To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

02.10.2020.

Život i film

Drama. Često prolazi neprimijećena pored nas i ne stvara filmske momente. Nema dramatične muzike, iznenadnih krupnih kadrova i značajnih pogleda. Samo se desi i niko ništa ne zna dok se ne pojave posljedice čije tragove je teško ili nemoguće pratiti unazad do događaja koji ih je izazvao. Primjeri, primjeri!?! Naprimjer, počešeš se po nosu rukom kontaminiranom korona virusom. 15-ak dana kasnije ne možeš da dišeš, otkazuju ti organi i umireš izolovan od svakoga ko ti nešto znači u životu, sa crijevom u ustima i okružen strancima u skafanderima. Ili, sudare se dvije planine negdje na pola puta između Jupitera i Marsa i jedna krene prema nama. Nekoliko mjeseci (ili godina) kasnije nebo gori i sve što je preživjelo prvobitni udar proklinje, nakratko, svoju zlehudu sudbinu što nisu odmah smrskani. Nikoga nije bilo da vidi sudar planina i da kaže – Uh jebo te! – i odmah zatim – Gdje će ova?!?! – prateći pogledom planinu koja se, onako ugruvana i ljuta k'o puška, veselo uputila prema planeti Zemlji brzinom 40-ak puta većom od najbržeg metka. Ili, možda najcrnji scenarij, idem ja ulicom i stanem u govno. Produžim ja blaženo nesvjestan, dođem u kancelariju i krenem bjesomučno raditi sa najvećim mogućim užitkom, sve se puši, zrak zuji i vibrira od elana, efikasnosti i koncentrisanog meraka i tada moj koronom neonesposobljen nos osjeti nešto užasno. Propade pos'o i sav užitak, ode sve do vraga. Čisti, peri, psuj, pizdi, a trenutak koji je sve to izazvao prošao je mirno i spokojno, ne napravivši ni najmanji talas kroz moj senzorni sistem, umjesto da se prolomi zvuk groma, ili barem zvuk nasilnog smicanja gramofonske igle sa ploče, te da neka sila zakuca moj prestravljeni pogled prema stopalu koje je upravo ušetalo u tu gnusobu, a ne da mi taj trenutak promakne kao nešto potpuno beznačajno. Mnogo filmova sam se nagledao u životu. Kako fino u akcionom filmu, kada glavni junak žuri na posao i izjuri na vrata k'o furija, kamera se odmah zumira na ključeve od auta koje je ostavio na klaviru, a ako glavni junak baš mnogo kasni na posao, ovaj zum je popraćen i odgovarajućim zvučnim efektom da se pojača dramatični momenat. U životu, ništa to.
Mnogo stvarnog života je izbačeno iz filma jer je mnogo toga u stvarnom životu dosadno i naporno (naprimjer nikada ne zaključavaju automobile – ključevi im trebaju samo da pokrenu motor), a dodano je mnogo toga zanimljivog i spektakularnog čega u stvarnom životu nema, ili ima vrlo malo. Ima mnogo glupih filmova, pa ponekad ne znaš šta je više debilno, život ili film. Također postoji problem sa ozbiljnim shvatanjem filmova. Ovo se najviše dešava kod djece, ali odrasli nisu ni izbliza imuni, naročito kada na osnovu filma formiraju stavove o situacijama u kojima se nikada nisu nalazili u stvarnom životu. Ja i nemam nikakvih stavova koje nisam iz nekog filma pokupio i ne dozvoljavam da ih stvarnost mijenja. Stvarnost šmarnost. Baš sinoć sam, poslije dužeg vremena, pogledao jedan film. Nisam ga baš pogledao, već samo započeo. Nije mi se svidio pa sam obustavio gledanje i otišao prati suđe, tj. spavati. Suđe sam oprao tek jutros, tj. ostavio sam da ga neko drugi opere. Naporno mi je gledati filmove i sve rjeđe to radim, izuzev serija. Serije će potpuno izbaciti film. Sada je produkcija serija ravna filmskoj, kvalitet režije, glume i efekata je ravan filmskoj, a imaju prednost boljeg razvoja priče i likova. Jednostavno ima više vremenskog prostora u seriji. Zbog toga, ako išta više budem gledao, to će biti serije... i sve ostalo što me bude zanimalo. Tako je to kod mene, ne volim nikakve protivrječnosti ili nedorečenosti, to vam je sigurno već jasno jer i ovaj tekst odiše ovom mojom osobinom. Nedorečenosti su mi posebno odvratne i siguran sam da cjelokupna...

01.08.2020.

Produženi strah

- Bolno je živjeti u strahu zar ne? Ništa nije gore nego imati svrab koji nikada ne možeš počešati. – Tako je govorio Leon Kowalski, replikant, dok je nasilno pokušavao nešto objasniti Deckardu prije nego što ga zadavi.
Modeliranje različitih scenarija koje stvarnost može uzeti. To je jedna od najvećih moći ljudskog mozga. Ali, to je jedno od najvećih ljudskih prokletstava. Ova moć je ono što proizvodi produženi strah. Ovo stvara naše demone i uzrok je naše nervne rastrojenosti. To i naše dugoročno pamćenje. Gledam ovog svog mačka mahnitog, on se isprepada na mrtvo ime, ali čim prođe uzrok njegovog straha, on je završio. Spokojan je k'o indijska krava, kao da se nikada ništa strašno nije desilo, niti se može desiti. Kako to? Prvo, brzo zaboravi to iskustvo, posebice ako nije pretjerano traumatično, a drugo, ne može ga premotavati u glavi, niti može zamišljati slična iskustva. On je potpuno u kontaktu sa stvarnošću i nije sposoban od nje se mentalno odvajati.
Jezik nam je omogućio ovu moć. Jezik nas je stvorio kao vrstu koja je zavladala planetom. Možda naša vladavina neće biti posebno duga, ali je neosporna i gvozdena. Čini mi se da je jezik omogućio spomenuto modeliranje. Naravno, ono je moguće i bez jezika, mozak svih životinja i funkcionira na ovom principu. Moguće je zamišljati i proživljavati događaje i bez jezika, ali jezik omogućava visok nivo ove sposobnosti. Ne mogu sa velikim stepenom sigurnosti govoriti o tome šta se dešava u mozgu mog mačka, ali mislim da iskustva u njemu proizvode emocije koje se zatim vežu za to iskustvo i iznova se proizvode. On je instinktivno sposoban predvidjeti ove situacije i probuditi pripadajuće emocije, ali samo ako mu stvarno okruženje da to naslutiti. Ako se mačak nalazi u dijelu stana u kojem ne smije biti i vidi da mu prilazim sa vodenom prskalicom u ruci, stvari su mu poprilično jasne čak i ako ga ne počnem prskati i daje se u bijeg. Međutim, nije sposoban ležati na svom omiljenom mjestu u stanu i razmišljati – Bože, ako se sada popnem na trpezarijski sto, hoće li mu biti mrsko da ode po prskalicu? Možda, ako se popnem i vidim da ustaje i ide prema prskalicu, ja mogu šmugnuti i zavući se negdje pod krevet ili fotelju prije nego što troma trupina i skonta šta se dogodilo i gdje se djenula ona mačja prokletinja. - Mi, s druge strane, možemo udobno sjediti u fotelji i zamišljati sebe u svim mogućim i nemogućim situacijama, od kojih su neke strašne i izgledne.
Šta je jezik zapravo? Pitanje djeluje izlišno, jer nam se čini da je odgovor sasvim očigledan i banalan – sredstvo komunikacije. Ali, onda postavljam pitanje šta je komunikacija? Prenošenje informacije. Ovo je svakako korisno za vrstu koja posjeduje ovu sposobnost. Međutim, sve vrste su sposobne komunicirati, ali na daleko nižem nivou nego ljudi i njihova komunikacija proizvodi daleko manju moć za vrstu. Jezik, šta on radi od komunikacije? Proizvodi apstrakciju i to apstrakciju koja ima potencijal da postane stvarnost. Proizvodi model stvarnosti. Kada zamolim svoju kćerku da mi donese čašu vode, ja u njenom i svom umu proizvodim scenarij koji je apstraktan u smislu da je malčice razdvojen od stvarnosti, jer se to ne dešava, ali se može desiti. Zahvaljujući sposobnosti da nosi ovu apstrakciju u svojoj glavi bez ikakvih problema, ona je sposobna precizno učiniti ovo što sam je zamolio da učini, a sve što sam joj dao je formula – rečenice jezika koje ona može prevoditi u konkretne situacije i radnje u svojoj glavi, a koje se mogu prevoditi u stvarne akcije. Ljudski um je otišao tako daleko da sada bez problema modelira akcije i situacije koje uopšte nisu ni moguće za njega, a često ni za koga i ni za šta. Yuval Noah Harari mnogo bolje i opširnije govori o ovim temama u svojoj knjizi „Homo sapiens“.
Sve je to divno, ali prokletstvo koje sam spomenuo na početku jeste to da smo konstantno u stanju zamišljati strašne i opasne situacije. Odavno se tu više ne radi o modeliranju situacija u kojim nas lavovi proždiru u savani, već je opasnost da će nas društvo ogovarati, da nas suprug(a) vara, da šef sumnja u našu kompetentnost na radnom mjestu, da ćemo izgubiti posao, da ćemo fasovati koleru (mislili ste da ću reći koronu) itd. Neke od ovih stvari ne ugrožavaju naš opstanak, direktno, ali proizvode istu vrstu emocija – strah, tjeskobu, stres, nervozu. Dakle, ono što moj mačak osjeća samo u trenutku kada mu nešto direktno prijeti, ja sam sposoban osjećati čitav dan, sedmicu, mjesec, dok ne puknem mentalno. Mogu se nalaziti u konstantnom stanju straha i neuroze, a da mi ne prijeti nikakva opasnost sa bilo koje strane. Šta onda možemo učiniti da sebi pomognemo? A ništa. Možemo trpiti, piti alkohol, gutati tablete, tjerati šprdnju i smanjivati značaj sebe i onoga što će se s nama desiti, ali ćemo se teško iščupati iz kandži vlastitog uma.

23.05.2020.

4 jahača apokalipse

Ako pitate ljude u Bosni i Hercegovini – Kako je u BiH, kako se živi? – bojim se da će većina dati odgovor negativnog predznaka, od - A jebi ga nije sjajno. - do - Ovdje je bolan crni užas i čabar! – Ako poredimo BiH sa Švicarskom, Njemačkom i Singapurom, ovakve kvalifikacije sigurno nisu daleko od istine. Međutim, mišljenja sam da situacija nije tako crna, da većina nas živimo bolje od većine stanovništva planete danas, te bolje od 99,99% stanovništva Zemlje prije samo 100 godina. Uredu, uvijek se poredimo sa boljim i ako postoji bolje mi ćemo biti donekle nezadovoljni, ali zašto tako veliko i opće nezadovoljstvo i zašto mi mislimo da smo bolje zaslužili. Na drugo pitanje bih dao kratak odgovor: razlog je nafuravanje. Od rata naovamo nas Evropa i Zapad tetoše kao male bebe, dolazio nam U2, Bono nam je više puta izjavio ljubav, imamo Filmski festival na koji svake godine dođu objektivno velike zvijezde, zasipaju nas novcem i dugo smo bili redovan predmet izvještavanja velikih novinskih i medijskih kuća. Mi smo se nafurali da smo zapadnjačka zemlja kojoj je nekom strašnom i zlokobnom nepravdom oduzet visoki standard života i državne organizacije. Na prvom pitanju bih se malo duže zadržao...
U ovoj zemlji situacija jeste mnogo lošija nego što bi mogla biti, ali ni to nije najveći problem. Ovdje postoji neko toksično ozračje, pri čemu ne mislim na zimske smogove, kojem niko ne može potpuno uteći izuzev najbezobzirnijih, neosjetljivih i beskrupuloznih mutanata. Prema mojim vlastitim kriterijima, ja prilično lijepo živim. Ne osjećam da mi bilo šta nedostaje bez čega se moj život pretvara u splačinu, ali ipak se često osjetim otrovanim živeći ovdje. Šta je tu na djelu, koji su to problemi i kakva se to sjena nadvila nad ovom nesretnom zemljom? Kao i svugdje, ovdje postoji mnoštvo problema, ali evo koja su 4 glavna koja ovu zemlju čine moralnom pustahijom, naša 4 jahača apokalipse:
1. Rat bez pomirenja i pobjednika Istorijski je ovaj prostor gažen, iskorištavan, razvlačen i tlačen i nikada nije oformljena snažna bosanska nacija, sa snažnim osjećajem pripadnosti ljudi koji ovdje žive. Ovo je i jedan od razloga zašto je rat ovdje bio tako žestok. Nakon tako žestokog rata, neprijateljstva su preostala, nisu ničim umanjena, ni bilo kakvim istinskim pokušajima pomirenja niti čvrstom rukom pobjednika, jer ga nema. Ovo je političku situaciju učinilo katastrofalnom i predstavljalo je veoma lošu polaznu osnovu za funkcioniranje države. Ovo je proželo cjelokupno biće države, ako možemo govoriti o nečem takvom, i ili je direktno prouzročilo ili značajno otežalo ostale probleme. Ovo sada više liči na labavu i prisilnu zajednicu nekoliko plemena, čije poglavice i narodi se mrze i strahuju jedni od drugih, nego na državu. O ovome se može napisati knjiga, ali dosta za sada.
2. Slaba privreda BiH je uronila u ratni vrtlog iz socijalističke države u vrijeme kada je Hladni rat tek nedavno završen, a izronila je u svijet kapitalističke globalne ekonomije, pri čemu su skoro svi njeni industrijski resursi uništeni, ne da bi joj mnogo pomogli tako zastarjeli i prevaziđeni u svijetu sa veoma drugačijim pravilima igre. Teško je bilo ovome se prilagoditi. Mnogi kvalitetni ljudi su nestali, bilo da ih je smrt odnijela ili su se rasuli po svijetu i činili inostrane zemlje boljim mjestima. Mnogi preživjeli su iz rata izašli sa masivnim osjećajem sjebade. Nije bilo pobjednika, pa ni euforije i želje da se sada kada smo pobijedili gradi domovina. Nije postojala vizija, strategija ili okretnost države koja treba da se osovi na svoje noge. Da skratim, kao država nismo počeli privređivati i zarađivati lovu.
3. Glomazan državni aparat i administracija Kao da nije dosta da u ovako maloj zemlji postoje dva entiteta (kakav naziv za organizacijske i autonomne komponente jedne države!) sa svojim kompletnim državnim aparatima, već je došlo do genijalne ideje da se problem Federacije BiH sa Bošnjacima i Hrvatima koji se podozrivo gledaju, ili žestoko mrze u nekim dijelovima tog entiteta, riješi kroz kantonalno uređenje, pa smo dobili još deset kompletnih državnih aparata. Objektivno, veoma malo koristi država ima od većine ljudi koji rade u ovim institucijama. Ne privređuju ništa, ali troše kao behemoti. Mnogi ništa ni ne rade. Da bi se hranilo ovo čudovište, od ukupnog troška koji poslodavac mora plaćati za uposlenika oko 42% iznosa odlazi na porez. Nemojte da vas zavaraju mnogobrojni nazivi koji se daju različitim pristojbama koje poslodavac i uposlenik plaćaju državi. Sve je to porez. Razbili su ga na mnoge komponente da prikriju činjenicu da je porez tako visok. Ako dio svoje zarade MORATE platiti državi, to je porez.
4. Korupcija Najveći šupak i smrad među jahačima. Prevelik dio stanovništva ove zemlje ili sjedi pored ćupa s medom koji se zove vlast i sladi se, ili želi da to čini. Vlast i „poslovni ljudi“ bliski vlasti izvode za naše pojmove titanske pljačke i prevare, što zajednicu čini siromašnijom i jadnijom, a nekažnjivost i skala poduhvata je čine otrovanom i sjebanom, no ne dovoljno da bi nešto poduzela po tom pitanju.
Četiri jahača gaze i tutnjaju sa harmonijom i ritmom istoimene pjesme Metalike, komplementirajući i jačajući jedan drugog. Ne pojavljuje se sila koja bi im se mogla suprotstaviti. Nama se to ne sviđa i eto ti odgovora na prvo pitanje.
Kako im se suprotstaviti, kako ih pobijediti?
Prvog? Ne znam. Da imam čarobne riječi koje bi uklonile infekciju mržnje, straha, nepovjerenja, agresije i gluposti, rado bih ih napisao i izgovorio, no nemam. Imam argumente, logiku i ideale, ali to više niko ne sluša.
Drugog? Prvo pobijediti prvog, a zatim trećeg i četvrtog. Tada bismo uz malo sreće i mnogo truda ovog jahača poderali k'o beba zvečku.
Trećeg? Pobijediti prvog, a zatim rastaviti kompletan državni aparat ostavivši neophodni minimum, a zatim armiju koja je izgubila posao usmjeriti na drugog jahača, dati im nešto korisno da rade.
Četvrtog? Treba nam superheroj sa telepatskim moćima, koji iz ruku ispaljuje kosmičke zrake, iz očiju lasere, neranjiv je, neumoran, ima hiljadu konjskih snaga i jaše na surferskoj dasci. On bi se lako pobrinuo za četvrtog. Volio bih biti ovaj superheroj, a ne ovakva prdimahovina. U nedostatku Srebrnog Letača, mogli bi pomoći dobri tužioci i sudije, ali sve više mi se čini da ćemo Letača lakše pronaći.
...Ili možemo ovako nastaviti i prestati pizditi i nafuravati se da zaslužujemo bolje.



22.05.2020.

Želim istinu

Da li je sve što se desi trajno zapisano u tkanju Univerzuma i da li se to može nekako pročitati? Fizika poznaje zakon o očuvanju informacije. Da li to znači da je odgovor na moje prvo pitanje pozitivan? Nažalost, čak i da jeste, veoma sam pesimističan da bi odgovor na moje drugo pitanje mogao također biti pozitivan. Čak i da jeste, ponovo sam veoma skeptičan da bi to ljudi sa svojim ograničenjima mogli ikada izvesti. Ali ko zna, možda je samo potrebno skontati fol. Možda je to ultra-jednostavno. Možda je prava vrsta meditacije sve što je potrebno. Možda samo treba usniti pravi san i sve tajne će se otvoriti kao cvijet pred mojim očima... i onda sjednem kao u kinu i gledam film stvarnosti u svojoj glavi. Kakav HBO i Netflix. Ne bih više nikada TV palio.
O čemu ja sad trabunjam, možda će se neko zapitati, pa i ja sam. Pa želim da znam, evo u pogledu aktuelnih događaja, ko je šta ukrao, utajio i pronevjerio, kako, kada, s kim. Želim znati punu istinu, ne nečiju istinu, već objektivnu istinu, o aferi respiratori naprimjer, a i o ostalim aferama, pljačkama i sumnjivim poslovima bijelih okovratnika. Novinari mi ništa ne otkrivaju, tužilaštva i sudovi mi ništa ne otkrivaju, a znaš da mi ni počinioci ništa ne otkrivaju. Stanje obaviještenosti mene kao prosječnog pripadnika javnosti ravno je neprestanom gledanju najave za film koji nikada ne dolazi na repertoar. Golica moju maštu i loži me, ali nikada ne dobijem punu priču, niti znam da li je tačno i to što dobijem. Neću ni da spominjem (pa ću spomenuti) žudnju za pravdom i kažnjavanjem pljačkaša.
Juče sam gledao nekakav dokumentarac o kompaniji Cambridge Analytica. To je kompanija koja je pomogla izbor Trumpa za predsjednika SAD-a i Brexit kroz osmišljavanje ciljanih kampanja prema ljudima čije podatke su dobavili od facebooka i ko zna gdje još. Dakle radi se o spoju informatike, psihologije i masovnih komunikacija. Nije ova kompanija toliko bitna, ni Trump, niti Brexit jer to se krčkalo u ovim državama bez obzira na Cambridge Analyticu, facebook ili šta već. Bitna je dublja tema i kontekst ovog dokumentarca. Bitno je, premda ne novo, da je veoma lako izvršiti psihološki utjecaj na ljude, za one koji znaju koje dugmiće pritiskati, te da je ljudima tada veoma lako manipulirati. Ono što je i bitno i novo jeste uloga tehnologije i masovnih komunikacija u svemu tome. Era tehnološke revolucije donijela je novu vrstu dinamike u komunikacijama koju je veoma teško pratiti i spoznati. Uvijek su postojali poslovi iza kulisa i tajne, ali sada je tako mnogo toga skrcano i ispred i iza kulisa da prosječna osoba nema nikakvu šansu da se sve to uprati. Mi, korisnici svih tih programa i aplikacija nemamo pojma šta je ispod njihove haube, šta sve tačno te aplikacije rade, kakve informacije prikupljaju o korisnicima i kako, te šta zatim s njima čine. Često to nije ni bitno, jer ne rade ništa ozbiljno ni zlokobno, ali ponekad su u službi veoma pokvarenih i beskrupuloznih ljudi koji znaju iskoristiti ove informacije za ostvarivanje svojih ciljeva, koji često nisu i naši ciljevi. Spomenuti dokumentarac čak ni ne pokušava da objasni kako sve ovo funkcionira, kako naprimjer facebook upakuje podatke o pojedincu i kako ih proda nekome, kako taj neko zatim koristi podatke, kako se izrađuju psihološki profili i kako se tačno ljudima zatim servira propaganda.
Ljudi su robovi svojih korisničkih naloga na društvenim mrežama. Gledajući spomenuti dokumentarac, kontemplirao sam gašenje svog facebook-a, ali čini mi se da nema šanse. Jednostavno ne vidim da bih to mogao učiniti, previše sam svog života tamo sačuvao, a ja i nisam neki veliki korisnik. Možete onda zamisliti kako bi o tome razmišljala osoba u čijem životu facebook ima mnogo veći značaj. Formirana je nesumnjiva ovisnost. Moja kćerka se vrati kući nakon izlaska sa društvom i odmah gleda reprizu izlaska na svom telefonu, jer su sve nasnimali i postavili na Instagram i gdje sve ne. Za današnje generacije to je normalno kao i imati tekuću vodu u stanu ili električnu energiju. Zamislite da nam to oduzmu, ili da se sami toga odreknemo.
Dakle ja želim istinu. Sada bi mi Senadin otac rekao - Želim i ja janjetine pa nema! -

17.05.2020.

Drugi pogled

U ovoj zemlji vlast je ispravna, sposobna i poštena. Veoma rijetko se dešavaju neke pljačke, zloupotrebe ili pronevjere od strane ljudi koji su na vlasti. Međutim, opozicija je ta koja je zavidna, podla, pokvarena i zlurada. Takav je i narod, obični puk, a i mediji. Zbog toga oni vole da vlastima imputiraju svakakva kriminalna djela, ne bi li ih nekako oborili. Optužuju lijevo i desno, bez ikakve osnove ili istine. Zanimljivo je da kada opozicija dođe na vlast, iznenada postane poštena i savjesna, ali prethodna vlast postaje neviđeno korumpirana kada pređe u opoziciju i počinje klevetati i beskrupulozno i lažno optuživati one na vlasti. Narod i mediji uvijek pjevaju istu pjesmu, kvarni su i samo pljuju i olajavaju, izmišljajući svakakve afere i videći neispravnosti i kriminal u najregularnijim poslovanjima vlasti. U redu, ova zemlja ima mnogo problema i nije vesela situacija, niti savršena, ali vlast nije kriva za to ni sekunde, čak naprotiv, da nije vlasti i njihovih aktivnosti, bilo bi mnogo gore. Neko će možda spekulirati da to mediji iskvaruju percepciju javnosti, ali nije tako. Mediji jesu same hulje i lupeži, ali oni narodu samo serviraju ono što narod želi čuti, a to je crna hronika. Narod je šljam, a jedini način da pojedinac prestane biti šljam je da uđe u vlast, ili da se blisko poveže sa vlašću. To oplemenjuje pojedinca i stavlja ga iznad prizemnih i podlih motiva običnog čovjeka. Moć koju vlast čovjeku donosi ima katarzično dejstvo na čovjeka koje traje dok je čovjek na vlasti. Ooo kada bi nekako svi ljudi mogli biti na vlasti, kada bi samo demokratija to značila.
Evo naprimjer, kažu da je više milijardi (neki tvrde i 40 milijardi) novca stranih donacija Bosni i Hercegovini od rata naovamo nestalo... isparilo, a naravno odmah se formira prljava i odvratna priča i teorija da su taj novac popljačkali ljudi koji se nalaze na vlasti, na ključnim pozicijama, koji su kontrolisali ove poslove i imali priliku staviti svoje pandže na taj novac. Ili, kada su se pepeljare za BH institucije plaćale 500 KM po komadu, odmah su pokvarenjaci navalili da to nazovu korupcijom i pronevjerom javnih sredstava. Ništa ne može biti udaljenije od istine. Evo šta je prava istina: donacije je vlast iskoristila za izuzetno korisne i plemenite svrhe, za javnost, za narod, za infrastrukturu i otvaranje radnih mjesta, te naravno za zbrinjavanje svih socijalno ugroženih osoba. Nažalost, svi ovi uživaoci vladinih dobrih djela ne samo da to ne znaju cijeniti. Naprotiv, oni to poriču, i optužuju da je novac od kojeg su imali direktnu korist potrošen drugdje!?! Na šta, pitam ih ja, na imanja, automobile i luksuz moćnika? Ma dajte molim vas. Takve tvrdnje vrijeđaju inteligenciju. Predstavnici vlasti i njihovi poslovni partneri za sebe uzimaju minimum minimuma, kada pogledaš koliko vrijede i koliko su doprinijeli društvu. To što vama njihova lična korist djeluje pretjerano, to je vaš problem i pokazuje koliko ste nepošteni, sebični i znatiželjni. Što se tiče pepeljara, to su bile specijalne pepeljare koje pomažu ljudima u odvikavanju od pušenja, a svi znamo kakav je to problem i opasnost po zdravlje. Ljudima jednostavno bude žao istresati pepeo i gasiti odvratne opuške u tako estetski lijepo dizajniranim pepeljarama vrhunske izrade i materijala. Zatim, prihodi od prodaje ovih pepeljara vladinim institucijama iskorišteni su za naučna istraživanja koja će jednog dana ovu zemlju dovesti do pozicije tehnološkog predvodnika slobodnog svijeta. Mislite li da ova moralna bijeda od naroda to cijeni? Ma kakvi. Oni to šta... negiraju naravno. Mogao bih sada dva dana nabrajati ovakve i slične primjere, ali nemam ni vremena ni živaca.
Zbog svega rečenog, nije se čuditi reakciji rulje i medija kada su čuli da je jedan uzgajatelj malina i voditelj zabavnih emisija na televiziji nabavio respiratore za FBiH. Odmah su sjeli i ispleli čudovišnu i fantastičnu bajku kako je to pljačka stoljeća, kako respiratori nisu odgovarajući, kako su precijenjeni, te kako su se ljudi iz SDA rastalili za pare. Da, naravno da je neobično da jedan uzgajatelj malina nabavlja medicinsku opremu i to u doba opće zdravstvene krize, ali to baš čini ovu činjenicu predivnom. Premda postoje firme koje dobavljaju medicinsku opremu i one su naravno odlične ako ih je vlast izabrala i pružila im priliku da to čine, no ipak se Srebrna malina pokazala kao najbolja za ovaj posao, a to je naravno kasnije i dokazala nabavivši sasvim prikladne i kvalitetne respiratore za cijenu koja u ovom teškom vremenu nije mogla biti bolja. Sve je dokumentovano i transparentno, a pravno i zakonski savršeno uredno. Spašeni su životi nezahvalne gamadi. Manje plemenita osoba bi rekla – Bolje da smo ih ostavili da ih Corona izjede. – ali ne i ovi na vlasti. Možda će to govoriti ako slete sa položaja, ali zasada im samo kratka sjena tuge pređe preko lica, a onda nastavljaju hrabro, nesebično i odlučno raditi u interesu naroda.
Dosta! Otrovah se vlastitim sarkazmom. Malo sam slušao Fikreta Hodžića – dotičnog uzgajatelja malina i TV voditelja kako razgovara sa Hadžifejzovićem danas. Ne samo da Hadžifejzović nije zakucao ni Fikreta niti bilo kojeg učesnika u ovoj čitavoj aferi u ranijim intervjuima, već je uzdrmano moje uvjerenje da se ovdje radi o pljački. Hodžić je djelovao savršeno iskren i ispravan. Dakle postoje tri mogućnosti:
1) Ovdje je sve savršeno u redu, samo je malo neobična situacija i kukala nam majka da su nam takvi redovni dobavljači medicinske opreme i medicinska struka koja veze nema sa životom pa ih nije trebalo ništa konsultirati u pogledu ove nabavke, a Srebrna malina je morala uskočiti i spasiti stvar. Njoj i Fikretu Hodžiću svaka čast i dugujemo mu svi kolektivno izvinjenje, na čelu sa medijima, a mi smo dalje najebali sa zdravstvenim radnicima koji ne znaju ni prepoznati dobre respiratore;
2) Ovaj Fikret Hodžić je neviđeni lažov, hipnotizer i lopov, no nije ni prvi niti jedini koji je sposoban za ovakve poduhvate javnog nastupa. Možda su već pravi ljudi sve oprali i ispeglali, uklonili inkriminirajuće dokaze i falsificirali oslobađajuće (svakako im je dato dovoljno vremena), pa su ga poslali na TV sa uvjerenjima da će sve biti OK i da može da reve do mile volje. Ljudsko društvo se sastoji od ovaca i vukova (i bivola ali nećemo sada o njima). Vuk je pljačkaš i oportunista, a u ovcin mozak ne može da se uklopi koncept u kojem neko može koristiti vrijeme krize za lično obogaćivanje i pljačkanje javnosti i onda tako hladno lagati o tome, jer kriza je vrijeme za žrtvovanje ne za profitiranje, u ovcinom umu. Koliko god to ovca gledala ne može da vjeruje i kada joj vuk autoritativno objasni da se klanje ne dešava, kako je to sve samo podla izmišljotina, ovca mu povjeruje;
3) Fikret je samo marioneta, pijun i glupan, koji je uvjeren kako je ovaj posao savršeno ispravan, dok se pljačka iza kulisa ipak desila, koje on nije svjestan.
Nekako mi ova treća opcija djeluje najmanje vjerovatno. Ne znam da li je Fikret Hodžić vuk i da li je opcija 2) validna. Stvarno ne znam. Nigdje mi niko nije pokazao nikakve dokaze protiv njega, Solaka ili nekoga iz SDA, a ovi mašu dokazima da je sve uredu kao navijačkim zastavama. Vidjet ćemo šta će pravosuđe reći... uh umalo se zakocenuh od smijeha.

15.05.2020.

Patriotizam

Kao i uvijek, prvo bih da definiram ono o čemu ću govoriti. Ponekad su definicije koje koristim opće prihvaćene, dok su nekada to moje definicije, bilo zato što je pojam kontroverzan pa ne postoji opće prihvaćena definicija, ili zato što se ne slažem sa opće prihvaćenom definicijom.
Ovaj put ću dati dvije definicije i prokomentirati oba pojma. Da dva pojma, jer će različite definicije ovoj riječi dati potpuno različita značenja.
1. Patriotizam je ljubav prema svojoj državi i naciji, te spremnost da se mnogo toga žrtvuje za nju, čak i život. Dužnost i obaveza svakog građanina je da bude patriota. Ovo zvuči sasvim uredu i ko bi mogao reći da postoji bilo šta što nije uredu u pogledu patriotizma. Problem je samo što ovako definiran patriotizam je strašno težak i opasan paket za prihvatiti. Šta to znači? Da li moraš voljeti svoju državu i naciju kada čini gnusne i kriminalne stvari, ili kada njeni predstavnici to čine iza štita patriotizma i napad na sebe vješto prikazuju kao napad na naciju? Patriotizam primorava ljude koji možda i imaju osjećaj za pravdu i istinu, da brane ili negiraju nedjela i zvjerstva svoje nacije (često protiv vlastitih pripadnika) jer se poistovjećuju sa njom, a patriotizam je jedan od alata koji ih je strpao u taj paket i proizveo taj identitet, te doveo u takvo stanje da svaku optužbu protiv nacije projeciraju na sebe. Zbog ovih zlokobnih slutnji u vezi sa patriotizmom, evo još jedne definicije...
2. Patriotizam je riječ koja služi za prevaru i pljačku običnog čovjeka. Koriste je hulje, tirani i monstrumi da bi priprosti puk pretvorili u bezumne demone u njihovoj službi, ili da bi pregazili svakoga ko neće da stane u stroj i kolonu usmjerenu prema mašini za mljevenje mesa. Patriotizam je čisto plemenska stvar i pojam ne može postojati bez postojanja mrskih stranaca i neprijatelja, stvarnih ili izmišljenih, koji daju smisao takvoj ekskluzivnoj ljubavi prema svojoj zemlji i naciji. U našoj zemlji je na djelu najperfidniji patriotizam koji možete zamisliti. Pumpajući strah od drugih nacija u svoj narod, nacionalne vođe iz nacionalnih stranaka bezočno pljačkaju i levate „svoje ljude“ i bogate se jašući val patriotizma. Patriotizam se koristi kao lož ulje za mase, kako bi se formirao mentalitet čopora i horde, a nažalost poduhvati na koje se horda usmjerava veoma često nisu nimalo ljubazni. Još jedna od najčešćih primjena patriotizma je gušenje neslaganja u vlastitim redovima. U ovim slučajevima također postoji neprijatelj, najmrži od svih, izdajnik. Za patriotizam uopšte nije bitno ko je u pravu i gdje leži pravda i istina, naprotiv, uglavnom je u rukama nepravde. Patriotizam je grozomorni zombi mutant zajedništva i solidarnosti. On je okuženo, zagnojeno, krvožedno i povampireno izopačenje duha humanizma i čovjekoljublja.
Za pojedinca mogu postojati valjani razlozi da se uključi u rat, može se boriti za pravednu stvar, može se jednostavno braniti od nadirućih patriota koji se bore za svoju naciju, ili biti primoran kroz mobilizaciju, ali mora uvijek biti svjestan šta se oko njega dešava i ne dozvoliti da ga obmanjuju šupljim pričama, pa i ako nisi slobodan naglas govoriti šta misliš, slobodan si da misliš. Mi imamo sreću da živimo u vrijeme kada ipak postoji pristojan stepen slobode da se može slobodno govoriti u značajnoj mjeri i to je najbolje što mogu reći za ovo naše društvo. Nisam siguran da su nam naše stranačke i nacionalne vođe benevolentno poklonile ovo pravo. Veće zasluge pripisujem Zapadu koji je civilizacijski malo malčice isprednjačio (imaju i oni još mnogo patriotizma, naročito Amerika), te koji je uspostavio svoj utjecaj na ovim prostorima. Svako ko se izričito pozove ili mene pozove na patriotizam u bilo kakvoj diskusiji, prekrižen je u mojim očima kao sugovornik. Ko makar i indirektno nagovijesti patriotizam kao argument u razgovoru, ozbiljno mi pada u očima, a ponekad su takvi zapravo najperfidniji i najopasniji demagozi kojih se treba najviše čuvati, kad nisi ni siguran šta ti tačno govori. Ako ćeš mi iskreno reći da voliš patriotizam zato što se njime postiže kontrola nad populacijom, harmonija i koherentnost grupa ljudi, te ostvaruju određeni ciljevi, tvoji ili bilo čiji, to ću već više poštovati, ako neću već odobravati. Patriotizam je metastaza plemenskog barbarizma i primitivizma i kao takvog ga treba odstraniti i ostaviti na smetljištu istorije, ako ikada postanemo sposobni za taj civilizacijski podvig. Imamo metode i tehnologiju za masovnu saradnju među ljudima. Pleme nam više nije potrebno. Samo ga pohlepa, agresija, i želja za dominacijom drže u igri
Za kraj bi preporučio film „Patriot“ sa Mel Gibsonom u glavnoj ulozi. To je odličan film.... FOR ME TO POOP ON!!!

14.05.2020.

Gdje početi?

U našoj zemlji ima više korupcije nego u uređenim zemljama, a ne znam da li ima zemalja sa više korupcije. Ima vala bar jedna. U našoj zemlji korupcija je podivljala i na otvorenom je. Više se pošteno ni ne krije. I kada bi bila sposobna za sofisticirane podvige koje nije lako provaliti, ne trudi se, ne osjeća potrebu za to. Prolaze joj najprovidnije, levatske, papanske i kokošarske pljačke i podvale. Očigledno objašnjenje, koje je pak veoma teško prihvatiti pa smo skloni razmišljati da je ovdje nešto mistično na djelu, jeste da korupcija ne strahuje od zakona. Inkorporirala je institucije koje su zadužene za provedbu zakona. S druge strane smatra, pri čemu možda ne griješi, da je apsolvirala psihologiju masa i tačno zna koliko daleko smije ići da ih ne pobudi na neku ne daj bože revoluciju. Građansko društvo i aktivizam su za nju dobar vic. Naravno mase o kojim govorim su šaka jada koji žive u bućkuriš državi bez reda i razuma, nastalu kroz nespretno okončanje rata bez pobjednika, u koju su neprijatelji i zaraćene strane zgurane i rečeno im je – Ima da živite zajedno! - Za to vrijeme mi u redovima puka smo otrovani i u nevjerici. Čak i oni koji objektivno dobro žive, ne mogu uteći toksičnosti i apsurdnosti naše svakodnevnice. Ljuti nas pljačka, ali nas još više ljuti nespretnost, bahatost i nehajnost koje korupcija ispoljava, što nam se smije u lice i pravi od nas idiote i kukavne bijednike uvaljujući nam najjeftinije i najgluplje folove koji ne bi prevarili ni prosječnog mrmota. Posljednji u nizu je nabavka respiratora u doba Corone. Rezimirano, vlast FBiH je nabavku 100 respiratora povjerila kompaniji koja se bavi uzgojem malina, što je ova učinila za cijenu od 10,5 miliona KM, pri čemu je nabavila neprikladne respiratore niskih performansi, a ova cijena je značajno previsoka čak i u ovom vremenu kada su respiratori na cijeni. Ako nekome treba crtati, ovdje je grupa taldžija na kriminalan način stavila nekoliko miliona KM javnog novca u svoj džep, a ostatak novca je praktično bačen, u slučaju da ovi respiratori ne nađu bar nekakvu upotrebu. Napominjem da čak nije stiglo ni svih 100 respiratora, već 80, premda ovaj komentar podsjeća na onaj vic – Juče sam jeo u restoranu u kojem je užasna i odvratna hrana, a još su im porcije premalene. - Način na koji je ova javna nabavka izvedena ekvivalent je kuhara koji posluži gostu pečeno govno koje smrdi do neba, te ga uvjeri da je to delikates i natjera da govno pojede, a večera je plaćena unaprijed. Da ne budem preoštar, ostavit ću mogućnost da nije baš čitav slučaj sazdan od kriminala i da tu također ima mnogo nesposobnosti i gluposti.
Zašto mi sve ovo trpimo i jedemo govna koja nam serviraju? Pa ima nekoliko razloga. Ograničit ću priču na dominantno bošnjački dio BiH i vladajuću SDA, ali sve je to veoma slično i kod Srba i Hrvata. Prije svega, koja su to imena i prezimena ljudi koji čine korupciju? Korupcija je mnogo apstraktan pojam, hoćemo konkretne pojedince. Ima tu imena, ali za njih je bolje pitati CIN, Žurnal, Senada Avdića, Senada Pećanina, Senada Hadžifejzovića i slične Senade, dakle ljude koji se profesionalno bave ovim pitanjima, ali i njih slušajte kritički. Ne moraju ni oni uvijek imati tačne informacije ili ispravne motive. No, ja ću reći ovo: Mnogim Bošnjacima je SDA tatica i mamica i nije ih briga za sve prljave radnje kojima se tata i mama bave. Prema tome, svi oni su saučesnici, doduše sa nešto nižim stepenom odgovornosti. Dakle, govorim o ljudima koji su pronašli direktno uhljebljenje i drugu značajnu korist preko SDA. Svi mi ostali, bili Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, u domeni vladavine SDA ili sličnih (SDA je najbolji primjer, no nisu se ni druge stranke pokazale kao neka divota tokom kraćih uznesenja u vlast), imamo drugi problem – prestrašeni smo i neobaviješteni. Jasno je zašto smo preplašeni, a zašto smo neobaviješteni? Do tačne i istinite informacije je često teže doći nego do hrabrosti. Ko, gdje, kada i šta je učinio i šta je stvarno istina, ovi podaci nisu lako dostupni čak ni onima koji istražuju i kopaju. Takvo stanje paralizira čovjeka. Ne samo da strahujemo od nemani koja se zove korupcija, već i smatramo da joj ne možemo nauditi makar i bili spremni da žrtvujemo svoju sigurnost i dobrobit, pa čak i život. Ne znamo ni kako bismo je napali, sva je ljigava, klizava, mutna i nejasna kao utvara, pri čemu se još osjećamo samima jer smo otuđeni od društva. Čovjek nije sklon voditi bitke za koje smatra da ih ne može dobiti. Stoga naslov ovog teksta – Gdje početi... i kako?
Treba početi sa malim stvarima i napadati sitna sranja koja sitni ljudi prave, a koja su kriminalna, poput bacanja otpadaka po ulici, prepisivanja u školi i na ispitima, parkiranje na zelenim površinama, ometanja javnog reda i mira itd. Naravno, prije toga čovjek treba i sam prestati činiti sitna i krupna sranja, a to je ponekad glavna i najteža promjena. Pri svemu tome treba pomagati drugima, biti otvoren prema ljudima i graditi veze sa njima. Džoni Štulić pjeva – Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se. - Tako se čovjek trenira i gradi hrabrost i karakter, pa će biti spremniji kada se uhvati većih poduhvata, a uz sebe će imati slične ljude. Tek tada se može stvoriti kritična masa u društvu koja će ograničiti korupciju u dovoljnoj mjeri da možemo normalnije disati. Sumnjam da ćemo korupciju ikada potpuno pobijediti sve dok ona čuči u ljudskoj prirodi. Da se razumijemo, ja i ove recepte pišem skeptičan da ćemo biti sposobni i voljni da ih primijenimo, pri čemu sam prilično odmetnut i otuđen, toliko da mi se čovjek često gadi i prezirem ga. Koji čovjek? Ja, ti, on i ostali, eto koji. Razmišljajući van konteksta dobra i zla, ljudske osobine i prirodu mogu posmatrati kao čiste proizvode evolucije i prilagođavanja okruženju, te ih prestati osuđivati, ali to onda povlači prihvatanje rezultata tih osobina, a to je ustrojstvo svijeta čiji dio je korupcija. To već ne ide kao podmazano.

13.03.2020.

Kosmički dragulj

Još uvijek se nisam dobro informirao o Corona virusu, ne znam mnogo o njemu i dokle nas misli zajebavati, ali evo još nekih istina... Zapravo ne mogu tvrditi kao prošli put da su ovo apsolutne istine, ipak će to biti moje mišljenje s kojim se možda već sutra neću slagati.
Svijet se pretvorio u globalno selo, svi svakoga znaju, svi imaju pristup svemu i svi su u kontaktu, a duhom vremena dominiraju zapadna društva sa Amerikom na čelu. Čak i Kina, koja misli da je nešto drugo, samo je vanbračno dijete Zapada. Jedna od veoma bitnih značajki ovog svijeta dominiranim duhom Zapada jeste da smo svi, ama svi do jednog, kosmički dragulji, nešto dragocjeno, predivno i važno. Možda trebam preći u prvo lice jednine, dakle kosmički sam dragulj. Ako mi se nešto desi to nije samo katastrofa za mene, već i za čitav Univerzum. To je nepopravljiva šteta koja se ne smije dozvoliti ni po koju cijenu. Treba eliminirati svaku i najminorniju vjerovatnoću da će se meni nešto štetno desiti, a nigdje u mom umu ne može se ni smjestiti pomisao na moje uništenje i nestanak. Jednostavno nema u mom mozgu oblika koji odgovara takvoj pomisli, nema ona gdje pristati i uklopiti se. To je duh vremena, razmažen sam i mnogo vrijednosti pripisujem samom sebi. Rekao bi čovjek da ćemo mi u Bosni biti drugačiji, jer ipak smo mi izašli iz rata kada je život bio neviđeno jeftin, ali to je samo naša uobrazilja. Davno se rat završio, a čovjeku ne treba mnogo vremena da se navikne na bilo šta, posebice na dobro. U ovom slučaju smo se navikli na to da život više nije tako jeftin i da je frižider pun jaja, majoneze, salame, luka, senfa, sira i voća, te da na full HD TV-u ima 300 kanala. Jedina razlika između nas i ljudi na zapadu je to da su naša očekivanja u većem neskladu sa našom stvarnom situacijom i zaradom.
U ovom kontekstu se želim osvrnuti na Corona virus, jer objašnjava ovaj nivo panike koji je grubo nesrazmjeran nivou prijetnje koji ova zaraza donosi. Dakle ovako stoje stvari: želim eliminirati i najmanju prijetnju meni, pa ću pobudaliti od pomisli da bi me ovaj virus mogao usmrtiti. Ali, zašto tako ne brinem o svim ostalim prijetnjama, često mnogo većim, mom životu? Glavni odgovor je: onih 300 kanala naprijed spomenutih. Mediji to nabildavaju do besvijesti, a druge prijetnje više nisu tako zanimljive, ustajale su, navikli smo se na njih i prihvatili ih. Jeste Corona nešto zajebanija u smislu širenja, da se Ebola ovako širi vjerovatno bi nas bilo ukupno par miliona na svijetu danas, no Ebola se upravo zbog svoje potentne smrtonosnosti ne može lako širiti. Ovaj se Corona virus tako efikasno širi zato što kod većine izaziva blage simptome, ponekad i nikakve, pa ga ljudi masovno prenose ni ne znajući da ga nose. Dakle Corona je veoma dobra u širenju i hoće tu i tamo usmrtiti, ali nije ni izbliza opasna kako je mi doživljavamo. Ovakva pomama za zaštitom vlastite guzice može poprimiti veoma ružne oblike, samo sačekajte... ili ne morate čekati – eno čitam da neku zaraženu nesretnicu u Zenici napadaju da je zaražena išla dernečiti i slaviti 8. mart. Izgleda da je to čista laž i da se žena pridržavala propisanih mjera, ali to nije omelo psihiće u neprovjeravanju tvrdnji i neutvrđivanju istine, već su spremno pozivali na njeno smaknuće. Ljudi se povampire i ne samo da u takvom stanju neće nikome pomoći od straha da budu zaraženi, već će i pozivati na linč svakoga ko im se učini kao prijetnja. Jedan moj kolega kaže: „Ovo je kao kuga!“ Kakva bolan kuga?! Znaš li ti šta je bila kuga? Lupaju tako ljudi gluposti, naročito ako su skloni tome da gledaju stvari gorim nego što jesu. Ja se dobrovoljno prijavljujem da se zarazim virusom. Prilično sam siguran da mi neće ništa biti, a ako se pak pokaže da sam jedan od podložnih, nek' krepam. Od nečega se mora umrijeti, a ne osjećam da mi je nešto prerano. Da me se ne bi pogrešno shvatilo, jesam za to da se poštuju mjere zaštite i da se ljudi ponašaju odgovorno. Ako postoji sumnja da nosite virus, nemojte ići među ljude. Više štitite druge, a manje sebe.
Kad će se više pojaviti neka baja sa savršenim mehanizmom za ubijanje ljudi, sa visoko efikasnom virulentnošću, da se širi i zrakom, te da je period inkubacije dovoljno dug da je svi neprimjetno pokupe, a onda eksplozija simptoma i pomor. Neka bude imuno i preživi oko 2% čovječanstva... pa da se zna kojeg vraga toliko pizdimo i paničimo, dok preživjeli „sretnici“ budu zapinjali za leševe po ulicama, a komunalci telalili: „Iznesite svoje mrtve!“ To je scenarij koji liči na kugu.

04.02.2020.

Corona virus

Ne znam skoro ništa o tom virusu koji je prouzročio solidnu zabrinutost, da ne kažem paniku, u svijetu. Nisam se potrudio da saznam, da se informiram o njemu. Međutim, postoji nekoliko stvari koje znam i koje su sigurno istinite, jednostavno činjenice. Neke će vas umiriti, dok će vas neke bogami prestraviti. Unaokolo kruže svakakve priče i statistike o smrtnosti i tako dalje. Neki kažu smrtnost je 2 % kao da uklone brigu, jer to zvuči kao malo, ali onda drugi kažu kako je smrtnost od gripe 0,1%, pa je dakle Corona 20 puta smrtonosnija, te tako pojačaju brigu. Jedni kažu samo oni sa oslabljenim imunitetom umiru, dakle stari i bolesni, a ne znam kako drugi odgovaraju na to, prestao sam slušati. Sve je to rekla kazala, a sada se pripremite na stvarnost.
Corona virus je 100% smrtonosan... za one koje ubije. No, ne berite brigu, jer on je 0% smrtonosan za one koji ga prežive. Taj blesavi virus je 50% smrtonosan za grupu od 100 ljudi od kojih je 50 od njega umrlo, a 50 preživjelo. Taj virus izaziva bolest u 100% ljudi koji se od njega razbole, no samo 50% od njih predstavljaju polovinu te grupe. Između 0 i 100 % ljudi pripadaju grupi koja zna bilo šta o ovom najnovijem zdravstvenom problemu, ali 100% ljudi koji nisu uopšte čuli za ovaj virus ne znaju ništa o njemu. Ja se nalazim u gornjem razredu postotka ljudi koji se nalazi iznad donjeg razreda po bilo kojem pitanju gdje je to tako, pa čak i ako se neka od tih pitanja odnose na sam Corona virus. Smrtnost samog Corona virusa vjerovatno je stopostotna, tako da on nije ni za samog sebe bezopasan i sigurno pripadam određenom postotku ljudi koji smatraju da nijedan pojedinačni Corona virus neće živjeti zauvijek. Corona virus je također karakterističan po tome da više od 0,0005% muškaraca starosti između 14 i 55 godina i visine između 164 i 175 cm nikada ne razmišljaju o tome da li će Corona virus imati smrtnost od tačno 44,97% među ljudima koji se osmjehuju više od 10 puta na dan.
Kao što vidite iz ovih neosporivih podataka, svakako postoje odlični razlozi da budete zabrinuti ili nezabrinuti u pogledu Corona virusa, a o tome vam mogu ponešto i reći, samo neću.

19.01.2020.

Umjetnost skepticizma

Skepticizam je šta? Nevjerovanje ili sumnjanje u teorije, izjave i tvrdnje koje čujemo na neku temu i po nekom pitanju. Zapravo skepticizam se kreće po skali od potpune nevjerice – odbijanja da u nešto povjerujem i čvrstog stava da je tvrdnja neistinita, do lagane sumnje, dakle možda ima tu neke istine, ali nisam baš potpuno uvjeren. Skepticizam šeta po ovoj skali u zavisnosti od razmatranog pitanja. Ova pitanja su obično nešto sa čime nemamo direktno iskustvo, nešto o čemu posredno slušamo ili čitamo. Ponekad na test skepticizma treba staviti i lična, direktna iskustva.
Zašto sam ovako nazvao ovaj tekst, zašto kažem umjetnost? Prije nego što počnem izlagati, želim reći da svako treba biti skeptik, da je ovo suština naučnog uma i pristupa svijetu, a razlog je jednostavan – previše je laži oko nas, ili možda je bolje reći neistina, jer laž zvuči kao namjerno i smišljeno obmanjivanje. Laži su samo dio ukupnog skupa neistina, a njih ne dobijamo samo od drugih ljudi koji nas ili svjesno lažu ili su i sami u nekoj zabludi u koju nas žele uvjeriti. Neistine dolaze do nas i od naših čula, tačnije od tumačenja čulnih signala u mozgu. Dakle, sam mozak ponekad sebe dovodi u zabludu. Premda se ovo rijetko dešava, postoje primjeri kada to ozbiljno iskrivljuje ili čak lažira sliku svijeta koji nas okružuje, a pri tome ne mislim samo na mentalna oboljenja.
Ponovo, zašto umjetnost? Zato što je potreban umjetnik i virtuoz koji će na pravi način ocijeniti šta stavljati na skalu skepticizma i gdje. Ne možemo biti skeptici po svakom mogućem pitanju. Neke činjenice moramo prihvatati aksiomatski, bilo zato što nam svakodnevno iskustvo i čula govore da su istinite ili zato što je ljudska nauka utvrdila njihovu istinitost, ili oboje, a i zato što nemamo vremena sve provjeravati. Naprimjer, samo par ljudi u istoriji su se direktno osvjedočili da je Zemlja okrugla, konkretno astronauti lansirani u visoku orbitu nad Zemljom. Niko drugi direktno nije svojim očima vidio zakrivljenost zemlje, ne sa vrha planine, niti iz aviona. Ove visine nisu ni izbliza dovoljno velike za to. Međutim, zakrivljenost Zemljine površine se može indirektno vidjeti i na nula metara nadmorske visine. Ako sa obale posmatrate brod koji se udaljava i imate durbin tako da ga možete vidjeti i na mnogo većim udaljenostima od one koju golo oko omogućava, poslije nekog vremena će izgledati kao da brod tone i da je sve manji dio broda i dalje nad površinom, da bi u jednom trenutku brod nestao sa vidika i više vam ne može pomoći da ga vidite ni Hablov teleskop. Razlog je naravno to što brod zalazi za zakrivljenu površinu planete. Ali, površina planete nama i dalje izgleda potpuno ravna, horizont je i dalje savršeno ravna linija. Ovdje se izvodi indirektni zaključak na osnovu određenog zapažanja. Ogroman dio naučnog znanja je uspostavljen upravo na ovaj način – dedukcijom i indirektnim zaključivanjem, često nasuprot onome što nam čula govore. Odavno ljudi znaju da je Zemlja okrugla i dokaza za to ima nepretek, te ja lično ovo prihvatam aksiomatski bez ikakvog preispitivanja, ali i dalje postoje ljudi koji vjeruju samo ono što im njihove oči direktno govore, kao da ne postoji više nikakva informacija na tu temu. Većini nas ovo je potpuno smiješno, ali je to vrlo bitan i indikativan podatak o ljudskoj psihologija koje je sposobna vjerovati ili zanemarivati do nevjerovatnih razmjera i postoje mnoge situacije u kojima ova sposobnost više nije nimalo smiješna, već veoma ozbiljna i zabrinjavajuća.
Zapravo, za svako pitanje skala skepticizma bi se trebala sastojati iz dva dijela: 1. koliko je neka tvrdnja (ne)vjerodostojna; i 2. koliko je tvrdnja bitna osobi koja je razmatra. Od kombinacije ova dva kriterija treba ovisiti nečije ponašanje i izjašnjavanje po datoj tvrdnji. Čovjek će često suspendirati skepticizam prema nekoj tvrdnji, jer mu nije naročito bitna i odlučit će da vjeruje u nju bez mnogo razmišljanja ili istraživanja. Ovdje treba reći da čovjek automatski vjeruje u sve što mu neko ustvrdi, koliko god nevjerovatno ili blesavo to bilo, a tek kasnije, poslije određenog vremenskog perioda mozak razmatra tvrdnju i donosi odluku da li će retroaktivno poništiti vjerovanje u tvrdnju. Nekada je taj vremenski period tako kratak da ga čovjek ni ne primijeti, kao da se mozak vratio kroz vrijeme i odmah poništio vjerovanje u tvrdnju u samom startu, a nekada ni nema nikakvog razmatranja i tvrdnja ostaje istinita, obično kada čovjeku nije bitna ili kada zvuči sasvim vjerodostojno i u skladu sa znanjem i iskustvom koje čovjek posjeduje. Međutim, veoma često ljudi suspendiraju skepticizam prema tvrdnjama koje su nečuvene, nevjerovatne i blesave i ne bi trebale ni iz velike daljine izgledati vjerodostojno. Nekada je razlog za to lijenost ili odsustvo značaja koji bi čovjek pripisao tvrdnji, ili se pak tvrdnja uklapa u neki snažno utemeljeni sistem vjerovanja u umu čovjeka. U slučaju da čovjek nije ni razmotrio tvrdnju jer mu nije bitna, tada mora biti umjetnik i izbjeći formiranje snažnih stavova po datom pitanju. To nije lako, jer smo mi urođeno skloni formirati snažne stavove o svijetu, čak i za trivijalne i banalne stvari. Ako ti to nije bitno pa si bez ikakvog preispitivanja ili istraživanja prihvatio stav da je Zemlja ravna jer si vidio video nekog flat earther-a na youtube-u, nemoj nikome soliti pamet tako ti Manitua i zagovarati izmjene školskih udžbenika. Opasno je ako je ovakav stav čovjeku iz nekog razloga veoma bitan. U odsustvu argumenata i dokaza, samo mu preostaje vjera, fanatizam i dogma sa kojima će zastupati svoje mišljenje. Nekada neće biti vrijedno boriti se i raspravljati s njim. Dovoljno će biti nasmijati se i ignorisati ga, ali ako se takvo mišljenje useli u dovoljno veliki broj ljudi da to postane zabrinjavajuće, e tada treba povesti intelektualnu kampanju. Mislio sam isprva reći rat, ali intelektualni rat samo dublje ukopava sukobljene strane u njihove stavove. Pogledajte samo šta se dešava u Americi u pogledu demokrata i republikanaca (tj. u pogledu Trumpa), ili u Ujedinjenom Kraljevstvu u pogledu Brexita. Kada se ljudi ukopaju možete vi mahati dokazima i činjenicama koliko hoćete, ništa to ne vrijedi.
Neki učeni ljudi smatraju da umjetnost skepticizma treba podučavati, da je se treba uvesti kao predmet u školama. Možda to ne bi bilo loše, ali za početak svako bi trebao početi sa jednostavnim vježbama: Kada čujete neobičnu, vanrednu, ili tešku tvrdnju, vi ćete odmah povjerovati u nju šta god to bilo. Mozak jednostavno ne može drugačije obraditi tu informaciju. Kako je tvrdnja vanredna, treba je nanovo razmotriti. Prvo što trebate odrediti jeste koliko vam je bitno to što se tvrdi, dakle postaviti vrijednost na prvoj od dvije skale. Zatim treba utvrditi koliko je tvrdnja istinita, što činite na osnovu svog znanja i iskustva. Ako vam tvrdnja nije naročito bitna, a čini se da bi mogla biti istinita, prihvatite je, ali labavo, bez kasnijeg gorljivog zastupanja tvrdnje. Ako nekada naleti u razgovoru možete reći – Meni se čini da 'vako stoje stvari, ali ko će ga znati šta je stvarno istina i nije mi ni bitno. – No ako vam neko prezentira uvjerljive dokaze za suprotno, pomjerite sukladno tvrdnju na skali vjerodostojnosti umjesto da je tvrdoglavo zastupate, a skala značaja se ne mora mijenjati. Dalje, ako vam tvrdnja jeste bitna, vrijeme je za malo (ili mnogo) istraživanja. Živimo u dobu Interneta, pa je ovaj zadatak lakši nego ikada. Ako ne možete pronaći definitivan odgovor i vjerodostojne dokaze postavit ćete skalu vjerodostojnosti/skeptičnosti kako najbolje znate, ali morate spustiti tvrdnju na skali značaja za koje mjesto. Jednostavno ne možete sebi dati za pravo da formirate snažne stavove u pogledu tvrdnji čija se istinitost ne može utvrditi i na ovo sebe morate stalno opominjati. Na kraju, ako je tvrdnja bitna, a pronađete kvalitetne dokaze za nju, tada možete oformiti i neki snažniji stav, ali rijetko neprikosnoven, rijetko smijete tvrdnju smatrati neoborivom.
U čitavu priču se može na gadan način umiješati subjektivna istina, a svako ima svoju. Nečija je blizu objektivnoj, a nečija ne zna ni da objektivna istina postoji. Smatram da za svako pitanje vrijedno raspravljanja postoji objektivna istina. Mnogo češće nego što bi mi bilo svejedno, objektivna istina je nedokučiva i sve što nam preostaje jeste subjektivna istina. Isto tako prečesto, ljudi nisu zainteresirani da traže dalje od subjektivne istine. Takvi su neviđeni zaljubljenici subjektivne istine i za njih nema objektivnije istine. Za ovo nemam rješenje.

