mog života i ako se pokaže da iza ovih simptoma leže neke gadne i terminalne boleštine, ne mislim se liječiti, izuzev palijativno. Pola vijeka je dovoljno za momka poput mene. Svašta sam vidio u životu. Vidio sam zemlju sa 10 kilometara visine, vidio sam lijepe gradove, predjele i planine, nagledao sam se mora. Vidio sam superheroje u akciji i posjećivao sam lunaparkove. Uživao sam u sportu, igrama i društvu. Osjetio sam divotu nježnosti žene i blaženost porodičnog života. U hrani i orgazmima sam posebno uživao, ali njih mi je na vrh glave. Pročitao sam par pravo dobrih i zanimljivih knjiga. Nadam se da sam nekome bio i koristan. Ako je vrijeme da se krene, ja sam spreman.

15.08.2016.

Kako sam prestao brinuti i zavolio bombu

Lijepo nuklearno oružje. Da ga nema vjerovatno bismo sada strahovali od svjetskog rata broj 5, ili 6. Ovako, velike sile mogu ratovati samo preko posrednika. Znam da im je tijesno, sad se svi u Siriju nakrcali, ne mogu se razmahati, gdje god se okreneš u štok spucaš glavom. Vjerujem da džigericu sebi pojedoše što ne mogu udariti direktno jedni na druge. Ne može, ne dozvoljava im bomba. Nažalost, morala je jednom, zapravo dvaput eksplodirati da nam pokaže šta može... zapravo eksplodirala je više puta, ali dvaput nad ljudstvom, i da se useremo tako da nam više nikada ne padne na um da je koristimo. Velike sile neće napadati jedne druge ni konvencionalnim oružjem, jer čim jedna počne gubiti okrenut će se bombi. Jedini problem je mogućnost da se neka dalabu dokopa bombe, bilo da je to Trump, ili nečiji borac za slobodu, ili neki nihilista. Al' valjda neće.

15.07.2016.

Tamna materija i energija

Kada sam već počeo lupetati o fizici, da se pozabavim nekim od najvećih misterija moderne fizike. Tamna materija i energija su dva pojma koja su izmislili fizičari kako bi nazvali dva pojma o kojima nemaju pojma. O čemu se radi? Prvo ću se pozabaviti pitanjem tamne materije. Naime, astronomi i astrofizičari su posmatrajući Univerzum primijetili da u galaksiji i Univerzumu ima mnogo više gravitacije nego što se može objasniti količinom materije koja se može vidjeti. Tada su izmislili koncept tamne materije kako bi izjavili da nemaju pojma odakle dolazi višak gravitacije i to je trenutačni zvanični stav naučne zajednice. Sigurno je da masa fizičara imaju svoje teorije i razmišljanja o ovome, ali to ništa za njih ne znači bez dokaza. Također su primijetili da ove tamne materije najviše ima u blizini vidljive materije, kao da služi kao skela za vidljivu materiju. Drugo pitanje je tamna energija. Astronomi su primijetili da se udaljene galaksije sve brže udaljavaju od nas umjesto da usporavaju pod utjecajem ove silne gravitacije. Zapravo, primijetili su da što je galaksija udaljenija od nas to se brže udaljava. Prema zakonima fizike, svako ubrzavanje zahtijeva energiju, pa su fizičari skovali izraz tamna energija kako bi rekli da ne znaju zašto galaksije ubrzavaju umjesto da usporavaju. Slušajući i čitajući teorije mogu ponuditi sljedeća objašnjenja za ove fenomene. Tamna materija: prazan prostor posjeduje energiju. Energija se može spontano pretvarati u materiju i nazad i može vršiti gravitacioni utjecaj na okolinu. Dakle prazan prostor vrši gravitacioni utjecaj. Međutim, energija nije ravnomjerno raspoređena kroz prazan prostor i oblasti sa više energije su oblasti sa koncentracijom materije i tamne materije, a mnogo više od materije ima energije u praznom prostoru sa česticama koju uskaču i iskaču iz postojanja i naravno vrše gravitacioni utjecaj. Tamna energija je ništa drugo već stvaranje novog prostora. Ne znam da li se novi prostor svuda ravnomjerno stvara i da li je stvaranje novog prostora ograničeno i sporije u blizini materije, no što je neka galaksija udaljenija od nas to se više novog prostora stvara između nas i zbog toga se udaljenije galaksije brže udaljavaju nego manje udaljene galaksije. Kada protekne dovoljno vremena, stvaranje novog prostora će možda rasturiti atome i jezgra atoma i sve će se rasplinuti, čak i crne rupe. Voah!

15.07.2016.

Kvantna mehanika

Najjednostavniji atom jeste atom hidrogena. Jedan proton oko kojeg kruži elektron, nema neutrona - nije potreban. Ovakav atom zamišljamo kao malu lopticu oko koje kruži mnogo manja loptica na određenoj udaljenosti. Međutim, ova slika je potpuno pogrešna i varljiva. Nema tu nikakvih loptica. Proton i elektron su toliko maleni da zapravno ne predstavljaju ništa drugo već čvoriće energije. Materija nije ništa drugo do koncentrisana nakupina čvorića energije, ali kada ih ima mnogo važe naizgled drugačija pravila nego kada ih posmatramo pojedinačno. A šta je to čvorić energije. To je samo vjerovatnoća da tu ima nešto - informacija. Kada se to nešto pojavi, znači da je došlo do interakcije, do promjene. Funkcija vjerovatnoće je spljoštena, elementarna čestice se realizovala i nastao je novi univerzum. Elektron, naprimjer, može se realizirati na bezbroj pozicija unutar svog oblaka vjerovatnoće, ali ne samo to, on se mora realizirati na svaki od tih načina stvarajući bezbroj univerzuma prilikom svake realizacije. Beskonačnost je nezgodna brojka jer to nije jedan broj. Beskonačnost ima beskonačno mnogo veličina. Još uvijek nismo sposobni uspješno i smisleno baratati i računati beskonačnostima, nažalost. Zamislite da imamo dvije beskonačnosti. Šta se dešava kad ih saberemo, ili da stepenujemo beskonačnost na beskonačnost? Na kraju, šta je to beskonačnost beskonačnosti? Georg Cantor je poludio od ove priče. Sve što je moguće da se desi, to se i dešava, u beskonačnosti paralelnih univerzuma, ili bolje rečeno paralelnih stvarnosti. Ove stvarnosti nemaju dodir, ne možemo vidjeti druge stvarnosti izuzev svoje. Međutim, možemo nekada izabrati stvarnost koja možda nije tako prosječna. Zadatak: kada sljedeći put prođete kroz vrata, izaberite put koji niste planirali. Naprimjer, ja sam juče bio u glavnoj pošti, predavao sam neke pošiljke. Kada sam izašao iz pošte, plan je bio da idem kući na Bistrik, no zastao sam i otišao sam na plato Skenderije umjesto toga. Tamo sam stajao pola sata posmatrajući događaje i tek tada otišao kući. Ovaj neobičan postupak me je udaljio od stvarnosti koja je bila za mene planirana, jer je vjerovatnoća da ću ja ovo učiniti bila izuzetno malena. Sada sam se našao u potpuno suludoj stvarnosti. Ušao sam u stvarnost niskih vjerovatnoća. Krivo joj je što nisi ti doš'o da ti ga malo promehengla.

06.07.2016.

Iiii Brexit!!!