16.01.2020.

Velike (ne)istine – Citati 2

“Nobody realizes that some people expend tremendous energy merely to be normal.” – Albert Camus.
Ne znam koliko nas ima 'vakvih, ali biti normalan je muka živa.

Znam tačan odgovor na svako pitanje koje mi možeš postaviti. Ponekad će odgovor biti ono što očekuješ, ali mnogo češće će glasiti: „Ne znam.“ ili „Nisam siguran.“ - ja.

“If you live to be one hundred, you’ve got it made. Very few people die past that age.” – George Burns.
Čuo sam za neke ljudi koji su umrli nakon što su napunili 100 godina, ali nikog takvog nisam lično upoznao.

“Have you ever noticed that anybody driving slower than you is an idiot, and anyone going faster than you is a maniac?” – George Carlin
Stari dobri Carlin. Ne mogu reći da mi nedostaje, jer ga mogu viđati koliko sam ga i prije smrti viđao, ali žao mi je što više ne hodi Zemljom i što neće biti novih materijala.

„Ne ostavljaj za danas ono što možeš uraditi sutra.“ – moj drug RK, čovjek nesalomivo predan obavezama i rokovima.

“Ne valja jesti na prazan stomak“ – ja.
Kako ćeš natašte jesti, nisi poludio. Ja da naštesrce jedem, niti mrtav. Treba ostaviti prazan stomak. A zašto? To će objasniti sljedeća velika (ne)istina...

“Piti treba samo na prazan stomak.“ – opet ja i pri tome ne mislim piti vodu.
To je mnogo ekonomičnije. Zašto uopšte pijem alkohol? Ne zato što mi se sviđa ukus alhokolnog pića. Mlijeko, kola, đus uvijek su mi ukusniji od bilo kojeg alkoholnog pića i da se može napiti od đusa, nikada ne bih ni pogledao pivo, vino, ili šljivoviski. Dakle alkohol pijem za pripitost, pijanstvo, veselost, hrabrost, slobodu, kreativnost i ekonomski rast. Kada u probavi nema hrane da ometa proces apsorpcije alkohola, mnogo manje ga treba popiti da se osjete njegovi efekti. E kada osjetimo dovoljan intenzitet efekata, onda možemo nešto i prezalogajiti. Moram napomenuti da sa godinama opada primjereni intenzitet. Sada mogu samo biti pripit, a da mi stoji. Svako jače pijanstvo mi stoji kao biseri na svinji. Ne ide više, frfljam nezanimljive, naporne gluposti, pada glava, pada tijelo, mučnina, bazdim, a mamurluci su pogibja. Možda je mnogo toga bilo isto i u mlađim danima, ali ja to nisam na isti način doživljavao. Šteta, jer da nema ovih negativnih efekata alkohola, ne bih se ni trijeznio.

“Bolje živjeti 100 godina u bogatstvu nego 7 dana u bijedi.“ - Bob Rock
Ne mogu sada tražiti u kojoj epizodi. Vjerujte mi na riječ da je to rekao.

“Bolje biti zdrav i bogat nego bolestan i siromašan, jer šta ti vrijedi što si bolestan ako si siromašan.“ - moj otac je volio ovo izjaviti s vremena na vrijeme.

"Ako ti ne mogu odmoć', pomoć' ti neću sigurno." - moj kolega Heisenberg inspirisan stanjem na terenu.

"Kome se radi, radilo mu se o glavi." - ponovo moj otac, čovjek kojem je posao bio život. Šaljiv bješe.

05.01.2020.

Osvježenje

Ima u Bugojnu dobra poliklinika sa naprednim tehnologijama i metodama tretmana, neću reći pacijenata već klijenata. Otišao samo kod njih prošle sedmice na jednu kuru (ne u guzicu) koja je trajala 24 sata. Nije bilo preskupo, a evo šta su mi uradili: Prvo su izvukli svu krv iz mene, ubrizgali u nju 300 ml krvomeraka – to je neka supstanca koja revitalizira crvena krvna zrnca i ostala zrnca u krvi, te su je držali na temperaturi od 10 stepeni C, jer se na toj temperaturi krvomerak najbolje propagira kroz krv. Zatim su me rastavili. Kožu su odnijeli i dobro je isklofali, te prostrli na vrh brda, na vjetrometini. Salo su komplet povadili. Ostavili su samo malo potkožnog, ono što mora ostati. Sva mišićna vlakna i vezivna tkiva su odvojili od kostiju, razmrsili, razvukli i provukli kroz sistem masažera. Svaku pojedinačnu kosku su obradili sistemom brusilica i 3D printera. Sva nepotrebna okoštanja su izbrusili, nanovo isprintali i spojili dijelove koji su ishabani, oštećeni, ili osteoporozni. Neke kosti su potpuno zamijenili. Najviše mi je značila popravka kičme. Spondilolisteza mi je već ozbiljno počela ići na živce. Više je nema. Svaki pršljen je precizno rekonstruiran i ugrađen u kičmeni stub, a svi diskovi su zamijenjeni vještačkim, izrađenim od najkvalitetnijeg splendilexa. To je nekakav neuništivi biomaterijal. Koštanu srž su mi tretirali sržofiksom na bazi tikve i nova će sada proizvoditi daleko bolja crvena krvna zrnca, čak bolja i od onih već postojećih, revitaliziranih, u frižideru, te će biti otporna na kravlje ludilo. Sve unutrašnje organe su razvukli, dobro izmasirali, detoksicirali i očistili, a crijeva su napunili najkvalitetnijim bakterijama koje se mogu pronaći na leševima. Mozak i nervni sistem su dobili poseban tretman. Potopljeni su u tank sa fiziološkom otopinom koja ih potpuno električki neutralizira – 24 sata potpune neaktivnosti. Ne mogu sada pričati, šta su mi uradili sa reproduktivnim organima, ali dobre su vijesti. Kada su me sastavili i upalili... ne znam šta da vam kažem. Osvježenje koje sam osjećao ne može se opisati u cjelini. Kao kada iz zadimljene prostorije izađeš na čisti zrak, kada se tuširaš na vreo ljetni dan nakon 8 sati rada, kada se ožednio napiješ izvorske vode, kada sa 40 stepeni uđeš u klimatiziranu prostoriju, kada sa minus 20 stepeni uđeš u topao stan, kada vidiš voljenu ženu i djecu poslije 2 sata razdvojenosti, e sve ovo zajedno. Mnogo dobar osjećaj. Sretna nova godina! Neka mi svaka ovako počne.

05.01.2020.

Citati

„From the dawn of time we came. Moving silently down through the centuries. Living many secret lives. Struggling to reach the time of the Gathering, when the few who remain will battle to the last. No one has ever known we were among you, until now.“ – uvodna riječ filma Highlander koju izgovara Juan Sánchez Villa-Lobos Ramírez. Ovo je najbolji film na svijetu koji ima tako lošeg glumca u glavnoj ulozi. Sean Connery je sporedna uloga, mislim na Christophera Lamberta.

„I've seen things you people wouldn't believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-Beams glitter in the dark near the Tannhauser Gates. All those.. moments.. will be lost in time like tears in the rain. Time.. to die.” – posljednje riječi Roya Battyja u filmu Blade Runner. Malo je ovako moćnih momenata bilo gdje na filmu, ili u životu.

“And the stars will be your eyes, and the wind will be my hands.” – stih iz pjesme Far From Any Road od Handsome Family. Ljepši stih nisam nikada čuo ili pročitao. Čitava pjesma je haos, ali ovaj dio me uvijek najjače dojmi i emocionalno uzdigne. ”Magarčić je romantična duša.” - Alan Ford, Ucviljeni diktator, strana 69.
Ako i prevedem stih: “I zvijezde će biti tvoje oči, a vjetar će biti moje ruke.”, evo sav sam se naježio. Nije ništa slabiji. Na svakom jeziku je fenomenalan. Na kineskom je možda još i najbolji: “星星將成為你的眼睛,風將成為我的手” Kako moćno! Naravno, ovo sve još bolje zvuči uz odličnu muziku, te preporučam da preslušate pjesmu i da padnete u zanos transa kada dođe ovaj dio.

“When I was three, I thought the world revolved around me, I was wrong.” – stih iz pjesme Party Girl od U2-a. Pitanje je da li je veća istina ikada izgovorena u pjesmi. I ovo je odlična pjesma.

“Ko drugome rano rani, otorinolaringologija.” – zezali smo se i modificirali poslovice i izreke, permutirali ih i miksali dijelove različitih izreka. Naprimjer: “U dva loša su kratke noge” ili “Ko tebe kamenom dvije sreće grabi” i slično... i tada moj drug ND baci ovu nuklearku. Nije više bilo potrebnu igrati ovu igru. ND ju je maestralno završio za sva vremena, a čovječanstvu podario ovakav jedan dragulj. Poslovica svih poslovica. Sva mudrost Kosmosa je sadržanja u njoj. San svih fizičara – Objedinjujuća teorija svega.

”Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve, nisam rođen da budem heroj, o ne ne ne.” – stih iz pjesme Heroj ulice od Prljavog kazališta. Ovaj stih je moja lična istina, ali mnogi bi se mogli (ili trebali) prepoznati.

”Zdravo dječače, zbilja si dobar kad si izveo svog psa na šetnju. Što želi tvoja majka?”
“Tri kilograma papra da ti ga zatjeram u žile! Možda bi onda postao nešto drugo, a ne vreća mesa i kostiju bez pameti koja trabunja svašta mjesto da posluži kupce!”
- Alan Ford, Frit i Frut, strane 51. i 52., razgovor između mesara sa debelim cvikama i Boba Rocka. Bobu nema ništa gore nego kad ga zamijene za dječaka, a to mu se redovno dešava, osim ono kad je htio to iskoristiti i provući se kao dječak za dohvaćanje loptica u teniskom klubu – Skok na skok, strana 16. Inače, sa Bobom ima gomila provala u pogledu njegovog rasta i nosa. Nisu možda politički korektne prema niskim i nosatim ljudima, ali do vraga sa političkom ispravnošću. Ko nije čitao Alan Fordove, odmah odložite telefone i tablete i hvatajte se lektire, izuzev ako ćete na ekranu čitati.

”It’s a magical world, Hobbes ol’ buddy... Let’s go exploring!”
”Reality continues to ruin my life.”
”Life's a lot more fun when you aren't responsible for your actions.”
- Calvin and Hobbes od Billa Wattersona. Mogao bih hiljade dobrih citata iz C&H navesti. Ovo je još jedan strip koji treba pod hitno čitati, ako niste, a i ako jeste. Ja sam ga nekoliko puta iščitao i evo opet osjećam potrebu. Crteži se nažalost ne mogu citirati, a Alan Ford i C&H imaju odlične i duhovite crteže. Mogli bi se opisivati, ali ne kaže se bezveze da slika govori hiljadu riječi. Ako nisam vidio sliku i ne možeš mi je pokazati, ne trudi se sa opisivanjem. Možemo o njoj pričati ako smo je oboje vidjeli, samo tada to ima smisla jer je mentalno gledamo zajedno.

05.01.2020.

Ne treba sve izreći

Kad se vic objasni nije to to. Ako ga nisi odmah shvatio, jebaji ga. Dok ti objasnim nije ni meni više smiješno. Ako u seksu ženi moraš sve objasniti, šta voliš i želiš, ili ona tebi, nije to više tako dobro i uzbudljivo. Potrebna je doza spontanosti, pa kako ispadne. Poezija budi emocije, ali ako se mora objašnjavati sve splasne. Tifa pjeva Grbavici: - Život dat ću, al' tebe ne dam, jer ti si život moj. – Ovdje postoji logička nedosljednost. Ako će on dati život, a Grbavica je njegov život, slijedi da će on dati Grbavicu, ali on kaže da nju ne da. Polako, sve je u redu, evo objašnjenja: On će dati budući život, ostatak života, a Grbavica je njegov prošli život koji on ne da jer mu je važniji od budućeg, tj. ne želi budući život bez Grbavice. Možemo polemisati koliko je ovo pametno, ali logička nedosljednost je uklonjena. No, gubi se poetika stiha, kada se mora ovako objasniti. Ovo treba osjetiti odmah, bez objašnjenja.
Postoje stvari koje je teško ili nemoguće objasniti riječima, kao naprimjer razmišljanje bez riječi. Kao i sva živa bića sa centralnim nervnim sistemom i mozgom, mi smo savršeno sposobni za razmišljanje bez riječi. Zapravo, većina našeg razmišljanja je ovakvo razmišljanje. Međutim, razmišljanje riječima sada dominira našom sviješću. Ono je čak definicija svijesti, kada se radi o ljudima. Ovo je privid i razmišljanje riječima je vjerovatno samo mali dio rada ljudskog mozga, ali nekako se mi poistovjećujemo s njim. Naravno, ove dvije vrste razmišljanja (ako se stvari mogu tako pojednostaviti i ako se možemo ograničiti samo na dvije) nisu razgraničene u ljudskom umu. Sve je to izmiješano i prožeto na načine koje tek trebamo otkriti. Kako opisati razmišljanje bez riječi? Vidiš nešto, u glavi se odigraju neki procesi bez ijedne riječi i reagiraš na neki način. Ovi procesi uključuju složene matematičke kalkulacije, emocije i ko zna šta još. Kada poslije opisuješ svoju reakciju, reći ćeš kako si pomislio ovo i ono i to riječima, ali nikakvih riječi nije bilo, tek kasnije izmisliš taj narativ. Nisi u stanju drugačije opisati ono što se dešavalo u mozgu, premda se tebi dešavalo, imaš iskustvo iz prve ruke. Jutros prolazim pored zgrade ispred koje se okupljaju golubovi u velikom broju jer ih nekakav tip redovno hrani na tom mjestu. U tom trenutku nema ni tipa ni hrane, ali dolijeću neki golubovi, valjda da provjere. Gore iznad na prozorima i krovu zgrade, drugi golubovi stoje i osmatraju. Ne slijeću. Vide da se niko ne hrani i odlučuju sačekati. Tu se ja zapitam šta li se dešava u njihovim glavama. Sigurno ne ovo: „Vidi niko ništa ne jede, samo se šetkaju dole. Nema još nikakve hrane. Neka mene ovdje za sada.“, ali to je jedino što ja mogu zamisliti da se dešava u njihovim glavama, premda je izvjesno da se potpuno isti procesi dešavaju i u mojoj glavi u sličnim situacijama. Mi ljudi smo toliko upućeni na jezik i riječi, pitam se da li to na neki način osiromašuje naš um. Nesumnjivo ga obogaćuje, to se ne može osporiti, ali po koju cijenu i šta gubimo. Gledao sam neke eksperimente sa šimpanzama u kojima su ovi antipatični primati pokazivali neke mentalne sposobnosti koje nadilaze naše u pogledu kratkoročnog pamćenja i fokusa. Neki naučnici smatraju da je to cijena jezika jer se na jezik troše veliki resursi, te opadaju druge mentalne sposobnosti kao što su fokus i kratkoročno pamćenje. Ne volim šimpanze. Gorile, orangutani i bonobo šimpanze su mi ok, ali regularne šimpanze jok. Sablasni su. Možda jer su nam najsličniji, ipak su nam najbliži rođaci, kao neka vrsta ljudi, ali izopačeni, divljačni zombiji koji su još po nesreći mnogo snažniji, brži i okretniji od nas. Neka idu do vraga. Gdje sam stao?
Znači, ne treba sve reći, opisati riječima. Ljudi to intuitivno znaju i ne pričaju i ne pišu o mnogim stvarima koje se dešavaju u njihovim životima. Ali, tu i tamo naiđe anomalija, lik sa fazno pomjerenim umom koji će govoriti o stvarima o kojim se ne govori. Takvi ljudi su nam čudni, ponekad i nesnosni.

18.12.2019.

Cinizam protiv ideala

Gledao sam film „Scream for Me Sarajevo“. To je dokumentarac o koncertu Brucea Dickinsona u Sarajevu 1994. godine. Film je počeo, a ja sjeo da gledam naoružan svojim cinizmom i netrpeljivošću prema svakoj pretencioznosti koju mnogi vole ispoljavati u vezi sa ratom u BiH, opsadom Sarajeva i sličnim temama, te čekam film na odstrel očekujući preseravanja i ... nisam dočekao. Ovo je dobar film koji je uspio razoružati moj cinizam, bar nakratko, i istinski me dirnuti u srce. Vlažnih očiju S. i ja smo gledali Brku organizatora, Čvrgu basistu, naravno Brusa, njegove BH fanove i sve ostale. Malo smo se smijali, malo plakali i prođe film za tren. Ne znam da li je bilo potrebno preživjeti rat, i to unutar opkoljenog Sarajeva, da bi čovjek istinski osjetio ovaj film. Možda. Ali nije bilo potrebno biti veliki Dickinsonov ljubitelj. Ja nisam bio nikakav ljubitelj ni Maidena, niti Dickinsona (sada jesam). Valjda me je odbijala preagresivna grafika svih njihovih albuma, a ni za njihovom muzikom nisam bio luđak. No, film mi je baš prijao i preporučujem svakome da ga pogleda.
No, da ja sada krenem sa svojim preseravanjima na koja me je inspirirao ovaj film. Kako pomiriti sve divote i užase ljudske duše? Postoji plemenitost, nažalost u ogromnoj većini je kod napaćenih i zgaženih, postoji dobrota, hrabrost, pravičnost i nesebičnost. Ljudi stalno dodiruju ideale i sposobni su za čudesna ponašanja. Problem je nedosljednost svega toga. Problem je što se svi negativi spomenutih ljudskih izražaja stalno ubacuju i miješaju, te to čini bućkuriš svakodnevnog ljudskog života. Kada jednom istinski postaneš svjestan šta znači biti čovjek u cjelini, kada uključiš sve aspekte ljudske prirode, ružne sa lijepim, te nestalnost i slabost ljudske prirode koja se savija i oblikuje ne samo prema vjetrovima koji je šibaju, već često i prema povjetarcima koji se jedva osjete, tada se useli cinizam u čovjeka i tada i dobre stvari koje ljudi čine počinješ gledati sa asteriskom*, sa rezervom. – Da, fino je to, ali dokle će to trajati i koliko daleko će to ići? – Naprimjer, u BH medijima je prije par sedmica eksplodirala vijest o lošem tretmanu štićenika doma za mentalno oboljele u Pazariću. Odmah su se desili protesti pred skupštinom, vladom, gdje li već. Neću sada ulaziti u to koliko je zaista monstruozno postupanje prema štićenicima doma, a koliko je to napuhano i preuveličano da bi se proizvela negativna senzacija za kojom naša srca žude da bismo mogli punih usta jebat mater svemu i svačemu, ali ako su ta nesretna djeca u tako teškom položaju, to je problem društva, dakle svih nas, sve do jednog i jedne. E da vidimo koliko smo spremni učiniti za tu djecu. U redu, protesti su dobra stvar, kada ih porediš sa ničim. Dakle protesti ili baš ništa, bolji su protesti. Ali šta su ljudi učinili i žrtvovali kroz one proteste i koji su njihovi rezultati. Ljudi izašli s posla i protegli malo noge da dođu pred skupštinu. Pola ih to ne bi uradilo u slobodno vrijeme. To vrijeme je previše dragocjeno. Poneko je ispisao neki transparent, stoje tamo, ćaskaju, poneko možda digne glas na trenutak i spraši koji psovku ka poganoj i zloj vlasti. To je to. E da, ima i facebook, tamo je sve aktivista do aktiviste. Da si im rekao – Haj' dajte po 100 maraka za Pazarić da popravimo stanje u kojem nesretnici žive - malo ko bi se trznuo za novčanik. Ili da sada država kaže – E sada ćemo podići PDV na 19% da prikupimo sredstva i uredimo čitav sistem zbrinjavanja ovih jadnika. – ne bi se to nikome svidjelo. Dobro, reći ćete narod želi da se korumpirana vlast odrekne novca koji non-stop hapaju i da se taj novac upotrijebi u ovu svrhu, ali bez obzira ostaje činjenica da su veoma rijetki spremni bilo šta ozbiljno žrtvovati da pomognu bilo kome. Sve je posao države, a država karina. Što ne napravimo bolju, svi mi? Pa zato što smo mi karina teška, mi smo ta država. Mi dozvoljavamo hapanje, mi hapamo i mi držimo tu nesretnu djecu u lancima dole u Pazariću. Ovo je naravno veoma ekstremno i cinično viđenje stvari, ali na to sam odmah u početku upozorio. Sposobni smo mi za izljeve plemenitosti, hrabrosti i nesebičnosti. Dat će neko stotinu, pa i hiljadu maraka za dobrotvornu svrhu, ali poslije toga odjebaus, dosta od mene. Neće primiti u svoje domaćinstvo migranta, ili značajno unazaditi svoj standard da bi pomogao bližnjem. Mnogo govorim u trećem i drugom licu, no sve se ovo odnosi i na prvo lice. Ne govorim ništa s visine, niti sebe izuzimam na bilo koji način, osim da sam u potpunosti svjestan ovih činjenica.
Pod određenim uvjetima i uz odgovarajuću inspiraciju, sposobni smo zaista doživjeti katarzu i na tren smo spremni na neviđene izljeve dobrote i nesebičnosti, ali zašto to ne može potrajati i zašto se poslije katarze vraćamo u redovno stanje sebičnosti i kukavnosti? Milioni godina opstanaka i njegovi zahtjevi, eto zašto. Takav program se održao jer mu odgovara svijet i stvarnost u kojoj se živi. Zašto onda mi to jednostavno ne prihvatimo, zašto gajimo ideale, zašto težimo. Felš psihološki. Podrepilo se nešto i zavrnulo. Nekog voliš i dao bi joj sve, a drugog mogu hijene izjesti, ili mu takvo što čak i priželjkuješ. Takva dva stava proizvode dva potpuno oprečna seta vrijednosti i emocija i nije ih lako držati jasno razdvojene u glavi u kojoj je sve izmiješano i ispreturano i u kojoj ništa nije jasno razdvojeno. Kada bih čovjeku mogao oprostiti tako mnogo, samo bih mu se divio po cijeli dan, kao što mu se divim pet minuta na dan, ali sa asteriskom*.

15.12.2019.

Černobil

Gledao sam ovu HBO-ovu kratku seriju od 5 epizoda. Uhvatio sam se više puta od tada kako tvrdim da je ovo najbolja serija ikada snimljena. Još uvijek nisam razuvjeren u to. Serija je nesumnjivo odlična u svakom slučaju. Scenarij i režija su fenomenalni i savršeno proizvode doživljaj čitavog belaja. Međutim, nisam krenuo pisati kritiku serije, već želim pokušati nešto reći o fenomenu radijacije, kojim sam sada fasciniran više nego ikada, inspirisan serijom i kasnijim čitanjem o radijaciji, te gledanjem dokumentaraca.
Dok pišem ovo, ne znam da li ću moći izraziti svoju fascinaciju i emocije koje u meni budi ova opasnost. Poseban osjećaj budi nevidljiva opasnost koja razara sav život oko sebe. Mi je svojim čulima ne možemo opaziti. Ne osjećamo kako nas mitraljiraju milioni sićušne tanadi, dok nismo oštećeni toliko da nam više nema spasa. Jedini način da opažamo opasnost je nositi detektore koji sablasno klikću kada je otkriju, te ubrzavaju i pojačavaju kliktanje što je opasnost bliža i snažnija. Ne trebaju nam zli duhovi i demoni, ili uklete kuće. Bolnica u Pripjatu je strašnija od bilo kakvog Amtivila.
Problem odlaganja nuklearnog otpada je nešto o čemu smo svi čuli, ali ne mnogo. Da vidimo šta je to nuklearni otpad: Nuklearno gorivo su zapravo šipke od obogaćenog uranija, tačnije uranija 235. Ove šipke strašno mnogo zrače. Šta to znači? Pojednostavljeno, posljedica nuklearnog raspadanja uranija od kojih se ove šipke sastoje jeste da one svijet oko sebe konstantno mitraljiraju milionima sitnih metaka koji se zovu neutroni i fotonima velike energije, praktično laserskim zrakama koje se zove gama zračenje. Ovo zračenje pored toga što oštećuje sve oko sebe također čini materijale oko sebe radioaktivnim. Nuklearni reaktor je zapravo jedna velika parna turbina. Radijacija zagrijava vodu koja se pretvara u paru i pokreće parnu turbinu, koja pak proizvodi električnu energiju. Ovo je suština nuklearnih elektrana. S vremenom, šipke uranija počinju zračiti sve manje i slabije, troše se, da bi na kraju energija njihove radijacije postala nedovoljna za pokretanje parnih turbina u elektrani, jednostavno ne proizvode dovoljno toplotne energije i vodene pare. Tada ih treba odbaciti i zamijeniti, to je potrošeno nuklearno gorivo. Međutim, ove šipke su i dalje veoma opasne. I dalje je njihovo zračenje dovoljno snažno da može razbucati ljudsko meso na ćelijskom i molekularnom nivou, te zaraziti materiju oko sebe radijacijom. Zbog toga se moraju odlagati na siguran način, daleko od podzemnih voda za piće, od plodnog tla i svega ostalog što čovjeku bilo šta znači. Ovo je mnogo teže izvesti nego što bi se na prvi pogled pomislilo. U ovom trenutku se potrošene šipke nuklearnog goriva drže u buradima u improviziranim jamama ili u ogromnim bazenima, jer voda je fenomenalna u blokiranju radijacije. Možete bezbrižno roniti u bazenu punom ovakvih šipki sve dok im ne prilazite bliže od metra. Koliko god bilo šarmantno ovo rješenje, ono nije trajno. Šta znači trajno? Ove šipke su opasne još najmanje nekih 20-30 hiljada godina. Ne mogu se toliko vremena držati u bazenima i buradima u privremenim jamama obloženim betonom. Skladište nuklearnog otpada mora biti otporno na poplave, zemljotrese, ratove, jebi ga moćnim zemljotresima, vulkanima i asteroidima za sada ne možemo stati u kraj. Finska je jedina zemlja koja gradi istinski trajno skladište nuklearnog otpada na mjestu koji nije na trusnom tlu i na kojem se ne dešavaju skoro nikakve prirodne katastrofe. Nuklearni otpad nikada ne smije biti oslobođen... a sve više ga je na svijetu. O čemu sve moraju razmišljati inženjeri i građevinari koji grade ovo skladište, pitaj boga, ali jedno od njihovih razmatranja je veoma zanimljivo: Kako označiti skladište, ovo i sva ostala koja se izgrade? Na kojim sve jezicima? Kojim slikama? Ko zna ko će živjeti na tom području za 10, 20 ili 30 hiljada godina i kakvu komunikaciju će koristiti. Ljudi su veoma znatiželjna bića i kada otkriju drevni bunker, htjet će znati šta je u njemu, htjet će ga otvoriti. Zapleti pola horor filmova govore o tome kako ljudi otvaraju nešto što se ne smije otvarati i tako oslobađaju zlo u svijet.
Kod havarija nuklearnih elektrana poput Černobila i Fukušime u atmosferu se oslobađa radijacija velike koncentracije i energije sa potencijalom da ogromne prostore učini nespojivim sa normalnim ljudskim životom. Oko obje ove elektrane sada postoji zona isključenja, napušteni sablasni gradovi i sela. Dim i zrak koji su otjecali iz ovih elektrana tokom havarija ekstremno su radioaktivni, te su sve na šta slete činili kontaminiranim i radioaktivnim. Nuklearnu energiju zovu čistom. Šege provale.

20.11.2019.

Vađenje iz konteksta

Veoma nezgodna stvar. Danas nam jedan kolega pošalje nekakvu vijest ko zna odakle sa Interneta – kako ministar policije Admir Katica potiče građane da nabavljaju oružje (jer će se sigunosna situacija usložnjavati zbog migranata). Pročitao sam i pogledao originalni intervju sa Katicom i on je zapravo rekao da na neki način podržava legalno nabavljanje oružja kao suprotnost nelegalnom nabavljanju oružja i objasnio kako postoje rigorozne provjera prije nego što se nekome izda dozvola da posjeduje i nosi oružja i kako treba legalno nabavljati oružje ako to neko već želi. Izvađeno iz konteksta, ovo Katicino poticanje djeluje kao panični poziv na oružje jer će nas migranti sve popljačkati, pobiti i požderati, a policija, nemoćna, diže ruke od svega. Dakle, na ovaj način Katicine izjave poprimaju značenja i razmjere koje ni izbliza originalno nisu imale. Ovakvih primjera u medijima i životu ima na sve strane. To nam govori dvije stvari: prvo – fascinantno je koliko su ljudi sposobni, namjerno ili nenamjerno, izvrtati tuđe riječi i dodjeljivati im neviđene spinove, a drugo - kako javne ličnosti i funkcioneri očajnički trebaju obuku u odnosima s javnošću. Ne mora doći ekspert sa Marsa da im drži obuke u tome, premda ne bi bilo zgoreg, ali mogu i sami sebe u tome educirati i trenirati. Katica bi se sada trebao dobro zamisliti nad ovim i shvatiti šta je pošlo po krivu, te korigovati svoje javne nastupe i nikada ne koristiti frazu „Potičem građane na nabavku oružja“, koliko god odgovarala kontekstu u kojem je koristi, jer se može izvaditi iz konteksta. Naravno, nikada neće moći potpuno uteći stupicama spin doktora. Živimo u dobi kada su novinarstvo i novinarski integritet na veoma niskim granama. Internet ih je učinio u značajnoj mjeri irelevantnim i oni se sada moraju natjecati sa ruljom koja piskara svašta po Internetu (evo vidi mene) i spuštati se na takav nivo izvještavanja. Sada imamo loše novinare, čije izvještaje dodatno obrađuje puk koji su još lošiji kao novinari. Situacija je zabrinjavajuća i bez fake news-a.

20.11.2019.

Protiv svoje prirode

Šta znači raditi protiv sebe, protiv svoje prirode i koliko je to (ne)zdravo? Kada postoji unutarnji konflikt i kada za neki oblik ponašanja postoji nagon koji je za to ponašanje kao i nagon protiv tog ponašanja, šta je čovjeku činiti. Ponekad smo sposobni natjerati se na neka ponašanja kojim si se većina uma protivi i obratno – suzdržavati se od ponašanja koje većina uma želi. Da li je to nezdravo za nas? Ako je i nezdravo, ponekad je potrebno i ispravno, makar to štetilo našem vlastitom organizmu. Ako imam snažan nagon da se bavim serijskim ubistvima i ako će biti nezdravo za mene da se suzdržavam i ne udovoljavam tom nagonu, ko te jebe, trpi monstrume, nema ubijanja! No ovo je jedan ekstreman primjer, gdje nije posebno teško doći do jasnog zaključka. Međutim, postoji veliki raspon ponašanja gdje stvari nisu tako jasne. Da li da se odreknem onog komada torte u frižideru, da li da blenem u TV satima, da li prakticirati monogamiju, da li uraditi 500 sklekova? Postoje oblici ponašanja na koja nas je milionima godina tjeralo okruženje i koji su postali prirodni za nas, ugrađeni u naš genom. Međutim, okruženje nas više ne goni na mnogo šta. Izdigli smo se iznad okruženja, ali se nismo izdigli iznad genoma. I sada smo zaglavili sa nagonima na mnoge loše, nepotrebne ili besmislene oblike ponašanja.
Al' dobro to, mene sada konkretno zanima kako izbiti iz glave pjesmu koju sam čuo jutros i sada se vrti kao svrdlo u toj mojoj nazovi glavi, ne izlazi, a pjesma je grdna, ne može biti grđa. Još jedno pitanje, koje me je strah postaviti, zašto se usadila ta pjesma u moju glavu? Da li se to možda ona sviđa značajnim dijelovima mog uma pa se tako uburgija i svira u mojoj glavi i teško ju je istjerati? Ne vjerujem da se ta pjesma sviđa i jednom jedinom neuronu u mojoj glavi. Preispitujem sebe i ne osjećam ni trunu zadovoljstva od te pjesme. Neki dan sam sanjao horor san i probudio se, ali san se nastavio. Bio sam u nekom polu snu, svjestan da sam sanjao i da i dalje sanjam, ali ne mogu isključiti horor san. Neki demoni, utvare, opsjednutost, satanisti, ne znam, nije ni bitno. Sigurno se ni taj san ne sviđa nijednom dijelu mog uma, ali je vjerovatno potreban velikim djelovima mog uma – onim dijelovima koji su zaduženi za osjećanja straha, gađenja, tjeskobe, odbojnosti i frustracije. Nije ovdje prikladno govoriti o 'sviđanju' već o funkcijama dijelova mozga. Ako im je nešto funkcija, to im se i sviđa, jebi ga. Milioni godina evolucije se u ljudski mozak ugradili centre za ove emocije i oni hoće svoje. Ako okruženje to ne nudi, onda će oni to sami izmišljati, ili će od drugih centara tražiti da to izmišljaju da bi oni dobili svoje. Mozak je čudo. Volio bih samo malo veću kontrolu nad njim, neku kontrolnu tablu sa kojom bih mogao uključivati i isključivati funkcije, te proizvoditi snove i na javi i po želji.
Aster Blistok na Srebrnom delfinu ima nekakav hepek na koji se on priključi i sanja. On sanja djevu svoju bajnu – Himeru, ali ne može biti s njom u snu, jer se u protivnom više ne bi ni budio, već je samo sluti i osjeća u snu, vidi je, ali je ne može dohvatiti, ili je može dohvatiti samo na trenutak, pa je ponovo izgubi. Uvjeren je da ona zaista postoji i sve vrijeme traži tragove i načine kako da je pronađe u stvarnosti. Njegova tragedija je u tome da je ona na javi stalno pored njega, ali još kao pupoljak, nije procvjetala, postoji kao humanoidni životni oblik koji može odlučiti da li će biti muško ili žensko, ali još nije odlučila(o). Muski se zove i Asterov je saputnik u svemirskim avanturama. Muski je Himera, tj. Muski će postati Himera.
Ja nemam ovaj problem. Moja djeva bajna je sa mnom. Ja bih samo volio učiniti život malo zanimljivijim i uzbudljivijim, malo tih svemirskih avantura, ali uz kontrolu i bez stvarne opasnosti. To je moguće premda kontrola i odsustvo opasnosti u velikoj mjeri neutraliziraju zanimljivost i uzbudljivost. Moguće je ako mozak ima odgovarajuću sposobnost. U psihologiji se ova sposobnost naziva suspenzija nevjerice. Ljudi čiji mozak posjeduje ovu sposobnost mogu igrati video igre i gledati filmove sa mnogo jačim doživljajem.
Što se tiče pitanja sa početka ovog teksta, odgovor je: Ljudska priroda ima mnogobrojne gadosti u sebi i treba joj jebat' znanje gdje god stignemo, bez obzira da li je to možda nezdravo za nas. Uh joj, kukala ti majka, nemoj da je šta nezdravo za mene. Ma evo, čak i da sam kosmički dragulj pa je strašno bitno moje zdravlje, glupo je opterećivati se ovakvim pitanjima. Nezdravi utjecaji su svuda oko nas i u nama. Njima se ne može uteći na značajan način, pa se samo treba opustiti. Treba paziti na zdravlje u smislu da ne jedemo nuklearni otpad kao salatu i izbjegavati slične škodljive gluposti, a ovo ostalo – Udri brigu na veselje! -
Nezahvalan sam. Želim gaziti i eliminirati ono što nas je održalo i podarilo nam opstanak – sebičnost. Da su na ovom svijetu, u ovom Univerzumu, u ovoj stvarnosti, ljudi kroz istoriju bili nesebični, da se nisu opterećivali pitanjima „Kako je meni?“, „Gdje sam ja u tome?“, „Šta ja imam od toga?“ i „Kako ću profitirati?“, njih zasigurno danas ne bi ni bilo. Sada bih da postanemo izrodi Kosmosa i da mi furamo neki svoj fazon plemenitosti i nesebičnosti. Ali jebem li ga, Kosmos je u nas ugradio i taj ideal. Nepomirljivost je problem. Volimo sebe, ali volimo i druge, tačnije želimo da drugi vole nas, a ne samo sebe. Nekada ne možemo imati oboje. Ma bit će to sve ok.

15.11.2019.

Lijepe priče

Evo nekoliko lijepih priča iz našeg grada.
Kišno jutro. Hodam uskom ulicom Gorica punom lokvi. Nema tu mnogo saobraćaja, ali dovoljan je jedan automobil da me uneredi. Baš jedan se i pojavljuje krećući se neprilagođenom brzinom, hoću reći prebrzo. Dignem ruku u znak apela da uspori jer... lokve, ali avaj, nije usporio već me je istuširao bistrom uličnom vodom. Stojim ja tako podignute ruke, ublaćen i tačno zblanut, spremajući se da za gadom saspem sabrana djela neurotičnog kočijaša, kad zaustavi se frajer, izlazi iz kola, na licu izvinjavajući osmijeh, a podignutoj ruci razvio 100 maraka kao barjak. – Oprosti molim te jarane. Zamislio sam se i tek sam shvatio šta se dešava kad je bilo već kasno. Izvini još jednom i evo. – Tutnu mi u ruku onih 100 KM i odfura u svoje auto, a zatim autom. Dobro ću razmisliti kako ću potrošiti ovaj novac. Izvest ću porodicu na tartufe.
Idem dalje i vidim lijepu mačku. Javim joj se sa - Mac mac! - i pokušam prići, ali boji se i krenu bježati. Viknem za njom – Ne boj se maco, samo sam te htio pomaziti. – Vrati se ona odmah i poče se umiljavati. Brzo je uslikam i postavim slike na UdomiMe.ba. Sačekali smo par minuta maca i ja mazeći se. Dođoše divni ljudi što će je udomiti. Maca pogleda u njih, pa u mene upitno, ja kratko klimnem glavom i ode maca sa divnim ljudima.
Danas mi se prispavalo na poslu. Imamo mi jedan fin kauč u hodniku, udoban. Objavim da idem spavati i uputim se prema kauču. Ma nisam se još ni izvrnuo i zauzeo horizontalu, a direktor je već prigušio svjetla, isključio telefone, otkazao sastanke i prinio dekicu. Jedan kratki dremanjac me je baš osvježio, a i par čaša vina je doprinijelo ugođaju. Poslije toga sam radio kao turbo mašina, prebacio normu za 27,94%. Na kraju ovog mjeseca će me iznenaditi tortom za najboljeg uposlenika, već vidim, ili barem krempitama za drugo mjesto. Ovaj jedan je spavao čitav dan, bojim se da će mi uzeti titulu uposlenika mjeseca. Frajer samo spava. Ništa ne radi, ali kada bi radio tako naspavan, prebacivao bi normu za 60-70% bez problema, a menadžment to cijeni.
Ušla stara i nemoćna žena u tramvaj. Ne samo da su svi ustali da žena izabere mjesto na koje će sjesti, već su odmah svi izašli iz tramvaja da joj ne bude zagušljivo. Nisam ja ovome direktno svjedočio jer se veoma rijetko vozim tramvajem, a i bojim se onih bandi revizora u crnom i kad imam kartu, a bez uredno poništene karte više ni ulicom ne hodam za slučaj da negdje naletim na njih na trotoaru. Jednom nisam imao kartu u tramvaju i tada su me ovi silosi tako prijatno iznenadili. Ja se bojao da će biti ozbiljnih problema ili da će me čak izdegenečiti, a oni su pokazali predivno razumijevanje za moju situaciju. Iz prve su shvatili moje motive i razloge zašto nemam kartu, jasno im je bilo da mi nije padalo na pamet da trošim novac na takve gluposti i da više volim da se vozim besplatno. Složili su se sa mnom i još su dodali da stanje njihovih vozila svakako ne zavrjeđuje kupovinu karte. Samo su me diskretno zamolili da nikome o tome ne pričam da ne bi svi počeli koristiti ove argumente i prestati kupovati karte, baš kao što sam ja počeo prestati kupovati karte. Ja sam to počeo prestati prije nego što sam i počeo početi. Nisam ni počinjao kupovati karte. Inače je u životu veliki merak početi prestati raditi bilo šta što je neprijatno ili finansijski nepovoljno. Ovo počinjanje prestajanja mi je toliko šega da sam pretjerao s tim, te ću prestati.
Evo i jedne lijepe priče o solidarnosti i spremnosti da se pomogne nepoznatome, koju sam upravo čuo od svog dobrog prijatelja ND-a. Da priča nije istinita čudio bih se tom svom prijatelju – kako tako nešto može smisliti? Kako mu tako nešto padne na um? Dakle, 3 ujutro, kiša pljušti, par spava u kući. Neko im kuca na vrata. Muž siđe, otvori, kad tamo vidno pripit čovjek koji zamoli – Možete li mi malo pomoći, da me malo pogurate, stao sam? –
- Bježi budalo, tri je ujutro i kiša pada! Šibre! –
Vrati se on gore, ali ga žena napadne i natjera da se obuče i pomogne čovjeku. Kaže – Bog voli pijane, silazi i pomozi mu! –
Obuče se on nevoljno, nabaci kabanicu, gunđa i izađe vani, mrkli mrak.
- Halo, jel' vam još treba da vas poguram? – vikne u mrak.
- Treba. – odgovori ovaj iz mraka.
- A gdje ste? –
- Evo me ovdje preko puta na ljuljački. –

12.11.2019.

Mladi lavovi

Njihovi tragovi su svuda po gradu – iščupani saobraćajni znakovi, polomljene klupe u parkovima, vandalizirani tramvaji i gradska infrastruktura uopće. Prolazim pored uništene imovine svaki dan i pomislim – Ovdje su bili mladi lavovi nedavno. - U njihovim žilama kola previše testosterona, imaju previše energije, agresivnosti i snage, a premalo obzira i saosjećanja. To ih i čini lavovima, jebi ga. Mladom lavu je potreban odušak, ne može on tu energiju jednostavno zagušiti u sebi. On nema pozitivan motiv za to. Mi je moramo zagušiti za njega. To radimo tako što mu pružamo negativan motiv – strah od zatvora i batina. To naravno ni izbliza nije dovoljno da se potpuno zaustave mladi lavovi. Može li im se nekako usaditi pozitivan motiv i odušak, pa da batale tu silnu agresiju? Moja prva reakcija je uglavnom da to sve treba dobro išibati, ali evo pokušavam da razvijam i druge reakcije jer znam da šibanje nije pravo, ili barem nije najbolje rješenje, premda u slučaju nekih cvjećki jedino pravo rješenje je strijeljanje. Treba razmisliti i o kastriranju i lobotomiji, ali kod lobotomije šta onda oni imaju od svijeta i svijet od njih? Sport je odličan u odvraćanju fokusa mladih lavova sa uništavanja, ali ne mogu se svi zainteresirati za sport. Neke od njih sport jednostavno ne zanima. Neke zanima baš to uništavanje. To im je furka. Postoje mnoge zajebane motivacije, a mladi lavovi su njihovi koncentrati. Treba organizirati lov na lavove i učiniti ga što manje pravičnim, dakle dobro se naoružati da nemaju nikakvu šansu. Napraviti od njih zidne tapiserije, sagove i taksidermiju, a preživjelima naseliti zoološke vrtove. Onima koji se rehabilitiraju odati priznanje i diviti im se.

09.09.2019.

Parada ponosa

U Sarajevu se danas, 8. septembra 2019. godine prvi put uspješno održala parada ponosa. Koliko svoj uspjeh duguje prisustvu američkog ambasadora homoseksualca i njegovog partnera, to će vrijeme pokazati. Koliko je ovo društvo spremno da ljudima homoseksualne orijentacije omogući potpuno iste uvjete života kao i heteroseksualcima, mislim da ne moramo čekati na vrijeme da nam to pokaže. Odgovor je veoma malo do nimalo. Šega je bilo izvesti današnju paradu uz ovakvo obezbjeđenje, sa snajperistima na krovovima i kordonom policije oko šetača. Ovako snažno obezbjeđenje je danima najavljivano, što je bio veoma bitan faktor odvraćanja za bilo kakve potencijalne grupe silosa, koji bi možda planirali kakve nestašluke i slupavanje faca. Prethodni pokušaj parade ponosa nije uživao ni izbliza tako snažno obezbjeđenje i kao što znamo imao je otužan rezultat – osujećena parada i nekoliko slupanih faca. Da li će naša država bez pritiska Američke ambasade u budućnosti osiguravati iste uvjete budućih parada i da li će koristiti silu države da homoseksualcima pruži iste uvjete života? Teško je pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Nije Balkan najprimitivnija sredina na planeti, ali za ovo još nije dovoljno civilizacijski uznapredovala. Nadam se da će me lijepo iznenaditi i demantirati u budućim godinama.
Napustit ću sada ova praktična razmatranja i malo zaviriti u suštinu. U čemu je ovdje problem? Zbog čega ljudi imaju tako snažnu i negativnu emocionalnu reakciju na postojanje homoseksualaca na svijetu, te bi ih rado istrijebili, što je po ukusu ekstremnih agresivaca, ili bi ih barem protjerali u sjenu i katakombe – to oni malo manje agresivni. Postoji i ogroman broj ljudi koji nemaju agresivne tendencije, ali kod njih se budi nelagoda i neprijatnost pri pogledu ili pomisli na homoseksualizam. Znači, ne vole što to postoji i htjeli bi da se takvi ljudi drže podalje od njih. Zašto? Šta im to rade homoseksualci? Kakva je to opasnost i ružnoća koja budi takvu odvratnost, gađenje i strah? Naravno, postoji i značajan broj ljudi koji se ne uzrujavaju mnogo oko čitave priče i žele svakome svu slobodu i prava koja i sami imaju. Na kraju, postoje i socijalni ratnici koji se bore za prava homoseksualaca i koji će biti najglasniji i na čelu parada ponosa. Zanimljivo je da u svim navedenim grupama ima homoseksualaca, prirodno najmanje u prvoj, a najviše u zadnjoj.
Evo u čemu je problem: Priča o homoseksualizmu je podskup priče o seksu, a priča o seksu je priča nabijena snažnim, zajebanim emocijama i složenim društvenim odnosima, a toga nije pošteđeno ni poglavlje o homoseksualizmu. Kada bućkurišu snažnih emocija dodamo veliku količinu neznanja i zabluda dobijamo eksplozivnu smjesu. Da kažem nešto malo o pornografiji: Kada gledam pornografiju lijepo mi je gledati žensko-žensko, žensko-muško, žensko-žensko-muško, ali već mi se žensko-muško-muško ne sviđa, a muško-muško ne mogu gledati duže od 5 sekundi. Dakle imam neprijatnu organsku reakciju na takvu scenu. Za to ne mislim sebe kriviti, niti se nazivati homofobom, niti mislim da ikoga treba osuđivati za emocije koje doživljavaju na bilo kakvu pojavu u svijetu. Međutim, zanimljivo je da više volim gledati žensko-muško i žensko-žensko-muško nego žensko-žensko. Ovdje se radi o moći ljudskog uma da empatiše i projecira sebe u situaciju koju posmatra ili zamišlja. Kada gledam žensko-žensko, vidim dva seksualno privlačna objekta, ali mene tu nema, barem još ne. Kod situacije žensko-muško i žensko-žensko-muško eto i mene, JUHUUUU!!! To je fenomenalno. E sad, ako nemam homoseksualne sklonosti, svaki dodatni muškarac je uljez i nepoželjan, a ako nema nikakve žene, ne može ni biti nikakvog seksa. Ne znam objasniti fenomen heteroseksualnih muškaraca u zatvoru koji se međusobno jebu, ali tamo su ljudski odnosi tako uvrnuti, pa i nije čudno da mi nisu najjasniji. Njihov seks vjerovatno ima više veze sa dominacijom i hijerarhijom nego sa seksualnom privlačnošću. Kažu da lavovi nomadi često ispoljavaju homoseksualno ponašanje dok se ne dočepaju vlastitog čopora i harema ženki. Jednostavno su sposobni projecirati seksualne žudnje na mužjaka(e) pored sebe i dati oduška sili u sebi koja se zove nagon na seks. Zašto i ljudi sa najmoćnijim umovima na svijetu ne bi bili sposobni za tako nešto, ako im je prisustvo ženki uskraćeno na duže vrijeme. Moj primjer sa pornografijom će nekome možda biti neukusan i vulgaran, ali ako ga kao filter primijenimo posmatrajući pitanja seksa i homoseksualizma u društvu, mislim da smo na tragu razloga zašto nam ne prija prizor i pomisao na homoseksualizam. Seks je nešto mnogo prijatno i privlačno ljudima, a kada razmišljaju o njemu na bilo koji način sebe podsvjesno i nehotično projeciraju u svaku seksualnu situaciju, ali ako ta situacija uključuje nešto što im je seksualno odbojno, onda se javlja nelagoda pa čak i odvratnost. Sjetite se kako nam je svima (ili barem ogromnoj većini) odbojno razmišljati o seksu između roditelja. Mislim da se radi o istom psihološkom fenomenu kod reakcije na homoseksualizam, da je isti razlog nelagode. Dok se ova nelagoda dobro iskrčka u saftu emocija i izbije u svijest i intelekt, ona poprimi svakakve oblike i repove.
Da vidimo kakve zablude i neznanje igraju ulogu začina u ovom kazančetu i da odmah pokušam razbiti ih: Čini se da ljudi istinski misle da je homoseksualizam bolest i furka koja se može prenositi na druge ljude, te ako uhvatiš ovu bolest, nema nazad, homoseksualac si za čitav život. Dakle, neko bi se mogao navesti da eksperimentiše sa svojom seksualnošću i ako stupi makar nakratko u homoseksualni odnos, to je peder i tačka. Izgubismo valjanog heteroseksualca! Slušao sam jednog prijatelja koji je upravo ovako nešto tvrdio. Prije svega da definiramo bolest. Bolest je stanje tijela koje je štetno i ugrožava to tijelo. Homoseksualizam nije nikakva bolest, to je samo anomalija kao bezbroj drugih anomalija koje čovjek može nositi i koji ga čine statističkom manjinom u društvu, poput ljevaka, albinosa, teških glupana i genija. Način seksa sa guranjem penisa u čmar nije baš najhigijenskiji i može izazvati stvarne bolesti, ali to se može reći i za regularni seks sa guranjem penisa u vaginu, a ima i heteroseksualnih parova koji upražnjavaju analni seks. S druge strane zaprepastili biste se koliko fekalija mi pojedemo u redovnoj hrani i koliko ih ima svuda oko nas i na nama. Na kraju, ako vam je analni seks odvratan, ne zaboravite da vas niko na njega ne tjera, niti vas tjera da ga gledate, ako niste u zatvoru naravno. Homoseksualizam nije prelazan niti se neko može nagovoriti da postane homoseksualac. Može se desiti da neko eksperimentiše sa svojom seksualnošću i kuša homoseksualne odnose, ali neko mora biti sklon tome i vjerovatno već homoseksualac koji otkriva svoju istinsku seksualnu orijentaciju. Dakle, nismo mi tu izgubili heteroseksualca, jer ga nije ni bilo. Ako pak, u nekom malo vjerovatnom slučaju, heteroseksualac eksperimentiše sa homoseksualizmom, to ga ne čini homoseksualcem, već samo avanturistom. Ne zaboravimo ni to da postoje i biseksualci. Ono što čini homoseksualca je seksualna privlačnost isključivo prema istom spolu. Ništa drugo. Ne slušanje Kenny G-ja, ne sklonost prema plesu i ne odsustvo interesa za sportove. Muškarac može biti i feminiziran, ali i dalje ne biti homoseksualac, premda je veća vjerovatnoća da jeste. Homoseksualizam je urođen kod homoseksualaca. Nisam siguran da li je to apsolutno uvijek slučaj, te da li se može proizvesti kroz određenu kombinaciju vanjskih utjecaja tokom života osobe, ali je sasvim sigurno da se ne može razviti kroz razgovor i druženje sa homoseksualcima, čak ni kroz čin seksa sa homoseksualcem. Ishrana, hemija i fizika okruženja kroz djetinjstvo bili bi mnogo vjerovatniji vanjski uzroci, ako uopšte postoje.
Sljedeće, čini se da mnogi heteroseksualni muškarci osjećaju kako će se svaki susret sa homoseksualcem odigrati tako što će ga taj homoseksualac zgrabiti za mošnje i pozvati u krevet. Ovdje ću biti kratak – Neće! Ogromna većina kontakata će biti potpuno aseksualna, a svaki pokušaj udvaranja može lako biti ugašen jednostavnim izrazima heteroseksualnosti.
Zatim, sudeći po transparentima, mnogi ljudi smatraju da homoseksualizam ugrožava natalitet. To bi bilo tačno da je prelazan pa da se proširi na ogromnu većinu stanovništva, a kako smo zaključili, to nije slučaj. S druge strane, uzevši u obzir ljudsku prenapučenost planete, natalitet i treba ugroziti, a ovo je jedan od najboljih mogućih načina – kroz apstinenciju od razmnožavanja. Samo da navedem nekoliko mnogo gorih načina smanjenja prenapučenosti: rat, bolesti, glad, žeđ, ubistva i samoubistva. Moć se naravno boji da će nedostajati topovskog mesa za buduće ratove ako opadne natalitet, te je i to razlog za nafuravanje masa protiv bilo čega što ugrožava natalitet. U svakom slučaju, ovaj dio populacije koji se ne razmnožava neće bitno utjecati na natalitet.
Na kraju ne smijem zaboraviti vjerski kontekst i etiketiranje homoseksualizma kao najgoreg grijeha. Kako je svaka religija proizvod ljudskog uma i ljudske psihologije, neću uopšte razmatrati šta Bog misli ili hoće u vezi sa homoseksualizmom i zašto dozvoljava njegovo postojanje, već ću razmotriti šta je to grijeh. Grijeh je nanošenje patnje i štete drugim bićima bez velike potrebe. Zašto sam ovu zadnju ogradu uključio? Pa zato što se bez nje i naša prehrana može smatrati grijehom. Mi žderemo druga živa bića i nanosimo im patnju i štetu, ali to radimo da bismo preživjeli, dakle iz velike potrebe, te ne mogu sada ovaj rezultat kosmičkog ustrojstva nazivati grijehom ili zlom, bez da čitav kosmos nazovem zlim mjestom. Naravno, o tome se može filozofirati, što sam i činio, ali na drugom mjestu. Ovdje ćemo definiciju grijeha ograničiti na navedeni način. Dakle, uz izuzetak oštrog bola u šupku koji su dobrovoljno prihvatili zarad svojih želja i zadovoljstava, homoseksualci nikome ne nanose patnju ili štetu, te stoga otpada svaka priča o grijehu. Homoseksualni seks je grijeh koliko i heteroseksualni grijeh, znači nimalo. Problem je samo u tome što mi zbog emocionalnog naboja ne možemo o seksu razmišljati i pričati potpuno racionalno i razumno. Možda bi tako i izgubio mnogo od svoje uzbudljivosti i privlačnosti. Ako vam pak pomisao na postojanje homoseksualaca izaziva gađenje, frustracije i neurozu, pe ćete reći da vam nanose bol i štetu, to je bojim se već vaš problem sa kojim se morate sami izboriti. Meni svašta nešto može smetati, ako sam dovoljan namćor. Mogu biti alergičan na jagode, ali neću pozivati na uništenje svih jagoda, već ću ih se kloniti i pustiti druge ljude da uživaju u njima.
Završit ću sa apelom: Ljudi, homoseksualizam nam ne predstavlja prijetnju. Pustimo te ljude da žive slobodno koliko i svi ostali. Ako vam se gadi niko vas ne tjera da to gledate. Kad vidite dva muškarca ili dvije žene kako zagrljeni(e) hodaju ulicom, okrenite glavu, a s vremenom vam taj prizor više neće ni smetati. Nemojte se odmah hvatati toljage. I na kraju, molim vas svom snagom, nemojte se odricati svoje djece, rodbine i prijatelja, ako otkrijete da su gej.
Neću zahtijevati od homoseksualaca (jer su oni ti koji su nagaženi u društvu) da shvate svoje kritičare i napadače, ali to bi im moglo biti od koristi, jer mnogo predrasuda i negativnih stavova može biti odbačeno ako se ljudima priđe na pravi način i otvori dijalog. Naravno, neki ne žele da slušaju jer su previše ukopani u svoja vjerovanja. Ideje u njihovim glavama imaju preveliku moć i pustile su presnažno korijenje u emocije. Najekstremnije i najagresivnije među njima samo sila države može dovesti u red i spriječiti da ne prave belaj. Neki stavovi i postupci (nasilje na prvom mjestu) ljudi kojima smeta homoseksualizam naravno nemaju valjano opravdanje, ali imaju svoje objašnjenje. Istinu je uvijek korisno znati i razumjeti, uključujući i istinu o svom neprijatelju.