Učinili su vremena zanimljivijim. Ono što nikako nisam očekivao je stepen gluposti i stepen pokajanja koji je izbio na površinu. Na površinu je kao bova oslobođena sa dna mora izbila zbunjena moćna nacija koja nema pojma šta radi. Kako je došlo do toga? Lijepo, dogodila se demokratija. Debil od premijera je odluku o tako bitnom pitanju bacio debilu narodu da je donese u kritičnom trenutku, zanamarujući kako parlamentarna demokratija treba da funkcionira, a to je da narod glasa za pametnije od sebe i nada se da će oni kako treba upravljati zemljom. Umirem od smijeha slušajući po Internetu razloge zašto je ovaj ili ona glasala za izlazak Britanije iz EU. Zatim me neki razlozi i razmatranja manje zabave, ali više zabrinu, jer dolaze od pametnijih ljudi. Međutim, sve to je samo dio trenda koji je na djelu u zapadnom društvu. Oni jednostavno ne mogu ostati nedirnuti svim sranjima koja se dešavaju kod kuće i po svijetu i govno im mora zasmrditi. Problem je samo što nikako ne mogu da skontaju ko se posr'o. Nikako im ne pada na pamet da svi seru, ali da je možda njihovo govno ipak najveće, jer najveće govno posere onaj koji najviše pojede. Možda bih trebao ohanuti sa ovim izmet metaforama, ali ne mogu pronaći bolju. Samo još jedna: ukupno govno koje Britanija sere nije se mnogo promijenilo po veličini, no su se promijenili pojedinačni doprinosi ukupnom govnetu. Sada najveći udio ima manji postotak najbogatijih. Trućam u kasni sat i više nisam siguran da sam sebe išta razumijem. Idem u krpe.

02.07.2016.

P'jan na Ramazan

Hajde ba, šta ima veze. Da li je uopšte sloboda uma dobra, poželjna stvar? Imam mišiće. Kada ih nategnem, to mnogo lijepo izgleda. Ovo samo da dokažem da sam p'jan i da sam opterećen fizičkim izgledom. Nevjerovatno je koliko sam zaljubljen u sebe, a nisam peder. Pitam se samo da li bih imao sex sa sobom da se pojavi moj kompletan dvojnik sad tu ispred? Vjerovatno bih, ali samo pod uslovom da se pretvorim u pravo dobru trebu za taj čin. Čovjek je budalasta naprava. To ti je evolucija - neka ide to što se može održati, a nećemo se uzrujavati zbog prikačenih blesavosti.

30.06.2016.

Blade Runner

Ko nije gledao film može slobodno ne čitati ovo, jer joj ništa neće imati smisla, a drugo nema vremena jer mora pod hitno ići gledati film. Neletio sam negdje, a kada kažem negdje mislim negdje na Internetu, na teoriju da je Deckard replikant. Premda se u filmu izričito ne postavlja ovo pitanje, u knjizi se Deckard testira i zaključak je da nije replikant. Međutim, radnja filma se udaljava od knjige i scenarij nije baš prepisan, tako da bi i ova izmjena bila moguća. Čitam da je čak režiser Ridely Scott potvrdio da je Deckard replikant. Ako je to zaista rekao i koji god bio njegov razlog, pravo mi je pao u očima, zato što nema šanse da je Deckard replikant i to iz dva osnovna razloga. Prvo, Deckard je Blade Runner, policajac koji lovi replikante. Da su napravili replikanta da lovi replikante, bilo bi debilno da ga naprave fizički inferiornog replikantima, a Deckard je upravo to. Drugo, čitava radnja i lik Deckarda kojeg su maestralno izgradili scenaristi i Harrison Ford raspadaju se ako je i Deckard replikant. U filmu mora postojati značajan ljudski lik koji će poslužiti kao usporedba replikantima i koji će proživljavati i pripovijedati radnju. Inače, meni se sviđa verzija sa Deckardovim pripovjedačkim glasom. Na kraju bih samo još naglasio da je za mene Roy glavni lik ovog filma. Premda Deckard ima mnogo više vremena na ekranu, Roy je tako moćan lik da mi je on prva asocijacija kad pomislim na film. Time to die.

29.06.2016.

Radni nelan

Jes' me nešto uhvatila bezvoljnost. Sjeo sam da to malo opišem, ali ne da mi se. Naime, nije mi stalo do... uf, stalo do eeuuhh...

12.06.2016.

Došla voda

Jasno mi je, bar mislim da mi je jasno, da su u Sarajevu neophodne restrikcije u snabdijevanju vodom jer su instalacije izbušene na sve strane i da su gubici veliki. Međutim, ono što mi nikako nije jasno je kako se određuje kada će nestati vode, a kada neće? U mojoj zgradi kao i drugdje, prekid je obično po noći, svake noći. Međutim, dešava se da restrikcije ne bude nekoliko noći za redom. Nisam vodio precizno istraživanja u smislu da svaki dan evidentiram u Excelu u koliko sati nestaje i dolazi voda i kakvi su klimatski uslovi, ali čini mi se restrikcije prestaju kada dugo ne pada kiša. Koliko god pokušavao da skontam fol i savijem mozak oko ovog pitanja, ne ide. Na prvi pogled, logika nalaže da se restrikcije uvode kada nema kiše i kada su rezervoari manje puni. Da li je veći pritisak u cijevima kada su rezervoari puni, pa su veći gubici? Ni to mi nema smisla jer kontam da pritisak u cijevima ne zavisi od nivoa rezervoara već od snage kojom rade pumpe. Jednom sam zvao dispečera i pokušao doći do informacije kako se donosi odluka o restrikciji ne bi li mi to postalo malo predvidljivije, pa da znam da li da uključim mašinu za veš iza 11 sati uveče zbog niže tarife za struju, ali dispečer mi je dao tako slab i nejasan odgovor da se više ni sjećam šta mi čovjek reče. Djelovalo je kao kad dužnik utjerivaču dugova objašnjava zašto mu još ne može platiti dug. Tuc muc, bidu bip, bidu bap... U međuvremenu se problem pogoršava. Voda sve ranije nestaje, a sve kasnije dolazi. Prije je dolazila do 5 sati ujutro. Evo ja sam u 6 sjeo da ovo pišem umjesto da se umivam. Dok sam ja ovo ispisao voda je došla oko 6:15. Imam rođaka koji mora veoma rano krenuti na posao, obično prije nego što voda dođe. Kaže, njemu je kao u ratu - umivanje i tuširanje iz bokala. Premijer Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković je najavio da kraj redukcija možemo očekivati sljedeće godine. Nadajmo se. U međuvremenu, Švicarska razmatra da li da uvede bezuvjetnu mjesečnu isplatu od oko 2700 švicarskih franaka svim građanima. Glasanje bi se trebalo održati sada u junu. Bilo da to prođe ili ne, fenomenalno je da je uopšte na dnevnom redu. Eeee, a kada su nama uvodili kantone, uvijek je prva asocijacija bila Švicarska

08.06.2016.

Ne valja jesti na prazan stomak

Čitam na MSN websajtu neki članak o hrani koju nipošto ne bismo smjeli jesti. Radi se o listi hrane koja ima štetne sastojke, bilo da su to pesticidi, kencerogeni, prekomjerni šećeri i masnoće i tako dalje, otrovi, rđa čista. Uz svaku stavku ide slika i tekst sa opisom problema koje određena hrana uključuje. Nije me dugo tako iznenadno glad napala i osvojila. Pod hitno sam morao izaći sa posla da nešto pojedem. Ne može se ljudi moji ishraniti 7 milijardi ljudi, bez genetskog inženjeringa i pesticida. Dobro, efektivno se ishranjuje možda samo pola od ove cifre, no svejedno, čim nas ima više od milijardu, to su sulude količine hrane koje su potrebne. Takve količine se ne mogu organski i prirodno uzgojiti. Pokušaj jagode uzgajati bez pesticida koji će tjerati štetočine i pravo ćeš se najesti. Dobit ćeš 6 jagoda, a ostale će oboliti ili će ih pojesti ptice i insekti. Meso!!! Ako misliš da možeš svaki dan jesti meso krava koje sretno šeću živopisnim livadama i spokojno preživaju, nije ti dobro u predjelu MOZGA!!! Jedini način da žderemo ovoliko mesa jeste da se proizvode ogromne količine genetski modificiranih žitarica koje će se koristiti kao stočna hrana, da se skrene oveća rijeka i sve to fino usmjeri ka stočnoj farmi gdje krave rastu čekajući klanje i gdje nema ni travke trave. Slična razmatranja važe za svaku vrstu hrane koju ljudi konzumiraju. To što se kroz industrijsku proizvodnju prehrambeni proizvodi u velikoj mjeri zagađuju, te se posljedično ljudi truju, jednostavno je nešto što moramo prihvatiti i kao vrsta mutirati da nas otrov prestane trovati. Šala u sridu, moramo se mijenjati i ubrzati svoju evoluciju. Kako ni to ne može prirodno i organski morat ćemo ponovo primijeniti tehnologiju i genetički inženjering.