02.08.2019.

Veliki bijeg

Kada ti je Univerzum premalen, tada možeš reći da patiš od ekstremne klaustrofobije. Prao ja kosu i zatvorio oči da mi ne uđe šampon u oči. Trljajući skalp pomislim, zahvaljujući svom mozgu jebem li ga ja, kako bi stravično bilo izgubiti vid. A šta je vid - sposobnost koja u potpunosti ovisi od dvije mekane (premda ne tako mekane kako to često zamišljamo) loptice u lubanji koje su prilično izložene i koje je veoma lako uništiti. Krenuše tada razmišljanja ispod riječi, probudiše se emocije neopisivog užasa zamišljajući gubitak svjetlosti i mrak koji se više ne može razbiti. Ok, otvorim ja oči kako bi riješio ovaj gadni napad panike, ali odjednom osjećam da mi čak ni vid ne pruža istinski Vid. Osjećam da sam i dalje slijep, zapravo da ni vidom ne opažam bog zna šta i ponovo osjetim da sam u kutiji. Razmislim o tome da izletim na balkon i pogledam u zvijezde. Ta širina i prostranstvo će zacijelo ukloniti ovaj osjećaj klaustrofobije i skućenosti. Jok! Čitav Univezum mi je tijesna vreća bez izlaza. Možda je osjećaj zatvorenosti u tijelu ono što me prestravljuje. Tijelo je ljudski zatvor, zatvor iz kojeg nema bijega. Ali sposoban sam zamisliti tako nešto. Nesputani duh na vjetru. Sjedi moj duh na vrhu Mount Everesta. Osjećam kako mi vjetar šiba lice, ali to mi ne smeta niti me ranjava, a zatim se u trenu prebacujem u susjednu galaksiju. Ne, i dalje sam sputan i tijesno je. Postojanje u bilo kom obliku je suština mog zatvora. Ništa ne bi pomoglo ni da izađem iz Univezuma, u šta god da bih izašao. Jedini pravi izlaz je izlaz iz postojanja. E tu ti ja nađem rješenje ove moje nedoumice: počnem stenjati kao bizon. Nekoliko plućnih napona i preostali su samo raspršeni tragovi tjeskobe i panike koja uskoro potpuno ispari. Ne treba svoje strahove trpati u sebe. Treba ih pustiti da prođu i izađu, a ponekad je vokalizacija i urlanje najbolji ventil.

02.08.2019.

Životno osiguranje / štednja

Nikada nemojte napraviti grešku koju smo napravili mi koji uplaćujemo, ili smo uplaćivali životno osiguranje/štednju u nekoj od osiguravajućih kuća. Ja sam konkretno klijent nekadašnjeg Merkura, a sada Vienna osiguranja. U početku ni ne razmišljate mnogo o tome i glavni fokus je na obećanju i gotivi koja vas čeka daleko u budućnosti kada onemoćate i više ne budete u stanju raditi i zarađivati novac. O kako će mi prijati brdo love na kojem ću se izležavati i od kojeg ću kupovati sebi lijekove za kostobolju.
Prvo što morate odmah znati, osiguravajuća kuća vas laže i to vas laže na veoma perfidan način – tako što laže armiji agenata koji za nju dilaju osiguranje rodbini, prijateljima i poznanicima. Ovi agenti nisu čak ni pravi uposlenici osiguravajućih društava. To su nekakvi spoljni saradnici koji napuštaju ovu aktivnost čim pronađu pravo zaposlenje, a na njihovo mjesto se začas nacrtaju nove face koje će zavaliti svoju rodbinu i prijatelje. Takve agente osiguravajuće društvo opremi gomilom prospekata i brošura ljepših od najljepših bajki, sa mnoštvom fotografija ushićenih, nasmijanih modela – tata, mama i presretne djece, te ih nafiluju pričama kako će osiguranici dobiti dvostruke iznose uloženog novca po doživljenju osiguranog slučaja, obično nakon 20-30 godina. To je gnusna laž! Zarada postoji, ali ne mnogo (ili uopšte) bolja od kamate po oročenju štednje u banci. Zaboravite na udvostručenja uloženog odmah, istog ovog trena! Tačno je da postoji i komponenta osiguranja kao dodatna (ili glavna) pogodnost, ali osiguranje samo za sebe je posebno podmukla priča – naime kada se osigurate, vi se kladite da će vam se desiti neko sranje. To je opklada koju ne možete dobiti. Ako se desi sranje, dobili ste opkladu, ali sumnjam da ćete biti sretni zbog toga, a ako se sranje ne desi izgubili ste lovu. E sad, sa ovom kombinacijom osiguranja i štednje, niste baš potpuno izgubili lovu, ali ste je stavili izvan svog domašaja na veoma dug period. E tu dolazimo do druge zajebancije koja boli u svemu ovome, a teško je bilo predvidjeti na samom početku, tačnije teško je bilo predvidjeti njene psihološke efekte. Naime, kako vrijeme prolazi, sve više i više love je stavljeno izvan domašaja. Ovaj sve veći iznos počinje ozbiljno opterećivati psihu nesretnog osiguranika, počinje proizvoditi sve ružnija osjećanja. U trenutku kada mnogo više love imaš zarobljeno u osiguranju nego što imaš na bankovnom računu, tada počinju ozbiljne emocionalne tegobe i pitanja o potrebi – Šta mi je ovo trebalo?!? – te o normalnosti – Jesam li ja normalan!?! – kao i negativni odgovori – Ovo mi nikako nije trebalo!!! – i – Pa ja nisam normalan!!! -
Može se i prekinuti osiguranje dragi moji. Osiguravajuće kuće tako nešto možda i priželjkuju. Za prekid osiguranja postoji tabela sa obračunom iznosa novca koji vam se vraća u slučaju prekida. U prve tri godine, taj iznos je nula, a nakon toga ste u slučaju prekida tako ofureni i ožareni da vam nije ni do čega. Što kasnije prekidate osiguranje, to je stepen ožarenosti veći, tj. sve više od vašeg novca osiguravajuća kuća prirodno zadrži za sebe. Ne samo da ste izgubili mnogo novca, već ste izgubili i mnogo samopoštovanja izgubivši novac na takav način. Ko nam je kriv, mislili smo zajebati osiguranje, jednu od najmoćnijih i najlukavijih industrija modernog svijeta.
Nemojte uplaćivati osiguranje, štedite novac na drugi način, ili ga ulažite u nisko-rizične poslove ako ih možete pronaći, ili ga trošite na piće, konje i žene majka mu stara! Ko zna koliko će se dugo ova civilizacija uspijevati odupirati (samo)uništenju. Mnogi ljudi nisu u stanju štediti, pa će reći ovo je jedini način. Garantiram da će takvi ljudi kad tad prije vremena prekinuti osiguranje i izgubiti gomilu love. Poznajem mnoge takve srećkoviće.
I na kraju, ako ste među moćnim stoicima i žilavcima koji će dočekati osigurani slučaj i naplatiti svoju osiguranu svotu, inflacija je do tada vjerovatno pojela svu zaradu i ozbiljno zagrizla u osnovicu koju ste uložili. Tja, uživajte u tom novcu ako ste uopšte više sposobni u bilo čemu uživati – možda će vam glavno zadovoljstvo biti davati džeparac unucima, i to je fino. Inače, neće ta osigurnina biti dovoljna da kao penzionisani Amerikanci putujete svijetom, niti bih ja za to imao želje ili snage. Meni se već sada sve manje igdje ide. Što se mene tiče, moja glavna nada je da ću odapeti papke od sada pa u narednih par godina i tako izbjeći plaćanje mnogih premija, a moja porodica će dobiti pristojnu sumu. To je, čini mi se, jedini scenarij u kojem bih mogao reći, unatoč činjenici da mrtva usta ne govore, da mi se osiguranje masno isplatilo. No, mrka kapa za to jer sam fenomenalnog zdravlja, ne bavim se rizičnim aktivnostima ili sportovima, posjedujem nuklearni nagon za opstanak i imam nevjerovatnu sreću (nikakvi mi se maleri ni nezgode ne dešavaju). Sada sam u stupici i nastavljam plaćati osiguranje, previše sam zaglibio i uložio. Jedino me očaj i teški finansijski škripac mogu natjerati da prekinem osiguranje i odgrizem sebi metaforičku nogu da bih se izvukao iz metaforičke zamke za medvjede.
Mladi ljudi, budite upozoreni i nadam se da cijenite ovo što činim jer direktno podrivam dobit koja se pripisuje mojoj osiguranoj sumi, a koja zavisi od rezultata poslovanja osiguravajućeg društva.

15.05.2019.

Vrijeme poslije istine

Trumpov uspon je proizveo taj izraz – Post Truth Era, ili era poslije istine. Time se hoće reći kako „Istina više nije bitna. Koliko je Trumpovih laži raskrinkano i opet je izabran. Ljude više nije briga za istinu. Bla bla bla...“ Ja se ne slažem sa ovim stavovima. Prvo, ne bih rekao da srazmjerno vremenu i situaciji danas više laži cirkulira među ljudima. Ljudi, stoga i političari uvijek su lagali. Lagali su i lažu onoliko koliko okruženje i situacija to zahtijeva od njih, te koliko im njihov karakter i mašta to omogućavaju. Drugo, u okviru istih srazmjera, ljudi više ili manje podjednako nasjedaju na laži, zanemaruju laži onih kojima su poklonili autoritet, ili ignorišu laži ako to odgovara njihovim interesima. Ljudima je danas stalo do istine vjerovatno više nego ikada u istoriji. Šta će oni međutim učiniti za istinu i šta će učiniti sa istinom, to je sasvim druga priča. Pored toga, nisu sve istine zanimljive ljudima. Neke istine nisu poželjne i ljudi mogu odlučiti da ih izbjegavaju ili ignorišu. Kada Trumpa hvataju u laži, njegove pristalice će reći da ostali političari lažu još više, da su bezazlene i nebitne laži u kojima Trumpa hvataju, te da je on jednostavno iskreniji od većine političara pa ga je lakše uhvatiti u laži (Postoji mogućnost da je nešto gluplji od većine političara pa ga je lakše uhvatiti u laži, ali to njegovim sljedbenicima nije prihvatljiva ideja, jer to posredno udara i na njihovu inteligenciju.) Na svijetu je sve manji broj ljudi koji su totalne neznalice. Informacije tako lako kruže među ljudima, i to globalno, da je to za ne povjerovati. Niko se više ne osvrće i ne čudi se činjenici da informacija ima takvu slobodu i brzinu. To nije razdvojeno od nas. Informacija ima takvu slobodu i moć jer mi to tako želimo. Mi želimo dobiti informaciju, želimo je dijeliti i širiti. Reći ćete mi da sam malo zalutao, jer informacija i istina nisu nužno ista stvar. To je možda tačno, međutim, informacija je pokušaj istine. Što je taj pokušaj uspješniji i što je informacija bliža istini, to je ona vrjednija. Nisam ni siguran da se informacija može tako nazvati ako nije istinita ili ako se ne može objektivno utvrditi njena istinitost. Da li je informacija da je krempita najbolja slastica? Mnogi se neće složiti i bit će u pravu, jer njima nije najbolja, dakle to nije istina. S druge strane, meni jeste najbolja i to jeste istina. To je onaj problem objektivne istine, tj. da ona ponekad ne postoji, premda rijetko.
Kada mi želimo i tražimo informaciju, mi tražimo istinu, a nikada je nismo željeli više. Želimo i banalne informacije, informacije od kojih nemamo baš nikakve koristi niti su možda naročito zanimljive. Ljudi su po prirodi znatiželjna bića, sasvim sigurno najznatiželjnija na planeti i informaciju često žele radi informacije. Koliko god nebitna, praktično bezvrijedna i malo zanimljiva informacija bila, nekada nam može pričinjavati zadovoljstvo i predstavljati nagradu. Evo jedan primjer... Prije toga da se ogradim i kažem da sam ja možda čudak i da se ovo moje možda ne odnosi na čitavo čovječanstvo, ali mislim sam samo ekstreman primjer nečega što je sveprisutno. Dakle, S. i ja za lijepih dana u dokolici često sjedimo na balkonu, čavrljamo, pijuckamo vino i sa pametnim telefonima u rukama na https://planefinder.net/ pronalazimo informacije o avionima koji nas nadlijeću visoko na nebu. Ova aplikacija je odlična kada očekujete ili ispraćate nekoga ko putuje avionom. Tačno možete vidjeti gdje se u svakom trenutku nalazi bilo koji let. Ali ja sam je počeo koristiti i kada nikoga ne dočekujem niti ispraćam. Jednostavno me zanima odakle dolazi i kamo ide čelična ptica koja ostavlja trag na mom nebu i pričinjava mi zadovoljstvo to saznati. Volio bih saznati i spisak putnika i dobiti neke informacije o svakom pojedinačno, ali aplikacija još nije tako moćna.
NAPOMENA: Ako želite besplatno koristiti sve mogućnosti aplikacije, nemojte je instalirati na telefon, već je koristite preko browsera na telefonu.
Jeste teško doći do prave informacije i istine o zakrabuljenim zbivanjima na svijetu, o stvarima koje ljudi žele sakriti, o stvarima o kojima ljudi lažu, iz bilo kojeg razloga, ili o prošlosti. Ne samo da je teško, to je često nemoguće i to mi džigericu izjeda. Za sada zaista ne vidim rješenja tog problema koji me teško mori. Čak i da nekom magijom radikalno izmijenimo ljudsku prirodu tako da postanemo teški istinoljubci koji nikada ne lažu i rado dijele informacije, te koji svjesni svih svojih psiholoških nedostataka i felševa maksimalno objektivno i naučno posmatraju svijet, opet će ostati umobolno veliki broj pitanja bez odgovora. Nikada se neću pomiriti s tim. To će za mene ostati otvorena rana sve dok u mom mozgu postoji neka vitalnost, koja, istina, opada sve brže.
Podsjetio bih samo na drugu od tri želje koje bih ja tražio od ribice:
2. Da dobijem odgovor na svako pitanje koje postavim, što podrazumijeva da mi je podarena i moć da shvatim svaki odgovor.
Hoću da znam!!! Naravno, odgovor mora biti... kako da to definiram? Mora biti ispravan i intelektualno zadovoljavajući. „Boli te kurac!“ ne dolazi u obzir. Ako se ne postupa u duhu postavljenog pitanja, onda i ja sada odmah mogu dati tačan odgovor na svako moguće pitanje. Naravno, na ogromnu većinu tih pitanja odgovor će biti isti: „Nemam pojma.“
Trumpa prozivaju sa svaku moguću netačnost koju izgovori, koliko god beznačajna bila. Kad se sjetim, dok sam još pratio njegovu karijeru, koliko su dokazivali da laže o broju ljudi koji su došli na njegovu inauguraciju. Ne mo'š vjerovat' da nas s time zajebavaju i time mažu oči, i Trump i CNN, dok Federal Reserve, Goldman Sachs i ostala bratija mirno rade svoj posao. Nije ovo vrijeme poslije istine. Ovo je vrijeme usred istine. Ovo je vrijeme hiper-istine na steroidima. Ovo je vrijeme zumirane istine gdje se od piksela više ne vidi slika. Kako je Yuval Noah Harari fino rekao: "Danas je moć znati šta ignorisati." Ja ne znam baš najbolje, niti mi je najjasnije koja je tačno poenta ovog teksta.

22.03.2019.

Razmjena mišljenja

Kada je najveća vjerovatnoća da će se dva sugovornika sukobiti i početi vrijeđati? Onda kada zastupaju oprečne a čvrste stavove. Onda kada je najpotrebnije da razgovaraju, tada je bolje da to ne rade, jer teško da će oni promijeniti jedan drugome mišljenje, a što je usijanija diskusija to je manja ionako veoma mala šansa da neko promijeni mišljenje i kaže – Bogami, u pravu si. – To se samo pretvori u osporavanje obrazovanosti, inteligencije i zdravog razuma osobe preko puta i nema tu nikakvog selameta. Niko nije oformio čvrste stavove i mišljenja da bi dozvolio da mu to neko tek tako poljulja, a ima ljudi koji formiraju granitne stavove za svaku moguću pizdariju, pri čemu su često veoma oskudno informirani o konkretnom pitanju. Nije uopšte bitno koliko je ko informiran o čemu, ljudi su savršeno sposobni za autohipnozu i nafuravanje da su teški stručnjaci za oblast o kojoj su tek nešto načuli, pa onda tako naoružani uvjerenjem žestoko brane svaki centimetar intelektualnog prostora. Ako tema nije bitna, najbolje je odmah se zaustaviti kada stvari krenu nizbrdo u razgovoru, ali tada nije lako stati. – Šta mi ovaj bulazni da je Mesi bolji od Ronalda, ili da je Hulk jači od Tora!!?? – Ako mi neko tvrdi nešto što smatram debilnim, ništa ne pomaže što to ni za koji kurac nije bitno. Šta mi papak vrijeđa inteligenciju!? Ljudi su prijatelje gubili zbog svakakvih gluposti. Ako je čovjek sklon nasilju, moguće je i da u određenom trenutku odluči da je sazrjelo vrijeme za udarac šakom u glavu. Takvih se definitivno treba kloniti, ali postoje i drugi oblici nasilja, pored fizičkog. Možeš biti u pravu u debati, a ipak je izgubiti jer je sugovornik agresivan, nametljiv, neuviđavan, upada u riječ, remeti izlaganje, služi se sarkazmom, sofizmima, demagogijama, diverzijama, digresijama i uvredama, te poslije par minuta diskusije ti više ne znaš gdje si ni kako se zoveš, a kamoli šta si ono htio diskutirati. Osjećaš emocionalni ekvivalent dobrih batina. Biti u pravu često nije ni izbliza dovoljno da pobijediš u debati i izmijeniš nečije mišljenje.
Postoje tri istine u ovakvim situacijama: dvije subjektivne istine, svaki sugovornik ima svoju, te objektivna istina, koja se može podudarati sa jednom od subjektivnih, ali obično se nalazi negdje između. Ponekad, veoma rijetko, objektivna istina zapravo ni ne postoji – postoje samo subjektivne istine, ali češće od toga objektivna istina samo nije dostupna ovoj našoj dvojici pametologa, bilo zbog toga što je tema veoma složena i zamršena, sa mnogo promjenjivih, ili jer su mnogi bitni podaci ljudima jednostavno nepoznati i nedokučivi, ili pak jer ova dva ignoramusa uopšte nisu dovoljno informirana niti kvalificirana da raspravljaju o zadanoj temi.
Koji bi bio primjer situacije u kojoj objektivna istina ne postoji? Pa naprimjer, ako dva bilmeza raspravljaju da li je ukusnija pečena janjetina ili teletina, ili je li ljepša plava ili zelena boja. Nema smisla raspravljati, jer objektivna istina ne postoji, postoje samo subjektivne. Isto tako, raspravljati da li Bog mrzi pedere ili ne, ili da li Bog odobrava abortus ili ne, to nema smisla jer Bog ne postoji. E sada, raspravljati da li Bog postoji moglo bi imati smisla jer tu objektivna istina mora postojati, Boga ili ima ili nema. Naravno, objektivna istina i u ovom slučaju može biti negdje između – naprimjer Bog postoji, ali ni izbliza nije takav kakvog ga vide različite religije, niti radi stvari koje mu pripisuju. Razlog zašto nema smisla pričati o ovome jeste što ateista ne može dokazati da Bog ne postoji. Nepostojanje nečega se može dokazivati samo posredno. Na osnovu poznatih zakona fizike možemo tvrditi da nešto ne može postojati, naprimjer kamen koji postaje sve hladniji kada mu dodajemo toplotnu energiju – držimo ga u vatri, ali i dalje ne možemo demonstrirati da takav kamen ne postoji, kao što se može demonstrirati kada nešto postoji. Pored toga, svjesni smo da još uvijek nismo u potpunosti ovladali znanjem o svim zakonima fizike i o stvarnosti, pa ne možemo ni posredno dokazati nepostojanje Boga. Cjelokupno znanje koje smo prikupili svakako ukazuje na to. Barem smo prilično sigurni da Bog kako ga opisuje bilo koja zvanična religija ne postoji, ali nismo ni izbliza sigurni da ništa ne postoji što bismo mogli nazvati Bogom. Ne postoji u Bugojnu, to je sigurno, ali možda negdje i nekada postoji neka svijest čije sposobnosti bi nas zjanile. Mimo čistog fantaziranja, ja se ipak ne bih zamarao razmatranjem ove mogućnosti, sve dok ne postoje neki dokazi za to. S druge strane, vjernik bi lako mogao dokazati postojanje Boga kada bi Bog postojao i to dozvolio, kada bi se samo pokazao. Ali avaj, Bog izgleda voli da se igra žmire, a u žmiri kao i bilo kojoj drugoj igri ne možeš pobijediti Boga. Nikada ga nećeš naći ako on ne želi da bude pronađen. Suočeni sa ovim razmišljanjima, vjernici će pronaći hiljade razloga zašto Bog ne želi da bude viđen: božje prisustvo bi spržilo čovjeka, neće da se prikazuje jer želi da se sami brinemo o sebi, isflek'o je košulju, iskočile su mu žvale, ima konjuktivitis, nije se počešljao... Vjernici će vam to bolje objasniti. Imaju oni još nekih dubljih objašnjenja. Uostalom, reći će vam oni, prisustvo Boga se vidi svugdje – u cvijetu, u rosi, u bistrom potoku, u proljetnom danu. Zanimljivo kako uvijek vide lice Boga u nečemu divnom, nikada u hajfišu, u pokvarenom jajetu, ili u buboničkoj kugi. A da, to je sve Šejtan, taj simpatični mangup kojem Bog nikako da doskoči. Pravi je đavo. Mada... svete knjige u više navrata navode i Boga kao pošiljaoca raznih pošasti i katastrofa. Vjernici u glas – To su ljudi zaslužili!!! – pa ih zato Bog kažnjava. Vidite da uvijek možemo pronaći nešto u čemu ćemo se složiti. Samo mi recite zašto nas je Bog stvorio ovako pogane i grešne? Kako sam se opet ovdje obreo, duboko u napadu na religiju? Htio sam je samo iskoristiti kao primjer i onda je krvožedno zagrizao za jugularku. Da me nije neko religiozan nešto uzrujao u zadnje vrijeme pa se ovako svetim? Neću više, jer ja zaista ne vidim religiju kao izvor bilo kakvog zla. Ljudi je samo često koriste kao kontekst kada čine zlo, ali i kada čine dobro, to se mora reći. Dakle ne vidim ja religiju kao nešto zlo, već samo kao nešto blesavo.
Ljudi vole da su u pravu, to nam je evolucijsko nasljeđe. To ne bi bio veliki problem da nisu tako često u krivu. I, koliko često se ljudi trebaju raspravljati, svađati, debatirati? Ja bih rekao – što više. Ako ništa drugo, to je dobar način da se ubije dokolica... i pokoja osoba. Ja ne mogu mnogo jer ne podnosim sukobe. Uzrujam se kada se neko svađa u mom prisustvu, a kamoli kad se ja svađam. Ja bolan ne volim vidjeti da se likovi na filmu svađaju. Najbolji su akcioni filmovi gdje se nikada mnogo ne svađaju, već odmah šakom u glavu. Ovdje već osjećam da bih trebao Ramba navesti kao jedan od izvora za ovaj tekst. Učinit ću to na sljedeći način: Rambo je car!

07.03.2019.

Najdraža vrsta na Zemlji

Pčela me je ubola samo jednom u životu i to mojom krivicom. Osa više puta, a nijednom mojom krivicom. To su dva naizgled veoma slična bića, a zapravo ne mogu biti više različita. Jedine sličnosti su izgled i građenje košnica. Da ima i to što obje imaju žaoku i otrov. Tu se sve sličnosti završavaju. Pčele se hrane cvjetnim nektarom, a ose mogu i meso jesti. Ose su nesnosne ako pronađu ljude kako jedu, bilo gdje. Uskaču na tanjire i u čaše bez pardona. Jednu moju rodicu je osa ubola na unutrašnji dio usne kada je pokušala uzeti gutljaj soka. Pčela životom plaća ubod, dok osa može ubadati koliko hoće. U životu sam ubio mnogo osa, a nijednu pčelu (barem ne namjerno). Imao sam jednog davnog ljeta velikog pauka na balkonu. Hranio sam ga osama. Uhvatio bih osu živu i ubacio bih je u paukovu mrežu. Toliko mrzim ose. Pčele volim. Jednom sam spasio pčelu iznemoglu na kiši. Sklonio sam je na suho i kanuo pred nju malo sirupa da se okrijepi. Odletila je, ne znam koliko daleko i koliko dugo je preživjela. Nadam se dugo i daleko. Volim ih gledati dok pasu na cvijeću na mom balkonu. Slatke male radilice. Čak ponekad pomilujem koju. Ne bune se uopšte. Previše se preokupirane svojim poslom sa nogama potpuno obloženim polenom i saćem. Prave med – nešto najljepše i najzdravije što se može okusiti, a prave ga u obilnim količinama, mnogo većim nego što je njima potrebno, pa se i mi možemo lijepo osladiti. Stavio bih na balkon nekoliko košnica da to nije previše opasno. Pčele su agresivne u blizini košnice, pa ne da milovanje pčela ne bi dolazilo u obzir, već ni pojavljivanje u blizini košnice. Ni komšije ne bi bili sigurni, tako da to zaista ne dolazi u obzir. Na kompjuteru imam nekoliko screensavera sa pčelama. Pčele oprašuju oko 80% svih usjeva. Kada bi pčele nestale, vjerovatno bismo i mi u roku od par godina. Nijedna pčela nije šupak, nijedna nije sebična, sve su neustrašive i požrtvovane. Čak ni kraljica nije sebična. Na prvi pogled djeluje kako ona uživa kao niko živ – svi joj služe, hrane je i čiste, a ona se izvalila, samo leži i papa. Ali ona je najveći rob tu, kada zvanično postane kraljica. Mora pumpati jaja bez prestanka, ne može se mrdnuti, ne može otići, nikada ne vidi svjetlo dana niti udiše svjež zrak. Ona je vrhovna žrtva za dobro kolonije. Pčele nisu pretjerano pametne niti filozofski nastrojene, ali takve osobine su svakako precijenjene. Mi mislimo da smo plaho dragocjeni za planetu i kosmos, sa svojim pričama, knjigama i otkrićima. Možda i jesmo, ali moguće je i da nismo uopšte, čak je ovo drugo vjerovatnije. Jedan moj prijatelj je dobro informiran o pčelama i pčelarstvu, i pričao mi je kako pčela koja se vraća sa izviđanja dođe do košnice i „otpleše“ tačku za ostale pčele. Na osnovu njenih letačkih figura i manevara, ostale pčele znaju kako će doći do bogate ispaše sa mnogo cvijeća, koju je izvidnica pronašla. E to je istinski fascinantno. Kakve li još sve fantastične tajne krije svijet pčela? U nekim dijelovima svijeta pčele nestaju ili masovno obolijevaju. Ovo je veoma zabrinjavajuće. Neki teoretiziraju da je mobilna komunikacija krivac ili barem jedan od krivaca. Nesumnjivo da je i zagađenje jedan od najvećih pčelinjih neprijatelja.
Uzeo sam neke knjige o pčelama za čitati, da malo obogatim svoje znanje o ovim malim letećim divotama.

21.02.2019.

Nauka

Nauka se ukratko može definirati kao otkrivanje istine. Ne mora to biti otkrivanje istine po prvi put u istoriji. Ako otkrivaš nešto što pola planete već zna, i dalje se baviš naukom. Richard Feynman je priznavao samo neke nauke, dok je druge zvao kvazi-naukama, poput sociologije (možda čak i ekonomije, nisam siguran). Ja se ne bih složio u potpunosti s njim. Ima se tu šta proučavati, ali prevelik je broj promjenjivih u nekim oblastima, a nauke koje se njima bave su još uvijek previše nejake i nerazvijene. U povojima su, te ne mogu ozbiljno očekivati da će vjerno i precizno opisati dešavanja i zakonitosti, niti pružati valjana predviđanja. S druge strane, moglo bi se također ustvrditi da postoji samo jedna nauka – Fizika. Matematika je njen fundamentalni jezik. Njime treba ovladati i to nije lako, ali matematika nije nauka u ovom smislu. Sve ostale nauke su samo posebni slučajevi Fizike, čak i sociologija.
Napravio sam digresiju, odmah na startu. Razlog zašto pišem o nauci je namjera da uputim strašnu optužbu prema njoj. Spekulirat ću da je nauka kriva (barem djelomično) za generalnu apatiju masa i za ogroman broj samoubistava, naročito u razvijenom i polurazvijenom svijetu. Odakle sad ovo, od mene koji sam uvijek hvalio nauku i koji sam kao svoj glavni filozofski smisao života uvijek navodio potragu za istinom? Pa nazirem neku istinu i u ovoj za mene nečuvenoj tvrdnji, te ostajem vjeran i moram spekulirati.
Nauka je dobra u otkrivanju istine, ali dalje od toga nije dobra u pružanju smisla životu čovjeka. Ako otkrivanje istine nije dovoljan smisao života, nauka ne samo da ti neće pomoći, već će ozbiljno odmoći. Pročitao sam statistiku da u Americi svake godine ima više od 40 hiljada samoubistava, dok je ubistava manje od 20 hiljada. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da godišnje oko milion ljudi počine samoubistvo. To je samoubistvo svakih 40 sekundi, a predviđa se da će do 2020. godine to doći na 20 sekundi. Šta se ovdje dešava? Prije spekulacije, moram prvo reći da su različiti razlozi zašto neko odluči da se ubije. Može biti zbog bolesti, iz straha od bilo čega što čovjek smatra gorim od smrti (zatvor; tvrda stolic... šalim se; gubitak časti; neuspjeh; vatra – ljudi radije skaču kroz prozor nego da izgore itd.), radi naplate osiguranja, zbog različitih pritisaka koje život donosi i koje čovjek ne može trpjeti, ili pak zbog samoprijezira – psihološkog stanja u kojem čovjek prezire sam sebe i ne podnosi vlastito postojanje. Neki su tako nježni i delikatni da je za njih svijet previše brutalno mjesto. Postoji još jedan razlog koji je u centru mog današnjeg dumanja. To je nihilizam – zajednički naziv za cinizam, pesimizam i generalnu negativnost prema životu. Radi se o filozofskom pogledu na svijet koji negira bilo kakav smisao ljudskog života i koji može voditi depresiji, a ova samoubistvu. Kako čovjek dođe u to stanje? Razmišljajući, saznajući... baveći se naukom. Zbog nauke su ljudi napustili boga (bogove) - jedan koncept koji je bio veoma moćan u pružanju smisla čovjeku. Kroz nauku je čovjek spoznao, ili barem naslutio da život i postojanje nemaju nikakav smisao. Nije to tačno, život ima smisao, ali ne onaj koji se čovjeku sviđa. Smrt, tj. povećanje entropije možda je jedini stvarni smisao života. Prebirao sam po ovoj ideji u mom postu „Entropija“. Mnogi ljudi uopšte nisu ni svjesni koliko nauka utječe na njihove živote i koji trag je ostavila na kolektivnu psihu čovječanstva, no čak ni potpuni bilmez koji nije sastavio tri poštene misli tokom čitavog života nije imun na naučna saznanja koja prožimaju ljudsko društvo. Fol je u tome što bilmeza sve to mnogo ne dira i sve to je još uvijek samo na pragu njegove svijesti. Dalje, mnogi ljudi koji su uvjereni kako vjeruju u boga, zapravo ne vjeruju, a i kada vjeruju, često ga ne poštuju dovoljno niti strahuju od njega. Ne zato što podcjenjuju njegovu moć, već na momente suspendiraju strah od njega. Snažan nagon za samoodržanje je proizveo različite felševe u ljudskom mozgu, od kojih je jedan od najvećih ideja o ljudskoj besmrtnosti - vječnoj duši koja transcendira tijelo (koje očigledno i nesumnjivo umire). Zbog toga je nekome strašno čitati ovo, ili možda glupavo. Za čovjeka je smrt tragedija, strahota, sranje i prevelika tegoba o kojoj odbija razmišljati, pogotovo naučno. Međutim, čovjek nema izbora. Nauka šapće na uho o prirodi života i postojanja. Nemilosrdna je. Umovi koji su dovoljno snažni da jasno spoznaju i shvate šta im govori, ali previše nježni pred takvom spoznajom, podložni su padu i samouništenju. Nauka je dakle veoma opasna i pogubna za čovjeka, ali za spas čovječanstva ja ne bih u budućnosti zaustavljao nauku već bih tražio novi sistem vrijednosti koji će čovjeku dati novi smisao života. Kako bih ilustrirao, poslužit ću se karikaturom: Recimo da je novi smisao života grnčarija. Dakle, mi saznajemo, razvijamo tehnologije, spoznajemo istine i otkrivamo strašne ili fantastične informacije o postojanju, ali sve vrijeme grnčarija je naša ljubav. Njoj se uvijek vraćamo, ona je naš totem, naš bog i razlog zašto smo tu. Pravimo čudesa od grnčarije i širimo je Univerzumom. Možda bismo mogli ugraditi neki čip u glavu, ili pravo u naše gene ugraditi kod koji nikakvoj spoznaji neće dozvoliti da uzdrma našu posvećenost grnčariji. Dakle, trebamo pronaći smisao za koji ćemo biti svjesni da je bezveze kao i sve ostalo, ali će i dalje biti neprikosnoven i neupitan. Može to biti i neka igra. Neka se sve vrti oko fudbala. Samo neka je nešto eksterno i neoborivo. Sve dok smisao tražimo u sebi, u vlastitom, individualnom postojanju, mrka kapa. S druge strane, možda se treba vratiti u mračni Srednji vijek i djecu od malena indoktrinirati i usađivati im fiks ideje koje neće osporavati i dovoditi u pitanje. Nema razmišljanja svojom glavom, kako ih sada često učimo. Oni koji ipak budu razmišljali svojom glavom i steknu uvid u neke istine, bit će jedno od dvije stvari: 1) Posvećeni – elita, koja će upravljati masama ili 2) spaljeni na lomači u slučaju da odbiju uklopiti se u ustrojstvo svijeta. Ima i treća opcija – da svoja razmišljanja zadrže za sebe i ne miješaju se mnogo u politiku.
Postoji još jedan razlog za samoubistvo – nešto što također ponekad osjećam, ali ne zamišljam da je primjenjivo na mnogo samoubica. To je zamor. Osjećaj da mi je dosta života, dosadio mi je. Nestalo životnog soka - potrošio se. Možda to samo oboljela štitna žlijezda govori iz mene. Još neki od navedenih razloga su primjenjivi na mene. Nije mi jasno šta ja ovdje još uvijek radim? Evo šta: Uz postojeće izuzetke, život je nevjerovatna gotiva. Svako od nas je dobio postojanje na dar. Nepostojanje nas neminovno čeka na kraju, za to uvijek ima vremena. Svaku muku i tegobu možemo izdržati zarad koliko god zadovoljstva dobijemo. Nema šta da mi dosadi život. Jest više naporno stalno i iznova prati noge, oblačiti čarape i zakopčavati šlic, ali život je dovoljno kratak, pa to i nije tako nepodnošljivo, a uvijek ti život može servirati nešto što još nisi vidio ni doživio. Možda sve može dosaditi, ali postoje neka zadovoljstva u životu koja nikada ne možemo dobiti u tolikoj količini da bi nam dosadila – naprimjer dobra hrana, dodir žene, pogled djeteta, dobra knjiga, dobar film, plaža, planina, bungy, dobra igra (sportska, društvena, kompjuterska, nije bitno)... Ovaj spisak naravno nije isti za svakoga. Neko može pročitati „pogled djeteta“ i pomisliti „Eh, što ovaj sere, čuj pogled djeteta.“, a na njegovoj listi je koncert Zorice Brunclik. Meni je pogled djeteta (kad kažem djeteta, mislim mog djeteta) nektar za dušu, najveća i najdublja divota. Što bi rekao Nele: „Svako ima svoju ljubav, moja ljubav su karburatori.“ Turobni osjećaj da nešto ozbiljno nije u redu sa svijetom morat će malo da odmori. Nalazim načine da izdržim i preživim toksične efekte nauke.

08.02.2019.

Šampioni

Nisam sportski šampion, sve moje sportske pobjede su se odigrale u rekreaciji, pred gledalištem od 0-20-tak ljudi, s tim da je u ogromnoj većini slučajeva to bilo pred nula ljudi. Nivo sporta i sposobnosti koje smo ja i moje društvo na sportskim terminima prikazivali bio je zanimljiv samo ako nemate TV i nikada niste gledali nikakve prave sportiste, ili pak ako ste mi rodbina, pa ste mi blagonakloni i neobjektivni. S. i danas smatra da ja ne mogu fuliti tricu. Stoga, svaki broj gledalaca iznad nule bio je sjajan za nas, ali nula je bila primjerenija. Međutim, to nikako ne znači da mi nisu prijale sportske pobjede, ili da me nisu boljeli porazi. Itekako su prijale i boljeli. Da nisu, ne bih se ni bavio sportom, ili bih išao džogirati. U redu, moram se ograditi da postoje sportovi kojima je zabavno baviti se čak i kada se izbaci element takmičenja – skijanje na prvom mjestu, a nije meni dosadno ni sam se ispucavati na košu, ili igrati tenis protiv zida, no takmičenje dodaje posebno (ne)zadovoljstvo i motivaciju.
Ne mogu iz vlastitog iskustva pisati šta znači biti vrhunski sportista, a još manje šta znači biti šampion kakav je Đoković, Federer, Nadal, Jordan, Bryant, Olajuwon, Bolt, Phelps, Hirscher, Joe Montana, Tom Brady, Lawrence Taylor, Ray Lewis (ovaj zadnji me je inspirisao na ovaj post, premda je sigurno najmanje poznat među nabrojanim; američki fudbal mi je hit trenutačno), te kakve oni psihičke visine dosežu i od kakva dna otresaju kroz svoje pobjede i poraze, pri čemu je svaka pobjeda i svaki poraz epilog nevjerovatne količine treninga, rada i discipline. Vrhunski sportisti su superheroji za nas obične ljude. Mi se jednostavno ne možemo mjeriti s njima. Nemamo nikakvu šansu. Toliko su odmakli u svojoj fizičkoj spremi i vještini da smo mi obični gmazovi za njih. Tu se njihova superiornost ne završava. Oni su često i mentalno i intelektualno superiorni u odnosu na obične ljude. Nisu možda uvijek načitani ili elokventni, ponekad čak ne posjeduju neku opću inteligenciju (rijetki su čak teška goveda i tupani), ali imaju neku mentalnu moć koja nadmašuje prosječnu, posebice za sport kojim se bave. Pri tome ih vozi neka čudna sila. Ambicije zaista imaju na bacanje. Velikani su to.
Ponovo, ne mogu iz prvog lica (a ni iz drugog; tek iz trećeg) govoriti o onome što se dešava u glavi jednog sportskog šampiona, ali baveći se amaterski sportom i gledajući sport tokom mnogo godina, mislim da sam stekao neku sliku o tome. Mislim da nema većeg osjećaja postignuća, ostvarenja, uspjeha, radosti i ispunjenosti od onoga što osjeća sportski šampion nakon što je osvojio titulu. Poraz ne proizvodi ništa manje potentne i snažne emocije, samo na drugom kraju spektra. George Foreman se decenijama nije mogao iščupati iz depresije zbog poraza od Muhamed Alija (evo još jednog velikog šampiona) u Kinšasi. Nema profesije niti ikakve ljudske aktivnosti koja više zahtijeva od čovjeka, te koja nosi veće emocionalne nagrade za uspjeh, ili agoniju za neuspjeh. To je ono čemu vodi predanost, opredijeljenost, fokus i tunelska vizija, bez kojih čovjek ne može godinama i decenijama ulagati potreban trud, niti postati vrhunski sportista. Kada čovjek svakom svojom ćelijom ima jedan cilj – postati najbolji i kada to konačno ostvari, nema većeg ushićenja. Snažan smisao koji je njegov život uvijek imao, sada je ostvaren. Velikim šampionima nije dovoljno osjetiti to samo jednom, te ne gube motivaciju i dalje grabe. Teški su to narkići navučeni na pobjedu. Ima to svoje felševe, nema sumnje. Često postanu i narkići navučeni na kokain. Ljudi su ipak. Može im se desiti da zastrane. Previše pažnje dobivaju, previše je glasova koji šapuću u njihove uši. Mnogi nesuđeni šampioni nikada to nisu postali jer su imali malu manu, bilo fizičku ili psihičku koja ih je potopila. Mnogo toga se mora posložiti da čovjek uspije u areni koja je s vremenom postajala sve konkurentnija i zahtjevnija. Pitam se koliko često penzionisani šampioni gledaju snimke svojih najvećih pobjeda i najboljih poteza. Ja, da sam šampion, ništa drugo ne bih ni gledao.

05.02.2019.

Eutanazija

Evo još jedne lagane i vedre teme. Možda ću ponovo izraziti nepopularno mišljenje na jednu ovako kontroverznu temu, ali čvrstog sam uvjerenja da eutanaziju treba legalizirati i prakticirati u čitavom svijetu. Zar je moguće da u ime lažnog morala i zato što smo uplašeni od mogućih grešaka i zloupotreba, barbarski izlažemo ljudska bića agoniji čiji kraj jedino smrt može donijeti? To je ono što činimo kao društvo kada primoravamo ljude sa terminalnim bolestima da žive dok ih ta bolest neminovno ne ubije, odbijajući da im prekratimo muke na bezbolan način lišen velike dramaturgije. Neću uopšte da razmatram argumente protiv eutanazije koji se pozivaju na svetost života niti vjerska stajališta u pogledu ubistva i samoubistva. Kakvu logiku i argumentaciju mogu ponuditi nekome ko nastupa sa pozicije božje zapovijesti, ili zabrane. Što se tiče moralnosti takvog čina, ne vidim šta bi moglo biti nemoralno u tome da se pomogne ljudskom biću koje je osuđeno da ostatak života provede u teškim mukama, tako što će se nježno uspavati, zauvijek. Ubistvo je nemoralno? Pa nije uvijek. Sam i zakon kaže da je u redu ubijati neprijetelja u ratu ili ubiti iz samoodbrane. Dakle moralno je ubiti da se zaštitiš i pomogneš sebi. Kako onda može biti nemoralno ubiti nekoga da bi mu pomogao? Također je bitno na koji način se neko ubija, a eutanazija se može izvoditi tako da nema nikakve groteske niti brutalnosti u tome, nećemo bolesniku glavu odrubljivat već će se samo čovjeku u bolničkom krevetu ubrizgati u krvotok supstanca koja će ga uspavati, a zatim druga koja će mu zaustaviti srce. Čovjek dobije izbavljenje i olakšanje, i to je sve. Element tragedije postoji u tome, ali on ne leži u činu eutanazije već u njenim uzrocima – u bolesti koja je zadesila čovjeka i patnjama koje je ona donijela, uz smrt kao jedini mogući epilog.
Mogućnost zloupotreba i grešaka je jedini valjani prigovor uvođenju eutanazije. Prije diskusije o ovim argumentima, da vidimo prvo kada eutanazija dolazi u obzir i za koga? Osoba mora biti terminalno bolesna, sa ozbiljno ugroženim, tj. uništenim kvalitetom života zbog bolova, nepokretnosti i ostalih oblika teške invalidnosti. Pri tome medicinska nauka sa svojim trenutnim dostignućima ne ostavlja mogućnost izlječenja niti nekog značajnog poboljšanja. Sve je to u redu, ali najvažniji kriterij jeste da osoba mora izraziti želju i donijeti odluku, pri zdravom razumu i upoznata sa svim relevantnim informacijama, da bude eutanazirana. Nikakvi supružnici niti rodbina ne mogu ni predložiti, a kamoli donijeti ovakvu odluku. Ko će donijeti odluku da su navedeni kriteriji zadovoljeni? Komisija sastavljena od medicinskih stručnjaka, njih 5 najmanje, pri čemu jedan mora biti ljekar zadužen za konkretnog pacijenta - specijalista za bolest od koje pacijent umire; još jedan specijalista za istu bolest; jedan psihijatar; jedan psiholog; i direktor zdravstvene ustanove u kojoj eutanazija treba da se izvrši. Članovi komisije moraju prisustvovati činu eutanazije. Članovi komisije će se mijenjati i oni će se za svaki pojedinačni slučaj imenovati prema utvrđenoj proceduri. Dakle, ovo je minimalni sastav jedne ovakve komisije. Na ovaj način će se spriječiti zloupotrebe poput situacije u kojoj će pokvarena rodbina ili supružnik nominirati osobu za ahiret da bi što prije naslijedili što se ima naslijediti, ili da bi se otarasili tegobe pa da mogu što prije nastaviti sa slatkim životom. Također će se spriječiti mogućnost pogrešne prosudbe i ocjene da je pacijent zaista terminalan, ili zaista pri zdravom razumu. Možda bih umjesto 'spriječiti' trebao reći 'minimizirati', jer nikada ne možemo biti 100% sigurni da neće biti nikakvih mahinacija. Možda će zlurada rodbina pronaći način da čovjeka pošalje u smrt kroz postupak eutanazije, radi njihovih ciljeva i protiv nesretnikovih želja. Međutim, još lakše ga mogu ugušiti jastukom na spavanju, otrovati, izgladnjivati i na ko zna koje još načine usmrtiti, tako da sitna vjerovatnoća da bi neko mogao izigrati sistem nikako ne može opravdati njegovo nepostojanje. Što se tiče nehotične greške - pogrešne dijagnoze, pogrešno protumačenih želja bolesnika i slično, pretpostavljam da je i to moguće, ali ponovo, minorna vjerovatnoća da se tako nešto dogodi ne smije spriječiti uspostavu ovog sistema olakšanja muka ljudskim bićima. Doktori svaki dan zbog grešaka pobiju gomilu ljudi kojima pokušavaju pomoći. Da li to znači da treba ukinuti medicinu? U redu, znam da to nije ista stvar, ali slična je. Na kraju, doktori moraju prikupiti hrabrost i stisnuti muda, a ne kao pizde izbjegavati ovako bitnu odgovornost. (U slučaju žena doktora, moraju stisnuti ... jajnike, a ne kao karine izbjegavati odgovornost). Doktori, posao vam je već prilično težak, prihvatili ste i navikli na to. Mora vam za ovoliko postati još teži. Također ne bih doktorima ostavio na izbor da li će se baviti eutanazijama. Ako te imenuju u komisiju, ne smiješ odbiti zbog ličnih i subjektivnih stavova.
Moj otac je bio ljekar i bio je protiv eutanazije, ali bio je za eutanaziju ako bi njemu zatrebala. Razlog je Hipokratova zakletva. Kao ljekar dao je zakletvu da će spašavati ljudski život, a ne okončavati ga. To je samo tehnikalija koju je lako riješiti izmjenom Hipokratova zakletve. Nije kao da se to već nije radilo do sada. Originalna zakletva kaže: „Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.“ Ova klauzula je izbačena iz teksta tekuće zakletve. Umjesto nje sada se samo kaže: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka.“ Malo je maglovitija i manje eksplicitna. Zašto li su je na taj način izmijenili? Ja bih rekao zato što poštivanje ljudskog života može značiti i nešto drugo pored održavanja pulsa. Doktori sada rutinski izvode abortuse. Znam da eutanazija ima daleko veću težinu od abortusa, ali moglo bi se također ustvrditi da ima više smisla ako bismo se upustili u debatu na temu. Dakle zakletva šmakletva. Ljudi krše zakletve naveliko i često potpuno opravdano i iz dobrih razloga, no da bi se doktori bolje osjećali (moramo i njima malo pomoći) izmijenimo zakletvu da glasi „Apsolutno ću poštovati ljudski život, makar to značilo da ga moram okončati iz humanitarnih razloga.“, ili tako nešto. Bolest ili povreda čovjeka mogu staviti u tako ekstremnu situaciju da je smrt jedini spas njegovog života. Civilizacija ima svoj kurs i eutanazija se nalazi na tom kursu. Holandija, kao najliberalnija zemlja na svijetu, legalizirala je eutanaziju. Svi će slijediti.

04.02.2019.

Licemjerje današnjice

Prije nego što počnem razmatrati bilo kakvu pojavu, često imam potrebu definirati je. Šta je licemjerje? Premda ga društvo često posmatra kao neku vrstu namjernog i svjesnog pretvaranja, prevare, mislim da to nije suština licemjerja. Licemjerje je čudan oblik autohipnoze, bilo pojedinačne ili grupne, u okviru koje ja kao pojedinac (ili mi kao grupa) razvijem vjerovanje, stav, ili osjećaj da sam po bilo kojem pitanju bolji, ispravniji, pošteniji nego što jesam, da je nešto moje/naše, naprimjer društvo bolje, istinitije, ispravnije i plemenitije nego što jeste. Naravno, čovjek ne može djelovati, barem ne dosljedno i ne u ekstremnim situacijama, na osnovu svog zamišljenog i deklarisanog karaktera, već samo na osnovu stvarnog, i tada licemjerje izlazi na vidjelo. Primjere viđamo i primjećujemo svakodnevno uživo i na televiziji. Nekada nam naravno i promiču neprimijećeni, pogotovo kada se radi o licemjerjima kojima smo i sami podložni... Uh, kako što puše vjetar noćas. Prozori se napuhuju kao jedra.
Političar može propovijedati poštenje, trezvenost, moral i porodične vrijednosti, a privatno se kurva, kocka, pijanči, te hapa gdje šta stigne. Hapanje je naravno loše, ali kurvanje, kockanje i pijančenje nisu obavezno loši. To je pitanje ličnih vrijednosti. Dakle, licemjerje se ne odnosi na neke objektivne, apsolutne vrijednosti, već na subjektivne vrijednosti koje čovjek ili društvo sebi pripisuje, a nije ih dostigao. Ovaj primjer sa političarem bi svakako bio jedan od primjera svjesnog licemjerja, jer ne vidim način na koji bi mogao pomiriti to što radi i to što propovijeda. Prvi primjer koji mi pada na pamet jeste Eliot Spitzer, nekadašnji guverner američke države New York. Čovjek je bio najveći borac protiv prostitucije dok se nije otkrilo da je redovno koristio usluge prostitutki. Odmah je došlo do provale. Komičari nisu prestajali sa zajebancijom, a Spitzer je naravno morao dati ostavku i napustiti političku karijeru.
S druge strane, čovjek može tvrditi i zaista misliti da nije rasista ili homofob, ali neka mu priđe crnac ili homoseksualac na 10 metara, zove policiju. Još ako sretne crnca homoseksualca - belaj. Mnogo je još primjera licemjera u domeni socijalnih pitanja, ne moram ih nabrajati. Licemjerje je uvijek postojalo, ali licemjerje današnjice je mnogo otrovnije od bilo kojeg licemjerja u istoriji. Zašto je tako? Licemjerje je u suštini laž, a danas je više laži nego ikada prije. Tako je i zbog podivljale političke ispravnosti. Podivljala politička ispravnost je jedan oblik licemjerja. Način na koji svijet istinski funkcionira je kao podzemlje koje ljudi ne vide, ili odbijaju vidjeti, ali ono je tu i temelj je svega što na njemu leži i na njega se oslanja. Međutim, način na koji svijet funkcionira je često veoma ružan i brutalan. Jedno je težiti plemenitim idealima, svjestan kako istinski stoje stvari, a drugo živjeti misleći da su ti ideali dostignuti, nesvjestan da nisu ni izbliza i odbijajući pogledati istini u oči. Naročito u razvijenim zapadnim zemljama, ljudi su nekako uvjerili sebe da su dostigli ideale demokratije, pravde, ravnopravnosti, obzira, pažnje i ljubaznosti, te da je svaki komentar koji ukazuje na suprotno teški prekršaj koji treba oštro osuditi i one koji govore takve gnusobe treba pod hitno linčovati. Ali, ni oni kao ni ostatak svijeta nisu ni izbliza dostigli te ideale, pojedinačno ili grupno i lako je moguće da ih nikada neće ni dostići. Nisu dostigle te ideale kod kuće, a u inostranstvu još manje. Jadna je majka zemljama kojima Zapad donosi promjenu režima, demokratiju, pravdu i blagostanje. Premda je licemjerje sada lakše raskrinkati nego ikada, ima ga više nego ikada. Svijet mora funkcionirati, ali se o tome ne može otvoreno i iskreno govoriti. Amerikanci (SAD je najmoćnija zemlja, pa su prvi primjer) ne žele znati o svim sranjima koje njihova zemlja čini po svijetu, kao i u samoj Americi, u njihovo ime. Zato se mora lagati i petljati, te zato komičari imaju pune ruke posla. Dakle, licemjerje je potrebno zbog protivrječnosti koje žive u ljudskoj psihologiji. Ne želimo znati za podlosti, pljačku, brutalnosti i lopovluke od kojih imamo koristi, jer to na ružan način dira naša osjećanja. Prihvatio sam licemjerje kao nešto što je u određenoj mjeri potrebno za funkcioniranje društva kakvo imamo. Ono što predstavlja novi i ozbiljan problem za mene jeste udar na ideale – kao da ljude sve više osvaja stav da su ideali ravnopravnosti i pravde zapravo nedostižna bajka i da možda treba dići ruke od njih, pa neće više biti ni potrebe za tako velikom i otrovnom količinom licemjerja. Ovaj stav ima težinu u mojim razmišljanjima, ali ne mogu ga u potpunosti prihvatiti, organski ne mogu. Kad god vidim da moćnici eksploatišu i gaze slabe, nemoćne i pitome, želudac mi se okreće. Ništa ne pomaže svijest o tome da slabi i nemoćni često nisu ni zaslužili ništa bolje, jer i oni kao moćnici nose iste moralne defekte, samo ih nemaju priliku u istoj mjeri ispoljavati. Kako god bilo, mislim da i dalje trebamo težiti civilizacijskim idealima i izdizati se iz prirodnog ustrojstva koje nalaže pljačku i dominaciju jakih na slabim i mislim da ne trebamo prihvatati hijerarhijsku strukturu ljudskog društva kao nešto bogom dano i kao najbolje što možemo postići.

29.01.2019.

Evolucija

Često se govori, evolucija je uradila ovo, razvila ono, izabrala, favorizirala, nagradila, kaznila i tako dalje. Ovako se govori radi pojednostavljenja priče, ali to nezgodno personificira evoluciju, kao da je ona neki agent koji nešto odlučuje i djeluje. Evolucija je proces, koji ima svoja pravila određena zakonima fizike i u okviru kojeg nastaju, mijenjaju se i nestaju živa bića. Ona nema nikakve težnje, niti vrši pritisak na bilo koja bića da se mijenjaju. Živa bića mutiraju pri razmnožavanju – mijenjaju se sama od sebe uslijed grešaka u kopiranju genetskog koda. Dakle, ne može pojedinačna, formirana životinja mutirati i izmijeniti svoj genetski kod postajući mutant. Mutant je nastao prilikom vlastitog začeća i rekombinaciji genoma roditelja, te ima genetske osobine koje se razlikuju od roditelja. Zatim, u skladu sa uvjetima koji vladaju u okruženju u kojem se ta živa bića nalaze, pokaže se da li su ove promjene korisne ili štetne. U ogromnom broju slučajeva one su štetne. Ako su dovoljno štetne, mutant ne uspije dovoljno dugo preživjeti da bi se razmnožavao, ili niko neće s njim da se razmnožava i ova mutacija nestaje. Međutim, ako je mutacija korisna i donosi bitne prednosti organizmu koji je rezultat mutacije, ona će se nastaviti i predstavljat će maleni, ali značajni korak ka novoj vrsti. Dakle, sve se samo odigralo, nije bilo nikakvog trenera, navijača, sudije, niti komisije koja bi donijela bilo kakvu odluku. Isto tako, bez mutacija, uvjeti u kojem životinje žive mogu se promijeniti, a u ogromnoj većini slučajeva svaka promjena u okruženju životinja koje su bile dobro prilagođene štetna je. Ako je promjena dovoljno ekstremna, to može voditi izumiranju vrste. Za konkretnu vrstu nema spasa, ali mutacije mogu proizvesti nove vrste koje će nastaviti živjeti prilagođene novim uvjetima. Ako je promjena okruženja ekstremna i brza, to obično završava masovnim izumiranjima i samo najjednostavniji oblici života se nastavljaju. Svakome ko shvata šta evolucija predstavlja, sve ovo nije ništa novo. Međutim, stalno predstavljanje evolucije u redovnom govoru, makar samo radi pojednostavljenja, kao agenta koji vrši pritisak i odlučuje o životu, smrti i izmjeni vrsta može voditi iskrivljivanju shvatanja evolucije na suptilne i teško primjetne načine, pripisujući joj neki oblik djelovanja. Evolucija je samo statistika, ništa više, statistika umobolno masovnih i složenih pojava. S naučne strane, evolucija je opis... s obzirom da je rezolucija ovog opisa još uvijek prilično niska i slika je mutna, rekao bih da je evolucija pokušaj opisa nastanka i razvoja života na planeti, ali daleko najbolji pokušaj. S druge strane, kada razmišljamo o evoluciji – nastanku i razvoju vrsta, skloni smo razmišljati u ogromnim skokovima, pa ćemo razmišljati kako je nastalo oko, krilo ili peraje, kao da se to desilo u 6 dana, te ćemo zanemariti ogroman broj sitnih koraka i pomaka koji su vodili razvoju tih organa tokom više miliona godina. Kada su se ti organi razvili, svi međuorgani su već odavno bili nestali i sada nema primjera međukoraka za razvoj naprimjer oka. U početku je vjerovatno nervni sistem nekog primitivnog organizma imao mali broj fotosenzitivnih ćelija koje nisu bile štetne, ali ni korisne za bilo šta. Ne mora se svaka mutacija održati samo ako je korisna. Nekada je dovoljno da nije štetna. Ponovo, nema nikakve komisije koja će reći – Ne, ovo ne služi ničemu, izbacuj to! – Nakupine ovih fotosenzitivnih ćelija su se počele povećavati, a organizam je na krajnje primitivan način počeo primjećivati promjene u intenzitetu svjetlosti koje pogađaju fotosenzitivne ćelije. Ovo je uskoro (svako uskoro u kontekstu evolucije obično znači najmanje više hiljada godina) postalo korisno jer su se mogle primjećivati kretnje u okruženju, od kojih su neke bile prijetnja, a druge prilike za hranjenje. Ko zna ko je prvi razvio ove sposobnosti, plijen ili predator. Nakupine fotosenzitivnih ćelija su postajale sve veće i korisnije i tada su stvari postale zaista komplikovane, te dalje ne mogu ni spekulirati o razvoju oka. Prepustio bih to Richardu Dawkinsu. U svakom slučaju kada je nastalo oko, to je bio tako koristan organ da su preživjele samo vrste koje su imale neki oblik ovog organa. Jedine životinje koje nemaju oči su one koje žive u vječnom i potpunom mraku.
Evolucija je reaktivan proces, što znači da ne potiče nikakva zbivanja već reagira na zbivanja. Da pokušam to objasniti na primjeru peraja koje su razvili morski sisari. Drevnim sisarima koji su živjeli u blizini vode i od kojih su nastali kitovi i delfini bilo je od velike koristi da razviju peraja. Opet ću razmišljati u ogromnim evolutivnim skokovima jer moram zanemariti ogroman broj sitnih promjena koje su vodile ove sisare nazad u more i koje su im podarile peraja. U retrospektivi je lako zamisliti da su ti uvrnuti sisari plivajući u plićacima i pokušavajući nešto uloviti osjećali silnu potrebu za perajama i da je to proizvelo odgovarajuće mutacije u njihovim reproduktivnim ćelijama, ili da je neka eksterna sila vršila pritisak u tom smjeru. Ne, mutacije su se dešavale slučajno, a održale su se korisne, dok su nemilosrdni uvjeti okruženja, određeni zakonima fizike i hemije, uništili i izbrisali sve ostalo. Malo po malo, njihovi udovi su poprimali oblik peraja. Lako je doživljavati ovaj proces kao nešto čime upravlja neka volja, a mi ljudi smo skloni tome.
Ko zna, možda je zapravo sve to božje djelo, a bog se neumorno igra i eksperimentiše. Samo, svaki put kada uvedem i takvu mogućnost, neumitno mi iskoči pitanje – A kako je nastao bog? Ko je njega stvorio, ako nije nastao u procesu koji je u suštini evolucija i kako je onda taj nastao? S druge strane, ako i jeste bog na djelu, uzrokujući promjene i upravljajući procesom, ne postoji nikakav uvid u način na koji on to radi niti spekulacija u tom smislu, pa je bespredmetno i razmišljati o tome. Ako je pak bog zadao zakone fizike na početku Univerzuma i pustio da se stvari same razvijaju, opet nema smisla o tome pričati dok ne otkrijemo da je tako i budemo u stanju dalje istraživati. Sve to odmah diskvalifikuje boga za bilo kakvu dalju diskusiju. Ima samo smisla govoriti o mehanizmima koje poznajemo ili posredno naslućujemo kroz naučna istraživanja. Ako nauka nekada otkrije boga, prvi ću se zanimati za to. Možda ćemo i mi nekada steći znanje koje će nas učiniti bogovima. Već sada otkrivamo načine da se miješamo u dizajn i genetiku vrsta. Za 100, 200, 1000 godina, možda ćemo rutinski stvarati nove vrste, a sebe unaprijediti u superheroje, tj. antičke bogove. Na kraju da samo kažem još ovo: Govorio sam o evoluciji kao nastanku i razvoju života na zemlji. Međutim, to je samo mali dio jedno mnogo veće evolucije – evolucije Univerzuma, procesa u kojem nastaju galaksije, zvijezde i planete, te život kao kruna procesa, najsloženija i najfascinantnija od svih pojava za koje mi znamo. Crna rupa je misterija i nepoznanica, te predstavlja ekstrem fizičkog svijeta i same stvarnosti, ali ako je ikada podrobno istražimo ne vjerujem da ćemo zaključiti da je izbliza tako složena i zanimljiva kao naš mozak.

29.01.2019.

Ispod dobra i zla

Niče je pisao pod nešto drugačijim naslovom. Ne znam sada šta je tačno o tome pisao, davno sam čitao Niče(t)a, a i nisam ga tada najbolje shvatao. Možda bih ga sada bolje razumio, ali ne pada mi na pamet da ga ponovo čitam. Dakle ovo što ću ja sada pisati možda ima, a možda nema nikakve veze sa onim što je pisao Niče i govorio Zaratustra. Ne znam ni kojeg ga vraga uopšte spominjem. Valjda ako neko od vas 7-8 koji ovo pročitate prepozna Ničetova trabunjanja. Inače Niče mi je zakletva, Ničeta mi mog.
Dobro i zlo? Oni ne postoje izvan ljudskih priča koje pričamo sebi, baš kao ni ljubav. To ne znači da nisu stvarni. U okviru ljudskih priča i života oni postoje i veoma su važni. Međutim, bitno je shvatiti kako su nastali, koliko su trajni i mogu li nestati. Da pokušam prvo dati jednostavne definicije dobra i zla unutar konteksta ljudskog društva i razmišljanja: - Dobro je sve što čovjek radi, a pomaže drugome. - Ovo je malo stroža definicija nego da kažem - dobro je sve što ne nanosi zlo. - I to je nešto, ali za mene nije dovoljno, jer ponekad nečinjenje ne izgleda mnogo bolje od nanošenja zla. Nečinjenje često može izgledati kao prećutno odobravanje svakakvih vrsta zvjerstava.
Šta je zlo? - Zlo je sve što čovjek čini, a nanosi fizičku ili psihičku štetu, povredu i bol drugome, a ne radi se o jasnoj samoodbrani. – Ova se definicija može, a možda i treba proširiti i reći - ... povredu i bol drugome biću sa nervnim sistemom koje je sposobno da pati. Mnogi bi rado isključili životinje iz ovoga, jer bi nas konzumiranje šnicli i bataka učinilo zlim. Žao mi je, ne može. Jesmo zli, ali ne u potpunosti. – Definicija se može i skratiti, te samo reći – Zlo je nanošenje patnje. – Nije bitno da li se braniš ili svetiš, ali ako činiš nešto što nanosi patnju, činiš zlo, makar zlo činio nekome ko je također zao. Nekada je dobro činiti zlo.
Ljudska psiha i društvo su veoma složeni pa postoji bezbroj primjera od jednostavnih i jasnih do izuzetno nijansiranih i suptilnih. Čovjek može i nehotično, ne znajući, nanositi zlo. Ponekad neznanje nije izgovor, ponekad jeste. Pokušat ću nabrojati sve emocije - izvore zla u čovjeku i razmotriti odakle potiču i šta su. Uključit ću i neke ljudske osobine koje smatramo lošim, ne obavezno zlom, u smislu da ne moraju nikome nanositi nikakvu patnju, ali svi se slažemo da ne valjaju. Poslije ću se pokušati pozabaviti i dobrom, što će vjerovatno biti nešto teže.
1. Agresija. Šampion sveg zla. U svojim raznim oblicima ova emocija je odgovorna za ogromnu većinu patnje koja se osjeća na planeti. Mnoge emocije mogu izazvati agresiju, ali bez agresije obično nema zla. Životinje agresiju uglavnom znaju ispoljiti samo na jedan način – fizičkim nasiljem, a mi smo otišli dalje te možemo biti agresivni a da nikoga ni prstom ne dotaknemo. Svi nosimo u sebi agresiju, premda različitih nivoa. Zašto nosimo ovo sjeme zla? Zato što je nama, živim bićima, agresija donosila i donosi velike koristi i poboljšava šanse za opstanak. Sve što poboljšava šanse za opstanak i razmnožavanje, ne samo da će ostati u nama, već će predstavljati i izvor zadovoljstva. Znači agresija je alat i pokretač vršenja nasilja i samo je proizvod evolucije u nasilnom Univerzumu. Uopšte ne bi imala nikakvu negativnu konotaciju da nema bića koja su sposobna da pate od toga nasilja i da daju ovu ocjenu – nas.
2. Strah. Premda je ova emocija obično reakcija na zlo i nasilje, ona je paradoksalno odgovorna za mnogobrojna zla i jedan je od najčešćih okidača za agresiju. Iz straha te mogu ubiti i zbog straha ću nepokretno gledati dok te neko ubija i neću ti pomoći. Nisam siguran šta je gore. Jasno je naravno odakle potiče ova emocija – od potrebe spašavanje vlastite guzice od različitih prijetnji.
3. Sebičnost. Nije tako direktno zlo koje nastaje zbog sebičnosti, ali jasno je da moja sebičnost tebi nanosi štetu, bilo da neću da podijelim bananu s tobom ili odbijam s tobom podijeliti neko znanje. Evolucija je ljubitelj sebičnosti jer se takmičimo kao živa bića za opstanak i pravo na razmnožavanje, pa ako ne dijelim dragocjene resurse sa svojim takmacima, poboljšavam svoje šanse. Poslije ćemo vidjeti da je evolucija, naizgled paradoksalno, također ljubitelj velikodušnosti. Pohlepa je veoma slična sebičnosti, uz jednu ključnu razliku - možeš biti sebičan, ali zadovoljan količinom novca, odjeće i hrane koju posjeduješ. Jednostavno ne želiš dijeliti to što imaš. S druge strane pohlepa uključuje i komponentu neutažive gladi i zapravo je otrovniji i pogubniji oblik sebičnosti.
4. Lijenost. Zašto nam se ne sviđa ova osobina? Zato što je parazitska. Ako si lijen i živ, to znači da neko drugi za tebe radi, a ti to koristiš kao pravi parazit ne pružajući ništa zauzvrat. Međutim, lijenost je posljedica potrebe za štednjom energije. Živa bića uglavnom žive u stanju hronične oskudice. Hrane, na prvom mjestu, nikada nema dovoljno i razbacivanje energijom je prava ludost. Lezi bolan, ne mrdaj! Milioni godina evolucije su ugradili ovu težnju u nas, a mi je nažalost ne možemo tek tako odbaciti samo zato što više ne oskudijevamo u hrani i zato što ima tako mnogo stvari koje bismo mogli raditi, baš kao što ne možemo odbaciti agresiju i strah zato što više nema velike potrebe za njima.
Neko će se sjetiti još stavki za uključiti, ali dosta od mene za ovaj tekst. Sve naprijed pobrojano samo su različiti aspekti nagona za samoodržanje i ne može ih se smatrati nekim apsolutnim zlom izvan konteksta ljudskog života i razmišljanja. A da vidimo šta su dobre osobine i emocije kod ljudi...
1. Ljubav, u svakom obliku. Osjećati i pokazivati ljubav je svakako dobra stvar, premda i to nekada nekome može ići na živce. Svijet je pun neuzvraćenih ljubavi. Kako je ovaj osjećaj nastao? Ne treba posebno objašnjavati ljubav prema djeci, to je najlakše. Produžavaju život našim genima i programirani smo da ih štitimo, da im pomažemo, da ih podučavamo i pripremamo za što uspješniji život. Pri tome smo pažljivi i nježni prema njima i iz takvog odnosa je lako izrasla furka nazvana ljubav. Također je u interesu djeteta da bude naklono i privrženo roditelju od kojeg mu opstanak i sve ostalo u životu ovisi. Seksualni partner je također bitan svakom ljudskom biću jer ih veže isti interes produženja života vlastitih gena. Razvili smo se kao društvena bića koja žive u plemenima, te svoju naklonost proširujemo na veći krug ljudi, naravno sa nižim intenzitetom. Svi ovi iskonski i primitivni interesi su i dalje u nama, ali su maskirani debelim naslagama psiholoških i kognitivnih konstrukta, da ne kažem felševa, koji su počeli živjeti svojim životom, pa je danas moguće voljeti nekoga bez ikakvog samo-interesa, ne očekujući nikakvu korist za sebe i svoje gene. Razvoj softvera je fascinantna stvar.
2. Empatija ili saosjećanje. Kada se belaj dešava nekome ko nam nije rod, potpuni stranac, projeciramo to na sebe, tj. zamišljamo automatski kako bi bilo da se to nama dešava, pa se loše osjećamo. To je evolutivno porijeklo empatije. Usložnjavanjem ljudskog uma i ova emocija je dobila gomilu novog prtljaga, pa sada ljudi ne samo da saosjećaju, već su spremni i pomoći i sve to ostavlja dojam plemenitosti.
3. Velikodušnost. U početku je kao ljubav bila ograničena na uzak krug ljudi i vlastito pleme, jer je velikodušna osoba uvijek mogla dobiti nešto zauzvrat. Ili će pripadnik istog plemena sljedeći put uzvratiti velikodušnost kada nam bude presudno potrebna, ili će moji potomci i rođaci imati koristi od moje velikodušnosti, što je automatski korist i za mene. Dakle, premda je u interesu jedinke da bude sebična, to ima svoja ograničenja i često je veća korist od velikodušnosti. Moderni čovjek je i ovo podigao na viši nivo, pa velikodušnost iskazuje kada zaista to njemu ne donosi nikakvu korist i ponovo nastupa kao plemenito biće.
4. Šta je još dobra osobina? (Da ih bude barem isti broj kao i loših.) Jaoj, bojim se da mi više ništa ne pada na pamet. Sve ostale dobrote bi zapravo bilo izvedeno iz naprijed pobrojanog. Aha, znam! Humor – sposobnost za smijeh i nasmijavanje. Čitave knjige su napisane na temu smijeha i humora, te ne bih pokušavao sa nekim brzim pojednostavljenjem. Samo ću reći da je humor fenomenalan. Volim nasmijavati i volim da me se nasmije. Ne mogu vjerovati da se nisam humora odmah sjetio. Naravno, oprezno s humorom. U pogrešnim rukama ili u pogrešnom prostor-vremenu može nanijeti ozbiljnu bol.
Mi smo i dobri i zli. Rijetko smo dosljedni u bilo kojem, ali nije nas ni za to kriviti. Previše smo krhki. Digli smo malo glavu iz blata golog opstanka i možemo njegovati ideale dobra i suzbijati zlo, ali ne smijemo zanemarivati da zlo živi u nama, ne kao neka zaraza iz pakla koju nam prenosi nečastivi, već kao praiskonski i integralni dio našeg bića. Ne smijemo se ni zavaravati da ćemo ga brzo i lako odbaciti, ili još gore, da smo to već učinili a samo su neki izrodi još uvijek zli. Veoma lako je moguće da se nikada nećemo tako suštinski izmijeniti da bismo potpuno izbacili zlo iz sebe, a moguća je i regresija u slučaju sloma civilizacije, kada opstanak ponovo postane ozbiljan problem. Ovo je moje mišljenje. Vidjet ćemo da li se slažem s njim kada pročitam ovo što sam napisao.

28.01.2019.

Trava

Marihuana, ili trava, smatra se vodiljom ka težim drogama. Kada ih se pritisne, ratoborni protivnici marihuane uvijek se posluže ovim argumentom – kako trava vodi težim drogama. Prije nego što se pozabavim ovom tvrdnjom, da vidimo da li postoji nešto drugo za šta možemo optužiti travu? Mislim da postoji, ali nema toga mnogo. Nikada nisam čuo da se neko napušio pa otišao kući, izvadio dvocjevku iz ormara i raznio ženu i djecu pa sebi glavu, čak ni da je neko napušen namarao ženu. Nikada nisam čuo ni to da se neko nadundulio pa autom pregazio čovjeka. Dakle, može se ustvrditi da trava ne izaziva mnogo štetnih efekata, svakako manje od alkohola ili duhana. Ne izaziva ni ovisnost, možeš je ostaviti kad god hoćeš. Međutim, nije ni potpuno bezazlena. Kada sam prije mnogo godina intenzivno pušio travu, sve više je proizvodila paranoje kod mene, dok je nisam potpuno ostavio. Kod mnogih ljudi se ovo vrlo rijetko dešava i nemaju potrebu da ostavljaju travu. Ja sam morao. Također, nije u potpunosti jasno kako taj ključni sastojak marihuane – THC djeluje na mozak, no, ponovo, skoro sigurno je benevolentniji od alkohola ili nikotina i štetni efekti nisu tako ozbiljni. Evo ja nisam ostao paranoidan, još da me hoće prestati pratiti ovi šupci iz tajne službe. S druge strane, marihuana ima dokazana ljekovita svojstva i mnoge industrijske primjene. Dakle, ova biljka nikako nije zaslužila pravni status koji ima u mnogim društvima na svijetu, premda se to mijenja zadnjih godina i potpuna legalizacija vjerovatno nije daleko u budućnosti. Na kraju se sve svodi na individualni izbor - ako ti prija, duvat ćeš, ako ti ne prija, nećeš. Čemu kriminalizacija? No to je posebna priča koja sadrži istorijat poznat svakome koga je dovoljno interesovalo da se informiše.
Kada sve ove argumente, kojima je teško protivrječiti, izložimo pred gorljive protivnike marihuane, oni će izvaditi posljednji adut: Marihuana vodi težim drogama. Ovo je nažalost tačno, ali ne na način kako oni to možda zamišljaju. Ne vodi marihuana težim drogama tako da će neko pušiti travu i osjetiti organsku potrebu da se uroka heroinom ili ušmrče kokain. Neće trava uzrokovati ništa takve prirode, niti će navesti na razmišljanje o težim drogama. Problem je okruženje, ljudski element koji je ponekad prisutan kada se nabavlja i puši trava. Ljudi koji imaju travu, ponekad imaju i neku težu drogu, ili su blizu njih ljudi koji nose teže droge. Jebi ga, trava se nabavlja od dilera koji u isto vrijeme prodaju i tešku artiljeriju. I tako mi svi lijepo pušimo gandžu, furamo divne furke i pucaju nas fleščine, a onda neko iznese prijedlog da se proba nešto drugo i izvuče iz džepa kesicu sa bijelim prahom. (Taj neko je obično diler, jer običan narkoman neće rado dijeliti svoj džank.) Svima zasjaje okice, radoznale ili znalačke, svejedno je. Ljudi su bića veoma sklona konformizmu, to nam je evolutivni program, i ne znam koji je postotak osoba koje će prihvatiti taj novi prijedlog, ali bojim se da je značajno iznad 50% kada počnu nagovaranja i ohrabrivanja, uz lagane subliminalne ucjene kojima se implicira da nisi raja ako ne probaš i da razaraš furku i bacaš u crnjak. Tada razmišljam – Kad smo već tu i već se drogiramo, zašto da ne. Mlad sam i neuništiv, a i zaboli me kurac za sve. A i zanima me kako je to. Da, daj i meni da probam. – A podsvijest razmišlja – Ovi ljudi su mi neviđeno važni. Njihov stav prema meni je jedna od najvažnijih stvari koje postoje u mom životu i sve ću učiniti da taj stav bude povoljan. A i zanima me kako je to. – Zatim i svijest i podsvijest razmišljaju – Jeeeebooo teeee, kako je ovo dobrooooo!!! – i čovjek se nađe na pragu novog života koji je redovno za hajfiša. Kako je zajebano kad se čovjeku nešto svidi.
Srećom, prisustvo dilera i ostali faktori koji potiču na uživanje teških droga nisu tako česti u grupama koje duvaju marihuanu, tako da za mnogo ljudi marihuana uopšte ne vodi težim drogama. Ljudi dundule i normalno žive. Da društvo ne drži marihuanu u istom košu kao i teške droge, možda bi marihuana manje vodila težim drogama. Možda je to najbolji argument za legalizaciju marihuane.

10.01.2019.

Je li sada bolje/gore?

Uspoređujem 1980-e i današnje vrijeme. 1980-e su referentne godine za moju generaciju. Tada smo išli u srednju školu i postali punoljetni. Te godine vidimo kao zlatno vrijeme. Rane devedesete su ratne godine, dakle čabar, a sve ove poslijeratne godine su nekako strpane u isti koš, tako da mi kasne devedesete nekako dođu iste kao i kasne dvijehiljadedesete i sve ih poredim sa osamdesetim. Teško je odgovoriti na ovo pitanje. To je za svakoga subjektivna stvar. Ja sada nisam isti čovjek koji sam bio tada. No određena doza objektivnosti se ipak može unijeti u diskusiju. Neki dan sam sjedio sa Čušom i raspravljali smo o ovome. Čušo je „malo“ tvrdoglav čovjek i kada jednom donese čvrsto mišljenje o nečemu, teško ga je makar malo poljuljati i pomjeriti. Neću sada razmatrati koliko je to dobro ili loše, ali svakako je loše kada se ne slaže sa mnom. Elem, Čušo smatra da je osamdesetih bilo bolje, ili manje loše, a da je danas čisti užas. Ok, možda bih se mogao i složiti sa tom tvrdnjom ako se daje ukupna ocjena stanja u društvu i ljudskog zadovoljstva/nezadovoljstva. Čušo je veoma oštrouman i informiran, te sjajno zapaža i analizira probleme u društvu. Međutim, ono što Čušo odbija priznati i dozvoliti jeste da postoje stvari koje su danas bolje nego prije. Ili, ako ne može osporiti da nešto jeste bolje nego ranije, tada umanjuje ili negira značaj takvih stvari. Bandoglavac prgavi!
Hajde da vidimo malo šta je bolje, a šta gore danas nego u osamdesetim:
Idemo prvo sa onim što ne valja. Sigurnosna situacija. Stanje je bez ikakve sumnje ili debate mnogo, mnogo gore i crnje. Često smo žrtve kriminala, slušamo o kriminalu na sve strane, ne uživamo nikakvu zaštitu policije, čak obratno, policija je samo još jedna od strana od kojih se osjećam ugroženo, premda manje nego od bandita, provalnika i jalijaša. Dalje, vlast i državni aparat su u stravičnom stanju. Korupcija i nesposobnost teku sa vrha i ne zaustavljaju se do zadnjeg činovnika. Pravosuđe je ili nemoćno i nesposobno ili podjednako korumpirano, te ne čini bog zna šta da malo steše korupciju, ako već tu zvijer nije moguće uništiti. Javna infrastruktura je u katastrofalnom stanju. Vodovod je sav izbušen. Ceste su poligoni sa zamkama. Prostor za parking je potpuno neadekvatan, pa i trotoari uglavnom služe toj svrsi, a pješaci nek' se jebu lagano. Fasade na zgradama se raspadaju. Politička situacija, koja u velikoj mjeri utječe na sve naprijed spomenuto, jednostavno je kataklizmična. Ne vjerujem da bilo koga treba uvjeravati u to. Premda se politički ciljevi uvelike razlikuju među ljudima u BiH i često su potpuno oprečni, siguran sam da će se svi složiti da je politička situacija veoma loša. Možda su samo neki političari zadovoljni kako stvari stoje. Nije ni osamdesetih politička situacija bila sjajna, ali danas je mnogo gore. Zagađenost? Ne znam da li je po tom pitanju danas gore, ali nije bilo dobro tada, niti je dobro sada. Postoji nekakvo brutalno ozračje danas u ovoj zemlji, a možda i šire. Kao da su ljudi sebičniji i pokvareniji, te kukavniji. Prije bi se reklo: „Nek' komšiji crkne krava“, a danas bi to bilo: „Nek' komšiji crkne krava, žena i djeca, a zatim i on sam od masne kolere, u teškim mukama.“ Čovjek često osjeća da nije okružen dobrim ljudima. Naravno, razlog je zato što su agresivni i brutalni ljudi mnogo glasniji i primjetniji od umjerenih, duševnih i dobrih.
Šta je to bolje danas? Zar ima nešto bolje danas? Pa ima, itekako ima. Za početak, bolje se i bogatije jede. Klopa je daleko obilnija i raznovrsnija nego osamdesetih. Ja sam kao malo dijete uglavnom doručkovao hljeb udrobljen u zašećereno mlijeko, pa onda kasnije u životu za doručak namažem malo džema ili pavlake, povremeno sa nekim suhomesnatim proizvodom. Ponekad sam i jaja jeo, ali ne baš kad god mi se ćejfne. U svakom slučaju obroci su bili količinski dostatni, ali jednostavni, jednolični i kvalitativno siromašniji. Danas, kad iznesemo arsenal za doručak, sto se razvaljuje od namaza, suhomesnatih proizvoda, sireva, jaja, salate, ajvara, majoneze, pašteta, Nutele, sokova, mlijeka itd. Tri vrste voća su u svakom trenutku na raspolaganju. Uvijek sam volio banane, ali rijetko sam ih jeo kao dijete i praznik je bio kada bih ih se dočepao. Danas su tako lako dostupne da mi ništa posebno ne znače. Ma uzmimo samo hljeb i ne moramo dalje pričati. Nema kakve vrste hljeba se ne mogu kupiti, od kojih su neki tako ukusni da se ništa i ne mora s njima jesti. Kao kolači. Možda će me sada neko zajebati tako što će reći da je prije hrana bila zdravija i prirodnija, ali ne dam se ja tako lako i jeftino zajebati, te ću na taj komentar reći: „Nije tačno!“ Sada je hrana zdravija i informacije o sastavu hrane su dostupnije i transparentnije. Problema sa ispravnošću i porijeklom hrane ima i uvijek ih je bilo, ali neće me niko uvjeriti da je osamdesetih bila bolja situacija sa prehranom. Naravno, kvalitet ishrane je u samom vrhu liste kriterija prema kojima se ocjenjuje kvalitet života. Dalje, privatna imovina. Imamo više stvari koje su bolje i vrjednije. Jedino što umanjuje ovu civilizacijsku gotivu je plansko zastarijevanje, ali to više pogađa ekologiju nego naš standard života. Automobili su bolji, brži i ljepši. Ima ih mnogo više, što znači da više ljudi posjeduje automobil. Zato se i ne može više hodati trotoarom. Televizori su nam bolji šesnaest hiljada puta, kao i svi kućni uređaji. Imamo kompjutere! Imamo pametne telefone!! Imamo Internet!!! Samo ovih zadnjih par stavki stvara ogromnu prevagu na strani današnjice. Mogla bi se oveća knjiga napisati samo o blagodetima koje ljudima daje Internet, a ovdje bih samo naveo edukaciju kao jednu od najvećih. Zabava i sport su također na višem nivou, bilo da se uključujemo u takve aktivnosti, ili ih posmatramo. Sportskih terena ima više nego ikada, možda ne adekvatno veličini grada poput Sarajeva, ali više nego prije. Na TV-u gazilion kanala koji prikazuju program 24 sata na dan, a još je i YouTube tu. Čušin komentar na mnoge od ovih konstatacija jeste da nije ova država zaslužna za sve to – k'o biva to su tekovine ljudske civilizacije. OK, ova država možda nije proizvela sve ove efekte, ali nije ih ni spriječila - možemo i tako gledati na stvari. Nije bitno ko je šta učinio ili spriječio. Sada se razmatra kako živimo u ovoj zemlji. Čušo je spominjao i slobodu kao nešto čega je prije bilo više. Ne bih se složio sa tom tvrdnjom. Postoje neke slobode kojih danas ima više, ali sloboda se može na različite načine definirati, posebice u različitim erama, i pitanje je koliko slobode čovjek treba imati, tako da ne bih o tome sada mnogo raspravljao.
Bez obzira na sve ove, rekao bih objektivne činjenice, sve se opet svodi na ljudsko očekivanje i subjektivno poimanje. Nekome je možda politička ili sigurnosna situacija daleko najvažnija, što automatski znači da ukupna ocjena glasi: danas je mnogo gore. Ja nisam definitivno opredijeljen, a sumnjam da ću ikada i biti. Moja dubioza se ne odnosi samo na BiH, već i na ljudsko društvo u cjelini. Nekada mi se čini da živimo u najboljem mogućem vremenu, a onda razmišljam da je sve na silaznoj putanji pravo u ponor. U konačnici, ovo je svakako samo materijal za debatu, čisto akademska priča koja ne može imati neki praktičan ishod. Nisam spomenuo ekonomsku situaciju, zato što je blesava. Država ima mnogo manje industrije i proizvodnje, ali čini se da novca ima više. Više faktora je utjecalo na to: dijaspora, strane firme i organizacije koje ovdje posluju, donacije, globalizacija, krediti koje nikada nećemo vratiti... Zdravstvo je još jedna stvar kod koje nisam jasno opredijeljen. Od silnih kritika na račun zdravstva, lako je pomisliti da nikada nije bilo gore nego danas, niti može biti gore, koliko je grdno. Međutim, i u zdravstvu postoji napredak. Tačno, danas se čeka 6 mjeseci na MRI pregled, ali prije 30 godina kod nas nije ni postojao MRI pregled. Danas čovjek može dobiti operaciju na srcu u nekoliko medicinskih centara u BiH. Prije 30 godina, nije bilo nijednog takvog centra. Dakle, mi smo nezadovoljni zdravstvom u odnosu na naša očekivanja i želje, koje su možda i opravdane, ali u odnosu na osamdesete moglo bi se ustvrditi da je zdravstvo unaprijeđeno, a svakako je značajno širi raspon medicinskih usluga koje se mogu dobiti. Čušin problem je usporedba sa daleko uspješnijim društvima koja su sve uredila na mnogo bolji i efikasniji način od nas, u kojima ljudi mnogo kvalitetnije žive. Mnogo je faktora, istorijskih i tekućih, koji proizvode razlike među društvima i mnoge knjige su napisane na tu temu. Mi nismo imali mnogo sreće, ali moglo je biti i mnogo gore. Čušo ima snažnu i veliku dušu, sa urođenim osjećajem i žudnjom za pravdom, i premda ni on niti ja nismo siromasi i lijepo živimo sa svojim porodicama, ipak nismo imuni na okruženje u kojem živimo i koje je u dobroj mjeri sjebano. Nemamo pravo zanemariti tu činjenicu, niti to činimo, ali ne treba ni biti pretjerano negativan i poricati dobre aspekte našeg društva. Za skup očekivanja na nižem nivou, ovdje se odlično živi. Ne kažem da očekivanja ne treba podizati, ali treba biti svjestan da rastu i da to može biti razlog zašto ljudi nekada ne vide da napredak postoji. Očekivanja prestižu napredak, pa nam se čini da je imamo nazadak. Što se tiče vlasti i vladajućih struktura, koliko god užasni bili, mišljenja sam da im treba priznati kada učine nešto dobro, te ohrabrivati ih kroz razne društvene mehanizme da čine više dobrog, a manje lošeg. Čušo nije tome sklon i sve beskompromisno boji općim dojmom i ocjenom vlasti, koja je duboko i otrovno negativna (sasvim opravdano), ali evo u čemu je problem: Ako bismo mi sada oborili aktuelnu vlast, neće se ljudi spontano organizirati i ovdje napraviti utopiju, neku Šangri-La, već će se uspostaviti isti poredak, sa istim nepravdama i problemima, ali uz neminovni nazadak koji nastaje pri svim velikim društvenim nemirima i poremećajima. Obaranje bilo čega jedino ima smisla ako postoji plan za unaprjeđenje, za nešto što će zamijeniti to što obaramo, a taj plan mora biti realističan. SDA je katastrofa? Jeste, u to nema sumnje, ali gdje su bolji ljudi koji će uzeti stvari u svoje ruke i sve urediti kako treba? Možemo li mi bolje od SDA u situaciji u kojoj se nalazi zemlja i sa ljudima koji u njoj žive? Nisam siguran. A zašto je bitno donijeti sud o ovim stvarima? 'Nako.... Nije bitno.

04.01.2019.

Strah od mraka

Svijet je drugačiji noću. Mi smo drugačiji noću, tačnije u mraku. Kada se ugasi svjetlo kao da je neki prekidač spušten i u mojoj glavi. Dobro poznati stan, utočište i dom postaje prijeteće okruženje. Svjestan sam ja savršeno da nema ničega u mraku. Ne mislim da postoje duhovi, utvare, demoni ili bilo šta slično. Međutim, nagledao sam se horor filmova, mnogo štošta mi je utisnuto u umu i ono čega se plašim jeste halucinacija. Neće mi mnogo vrijediti to što se samo radi o halucinaciji ako u mračnom stanu na kauču u dnevnoj sobi ugledam demona kako se sablasno krevelji. Pokosit će me infarkt isto kao da je demon zaista tu. Dakle, bojim se vlastite mašte i mozga koji bi se mogao gadno našaliti sa mnom. Jedan od psiholoških felševa od kojih ljudi pate jeste da automatski vjerujemo u sve što čujemo ili vidimo. Tek kasnije moramo retroaktivno nepovjerovati (ili bih trebao reći ponevjerovati?) ono što smo isprva povjerovali. Naprimjer, ako vam kažem da sam jučer skočio sa krova svoje četverokatnice uz četverostruki salto, osmostruki aksl i savršeni doskok izazvavši aplauze i ovacije 15 hiljada ljudi koji su se okupili da me gledaju, prvo ćete mi povjerovati, ali ćete tako brzo to retroaktivno nepovjerovati da nećete ni primijetiti da ste prvobitno povjerovali u jednu takvu nečuvenu laž i budalaštinu. Ali ovo je lako. Malo je teže nepovjerovati da je halucinacija stvarna, pogotovo dok halucinacija traje. Čak i kada razumom, sviješću znaš da halucinacija nije stvarna, postoje i dalje ogromni dijelovi uma koji to ne znaju i koji reagiraju i proizvode efekte kao da je halucinacija stvarna, a jedan od efekata bi mogao biti i infarkt. Iz istog razloga horor filmovi proizvode strah i emocionalnu reakciju kod ljudi. U suprotnom ne bi ni postojali, niko ih ne bi pravio.
Dakle ja sam čovjek u drugoj polovini četrdesetih godina koji se boji mraka. Nemam u društvu mačo status, ali ne vjerujem ni da bi me mnogo ljudi okarakterisalo kao pizdu. Međutim, eto bojim se mraka. Bojim se ja i mnogih drugih stvari, tako da svakako posjedujem neke odlike zadnje pizde, no krijem to što bolje mogu. Nisam se uvijek u životu bojao mraka, bilo je perioda kada se nisam bojao. Bojao sam se kao dijete, pa se onda nisam bojao neko vrijeme, pa onda opet da, pa ne, tamo 'vamo, sada se opet bojim. Ovih dana sam navukao nekakav stomačni virus koji me je polomio tokom prethodna dva tri dana. Ničega se nisam bojao dok me je ovo mučilo. Čak sam ležao sam u mraku i pokušavao se nafurati da me bude strah, prizivao u svijest slike različitih demona i zlih duhova iz filmova, opet ništa. Strah se jednostavno nije javljao. Nije me briga bilo da li će se na kauču preko puta mene pojaviti opsjednuta Regan i početi na stravičan način bljuvati povraćotinu i vulgarnosti. Ja bih je samo pogledao sa gađenjem i zamolio da odjebe što prije jer mi je samo još ona falila. - Ako ćeš me ubiti i skratiti mi muke, dobrodošla si. U suprotnom, ako ćeš mi se samo tu kerebečit, sikter! -
Kad god postoje izravni ozbiljni problemi u životu strah od mraka nestaje. U ratu je bilo najviše mraka u mom životu, a najmanje straha od njega. Sve upućuje na to da smo zaista programirani da osjećamo određenu količinu straha, te ako stvaran uzrok ne postoji, izmišljat ćemo ga. Naravno da nije čudno da se ljudi boje mraka. Milionima godina su nas mačke, vukovi, medvjedi i ostale beštije grabile iz mraka i proždirale. Osvajanjem vatre stvari su se popravile, ali tada se pojavio kontrast koji je mrak učinio još strašnijim. Prije toga smo sjedili u mraku i u mraku bili lovljeni, sve je bilo isto. Bili smo dio tog strašnog okruženja. Poslije smo sjedili oko vatre, u svjetlosti. Bili smo izdvojeni iz užasa koji je tako postao još strašniji. Povremeno bi sijevnulo oko predatora u mraku koji nas je okruživao i to je već bilo dovoljno da se useremo, a kada bi se još poneki drznuo da priđe i ubere kojeg sapiensa, hororu nigdje kraja. Ne zaboravimo da je i samom čovjeku bilo najdraže napadati drugog čovjeka noću, kada ga ovaj teže može vidjeti da dolazi. Duboko je strah od mraka utisnut u nas. Međutim, mnogi su ljudi danas imuni, jer već vijekovima sve manje i manje razloga imamo da strahujemo od tmine. Ja sam izgleda primitivan po tom pitanju.

20.12.2018.

Kako je ranjen Bakir

1992. godine u augustu, nekome se učinilo da je osvojena značajna teritorija na brdu u Sarajevu koje se zove Kromolj, iznad Pionirske doline, te da ovu teritoriju treba čuvati. Radilo se o nekoliko stotina metara kvadratnih ničije teritorije, koje su uključivale nekoliko kuća. Došli mi da čuvamo tu teritoriju i zarobljenog crva. Pala noć i priroda nas nagoni da spavamo. Spavali smo u jednoj kući. Čupo hrče k'o međed. Trgnem ga snažno, kako priliči međedu i upozorim da ometa moje spavanje. On mi se izvine i obeća da neće više. Okrene glavu i već sljedeći njegov udisaj je zvučao gore nego pilana u jeku poslovnih aktivnosti. Šta ga imam više opominjati? Tako je prošla noć. Malo smo spavali na tvrdom podu, malo stražarili. Ujutro smo bili gori nego poslije derneka. Sve mamurno bez kapi alkohola. Malo kasnije, počelo malo granatirati i geler pogodi jednog momka iz druge jedinice u čelo. Nekako mi je pripala dužnost da nosim nesretnika, krupan, težak čovjek. Nosili smo ga u šatorskom krilu, a ja s nogu, tako da sam mu sve vrijeme gledao pravo u lice posuto komadićima mozga koji su ispadali iz raznesenog čela. Nije bio mrtav, čulo se disanje teško 16 tona. Bakir nas je pratio s puškom u rukama. Spustili smo nesretnika gdje su ga preuzeli u vozilo i odvezli pravo u mrtvačnicu. Ne vjerujem da je drugdje završio. Stojim sa oslobođenim rukama u garaži u podnožju Kromolja i drhtim od pretrpljenog napora i stresa, potpuno isprazan. Ništa ne razmišljam.
- Idemo nazad. – reče Bakir, budeći me iz katatonije
- Gdje bolan nazad. – pitam ga kao maloumnika, koji ne zna kakve gluposti trabunja. Šta mu je? Čuj nazad. Gdje nazad? Tamo gdje se ovo dešava ljudima!? Pokušavam mu objasniti da to što je rekao nema nikakvog smisla i pokušavam ga urazumiti prisebno i staloženo.
-Šta ti je, ja se gore ne vraćam. – objasnim mu koliko sam mogao razgovijetno, onako u vlasti nagona za samoodržanje.
-Moramo se vratiti. Gore su svi ostali, nije smjena još stigla. – opet on. Nešto bi da se raspravlja. C, c, c, čovjek nikako ne shvata šta se ovdje dešava i da se odavde treba čistiti što prije.
-Jes' ti normalan?! – upitam ga sasvim opravdano zabrinut za status njegove normalnosti. Bakir vam je posebna zvjerka, moram vam reći. Neće ga zaplašiti standardne strave od kojih ćemo se većina nas sasrati i šokirati. Možda se čovjek i nečega boji, ali ja još nisam vidio čega. Elem, nije mi baš morao šamarčinu svintati, ali mi je uspio objasniti u kakvoj se situaciji nalazimo i da se moramo vratiti nazad na liniju.
Vratili smo se i tamo ostali još par sati, kada je došla smjena, ili šta li već, pa smo mogli napustiti položaj. Krenem, bauljam k'o pijan, provlačim se između kuća, nikada ne znaš odakle može zapucati, nije te više ni briga. Samo je bitno otići odavde. Prolazim pored ćoška jedne od kuća i na zidu susjedne kuće s moje lijeve strane eksplodira dio fasade od kratkog rafala. Neko me je gađao i promašio. Poskočim naprijed do ulaznih vrata kuće i tu me dočekaju drugovi iz jedinice, pitaju me šta je bilo, kažem im da me je gađao i promašio. Okrenem se i ugledam Bakira na ćošku koji sam upravo prošao, išao je za mnom! Isti kratki rafal poprska fasadu susjedne kuće. Bakir posrne i padne mi pred noge. Vrisak bola mi probija uši. Unosim ga u kuću. Ispod njega se na podu od keramičkih pločica širi masna, bordo lokva. Urla Bake, ja tražim abdominalne zavoje. Otvorio sam mu jaknu i previjam ga preko majice. Otjerujem majmuna kojem je pozlilo i koji je djelovao spreman da povrati preko Bakira. Previli smo kako smo znali dvije rupe na stranama njegovog abdomena iz kojih je krv prebrzo isticala i ukrcali ga u šatorsko krilo. Dole kod Bebe (porodilišta) nas je preuzeo kedi i poveo prema bolnici. Bakir je izričito tražio da ga vozimo u Vojnu bolnicu, premda je bolnica Koševo bila bliža. Abdulah Nakaš mu je valjda bio neki rođak, ne znam sada. U međuvremenu, ja sam batalio vlastite strahove i šokove, te sam posmatrao šta se dešava oko mene sa neviđenom jasnoćom. Automatski sam procijenio da je Bake gotov. Gadno je ranjen kroz trbuh, količina krvi koju je izgubio je prevelika. Nema mu spasa. Međutim, kada smo bili negdje kod kina Radnik, on se onako krvav počinje zajebavati. Ne sjećam se šta je govorio, ali bila je nekakva zajebancija. – Šta je sad ovo? - pomislim, ali prihvatim ja zajebanciju i uzvraćam. Tako smo se zezali još par stotina metara dok nismo stigli do bolnice gdje su ga preuzeli. Valjda je mozak izlučio dovoljno prirodnih analgetika, pa je bol popustio, a Baxir je odavno bio spreman za smrt i odbijao je kukavno izaći iz svijeta. U veselju i šali smo se rastali ispred bolnice. Ni sam on ne zna koliko je doza krvi primio i koliko je operativnih zahvata podnio od tog dana do danas, ali preživio je i oporavio se. Život mu je spasila činjenica da je rođen sa samo jednim bubregom i da je metak prošao tamo gdje se trebao nalaziti taj odsutni bubreg. Da je tada još i bubreg prosviran, teško da bi mogao preživjeti sa tom dodatnom povredom i dodatnim krvarenjem. Danas, u vrijeme pisanja ovih redova, ima skoro troje djece i isti je hairsuz. Probavni trakt mu nije vrhunski i mora dobro paziti na ishranu, povremeno mu lijeva noga sva natekne, ali generalno kvalitet života mu nije loš.
Provale, sjećam se kada sam ga jednom sa Mešom posjetio u bolnici nakon ranjavanja, kada je izašao iz intenzivne njege. Rekli su nam da ne ulazimo svi odjednom u sobu. Ja završio posjetu i sada sjedim u hodniku ispred sobe i čekam Mešu koji je unutra. Meša je valjda osjetljiv na prizor bolesti i bolničko okruženje pa izgleda nije dobro podnosio ovu posjetu, a i svi smo bili loše uhranjeni tih dana i slabunjavi. Elem, pogledam ja prema sobi, vidim na vratima Mešu koji je upravo završio posjetu. Skrenem pogled u stranu, kad čujem TRES!!! Okrenem se ponovo prema sobi, nema Meše na vratima, samo na podu vidim dva đona od cipela kako stoje uspravno. Pridignem se iz stolice i vidim da je i ostatak Meše odmah tu iza đonova, ispružio se na podu u stanju blage nesvjestice.
- Hajde bolan, ustaj! Nemoj me brukat! – brižno ga probudim serijom šamara. Brzo je došao k sebi i sabrao se, te smo se isparili iz bolnice, a ostala nam još jedna nježna uspomena. U tom ratu samo fine šege.

20.12.2018.

5 stvari prije smrti

Svako ima neostvarene i ostvarene želje. Omjer ostvarenih i neostvarenih želja jeste jedan od kriterija kojima se mjeri kvalitet života. Među ostvarenim željama, postoje one koje bismo rado ponovili. Zato svake godine idemo na more. Nije nam dosta jednom otići. Nije dovoljan jedan koitus u životu i nije dovoljna jedna krempita. Međutim, ako pravim listu želja koje bih volio da se ostvare prije nego što odapnem, na listu ću uključiti samo neostvarene. Evo te liste:
1. Wingsuit let - skok iz aviona sa par minuta slobodnog leta prije otvaranja padobrana. Nekada sam naginjao adrenalinskoj ovisnosti i koristio sam svaku priliku da idem na ekstremne vožnje u zabavnim parkovima. Čak sam i bungee skakao u par navrata. Danas više nemam stomak za ove stvari i onaj tobogan u Sunnyland-u na Trebeviću mi sada pruža sasvim dovoljan nivo uzbuđenja. No, skok iz aviona je uvijek bio vrh ove furke i san. Ovo je stavka broj jedan, ali se nikada neće ostvariti i ostat će samo san.
2. Imati psa. Mnogo volim pse. Ljudi i psi su dvije vrste koje su vezane, genetski okrenuti jedna drugoj, najbolji prijatelji među vrstama. Postoje ljudi koji ne vole pse, ali mnogi koji se tako izjašnjavaju zapravo se sasvim drugačije ponašaju u kontaktu s psom. Moj bivši šef koji se razvodio sa ženom i kojeg su žena i sinovi mrzili, govorio je kako će nabaviti psa, pa kad on dođe kući, pas maše repom. Pas je jedino biće koje te voli bezuvjetno. Da si najveći mamlaz, šupak, govnar i glupan, psu to ništa ne smeta. Jesi li mu se utisnuo hranjenjem ili druženjem, voli te. Najveću šupačku glupost kad izvališ, gleda te k'o boga. Voli te, štiti te, čak može i umrijeti za tebe bez mnogo oklijevanja. Naravno, ako nabavim psa, obećavam da ću uvijek kupiti njegova govna. Ne vjerujem da ću ikada imati psa.
3. Završiti fakultet – pri kraju sam, radim na tome. Ne kažem da je ovo neki suštinski važan cilj za čovjeka. Sve to zavisi i od samog fakulteta. Iz praktičnih razloga ovo je veoma važno, ali čovjek može biti neformalno informiran mnogo bogatije i bolje i bez fakulteta, no društvo ti neće odati priznanje i dati šansu bez ćaga. Ovo je stavka čije ostvarenje će mi donijeti najmanje prave radosti, ali će donijeti drugu vrstu ispunjenja.
4. Napisati knjigu s kojom ću biti zadovoljan – bilo koji žanr. Ako bi se i drugima dopala pa bila objavljena, još bolje. I ovo je stavka niske vjerovatnoće, ali bilo bi to fenomenalno. Jasno je valjda do sada da volim pisati. Može se raspravljati koliko sam dobar u tome, bar se nadam da ima neke rasprave. Meni se sviđa nešto što napišem, a nešto baš i ne. Većinu toga što mi se ne sviđa brišem i uništavam, ali ponešto stavim i na blog, zaboli me. Pišem jer tako bolje sređujem misli, činim ovo malo ljudskog razuma i duha trajnijim i postojanijim, te ostavljam trag vlastitog postojanja. Još jedan razlog zašto pišem (ovo neće tako dobro zvučati, kao prethodni razlozi) jeste da ispadnem pametan. Ponovo, ako će se ocjenjivati koliko sam u tome uspio, nadam se da postoji poneki argument u moju korist. Mnogi pišu i većina ponekad ubode po neku bravuroznu rečenicu ili pasus, pa tako i ja, ali rijetki su majstori koji su sposobni napisati kvalitetnu knjigu i dosljedno se kvalitetno izražavati.
5. Dobiti unuče. Ako me baš pritisnete da biram, onda radije unuku nego unuka. Djevojčice su mekše i nježnije i mnogo je manja šansa da će mi iz zajebancije rascopati glavu tosterom dok budem starački kunjao na fotelji. Ja sigurno neću imati više djece, ali unuče bi mi mnogo prijalo. Prihvatio bih sve obaveze jednog djeda, jer one su ipak mnogo manje obimne od očevih, a jasno je da želim sva zadovoljstva društva malenog potomka. Ova je stavka na zadnjem mjestu jer želim da ovo ostane daleko u budućnosti, barem više od decenije, a neću dizati pobunu ako se nikada i ne ostvari. To je izbor mojih kćeri i njihov život.
Ako se ništa od gornjeg ne ostvari, nije nikakva frka, a fakat se ne mogu sjetiti više nikakve posebne želje koja bi bila realistična. Sve ostalo je u domeni nemogućeg, a tamo bih volio vidjeti razvoj čovječanstva i tehnologije u predstojećim vijekovima. Volio bih vidjeti gdje su nam granice, dokle možemo i hoćemo dobaciti kao vrsta prije nego nestanemo. Ovo je zapravo podskup jedne od tri želje koje bih zaželio kada bih uhvatio zlatnu ribicu, kod koje je sve moguće. Prije nego što nabrojim svoje tri želje, napominjem da ovdje ne smije biti prevara na tehnikalije, kao kad ribar uhvati ajkulu i ajkula mu kaže – Pusti me, ispunit ću ti jednu želju. -
On kaže – Hoću da mi kurac bude do zemlje. -
Ajkula skoči i odgrize mu obje noge.
Ne, sve želje moraju biti ispunjene onako kako ja to zamišljam. Zlatna ribica je svemoćna i nema šanse da je nešto pogrešno razumjela. Stoga, neka se ne pravi luda. Evo moje tri želje:
1. Moć letenja snagom volje, onako kako letim kada sanjam da letim. U snu imam tu moć i čini mi se da bi i na javi mogla djelovati kada bih je samo mogao prizvati, no gubim je čim se probudim.
2. Da dobijem odgovor na svako pitanje koje postavim, što podrazumijeva da sam sposoban shvatiti svaki odgovor.
3. Da se mogu kao duh neograničeno kretati kroz prostor i vrijeme, te svjedočiti svemu i svačemu. Naprimjer, odem u prošlost i posmatram izgradnju piramida ili Maču Pikčua. Ispratim sva svjetska carstva i velike događaje. Prisustvujem svim tajnim sastancima moćnika. Dalje, postavim se na desetak kilometara iznad spoja Azije i Indijskog subkontinenta u vrijeme kada su se tek spojili. Namjestim da u mojoj jednoj sekundi protekne hiljadu godina dole ispod i pustim film. Gledam kako se podižu Himalaji.. Odem još dalje i gledam razvoj Sunčevog sistema, da sjedim u Sunčevoj jezgri i gledam kako se odvije fuzija. Još dalje – da posmatram razvoj naše galaksije i naravno sve do Velikog praska. Spustim se do atoma u kvantni svijet, da vidim šta tamo ima. A onda u budućnost... Nemam neku posebnu želju da u bilo čemu učestvujem, samo želim vidjeti.
Voah!

06.12.2018.