08.06.2016.

Ma pratim ovu predizbornu šaradu u Americi...

Mnogi uspoređuju Donalda Trumpa sa Hitlerom, ali on meni više liči na Musolinija. Međutim, činjenica jeste da čitava situacija nalikuje na rađanje fašizma i nacizma. Imaš političkog kandidata za najvišu funkciju koji u početku svima izgleda kao dobra provala. Ismijavaju ga, rugaju mu se i nikako ga ne shvataju ozbiljno, izuzev kao alat moćnika koji koriste za svoje ciljeve. I onda se stvari otmu kontroli. Kakvu god gadnu izjavu dao, kakav god gaf napravio, kakvu god laž smastio, njegova popularnost raste umjesto da opada. I eto ti ga, sada je republikanski kandidat, na jedan korak do ovalnog ureda. Kao sa Musolinijem i Hitlerom, tako i sa Trumpom, nije problem on i njegovi stavovi, već je problem rulja i njeni stavovi koji se poklapaju sa njegovim. Rulju više ne zanimaju takve sitničarije kao da li je Trump tu i tamo nešto slagao, ili da li je nešto ružno rekao. Svako svaki dan nešto ružno kaže, samo u privatnosti. Trump to govori otvoreno i javno i to je sve. Zapravo, takva retorika mu ide u prilog jer je rulji na vrh glave politički ispravne retorike i Trump i igra na tu kartu, a rulja ga vidi kao iskrenog. Ne smeta im što Trump nije predivno i zrelo ljudsko biće sa snažnim intelektom. Zanima ih njegova karizma. Zanima ih njegovo obećanje da će se svi obogatiti. Zanima ih da će progoniti njihove neprijatelje, zamišljene ili stvarne, a pitanje realnosti i vjerodostojnosti njegovih tvrdnji i obećanja suspendiraju u potpunosti. Uopšte ne razmišljaju o njegovim izjavama dalje od emocije koju bude u njima. Takvo sljepilo i potpuno odbacivanje racionalnog razmišljanja je potpuno kompatibilno sa Njemačkom i Italijom u vrijeme dizanja nacizma i fašizma. Ne znam da li postoji kritična masa u Americi koja će Trumpa zaista proizvesti u predsjednika, ali i ovo je previše, a kako se američko društvo kreće i razvija, ne vidim da će se ovaj trend zaustaviti ili preokrenuti. Nažalost, kada nezadovoljstvo naroda toliko nabubri, posebno u moćnoj, velikoj državi, obično se to ne završi benevolentnom i mirnom revolucijom u kojoj inteligencija i poštenje preuzimaju kontrolu za dobro čitavog svijeta. Vampiri žedni krvi obično uzimaju stvari u svoje ruke. Obama je možda bio posljednji naivni i očajnički pokušaj Amerike da nešto promijeni nabolje. Očekivanja su bila nerealno visoka, što je proizvelo stravično razočarenje. Sa Obamom se ništa nije značajno ni promijenilo, a kamoli poboljšalo. Kako li se sada blesavo osjeća komisija za Nobelovu nagradu koja mu je podarila jednu za mir. Da li Amerika ima još snage i naive za još jedan pokušaj, da vide hoće li žena nešto postići? Ponovo, zanemarit će se i sve njene, kako to nazvati, loše strane i birat će je na osnovu toga što je žena, ne bi li to nešto značilo, ili samo da Trump propadne. Ako Trump uzme izbore, sljedeće pitanje je kako će igrati? Ide li na firera ili će i on biti marioneta stvarnih vladara Amerike. Da se ne zaboravi, ponovimo ko su stvarni vladari Amerike i svijeta: velike korporacije, Wall Street, vojno-industrijski sektor. I još jedna stvar koja se ne smije zaboraviti. Mehanizam vladanja je veoma složen i zamršen. Ostvaruje se kroz različite utjecaje, inicijative i zagovaranja, u čijoj osnovi se nalazi finansijska moć. Izabrane predsjednike, i ne samo njih, već odavno prije preuzimanja funkcije imaju u džepu na suptilne načine. Dakle, ne radi se o 12 satanskih iluminata u kukuljicama koji sjede na tronovima u Bilderberg pozi dok im se Obama klanja i noge cjeliva. Stvari su mnogo haotičnije i manje precizne, a mogućnost greške i nepredviđenih ishoda mnogo veća. Još sigurnije je da se ne radi o vanzemaljskoj reptilskoj rasi koja vlada svijetom od početka istorije i smišljeno vuče konce svjetskih dešavanja kako bi se ljudi držali u vječnom ropstvu, premda bi to bilo pravo zanimljivo. Ne trebaju nama vanzemaljci za to. Imamo mi dovoljno sposobnih šupaka. Šta je nama običnim ljudima činiti? Smijati se dok ne dođe vrijeme za plač.