Besmrtnost

Besmrtnost nije dobra stvar za ljude. Ne mislim tako zbog odanosti Višoj sili – religiji ili Bogu, već zato što smatram da ljudi nisu prikladno sazdani za besmrtnost. Evolucija ih je napravila kao prolazna bića, a gene je zamislila kao nešto trajnije, premda ni to ne u istom obliku niti vječno. Evolucija nas je formirala za stalno stanje promjene i miješanja. Nova krv željna života konstantno zamjenjuje staru. Besmrtnost bi, smatram, većini ljudi bila odvratna i dosadna. Meni je život već pomalo dosadio sa svim svojim ponavljanjima, rutinama i gadostima, a još mi nije ni 50. Mogu samo zamisliti sa kakvim razočarenjem i gađenjem bih se budio svako jutro sa 500 godina starosti ili ne daj bože više. Poslije određenog vremena bi svaki strah od samoubistva bio nadvladan i okončao bih tu čarlamu. U redu, neki ljudi imaju veći apetit za životom od mene, ali mislim da je svakome taj apetit ograničen i da bi kad tad poželjeli da malo prilegnu, zauvijek, čak i ako sa svoje trenutne pozicije smatraju da bi rado živjeli vječno.
S druge strane, ako u daljoj priči prihvatimo da je besmrtnost nešto što je uglavnom dobra stvar za ljude, za neke fenomenalna, mislim da je stravično sebično tražiti besmrtnost, naspram silnih generacija koje su pomrle, te na štetu budućih generacija – naših potomaka. Koliko je tvojih predaka pocrkalo i sada ćeš ti postati besmrtan. Kako te nije sramota. Pored toga, ako ljudi postanu besmrtni, htjeli mi to ili ne djeca će sve manje biti opcija, dok ih potpuno ne ukinemo. Jednostavno nema mjesta na planeti za besmrtnike koji se razmnožavaju. U nama je ugrađen nagon za razmnožavanje i rađanje djece, za brigu, nježnost i naklonost prema djeci. Ako bi se to oduzelo cjelokupnoj ljudskoj vrsti, to bi se možda veoma negativno odrazilo na ljudsku psihu i mentalno zdravlje. Samo bismo gledali jedni druge, stare ohrndale prdeže i krivili bismo jedni druge za odsustvo onih medenih malenih bića sa tankim glasićima koji su nekoć tako milozvučno odzvanjali u našim ušima. Mnogi bi varali i usprkos pravilima rađali djecu, dok nas teška prenapučenost ne bi odvela u totalno samouništenje i pokolj.
Dalje, veoma je mali broj ljudi za koje smatram da su vrijedni besmrtnosti, a u tu grupu definitivno ne uvrštavam ni sebe. Lično ne poznajem nikoga za koga bih rekao – E ovaj/ova fakat vrijedi. Neka živi vječno. Zaslužio(la) je vala, a sigurno će i nastaviti zaduživati čovječanstvo. – Međutim, vjerovatno bih mogao probrati par ljudi koji danas žive, za koje bih glasao da se ovjekovječe, te bih istorijski svakako pronašao više imena ljudi kojima je vrijedilo podariti besmrtnost.
Da se vratim na moju prvobitnu tvrdnju kako je besmrtnost zapravo nešto što nikako ne želimo. Isto tako ne bih volio da su religije u pravu i da kada umremo samo se zapravo probudimo na drugom mjestu, a možda i u drugom obliku, te nastavljamo živjeti vječno!!! Ne znam kakvo bi to postojanje bilo. Možda bi to bilo nešto vrijedno obitavanja na nekoliko hiljada, ili desetaka hiljada godina. Ali vječnost?! Sumnjam da je išta vrijedno vječnosti. Sačuvaj me bože od vječnog života.

28.11.2018.

Zamjena mjesta

Preko noći, neka sila je hipnotisala građane Bosne i Hercegovine i izmijenila njihove umove samo za jedan detaljić. Svi Bošnjaci su postali Srbi, a svi Srbi su postali Bošnjaci. U njihovim glavama ovo je bila stvarnost, oduvijek....
Zove Vučić Dodika, ovaj ga odjebe – Bježi bolan, šta me zoveš!? Jes' ti normalan?! –
Zove Erdogan Bakira, ovaj ga pošalje u tri fine, drage, lijepe – Šta mene zoveš, eno ti Dodika! Pogriješio si malo broj prika. – i zalupi mu slušalicu na pametnom telefonu. Jebo ove moderne telefone kad više ni slušalicu ne možeš zalupiti, a čak ni najveći telefon više ne djeluje prijeteći, kao oružje kojim bi se nekome mogla glava slupat. Moraju se gledati filmovi kao Cazino ili Goodfellas da se podsjetimo kako je telefonska slušalica nekada bila moćno oružje za uništenje života i imovine i generalno najbolji instrument za dati oduška najagresivnijim emocijama. Ima li šta ljepše za bijesna čovjek nego utuć' nešto telefonskom slušalicom. Imaju naši prijatelji onaj stari crni telefon što se koristio negdje do sredine osamdesetih. Slušalica tri kile teška. Oči mi se navlaže pri pogledu na nju. Digresiram, ne valja mi to.
Dakle, Bakir mu naglo prekinuo vezu i onda naglas razmišlja – Šta je s ovim psihićem, šta mene zove? Šta me zove koji kurac? Je li on normalan? Kojeg me đavola zove? Šta mu je? Nije mu dobro, ovog mi krsta. Gdje mi je krst?!! Odakle mi ove sure i fatihe po zidovima!?! Šta se događa?! – Jednom rječju: haos i panika u Casa Izetbegović. Tamo u spavaćoj, Sebija nariče k'o mahnita.
U međuvremenu, Dodik uspaničeno klanja, ne vidi drugog lijeka za situaciju u kojoj se našao. Premda zna dobro da je davno prestao piti, a svinjetinu nikada ni okusio nije, frižider mu je pun pršute, čvaraka i šljivovice. Zove Erdogana upomoć, a ovaj, svakako loše volje, istresa se na njega serijom masnih siktera.
Vučić se Bakiru ni ne javlja na telefon.
Ništa lakše nije ni masama anonimusa. Sa svima se okrutno poigrala sudba zlehuda. Samo meni i meni sličnima ništa se nije promijenilo. U frižideru i na zidovima sve isto. U frižideru finih đakonija i na zidovima djela vrhunskih majstora kista i dobre kapljice.
Ma budalaština, malo sam ga prenaglo mahn'o danas. Vidite... i ja sam ljubitelj dobre kapljice.

20.11.2018.

Terorizam

Google definira terorizam na sljedeći način: "Nezakonita upotreba nasilja i zastrašivanja, posebice protiv civila, za ostvarivanje političkih ciljeva". Terorizam je veliki problem na Zapadu. Problem je on i na istoku, još i veći, ali tome se ne pridaje tako veliki značaj. Zapadnjački životi su vrjedniji. Yuval Noah Harari kaže da premda statistički više života odnose saobraćaj, dijabetes, samoubistva, obično nasilje itd., terorizam je tako veliki problem zato što udara na legitimitet države ugrožavajući njeno obećanje dato građanima da će ih zaštititi od političkog nasilja. Harari kaže kako su se moderne države obavezale da će javnu scenu očistiti od političkog nasilja i da je ova obaveza ugrađena u njihov legitimitet. Mogu se složiti da je ovo jedan od razloga zašto država konkretno toliko pažnje posvećuje terorizmu. Međutim, to ne objašnjava zašto obični građani toliko strepe od terorizma, a ne od saobraćajnih nesreća, bolesti i tako dalje. Evo zašto: terorizam je nasumičan i nikada ne znaš kada i koga će pogoditi. Ako ne živiš u katakombi, terorizam te može pronaći. Živiš u uređenom, sigurnom društvu, izvedeš porodicu u ugodnu šetnju parkom i družiš se sa ostalim bezbrižnim porodicama, divan je dan za piknik, gomila je svijeta, i u tren oka taj mali komad raja se pretvara u ratnu zonu, raskomadana tijela i jauci na sve strane. Rijetko ko može ostati ravnodušan na ovakvu pomisao. Terorizam je spektakularan prikaz užasa koji pobuđuje naše strahove i našu maštu na posebnom nivou. Zbog tog spektakla mediji se raspamećuju čim se dogodi teroristički napad bilo gdje, te u rojevima navaljuju da snime i izvijeste. Znaju da će gledanost kroz plafon, dok mase razjapljenih čeljusti sa suzama u očima hipnotisano blenu u prizore grotesknog nasilja. Pored ovoga, ljudi se plaše terorizma jer nemaju nikakvu kontrolu, potpuno su bespomoćni ako se nađu teroristima na nišanu, ne mogu se zaštititi. Saobraćajne nesreće, dijabetes i ubodi ose odnose daleko više života od terorizma, ali ljudi osjećaju, koliko god lažno, da nad ovim opasnostima imaju neku kontrolu, da se mogu od njih zaštititi. „Pazit ću kako vozim, ja držim volan i svoju sudbinu čvrsto u svojim rukama.“ Imam osjećaj kontrole, premda sam svjestan da ništa ne mogu učiniti ako se dalabu zaleti u mene pri brzini od 150 na sat. Sve mi je uzalud, koliko god ja oprezno i trezveno vozio. Ili, „pazit ću šta i koliko jedem, uvijek mogu spriječiti dijabetes“, a kad stanem pred svoje božanstvo frižider, imam snagu volje koliko i crv na udici. Samo trpam dok mi ne pozli. OK, kada se radi o mnogim opasnostima postoji privid kontrole, koji nas zavara i uspavljuje strahove i bojazni. Šta je sa kriminalom? Ljudi nemaju kontrolu ni nad kriminalom, niti postoji privid kontrole. Da, ali kriminalci barem ne dolaze da nas ubiju, uglavnom. Samo nas žele opljačkati. Ako se ne budemo kurčili, proći ćemo nepovrijeđeni. Drugo, kriminalci nisu takvi očajnici kao teroristi. Potonji se često raznose zajedno sa svojim žrtvama. Kriminalci ipak nisu spremni na sve. Kod njih postoji određena doza straha, pa automatski nisu tako strašni u našoj mašti. Dobro, a šta je sa serijskim ubicama, to je jako strašno, zar ne? Dobro je ba, nemoj ni ti zajebavat! Čuj serijske ubice?! Ima ih ukupno 12 na svijetu. Sljedeće ćeš me pitati šta je sa vampirima i zlim duhovima.
Nećemo se više sekirati zbog terorizma. Mi se ovdje u BiH i ne sekiramo, ali samo zato što nam se nije ni desio nikakav teroristički napad, izuzev onog psihića što je onomad stao na ulicu i pucao na Američku ambasadu pola sata dok mu nisu smjestili metak u nogu i odveli ga u luđačkoj košulji. Ranio je tada lakše jednog policajca koji je šetao oko ambasade, ili kako oni to zovu „obezbjeđivao ambasadu“ i to je bio kompletan rezultat ovog našeg teroriste. Mislim da sa svojim smiješnim i patetičnim napadom čak nije učinio ni mnogo da nas stavi na mapu zemalja u kojima prijeti terorizam, a jadu su ga poslije osudili na gazilion godina zatvora. Trebao je taj policijski snajperista imati više milosrđa u sebi i smjestiti mu metak među oči čarne. Međutim, da nam se desi ozbiljan teroristički napad i mi bismo bili opterećeni kao Amerikanci ili Britanci. Nismo mi ništa pametniji ni hrabriji od njih. No, u nadi da se to neće desiti, mi bezbrižno hodimo zemljom, a drugih problema svakako nemamo. Terorizam, šmerorizam.

16.11.2018.

Entropija

Agent Smith u Matrixu u jednom trenutku kaže: - Svrha života je da prestane. – Ovo je bio Matrix 3, film koji nisam cijenio, jer sam njega i Matrix 2 smatrao samo mužnjom popularnosti koju je stvorio prvi Matrix. Uvijek mi je djelovalo da su drugi i treći dio filovani bezveznim dijalozima, praktično preseravanjima koja treba da popune praznine između akcionih scena, te da izuzev akcije ova dva filma nemaju ništa za ponuditi osim gubljenja vremena. Ovo svakako nije bilo netačno, loši su to filmovi, premda su mogli biti mnogo bolji, mužnja na stranu. Pod takvim dojmom, ni spomenutu rečenicu agenta Smita, inače velikog mudraca i filozofa, nisam smatrao nekom mudrošću niti nekim značajnim uvidom u suštinu života. To je djelovalo samo kao nešto što će on šuknuti glavnom junaku i ljudskom rodu uopšte prije nego što ga sa zemljom sastavi. Međutim, posmatrajući život kao mašinu za povećanje entropije, ova izjava agenta Smitha bi mogla poprimiti veoma duboko i suštinsko značenje. Entropija je veoma zajeban pojam i ne pada mi na pamet da je pokušavam ovdje objasniti, izuzev da kažem da je entropija nešto što uvijek raste, neprikosnoveno je i neodoljivo, te zahtijeva da se sve smiri i opusti. Što je nešto smirenije i opuštenije, to je veća entropija, a entropija mora rasti dok to nešto nije u najvećoj mogućoj mjeri smireno i opušteno. Ovo je zakon fizike, zakon prirode i univerzuma, kojem se ništa ne može oduprijeti. Ovo 'nešto' o kojem govorimo je zapravo čitav univerzum. Moglo si se to i drugačije opisati. Opuštenost i smirenost možemo izjednačiti sa rasulom i odsustvom koncentrisane energije, a zategnutost i nemir možemo izjednačiti sa strukturom i nabijenošću energijom. Struktura i nabijenost energijom, to je život. Opuštenost i rasulo su smrt. Dakle univerzum i sve u njemu teži smrti. Ako postoji takva neminovna tendencija u univerzumu, zašto onda uopšte postoji život? Zato što je život, tj. jedinke života – živa bića veoma su kvalitetni strojevi za razbijanje strukture i koncentracije energije, za ubijanje. Živa bića se veoma složeni, uređeni, strukturirani subjekti, sa koncentriranom energijom, koji izuzetno efikasno rasipaju energiju koju konzumiraju. Ovo je njihova kosmička svrha, da povećavaju ukupnu entropiju Univerzuma, premda su sami u stanju naizgled veoma niske entropije. Ovo izgleda tako jer imamo intuitivnu sklonost da žive jedinke posmatramo kao zasebne, izolovane sisteme, a oni to nikako nisu. Postoji konstantna razmjena energije između živih bića i njihove okoline. Energija su upumpava u živa bića da bi je oni što efikasnije rasuli. Mi živa bića, planete, zvijezde, galaksije i sve ostalo što je iole zanimljivo samo smo privremeni nabori u Univezumu koji se pegla i razvlači.
Entropija je također odgovorna za neumoljivu strijelu vremena, tj. za jednosmjernost vremena. Kada bi entropija pristajala da se i smanjuje kao što se povećava, vrijeme bi moglo teći i unazad, ali ona na to ne pristaje. Samo raste gadura. Život u službi entropije ima samo jednu svrhu, da rastura, da ubija i da prestane. Zna agent Smith šta govori.
Ko želi dobiti bolji opis i objašnjenje entropije preporučam BBC-jev dokumentarac sa Jim Al-Khalilijem - https://www.youtube.com/watch?v=b7iuFIKmkN4 i PBS Space Time uratke na temu (ima ih nekoliko).

14.11.2018.

Ovisnost

Ovisnost je stanje tijela i uma pri kojem čovjek opsesivno konzumira ili čini nešto što mu je štetno, ili u količini koja je štetna, i ne može se toga osloboditi. Iz ličnog iskustva, ne znam mnogo o ovisnosti o drogama. Nisam se mnogo drogirao u životu. Ako se pušenje trave ne smatra drogiranjem, niti povremeno gutanje tabletica za bolove i smirenje, onda se nisam nikada drogirao uopšte. U svakom slučaju nisam nikada osjetio ovisnost o drogama. Međutim, razgovarao sam o tome sa ljudima koji su se pucali najtežim gudrama, heroinom, kokainom i ciglama, te imam maštu i um koji može zamisliti kako to izgleda. Ovako su mi pričali: - Kada prvi put probaš heroin, 50% si navučen. Kada ga probaš drugi put 75% si navučen. Treći put, 100%. – Toliko je to dobro. Djeci obično pričaju o užasu droga, o katastrofalnim, razornim efektima na ljudske živote, samo drvlje i kamenje. Kada me moja djeca pitaju – Zašto se tata ljudi drogiraju, ako je to tako loše, ako ih uništava? – Validno pitanje, zar ne? Moj odgovor je – Zato što je to nevjerovatno dobro, naročito u početku. Tek poslije se kćeri moja javljaju neželjeni efekti, kada je obično prekasno. Zato je najbolje odoljeti znatiželji i pritisku društva, te nikada ne probati, nikada ne doći u kontakt sa drogom. – U suprotnom, najbolje će biti drogirati se.
Kratko sam pušio cigarete i u tom periodu nisam bio teški pušač, ali jesam razvio laganu ovisnost o nikotinu. Alkohol pijem od srednje škole, ali ne bih rekao da sam razvio neku ovisnost o alkoholu. Recimo ovako, bilo bi mi jako žao da alkohol nestane sa lica Zemlje, ali ne bi to na mene ostavilo nikakve pogubne posljedice. S vremena na vrijeme bih pomislio kako bi bilo lijepo cugnuti dobru kapljicu, ali bez delirium tremensa. Imao sam ja sreće sa alkoholom, doduše. Alkohol se pokazao kao moj prijatelj i nije me porobio, premda je imao veoma dobru osnovu. Sve što uklanja, ili barem umanjuje strahove, odličan je materijal za ovisnost.
Svaki osjećaj koji mi imamo, svaka misao i svaka emocija jesu fizički i hemijski fenomeni, ali za potrebe ove diskusije zadržat ću se na podjeli naših osjećaja na fizičke i psihičke i mislim da je takva podjela svakome jasna i intuitivna. Najveća zabluda koju ljudi mogu imati u vezi sa ovisnošću jeste da je to samo nekakav fizički osjećaj, poput gladi ili žeđi. Postoji taj fizički osjećaj potrebe za nečim to je jasno, ali to nije glavni problem ovisnosti i nije kriziranje ono što čini ovisnost o drogama. Narkoman koji se skida sa droge prebrodi kriziranje relativno brzo, ali nešto drugo ga vraća drogama i ne dozvoljava izbavljenje. Glavni problem je psihičke prirode, problem stava koji glasi otprilike ovako: - Ovo je štetno? Baš me briga! Nije me briga što je ovo nezdravo. Nije me briga što uništava moj život. To je ono što najviše želim. Nema ništa bolje ni važnije. – Stvari koje izazivaju ovisnost, bilo da su u pitanju supstance ili aktivnosti, poput seksa, kockanja ili igranja video igara, sposobne su na ovaj način izmijeniti ljudski mozak i u tome leži njihova moć i to je suština ovisnosti. Najbolji primjer je moja trenutačna ovisnost o hrani. Svi smo mi naravno ovisni o hrani, ali ne na isti način. To je jedna od ovisnosti koje se ne mogu izbjeći. Međutim, može se biti normalno ovisan o hrani, na ispravan način, a može kao što sam ja. Evo kako sam ja ovisan o hrani: Kada završim sa obrokom - večerom, više nisam gladan i fizički aspekt potrebe za hranom je eliminiran. Ja se osjećam pun, čak sam se možda malo i prejeo jer osjećam pritisak u želucu. Ja malo sjednem i predahnem i onda nastavljam jesti!?! Doživljavam nešto što sam počeo zvati „Tuna sindrom“. Naime, krenu učestale posjete frižideru. Stanje uma je fascinantno, sve odluke i sav značaj koji sam izgradio i dodijelio argumentima za umjerenu ishranu suspendovani su, stavljeni u stranu. Hoću da jedem i tačka! Kako neću kad je to nešto najbolje što mi srce poznaje? Sve brane i prepreke ovakvom ponašanju u mom umu su uklonjene ili premoštene. Pojedem ovo, pa ono, popijem mlijeka, pa soka, dohvaćam sve što mi dođu pod ruku, samo berem zalogajčiće iz frižidera. Nikakvog tu nema reda ni koncepta, niti računovodstva koliko i šta sam pojeo. Dođem u stanje da mi je već muka i prepuni stomak me boli. U tom ekstremnom momentu, kada sam izgubio već svako samopoštovanje i samokontrolu, kada više nikada ne želim ništa okusiti do kraja vječnosti, otvaram konzervu tune i pojedem je bez ikakve jasne ili barem maglovite ideje zašto sad to? Legnem spavati i patim se čitavu noć uz košmarne snove. Hrana je za mene najbolji provod. Ako mi ponudiš izbor – 7 dana na Ibici ili prvoklasna gozba, samo ću lagano mahnuti Ibici i očima pretraživati okolinu da vidim gdje je trpeza sa tom tvojom gozbom. Ovakva ovisnost o hrani nikako ne valja. Pogađa me i tišti salo koje gledam kako se sve više gomila pod mojom kožom. Šteta što me baš briga za to.
Psihološki felševi, koji traju i teško blijede, a lako se vraćaju, razlog su ovisnosti svake vrste. Godinama nakon što sam prestao pušiti, a cigarete su mi ponovo postale odvratne i nepodnošljive, čak i više nego ranije, znalo mi se desiti da sanjam kako zapalim cigaretu, a osjećaj je mješavina gađenja i zadovoljstva. U borbi protiv ovisnosti čovjek se mora naoružati, inače nema nikakvu šansu. Koja su oružja efikasna? Disciplina je broj jedan, ali nije lako doći do discipline. Po definiciji, disciplina je podvrgavanja sebe stanjima koja nisu ugodna u svrhu dugoročnog boljitka ili za neko više dobro. Disciplina je žrtvovanje. U suštini, ko postigne stanje discipline više se i ne treba brinuti o ovisnostima jer im više nije podložan. Međutim, mi ljudi volimo instantne nagrade koliko god beznačajne bile u usporedbi sa dugoročnim blagodetima, ili koliko god štetne bile - jebo zdravlje, dobar izgled i uštedu novca u usporedbi sa milinom sendviča koji ću sebi upravo zgotoviti. U tom trenutku ja sebi filozofski dočaram i uvjerim se kako je taj sendvič smisao života. Strah može biti dobro oružje protiv ovisnosti. Sve je individualno, postoje ljudi koji će ostaviti pušenje ako se istinski prepadnu za svoje zdravlje. Drugi neće ostaviti cigaretu da im zaprijetiš paklom. Inače, ovo prepadanje može samo nastupiti kada im dijagnoza zaprijeti i kada osjete sjebadu organizma direktno uzrokovanu pušenjem. Nije dovoljna slika crnih pluća na kutiji od cigareta ili prijeteći natpis da pušenje ubija. Na isti način ljudi mogu napustiti prežderavanje, kolače, pršutu i šljivovicu. Imam kolegu koji je bio sladokusac i cuger, imao 120 kila, noćni život je spajao sa radnim vremenom. Iz kafane je išao na posao. Eno ga sada, najbolji poznavatelj deklaracija hrane, šta je kvalitetno, šta ima neželjene aditive, frajer nauku razvio o zdravoj ishrani. Ima 70 kilograma sa heftaricom, samo jede neke svoje preparate i žitarice, nikada s nama neće šniclu u sosu pojest i pivo popit. Kod kuće vodi strogi režim kuhanja obroka, sa strogo biranim sastojcima. Otkrio je da mu je život najdraži, kada mu se nad životom prijetnja nadvila. Nekome je imperativ da po svaku cijenu ima puls. Možda će medicina i tehnologija uskoro pronaći načine da se isključi ovisnost, nekom tabletom ili preciznim elektrošokovima, ili će pak nanoboti koji nastanjuju naš krvotok regulisati to pitanje, između ostalih. Do tada, imamo samo dva oružja – disciplinu i lijepi strah.

12.11.2018.

21 gram

Kada čovjek umre, postane lakši za 21 gram. Ovo je težina ljudske duše koja napusti tijelo. Naučnici su decenijama precizno mjerili težinu što većeg broja ljudi kojih su se mogli dočepati neposredno pred njihovu smrt – Eno ga, izdahnut će! Brzo na vagu! – Korištene vage su bile savršeno precizne u gram. Čim bi nastupila smrt, vaga je pokazivala tačno 21 gram nižu vrijednost, bez izuzetka. Naučnici nisu mogli vjerovati i zato su sačekali da imaju rezultate u rasponu od barem 3 decenije, na uzorku od barem 300 miliona preminulih iz čitavog svijeta, prije nego što ih objave. Podaci ne lažu.
Međutim, kako su znali da je baš ljudska duša to što napusti tijelo i što teži tačno 21 gram? Pa fino, već u samim počecima ovog istraživanja, kada su prve informacije počele pristizati iz svih krajeva svijeta, naučnici su se zapitali šta bi moglo biti to što olakša tijelo za 21 gram.
– To je sigurno duša, šta bi drugo moglo biti? – reče jedan renomirani naučnik.
- Fakat. – reče drugi
- Jes' sigurno. – reče treći, i voila, sve je bilo jasno.
Nakon što se besprijekornom naučnom metodom utvrdila ova nepobitna činjenica, sada nauka razrađuje detalje poput gdje se nalazila ova duša u tijelu dok je čovjek bio živ – u srcu, u mozgu, u plućima ili u slezeni? Zatim, kako je izašla iz tijela prilikom čina umiranja – na usta, na oči, na uši, ili kroz pore na koži? Važno pitanje je naravno, gdje ode duša kada izađe iz tijela – u neki drugi svijet, u drugu dimenziju, ili u kino? Šta je ta duša, od čega je napravljena? Za pretpostaviti je da utiče na ljudsko ponašanje i emocije, na dubokom, fundamentalnom nivou. Da li je nepromjenjiva ili ljudska razmišljanja i iskustva utiču na njen oblik i suštinu? Zašto tačno 21 gram kod svakoga? Zvuči sasvim logično da različiti ljudi imaju duše različitih težina. Ne kaže se bez razloga 'sitna duša' za sebičnjake, bijednike, gnjide, osobe ništavnog karaktera, ili s druge strane 'duševan' i 'velikodušan' za plemenite i nesebične osobe. Mi to kvantitativno opisujemo, ali ovdje se radi o kvalitetu duše, a ne o količini. Količina je ista kod svakoga, ali kvalitet se bitno razlikuje od osobe do osobe. Možeš imati 21 gram splačine i 21 gram vrhunske begove čorbe, da se kulinarski izrazim. Nije isto, dakle to smo objasnili.
Kako sada ta duša živi izvan čovjeka? Da li postoji čovjekova svijest u njoj, ili bar tragovi svijesti? Može li duša raditi šta hoće i ići gdje hoće i kada hoće? Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, to nije tako loše. Da li je ova duša neuništiva i vječna, barem za naše pojmove vječnosti koje smo u stanju sebi dočarati? Dakle, da li traje više od 10 hiljada godina? Da li može odlučiti da prestane postojati ako joj postojanje dosadi? Ako duša može odlučiti koliko dugo će postojati i u bilo kojem trenutku nestati ako tako odluči, to ponovo nije loš fol. U tom slučaju smrt će biti prava gotiva, naročito ako si se lijepo naživio do nje. Ako je pak duša vječna ili neuništiva, te ako je pri tome još zatvore u raj ili pakao na vječnost, to je pravi bedak. A može li duša napraviti neki prekršaj u raju, neko krivično djelo, naprimjer opsuje majku nekom rajskom zvaničniku ili počne gajiti veoma pogane misli, pa da je protjeraju u pakao, a isto tako s druge strane, može li uz dobro ponašanje i stoičko držanje dobiti izlazak iz pakla? Pretpostavljam da u takvim duhovnim domenama samo misli, izražavanje i maniri nose težinu, jer djela praktično i ne postoje. Ne možeš nikoga udariti, nema se šta ukrasti. Jedino što ti preostaje je da nekoga gadno uvrijediš.
A šta je sa srodnim dušama? Ako su dvoje za života bili srodne duše, da li su zajedno i kasnije? Možda se dvije duše udruže u 42 grama i možda je na to Douglas Adams mislio u Vodiču. Možda je smisao života pronaći dušu s kojom se tvoja duša može spojiti dajući rezultat 42 u pogledu mase. Međutim, pošto parovi srodnih duša rijetko umiru zajedno, u isto vrijeme, šta radi ova jedna duša čekajući drugu? Da li visi nad glavom preživjeloj osobi, čekajući njen kraj kao neka ptica zloslutnica, ili ostavi na njoj marker, pa putuje svemirom dok ne odapne gadura koja drži zarobljenom srodnu joj dušu?
Još bih samo ukazao na činjenicu da mi kur... penis nije velik, ali je zato mekan k'o duša.

09.11.2018.

Kontraefekat

Obično se pojavljuje kada se pretjera u nečemu, kada se uloži pretjeran napor da se postigne neki cilj, pa rezultat prebaci željeni ishod toliko da je poražena svrha samog nastojanja. Ponekad kontraefekat ima zaista nesretne posljedice, pa čak i katastrofalne. Ponekad se kontraefekat može pojaviti i kada je uložen tačno odmjeren trud, sve se složilo kako treba i sve je stalo na svoje mjesto, izuzev jedne ključne komponente koja sav trud vrati nazad dvostrukom snagom i unazadi nam čitav koncept i status problema. Mislim da sam sasvim dovoljno govorio apstraktno pa bih prešao na primjere.
Prvi je najbanalniji mogući: Gladan sam pa jedem. Sve bi bilo divno da ja prestanem jesti kada sam dovoljno pojeo. Ako sam razjeb'o želudac, crijeva i psihološku komponentu apetita, pa ne osjećam koliko mi je dovoljno, uvijek mogu racionalno ocijeniti koliko je to. Ako su filovane paprike za ručak, srednje veličine, dovoljno je da pojedem dvije i jednu krišku hljeba. Toliko stavim pred sebe i ne jedem više ništa kad s tim završim. Ne, ja samo sipam i trpam i na kraju se tako prejedem da mi je loše. Osjećam kontraefekat, ne zadovoljstvo već patnju. Ili, u najekstremnijem slučaju, pozli mi pa sve povratim, te osim što ostanem gladan, još poremetim elektrolite, krvnu sliku i još više srozam raspoloženje.
Sociološki kontraefekti: Feminizam mi prvi pada na pamet. Apsolutno sam za ravnopravnost (nije isto što i jednakost – nisam za jednakost) žena. Međutim, kada počnu prenemaganja i preseravanja u tom pogledu, onda mi feminizam počinje ići na živce. Proizveden je kontraefekat. Kada se počne na svakom prokletom mjestu i po svakom jebenom pitanju insistirati na ravnopravnosti i jednakosti spolova, tada mi i stvari za koje sam snažno opredijeljen počinju djelovati manje privlačno, pa čak i odbojno. Naprimjer, želi se patrijarhalna priroda jezika izmijeniti, unoseći u svakodnevni govor više rodne ravnopravnosti. U spisateljstvu sve veći trend da kada se govori o apstraktnoj osobi koristeći samo zamjenice, koristi se ženski rod. Dakle, rodna zastupljenost je uravnotežena, pa će pisac vrli reći – Kada bi mene neko kamenom, ja bih nju hljebom. – umjesto njega, jel'te. Isto tako, insistira se da se kaže direktorica i šefica za žene na položaju, te da se tako potpisuju, a ne sa direktor ili šef odjeljenja. U redu za sve to glasam odmah sad, ali ne bi trebalo predstavljati smrtnu uvredu ako neko propusti upotrijebiti ispravan rod neke imenice ili zamjenice, ili ako ne koristi ravnomjerno muški i ženski rod za apstraktne osobe u apstraktnoj priči. Ako se bude išlo u krajnost, a neki već i idu, onda ćemo umjesto generalni sekretar Ujedinjenih nacija imati generalna sekretarica Ujedinjenih nacija, kada žena dođe na tu poziciju, a nisam siguran da se žena na takvom položaju želi nazivati sekretaricom. Mnogo feministice to ne vole čak i kada jesu nečija sekretarica. Dalje, mogli bi se u toj priči naći i muškarci, kreteni, koji bi insistirali da uz 'osoba' postoji i 'osob' i uz 'dika' (ponos) 'dik', te da se ovi izrazi ravnomjerno koriste. Također mi strašno ide na živce upiranje da se nazor uspostavi razlika između pojmova 'rod' i 'spol'. Uh, sada bih čuo mnoge feministe i feministkinje kako to treba, kako sam glup i primitivan što tako govorim i kako je suštinski bitno praviti i poštovati razliku između ovih pojmova. Postoji nešto što se zove „rodne nauke“, postoje odsjeci na fakultetima koji se bave ovim naukama?!!?! Kukala ti majka, ili otac, ko god više voliš da ti kuka. Čitao sam nešto o ovome pokušavajući shvatiti koja je razlika između spola i roda, te sam odbacujući gomile gluposti i idiotluka došao do zaključka, da izraz spol određuje koje kromosome nosiš u genima, te koje genitalije i anatomiju imaš, dok rod određuje koliko se ženstveno ili muš... muštveno, muškasto? osjećaš. Tu se sada otvara čitav univerzum za preseravanja. Jebi ga, osjećam se 75% kao muškarac, 20% posto kao žena, a 5% kao toster. Koji sam ja sada rod do vraga?! Za to sam da se zamjećuju, proučavaju i klasificiraju osobenosti ljudske psihe, fiziologije i biohemije uopšte, pa i u kontekstu spolova, jer tu svakako ima zanimljivih momenata. Nemam ništa protiv ni termina 'rod' koji bi označio suptilnija razmatranja u kontekstu spolova. I sam mislim da sam promijenio rod otkako sam se oženio i dobio djecu – dvije kćeri. Ako sam prije braka u smislu roda bio recimo 80% muškarac i 20% žena, sada sam jedva iznad 50% muškarac, ovako godinama okružen estrogenom i ženskim temama. U jeziku naravno imamo rodne odrednice koje nemaju veze sa spolovima, ali to je samo stvar gramatike. Međutim, kada počnu insistirati na rodnim odrednicama kao da su čitavu nauku o tome stavili u džep i suvereno vladaju tematikom, te kada me počnu tjerati da poznajem i poštujem njihove klasifikacije i odrednice, javlja se kontraefekat pa bih im zažandarao sve po spisku, sve što im je u rodu i nažalost postajem netrpeljiv za ove teme. Tada bih samo rekao muško je muško, žensko je žensko, ne zanima me do kojeg stepena i kojeg intenziteta, te stoga odjebi! Ako neko hirurški promijeni spol, prihvatit ću da ga/je zovem obrnutim zamjenicama i toliko od mene.
Sljedeći primjer kontraefekta je kada se želi izmijeniti nečije ponašanje. Sve je dobro osmišljeno i odmjereno, kako prići osobi, šta reći, koliko, ali izabran je pogrešan predstavnik (nemojte me tjerati da kažem predstavnica) za zadatak, neko koga ciljana osoba ne podnosi i učinit će sve suprotno od onoga što taj cvijetin kaže. Možda je pak stav, nastup, ton glasa ono što proizvodi kontraefekat, pa osoba na koju se pokušava izvršiti utjecaj ima otklon u suprotnu stranu. Koliko puta sam djeci pokušavao prenijeti neku mudrost, ali se to završilo sa potpuno neželjenim i neočekivanim ishodom – Tata ne pričaj! – što bi rekla Madona. I šta? Tada neka validna mudrost u njihovoj glavi postane označena kao nesnosno trućanje, samo zato što nisam imao dobru prezentaciju.
Kod mene su napadači Donalda Trumpa proizveli kontraefekat. Taj kontraefekat je mali, ali ipak prisutan. Toliko ga napadaju za ono što jeste i što nije rekao i uradio, za ono što jeste i što nije bitno, za ono što je ozbiljno mislio i za očiglednu zajebanciju, do te mjere da se ponekad uhvatim kako branim Trumpa u sebi. Znaju pretjerati do te mjere da postaju nepravedni prema njemu, a to nije lako postići.
Istorijski, poslije Prvog svjetskog rata, pobjednici su uvjetima mira stravično pritisli Njemačku ne bi li je smirili i učinili poniznom za sva vremena. Efekat je bio kakav? Obrnut? Malo kada je viđena krvožednija i agresivnija tvorevina od nacističke Njemačke koja je skočila da im svima iskopa oči čim je malo ojačala.
Siguran sam da možete pronaći još primjera, bezazlenih i strašnih, kada su ljudske aktivnosti proizvele potpuno suprotne i neželjene rezultate. Čuvajmo se kontraefekata i ne zaboravimo da je krajnost ono što ih najčešće proizvodi.

20.10.2018.

Željko Komšić

Prvi put su bosanski Hrvati bili iznenađeni i mnogo lakše su prešli preko izbora Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništa, ali ovaj put su mislili da su spremni i da neće dozvoliti da im se ista psina servira. Međutim, ponovo se desilo: Bošnjaci su za njih izabrali njihovog člana Predsjedništva. Ovo ne znači da nigdje nijedan Hrvat nije glasao za Komšića, niti da su Bošnjaci za Komšića glasali uglavnom da bi zajebali Hrvate. Poneki Bošnjak jeste, ali većina Bošnjaka koji bi rado zajebali Hrvate, ipak nisu mogli uskratiti svoj glas SDA-u. Većina Bošnjaka koji su glasali za Komšića time su dali svoj glas za neku građansku opciju, a mislim da Komšić istinski jeste za građansku opciju i mislim da je ispravno glasati za građansku opciju. Druga stvar je pitanje njegovih rezultata i napora u ostvarivanju građanske opcije, sjedeći u različitim foteljama vlasti, ali time ću se malo kasnije pozabaviti. Sada se održavaju protesti po dominantno hrvatskim kantonima, hrvatski političari se polomiše objašnjavajući nepravdu koja je učinjena hrvatskom narodu i njegov katastrofalno težak položaj u BiH, a u nekim kantonima Komšić je čak proglašen personom non grata i zabranjen mu je dolazak. Članu Predsjedništa BiH zabranjen dolazak u neke dijelove BiH!!?? Premijer Hrvatske Plenković mjauče kod Makarona i ostalih evropskih lidera, lamentirajući sudbinu i težak položaj bosanskih Hrvata. Rekao bi čovjek – jebo Jemen kakva je humanitarna kriza zadesila Hrvate u BiH, a ako odeš u dominantno hrvatske kantone, a ja sam mnogo boravio u njima, ljudi žive normalno, imaju svoju samoupravu kroz kantonalne vlasti, imaju slobodu, niko ih ne tlači niti ugnjetava, niti može, pijuckaju vino i mezete pršut (a i ja s njima) pod zastavama sa šahovnicama. Jedina sjena koja se nadvija nad njima je činjenica da formalno žive u BiH, pri čemu još nemaju ni vlastiti entitet, i to što Aluminij propada.
U redu, ne treba se praviti lud. U ovako, za moderne pojmove (a i za sve druge pojmove), naopakoj državi, koja je ovako blesavo uređena po etničkom principu, Hrvati jesu izigrani, barem kada se radi o Predsjedništvu, što ipak nije beznačajna institucija. Što se tiče ostalih nivoa vlasti, tu stvari odgovaraju njihovim željama, ali pozicija hrvatskog člana Predsjedništva im je ponovo šaka u drob. Da se ne lažemo, većina Hrvata je glasala za Čovića, pogotovo u „hrvatskim kantonima“ ali Bošnjaci su ih nadglasali i izabrali im Komšića. Svaka čast Hrvatima i Bošnjacima koji su glasali za Komšića, ali u ovoj debilnoj državi oni su na taj način prevarili „prave“ Hrvate, tačnije prevarili su većinu Hrvata i kada se pogleda iz ugla postavke države kakva je na snazi, Hrvati imaju valjanu pritužbu. Srbi i Bošnjaci su sebi izabrali svoje hairlije, a Hrvatima je to pravo uskraćeno, te svu frustraciju i ljutnju koju osjećaju zbog toga, sada projeciraju na lik Željka Komšića, pa kardinal Puljić, kroz divlju referencu, zaziva čak i Hitlerovo ime govoreći o Komšićevom izboru u Predsjedništvo – komentirao je činjenicu da je Komšić po zakonu izabran, pa je rekao kako je i Hitler po zakonu došao na vlast. U svakom slučaju, ostaje činjenica da ako ćemo imati državu ustrojenu po etničkom principu, sa tri konstitutivna naroda o čijim pravima i dobrobiti se vodi glavna briga i koji trebaju imati svoju glavu u Kerberu, tada izborni zakon jeste nepravedan prema Hrvatima.
I na kraju, razlog zašto ja, Bošnjak, nisam glasao za Komšića je to što, premda smatram da on jeste opredijeljen za građansku opciju, mislim da mu nedostaje ubjeđenje i odlučnost koji bi rezultirali djelom. Ispravno je biti za građansku opciju, ali njegov rad nije bio baš impresivan. Šta je uradio? Ništa? Ali da li je zaista i mogao nešto uraditi u ovom prknu? Pa, mogao se više potruditi. Uspio ili ne, istinski trud bi se vidio, a ja ga ne vidim. S druge strane, ono što vidim je previše narcisoidnosti, potjere za vlastitim interesima (govorim o političkim interesima, ne materijalnim, ne znam ništa o tome), želje za vlastitim uzdizanjem, vidim previše kompromisa, i sve to uz ono njegovo jalijaško ponašanje. Kompromitirao se mnogo u mojim očima i zato on nema moj glas. Još kad sam vidio Muhameda Fazlagića iz GS-a na jednom plakatu DF-a, ma zaboravi!
Nevezano za Komšića i Hrvate, ali vezano za politiku i izbore, čovjek koji je izgubio moj glas, na moju veliku tugu, jeste Damir Nikšić, koji se pred ove izbore pridružio SDP-u. Nije ovo nikakav poseban napad na SDP. Isto bih osjećao da se pridružio bilo kojoj od velikih stranaka i mnogim od manjih. Njegova uloga je društvena ptica rugalica, a ne stranački čovjek u Parlamentarnoj skupštini Kantona. Sa uzvišene dužnosti i odgovornosti, spustio se u to blato, i za šta? Za uhljebljenje? Za moć? Naizgled se nije promijenio, i dalje sličnu priču priča, ali ja je ne čujem istim ušima.

18.10.2018.

Ljubav prema nasilju

Čitam članak o onom Sanjinu Sefiću što je autom ubio dvije djevojke na pješačkom prelazu i o njegovom sudskom procesu. Ne bih sada da razmišljam o kvalitetu presude ili samog sudskog procesa, već o osveti. Možda su očevi ovih djevojaka prije ove tragedije govorili i razmišljali na sljedeći standardni način: - Kada bi neko nešto napravio mojoj kćerki, ja bih ga . Ja bih ovo, ja bih ono. – Međutim, očevi su samo sjedili sjebani u sudnici i tonuli sve niže sa svakim ročištem.
Svi mi volimo misliti kako bismo nešto poduzeli ako neko napadne ili povrijedi naše najdraže, našu djecu, ali koliko često čujete da je neko uzeo stvari u svoje ruke i osvetio se napadačima? Veoma rijetko do nikada. Ni ja nisam ništa drugačiji. Zamišljam kako bih ja ovo i ono da neko povrijedi moje kćeri, ali tužna realnost je da vjerovatno ne bih ništa poduzeo, već bih kukavan čekao da vlasti kazne napadače, a vlast karina obična, još gora od mene. Ja sam samo kukavica, a vlast je to, a još je i korumpirana, nesposobna i neefikasna pride. E ovo je jedan od razloga zašto prezirem ljude. Šta smo bolje zaslužili, prezir mi djeluje kao najprikladniji stav? Niko neće da se žrtvuje. Neće ljudi često ni mali nokat da žrtvuju za bilo šta. Ne kažem da trebamo oformiti rulju i izvaditi Sefića iz zatvora i linčovati, već kažem da ga je odmah na licu mjesta trebalo linčovati, spontano. To što je on odmah automobilom utekao sa mjesta zločina nije nikakav problem. Svi koji su vozili automobile tu i tada mogli su se zaletiti i zaustaviti ga, pa ga izvaditi i linčovati. Prvog koji ga pokuša izvaditi iz auta Sefić bi nukautirao, možda i drugog, ali treći, četvrti, peti i šesti bi ga smlavili. Prvi i drugi bi se oporavili uz malo mirišljivih soli. Onima koji su oštetili svoje automobile u potjeri, skupi se ponovo spontano rulja i svako po 5-6 maraka donira za popravku. Ako je totalna šteta, malo veća rulja (čitav grad) izdvoji po marku i dobričine mogu sebi kupiti nove automobile. Znam, problem sa ruljama, linčevima i osvetnicima, koliko god dobru i plemenitu volju imali, jeste prečesta nedostupnost istine i prevelika mogućnost da se linčuje nedužna osoba. Nekako moramo popraviti kvalitet informacija kojim raspolažemo u svakom trenutku. To je zasada teško izvodljivo, skoro nemoguće ... ma šta, potpuno nemoguće, ali neće uvijek tako biti. Također je problem mogućnost da se stvari otmu kontroli i da se pretjera u linču, da se optuženi prelinčuje. Šalim se, nije linč uvijek primjerena i pravedna kazna, a kazne bi trebalo uvijek primjereno odmjeriti, ali ko će odrediti šta je primjerena kazna? Pravni sistemi i ove mjere se razlikuju od države do države. Dakle, kao ljudsko društvo nemamo koncensus po ovim pitanjima. Neke zemlje još uvijek imaju smrtnu kaznu. Sefić je ovdje osuđen na 14 godina, negdje bi dobio 30 godina. U zamišljenoj državi po mom ukusu, dobio bi 45 godina i kastraciju, ali bi mu par sedmica nakon kastracije zatvorska kazna bila preinačena u smrtnu. Prema tome, evo ja ću određivati primjerene kazne. Malo ćemo otići u barbarizam, ali to će kratko trajati - dok ima demona o kojima se treba pobrinuti, a poslije samo povremeno kada se ukaže rijetki demon koji bi da tlači i maltretira pošten svijet. Koliko nasilja u mojim riječima, zar ne?
Kroz istoriju života na ovoj planeti, a pretpostavljam i na drugim planetama ako život postoji i drugdje, nasilje je uvijek donosilo korist organizmima koji su vršili nasilje. Evolutivni razvoj je logično oblikovao organizme tako da su im stvari koje donose korist također donosile zadovoljstvo, postale su prijatne, pa je i nasilje postalo prijatno. Šta je došlo prvo, nasilje ili sklonost ka nasilju, i kakav je tačno bio mehanizam ovog evolutivnog razvoja, teško je reći. Da je vidjeti kako je prva ćelija pojela drugu, kako je prvi organizam razvio usta i počeo papati druge organizme, te šta se dešavalo u nervnim sistemima ovih organizama. U svakom slučaju, ono što imamo danas jeste ljubav prema nasilju. Međutim, ta ljubav nije čista i neosporena u našim umovima. Postoje negativne emocije povezane sa nasiljem, a razlog tome je što svako od nas može postati žrtva nasilja, a to nije ni korisno ni prijatno, pa stoga možemo imati proturječna osjećanja po pitanju nasilja. Kada ne bi postojali bol i patnja, nasilje bi bilo jedna od najboljih stvari koje poznajemo, ali začas bismo se istrijebili. Univerzum je nasilno mjesto, ali samo život sa svojim nervnim sistemom je sposoban da pati zbog toga. Mi život posmatramo kao nešto dragocjeno, kao rijetki kosmički dragulj i najdivniju stvar koja je ikada posjetila postojanje, ali moglo bi se ustvrditi da je život samo rijedak zajeb. No sada smo tu, mi primjerci života, pa nam valja živjeti. Složili smo se da nasilje ne valja, ali ipak se bavimo nasiljem svakodnevno i uživamo u plodovima nasilja. Zadovoljenje ubilačkih nagona smo djelomično preselili na ekrane, u virtuelni svijet, pa gledamo akcione filmove i igramo akcione igre. Također fantaziramo o nasilju kao rješenju mnogih problema u životu, čak i ako nismo spremni na akciju u stvarnosti. Postoje mnogi ljudi kojima bih rado rascopao tikvu zato što su se ogriješili o mene ili o društvo. U većini slučajeva ne bih to uradio čak i da mi dođe viša sila i ponudi potpuno razrješenje i oslobođenje od bilo kakvih posljedica i odgovornosti za taj čin. Nisam psihopata i znam kakav je moj ukupni stav prema nasilju. U njemu prevladava gnušanje i odbojnost, a svaki put kada sam bio uključen u bilo kakvo nasilje osjećao sam snažno grizodušje. Svejedno, jedan dio mene obožava nasilje i aktivno fantazira o njemu svaki put kada mi neko ozbiljno ide na živce. Testosteron je kriv. Mi mislimo kako naši stavovi i razum upravljaju našim postupcima, ali oni u potpunosti gube kontrolu kada hormoni odluče preuzeti stvar i preplaviti mozak. Sreća pa postoje različiti hormoni i postoji neka ravnoteža njihovih utjecaja, pa koliko god me testosteron nagovarao da nekome polupam facu telefonskom slušalicom bez obzira na posljedice, kortizol i norepinefrin kažu bježi, ovo je strašno, oksitocin i pitocin kažu nemoj, kako ti nije žao, a adrenalin je tu da se pređe na akciju, bilo to napad ili bijeg.
Jednom davno sam se nepozvan i pijan našao na nekom derneku, ne sjećam se više kako. Mislim da nisam pravio probleme, ali vjerovatno nisam ni bio model predivnog ponašanja. Elem, priđoše meni dvojica, možda domaćin i prijatelj, te me verbalno napadoše – jer sam tu nepozvan, pa me nakon više gadnih karakternih kvalifikacija bez velikog biranja riječi „zamoliše“ da napustim objekat i udaljiše se od mene. Bio je to nekakav velik stan bez mnogo namještaja, pa su nestali iza horizonta i iz mog vidokruga. Bio sam pijan, nisam se uplašio njih, bar ne mnogo, ali pjanstvo me izgleda ne sprječava da se osjećam neugodno, pa sam se osjećao jako neugodno i loše. Svojim komentarima su nekako učinili da se osjećam kao neželjeni, odbačeni šupak. Ovo nije lijepo osjećanje i probudi se u meni ljutnja i frustracija, ali ove emocije nisu proizvele agresiju, jer ja sam ipak jedan fin momak, pa sam se još malo zadržao da ne ispadnem totalna pizda tako što ću odmah razguliti, ali sam ubrzo i otišao ranjene sujete. Prije mog odlaska, moj prijatelj koji je također bio tu, ponudio mi je da ih prebijemo i demoliramo stan kada sam mu ispričao šta se desilo (hvala mu za tu prijateljsku gestu), no ja sam to odbio. Bilo je tu još mojih prijatelja (neki su možda bili i pozvani na taj dernek), ali ipak je njih bilo najmanje dvojica, a mi smo bili sami. Međutim, ne mogu da ne razmišljam kako sam trebao postupiti. Ovo je taj scenarij:
Podignem ruke u pomirljivoj gesti i kažem: - U redu, imate pravo, vaš stan, vaš dernek, ali zar smetam nekome? Jesam li nešto učinio nažao nekome? -
Oni kažu: - Me odjebi bolan, izlazi napolje! -
- Nema problema, ne dugujete mi nikakvo objašnjenje, dopustite mi da se malo priberem i nestat ću iz vaših života i vi iz mog. Jebem vam mater zbog neljubaznosti, u slučaju da nisam bio nesnosan ili naporan bilo kome, a izvinjavam se ako jesam. Zbogom. Hik! – i dostojanstveno napustim taj usrani dernek bez umanjenja vlastitog samopoštovanja, a ako me odluče fizički napasti zbog mojih riječi protkanih sarkazmom, onda ih olešim od batina.
Što bih volio da mogu tako živjeti svoj život, a ne kao bijedni, patetični rob vlastitih hormona i nervnog ustrojstva. Ako me već hormoni i struktura vlastitog mozga čine kukavnim jadom, zašto se dio mozga tome protivi, zašto svijest želi da sam hrabar, pribran, duhovit, te brza i oštra uma u svakoj stresnoj situaciji? Zašto svijest nije dosljedna vrsti ličnosti kojoj pripadam, pa da svaki put kada ne postupim kao heroj osjećam ushićenje i radost – Joj meraka, jesam ispao miš paralizirani, a još sam se izvukao i nisam dobio degenek. – Zbog testosterona, eto zašto.
I dobro, šta nam valja činiti po pitanju nasilja? A ništa. Još uvijek nam je pomalo potrebno za opstanak, a ni nemamo tehnologiju da ga ukinemo, da uklonimo sklonost ka nasilju iz naših nervnih sistema. Na nasilje koje smatramo društveno neprihvatljivim odgovaramo nasiljem i kažnjavanjem, ali kroz institucije i organe vlasti, preko ovlaštenih osoba. Pored naših prirodnih strahova i inhibicija, država je dodatna prepreka običnim ljudima da reagiraju i odgovaraju na nasilje, bilo koje vrste, a država nije baš najefikasnija u tom poslu, pa mnogobrojni činovi nasilja, a nasilje je sve što bilo kome nanosi štetu i patnju, ostaju nekažnjeni, bez adekvatnog odgovora. Za to vrijeme, mi u stadu smo sve zakržljaliji i nesposobniji suprotstaviti se vukovima. Postrojavamo im se na klanje i pomalo mekećemo od straha i frustracije. E neće više tako moći! Hoće, hoće. NEĆE!!! Ma hoće, šmrc. Pa šta da radimo, da smo sposobni i spremni na nasilje i mi bismo bili vukovi, te vjerovatno dio problema. Paradoksalno je problem nasilja rješavati nasiljem, ali taj paradoks je jedino što imamo na raspolaganju. Džordž Orvel je divno rekao: - Ljudi mirno spavaju po noći samo zato što grubi ljudi stoje spremni da čine nasilje u njihovo ime. - Kako bi bilo lijepo da imamo neki prekidač u glavi i kada vidimo nasilje pretvaramo se u zvijeri i uništavamo počinitelje, ali čim se makljaža završi i prašina slegne ponovo smo umiljata janjad. Zvuči malo sablasno zar ne, i ko bi vjerovao takvom janjetu. Nema više kvalitetnih telefonskih slušalica.

10.10.2018.

Vještačka inteligencija 2

Programirani smo evolucijom da se određeni postotak svog vremena osjećamo loše, zabrinuto, uplašeno, ljutito. Bolje je onda da u našoj okolini postoje razlozi za takva osjećanja nego da ih mi izmišljamo i zamišljamo, da se bez razloga loše osjećamo, kao što često i činimo jer smo riješili mnogo problema koji su nas mučili kroz istoriju, pa nas sada brinu svakakve gluposti. Dakle, ovakav svijet sa mnogobrojnim problemima je svijet koji nama odgovara. Međutim, nema valjanog razloga zašto bi ovaj svoj teret ugradili u vještačku inteligenciju koju sve brže razvijamo. Nisam siguran ni da li je bitno kojim vrijednostima i emocijama ćemo obojiti vještačku inteligenciju, jer će možda ona biti u stanju odbaciti mnoge vrijednosti i načela koje joj nametnemo čistom snagom logike i spoznaje svijeta, kada u potpunosti preuzme vlastito razmišljanje. No, u slučaju da će to biti bitno, moramo dobro paziti kako vaspitavamo vještačku inteligenciju. Kako će nas ona gledati kada preuzme svijet? Da li će nam biti blagonaklona i gledati nas sa simpatijama, kao stvoritelje, kao stare, nemoćne i ishlapjele roditelje, koji više ništa ne znaju i ne mogu, slabe i beskorisne, ali drage i dalje, a nostalgično će nas se sjećati kada nestanemo? Naravno, postoji i scenarij u kojem će AI hladno i logički donijeti zaključak da nas treba istrijebiti, ili će možda taj zaključak donijeti uz gromoglasan bijes. Možda će pak odlučiti da nas treba sačuvati, ali u značajno smanjenom broju, pa će na human način zbrisati 90% ljudstva. Naprimjer, AI pošalje nanobote opremljene smrtonosnim hemijskim agensom koji bezbolno zaustavlja srce i nanoboti to ubrizgaju izabranim osobama na spavanju, te poslije pošalje komunalnu službu da ukloni tijela, ili će agens možda izazvati isparavanje tijela. Preživjeli će biti kućni ljubimci, a nanoboti će im ubrizgati agens koji će ukloniti svaku bol zbog gubitka rodbine, prijatelja koji su nestali.
Kako god bilo, bit ćemo prepušteni na milost i volju vještačke inteligencije. Imat će apsolutno moć nad nama. Izuzev ako se spojimo s njom kroz Kurzweilov singularitet, u kojem slučaju ćemo to biti mi, veoma izmijenjeni do mjere da nas mnogi današnji ljudi ne bi smatrali ljudskim bićima, ali ja bih to nazvao ljudi 2.0, bolji, brži, snažniji, plemenitiji, kvalitetniji ... bogovi. Naša sudbina je da postanemo bogovi, ili da nestanemo. Dobro, nestat ćemo svakako, ali radije bih da nestanemo kao bogovi, u Ragnaroku, nego kroz genocid i bijedno izumiranje. Ako se sve stopi u jedan univerzalni um, onda će ostati samo jedan Bog, koji će biti ko zna šta u stanju učiniti. Možda će biti u stanju manipulisati materijom, prostorom, vremenom i stvarnošću po volji. Ako je tako nešto moguće, ko ti kaže da već nije na djelu? Možda nas je neki takav entitet i stvorio. Also sprach ateista.

01.10.2018.

Abortus

U ovoj zemlji abortus je legalan i može se izvesti u prilično sigurnim i pristojnim prostorima, a doktori koji vrše taj zahvat su prilično stručni i pouzdani. Dakle, nema mnogo problema po tom pitanju. Ne znam da li neke sile već rade u tajnosti, ili otvoreno, da obore abortus u ovoj zemlji i da ga stave van zakona. Nadam se da to nije slučaj.
Kada sperma uđe u žensko tijelo, te kada uspije izvršiti prodor u jajnu ćeliju, abortus je jedino rješenje koje na raspolaganju ima žena koja ne želi roditi dijete konkretnog davaoca sperme. Dakle, govorim o situaciji kada par ne pokušava začeti dijete. Postoji nekoliko načina kako je u takvoj situaciji ova sperma završila u ženi: previdom, greškom, nasiljem, ili kao rezultat tehničkih problema – pucanje kondoma ili zatajenje drugih kontracepcijskih sredstava. U tom slučaju, u ženi počinje da raste parazit, koji joj ne mora neizostavno uništiti život, ali je svejedno neželjen. Abortus je efikasno i sigurno rješenje za ženu, kada je legalan i uređen, a čisti horor i rizik, kada je nelegalan i neuređen. Znamo da je to rješenje i za muškarca, naravno. Neću ovdje razmatrati silovatelje, izuzev da kažem kako ih treba odvesti na neku divnu ergelu, sa sjajnim čistokrvnim atovima, i raščetvoriti. Neću ni trošiti mnogo riječi na šupke, koje lagano zaboli i koji su samo gledali kako da ga kvalitetno zabiju, ni na slabiće, za čije delikatne živce je problem pretežak i koji će uteći od odgovornosti i napustiti djevojku, ženu u takvoj nevolji. Ne bih takve obavezno vodio na ergelu, ali energično šibanje ne bi izostalo. Međutim, postoje muškarci koji ne bježe od odgovornosti, a svjesni su koliko dublje je žena potonula u čabar u kojem su se oboje našli, jebi ga, u njoj raste mali parazit i iz nje ga treba strugati. Takvi muškarci će zagristi isti metak i učiniti sve što je potrebno da čitav postupak bude što manje traumatičan. Nećemo se zavaravati, abortus je traumatičan postupak za ženu, tu nema nikakve sumnje, ali zar ga trebati činiti još traumatičnijim javnim osudama i stigmatizacijom, ili gluho bilo stavljanjem van zakona.
Ogroman je raspon situacija koje uključuju neželjenu trudnoću, a ponekad je samo jedna osoba ne želi, obično muškarac. Ponekad oboje imaju podjednako pravo na donošenje odluke o abortusu ili zadržavanju djeteta, naprimjer kada se radi o bračnom paru koji možda već ima jedno ili više djece i koji na neki način predstavljaju jedno biće, no i tada bih prevagu dao ženi, pogotovo ako ne želi rađati. U skoro svim ostalim slučajevima, žena je ta koja ima suvereno pravo na donošenje odluke o vlastitom životu i tijelu, a svi ostali imaju samo savjetodavnu ulogu. Ponovo, ženin suverenitet je snažniji ako ne želi imati dijete. Nekako mi je to bitno za naglasiti. Mogu dozvoliti da se muškarac usprotivi ako žena želi roditi dijete, a on to ne želi. Ne bih mu dao nikakav autoritet niti pravo veta, ali bih mu dao neko pravo glasa. Međutim, ako žena odlučno i sigurno ne želi dijete sa dotičnim prijanom, ni njemu niti nikome na cijelom svijetu ne bih dozvolio ni da glasa pusti, izuzev u znak podrške. E sad, ljudi prave greške, možda će se na abortusu nešto zakomplicirati, možda će doći do krvarenja, neki rizik uvijek postoji. Možda će kao rezultat žena izgubiti sposobnost za zanese kada to bude željela. Možda bi rodila fantastično ljudsko biće koje bi obogatilo svijet i učinilo ga boljim mjestom. Možda će nju samu majčinstvo učiniti boljom osobom. Mnogo je tih možda, ali bez obzira na sve to, pravo na upravljanje vlastitim bićem je iznad svega, a isti broj tih možda može ići i u drugom smjeru. Ako djevojka pak ne želi odlučivati i delegira sav autoritet za donošenje odluke na roditelje naprimjer, i to je u redu, ovo su teške odluke i nije svako spreman i sposoban donositi ih, a roditelji su često najbolji izbor, premda su ponekad i najgori, ima ih svakakvih. Bitno je samo da ako se donese odluka o abortusu, društvo mora osigurati, na prvom mjestu, da se takva odluka može donijeti, zatim da će se abortus izvršiti u najboljim mogućim uvjetima, sa najnižim nivoom stresa za ženu.
Već sam drugdje u ovom blogu razmatrao razloge zašto se društvo tako snažno protivi abortusu (http://srebrnidelfin2.blogger.ba/arhiva/2018/04/11/4095585). U Irskoj je abortus ilegalan, a u Americi se Moć svim silama bori da ga ilegalizira. Ovo ne može postići bez hipokrizije koje mnogi nisu ni svjesni, a meni tako bolno bode oči. Tako se šicaju floskulama o zaštiti života, o abortusu kao ubistvu i sličnim pravedničkim bombama. Nažalost, mnogi od ovih urlatora su zapravo najmanje zabrinuti za život i ne bi ni prstom mrdnuli da pomognu novoj majci i njenoj bebi nakon što se rodi, njihovi životi sada mogu slobodno niz oluk, pravo u kanalizaciju što se tiče ovih zaštitnika života, no oni uglavnom ne vide ovo svoje licemjerje. Tu se uglavnom koristi religija, nesretnica zlostavljana i zloupotrebljavana, koja im odlično služi kao fantastična izolacija od bilo kakvog razmišljanja i uvida. Osjećaju božanski poziv koji im kaže da, umjesto da gledaju svoja posla, moraju sprječavati abortus i zaštititi život, ali kada se rodi izgleda da od tog trenutka dalju odgovornost za brigu o životu Bog dodjeljuje nekom drugom, nekom gadnom zabušantu koji nikako da se pojavi na poslu. Život ulazi u zonu tuđeg problema.
Još jedna stvar, u pogledu tvrdnje da je abortus ubistvo. To je tačno, abortus jeste ubistvo, ali postoje različite vrste ubistva. Abortus u prva dva mjeseca (neki bi rekli i tri, ali bit ću konzervativan) je ubistvo kao što je ubistvo ubrati cvijet, zgaziti travu ili podšišati živicu. Ubija se nakupina ćelija koja se još uvijek ne može nazvati ljudskim bićem, nema razvijen nervni sistem i nije sposobna da pati. Jedino što pati u tome jeste žena koja je odlučila abortirati, a šupci je onda još nazovu ubicom. Govnari! Abortus u kasnijim stadijima trudnoće, naročito u zadnjem tromjesečju već predstavlja ozbiljan problem i zabranio bih ga, kao što i jeste zabranjeno i kod nas, jer tada već imamo oformljenu bebu. To je beba i ne možeš tek tako ubiti bebu. Žao mi je ako si se predomislila, nema nazad. Rađaj, ninaj, doji, pitaj, školuj. Postoje granice dokle je na prvom mjestu šta će s tobom biti na ovom svijetu. Sada si na drugom mjestu. Prihvati to što prije.

23.09.2018.

Zeitgeist

Razlike u mišljenima su u redu, čak i poželjne, jer, u konačnici, to je ono po čemu se pojedinačno razlikujemo, što čini naše društvo zanimljivim i drugačijim od mravinjaka. Ti voliš turbo folk, a meni je to kretenski i ismijavat ću te (iza leđa) svom snagom. Meni se sviđaju tripice, a tebi je to odvratno. I naučne i filozofske razlike su dozvoljene, dok se ne dođe do definitivnih i dokazanih odgovora pa bilo kom naučnom ili filozofskom pitanju. Postoji bezbroj drugih tema i pitanja, socijalnih, ekonomskih, političkih, o kojima se može raspravljati i na koje nije pronađen konačan odgovor. Ljudsko društvo je istinski kompleksno i teško da ćemo ikada postići univerzalni um, gdje ćemo se svi slagati po svim pitanjima, a ko bi uopšte želio tako nešto.
Međutim, postoje pitanja o kojim se moramo složiti i stavove do kojih dođemo ugraditi u duh vremena. Ponovo, smatram da postoje pitanja po kojima ne bi smjelo doći do razmimoilaženje mišljenja, po kojima se ne može dozvoliti sloboda govora i zastupanje oprečnih stavova, ili može se dozvoliti sloboda govora, ali pogrešni stavovi ne smiju dobiti iole značajan broj poklonika. Jednostavno, moramo kao vrsta napraviti korak naprijed i reći da je sve suprotno od utvrđenog stava sumanuto, pogrešno i blesavo, te da takvo nešto može ostati samo u krugu čudaka i budala, a ako budale počnu poduzimati akcije u skladu sa svojim necivilizacijskim stavovima, tada ih moramo kažnjavati i korigovati kroz utvrđene društvene mehanizme. Da ne bi ovo ostalo pomalo apstraktno, evo nekih pitanja sa mojim stavovima koje smatram da bi svako trebao imati:
Prvo, nešto što je već usvojeno – Zemlja je okrugla. Ne mogu slušati, osim u svrhu zabave, kako budale tvrde suprotno na svojim kongresima, niti mogu iole ozbiljno shvatati njihovu idiotsku argumentaciju. Kao vrsta smo završili s ovim pitanjem i debilna je bilo kakva regresija.
Dalje, nije dozvoljeno ubijati, naravno izuzev u slučaju samoodbrane. Ja sada mogu pričati, ako ćemo zadovoljiti slobodu govora, kako bi trebalo dozvoliti ubijanje, makar samo meni, te bih mogao željeti da nekoga ubijem, ali ako nekada tako nešto pokušam ili izvršim, zna se da me čeka tamnica. Dakle kao društvo, kao vrsta smo se složili da ubijanje nije dobro niti dozvoljeno, što naravno ne znači da se to više ne dešava, ali postoji koncensus. Ovo je bio jedan očigledan primjer stava koji smo se dogovorili da ga svi trebaju imati. Dozvoljeno je misaono odstupanje, pa čak i verbalno, ali odstupanje u djelovanju nije.
Da pokušam navesti primjer nečega što još nije društveno usvojeno, barem ne svugdje i predominantno ... Hmmm, evo: Tehnologija sintetiziranja mesa se počinje osvajati. Kada stigne na stupanj razvoja na kojem će biti veoma teško razlikovati sintetički biftek od prirodnog, po ukusu, pri čemu će sintetički svakako biti čišći i zdraviji, tada treba zabraniti konzumaciju prirodnog mesa. To što se mnogi neće složiti da je sintetičko meso čišće i zdravije, njihov je problem.
Dalje, nasilje nad djecom ne smije biti dozvoljeno. Izreka „Batina je iz raja izašla“ za mene je čista grozota. Ne kažem da se nikakva vrsta nasilja ne smije vršiti nad djecom ni u kojoj situaciji. Ako se suočiš sa agresivnim, loše odgojenim dječakom koji će ti doći u goste sa neodgovornim roditeljima, pa će te tvojim daljinskim upravljačem odalamiti u glavu, a zatim ga zabiti u ekran TV-a, nemam ništa protiv da takvog đavolka udariš tako da on to ozbiljno osjeti, ali nemoj ga baš nokautirati. Dakle, neka malac osjeti ugriz vlastitog ponašanja, možda će razmisliti i reformirati ga. Ako pak ništa ne pomaže, jer je mali tako zajeban, pa nećeš valjda odležati dijete, samo komplet goste istjeraj iz kuće i nikada ih više ne pozivaj, a kazneno-popravni sistem će se pozabaviti malim demonom kada za to dođe vrijeme. Međutim, nasilje kao način podizanja djeteta ne smije više biti ni predmet diskusije. Mlatiti djecu za prekršaje i propuste kao način dresure, moramo se složiti da to nije u redu i ne smije biti dozvoljeno.
Nekada, dok sam bio nešto militantniji ateista ... ispravka, nisam nikada bio militantan ateista, te nisam mogao biti ni militantniji. Međutim, nekada sam smatrao da bi svako trebao napustiti vjerovanje u svete skripte. Sada smatram da kao vrsta možda još nismo potpuno spremni za to. Religija nekim ljudima pruža kvalitetniju mentalnu strukturu, na osnovu koje mogu voditi veoma kvalitetne živote i napraviti velike stvari. Religija također često služi kao sidro izgubljenim dušama koji bi lagano otišli u tri pizde materine da nisu pronašli utjehu i smisao u religiji. Ovo sam lično viđao u više navrata – narkomane, alkose i osobe sa mentalnim poremećajima, kojima je posvećenost religiji pomogla da vode koliko toliko normalan i zdrav život. „Koliko toliko“ iz mog ugla gledanja. Iz nekog drugog ugla, oni možda žive odlično. Ja ne mogu biti religiozan, sve i kad bih sad odlučio i poželio da budem. Uređenje, struktura i iskustvo mog uma više ne mogu prihvatiti takav način razmišljanja, a reforma nije moguća bez ozbiljnog dokaza, no svakako prihvatam da religiozni ljudi mogu voditi kvalitetniji i korisniji život od mene, korisniji za njih same, ali i okolinu, bližu ili širu. Dakle, religija nam kao vrsti po svoj prilici i dalje treba, te je rano očekivati da se svi složimo kako najvjerovatnije nema boga i da se okanimo budalaština. Možda i sam život nije ništa drugo do teška budalaština.

17.09.2018.

Rasizam, seksizam i politička (ne)korektnost

Smatram da nisam ni rasista niti seksista. Najviše mrzim dvije stvari: rasiste i crnce. Također jako mrzim seksiste i ženetine. Šalu na stranu, rasizam i seksizam su ozbiljni problemi, ali i pretjerivanje u rješavanju tih problema može postati, i postalo je, problem. Imam često osjećaj gledajući ove pravednike kako rješavaju problem, da se ništa ne rješava, već se samo stvara novi problem. Rasizam nećemo lako riješiti, a ni seksizam. Pitanje je hoćemo li ih ikada riješiti. Ljudi pronalaze načine da se dijele i po mnogo tanjim linijama od rase i spola, pa olešiše jedni druge, a rasa i spol su previše praktični da bismo ih se odrekli, previše su očigledni.
Ja sam juče na prozoru zgrade preko puta vidio crnca. Odmah sam to uredno prijavio policiji. On ako živi tu legalno, neka to i dokaže u policijskoj stanici, nakon što je dobro promislio svoju situaciju u besanoj noći iza rešetaka. Ipak je veoma nesmotreno sa njegove strane što se ukazuje na prozoru, makar i vlastitog stana. Mora malo misliti na nas, susjede, na naša osjećanja i zgražavanje tom pojavom. Što se tiče Amerike, naravno da imaju probleme sa rasizmom kada imaju tako mnogo crnaca i ostalih rasa. Neka se ugledaju na nas, imamo svakakvih problema, ali rasizam nije jedan od njih. Svi smo teški rasisti, ali nema crnaca i rasizam nas ne muči ni u najmanjoj mjeri, pa mnogi od nas nisu ni svjesni da su rasisti. Dakle, mi samo trebamo spriječiti priliv crnaca i bit ćemo ok, a Amerika nek' vidi šta će. Žena ovdje pak ima na svakom koraku, pa seksizam postoji, ali kakve god probleme mi imali sa ženama, želimo ih (žene) zadržati. Mnogo su nam drage. Izdržat ćemo malo seksizma zajedno. Zajedno smo skupa. Kako kaže jedan moj mudri prijatelj - Žena je kao zmija, kada digne glavu tada će ujesti. - Zato ženama ne treba dozvoliti da dižu glavu, pa ni seksizam neće biti neka velika tegoba ni socijalna tema. Za kraj bih se još sa slašću osvrnuo na političku korektnost. Ljudima treba dozvoliti da ismijavaju i osuđuju sve i sva, flagrantno i žestoko. Moj jedini uvjet bi bio da to rade na duhovit i zanimljiv način, jer nema ništa ružnije ni bjednije od šovinističkih istupa koji su lišeni duha i originalnosti. Dakle, ako me javno zajebavaš, naprimjer za prevelike naslage sala ispod kože, ako već ulažeš taj napor i rizikuješ sukob i osude od strane socijalnih ratnika, onda se pobrini da ću se možda i ja nasmijati ako mi uopšte sujeta i kompleksi tako nešto dozvoljavaju. No, uvijek je poštenije i bolje takve komentare i kritike izgovarati iza leđa predmetnih osoba, nikada direktno, u oči. Šta imaš od toga da me povrijediš, a ja najvjerovatnije neću smršati zato što si me ti provalio. Ako je pak ismijavanje debelih tema tvog standup - komičarskog nastupa, moja je odgovornost da tvoj nastup zaobiđem i da se poštedim duševne boli. S druge strane, ako sam se ekstremno usvinjio, možda i zaslužujem da me malo pilaju. Kako Paulie iz Sopranosa kaže gledajući ona dva najdeblja lika u cijeloj seriji dok stoje jedan uz drugog i pričaju – Gledaj ono, kao reklama za mršavljenje. Prije (pokazuje rukom na jednog) ... i davno (pokazuje na drugog i odmahuje rukom karakterističnim mafijaškim potezom). – Slabo se prevodi vic, na engleskom mnogo bolje zvuči – Before... and way before. - Što bi serija Sopranos bila zanimljiva da je politički ispravna. Pola smijeha u životu dobijemo od ismijavanja debljine, gluposti, kukavičluka, sramežljivosti, smotanosti, nacija, rasa, religija, a ako smo sposobni i sebe sa svojim najcrnjim manama, nedostacima i invaliditetima uključiti kao predmet šprdnje, fol je još bolji. Naravno da treba biti obziran, te u određenim situacijama i u društvu određenih ljudi paziti šta govorimo, ali ne smijemo pretjerivati sa obzirnošću da nas debili, invalidi, manjine i žene ne počnu upozoravati da ih premalo zavitlavamo i ugnjetavamo.



11.09.2018.

Oda radosti

Emocije su me obuzele, pozitivne. Ljubav prema svijetu osjećam. Ko zna kako to dođe. Ništa mi se posebno lijepo nije desilo danas. Lijep je dan i to je sve, potpuno prosječan u svakom drugom pogledu. Premda nije identično osjećanje, ali ovo me je podsjetilo na jedan mamurluk prije par decenija. Probudio sam se poslije žestokog pjanstva i osjećao neobjašnjivu sreću. Ne znam da sam ikada bio u boljem raspoloženju. Danas je ovako nešto potpuno nemoguće. Danas popijem tri pive i sutra sam tako polomljen da ne mogu osjećati ništa pozitivno. Elem, tog jutra sam izašao na ulicu, morao sam ići među ljude. Dok sam hodao, sve je bilo fenomenalno. Znam da sam se našao sa Mešom i Marinom, sa kojima sam i dernečio noć prije. Kako su mi bili dragi. Cmakao sam Marinu non-stop, Meša se možda malo i zabrinuo – Šta mi ovaj idiotić ovoliko cjeliva curu? – Mjesto cmakanja, Mešu sam grlio svako malo. Eto, ostalo mi to u sjećanju.

09.09.2018.

Piskaranje

Jedan od razloga zašto pišem je da sredim misli, da se sa sobom dogovorim koje ja to stavove imam, da dobijem oštriju rezoluciju svoje slike o svijetu, no ponekad je samo još više zamutim. Ponekad proizvedem veći haos u glavi od početnog. Zbog toga sam ovako i nazvao i podnazvao ovaj blog.
Kako čovjek počne razmatrati neko složeno pitanje, misli počnu nadirati sa svih strana, a često nepotpune, nedorečene, ponekad blesave i glupave. Teško je nositi se s njima, sortirati ih i urediti tako da formiraju neku analizu ili stav. Nije lako biti promišljen. Često je lakše oslanjati se na instinkte i heuristiku. To bi bilo sasvim u redu da instinkti nisu tako često pogrešni, ponekad u kritičnim i presudnim situacijama. Daniel Kahneman, izraelski psiholog i nobelovac, napisao je knjigu pod naslovom „Misliti, brzo i sporo“. Preporučam.

09.09.2018.

Radikalni pamflet

Počela je predizborna kampanja. Opći izbori su ove godine u Bosni i Hercegovini. Počinje standardna šarada, otrov i cinizam. Face su već na plakatima i bilbordima, smiješe se i obećavaju, sa groteskno uvećanim tintarama. Međutim, nije to ono što me najviše nervira. To me više ni ne nervira. Ono što me da nervira jeste bombardovanje mudrostima i savjetima kako je važno glasati, kako treba dobro razmisliti za koga glasati, kako je debilno ne glasati i tako dalje. Snimaju se spotovi, infografike, postavljaju se postovi na socijalnim mrežama. Stručnjaci se trkaju ko će smisliti najbolji i najpametniji fol kako zaustaviti debile da ne glasaju opet za iste demone zbog kojih smo u kurcu, te kako navesti debile koji ne glasaju da glasaju. A sve je tako jednostavno, samo treba izaći na izbore i glasati za najbolje ljude, poštene, sposobne, hrabre, koji će od ovog prkna napraviti Šangri La. Ni ja stvarno ne vidim u čemu je više problem. Kao da narod ne želi da mu bude bolje.
Pišući ovo, naletio sam na jedan tekst u kojem autor tvrdi kako poenta izbora i demokratije nije u tome da se glasanjem na vlast dovedu najbolji, pošteni, sposobni, hrabri, koji će učiniti stvari boljim, već da se smijene i uklone ovi na vlasti koji ne valjaju, dok na vlast ne dođe neko ko valja, a ako nikada na vlast ni ne dođu valjani ljudi, treba stalno vrtjeti i smjenjivati loše ljude, sve to u ime mira, „da se ne vade giljotine iz podruma“, već da se mirnim putem dolazi do promjena, bez nereda i krvoprolića. Kakav cinizam, kakav kukavan stav, kakvo nabijanje cijene u guzove pojedinačnog čovjeka. Nije ni čudo da niko nije spreman na bilo kakvu akciju, da niko nije spreman na bilo kakvu žrtvu. Demokratija je samu sebe ubila. Svako je ubijeđen da je biser kojem se ništa iritantno ne smije desiti, da ne govorim o nekoj istinskoj šteti ili povredi. Nije ni čudo da više nema nikakvih istinskih socijalnih pokreta, da ne govorim o revolucijama. Nemamo mi vremena za promjene na kapaljku, ako će ih uopšte biti na takav način. Moramo ubrzati i produžiti korak ka bilo čemu gdje želimo stići. Kakva bolan demokratija i vrćenje loših na vlasti uz nadu da će svaka sljedeća nova vlast biti nešto manje bahata i flagrantna od prethodne. Jeb'o to. Nemam želju u tome učestvovati. I u čemu je problem sa krvoprolićem? Krv je tu da se lije. Mi konstantno prolijevamo krv, pa pogledaj samo koliko mesa žderemo. Šta, problem je ljudsku krv prolijevati? Ko kaže? Malo je ljudi koji su istinski dragocjeni i čiji nestanak bi predstavljao neku štetu veliku. Znam da ja nisam ni blizu, a ja sam svakako neki prosjek.
Da se razumijemo, ja ću glasati. Glasam na svim izborima. Ne osjećam nikada da sam time bilo šta posebno postigao, ni ZA ni PROTIV, jer bitno je šta masa uradi, ali blizu mi je glasačko mjesto, odmah pored mog haustora, pa to usput uvijek obavim. Činjenica je da uvijek glasam PROTIV. Kako u našem demokratskom sistemu ne postoji glasanje PROTIV, ja to činim tako što glasam za one koji imaju najmanje šanse da pobijede. Iskoristim svoj glasački listić, da ga ne bi neko drugi iskoristio, i to je moje učešće u demokratiji. Međutim, moje glasanje je vrlo slično neglasanju. To je zato što me nije briga. Ni ja ni vi nismo zaslužili da ikoga bude briga. Meni ni feudalizam nije mnogo gori od ove demokratije. Ni ja nemam snagu ili hrabrost ne samo da povedem ljude na akciju, već ni da slijedim bilo koga u akciju, a ne podnosim ovu demokratsku šatrologiju. Stoga, samo živim, slušam muziku, pokušavam izvući najbolje što mogu od života. Prestanimo sa žalopojkama, optuživanjima, mjaukanjem i blejanjem. Ako si spreman učiniti nešto, učini to, ako nisi, tišu. Che Guevara je vidio problem i pokušao nešto učiniti po tom pitanju bez mnogo kompromisa i do kraja. Zbog toga je legenda, ne zato što su njegovo rješenje i ideologija bili fenomenalni.
Sve što bi trebalo reći o izborima jeste: - Izbori su tad i tad. Ako hoćete glasajte, ako nećete, ništa ne brinite i nemojte se loše osjećati. Samo jedno je bitno, glasali ili ne glasali, nemojte kukati tako vam Manitua! –

14.08.2018.

Još malo o patnji i sreći

Patnja nam treba jer smo uz nju evoluirali, svi mi - živa bića sa nervnim sistemom. Patnja nam je uvijek bila pratilac i mi smo joj se prilagođavali, a ona nas je oblikovala. Uvijek je bila jedna od najvećih sila u našim životima. Radi se o milionima i milijardama godina evolucije ovdje. Sve ovo ne znači da trebamo ili možemo voljeti patnju, uživati u njoj. Patnja je po definiciji nešto neprijatno, nešto što ne želimo i nešto od čega aktivno bježimo. Tako treba i hoće ostati. Problem je što mi ne znamo živjeti bez nje, ne samo zato što nam pruža kontrast - ako ne znaš šta je patnja, ne znaš ni šta je sreća. Patnja je duboko usađena u nas, ogroman dio našeg bića je zadužen za osjećanje patnje i za nošenje sa patnjom, za bježanje od patnje. Patnja je bol, strah, glad, smrzavanje, pregrijavanje, bolest. Ako nema patnje, mi ćemo je pronaći, izmislit ćemo je da bismo mogli funkcionisati ovakvi kakvi smo. Ljudi su riješili gomilu problema koji su mučili naše pretke, te smo stoga morali izmisliti novu gomilu problema. Predatori nam više ništa ne mogu i živi su samo našom milošću. Nema više kandži i ralja iz mraka koje bi nas ugrabile i odnijele u noć. Zato snimamo horor filmove – prepadamo sebe namjerno!?! Nemamo ni približno toliko egzistencijalnih problema, gladi i bolesti je daleko manje, ali zato imamo čitavu lepezu psiholoških poremećaja i tjeskoba, sjebavajući se zbog problema koji relativno nedavno nisu ni postojali, niti su zapravo uopšte problemi. Vrhovni primjer je traženje smisla života.
Budizam je jedna od najljepših religija, nastala iz želje da nestane patnja. Budizam uči da treba prestati sa žudnjom i željom, bilo za užitcima ili za nestankom patnje. Budizam pravi jednu terminološku rokadu, pa strah i bijeg od patnje naziva željom i žudnjom da patnje nema, te su onda žudnje i želje u osnovi svih ljudskih problema. Ali, za mene budizam predstavlja obožavanje smrti, jer stanje nirvane kojem Budizam teži, gdje više ne postoji želja ili žudnja, jeste smrt čovjeka. Kada umremo svakako ćemo doći u takvo stanje i postati jedno sa svijetom.
Nećemo eliminisati patnju, nismo za to spremni. Nećemo uživati u njoj, to nije moguće, čak nije moguće ni biti ravnodušan prema patnji. Sve što možemo je zauzeti filozofski stav i kada patnja udari reći sebi – Zajebano je ovo, ali to je život. Bori se i trpi ako ćeš živjeti. Treba ti ovo, bez ovoga ne možeš. Proći će ovo. – te uživati maksimalno kada patnja prođe, a naiđu sreća i uživanje. Naravno, ne posjećuje patnja svakoga podjednako. Neko pati više od drugih, ali postoji li objektivna i univerzalna mjera patnje? Svakome je svoja muka najteža.

13.08.2018.

Nije baš vikinška saga, ali nama jeste bila

1998 godine, u februaru, krenuli nas tri jarana, Meša, Omar i ja, na skijanje u Italiju, na Kronplatz. Uplatili smo aranžman u turističkoj agenciji par mjeseci unaprijed, sve fino isplanirali kako ćemo ići Omarovim autom, tačnije autom Omarovog oca – Zastava 128. Ono što nismo očekivali i što nam je teško palo, kao udarac u drob, jeste da je sedmicu dana prije našeg polaska Omarov brat imao sudar sa Zastavom. Maleno je ovo auto i nije totalka potrebna da ga sjebe, no poprave oni njega i osposobe za naš put. Na krov smo postavili dvije šipke, koje smo pronašli ko zna gdje, da odgovaraju Zastavi, te na koje ćemo staviti skije, a pričvrstit ćemo ih kako znamo – kojekakvim konopcima. Zastava je bila bijele boje, a u daljem tekstu će se zvati Testarossa, po crvenom Ferariju, vjerovatno najslavnijem sportskom automobilu svih vremena. Do kraja ovog teksa će biti jasno, a možda i neće, zašto smo Zastavu, koja čak nije ni crvena, tako prekrstili.
Krenemo mi na put, tada se išlo na Arizonu i Orašje, pa na skelu preko Save u Hrvatsku. Koliko se sjećam, mostovi u Bosanskom Brodu i Šamcu još nisu bili popravljeni. Dakle vozimo se prema Tuzli i negdje kod Kladnja nešto puče na krovu. Izađemo da pogledamo, kad tamo pukla jedna od šipki koje su nosile skije. Nakrivile se skije, a oba odlomljena kraja se naslonila, da ne kažem zabila, u krov Testarosse. Mi to saniramo tako što smo postavili papirne maramice pod prelomljenu šipku da ne para mnogo kroz lim. Povratak zbog ovakve sitnice nije dolazio u obzir i mi junački nastavimo putovanje sa nakrivljenim skijama na krovu auta. Policija nas je nedugo zatim zaustavila, ne sjećam se više da li su nam neku kaznu naplatili, ili su nam samo poželjeli sreću. Nije više bilo incidenata dok nismo predvečer došli nadomak Zagreba, kada nam je na autoputu krepao alternator. Alternator... to je bila riječ koju nisam volio izgovarati par godina, a ni danas ne budi prijatna osjećanja u meni. Za one koji ne znaju, alternator je u suštini dinama koja tokom vožnje konstantno puni akumulator u automobilu, tako nešto. Slučajno se ovaj kvar desio kada je Meša, koji je kao najiskusniji vozač uvijek vozio tokom ovog putovanje, uključio grijanje u autu. Premda je bio februar, zima je bila topla i grijanje nam nije bilo potrebno dok nije počela padati noć. Uključi on grijanje, zalampaše neke lampice na komandnoj tabli, Meša je prepoznao šta to znači i da se u takvom stanju auto više ne smije voziti. Nemamo nikakvih mobilnih telefona da se nekome javimo i ne sjećam se jasno da li nas je pronašla patrolirajuća šlep služba, ili smo pronašli telefon za hitne slučajeve uz cestu, nije bitno. Bitno je da nas je pokupio šlep kamion, ali su se navodno pred Zagrebom održavali neki protesti, pa nas vozač nije mogao povesti u Zagreb nekom serviseru, već je rekao da samo zna za jednog automehaničara koji bi nam mogao pomoći i da se on nalazi u Novoj Gradiški. To je bilo oko 50 kilometara u suprotnom smjeru!!! Da li nas je levatio da nas što više odere sa kilometražom šlepanja i jer je u talu sa dotičnim automehaničarem, to nikada nećemo saznati, ali mi smo mu bili prepušteni na milost i nemilost i nismo bili u stanju da bilo šta biramo. Odvede on nas kod tog svog prike, probudili smo ga, već je bilo prilično kasno kad smo stigli. Namgrođen, bunovan, ali prihvati on nas i krene sa popravkom. Pizdi i psuje iz kanala pod autom – Jebem ti Zastavu, ko je napravi!? – Čuj ko je napravi, zna on dobro ko je napravio, ali sreća nijedan od nas nije Srbin, pa se nismo osjetili optuženim. Poslije nekog vremena, izrekne on nama presudu da je alternator crkao i da imamo sreće jer on ima rezervni. Donese on taj rezervni alternator, izgledao je bjednije i izubijanije od onog našeg. Dok je majstor radio na zamjeni mi smo sve od sebe davali da ga oraspoložimo i raskravimo, da nas ne odere previše kada dođe trenutak plaćanja. To nam je i uspjelo u neku ruku, jer je pred kraj našeg susreta bio daleko bolje volje. Popravak je, po mom sjećanju, i dalje prilično papreno zacijenio, ali poslije kratkog obračuna mi zaključimo da smo ponijeli dovoljno love da možemo podnijeti ovaj nepredviđeni trošak i nastaviti putovanje. Kažemo mi majstoru – Evo znaš gdje idemo, smijemo li sa ovim autom nastaviti put? – Kaže on – Ma smijete, bez brige. – Baš je bio samouvjeren u svojoj ocjeni, te ga mi i poslušamo. Produžili smo dalje, ali nismo smjeli paliti grijanje pod dojmom da je paljenje grijanje prouzročilo kvar. Tako je bilo dok nam negdje u Sloveniji nisu od hladnoće vilice počele zveketati kao kastanjete, a svi zglobovi se ukočili zamrznuti. – Pali Meša grijanje, jebo te alternator! – zaurla Omar. Do Kronplatza više nije bilo nikakvih problema izuzev što nas je neka simpatična žabarčina u Udinama gađao cigaretom iz svog auta – valjda mu se nije sviđalo kako se Meša prestrojava na pustoj ulici u tri sata poslije pola noći. Bilo je jutro kada smo se našli u planinama približavajući se Kronplatzu. U jednom trenutku nas prestiže neki crni sportski automobil, kabriolet sa spuštenim krovom, za upravljačem plavuša, a s vrata joj viori šal. Nismo ovoj vili vidjeli lice, ali i dan danas smo sva trojica sigurni i zaklet ćemo se na šta hoćeš da je to bila Grace Kelly. Otkud ona, živa, te 1998. godine, to vam već ne bih znao reći.
Tamo smo se svaki dan vozili od kuće u kojoj smo bili smješteni do skijališta. Tastarossa nijednom nije ni kahnula. Služila nas je savršeno. Valjali smo se od smijeha gledajući u čudu razjapljene čeljusti kolega skijaša kada bi nas ugledali dok ulazimo na parking. Tamo sve bijesna auta, moćne limuzine, karavani, kamperi, lađe na točkovima, jetbag-ovi na krovovima, i onda mi uletimo sa svojom trabakulom, BH registracijom, slomljenom šipkom na krovu i desetak godina starom skijaškom opremom. Ne mogu ljudi da vjeruju u šta gledaju. Naskijamo se mi s merakom tih 7 dana i nazad na put. Negdje smo stali u nekakav kineski restoran da k'o biva jedemo. – Do you speak English? – pitamo odmah s vrata. – Yes. – stiže kategoričan odgovor. U redu, da sjednemo ovdje. Naručimo nešto, donesu nam neki jad bez hljeba. Tražimo hljeb na engleskom, ali naši domaćini očito jedino poznaju riječ 'yes' iz čitavog engleskog jezika. Dobili smo nekakav grisini umjesto hljeba i po kratkom postupku razgulili. Još ranije smo odlučili da ćemo u povratku posjetiti prijatelja koji je živio u Portorožu, na Slovenačkoj obali. Kod njega smo kvalitetno prodernečili, čak smo i u diskać otišli u neka doba, Omar je na ekstaziju sa našim domaćinima šizio uz predivne melodije hausa, a Meša i ja smo spavali preko nekakvih stolica od pruća. Malo nam je smetala glasna muzika. Sljedećeg dana nastavimo put za Sarajevo. Tokom našeg putovanja, vrijeme je stalno bilo sunčano, ali eto taj dan poče nešto padati kišica dok smo se udaljavali od Portoroža prema Ljubljani. Meša prirodno uključi brisače, ali avaj brisač na strani vozača odleti sa auta istog trena. Ukoči Meša odmah, ja izletim da povratim brisač. Sreća iza nas nije bilo vozila koja bi ga pregazila i uništila. Nabijem brisač nazad na svoje mjesto, krenemo dalje, Meša upali brisače, opet spade, ovaj put na haubu. Sada uzmem nekakvu grančicu i izlomim je na nekoliko manjih dijelova i šakom još energičnije nabijem brisač sa grančicama na ležište da se bolje uglavi. Zna me ova šaka i danas zaboljeti pri velikim promjenama vremena. Ali sada više nismo sigurni da će ovo držati, pa mi genijalci uzmemo malo užeta i zavežemo brisače jedan za drugi – ako ponovo spadne da ne odleti sa auta. Ovo nije bila dobra ideja jer uže se stalno zapetljavalo i blokiralo brisače. Po nesreći na cesti počinju padati klepe od pahulja. Meša svakih pet minuta jednom mahne brisačima kada se baš ništa više ne vidi kroz vjetrobran. Shvatimo mi konačno da ovo ovako ne ide, jer smo srećom sva trojica izuzetno inteligentni, pa skinemo uže sa brisača. Brisač svakako više nije spadao. Prođemo Sloveniju i vozeći se pored Zagreba naglo primijetimo da nam je guma pukla. Klepe nisu prestajale padati dok smo mi mijenjali gumu na autoputu. Onako pomalo mokri do kostiju nazad na put. Pada noć na autoputu prema Županji, a pada i snijeg. Šta Meša vidi ne znam, ali ja ne vidim ništa izuzev hipersvemira. Znate ono kada u Ratovima zvijezda uključe pogon za hipersvemir pa samo vide crno i one bijele crtice kako im idu u susret ogromnom brzinom, e to sam je ono šta sam vidio kroz vjetrobran, ništa više. No, vozimo se mi, šta nam drugo preostaje, moramo dalje. Odjednom poče Testarossa da skače kao mahnita drndajući nas k'o zvečke. Naime tada autoput Zagreb – Lipovac nije bio do kraja izgrađen i na tom mjestu se sužavao i pretvarao u obični drum sa po jednom trakom za oba smjera. Nije ova činjenica nama bila nepoznata, pa sedmicu dana ranije smo ovuda prošli u suprotnom smjeru, ali ko će u onoj crnoj noći znati gdje da očekujemo suženje, a nismo ga ni primijetili dok nismo izletjeli sa ceste. - Vraćaj se Meša na cestu jeb'o li te konj s hvataljkama. – zavrištim glasom histerične djevojčice od 8 godina. Ni sam ne znam kako, ali Meša nas je vratio na asfalt, a Testarossa je hrabro podnijela svoju kratku ulogu terenskog, safari vozila. Stižemo do Županje, ne radi skela zbog snježne mećave. Šta ćemo sad bogovu ti majku, lakše je Frodo došao do Mordora nego mi do Sarajeva? Ništa, pronađemo nazad na drumu nekakav motel i zavalimo se da prenoćimo. Već kontamo kako ćemo sutra auto ostaviti u Tuzli, ako uopšte uspijemo preći rijeku, pa ćemo autobusom u Sarajevo, jer zamišljamo da će ujutro biti par metara snijega na cesti i da nemamo nikakve šanse sa Testarossom na Karauli. Budim se ujutro i gledam iz kreveta kroz prozor, sve je bijelo, šljašti sve od bjeline, bjelina svuda, ne znam da li je ovo prozor motelske sobe u prizemlju zatrpan snijegom. Ustajem i shvatam da bjelinu uzrokuje gusta magla, ali na travi ispred hotela nema ni fleke od snijega, sve zeleno, nismo zatrpani. Ustanemo se brzo i u auto. U Županji navratimo do vulkanizera da nam onu probušenu gumu zakrpi ako nam ne daj bože bude ponovo potrebno mijenjati gumu. Ukrcamo se na skelu i uđemo u BiH i tada se počinje razilaziti magla. Ubrzo smo uživali u prelijepom, sunčanom danu. Raspoloženje i optimizam su nam značajno porasli. Avaj, tamo negdje kod Srebrenika, ako se ne varam, blokirana cesta. Šta je bilo? Majke Srebrenice blokirale cestu u znak protesta, što je lijepa tradicija koja se i danas njeguje od strane svih grupa koje nešto protestuju. Šta sad? Ima neki put preko Majevice. Taj put je, ispostavilo se, makadam. Truckali smo se nekih sat i po do Tuzle, pitajući usput koga god smo sreli da li smo na pravom putu i pazeći da ne padnemo hajducima u ruke. Prođemo Tuzlu, sigurni da nas više ništa ne može uzdrmati ni poremetiti, ali ne lezi vraže. Negdje oko Kladnja, počne nešto lupati naprijed na Testarossi. Kada idemo ravno lupa, kad skrećemo udesno lupa još jače, a kada skrećemo ulijevo skoro da ne lupa nikako. – Meša, samo idi ulijevo! – izdamo mu jasnu instrukciju. Lupalo je tako do Semizovca kada nam ponovo puče guma. Nikada nećemo znati šta je tačno izazivalo ovo lupanje, ali pretpostavljamo da je to bilo od točka koji je iz nekog razloga počeo strugati lim, pa je konačno guma pukla. Ponovo napominjem, ovo auto je bilo u saobraćajnoj nesreći nedugo prije ove naše Odiseje. Zamijenimo mi gumu i ubrzo potom pobjednički ujašemo u Sarajevo uz tutnjavu točka koji je izdržao ovu posljednju etapu. Testarossa je prodana veoma brzo potom, više je nisam vidio. Nikada je neću zaboraviti.



14.06.2018.

Oprez sa ekranima

Filmska industrija proizvodi otrov. Otrov nije nov, ali doza i koncentracija jesu. Ljudi su uvijek pričali bajke jedni drugima, uvijek su zamišljali sebe boljima, snažnijim, bržim i pametnijim, ali pad nazad u stvarnost nije bivao tako težak i bolan. Danas, uz filmove koji nas bombarduju visoko-oktanskim bajkama i idealima, teško je pogledati se u ogledalo i živjeti u svojoj koži. Junaci na filmskom platnu su uvijek snažniji, elokventniji, duhovitiji i manje banalni i sitničavi od nas. Kada i pokazuju neke slabosti, to je u službi neke posebne poente koja se želi istaknuti ili kreiranja dojma realističnosti i životnosti, no rijetki su filmovi koji ulažu ovakve napore, a još rjeđi oni koji u tome uspijevaju. Filmska industrija je tvornica snova. Njen proizvod je nešto ne uvijek ljepše i ugodnije od stvarnosti, ali svakako zanimljivije i uzbudljivije. Nama je potreban čitav raspon ljudskih emocija, ne samo ugodnih, pa su zato horori podjednako popularni kao romantične komedije. Potrebno nam je iskustvo koje nikako ne bismo mogli dobiti živeći svoj život. Bez toga niko ne bi ni išao u kino, tj. ne bi sjedio satima pred televizorom. Film je bijeg od stvarnosti, ko još želi vidjeti realističan prikaz života na filmu? Imamo to po čitav dan na poslu, kod kuće, u kafani. S druge strane, film nema ni vremena da se bavi životnim banalnostima i tričarijama, pa zato na filmu ne zaključavaju vrata od automobila, ne čekaju na kusur kada u baru plate piće, ne idu u WC i ne plaćaju režije.
Psihološki efekti gledanja filmova su veoma zanimljivi. U veoma ranoj dječjoj dobi, otkrivamo i znamo da ono što gledamo na filmu nije stvarno, no to nas ne sprječava da doživljavamo stvarne emocije, premda nešto prigušene, dok gledamo film. Bez obzira što posjedujemo znanje da sve što gledamo nije stvarno, sposobni smo djelomično eliminirati, zanemariti to znanje i proživljavati radnju filma na svakom intelektualnom i emocionalnom nivou. Ovaj fenomen je povezan sa načinom na koji funkcionira ljudski mozak. Mozak u sebi čuva, konstantno oblikuje i mijenja model svijeta. Mnogi od ovih procesa nemaju nikakve veze sa objektivnom stvarnošću. Ukratko, konstantno u glavi valjamo gomilu filmova i oni proizvode emocionalne i druge mentalne reakcije koje su istina nešto slabije od onih koje proizvode stvarna životna iskustva, ali i dalje značajne i stvarne. Zbog toga akcioni filmovi, drame, komedije, horori i naučna fantastika pronalaze tako pogodan teren u našim mozgovima.
Iako je fascinantna sposobnost našeg mozga da zanemari činjenicu da ono što gledamo ne ekranu nije stvarno i uživi se u iskustvo svim mentalnim sistemima i emocijama, još fascinantnija mi je naša sposobnost da zanemarimo očigledne gluposti i nedosljednosti kojima filmovi obiluju, te da ih i dalje gledamo. Kada gledam film meni je potrebno da osjećam kako bi se sve to što gledam na filmu zaista moglo dešavati pod određenim uvjetima, te da bi se radnja upravo tako i dešavala pod tim istim uvjetima. Ovi uvjeti mogu uključivati postojanje magije i natprirodnih pojava, mogućnost savijanja i kršenja zakona fizike – dakle uvjeti fantastike različite vrste. Ne tražim ni posebno uvjerljiva objašnjenja zašto takva fantastika postoji, ako je filmskim autorima posebno nezgodno ili mrsko takva objašnjenja pružiti, ali ono što tražim da se u okviru postavljenih uvjeta radnja odvija na vjerodostojan i dosljedan način. To uglavnom nije slučaj i malo je filmova kojima nemam ništa zamjeriti. Međutim, to me ne sprječava da uživam u filmovima i da budem teški filmofil. Bolan, ja volim čak i one MCU (Marvel – superheroji) filmove, a glupljih filmova nema na planeti, ne zato što Tor ima svoje blesave moći, već zato što jednom stoji na dvadeset metara od neutronske zvijezde i nosi 20 tona, podnoseći smrtonosne zrake ultra-energiziranih čestica, a drugi put ga onesposobi trik za dječje zabave - strujno peckalo od 16 volti, njega boga groma?!! Oprostim ja to sve i uživam dok Tor uz Led Zeppelin povalja neprijateljsku hordu. Nekim filmovima je lakše oprostiti gluposti i nedosljednosti, ako film nije pretenciozan i ako ne insistira da ga se shvati ozbiljno. Jednom filmu tolerišem scenarij i zaplete koje ni djetetu iz vrtića ne možeš prodati, a drugi film usere sitna glupost, ali ovaj drugi film je umislio da je remek djelo ne samo filmske umjetnosti, već i generalnog ljudskog znanja i filozofije, te koje treba odmah ugraditi u univerzitetske udžbenike na različitim predmetima. E sada, zamislite da imate film koji je krajnje debilan po priči i likovima, ali vam dopušta do kontrolišete, ili bar utječete na radnju, da kontrolišete glavnog lika u filmu i tako se donekle identificirate s njim. Šta imate? Imate video igru. Kada priča i likovi, kao i čitav ambijent video igara postanu sofisticirani i detaljni da te mjere da pariraju filmu, video igre će uskoro potpuno izbaciti film i TV program iz igre, kao i mnoge druge ljudske aktivnosti. Kada elementi video igara postanu tako sofisticirani da ih je teško prepoznati kao takve, video igre bi mogle zauzeti sve vrijeme koje ljudi imaju na raspolaganju i progutati sve ljudske aktivnosti, ali o tom potom. U ovom trenutku niko ne može sa sigurnošću ni reći da naš život i stvarnost nisu zapravo veoma napredna video igra, iliti simulacija. Ko god da je stvorio simulaciju ili video igru koja je naša stvarnost, kako li je njihov život bljutav i dosadan?!?
Da se vratim na centralnu temu ovog teksta: filmovi donose dozu otrova jer svojim idealističkim prikazom likova, te uzbudljivim i zanimljivim sadržajem stvaraju prezir prema stvarnom životu, stvarnim likovima i odnosima među njima. Ne dozvolite da vam filmovi i serije useru život! Preispitajte se, i ako zaključite da filmovi negativno utječu na vaš stav prema stvarnom životu, prestanite ih gledati. Ovo je savjet za uzrast između 4 i 55 godina starosti. Naravno, filmovi i serije donose i dobre stvari – edukaciju, stimulaciju, zabavu. Nema ništa loše u zabavi. Ja ću ih sigurno nastaviti gledati.

08.05.2018.

Neću da putujem

Tokom godina su mi ogadili putovanja. Najviše su to učinile vize, a zatim granični prelazi, aerodromska sigurnost, avionske kompanije, online agencije za prodaju avionskih karata, zagubljeni prtljag, turbulencije, rupe na cesti, automobilske kolone i zastoji, saobraćajne nesreće. Zadnja u nizu gadosti je pravilo da pasoš mora važiti najmanje još tri mjeseca od datuma povratka u svoju zemlju da bi neko mogao ući u zemlje Evropske unije. Naša zemlja je odmah ponosno Evropskoj uniji i svima ostalima uzvratila udarac, te recipročno uvela isto pravilo za ulazak u ovaj naš prčvajz. Debilna pravila ljudima uništavaju odmore, a većina nas živi za tih par sedmica u godini kada pobjegnemo od redovnih mizerija i zagotivimo se turističkim putovanjem.
Neću više da putujem. Suzit ću svoj svijet. Ovo u šta sada gledam je moj prozor u svijet – kompjuterski ekran. Doživljaj nije potpun, ali nema nikakvih gnjavaža koje putovanja uključuju i mogu doseći svaki kutak planete. Sa napretkom kompjuterske tehnologije i virtuelne stvarnosti, uskoro će iskustva virtuelnih putovanja biti itekako stvarna i upečatljiva, kao i mnogo praktičnija. Možda želim provesti samo nekoliko sati na plaži u toku par dana, ali ako već sjedam u auto i idem na put, onda moram ostati bar sedam dana. U virtuelnoj stvarnosti, ne samo da mogu odmah dobiti iskustvo uživanja na plaži onoliko koliko mi treba, već mogu i odlučiti kakva i koja će to biti plaža, kao i ko će biti na plaži sa mnom. Nema gužve, mirišu masline i kokosi, temperatura zraka i mora je idealna, povjetarac je savršen, društvo probrano, koktel savršen. Kako bih odjebao Morpheusa i njegove pilule i još bih ga poslao u tri fine, lijepe. Čuj izaći iz Matrixa?! Samo prokletinja može biti protiv Matrixa imajući sve informacije na raspolaganju, a šupak Morpheus nije otkrio sve informacije prije nego što je ponudio izbor pilule. Morpheus kaže: - Nažalost nikome se ne može reći šta je to Matrix. Svako to mora doživjeti. – ili tako nešto. Čuj mu šuplje?! Zašto se ne bi moglo sopštiti šta je Matrix. Sam koncept i nije tako komplikovan i može se detaljno objasniti za pola sata. Evo čitavoj planeti je rečeno kroz film šta je Matrix i svi su shvatili, te su sposobni donijeti odluku kada bi im neko ponudio izbor: ostati u Matrixu, ili izaći u opustošeni „stvarni“ svijet. Naravno, postoji problem nevjerice. Nije lako samo pričom uvjeriti čovjeka da zaista živi u Matrixu i da van toga postoji neki „stvaran“ svijet. No to nije ni bitno, jer i ako ne vjerujem u takvu priču, i dalje mogu donijeti odluku da li bih ostao ili izašao iz Matrixa kada mi opišeš kakav je taj „stvarni“ svijet. Koristim navodnike za stvarnost kako bih naglasio kako mi možda i živimo u nekoj vrsti Matrixa. Ozbiljni naučnici – fizičari kontempliraju ovu mogućnost. Život i stvarnost vjerovatno i jesu samo san – čiji još ne znamo, ali dostignuća moderne nauke sve više ukazuju na takav zaključak – da ništa zaista ne postoji, već samo postoji informacija da tu nešto ima. Dakle, stvaranjem potpuno realistične virtuelne stvarnosti, mi ćemo sanjati vlastiti san. Film Matrix prikazuje kao apokalipsu i distopiju ono čemu zapravo trebamo težiti, nešto što bi prirodno bio cilj čovječanstva – da se zavalimo u bolji svijet koji ćemo sami osmisliti, a da mašine opslužuju i održavaju taj svijet i njegovu infrastrukturu. Dakle, Morpheus i njegova raja su obični teroristi i govnari i sve ih treba pohapsit. Inače, mene više nigdje neka ne zovu ako je dalje od obližnjih planina i Neuma. Možda je cesta preko Svitave katastrofa, ali kada se kilometrima mjeri kolona na Doljanima, Svitava je valjana opcija.

24.04.2018.