03.06.2016.

Kome majku?!

Bundestagu je konačno dosta svega. Dosta im je izbjeglica, valjda su uvezli dovoljno furde da pokriju poslove koje Nijemci ne žele. Dosta im je turskih ucjena. Ionako Tursku niko ne cijeni još od zadnjih dana Otomanskog carstva, dakle već preko 100 godina. E kad smo već kod tog perioda da vam se malo sjetimo pokolja Armena. Svako carstvo je imalo svoj mali pokoljčić i ne samo jedan. Otomansko nije nikakav izuzetak, ali sa izuzetkom Njemačke, ne mogu se sjetiti ijednog da je prihvatilo odgovornost za svoje psine. Možda pomalo Amerika, ali u veoma ograničenom i nedostatnom obimu. Britanija nije ništa ako ne ponosna na svoju istoriju. Čitava zapadna Evropa također. Čak se i Mongoli ponose svojom imperijalnom prošlošću. Prema tome, Turska se ozbiljno uvrijedila i povukla ambasadora iz Berlina. Očekujemo tursku objavu rata Njemačkoj svaki čas. Nakon toga slijedi invazija. Hiljade brodova i zbjegova će pregaziti Balkan i preplaviti Evropu. Evropa će početi pucati. Ne mislim figurativno pucati, po šavovima, u smislu razdora i razjedinjenja. Mislim pucati mitraljezima na horde izbjeglica, što će nas konačno sve odreda stjerati u tri fine mile pizde materine. Jer kad počne pucnjava unaokolo, svi će se odmah priključiti, mi prvi. To je jedan scenarij. Drugi scenarij je da će se sve riješiti. Turska će prihvatiti odgovornost i sama usvojiti rezoluciju kojom prihvataju kvalifikaciju genocida nad Armenina i odgovornost za čitav belaj. Zatim će svjetske sile bratski riješiti sve probleme, tako da će se izbjeglice uspješno uklopiti u svoje nove domovine, a nazad u domovinama će preostali narod u rekordnom roku obnoviti svoje zemlje i infrastrukture i početi živjeti k'o bubreg u loju. Jes' dosadan ovaj drugi scenarij. Nigdje materijala ni za bljutavu dramu, a kamoli akcioni film. Bljah!

03.06.2016.