Opet policija

Zašto postoji policija u ovoj zemlji? Iz istog razloga iz kojeg domaćinstvo u kojem niko ne kuha ima kuhinju. To je jednostavno nešto što treba postojati u jednom stanu, bez obzira da li služi originalnoj svrsi. Isto tako, država treba imati policiju, bez obzira da li ona služi svojoj originalnoj svrsi. Dobro, nećemo se lagati, originalna svrha policije nije ona deklarativna - zaštita građana i služenje građanima, već je to zaštita društvenog poretka i vladajućih struktura, ali nećemo sada o tome i držat ću se deklarativne svrhe. Kada nešto kažeš, ocjenjujem te na osnovu toga šta si rekao, a ne šta si mislio, i ako se pokaže da nisi mislio to što si rekao, ocjenjujem te kao lažova, petljanca i prevaranta. Dakle svrha policije je pružanje zaštite stanovništvu, a u boljim društvima policija ovu svrhu i ispunjava u značajnoj mjeri, no kod nas je ta mjera mikroskopska.
Zašto se ponovo bavim pitanjem policije? Zbog jutrošnjeg kontakta. Radio sam sinoć do dva sata poslije pola noći, pa mi je trebalo produženo spavanje jutros. Na moju žalost, alarm u nekom od „poslovnih“ prostora (šatro poslovni - sve same kafane, kladionice, frizerski saloni i trafike) u mojoj zgradi odlučio je da se oglasi oko 6 sati. Ovi alarmi su rak društva. Možda u 5% posto slučajeva zaista sprječavaju zločin, ali u 95% slučajeva samo uznemiravaju i teroriziraju obližnje stanovništvo. Ova statistika nije dovoljna da opravda njihovo korištenje na ovaj način. Alarm koji zaštitarskoj agenciji dojavljuje pokušaj provale u bilo kakav prostor je ok, ali to može biti tihi alarm koji samo dežurnom zaštitaru blinka na ekranu, a susjedi mirno spavaju. Međutim, zaštitarske agencije (ako su oni jedini koji ugrađuju ove alarme) često ugrađuju alarme na trafike i prodavnice maski za telefone, dakle potpuno nebitne objekte koje bi obijali samo zadnji kokošari i bijednici među kriminalcima. Ovi alarmi samo vrište, a ništa ne dojavljuju zaštitarima ili policiji, koji bi nešto učinili po pitanju potencijalne provale. Vrište okolnim stanarima koji spavaju i koji svakako ništa neće učiniti po pitanju alarma. Ono što bi mogli učiniti je pozvati policiju. Jutrošnji alarm je verglao do 8 sati, kada sam odlučio da pozovem policiju. Pripremio sam jedno pitanje za njih: - Šta jedan građanin treba da čini kada se ovako uključi alarm i ne da spavati satima, a niko se ne pojavljuje da ispita šta se dešava niti da ga ugasi? – Evo države u kojoj živimo: objasnio sam policajcu sa druge strane telefonske linije o čemu se radi, kako sam dokasno radio i kako mi sada to sranje burgija kroz mozak i ne da spavati. Standardno, obraćam se policiji da radi ono što joj je deklarativno posao – da štiti javni red i mir. Kaže on kako mogu poslati patrolu da vide šta je, ali oni nisu za to nadležni, oni ne postavljaju alarme, za to su zadužene zaštitarske agencije koje ih postavljaju i tako dalje, našao bi on milion objašnjenja zašto to nema veze s njima da mu daš vremena. Ja mu objašnjavam kako ja nemam broj zaštitarske agencije koja je postavila dotični alarm, već ja imam broj policije, ali ne dopire njemu do mozga šta to znači i dalje mi truni gluposti koje ilustriraju kako ovo nije njihov problem. I onda, dolazimo do onog mog pripremljenog pitanja – Šta bi trebalo da jedan građanin čini u ovakvoj situaciji? – Govnar iz govnarske institucije, u govnarskoj zemlji, prepunoj govnara, ovako mi odgovara: - A ništa prijatelju, trpi, pokrij se jastukom po glavi. – !!! Nasmijao sam se kiselo umjesto da iz punih pluća pustim da provali bujica najmasnijih psovki i uvreda, te da mu objasnim koja je on kretenčina i kako ću se ubuduće laćati merdevina i čekića kada treba umiriti podivljali alarm, a neka onda oni dolaze da me hapse, Mjolnir ih čeka, sve ću ih povaljat'. Ali ne, samo sam još malo na kulturan način izrazio svoju frustraciju i nagovijestio da njegov odgovor nije zadovoljavajući, te se pozdravio kao da sam u najmanju ruku napola zadovoljan pruženom uslugom.
Ne mogu više, ne podnosim društvo i ne podnosim sebe u njemu. Osjećam potrebu za stalnim intervencijama, sukobima i korekcijama, a nemam snage i hrabrosti ni za sitnije među njima. Evo jučer, ide papčina ispred mene i baca neku kesicu na pločnik, a ja mu ništa nisam rekao. Gori sam ja od njega, naserem mi se u usta!!! On barem postupa u skladu sa svojim uvjerenjima – uvjeren je da neko drugi treba čistiti iza njega. Uvjeren je da on nije dužan da se dekomodira i ulaže napor u traženje kante za smeće. I konačno, uvjeren je da ga zaboli za okoliš. A ja, imam suprotna uvjerenja, ali dopuštam da njegova vladaju i ne reagujem. Ništa mi ne pomaže što uopšte nisam najveća slina među nama, već sam neki prosjek. Od toga mi je još gore. Da sam samo ja takav usranko, samo bih sebe prezirao i o sebi brinuo, a ovako je problem daleko veći. Želim samo odati priznanje osobama koje neće šutke tolerisati ljudske psine, a takvih ima. Izgledaju nam kao čudaci i gnjavatori, naravno, jer odskaču od bijedne norme i niskih standarda koji vladaju u društvu. Jednom sam se vraćao sa prijateljem s posla i on ispušivši cigaretu naravno baci opušak na ulicu. Priđe nam neka nepoznata žena i ljubaznim glasom bez nekih teških riječi opomenu ovog mog prijatelja. Bilo nam je neugodno i nismo osjećali prijateljska osjećanja prema njoj, čak i ja koji nisam ništa bacio, ali ga nisam kritikovao, a zajedno smo hodali, te sam nekako bio njegov saučesnik, pa sam se i sam osjećao napadnutim. Kada neko proizvede nelagodu u tebi, koliko god zasluženu, prirodna reakcija je da osjećaš animozitet pa čak i neprijateljstvo prema toj osobi. Da je ova žena nekim slučajem bila agresivna prema mom prijatelju, on se vjerovatno ne bi zamislio nad svojim nedjelom već bi odgovorio agresijom. Ovako je samo nešto nespretno promrmljao da je se otarasi, a ni ona nije insistirala na daljoj komunikaciji. Rekla je svoje i produžila dalje. Bila je to dobra i odmjerena reakcija na ružan postupak, kojeg je odbila prešutjeti i nije je pokolebalo to što ulazi u potencijalni sukob i što izaziva odbojna osjećanja prema sebi. Svaka joj čast i potrebno nam je više takvih. Također pozdravljam moju nekadašnju komšinicu iz zgrade preko puta, koja me je kao još nedovoljno vaspitanog dječaka naružila kada sam kroz prozor bacio koru od banane. Nakon njene kratke ljutite tirade, samo sam klimnuo glavom i zatvorio prozor. Više nikada nisam ništa slično napravio. Ovakva vrsta sramoćenja je dobro utjecala na mene. Ne trebam posebno isticati da u tom trenutku nisam osjećao ljubav prema njoj, premda inače jesam – pravo dobra riba je bila i mnogo puta sam masturbirao misleći na nju. Dakle, višestruko mi je valjala, malo me je vaspitala i učinila boljim čovjekom, a veliko zadovoljstvo mi je prouzročila.
Slušajte, neću se više javljati po ovom i sličnim pitanjima dok se ne počnem sukobljavati s ljudima na redovnoj osnovi. Nema se šta više reći do tada. Volio bih da ćete čitati na Klixu o meni uskoro kao o nekom ludaku, društvenom ratniku, osvetniku koji maltretira narod za svaku sitnicu, ali nećete. No, počnimo sa malim koracima – da ovdje čitate o mojim malim podvizima.
Evo već prvog: Izašao sam jutros da kupim hljeb u pekari i krenem prema svom haustoru, a ispred mene nekakav krupan, tamnoputi cvikeraš u crnom odijelu bez kravate, 50-ih godina, ide sa ženom koja iznenađujuće liči na njega, samo što nije tamnoputa i znatno je sitnija. I ona nosi cvike, glava im je nekako istog oblika, kao i faca, a ona još kratko ošišana pa im je i frizura ista. Inače ne bih ovo dvoje ni pogledao dovoljno dugo da zamijetim njihov izgled da nisam primijetio kako papak baca na pločnik fiskalni račun iz Binga. Moja prva reakcija je bila čiraška i kukavička – uzrujao sam se i ustručavao da bilo šta učinim. Međutim, natjerao sam se na mini podvig (mali koraci, polako). Brzo sam podigao račun i prišao papundeku, dotakao ga po ramenu: - Oprostite. -
Okrenuo se prema meni sa upitnim izrazom lica.
- Ispalo vam je ovo. Vidim da je to račun, bijeli sa crnom štampom. – trudim se biti čudan i uvrnut i zbuniti ovog hajvana. Pružam mu papirić.
On ga uzima, okreće se i bez riječi nastavlja hodati sa ženom. Pratim ih pogledom i nakon nekoliko koraka, opet ga baca na pločnik. Zalijećem se i ponovo podižem papir, ali sada sa udaljenosti vičem za njima: - Gospodine, ponovo vam je ispao račun! Pazite malo pobogu! Izgubit ćete ga zauvijek. -
Kratko su se osvrnuli i ponovo nastavili hodati nešto mrmljajući jedno drugom.
- Gospodine! – ponovo vičem hodajući za njima na distanci, - Mogu li ja uzeti ovaj račun? Čini mi se da ga vi uopšte ne želite. Gospodine!
Ovaj put se okreće da mi nešto kaže: - Šta ho'š ti?! –
- Hoću ovaj račun. Ako za njega ne nađem nikakvu praktičnu namjenu, a prilično sam siguran da neću, onda ću ga baciti u kantu i sebi priuštiti zadovoljstvo što sam ispravio štetu koju je papčina nanio društvu. To će mi mnogo značiti. Dakle? Može li? Šta kažete? -
- Bježi tamo budalo! – prosiktao je i poveo gospođu dalje.
Nisam mogao više održavati ovu šaradu. Moji nervi su bili u hiper pogonu i gubio sam smirenost, pa nisam dalje pratio ovaj par. Samo sam viknuo za njima dok su se udaljavali: - Hvala! Ne brinite ništa! Ja ću se pobrinuti za ovo smeće koje bacate po ulici kao kakva stoka nevaspitana! -
Okrenuše se još jednom neodlučno, okolo su ljudi počeli primjećivati da se nešto čudno dešava. Sirovina je očigledno kontemplirao neku akciju. Ljubazno sam im mahnuo sa osmjehom. Ipak produžiše dalje. Ja sam otišao do najbliže kante za otpatke i bacio papirić, te otišao kući generalno se dobro osjećajući, ali uz pristojnu dozu stresa zbog izlaganja sukobu i pravljenja mini spektakla u javnosti. Nadam se da je onom paru ovo iskustvo bilo dovoljno traumatično da će se svaki sljedeći put kada budu htjeli bacati smeće po ulici barem osvrnuti da provjere jesam li ja tu negdje.
Gdje nestade policija?

18.04.2018.

Povratak svjetlosti

Sjećam se rata još uvijek. Sjećanja je izblijedjelo i nekih stvari se sjećam više teoretski nego kao nekih upečatljivih doživljaja sa snažnim emocijama, no još su sa mnom. Sjećam se hodanja kroz grad noću. Tama je bila skoro potpuna u oblačnim noćima bez mjeseca i zvijezda. Jedini fotoni su dolazili sa prozora okolnih zgrada osvjetljenih svijećama i kandilima. Ljudi su često upadali u šahtove. Poklopac od šahta je imao višestruke upotrebe – kao ploča za pancirni prsluk (ne mogu da ne poginem od smijeha pri pomisli na Omara kojeg dva šaht poklopca mlataraju dok trči u sendviču između njih u „panciru“), kao sirovina za ono malo jada od ratne, vojne industrije i kao sredstvo za lomljenje noge kada se treba izvući iz vojske. Za ovo zadnje su se i druge stvari koristile, kao TA peći i slično, ali šaht je bio daleko najbolji. Posljedica je naravno da su mnogi šahtovi bili bez poklopca. Postojale su i druge zamke za noćne hodače u gradu – grbe, krateri od granata i druge vrste rupa, šuta i različite vrste otpada. Samo su ninđe sa istančanim haregeijem mogli bez problema hoditi ulicama Sarajeva noću. Ostali su, zapinjali, padali, lomili se i psovali.
I druge aktivnosti smo morali usavršavati u tami. Naprimjer, nećeš svaki put nositi svijeću ili kandilo kada ideš u WC. Lijepo je rekao jedan neznani junak: - Kažu da je rat životna škola. Jedino što sam ja naučio u ratu je da pišam u mraku. – Rijetko je izgovorena veća istina. I sam sam bio takav stručnjak, ni kap nije išla izvan WC šolje. Neki su majstori i čitali u potpunom mraku. Meni to nije polazilo za rukom, jebi ga. Meni je trebalo kandilo. Život u ratu je imao kvalitet koji mi nemamo zbog ovih televizora, telefona i kompjutera. Kada padne noć, porodica ili prijatelji se okupe oko kandila (i peći ako je zima) i ono što im je na raspolaganju da ubiju vrijeme jeste čitanje, razgovor i druge društvene aktivnosti poput igranja šaha, karata ili Rizika. Najbolje sam upoznao svoje roditelje u ratu. Danas, nije da ne razgovaram sa svojom ženom i djecom, pričamo mi nekada i održavamo porodične sastanke, ali u većini slučajeva kada otrgnem pogled sa nekog od ekrana u kući, vidim njih kako bulje u neke od tih ekrana. Prokletinje nude previše sadržaja da bismo ih ignorisali i većinu vremena provodili razgovarajući i družeći se. Pa ja sada i knjige čitam sa ekrana, uglavnom.
Nekoliko godina poslije rata, sjedimo jednom neka moja raja i moj rođak Sudo i prisjećamo se provala iz ratnog perioda i valjamo se od smijeha. Kaže Sudo: - Joj, u tom ratu samo fine šege. – Povaljasmo se mi dodatno tada. Ona stara izreka za svaku nevolju: - Ko zna zašto je to dobro? – stvarno ima smisla. Nešto dobro stvarno možeš naći u najvećoj nevolji, čega možda nema u lijepom, lagodnom životu. Pričam ja neki dan sa svojom sestrom o ratu, koja tada nije bila u Sarajevu. Ona, kao i mnogi drugi ljudi koji nisu osjetili rat, osjeća kako je propustila nešto, neku veliku istinu, neki ključni uvid u stvarnost, jer kada joj ja pričam o ljudskoj prirodi i njenim negativnim aspektima, njoj se čini da sam ove poglede ekskluzivno stekao u ratu kada sam svjedočio najgorim ljudskim otklonima. Objašnjavam joj da u ratu ljudi nisu hodali Zemljom povampireni, i da je nama sve djelovalo normalno, kada smo se jednom navikli na izvanredne okolnosti i prisutniju smrt. Dobri ljudi su bili dobri, šupci su bili šupci. Ništa što nećeš naći u prosječnoj firmi ili široj porodici bilo kada. Granate i meci su djelovali kao gromovi i zemljotresi, kao sila prirode. A gdje je moja sestra bila dok smo mi patili u ratu? Bila je sama u tuđem svijetu, pokušavajući da sklepa neki život među ljudima koje lagano zaboli za nju, bez mogućnosti povratka kući i konstantno do mučnine zabrinuta za jedine ljude na planeti koje voli i koji vole nju. Sada živi u ljepšem svijetu, jer je u uređenijoj zemlji, ima svoju porodicu i stvorila je sebi lijep život, ali nisam siguran da je njoj u tom ratnom periodu bilo bolje nego meni, a siguran sam da je vidjela svaki aspekt ljudske prirode kao i ja.
Završio se rat. Čuo sam da je u Titovoj ulici proradila ulična rasvjeta. Odmah sam to morao vidjeti. Uputio sam se sa Amelom da vidimo to čudo. Kažu da se negativna, traumatična iskustva najsnažnije urezuju u pamćenje, ali ovo tome protivriječi. Ovo je jedno od mojih najsnažnijih sjećanja iz tog čitavog perioda. Teško mogu opisati moje ushićenje i sreću, moje oduševljenje i radost, kada smo sa mračne Đure Đakovića (Alipašine danas) izašli na osvijetljenu Titovu kod Higijenskog zavoda. Ulica okupana uličnom rasvjetom. Jedini prizor koji bi se mogao mjeriti s tim u mom umu je kada izbiješ na more kod Opuzena ili gdje već. Čista divota koja se razlijeva po tijelu i sve što možeš je uživati što si tu, živ na tom mjestu i vremenu.
Odoh pravit' ručak.

15.04.2018.

Sav taj džez

Nije problem što postoje ratovi. Rat je plemenita aktivnost masovne pljačke. Smatramo da smo jači od vas i okušat ćemo se u igri dominacije. Ako se suprotstavite udarit ćemo vas daleko surovije nego da nam se prostrete pred nogama i zakunete na vjernost i služenje. Ako ispadne da ste vi jači i pobijedite nas, najebali smo, jebi ga, imajte milosti.
Nisu problem ni bolesti. Suzbili smo većinu, ali one će uvijek postojati. To je način života, to jeste život. Svi smo mi nečija bolest. Čim je život naučio, a to je bilo rano u njegovom razvoju, da se hrani drugim životom umjesto da iz okoline uzima energiju i hranjive organske materije, postao je dominantno bolest.
Nisu problem ni uragani, zemljotresi, cunamiji i vulkani. Mora planeta malo podrigivati i češati se. Mi tu ništa ne možemo, izuzev da pazimo gdje se nastanjujemo i da osluškujemo seizmička šaputanja.
Nije problem ni u budalastim vjerovanjima, zabludama, religijama i različitim sistemima vrijednosti. Nekada sam snažno vjerovao kako svako na planeti treba biti naučnik, imati um koji istinu stavlja na prvo mjesto na ljestvici vrijednosti i traži je hrabro i neumoljivo. Vjerovao sam da bi svako treba prepoznavati zablude i odbacivati ih, te najveću sreću nalaziti upravo u tome. I dalje to vjerujem za sebe. Sa tog puta ja više ne mogu sići, ali nisam više siguran da bi svako tako trebao živjeti. Mi smo bića za koje istina može biti pogubna, može nas fatalno nagrditi. Možda zablude, pričice i bajke koje ljudi sebi pričaju proizvode snažniju i bolju strukturu života. Dakle, ne govorim ja samo o tome kako je čovjek sretniji kada se k'o bubreg u loju obloži zabludama, već i da njegov život može biti na druge načine kvalitetniji i da može dati veći i bolji doprinos čovječanstvu. S druge strane, istina te može lišiti bilo kakvog životnog motiva, jer krajnja istina bi lako mogla biti NIŠTA! Ne vidim ni kako bi mogla biti nešto drugo. Ako joj se imalo približiš, ako je samo nanjušiš to može biti pogubno. 1953. godine, Ray Bradbury je objavio roman pod nazivom „Fahrenheit 451“. Ovo je temperatura na kojoj papir počinje da gori. Ovo spominjem jer se priprema istoimeni film čiji trailer sam pogledao i dvije rečenice iz filma su zazvonile u mojoj glavi. Prije toga samo da kratko opišem o čemu se radi u priči. U distopijskoj budućnosti vatrogasci su vatropalci - spaljuju knjige, jer knjige izazivaju disidentne ideje i remete univerzalni um koji je postignut, dakle Orvelovska furka, dovoljno rečeno i nije bitno jer će film možda biti loš, no one dvije rečenice su sljedeće: 1) „Nismo rođeni jednaki. Vatra nas mora učiniti jednakim, i onda možemo biti sretni.“ – vatra kojom spaljuju knjige. Jednakost i sreća, čini nam se da ih želimo. Da, želimo ih, ali samo umjereno, u malim dozama. Apsolutna jednakost i sreća bile bi čisti horor i potpuno nepraktične; i 2) Pruža mu neku knjigu (Kafkinu) i kaže: „Čitaj ... Želiš li znati šta je u ovim knjigama? ... Ludilo.“ Tačno je to, nemir veliki i nesreća vrebaju u knjigama, ali tako je sa svim ljudskim iskustvima, ako ih u potpunosti gustiramo. Istina može biti/izazvati ludilo, jer nismo sazdani za istinu. Ali sve nam je potrebno, čitav bućkuriš istina i zabluda, sreće i patnje, želje i odbojnosti, imanja i nemanja, suosjećanja i dominacije da bismo opstali, da bismo imali igru koja je zanimljiva i vrijedna igranja, a da pri tome zadržimo vlastitu svijest i individualnost. Vjerovatno nikada nećemo reći da je sve u redu na svijetu i u životu, ali to je ok. Ne valja da sve bude dobro. Sve će biti u redu kad umrem, kada sve postane ništa.
U čemu onda jeste problem? Problem je u sitnim stvarima na nivou pojedinca, tamo gdje svi možemo nešto učiniti. Moramo se žrtvovati, bilo čitavog sebe ili stvari koje su nam bitne. Kada vidim stoku kako baca smeće i opuške po ulici, ili krmka koji žnjapa košpe u kinu ili pozorištu i razbacuje ljuspe oko sebe praveći oreol oko svojih papaka, moram žrtvovati dio svog mira, nešto živaca, pa i zdravlje ako je u pitanju mrga koji bi me mogao namarati, i reći papanu: - Hej majmune! Da ti rudimentu, ne prljaj što nećeš sam očistiti!!! – Ako je taj majmun zapravo gorila, a baš nisam raspoložen da popijem mare, bjeeeež. Svaki put to moram učiniti, barem kada znam da sam u pravu kao u ovom primjeru. Nekada nisi siguran šta se dešava. Ako vidim da dvojica tuku jednog čovjeka, šta ja znam, možda im je silovao sestru i možda ga sasvim zasluženo mlave, te bih im se trebao pridružiti, a ne skakati u odbranu monstruma. Mnogo je situacija kada ne znamo šta se dešava i šta je ispravno, ali ima ih također mnogo kada je sve kristalno jasno i bistro, kao voda u planinskim jezercima nadomak Trebinja, gdje nas je otac jednom davno odveo na izlet, i u kojima smo neizmjerno uživali dok nisu došli maloumnici naoružani šamponima. Tada moramo djelovati, jer ako ne reagujem kada vidim da neko pravi objektivne svinjarije u javnosti i tako se sere na čitavu zajednicu, tada ja jedem njegova govna, odmah, dok se još puše neohlađena. Odvratno, reći ćete. Pa naravno da je odvratno, zato to i govorim, ali izgleda da nam je ideja sukoba još odvratnija i strašnija. Strah pogani vlada nama. Poboljšava nam šanse za opstanak, ali pravi povraćotinu od naših života. Drugačije ne mogu objasniti zašto svakome ko baci opušak pored klupe u parku na kojoj sjedi ne opsujem majku i ne sručim šamarčinu na đon obraz. Možda ćete reći da nije u pitanju strah, već nije vrijedno ulaziti u sukobe s ljudima zbog takvih sitnica, ali šta je strah nego podsvjesna procjena vrijedi li se izložiti bilo kakvoj opasnosti. S druge strane, govno je govno, koje god veličine bilo. Ne postoje sitnice kada se radi o govnima. Neko drugi možda ne čini ništa jer je isti takav, stoka i štetočina. Odvratno je prići klupama u parku, da ne govorim o sjedenju. KJKP RAD ne može osvojiti što stoka isprlja ni da udvostruči broj radnika.
Hrabrost je izuzetak, a strah je pravilo. Svi živimo u konstantnom strahu, a čudesno je kakvim strahotama smo spremni podvrgnuti se i kakve strahote činiti iz straha. Naprimjer, ropstva nikada ne bi moglo biti bez straha, holokaust bi se mogao desiti, ali bi bio veoma drugačiji. Strah bi bio ok kada bi pored opstanka za ravnopravan cilj imao i kvalitet života, kako god ga mi definisali. Nažalost, vrijednosti kvaliteta života slabo dopiru do jedne tako bazične emocije, bilo da je priguše ili pojačaju. U stvari, mogu je pojačati, nažalost, a teško prigušiti. Strah je naš prijatelj i najveći neprijatelj. Kada bi se samo ograničio na to da me je strah izvaditi vrelu tepsiju iz rerne, ili kada bi se dao lakše poraziti kada treba, bio bi mi dobar drug i samo bi život činio uzbudljivijim, no ovako, sa paralizirajućim moćima, crni mi je neprijatelj. Strah ima mnogo oblika i uzrok je većine psihičkih problema koje osjećamo i koji imaju loše efekte u materijalnom svijetu. Često nelagodu koju osjećamo u socijalnoj ili drugoj situaciji ne prepoznajemo kao strah. Stid je vrsta straha, naprimjer. U Američkoj deklaraciji nezavisnosti se ovako kaže: „Cjelokupni iskustvo je pokazalo da će ljudska rasa radije trpjeti dok se zlo trpjeti može – nego što će se ispraviti tako što će ukinuti forme na koje je navikla.“ Strah u većini slučajeva stoji iza ovog problema. Navika je zapravo strah od promjene, od nepoznatog. Zašto volim alkohol? Ne zbog predivnog ukusa. Trebalo mi je vremena da se naviknem na ukus alkoholnih pića, pa mi sada taj ukus više ili manje sviđa, ali i dalje mi je ljepše mlijeko ili voćni sok. Ljepota alkohola je što nema straha, ili ga ima veoma malo, zanemarljivo. Kako je dobar osjećaj – odsustvo straha. Divota čista. Uh, izgleda da mi je pukla čaša! Propušta vino na sto. Nema brige, sad ću ja eksirati to što ima u čaši, pa ću sebi novu čašu, ispravnu nasuti. Eh, da nema negativnih efekata alkohola, poput frfljanja, zadaha i gubitka psiho-motoričkih sposobnosti, ne bih se ni trijeznio nikada. Ne bih se ni na cirozu jetre i skraćenje života pobunio, kada je taj skraćeni život za odsustvo straha kvalitetniji od „zdravog“, dužeg života. Dobro, dosta filozofiranja, moralisanja i trućanja bezveznog, da vidimo stvarno šta i kako.
Prvo, nikako ne treba jesti na prazan stomak, niti piti na pun stomak. Kad kažem piti, prvenstveno mislim na alkohol, ali i za vodu važi. Drugo, ne treba piti kad kuhaš, evo mi izgori ručak... Dobro je, nije izgorio, da probam ... uh jebo te, nikad ništa ukusnije nije napravljeno!!! Rižoto sa povrćem i gulaš, ubilo sa za prejedanja.
Sljedeće, kad piješ kafu, uvijek trebaš piti sa bliže ivice šoljice, jer ako pokušaš sa udaljenije sve ćeš prosut'.
Kada prelaziš ulicu, gledaj na obje strane, ali pogledaj i prema gore da nema kakvog klavira u slobodnom padu.
Nikada nikome ništa nemoj govoriti u lice, već samo iza leđa. Mnogi će reći kako se nikoga ne boje i kako će sve svakome reći u lice. Ja obratno, samo iza leđa, osim ako se radi o komplimentima i laskanju. Tada nemam problem da tako nešto i u lice sprašim dotičnoj osobi.
Strpljenje je važno. Ako tebe neko šakom (ili bješe kamenom?), ti se strpi, sačekaj da hljeb otvrdne, da se skameni, i onda ga hljebom odalami. Nemoj se zalijetati i odmah hljebom. Izostat će željeni efekat – da mu slupaš tikvu kako treba.
I što bi rekao Bob Rock: - Bolje živjeti 100 godina u bogatstvu, nego 7 dana u bijedi. –

11.04.2018.

Psihologija erekcije

Kita se diže kad ne treba i ne diže se kad treba. Zašto, do vraga, ne mogu odlučiti kada će mi se dići kita, ili spustiti? Mora se dići kada se sprema seksualni susret, bez obzira kako zastrašujući (jer je u pitanju Beyonce), a ne kada meljem kafu. Ova referenca na neka davna vremena možda neće svima biti jasna, pa da pojasnim. Nekada davno, prije pametnih telefona, prije plej stejšna i stej plejšna, prije CD/DVD plejera, pa čak i prije VHS rekordera, za mljevenje kafe se koristio mlin na ručni pogon. Sastojao se od limenog cilindra podijeljenog na dvije odvojive komore, između kojih se nalazi žrvanj iz kojeg je metalna osovina kvadratnog presjeka prolazila kroz sredinu gornje komore i izvirivala van kroz otvor u poklopcu mlina. Na osovinu se postavljala rasklopna ruka sa drškom koja služi za okretanje žrvnja preko spomenute osovine. Onda se u gornju komoru, u prostor oko osovine naspe nemljevena, ispržena kafa, mlin se poklopi, nabaci se ručica i okreći. Mogu se ovi mlinovi i dalje pronaći i kupiti, ali se kupuju isključivo kao suveniri. Niko ih više ne koristi kao alatku, a kafa se uglavnom kupuje samljevena. Ali ono je bila najbolja kafa, sa metalnim šmekom i puna bakterija. Ovi mlinovi se nikada nisu prali. Uvijek mi je kao dječaku bilo mrsko kad mi daju da meljem kafu, ali sam osjećao radost kada prestane otpor okretanju, što je bio znak da je sva kafa samljevena i da sam slobodan. Ono što je bitno je način kako se ovo mljevenje izvodilo. Teško je bilo staviti mlin na sto, pridržavati ga jednom rukom, a drugom okretati žrvanj, ili u zraku držati mlin i okretati žvranj. Najbolji metod je bio da sebi mlin zabiješ u donji dio stomaka i na stomaku melješ. Na taj način su potrebne kretnje bile najprirodnije i najpraktičnije, najmanje se rasipala energija, te se najmanje zamarala osoba raspoređena na zadatak. Čitav posao je trajao oko 10 minuta. E sad, kada muškarac ovo radi, on mlinom konstantno masira prostatu, što skoro bez izuzetka vodi erekciji. Mo'š mislit mene kada svojoj neni predajem mlin sa samljevenom kafom i savijam se k'o Kvazimodo da mi se ne vidi erekcija. To definitivno nije situacija u kojoj želim erekciju, a 'vamo kad Beyonce legne pred mene i uzdiše: - Uzmi me! Uzmi me sada! – neki đavolski glasić mi šapne: - Đe'š ti nju uzeti? Možeš je jedino dobro nasmijati ako sad skineš gaće. – i šta, dolazi do masovne bježanije krvi iz sirote genitalije. Džaba onda Beyonce mijauče kako veličina nije važna i kako sam ja sjajan ljubavnik, te kako i dalje treba da je uzmem.
Kinezi pobiše sve tigrove da bi samljeli njihova muda i od toga pravili eliksire muškosti. Afrikanci pobiše sve nosoroge, jer od roga prave slične magične praškove za potenciju. Bosanci žderu bamiju. Pola planete je opterećeno erekcijom na prilično opsesivan i manijakalan način, a niko ne bi pomislio da je tako gledajući CNN i Al Jazzeru. Nauka radi na problemu, u to nema sumnje. Dokaz je čitava lepeza vijagri. Ako upališ 'Sport klub', kanal za muškarce, svaka druga reklama je za neku vrstu vijagre. No, to nije dovoljno. Nauka mora smisliti način za efikasnu i potpunu kontrolu erekcije, sa manje srčanih udara i ostalih nuspojava, dok još ima tigrova i nosoroga na svijetu, ili bamije. Jes' taj seks zajeban. Kakva sve suluda ponašanja i norme postoje u društvu zbog njega. Baš mi je drago da je sve to sada iza mene.

11.04.2018.

Još jedan tango ili dva

Moć brigu brine sa bijelom kugom. Svaka država kuka zbog opadajućeg nataliteta. Ponestaje topovskog mesa. Moć se svim silama bori protiv abortusa. Možda rulja neće još dugo biti potrebna, ali potrebna je sada za još nekoliko pokoljčića i jedan ili dva globalna, masovna masakra. Rulja je sve manje potrebna za proizvodnju jer se Kina za to uglavnom pobrinula. Problem je što Kina ima dovoljno rulje za proizvodnju kao i za dvanaest pokoljčića i četiri masovna masakra. Kako da se zapadni svijet nosi s tim ako će klinike za abortus unaokolo rješavati probleme neželjenih trudnoća i sprječavati dolazak na svijet ogromnog broja pičuladije koji nemaju nikakvu perspektivu u životu osim da se prijave u vojsku ako uspiju doživjeti starosnu dob u kojoj je to moguće? Od Vijetnamskog rata Amerika je ukinula mobilizaciju i obavezno služenje vojnog roka. To je bio rezultat ogromnog pritiska javnosti. Američka srednja klasa je htjela da uživa u Americi, a ne da proljeva crijeva po džunglama trećeg svijeta. Sila koja konstantno negdje ratuje se našla pred ozbiljnim problemom – kako obezbijediti topovsko meso? Vojska je postala profesionalna, postala je firma u kojoj rade dobrovoljci koji su se odlučili za taj poziv, otišli na intervju i primljeni na posao. Ali zašto bi neko dobrovoljno pristao da rizikuje život i udove po svjetskim vukojebinama prijavivši se u vojsku, tačnije kako uvjeriti dovoljan broj ljudi da to učini. Prvi korak sam naveo, treba proizvesti gomilu ljudi koji nemaju bolji izbor. Dakle, bogatstvo koje je bilo tako lijepo raspoređeno i distribuirano, trebalo je centralizirati i oduzeti od rulje koja bi da ima standard, da jede govna i sanjari. Dalje, osiromašenima ponuditi utočište. U Americi je odlazak u vojsku fantastično rješenje za mladog čovjeka koji nema ama baš ništa od života. Tamo imaju pristojnu platu, ne spektakularnu, ali ono što jeste spektakularno su silne povlastice koje vojnici uživaju – ogromni popusti na sve kupovine i trošenja, te sva socijalna pitanja riješena, od stanovanja do zdravstvene zaštite. Tako je barem dok vojniku ne raznesu muda negdje u pizdićima, pa on postane potrošeno meso, beskorisna parazitska vaška. Tada sve povlastice počinju da blijede i nestaju, jer Moć više nije zainteresirana za njega. Prije nego što nastavim, ako ću uopšte i nastavljati, moram objasniti šta je Moć. To nije grupa ljudi u kukuljicama koji iz tajnosti upravljaju svijetom i drže svu moć. To nisu čak ni države i njihove institucije, niti pak korporacije. Oni su podanici, instrumenti Moći. Moć je ustrojstvo svijeta, ono kako su stvari postavljene na ovoj grudvi blata. To su sve naše zajedničke riječi i akcije, sve naše udružene emocije i misli, koje su postavile pravila i koje se malo mijenjaju, barem posmatrano suštinski. A kako su stvari postavljene? Plemenski. Forme i boje plemena se mijenjaju, ali suština je još uvijek ista. Plemena moraju ratovati. Nacija protiv nacije, vjera protiv vjere, rasa protiv rase, ili pak u modernija vremena konzervativci protiv liberala, ljevica protiv desnice, orci protiv vilenjaka i horde zla protiv manijaka. Bilo bi tu još mnogo igranki, ali preopasne igračke posjedujemo i posljednji tango je blizu. Kada bismo barem sve ratne igre premjestili u cyber svijet. Možda je to neko već i učinio sa nama. Možda je planeta zemlja nečija video igra, mješavina Sims-a i Ghost Recon-a.

07.04.2018.

Uhvati rukav

Ima tome više od 5 godina, u vrijeme kada sam oblačio djecu, kada nisu znali ništa na sebe navući bez pomoći. Niko me nikada nije ispizdio kako su moja djeca znala. Niko se nikada nije ni približio. To je zato što sam morao svaku moguću sitnicu raditi za njih. Ništa ne znaju uraditi kako treba, ali znaju sve sjebati. Nisu one krive. Jednostavno su dječje smotane i blesave. Kada me pitaju prijatelji i poznanici koji nemaju djecu, kako je to imati djecu, uvijek im objasnim da je to najveća gnjavaža koju mogu zamisliti. Ali, radosti su veće od te gnjavaže.
Oblačim ja svoju kći, spremamo se za odlazak u vrtić, zima je. Moram je dobro natruntati, svega tu ima, štrample, hlače, majica, džemper, dukserica, jakna, čizme, rukavice, šal, kapa. Njena koncentracija na zadatak pred nama je u najbolju ruku labava. Šta ćeš, privuče joj pažnju svjetlost sa prozora, grudvica prašine u uglu, ili tekstura zida nakon zadnjeg krečenja. Tada potpuno prestaje učestvovati i sarađivati u oblačenju. No sve je u redu, imam još dovoljno vremena do početka radnog vremena. Dozivam i čupam njenu pažnju od kosmičkih tema koje su je obuzele. Računam, ovo ću morati 5-6 puta napraviti tokom priprema za izlazak i na konju sam. Pred vratima smo, još joj trebam obuti čizme i na samom kraju nabaciti jaknu, šal, kapu i rukavice da se ne skuha prije nego što izađemo na zimu. Čizme su poseban problem. Nemam pojma kakav je njen osjećaj, da li je ušla noga kako treba, da li su joj već male i tijesne, nekvalitetna izrada pa je rajsferšlus prava noćna mora za zakopčati. Pri tome mi je potrebno njeno aktivno učešće, mora gurati nogicu unutra. Ne zadaje se ona snažno u to. I kada gura, to je mlako lagano, kao da imamo sve vrijeme svijeta da ubacimo nogu unutra, i još jedno sve vrijeme svijeta za drugu. Navučemo jednu čizmu, kad bolna grimasa na njenom licu.
- Žulja me! – kukavnim glasom objavi.
O ne! Da li su male pa je žulja, ili se čarapica malo zavrnula, ili se samo ponaša kao princeza na zrnu graška? Već joj je na vrh glave ove gnjavaže i ne može više podnijeti? Počinje istraga i vijećanje kako bih utvrdio stvarno stanje stvari. Radno vrijeme se bliži. Nekako donesemo rezoluciju da je čizma ipak OK, samo joj se noga ugodnije osjeća izvan nje. Uz značajno olakšanje pređem na navlačenje druge čizme. Ovo prođe bez značajnijih incidenata. Još jakna pa ću je istjerati u haustor i tamo ćemo nabaciti šal i kapu.
- Uhvati rukav. – kažem joj, misleći na rukav od dukserice koja je bila na njoj, kako bih joj navukao rukav jakne bez da joj rukav od dukserice naguram do ramena. Već je prilično natruntana i rukavi ne klize jedni preko drugih bez otpora i poremećaja. Ma nema nje nigdje. Nije tu, s kim ja pričam?
- Uhvati rukav. – malo naglašenije i odlučnije izgovorim. Šta ti je, niđe nikoga. Fuge među pročicama na podu su iziskivale njenu hitnu i nepodijeljenu pažnju. Vrijeme ne stoji.
- Uhvati rukav. – histerično zakreštim. Juhu, imam je! Okice se zabrinuto okrenuše prema meni.
- Uhvati rukav. – prijaznije i mirnije zamolim.
Idemo, navlačim rukav, ali avaj, maleni prstići ispustiše rukav od dukserice i on ode uz ruku. Nema panike, već je uračunato da će se ovo desiti par puta. Svučem rukav od jakne i spustim rukav od dukserice.
- Uhvati rukav. – Gdje ode opet? Ponovo počnem proklinjati svoju glupost što nikada nisam kupio gong. Uhvatim je za lubanju i okrenem prema sebi.
- Uhvati rukav, molim.... – otrovnim glasom zatražim. – ... I čvrsto ga drži. – Uz stalno ohrabrivanje i opominjanje da ne pusti rukav, navučem joj rukav od jakne. Oleeeee! Sad drugi...
Oznojio sam se prilično od ovog prisilnog rada, a teško da ću se uspjeti ohladiti u skoroj budućnosti. Sad već moram trčati na posao. Izguram malo biće van, brzo nabacim kaput, izletim u haustor i krenem zaključavati vrata, kad začujem glasić iza sebe: - Kaki mi se! -

02.04.2018.

Šta više ne mogu

Neće se ova lista sastojati od stvari koje biste očekivali – da ne mogu trčati kao nekada, da ne mogu uraditi 50 sklekova, ili da ne mogu skočiti tako visoko u zrak kao nekada. Ja ništa od toga i ne mogu, ali nije mi to sada na umu, to su sitnice koje se možda i podrazumijevaju. Evo šta ja više ne mogu, a da je poražavajuće:
Ne mogu rezati nokte kao nekada. Još mi nekako ide rezanje noktiju na lijevoj ruci, ali desna je pravi problem. Nisam više u stanju da zavrnem desnu ruku tako da bih mogao fino rezati nokte na njoj. Ako tome dodam činjenicu da mi je lijeva ruka malo smotanija od desne, ovo postaje pravi problem. Strah me je i spomenuti rezanje noktiju na nogama. To je već prava tortura. Kompletnu utrobu moram zgnječiti da im se približim i tako treba ostati minutima. Ovo nisu obični minuti, ovo su mnogo duži ajnštajnovski minuti relativnosti. Dobro, lako mi je za rezanje noktiju, to se radi dvaput godišnje, ali čarape treba oblačiti svaki dan, čak i ljeti - da sakrijem kandže medvjeđe. To je prava muka koju je Louis CK odlično opisao, da sad ne ponavljam.
Ne mogu se okretati. Mislim na osvrtanje. Mogu okrenuti čitavo tijelo naravno, ali ako treba okrenuti glavu i dio tijela zaokrenuti unazad, zaboravi. Kada vozim u rikverc više se i ne okrećem. Samo gledam u retrovizore, a trudim se da što manje vozim u rikverc. Nekada je na mojim leđima postojala mala površina koju nisam mogao počešati i za koju sam morao nekoga zamoliti za uslugu češanja ili se prisloniti o štok. Sada se bez pomoći mogu počešati samo po guzici. Ako eKupi želi da otvaram njihove reklamne emailove, bolje im je da u ponudu uključe češagije.
Ne mogu dugo stajati, ili lagano šetkati. Dugo za mene znači više od 10 minuta. Zanimljivo da hodati brzim tempom mogu mnogo duže. Kada dugo stojim, u leđima se stvara potmuli bol koji se penje uz kičmu i ošamućuje mozak, te moram što prije prileći.
Ne mogu više gledati TV. Sve mi se gadi, filmovi, serije, vijesti. O donjim slojevima programskih šema – realiti šoovima, jeftinim sapunicama i obilju kanala koje emituju mjesne zajednice neću ni da pričam. Čak ni u prirodnjačkim kanalima više ne uživam kao nekada. Najviše me nerviraju lažne priče koje narator ispreda o lavovima u savani, ili leopardima, tigrovima, nije bitno, recept je isti. Nasnimaju oni gomilu materijala sa lavovima, lavovi leže, lavovi šetaju, lavovi nešto gledaju, lavovi love, lavovi žderu, lavovi se biju sa hijenama, lavovi se biju sa drugim lavovima... i onda smisle nekakvu priču i pričaju tu priču prikazujući ove snimke lavova, složivši ih da što bolje odgovaraju njihovom šupljiranju. Nekada su priče možda i autentične i stvarne, ali čini mi se da u sve većem broju slučajeva, to što oni pričaju nema veze s onim što se dešava na ekranu. Nekada, siguran sam, pričajući priču, pravu dramu o jednom lavu i njegovim zgodama i aktivnostima u jednom danu, zapravo prikazuju šest različitih lavova nasnimanih u rasponu od mjesec dana u tri različite zemlje i šest različitih nacionalnih parkova. Nerviraju me oni što šapću dok sjede u džipu nedaleko od čopora lavova i nešto kofol objašnjavaju, ali tiho, šatro da ne uznemire lavove, a 200 dana u godini sve što ti lavovi vide oko sebe su safari vozila krcata turistima. Obraduje me mnogo kada lavovi ugrabe i požnjapaju ponekog neopreznog turistu glupana što je izašao iz vozila da ih malo bolje snimi. Najviše mi idu na živce prirodnjačke emisije u kojima više gledam ljude nego životinje koje su navodno tema emisije. Nemam ništa protiv da se povremeno pojavi faca naratora i prirodnjaka koji proučava ove životinje, ali da u njega gledam 90% vremena, a tu i tamo životinja koja je predmet emisije šmugne kroz kadar, e to već ne može. Odmah prebacujem na drugi kanal. Toliko je smeća na televiziji, sve su mi tipke na daljinskom izlizane. Neupućenom je moj daljinski potpuno neupotrebljiv, nigdje nikakvog slova ili broja. Milijarda je kanala i samo šaltam među njima nadajući se da će nešto upola dobro naletiti da se zadržim par minuta. Šta se može, milijardu kanala vrti program 24 sata na dan. Kako neće biti smeća. Pored toga, mi smo mnogo stroži u svojoj kritici nego nekada. Stalno podižemo ljestvicu za standarde programskog kvaliteta i ono što nam je bio odličan šou prije 20-30 godina, sada nam je možda bljutava splačina. Moram izdvojiti BBC Earth u pozitivnom smislu. Ovo je kanal sa 70-80% veoma kvalitetnog sadržaja, sa možda samo 2-3% smeća. Lijepi Attenborough.
Ne mogu čitati knjige kao nekada. Koncentracija mi je veoma labilna i sve češće uhvatim sebe kako sam pročitao pola stranice a razmišljao o sadržaju frižidera. I onda nazad na početak stranice. Sve mi više vremena potrebno da pročitam knjigu. Drugi problem sa čitanjem je što se moj mentalni kapacitet sužava i bliži granicama. Načitam se zanimljivih stvari, ali malo toga zapamtim i onda to ne mogu na valjan način reproducirati kada hoću da se kurčim kako sam načitan. Posebna frustracija nastupa kada mi je teško shvatiti ono što čitam, kada moja inteligencija pada na testu. Ima li išta simpatičnije od moje teleće face nakon što sam pročitao nešto složeno i komplikovano?
Ne mogu da se sjetim šta još više ne mogu.

27.03.2018.

Nedjelja/ponedjeljak

Spustila se magla, sa njom i vidljivost. Krenem nizbrdo pomalo neoprezno i agresivno. Okrenem jednom, okrenem drugi put, brzina je već tu. Kao da je iz zemlje izronio, hang se stvori tamo gdje ga nikako nije smjelo biti. Vještina daleko veća od one koju ja posjedujem mogla me je spasiti od teškog pada. Avaj, poletio sam nekontrolisano. Nemam pojma koje sam sve gimnastičke elemente izveo u zraku bez svoje volje, ali sve se još moglo i dobro završiti da se pri padu nije štap nezgodno našao pod mojim desnim rebrima. Nisam ih čuo kako pucaju, ali sada ih čujem. Skije su ostale daleko iznad mjesta na kojem sam se konačno zaustavio. Popeo sam se gore i pokupio ih, ispravio štap i neuspješno pokušavao nekoliko minuta da se vratim na skije, ali nikako da potrefim vezove. Da li sam bio ošamućen a da toga nisam ni bio svjestan, no malo malo pa se preturim. Nekako se konačno uglavim u vezove, spustim se do kola i vozi kući. Tokom vožnje mi je najmanje prijalo mijenjanje brzina i okuke ulijevo – valjda su se tada pluća pod inercijom naslanjala na rebra. Dovukao sam se ugruvan do kuće otežanog disanja i ograničenih pokreta. Sve je ovo uspjelo bez da sam mnogo prepao mlađu kći koja je bila sa mnom na skijanju. To je bila nedjelja.
U ponedjeljak smo imali karte za predstavu u Kamernom. Pitao sam se da li ću moći ovakav ići na predstavu, ali nisam se previše loše osjećao predveče, pa ipak krenem da ne izradim. Spremio sam se i čekajući S. da se spremi primijetim da je našem Adamu počeo rasti novi list, ali se jadan zaglavio u stabljici pa se sav svrčio i iskrivio. Odlučim da mu malo pomognem i da ga izvučem na otvoreno i pri tome se vrh lista otkine i ostane zaglavljen. Krivo mi je bilo što se to desilo, nisam trebao ništa dirati, to bi se samo riješilo, ali hajde sada izvadim vrh lista iz stabljike. Šta ću sad s njim? Mogao bih ga baciti u smeće, da to je bila dobra ideja, ali bio je mekan i sočan, kao svježa, mlada salata. Pojedem ja to lagano. Nije ni lošeg ukusa bio. Veoma brzo sam na usnama, jeziku i ždrijelu počeo osjećati neprijatne senzacije – kao da su mi istopljenog olova nasuli u usta. Oganj mi je ispunjavao usta načičkana iglama. Priupitam S. što sam mogao pribranije – Da li je Adam otrovan? –
Pogleda me upitno. – Zašto, šta si uradio? –
- Pojeo sam komadić. – odgovorim, i odmah zatim – Daj vode! – usta su mi se počela pretvarati u drvo, zapaljeno drvo.
Dok sam ja vodom ispirao usta, S. je guglirala Adama i gle, veoma je otrovan, te može izazvati snažne alergijske reakcije.
- Daj mlijeka! – uputim novi zahtjev.
Napio sam se mlijeka k'o Raspućin. Sreća pa nisam podložan alergijama, te su sve posljedice ovog trovanja bile ograničene na opisano i na kasniju blagu nelagodu u želucu.
Dobra je bila predstava – Hadersfild. Preporučam. Muhamed Hadžović i Admir Glamočak su bili odlični, a i ostali glumci su dobro odigrali. Smijem se, pa se sjebavam, pa se onda sjebavam dok se smijem. Ocijenio bih komad kao inteligentnu emocionalnu klackalicu. Divim se pozorišnim glumcima, bilo da odgledam dobru ili lošu predstavu (čini mi se da mi je za odgledane komade omjer sviđanja 50/50), ali odigrati ovako nešto snažno pred živom publikom, gdje bi svaki ispad iz likova i scenarija upropastio doživljaj, to je za svako poštovanje i pohvalu, pa sam aplaudirao krkanski i gromoglasno, zamalo su mi se rebra dislocirala. Sada mirujem.

24.03.2018.

Snaga ljubavi

Džoni Štulić pjeva: „Voljela me nije nijedna“. Eki njega nije voljela nijedna?! Siguran sam da su ga mnoge mnogo voljele. Postavlja se pitanje šta to znači, voljela me je. Valjda da njena ljubav mora sve preživjeti i nadživjeti, i da me mora nastaviti voljeti i nakon što se rastanemo, i da me mora voljeti do zadnjeg otkucaja srca, i da joj posljednji dah koji ispusti nosi moje ime. U suprotnom, nije me voljela? Ja želim da moja svaka bivša ima specijalno mjesto za mene u svom srcu, zauvijek. Naravno, ja nju više ne volim, ne želim više biti s njom, nemoj da me zove i proganja, neka me ostavi na miru, ali neka zadrhti svaki put kada pomisli na mene. Neka joj vrijeme sa mnom uvijek bude posebna uspomena. Nemam ništa protiv toga da joj nisam ljubav života, neka to bude bilo ko, ali neka ponekad pomisli kada se posvađa sa ljubavlju svog života i kada joj ljubav života ide na živce: - Što bih voljela da sam sada s njim (to sa mnom). – Kada se slučajno vidimo, želim da joj puls skoči od prijatnog uzbuđenja.
Međutim, stvarnost je sasvim drugačija. Kada i pomisli na mene, ne osjeća ništa. Čak joj je to ponekad iritantno sjećanje, nepozvano i neželjeno, te se zapita: - Šta sam ja uopšte tražila s njim? – Kada se slučajno sretnemo, puls joj ostaje ravnomjeran i ne padaju joj na pamet ni seks, ni poljupci, niti moje legendarne provale. To i dalje ne znači da me nije voljela. Voljela me je, nekada bi dala sve za mene, ali prošlo ju je. Možda njena ljubav nije ni bila veoma snažna i ni u jednom trenutku ne bi za mene dala ni omiljenu naušnicu, a s vremenom je njena ljubav uginula i od nje ništa nije ostalo. Ponovo, voljela me je pomalo, bilo pa prošlo. Moj prijatelj je volio praviti sranja djevojci kako bi testirao njenu ljubav. – A voliš me? E da vidimo da li me stvarno voliš... – i onda joj se p'jan ispovraća u krilo, ispriča joj kako nema nikakvu ambiciju u životu i kako je budućnost s njim slijepa ulica, ili počne muntati njenu najbolju prijateljicu. Nisam nikada osjećao potrebu za ovakvim poduhvatima, ali svejedno sam svjestan da je ljubav ranjiva i plašljiva životinjica. Teško je pomiriti se emocionalno sa ovim činjenicama. Volim muziku, većina nas voli muziku. 90% pjesama su o ljubavi. Ne pjeva se o isparljivim ljubavima, već o planinčinama od ljubavi, moćnim ljubavima od kojih se zemlja trese i o ljubavima koje vrijeme ne dotiče. E ovo zadnje ne može, žao mi je.
Ljubav zavisi od kontejnera. Najciničniji pogled na ljubav je zasigurno prikazan u Orvelovoj knjizi „1984.“ Nema većeg poraza nego kada Winston zavapi da ga prestanu mučiti i da Juliju muče umjesto njega. Možda još gori je njihov kasniji susret kada hladno razmjenjuju svoja iskustva i priznaju izdaju jedno drugom, lišeni bilo kakve emocije. Neko bi možda pustio da mu pacov gricne nos ili da mu načne oko prije nego što bi se odrekao svoje ljubavi, ali Winston se tu odmah slomio. Nemojmo ga kriviti, možda bismo manje izdržali od njega. Volim misliti da bih im ja rekao da jedu govna i da S. nikada ne bih izdao, ali previše sam dobro svjestan činjenice da ne poznajem sebe kao žrtvu mučenja, jer me nikada niko nije mučio, ali poznajem sebe dovoljno dobro da znam da nisam neka snaga koja može svašta izdržati. Moja ljubav za S. je ogromna u meni, ali koliko sam ja velik? Umro bih za S. bez problema, ali ne znam da li bih izdržao svaku vrstu mučenja za nju. Brza smrt je mnogo lakša od spore smrti. Pfijuu! Ovim mračnjaštvom sam samo htio ilustrirati poentu, pa pretjerao. Samo sam zagovornik reale. Postao sam njen poklonik i ne mogu nazad. No, realnost me ne sprječava da volim svoju djevu bajnu svom snagom, možda je zbog toga bolje i više volim, svjestan da ljubav treba hraniti i čuvati svakog trena, dok se nije rasplinula iz ko zna kojeg razloga.

23.03.2018.

Bolestan

Zadnji put sam bio bolestan u februaru 2016. godine. Imao sam jaku gripu sa visokim temperaturama – preko 39 stepeni. Gutao sam lijekove za visoku temperaturu i smatrao sam da sam je oborio kada se spusti na 38. Dobro me bijaše polomila ta gripa. Od tada ni kahnuo nisam... mislim jesam kahnuo, ali samo iz meraka. Čelično zdravlje posjedujem. Tajna, koja i nije nikakva tajna, je kefir. Ili je to, ili placebo. Sada, krene neka gripa ili prehlada na mene i sjebe se istog trena. Ne može vjerovati šta je dočeka u mojim ćelijama. To je biohemijska teška artiljerija, ali precizna i navođena – jedva da par mojih zdravih, normalnih ćelija strada u tom obrambenom blic krigu.
Rak me je napao neki dan. Jedna moja ćelija poče maligno rasti. – Šta'š to ti? – upita je prva susjedna ćelija.
- He, he, pa eto, ja bih da rastem i da se širim. – stidljivo će mangupica simpatična.
- Uzmi malo kefira. – predloži joj susjeda, uštinu je za obraz i proguta je, smlavi je, smrvi je, rasturi je i generalno je sasvim uništi. - Čuj joj priče šuplje. -
Sada moje tijelo radi na rekonstrukciji kičme koja je već godinama deformisana i uzrokuje bolne probleme – na L4 – L5 imam takozvanu spondilolistezu, negdje između prvog i drugog stepena, pa je to sranje. Situacija je već bolja, a očekujem potpuni oporavak za par mjeseci.
Sjedeći zadatak je neutralisanje sala. No kako sam ovo napisao tako je akcija već krenula i moje ćelije sala se spontano pretvaraju u ćelije najkvalitetnijih mišića, pa nadalje mogu bez brige šamarati tiramisu i ostale slastice do mile volje, a samo ću biti bolji i jači. Sve je to od kefira ... ili placeba.

23.03.2018.

PreDvid

Ostvarila mi se želja. Volšebno sam se obreo 1000 godina u budućnosti, u Sarajevu u kojem su živjeli ljudi... unaprijeđeni. Fizički i mentalno su bili superiorni meni. Telepatski su komunicirali. Telepatija zapravo nije nikakav problem. Sve što je potrebno jest u glavi imati odašiljač i prijemnik radio valova, ili bilo čega što se može brzo i nesmetano kretati kroz 'eter', da iskoristim ovaj već arhaični izraz koji još uvijek koriste u radio komunikaciji. Imali su više nivoa ove telepatske komunikacije. Mogli su se jedni drugim obraćati na način da u umu druge osobe proizvedu auditorne senzacije – da druga osoba čuje glas, a također su mogli komunicirati matematičkim i drugim konceptima. Ove druge oblike njihove komunikacije ne mogu ni početi razumijevati.
Sarajevo je izgledalo neprepoznatljivo. Znao sam da sam u Sarajevu jer su mi tako rekli, ali vizuelno ništa nisam raspoznavao. Trebevića nije bilo, a Jahorina i Bjelašnica su bile duplo više planine od onih koje sam ja poznavao. Ljepšu rijeku od Miljacke nikada nisam vidio. Na obalama predivno rastinje, voda, duboka i bistra, pitomo je tekla kroz korito koje je bilo prošarano predivnim malenim adama i stijenama, te više nije bilo onako monotono ravno i jednoobrazno. Grad je više ličio na nastambu nekakvih šumskih vilenjaka, prepun raznolikog drveća između kojeg su se uklapale zgrade. Arhitektura je također bila neprepoznatljiva. Više nije bilo glomaznih zgradurina sa par izuzetaka, svi objekti su bili zaobljeni, a svako malo bi pojedinačne građevine mijenjale oblik same od sebe. Grad je izgledao kao živo biće. Tu i tamo su se nalazile ogromne čistine sa sportskim terenima i dvoranama različitih vrsta. Ljudi su mogli dizati 300 kg kao što ja dižem 3 kg. Mogli su trčati brže od geparda i to satima. Satima se također mjerilo koliko mogu roniti. Rekord u skoku u vis je bio znatno veći od današnjeg rekorda u skoku s motkom i tako dalje, jasno vam je - svaki prosječni Mujo je bio standardni Hulk.
Intelektualno su također bili nevjerovatno napredni i moćni. Kvantnom mehanikom, relativnošću i teorijom struna su vladali kao što ja vladam tablicom množenja. Njihovi mozgovi su imali daleko veći kapacitet od mog, te su bili neuporedivo brži i tačniji. Imali su oni i neke neočekivane sposobnosti. Mogli su kroz oči vizuelno projecirati slike, prestali su kakiti i prditi – sve što bi pojeli je bilo iskorišteno u organizmu, više nije bilo ljudskog otpada. Mogli su popiti 20 piva bez povraćanja. Od toga su samo imali više energije. Organi su im značano izmijenjeni, a neki su potpuno i nestali da bi ih zamijenili mnogo bolji i efikasniji. Nisam zagledao da li su i dalje imali šupak i genitalije. Vanjski izgled im je i dalje ostao prilično nepromijenjen, s tim da više nije bilo gojaznih, neuhranjenih ili osakaćenih. Svi su izgledali kao olimpijci. Odjeća im je bila ... čudna, koga je briga za odjeću. Šta sam se uhvatio opisivanja k'o da pišem roman?
Pri svemu ovome su uspjeli zadržati neki stepen individualnosti i jedinstvenosti pojedinačnih osoba. Primjenom raznih ograničenja u komunikaciji i interakciji, spriječili su stapanje čitavog ljudskog roda u jedan univerzalni um i pretvaranje u mravinjak. I dalje je bilo moguće da Mujo voli džez, a Suljo klasiku, baš kao što je to slučaj danas, je li tako, tako je.
Šta su radili po čitav dan? Igrali su igre, razne igre, sportske, društvene, naučne. Sa izuzetkom sportova, većinu tih njihovih igara nikako nisam kontao, a uglavnom su se odvijale u njihovim umovima. Igre su im bile glavna zanimacija, jer sve poslove koje je trebalo obavljati, obavljale su mašine ili bi ih ljudi pozavršavali u nekoliko minuta, tako da im to uopšte nije oduzimalo nikakvo značajno vrijeme. Oni sa odgovarajućim sklonostima su se bavili naukom. Glavna teme bila su međuzvjezdana putovanja i naseljavanje drugih planeta. Zakone prirode su savršeno savladali i nisu se mnogo zamarali smislom i porijeklom postojanja. Time se su bavili samo najveći ekscentrici. Sunčev sistem je već bio u velikoj mjeri naseljen, ali Sunčev sistem su već posmatrali kao šupu iz koje se treba što prije proširiti dalje. Naučnici su se i dalje bavili fizikom i matematikom, ali njihove teme nisu bile ništa što bih ja mogao prepoznati ili razumjeti. Nisu mnogo razgovarali. Većina komunikacije se odvijala telepatski i progovarali bi ponekad, čini se iz čiste nostalgije.
I dođem ti tako među njih ja, razrogačenih očiju i razjapljenih čeljusti. Oduševljen, ali i zastrašen. Kako sam se tu našao? Voljom autora. Zaželio sam to i eto me. Hodam ja, ljudi me susreću. Neki me čudno gledaju. Pokušavaju da telepatski komuniciraju sa mnom, ali vide da ne ide. Kontaju da mi se nije pokvario sistem za komunikaciju, ali takvih bolesti nisu imali već 500 godina. Prebaci se prvi na glasovnu komunikaciju: - Tru nu due, pajiana fanado? – čini mi se da me tako nešto upita. Odmahujem glavom i širim ruke u nerazumijevanju.
- Manja ranga nisa ketia. – ovo je već bilo melodično, skoro otpjevano, ali ništa manje nerazumljivo za mene.
- Ne razumijem. – nemoćno odgovaram.
- Odakle ti?! – odjednom reče na moje veliko olakšanje.
- Uh, dobro je. – odahnuh. – Ja sam iz 2018. godine. Došao sam da vidim kako vam je i kakvi ste k'o ljudi. –
- Zanimljivo, putnik kroz vrijeme. Ostaješ li? – upita me.
- Sumnjam. Ostao bih malo da razgledam i onda bih nazad. Ne mogu se ja ovdje uklopiti nikako. – odgovorim. – Da li bi mi neko mogao biti vodič? -
- Kako da ne, evo ja ću. – reče kralj i provoda me svuda, pokaza mi čudesa budućnosti. Objasnio mi je ovako priprostom, koliko je mogao kakvi su oni, šta kontaju, šta rade i šta ima.
Vratio sam se sada nezabrinut za ljudski rod. Sve što nas muči za mene više nije nikakva bojazan jer znam da će sve biti Ou Kej.