Daleko je istina

Možda je moć bila i zabrinuta prije oko 20 godina kada joj se činilo da će Internet sve razotkriti, da će se kulise rastvoriti i da će možda demokratija ušetati da pokaže svoje ružno lice. Danas, moć je opuštena, više se ne brine. Istina nikada nije bila udaljenija od običnog čovjeka. Tačnije, nikada nije bilo teže razlučiti šta je istina, a šta neistina. Evo kako to funkcionira: faca postavi youtube video sa nekom tvrdnjom. Rulja odlučuje da li će vjerovati u tvrdnju. Ova odluka se donosi najmanje na osnovu dokaza, jer dokaza ni nema. Šta je uopšte dokaz? Je li to dokument koji potkrepljuje tvrdnju? Kao da je teško falsificirati dokument. Je li to fotografija? Samo jedna riječ - Photoshop. Video? E video sa zvukom bih već prihvatio kao dokaz bilo čega, premda ćemo vjerovatno uskoro imati tehnologiju da snimimo video snimak Billa Clintona u koitalnom klinču sa lamom. Elem, šta god zaista predstavljalo dokaz čega, ovi dokazi skoro nikada nisu na raspolaganju. Obični čovjek jedva pouzdano zna šta se dešava u njegovom domaćinstvu. Na osnovu čega onda donosimo odluku u šta ćemo vjerovati? Na osnovu naših dotadašnjih preduvjerenja i na osnovu karizme osobe koja je postavila tvrdnju. To je sve. Međutim, ovo nije problem, problem je u tome kada se tvrdnja lansira ona postaje istina svakome koga nije briga i ko neće ni razmisliti o tome i svakome kome nije drugačije dokazano i kome nije ponuđena alternativa. Ne treba posebno ni napominjati da je istina onome ko već ima preduvjerenja usklađena sa tvrdnjom. Ne volimo razmišljati i preispitivati vlastite stavove, jer čim počneš, uvidiš da nemaš dovoljno informacija ni dokaza. Prema tome, samo treba bombardovati narod svakakvim podacima i uskoro neće znati gdje im je glava a gdje guzica. Internet upravo to postiže. Ako želiš istraživati nešto što je iole kontraverzno, tajnovito ili složeno, lako je obeshrabtiti se i osjetiti nemoć pred takvim zadatkom. Imaš masu podataka, ali malo informacija. Ovdje pod informacijom podrazumijevam istinit podatak koji u datom kontekstu ima određeni smisao. Masa svijeta uopšte ne želi ništa istraživati na prvom mjestu. U takvoj situaciji, manipulacija je upiš živi. Rulja je ubijenija u pojam više nego ikada. Zbog toga je moć spokojna.

28.05.2016.

Novi predsjednik Amerike

Nije najveći problem u tome što su praktično kao dva zadnja kandidata preostali Trump i Clinton i što će vjerovatno jedno od njih dvoje biti sljedeći predsjednik. Nije glavni problem što je Sanders prestar pa će ga to u najvećoj mjeri spriječiti da bude ozbiljniji kandidat koji bi možda pobijedio Clintonu... Clintonicu ... Clintonu (to sam već rekao, ali sa drugačijim naglaskom). Problem je u ljudskom moronizmu (ako postoji takva riječ). Problem je što mi ljudi imamo određene psihološke slabosti koje su uglavnom rezultat evolucije, a koje beskrupulozni znalci mogu eksploatisati za svoje ciljeve. Problem je što umjesto da svoj um što jače naprežemo kako bi prevladali spomenute slabosti i koliko je moguće ispravno spoznavali svijet, šta mi radimo - mi delegiramo razmišljenje. Prepuštamo autoritetima koje sami izaberemo ili koji su nam nametnuti da donose zaključke i stavove za nas. Zatim još gore - kako god došli do nekih stavova, pretvrdoglavi smo i prelijeni da ih testiramo, preispitujemo. Smatramo to snagom i dosljednošću da se uporno držimo istih stavova čak i kad su na klimavim nogama. S druge strane svojim autoritetima dozvoljavamo ne da mijenjaju stavove, što bi bilo OK ako do promjene dolazi usljed promišljanja novih činjenica i dokaza, već da lažu bezočno i šaltaju poziciju i mišljenje u skladu sa slušateljstvom kojem se trenutačno obraćaju. I onda šta radimo? Jedemo govna i kukamo. Tražimo kome treba iščupati grkljan zbog našeg usranog života. Neko bi rekao, pa šta to ti nama pričaš, to su glupi Amerikanci. Ko biva, mi smo pametni. Nama se ne mogu prodavati takvi folovi. Ovaj blog je inspirisan youtube videom čovjeka koji se kladio da će Trump pobijediti na izborima. Video nije zbog toga zanimljiv jer gomila svjetine već sluti da će se to desiti. Interesantna je analiza Trumpove taktike i strategija i razloga zašto je ovaj lik stavio novac na Trumpa. Koga zanima, link je: https://www.youtube.com/watch?v=LibRNYJmZ-I

15.04.2016.

Oda Džumhuru

Ova haiku poema posvećena je našem najboljem teniseru Damiru Džumhuru. Premda si nizak za tenisera i uzgojen si u za tenis siromašnom vrtu, igraš na turnirima majstora. Ti imaš savršeno racionalno objašnjenje kako je do toga došlo, ali meni sve izgleda kao čudo. Tenis je zvijer koja zahtijeva posebne kvalitete. Ljudi koji su se takmičili u tenisu, makar amaterski i rekreativno na kojekakvim turnirima rekreativaca, znaju koliko je potrebno trenirati za bilo kakav uspjeh, ali ne manje važno, koliko je bitno imati pravu psihologiju za ovaj sport. Ti si to savladao i sada si ninja ovog sporta. Zarad pravilne perspektive, da malo razmotrimo ovu igru. Neću govoriti o fizičkim aspektima i atletskim sposobnostima. To je jasno po sebi. Idemo dalje od toga. Prvo, potrebna je izuzetna preciznost na svakom potezu, na svakom koraku i namještanju na loptu, a igrač je sam i svaki potez mora izvesti lično. U timskim sportovima, dok drugi igraju pojedinačni igrač može kopati nos i razmišljati da li je Obama stvarno musliman. Ovdje je potrebna konstantna koncentracija visokog nivoa i pravi stav - pozitivan stav. Ako želiš pobijediti u tenisu, ne smiješ biti pesimista. Drugo, šta je s ovim rezultatom?! Hajde da zanemarimo meč podijeljen na gemove i setove, to nije tako čudno, ali brojanje poena u jednom gemu je veoma čudno. 15 ništa, 30 ništa i onda 40 ništa!!?? Kao da nije dovoljno čudan inkrement od 15 poena, iznenada ga smanji na 10 bez nekog vidljivog razloga. Možda bi mi sve bilo jasno kada bih dobio zapisnik sa sastanka kada su pisali pravila, ali ovako se ne mogu oteti utisku da je to nekakav felš i fol koji su smislili iluminati i koji razumiju samo aristokrate, a mi furde ga ne možemo provaliti. Hoću reći da je tenis psihički veoma čudna i zahtjevna igra. Evo i teniskih nivoa koje teniser može doseći: - levat koji je kupio opremu i ide na termine; - kvalitetan rekreativac koji igra s prijateljima; - solidan teniser koji igra na raznim amaterskim turnirima i ligama; - takmičar koji nešto i zaradi na pravim turnirima (ovaj za doručak jede sve ove na prethodnim nivoima); - ozbiljan teniser koji obilazi challenger turnire, kojem se omakne i plasman na ATP turnire; - ATP Tour teniser koji je redovan na grand slamovima; - majstor koji je redovan učesnik masters 1000 turnira (Damir ovih dana); - top 10 igrač na ATP listi; - svjetski broj jedan. Kao što vidimo Damire, daleko si dogurao. Pozdravljam te s poštovanjem!


To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
4658

Powered by Blogger.ba