20.03.2018.

Smisao života

Neću okolišati. Smisao života je imati djecu. To je glavni smisao života, biološki smisao. To ne znači da ne postoje i ne mogu postojati drugi smislovi života. Neko uopšte ne želi djecu, ili ne može je imati. To nikako ne znači da njihov život ne može imati smisao. Neko ne mora imati nikakav smisao života, već samo diše, jede, pije pivu, radi, uzima slobodan dan, ide u kino, čita Ludluma, rješava ukrštenice. Ne razmišlja ni o kakvom smislu, niti mu je potreban. Neki žele biti sretni, to im je smisao života – to je krenulo iz Amerike i proširilo se svijetom. Naime, američki oci nacije su u Deklaraciju nezavisnosti ugradili neotuđiva prava svih ljudi, izuzev robova, jer je tada ropstvo bilo na snazi. To su prava na život, slobodu i potragu za srećom. Ovim se sreća jasno postavlja kao cilj, kao svrha kojoj treba težiti. Međutim, sreća je previše uopšten pojam, različite stvari čine različite ljude sretnim. S druge strane, sreća je samo emocionalno stanje, koje može imati trajanje različite dužine. Ako mi je sreća smisao života, šta to znači, da trebam biti u tom emocionalnom stanju 64% svog vremena, 82%, koliko? Dalje, ovo emocionalno stanje ima različite intenzitete. Trebam li biti euforično sretan, ili samo blago zadovoljan? Da li je možda dovoljno da u jednom trenutku dostignem sreću intenziteta „Jebo te jes mi dobro!!!“ i ostvario sam smisao života, pa sad mogu umrijeti? Ne, ne bih sreću ubrajao među smislove života. Postizanje životnog cilja, ili ostvarivanje svrhe života svakako može čovjeka učiniti sretnim, ali to nije obavezno. Van Gogh vjerovatno nije bio sretan nijednog trenutka svog života, ali svoju svrhu je ostvario. Neko radi posao koji predstavlja njegovu svrhu. Ponovo, to ga možda ne čini sretnim, ali ništa drugo ga mnogo ne zanima. Moj otac je živio za svoj posao - bio je hirurg, ali ne bih mogao sa sigurnošću reći da li mu je taj posao donio više sreće ili mizerije. Naučnici pronalaze svoju svrhu u fizici, matematici, genetici i tako dalje. Njihova svrha je jedna od najvalidnijih koje mogu zamisliti, ali i njihovi životi su prepuni frustracija i tjeskobe. Dakle, otarasimo se sreće, izbacimo je iz ove priče.
Čovjek može imati više svrha… svrsi.. svrhova, kako se kaže do vraga?! … i ciljeva u životu, na kojima će paralelno raditi. Ne mora samo jedna stvar zauzimati vrhovno mjesto u umu čovjeka, a ni poredak višestrukih ciljeva ne mora biti nepromjenjiv. Danas mi je svrha života pripremati se i takmičiti na triatlonu, a za godinu dana će pletenje biti broj jedan. Neko želi moć. Svako bi želio biti moćan i utjecajan, ja bih to želio, ali snaga ove želje je bitno različita kod različitih ljudi i razlika je u tome šta je neko spreman učiniti da se dokopa moći. Ja bih prihvatio da meditiram 15 dana po 4 sata i da od toga postanem moćan čarobnjak, dok bi se prosječni političar učlanio u stranku, ljubio guzice godinama, učio zanat, uspinjao se polako kroz stranačku hijerarhiju dok ne dođe do neke respektabilne pozicije, poput odbornika u gradskom vijeću, zastupnika u parlamentu, ili načelnika općine. Novac! Nekome je novac svrha života. Svako ga voli, ali ponovo neko više od drugih. Neko prestaje razmišljati o novcu kada ga ima dovoljno za lijep život, šta god to značilo, a nekome ga nikada nije dovoljno. Ja sam u prvoj grupi. Ne bih spalio višak novca, ali se ne bih ni rasturao da do njega dođem.
Vratimo se djeci. Natovario bih mnogo prtljaga ovom objektivnom smislu ljudskog života. Nije dovoljno jeb... voditi ljubav, roditi dijete, hraniti ga oblačiti i slati u školu. Sa razvojem čovječanstva, pred roditelje se postavljaju veći i složeniji zadaci u odgoju djece. Sve je više znanja koje djeca moraju upijati. Kakav god sistem vrijednosti roditelji imali, moraju svoju djecu usmjeravati ka tom sistemu vrijednosti i ka znanjima koja odgovaraju tim vrijednostima. U djeci moraju vidjeti nekoga ko će ih u što više stvari nadmašiti i to moraju učiniti svojim ciljem. Pri tome moraju intenzivno posmatrati i proučavati svoju djecu i uzimati u obzir njihove interese i sklonosti. Ja bih volio da moje kćeri budu genetičarke, fizičarke, naučnice koje proučavaju mozak, ali moram ostaviti slobodno mjesto za balerine i pjevačice, kao i sve između. Moj posao je da trunim, zvocam, pridikujem, informišem, motivišem, serendam, zezam, zabavljam, slušam, komentarišem, te da se konstantno dovijam i snalazim. S vremenom moram smanjivati ton i nadati se da sam obavio dobar posao.
Na kraju, ne treba previše duboko kopati i roviti za smislom, jer ćeš prije ili kasnije doći do zaključka da smisla nema, jer ga i nema. Potraga za nekim vrhovnim, suštinskim smislom koji se ne može uzdrmati, neminovno dovodi do zida besmisla. Ćorsokak je neizbježan. Svi smislovi, smisli ... šta je ovo s ovim množinama jebo ih ja!? ... Dakle svi oni su lokalizovani u vremenu i prostoru i svi oni su izmišljeni izuzev biološkog – produženja vrste. To je objektivno glavni smisao života, ali i on je potpuno besmislen i tupav za nas individualce koji smo primorani tražiti smisao postojanja vlastite jedinke, veći od samo jedne karike u lancu razmnožavanja. Ako postoji bog pa se cjelokupno postojanje vrti oko njega, uključujući i naše, uvijek možemo osporiti smisao njegovog postojanja – Kojeg vraga on traži tu?! - i opet smo nigdje. Postoje teorije da je čitav Univerzum ogromni kompjuter, pa su onda izračunavanja tog kompjutera smisao svega u Univerzumu. Znači, ima neko ko je napravio taj računar. Neko čija svrha postojanja je ... koja? Treba li napominjati da i mi imamo računare? Odoh otvorit' jednu pivu i život će odmah imati smisla.

13.03.2018.

Mozak

Koliko je mozak kompleksan? Mozak ima oko 100 milijardi ćelija. Svaka ćelija se sinapsama može povezivati sa oko deset hiljada drugih ćelija, što znači da tipični mozak ima preko 100 bilijuna sinapsi, blizu jednog kvadrilijuna. Ova mreža moždanih ćelija i razmjena signala između njih čine sveukupne funkcije mozga i čitav naš um, naše emocije, naše logičko rasuđivanje, tjelesne kontrole, naše spoznaje i našu zamišljenu dušu. Mozak je istinski jedan veoma moćan kompjuter. Mnogima je teško provjerovati da su samo lični kompjuter, premda moćan, koji izvodi proračune prema različitim biološkim i matematičkim algoritmima i da ova izračunavanja proizvode sve emocije i ostala mentalne procese koje doživljavamo. Čovjeku je teško prihvatiti da ne postoji neka esencija - mistična duša koja je tu u nama samo privremeni podstanar, te koja je vječna, ili barem mnogo dugotrajnija, i mnogo značajnija od mesa, makar ono bilo veoma kompleksno. Možda bi lakše prihvatili ovu ideju kada bi spoznali koliko je to meso kompleksno, kada bi spoznali veličinu ovih brojeva i šta ona znači, kada bi shvatili u kakvo se podcjenjivanje upuštaju. Tada bi možda razvili veće poštovanje za sivu masu koju nosimo u lubanjama i bili prikladno impresionirani njenim znanjem i moćima, pa ne bi više osjećali potrebu za nečim uzvišenijim i božanskim što bi sebi pripisali. Sada ću u tekstu ispisati 100 milijardi tačaka da dočaram kako je to umobolno velik broj. Šalim se, naravno da neću. Oči bi vam ispale da samo ispišem tričavih 100 hiljada tačaka. Bit ću malo umjereniji. Dakle, 100 milijardi je stotinu hiljada hiljada hiljada tačaka. Evo hiljadu tačaka:
......................................................................................................................................................................................................
........................................................................................................................................................................................................
...........................................................................................................................................................................................................
...............................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................
To je šest redova u Wordu u kojem ovo pišem. Milion tačaka je hiljadu puta ovoliko, dakle šest hiljada redova u Wordu. Jedna stranica u Wordu je oko 40 redova. Prema tome, za milion tačaka bi mi trebalo 150 stranica. Milijarda je hiljadu miliona – 150 000 stranica u Wordu ispunjenih tačkama. Još 100 puta toliko, znači 15 MILIONA STRANICA, font Calibri, veličine 11 treba mi da u Wordu ispišem 100 milijardi tačaka, koliko ima neurona u mozgu, a taj broj je patuljast u odnosu na broj veza među neuronima kojima se ostvaruju moždane funkcije. Ovakav kapacitet može ugostiti ogroman broj funkcija i proizvesti ovako složena i zanimljiva bića kakva smo mi. Tek smo počeli istinski otkrivati kako ovo kosmičko čudo funkcionira, odmaknuvši se od nagađanja i trabunjanja Frojda i ostale bratije s kraja 19. i početka 20. vijeka. Ne negiram njihov doprinos nauci o mozgu, ali oni su često bili u zabludi i veoma malo su znali u usporedbi sa današnjim naučnicima koji se bave ovim poslom, a današnji naučnici još ništa ne znaju. Naravno da znaju, i to mnogo, jer ovi momci koriste fantastične uređaje kojima mogu zaviriti direktno u mozak i gledati šta se tamo dešava, što bi za mumije iz prethodnih stoljeća bila naučna fantastika. Kažem da ništa ne znaju kako bih istakao koliko toga ima za saznati. Tek smo na početku neviđeno velikog posla. Opis mozga i njegovih funkcija možda je najveći zadatak koji je postavljen pred nauku i ljudski rod uopšte, te je svakako jedan od najvažnijih.
Ranije sam rekao da je mozak PC. To naravno nije potpuno tačno. Mozak jeste mašina koja se zasniva na slanju i primanju električnih i hemijskih signala, ali princip rada nije posebno blizak načinu rada PC kompjutera. Arhitekture ove dvije mašine su suštinski različite, kao i način pohranjivanja informacija. PC informacije vjerno pohranjuje na magnetne medije, te ih tako i reproducira, veoma pouzdano i doslovno. Ne znam(o) tačno kako mozak pohranjuje informacije, osim da je to vezano za strukturu veza među neuronima, ali znamo da su rijetko vjerno pohranjene. Rupe u sjećanju su česte, a mozak ih konstantno rekonstruira po potrebi. Procjenjuje se da je mozak u stanju pohraniti oko 2,5 petabajta informacija (2,5 hiljade terabajta, iliti 2,5 miliona gigabajta) – mnogo manje ukupne memorije koju na raspolaganju ima YouTube, ali daleko više od solidnog hard diska u mom računaru (2 terabajta), na koji sigurno može stati 20 Aleksandrijskih biblioteka. Mozak je skloniji greškama, ali dovoljno je pouzdan da čitav sistem uspješno funkcionira, sa rijetkim fatalnim greškama. Lijenost, brzopletost i kognitivne pristrasnosti zastupljeni su u mozgu više nego što bismo željeli, ali za sada ne možemo mnogo učiniti po tome pitanju, izuzev da se o tome informišemo i treniramo mozak da im se odupire koliko je to moguće. Ni kompjuteri nisu imuni na greške, bilo hardverske ili softverske, no vidjet ćemo kako se drže kada budu složeni kao mi. PC je brži kod pojedinačnih operacija, ali paralelizacija obrade podataka u mozgu čini sposobnosti PC-ja smiješnim. Gigantska količina informacija se obrađuje u mozgu svake sekunde, no mi nismo svjesni većine ovih operacija i o tome još mnogo imamo za otkriti i saznati. Vjerujem da će računari i vještačka inteligencija uveliko nadmašiti naše sposobnosti, možda i ne tako daleko u budućnosti, ali to neće biti računari kakve danas poznajemo. To će biti mašine čiji će arhitektura i princip rada biti daleko napredniji od postojećeg, jer današnji računari su već blizu granica svojih mogućnosti. U tom pogledu oblast kvantnih kompjutera možda najviše obećava, no ova tehnologija je još uvijek u povojima. Moram spomenuti da u računarskim naukama postoji i pravac koji kao model uzima arhitekturu mozga i neuro-mreža. Ludilo je kakve mogućnosti se otvaraju ljudskoj rasi da kreira entitete koji će biti bogovi, te da se pretvori u boga spajanjem sa takvom tehnologijom, kao i samim činom takvog stvaranja.
Mozak je statistička mašina koja svakog trena vrši višestruke proračune i donosi zaključke. Mozak sadrži generički model svijeta sa nekim elementima koji su u većoj ili manjoj mjeri vjerni stvarnim, konkretnim objektima iz svijeta. Naprimjer, u svojoj glavi imam model svoje supruge koji joj je prilično vjeran – svaki dan je viđam, dok je model psa vučjaka generički – osnovne karakteristike su zapisane i mogu u svijest dozvati lik vučjaka, ali nemam detalje koji odgovaraju bilo kojem konkretnom vučjaku. Ovaj model svijeta je izgrađen na osnovu informacija koje je mozak naslijedio kroz gene i statističkog znanja koje je mozak prikupio tokom života čovjeka. Model uključuje i model tijela u kojem se nalazi. Mi nismo svjesni velikog dijela ogromne količine znanja koje se u nama nalazi, a i kada jesmo, osjećamo ga kao nešto sasvim normalno i obično, jer ga nosimo bez ikakvog napora i ne sjećamo se kako smo ga mukotrpno kao bebe i djeca prikupljali. Svijet oko sebe ne opažamo direktno. Mozak formira radni model okruženja u kojem se trenutačno nalazimo i premda konstantno dobiva signale čula, neće model ažurirati dok se ne pojavi nešto što je dovoljno neobično i neočekivano. Ako se nalazimo u poznatom okruženju, u svom stanu ili radnom mjestu, mozak će veoma malo energije usmjeravati na opažanje tog okruženja i lako može propustiti novosti i neuobičajene pojave koje nisu ekstremne. Nije lijenost (štednja energije) jedini razlog za ovo. Mozak je veoma zaposlen u svakom trenutku i mora svoje resurse i kapacitete koristiti na ekonomičan način da bi sve stigao. Ako je mozak veoma fokusiran i opterećen određenim zadatkom, tada možda neće primijetiti ni pojave u okruženju koje jesu veoma neobične i neočekivane. Najbolji primjer je „nevidljivi gorila“, eksperiment koji je izvođen mnogo puta i prema kojem je napisana istoimena knjiga. Postavka eksperimenta je takva da subjekti posmatraju dvije grupe ljudi, u crnim i bijelim majicama koji se dodaju košarkaškim lopatama. Subjektima je zadan zadatak da broje koliko puta igrači u crnim majicama dodaju loptu. Tokom eksperimenta, među igračima se pojavi osoba u kostimu gorile, prošeta se lagano i napusti scenu. Oko 50% subjekata uopšte ne primijeti gorilu.
Ovakav dragulj Univerzuma, ova najsloženija struktura za koju znamo nalazi se u posjedu svakog čovjeka i životinje sa nervnim sistemom. Ima ga najveći genij, kao i najveća dalabu. Nastao je kao procesor za upravljanje kretanjem, a postao je tako mnogo više i sada njime opažamo, razmišljamo i osjećamo. Njime postojimo i njime smo to što jesmo. Bez njega slobodno ništa ne mora ni postojati, što se nas tiče. Mi smo mozak i mozak je mi. Možeš mi transplantirati i zamijeniti bilo koji organ, a ja ću i dalje biti ja, ali ako izvadiš moj mozak iz mog tijela izvadio si mene. Možeš staviti bilo koji drugi mozak u to tijelo, ali mene više nema. Mozak je zasada neodvojiv od tijela, većina njegovih funkcija je vezana za tijelo. Tako će ostati dok ne proizvedemo neku vrstu duše - dok ne pronađemo način da svoju svijest i svoju esenciju – informaciju koja smo mi učitavamo u mehanička i druga tijela koja sami kreiramo, te tako svoju suštinu učinimo neovisnom od ovog biološkog tijela. Ovaj me komentar sada može ujesti za guzicu, jer sam na početku rekao da duša ne postoji, a iz zadnje rečenice bi se dalo špekulisati kako je moguće da se duše već učitavaju u ova tijela koja koristimo i da one uzrokuju strukture mozga da budu takve kakve su i tada bi mozak bio samo interfejs između duše/informacije i fizičkog svijeta. Ako je tako, da li i životinje imaju dušu? Kasno je pa sam počeo svašta trabunjati. Karl Sagan je rekao da smo mi način Univerzuma da spozna sebe. Prvi nam je zadatak spoznati sebe.

05.03.2018.

Pitanje i greška

Greška nije ekskluzivno naša, ljudska stvar. Sav život je sposoban praviti greške. Zbog toga se je i razvio ovako raznovrstan kroz mnogobrojne greške prilikom kopiranja DNK. Moglo bi se ustvrditi da greška leži u osnovi svake kreativnosti. U suštini, svaki put kada je neki jednoćelijski organizam učinio nešto izvan uobičajenog šablona, po definiciji napravio je grešku, a takve greške su katkad proizvodile bolje prilagodbe i nove vrste. Kada mi razmišljamo i djelujemo izvan naših šablona, također pravimo greške, koje vode otkrićima i novim folovima. Sav život pravi greške. Međutim, postaviti pitanje, za to smo mi ljudi jedinstveno sposobni. Koliko znamo, nijedna jedinka bilo koje vrste nikada nije postavila pitanje. Možda, kada si neraspoložen ili bolestan, a tvoj pas ti stavi glavu u krilo i neobično gleda te sa zanimanjem koje nadilazi uobičajeno, možda te pita - Šta ti je najdraži? – Ako mu kažeš – Boli me nešto glava. – i dalje će te gledati istim pogledom, jer te niko ništa nije pitao. Pitanja koja mi postavljamo su istinska pitanja i predstavljaju odraz naše sposobnosti za apstraktnu misao, za modeliranje svijeta i događaja u našim umovima. Sposobni smo odigrati čitavu predstavu u svojoj glavi, postavljajući različite scenarije kao odgovor na pitanja – Šta ako? – Ovakva mentalna sposobnost nam je donijela ogromnu evolutivnu prednost i omogućila da planiramo i taktiziramo. U svijetu prepunom opasnosti ovo je višestruku povećavalo vjerovatnoću opstanka i samo se dalje razvijalo, da bismo sada bili sposobni umom dosezati znanja koja su daleko iza sebe ostavila puku potrebu preživljavanja u savani. Da bi postavio pitanje, da li je potrebno da postoji neko ko će ti dati odgovor? Da naravno, jer u suprotnom pitanje nema nikakav smisao. No, taj neko možeš biti ti sam. Na mnoga pitanja odgovor daje sam pitac vrli. Tako je sve i počelo i mnoga pitanja su postavljena i odgovori dati, prije nego što su dvije osobe razmijenile pitanje i odgovor.
– Šta će biti ako se napijem vode iz rijeke pored onog plutajućeg debla? –
- Utažit ću žeđ, čuj šta će biti. Idem se iz ovih stopa napiti. –
- Uh, majka mu stara, sad ovako izbliza mi se čini da ovo uopšte nije deblo nego krokodil! Evo ga napada munjevito, zgrabio mi je glavu raljama. Ih, mrem! Jebi gaaa! –
Dakle ovaj kolega nije baš najbolje odgovorio na svoje pitanje. Možda će sljedeći imati više sreće:
- Je li ono deblo tamo u vodi... ili je krokodil? Možda je bolje da ne provjeravam glavom, već kamenom ili štapom. – baca solidnu kamenčinu na deblo i gle, deblo se pretvara u razjarenog krokodila koji pored krvoločne gladi sada osjeća i jaku glavobolju. Nek' krepa neman antipatična, a naš se junak napio vode na drugom mjestu. Dok se tako ponosan na sebe i svoju pamet veselo udaljavao od obale rijeke, iz grmlja iskoči leopard i zari zube i kandže u čovjeka. – Sranje! – pomisli nesretnik posljednji put u životu. Ukinuli smo mi ovakve epizode. Zapravo čitav šou je ukinut. Nema više tamanjenja ljudi, dosta je bilo, sad je na nas red. Ali mi smo predivna bića, nismo zlopamtila i nismo sve te mačketine, krokodile, vukove i međede fino pobili da im se odužimo za milenije terora, već ih često hranimo i štitimo od izumiranja. Čudesna je zaista ova naša sposobnost za brinemo za oblike života na planeti koji su nam direktna prijetnja, ako nas ne dijeli rešetka. Tačno je da ubijamo i žderemo gomile životinja, koje nam nikada i nisu bile prijetnja, ali šta da se radi kad smo svežderi. Da li bismo možda trebali postati vegetarijanci? Jedini vegetarijanac koji sam ja spreman postati je onaj koji stavlja vegetu na svoj biftek. Mora se papati. Neka se još malo kokoši, ovce, krave, svinje i jastozi strpe. Nauka je već pronašla način kako sintetizirati meso. Čim to postane pristupačnije i jeftinije od prirodnog mesa, odmah ćemo se prešaltati na sintetičko meso i nećemo više jesti sirote životinje. Tako će njihova brojnost strmoglavo pasti, možda će i izumrijeti, ali vjerovatno je i to bolje od života koje sada žive. Ako pak neko nastavi uzgajati životinje za ishranu i jesti životinjsko meso, jer eto ne vjeruju da je sintetičko meso zdravo, to će već biti za svaku osudu i šamarčinu. Sada kažem jasno i glasno, ako se usvoji pravilna tehnologija proizvodnje sintetičkog mesa, takvo meso će biti i zdravije i ukusnije i nadasve čišće od mesa koje danas jedemo, a koje nosi štetne mikroorganizme, toksine i fekalije. Ako ne vjerujete u prethodne redove, informirajte se. Neznanje nije dobar izgovor, ako ćete zbog njega napraviti štetu, a mesožderstvo itekako nanosi štetu bićima koja su na meniju. Posjetio sam u životu nekoliko farmi krava. To nisu bile žlj farme, već pristojne, moderne farme, no higijenski i drugi uvjeti u kojima su te krave živjele i dalje su bili bijedni. Prelazak na sintetičko meso neće biti samo humana stvar, već će to također riješiti velike prehrambene probleme za čovječanstvo, jer lakše je napraviti biftek, nego uzgajati kravu, proizvoditi hranu za kravu i hraniti je, obezbijediti joj smještaj, transporovati je, zaklati je i tranžirati meso, da bi se na kraju došlo do bifteka. Kako sam se uopšte obreo u ovim temama i počeo rješavati svjetska pitanja? Zalutao.

05.03.2018.

Šta je bilo sa neandertalcima?

Ljudi su se od hominida - velikih majmuna odvojili prije nekih 6 miliona godina. Od tada svako evolutivno grananje daje neku vrstu čovjeka. Sve druge vrste su nestale. Mi smo jedini preostali. Najskorije grananje, prije nekih 700 hiljada godina, daje modernog čovjeka na jednoj strani i neandertalce i denisovance na drugoj. Ni njih više naravno nema, izuzev u nama. Naime, mi ljudi, sa izuzetkom subsaharskih Afrikanaca, dijelimo sa ovim rođacima oko 4-5% genetskog koda. Kakvi su oni bili i zašto nestadoše prije oko 40 hiljada godina? Problem sa prvim pitanjem je to što ne znamo tačno ni kakvi smo mi bili tako daleko u prošlosti. Što se tiče drugog pitanja, i tu je obilje nagađanja, a malo čvrstih činjenica. Pokušat ću dati mišljenje o ovom pitanju na osnovu naučnih teorija i svega što znam o ljudima i životu na planeti. Jesmo li ih mi pobili, nakon što smo se neko vrijeme parili s njima? Ko zna koliko je tu bilo seksa između ove dvije vrste, da bi sada u nama bilo 4-5% njihovih gena. Strah me je da je veoma malo tog seksa bilo dobrovoljno. Da li smo mi bili presudni i glavni razlog njihovog izumiranja? Jasno je da ih jesmo ubijali, kao što su i oni nas. Ubijali smo ih, ubijamo i članove vlastite vrste, što ne bismo njih. Životinje na ovoj planeti, naročito predatori, ubijaju. Koga ubijaju? Ubijaju plijen naravno, međutim ubijaju i mnoge druge životinje koje ne jedu, ali koje im smetaju iz ovog ili onog razloga. Jedan od glavnih razloga je konkurencija. Velikim mačkama, sa lavom na čelu, veliko je zadovoljstvo tamaniti druge, po mogućnosti manje mačke, a rado će se potući i sa svojom vrstom za teritoriju. Također rado napadaju druge vrste predatora – hijene, šakale, divlje pse i ostale. Hrana i teritorija su najdragocjeniji za ova bića. Vratimo se ljudima. I mi smo nekakvi predatori, jedemo meso. U drevnim vremenima smo vjerovatno bili i kanibali, barem u periodima oskudice i krčanja crijeva. Druga plemena, kao i druge vrste ljudi, bili su nam takmaci. Sasvim je logično i prirodno napasti ih kada se ukaže dobra prilika, popljačkati, preuzeti privlačne ženke, a ostale pobiti i u kazanče. Ne moramo naprezati oči i u dalekoj prošlosti tražiti ovakve oblike ljudskog ponašanje. Možda ne žderemo više jedni druge, ali sve ostalo je i dalje tu sa nama. Naravno, i neandertalci su uzvraćali usluge siguran sam, te su vjerovatno podjednako često bili agresori. Ko je bio veći agresor teško da ćemo ikada znati sa sigurnošću, ali na kraju smo mi pobijedili u toj evolucijskoj trci i ratu, a njima nije preostalo ništa drugo nego da se tornjaju u ekstinkciju. Ponovo, da li smo mi presudno odgovorni za njihov nestanak, ili bi možda oni i bez nas nestali jer se nisu mogli adekvatno prilagođavati svim promjenama okoline i oduprijeti svim prijetnjama? Sklon sam vjerovati da smo im mi u tome pružili presudnu pomoć i da smo ih napenalili u izumiranje.
Kakvi su bili, kako su izgledali? Da li su imali krzno, ili golu kožu kao i mi? Kakva im je bila fizionomija? Da li su govorili? Za koliko velike socijalne grupe su bili sposobni? Koliko su bili razvijeni tehnološki? Na sva ova pitanja nauka ima teorije, neke jače, a druge slabije. Lično mislim da nam je presudnu prednost dao jezik - sposobnost govora, i sve što uz to ide kao što su složena svijest i društvena interakcija, priče i ideje koje smo dijelili i oko kojih smo se okupljali i organizirali. Ako su i govorili, neandertalci skoro sasvim sigurno nisu imali ni izbliza tako složen jezik kao mi.
Autor knjige „Them and Us...“, Danny Vendramini ima neke neuobičajene teorije, pa da ih razmotrim: Vendramini smatra da su neandertalci imali krzno i da su više ličili na gorile nego na nas. Ovu tvrdnju zasniva na izgledu neandertalske lubanje i okruženju u kojem su neandertalci živjeli – Evropa ledenog doba i potrebi za krznom. Ovo je zapravo tvrdnja u koju najmanje vjerujem od svih Vendraminijevih tvrdnji. Neandertalci jesu evoluirali u Evropi, ali su potomci zajedničkog nam pretka koji je nastao u Africi i migrirao u Evropu i Aziju, prije skoro milion godina. Kao zasebne vrste, odvojili smo se relativno nedavno i vjerovatno je naš zajednički predak već bio bez krzna. Da li je neandertalac mogao otići unazad evolutivno i ponovo zarasti u krzno kako bi se prilagodio hladnoj klimi? Zašto da ne. Jedino je pitanje da li su imali dovoljno vremena za to, a s druge strane ledeno doba nije trajalo čitavo vrijeme njihovog boravka u Evropi. Ledena doba su dolazila i odlazila u ciklusima od nekih 10-20 hiljada godina. Ne možemo sve ovo znati sa sigurnošću, a nismo u potpunosti sigurni koji su to tačno evolutivni pritisci naveli čovjeka da odbaci krzno, no sigurno se radi o kombinaciji faktora, a jedan od glavnih je povećano kretanje na otvorenom i potreba za rashlađivanjem. U tom pogledu bih volio znati da li su neandertalci imali tako mnogo znojnih žlijezda kao i mi (između 2 i 5 miliona)? To bi nam mnogo reklo. Čimpanze naprimjer imaju tek nekih dvadesetak hiljada i značajno su manje od ljudskih. Sljedeća Vendraminijeva teza prikazuje neandertalce kao vrhunske predatore čija ishrana se 99% sastojala od mesa, jer u hladnoj Evropi nije bilo mnogo hranjivog bilja koje bi sakupljali. Dakle, po njemu oni više nisu bili lovci-sakupljači, već samo lovci. Pored toga, morali su često loviti velike i moćne životinje. To ih je stoga učinilo veoma agresivnim, opasnim i krvožednim. Također smatra da su imali velike oči za lov u mraku, sa vertikalno suženim zjenicama kao kod domaće mačke. Ovo tvrdi zbog većih očnih duplji u lubanjama neandertalaca. Vendramini kaže kako se je prvi kontakt između neandertalaca i ljudi desio u području današnje Sirije, Libana, Izraela i Jordana kada su neandertalci sa sjevera migrirali ka ovom regionu u kojem su živjeli ljudi, koje Vendramini opisuje kao veoma blage i neagresivne, samo što nije rekao bolećive. Ne znam odakle je crpio ovakvu ideju. Po njemu, neandertalci su u ovim ljudima vidjeli topovsko meso, pa su ih odmah počeli proždirati i maltretirati, te silovati njihove žene. Dakle, počinje miješanje vrsta gdje je neandertalac predator a mi plijen, te je ovo teroriziranje je trajalo više od 50 hiljada godina. S obzirom na to kakav je stravičan model neandertalca – noćnog lovca napravio Vendramini sa svojim majstorima, nije ni čudo da je dalje ustvrdio da su ovi susreti sa neandertalcima poslužili kao inspiracija za kasnije mitove i legende o vampirima, vukodlacima i ostalim monstrumima i jalijašima. On također tvrdi da je neandertalac bio 6 puta snažniji od čovjeka i da je neandertalsko dijete moglo razbucati odraslog čovjeka k'o krpenjaču. Taj model neandertalca kako ga Vendramini zamišlja liči na čudovište iz močvare i nije ni nalik uobičajenim prikazima neandertalaca koji umnogome liče na nas same. Po njemu, ne postoji valjana osnova da se neandertalci posmatraju u tako velikoj mjeri antropomorfno i da se donose pretpostavke da su nam bili veoma slični. Tu se ponovo ne bih složio s njim jer smo imali zajedničkog pretka u ne tako dalekoj prošlosti. Nikako se ne bih složio ni sa teorijom da su neandertalci bili toliko fizički nadmoćni. Svakako smatram da su bili fizički snažniji i krupniji, ali 6 puta?! Nema šanse. Nisu vala bili 6 puta snažniji ni od mene, današnje prosječne mješine, mekušca i šonje, a kamoli tadašnjeg čovjeka otvrdnutog surovim prahistorijskim opstankom. Pri tome, svakako su imali manju izdržljivost od ljudi koji su bili pravi maratonci. Elem, prema ovoj teoriji, pritisak ovako srdačnih susreta sa neandertalcima proizveo je evolutivni odgovor, pa su ljudi postali agresivniji i počeli su bolje sarađivati, te su na kraju oni počeli aktivno loviti neandertalce, da bi ih na kraju, je li, istrijebili. Moguće je, ne znam. Na prvu mi je bila smiješna ideja o ljudima koji nisu posebno agresivni, već djeca cvijeća koju kao jagnjad kolju čudovišta iz mraka, smiješna znajući koliko su ljudi zajebani čak i danas kada ne moraju biti. Kada pri tome još pomislim na naše najbliže žive rođake šimpanze koji su veoma ksenofobni, opaki i brutalni, mogu se samo nasmijati ovoj teoriji. No, onda se sjetim bonobo šimpanzi, koji su dušice slatke neagresivne, koje nježnim seksom rješavaju sve socijalne probleme, i pomislim – Moguće je, ne znam. – Možda smo bili fini i priglupi, a neandertalci nas pretvorili u agresivnu i lukavu vrstu, što zapravo eksplicitno tvrdi Vendramini. Ne znam šta je istina, ali mnogi zvanični naučni stavovi se ne slažu sa ovom teorijom, prikazujući neandertalce kao biće veoma slična nama, sa razvijenom kulturom i socijalnom strukturom – daleko od krvoločnih zvijeri koje opisuje Vendramini. Kome više treba vjerovati, nisam sasvim siguran, vjerovatno no svakako bi volio dobiti odgovore. Spomenuo bih još samo knjigu „Eaters of the Dead“, Michaela Crichtona u kojoj kroz roman opisuje doživljaje arapskog izaslanika Ibn Fadlana koji putuje sa grupom Vikinga. Mnogima je ovo poznato, jer je na ovu temu snimljen film „13. ratnik“ sa Antoniom Banderasom. Knjiga se zasniva na zabilješkama samog Ibn Fadlana koji je posjetio Skandinaviju, vjerovatnu današnju Švedsku, i svjedočio sukobima Vikinga sa misterioznim plemenom kanibala koje zovu Wendol. Neki tumače da je Wendol zapravo posljednje uporište neandertalaca u Evropi. Bez obzira da li je ovo čista fantazija ili ne, ideja je zanimljiva i zabavna, a i gdje bi neandertalci još mogli preživjeti u to doba ako ne u vukojebinama Skandinavije.
Tema neandertalaca i drugih ljudskih vrsta mi je uvijek bila fascinantna, te mi je i ova nova Vendraminijeva teorija veoma zanimljiva, koliko god da je ispravna ili pogrešna, ili čak blesava. U svakom slučaju, pitam se kako bi samo danas svijet izgledao da su rođaci preživjeli i da li bismo tako nešto poželjeli? Kako bi se društvo nosilo sa rasizmom takve vrste i da li bismo se neminovno stopili s njima u jednu vrstu, kao što i jesmo dio njih ponijeli sa sobom? Da li nam je štetno ovih 4-5% neandertalskih gena, ili nas je to poboljšalo i kakav bi bio čovjek-neandertalac sa 50% gena sa obje strane? Naučnici počinju identificirati efekte neandertalskih gena na populacije koje ih nose i rezultati nisu pretjerano veseli. Spominju se genetski defekti i sklonosti ka određenim autoimunim bolestima, no to je sve sitno i beznačajno posmatrajući vrstu u cjelini, a valjda su nam i nešto korisno prenijeli. Ako želite saznati više o ovim spekulacijama, posjetite websajt: http://themandus.org/.

27.02.2018.

Dekadencija

Nemam ništa protiv ličnog bogatstva. Ako si sposoban, pametan i ambiciozan, i treba da budeš bogat i da u životu uživaš više od prosječne rulje, ali to bogatstvo treba imati određenu granicu. Moj problem je sa pretjeranim bogatstvom koje prečesto vodi dekadenciji. Dekadencija je riječ koja iz nekog razloga najviše podsjeća na seksualnu izopačenost, te ljubav prema lancima i korbačima. Premda dekadencija i to može označavati, taj njen aspekt me uopšte ne zanima, neka svako radi šta hoće u svojoj spavaćoj sobi ili tamnici, naravno sve dok svi uključeni pristaju na to. Google dekadenciju definira kao „moralno i kulturološko propadanje karakterizirano pretjeranim uživanjem i luksuzom“. Složio bih se, nije ovo loša definicija. Mnogo toga je rečeno u relativno kratkoj rečenici. No, ja imam sažetiju definiciju dekadencije – to je preseravanje. Nešto sam pročitao, nešto sam čuo u priči ili vidio na televiziji, a imao sam „sreće“ vidjeti štošta i izbliza, doduše umjerenije, pa mogu dati mnoge primjere likova koje bih bez oklijevanja ukinuo sa lica Zemlje da mi se pruži prilika, ili bih ih barem propisno naružio zbog uvrede koju upućuju svima nama, planeti i kosmosu svojim preseravanjem. Dekadencija obavezno dolazi sa materijalnim bogatstvom i obiljem, kad čovjek na zna šta će s parama i sa samim sobom. Postoje i druge vrste propadanja, ali se one drugačije zovu. Čovjek može savršeno efikasno propadati u krajnjem siromaštvu, i moralno i kulturološki i fizički. Ni nema drugi izbor već da propadne. U siromaštvu čovjek može biti i seksualno izopačen, ali nema love za specijalnu opremu i postrojenja. No, da pogledamo malo šta tu ima...
Jay Leno je vlasnik oko 160 automobila i oko 110 motocikala. Ova kolekcija vozila je vrijedna preko 50 miliona dolara. Uvijek se uzrujam kod pomislim na ovog kretena i njegovu kolekciju, evo sada ne mogu da sredim misli kako bih se što otrovnije izjasnio o ovakvoj svinjariji. Sreća pa papir nigdje ne žuri i strpljivo čeka da dođem sebi... Huh! Prva rečenica kojom bih secirao ovo pitanje je – Šta će nekome 270 vozila?! – ali to je debilno pitanje. Pitanje koje bi imalo smisla je – Šta će nekome više od 5 vozila? - i onda možemo raspravljati. Hoću sportsko auto, hoću limuzinu, hoću terensko vozilo, hoću motor za zajebanciju i hoću Yugu za oko kuće. U redu, ako si finansijski moćan, kupuj prika, ali sve dalje od toga zalazi u ozbiljnu dubiozu. Mega-čeljust ih je nakupovao skoro 300! Znaš on je kolekcionar, u njemu gori strast prema automobilima, mora ih skupljati i nema mu veće sreće. Čim je došao do 50-tak odmah mu je trebalo sve novce oduzeti, javno ga išibati i otjerati u pičku materinu. Kakav govnar, a nije vala ni mnogo duhovit.
S. danas negdje čita o nekoj ženi koja ima ormar od 65 kvadrata i u njemu između ostalog drži 300 pari cipela. Ovako, prvo bih pronašao neku kvalitetnu sportistkinju, po mogućnosti fudbalerku, brzoklizačicu, ili taekvondoašicu sa istim brojem cipele kao i ova naša stuha, te bih ljubaznu saradnicu zamolio da se uključi u jedan mali projekat – ja ću joj prinositi, obuvati i izuvati sve ove cipele, a sve što ona treba raditi je svakom cipelom, patikom i šlapom plasirati solidan šljuz u guz ovoj gaduri. Pa jesi li čovjek ili stonoga stoko antipatična?! Većina prodavnica cipela na stanju nema tako mnogo robe. Moli boga da ne krenemo u dalju inventuru ovog stana koji ti koristiš kao ormar i nastavimo smišljati sadističke igrice.
Najskuplja jahta na svijetu zove se Lady Moura, po zadatim specifikacijama izgrađena za saudijskog biznismena Nassera Al-Rashida. Ime jahte je ispisano zlatnim slovima sa svih strana broda. Nema šta nema unutra – bazen, sauna, plaža (sa pijeskom i palmama!!!), lanac restorana, pozorište, diskać, heliodrom, hipodrom, modna pista, lansirna rampa za spejs šatl i Semiramidini viseći vrtovi. Tako naš fini Nasser, naserem mu se u usta, plovi morima sa svojom svitom, a Saudijci se raznose dinamitom po kino dvoranama i zabijaju avionima u zgrade.
Moj komšija kupio Colmar skijaško odijelo. Ne zna skijat ni za lijeka. Ne zna ni hodat kako treba. Groteskno vidjeti tupana fiksiranog u plugu sa Colmar natpisima po sebi, znajući kako je ta marka umobolno skupa. Ne skijam ni ja k'o svjetski šampion, ali moje skijaško odijelo košta kao feršlus na njegovom. Našalim se ja s njim kada ga vidim u haustoru napucanog, vuče skije i pancerice: - Ima li ta odjeća radio odašiljač da znamo gdje ćemo te čupat za noge? – Smije se papak i konta kako će poslije još par termina sa učiteljem postati Tito za skijanje, barem u odnosu na mene, pa mi kaže – Komšija, cmokni me u vrh glavića. – i ode na planinu baš dobro raspoložen. Dabogda nogu slomio.
Nekakav televanđelista u Americi kupio privatni avion. Kaže, mnogo putuje propovijedajući svuda po zemlji, naporno mu je. I bog mu je odobrio ovaj trošak, čak mu je čestitao što se dobro sjetio. – Bravo sinko, tako ćeš brže i bolje širiti moju svetu riječ. – Stari kenjac ima najmanje 70 godina, trebao bi u granapu kupit 3 pive i idi pecaj, boćaj, slaži pasjans, a ne pljačkat' levate za ono malo crkavice što imaju. Sram te bilo, magarac matori.
Ne znam koji bih plafon postavio za lično bogatstvo, tako da se spriječi preseravanje. Ovisi i od osobe. Neko nađe način da se preserava i u odsustvu nekog bogatstva. Takav neće jesti svaki dan, ali će kupiti iPhone X, dok milioner može živjeti bez pretjerivanja i zadovoljiti se sa Galaxy S7. Za Warrena Buffetta kažu da živi sasvim skromno, uzimajući u obzir koliko je težak, a novac često troši za dobro zajednice. Bill Gates je vjerovatno trošio novac na načine koji su za svaku osudu, ali eno je čovjek našao dobru namjenu velikom dijelu svog bogatstva i ulaže u medicinska istraživanje i slično. Dakle, neka univerzalna cifra se ne može postaviti, koju niko ne bi smio premašiti na bankovnom računu, ali bi morala postojati komisija koja će zaustaviti trulež pokvarenu i spriječiti perverzno i blesavo rasipanje gdje god se pojavi, naročito dok postoji rulja koja gladuje, smrzava se i smrdi. Teško je čovjeku koji ima više od milijardu dolara da ne napravi nekakvo dekadentno sranje. Mislim da niko ne bi trebao imati više od eto milijarde. U Skandinaviji imaju poreske razrede i što više zarađuješ, veći ti je porez. Ne da bi svugdje trebalo biti tako, već i ovako: kada premašiš milijardu dolara vrijednosti ličnog bogatstva, porez ti je 100%, jedi govna. Bolje ti je šuti da ne trzamo vile. Živio Če!!!

25.02.2018.

Granice smisla za humor

Šprdanje sa temama koje su normalno veoma ozbiljne može biti izraz psihološke snage ili posebnog filozofskog pogleda na život. Međutim, šprdanje sa temama koje su zaista mračne i tegobne već ostavlja dojam šizofrenije ili potpune mentalne iščašenosti i bezdušnosti. Ako nije jasno o čemu govorim, zamisli da dođeš na žalost paru koji je izgubio dijete i počneš zbijati šale na tu temu, onako, da ih malo oraspoložiš, ili da i sam izgubiš dijete i počneš se šupati sa svojom suprugom. Jasno da je šizofrenija prva dijagnoza koja pada na pamet. Međutim, ako ti obiju stan i pohapaju svo zlato i tehniku, ili ti dijete slupa auto (i ostane nepovrijeđeno), a ti udariš brigu na veselje, to već ostavlja dojam snage i pozitivnog stava. Dakle, krajnje tačke ovakvog ponašanja, tj. očigledno pozitivne i negativne oblike je lako zamisliti i razumjeti, ali koje su to granične oblasti gdje čovjek ne zna šta bi mislio? Kada se čovjek nalazi na granici između ova dva stanja, polako počinje dobivati čudne poglede i izazivati neugodne tišine. Vedro zalazeći u pitanja koja ljudima već izazivaju snažnu nelagodu, pojačava se ta nelagoda, a prisustvo šaljivdžije postaje nepoželjno. Išla je sa mnom u srednju školu jedna Višnja, koja mi nije bila draga. Nije mi bila ni posebno mrska, jednostavno me nije bilo briga za nju ni sekunde jedne. Njoj je otac dobio infarkt, i umro, na njenom vjenčanju. Kada sam čuo za to, meni je bilo šega. Prirodno je pomisliti: - C c c, čuj bolesnika, šta mu je šega. – I sam to pomislim. Međutim, Monty Python bi mogao napraviti skeč sa ovakvom tematikom, ali da se ovo desi Džingis kanovoj kćerki i da ga tako osmisle da se svi valjamo od smijeha. Mark Twain je rekao: - Humor je tragedija plus vrijeme. – Ne bih rekao da je ovo istinito za svaku vrstu tragedije niti za svaku osobu, ali dobar je fol. Ako tragedija nije pogodila direktno tebe niti nikoga tebi bliskog, te ako je ne posmatraš pod mikroskopom (ja nisam svjedočio reakcijama Višnje i njene porodice, nisam osjetio njenu tragediju), već više onako statistički, potrebno je samo ocijeniti poslije kojeg vremena je ok da nastupi zajebancija. Naprimjer, danas nije nikakav problem ako se neko počne šprdati na temu uništenja Pompeja od strane Vezuva. Međutim, da li će ikada biti ok šprdati se na temu cunamija koji je pobio preko 200 hiljada ljudi na obalama Indijskog okeana 2004. godine? Možda za 500 godina, a možda i ranije. Premda ne poznajem nikoga ko makar i površno poznaje bilo koga ko je stradao od cunamija, ipak smo vidjeli slike, gledali smo izvještaje i dokumentarce o ovom događaju, te je ova tragedija još uvijek svježa u kolektivnom sjećanju. No, ne bih imao nikakav problem smijati se nekoj fikcijskog ili drevnoj tragediji ove vrste, kada bi se bila ispričana na odgovarajući način – naprimjer priča o Nojevoj barci.
Sve ovo je još uvijek prilično očigledno, ali evo sljedeće situacije: Moj prijatelj je u ratu ranjen u glavu šrapnelom od čega mu se lijevo oko smanjilo i promijenilo boju. Kada sam ga posjetio u bolnici rekao sam mu šalovito da je isti David Bowie. Njegov osmjeh nije bio baš u potpunosti dobrohotan. Da sam još nešto izvalio, mislim da bih već ispao kreten. Treba znati i kada se zaustaviti. Ne znaš ni kada se možeš zavitlavati na račun vlastite situacije, a da ne proizvedeš nelagodu kod prijatelja i poznanika. Niko ne voli slušati o ozbiljnim problemima koje drugi ljudi imaju, a ako pri tome zbijaš šale govoreći o svojim problemima – objektivnim crnjacima, zbunjenost se useli u ljude. Ako previše insistiraš na humorističnosti, već se u glavama slušalaca počinje formirati ideja da nešto nije u redu s tobom i radije bi te se klonuli.
Sujeta je još jedna granica za humor. To je utvrđena granica, sa minskim poljima, mitraljeskim gnijezdima i bodljikavom žicom. Fiks ideje su slični bunkeri – vjerske, političke, moralne i slične prirode. Našali se malo sa osjetljivim pitanjima i uvjerenjima ljudi koji gaje ovakva mentalna stanja i eto problema. Nije ni čudo, jer humor je često ništa drugo do uvreda i izrugivanje upućeno na nečiju adresu. Zato je najbolje baviti se takvom vrstom humora iza leđa onih na koje se odnosi. Također, je bitno uvijek se šaliti na svoj račun barem duplo više nego na račun drugih. Na taj način će svi blagonaklono posmatrati tvoj humor i biti prijemčivi, a i osnove za šprdanje na vlastiti račun uvijek ima u izobilju. Najbolji uvid imaš u sebe i tamo možeš naći najviše materijala. Sve ovo ovisi o vrstama ličnosti i odnosima među njima. Ako si tokom dužeg vremena osobe bliske sebi navikao na to da često izvaljuješ nečuvene provale, ali inače si sasvim u redu, neće se mnogo uzrujavati, ali ako iznenada počneš sa tim poslom, zabrinut će se. Nekada će doći do razlaza. Ko kaže da će se prijatelji i rodbina zauvijek držati zajedno bez obzira na sve? Bilo kako bilo, ja sam za što više humora u životu. Neke stvari se moraju oplakati, ali smijmo se što je više moguće.

24.02.2018.

40%

Nedavno sam negdje pročitao ili čuo da Navy Seals imaju pravilo nazvano 40%. Ukratko, pravilo kaže da kada misliš da ne možeš više, tada si na 40% svojih mogućnosti. Ne znam koliko je precizna ova cifra, ali sigurno je istina da možemo još u trenutku kada nam se čini da više ne možemo. Ovo se prvenstveno odnosi na fizičke poduhvate i naprezanja, ali to se ne može odvojiti od psihe i volje, jer volja je jedino što čovjeka može nositi dalje kada počne da boli i kada se čini da je došao do kraja. Ovdje također valja napomenuti da pravilo 40% nikako ne znači da čovjek može nekažnjeno ići do 100% napora. U ovisnosti od osobe, na X% preko ovih 40% pojavljuje se opasnost povrede, a na 100% ove skale, ozbiljna povreda je vjerovatno zagarantirana. Ovdje se radi o disciplini – režimu kojem se čovjek podvrgava, motiviran bilo kakvim ciljem, pri čemu se odriče udobnosti i ugodnosti, a prihvata napor, bol i neugodnost.
Gledao sam emisiju gdje nekakav naučnik (oprostite za oskudnost i nepreciznost podataka) eksperimentiše sa električnom stimulacijom mozga čiji efekat je spremnost na veće napore. Ovo je posebno zanimljivo za sportiste i predstavlja legalan oblik dopinga, ako je stvarno. Faktički, ova stimulacija podiže čovjekov prag na kojem smatraju da su dali sve od sebe – ovih 40% postaje 44% ili tako nešto.
Vjerski zanos i slične furke također mogu postići impresivne efekte ove vrste. Različiti gurui i šamani sposobni su za fascinantne poduhvate fizičke i mentalne prirode. Naravno sve je to ograničeno i genijalno je kako je jedan naučnik komentarisao sposobnost kojekakvih fakira da hodaju bosi po užarenom ugljevlju. Objasnivši kako je hodanje po užarenom ugljevlju uopšte moguće, naučnik je dodao: - Bio bih istinski impresioniran kada bih vidio nekoga da hoda po užarenom bakru, ali to još nisam nigdje vidio. – Hodanje po užarenom ugljevlju zahtijeva zadebljane tabane i što kraće zadržavanje na pojedinačnom koraku, a sporost drveta i uglja u prenošenju toplotne energije će se pobrinuti za ostalo. Sa bakrom i ostalim metalima situacija je daleko nezgodnija. Brzina prenosa toplotne energije je daleko veća kod metala, kao i kapacitet za pohranjivanje toplotne energije.
Vjerujem da su gurui i mistici kroz istoriju, a i danas, u stanju podići na viši nivo čovjekovu spremnost da koristi vlastite potencijale, a sada se i nauka sve više uključuje u igru pojačavajući ove fenomene i proširujući ljudske kapacitete, tj. smanjujući ograničenja. Volio bih zaviriti 1000 godina u budućnost koju nastanjuju superheroji.

24.02.2018.

Stvarnost

Izvadimo sebe iz ove priče. Zamislimo stvarnost bez ljudi, ili bar bez sebe. Ne ide, je li tako? Naravno da ne ide. Nismo tako sazdani. Čak i kada razmišljamo o vremenu prije vlastitog začeća, nekako smo opet tu. Kada zamišljam događaje u starom Egiptu ili Rimu, gledam ih svojim očima. Evolucija nas je opremila i programirala tako da imamo velika ograničenja, no evolucija ne stoji u mjestu i spremna je na izmjene, a mi je ubrzavamo i moći ćemo je sve više ubrzavati. Premda smo u stanju formirati i uobličavati ideje za koje nismo projektovani, to nam uglavnom predstavlja veliki napor. Međutim, to je također veoma zabavno. Evo jedne takve vježbe:
Čak i mnogi fizičari će postaviti logički duboko pogrešno pitanje: Kako to da su kosmološke konstante i zakoni fizike tačno takvi da omogućavaju nastanak svega i u konačnici ljudi? Ovim pitanjem implicitno govore da su ljudi smisao i cilj kosmosa, da je kosmos takav kakav je da bi nastali ljudi. Ovo je krajnji domet antropocentričkog pogleda na Univerzum. Samo radi otvorenosti uma, dozvolit ću da je ovakav pogled tačan, ali mu ne dodjeljujem nikakvu značajnu vjerovatnoću. Nije kosmos takav da bismo mi nastali, već smo mi nastali zato što je kosmos takav!!! Jasna vam je ova suptilna, a ipak ogromna razlika. Ovakvu zamjenu uzroka i posljedice ćete primijetiti u diskusijama po raznim pitanjima, ali ova je vrhovna. Još jedan od velikih „trijumfa“ antropocentrizma je tumačenje Heisenbergovog principa neodređenosti i eksperimenta sa dvostrukim prorezom, pri čemu se ide tako daleko da će se implicitno ili čak eksplicitno ustvrditi da posmatrač, tj. svijest (čitaj čovjek) kreira stvarnost samim činom posmatranja. Prije svega, 'posmatranje' je pogrešan izraz u ovom kontekstu. Mnogo prikladnije je reći 'interakcija', a u interakciju može stupiti sve na svijetu, od kvarka do lokomotive. Koristeći ovaj izraz, možemo izbjeći zamku u koju nas uvlači izraz 'posmatrač' i koji navodi na čovjeka. Interakcija zaista kreira stvarnost, tačnije jedan ogranak stvarnosti pri svakom kolapsu funkcije vjerovatnoće.
Stvarnost je zbir svih mogućih stvarnosti. To je jedan način na koji se može sažeti teorija multiverzuma ili paralelenih svijetova. Dakle, sve što je fizički moguće da se desi, mora se i desiti, a da bi se sve to desilo, stvarnost se dijeli na bezbroj paralelnih svijetova i to svakog Plankovog vremena, a reći ćemo da je Plankovo vrijeme najmanje moguće vrijeme, što je naravno aproksimacija, pošto najmanje moguće vrijeme ne postoji, jer svaku jedinicu vremena možemo prepoloviti. No, možda je Plankovo vrijeme najmanja jedinica vremena koja ima ikakvog, neću reći smisla, već efekta na stvarnost.
U redu, dakle, ponovo, sve što je moguće da se desi, to se i dešava, te, ponovo, postoji beskonačan broj svijetova i svakog trena se stvara beskonačno mnogo beskonačno brojnih svjetova. Možda ćete se zapitati da nije malo gužva, gdje stanu svi ti silni svjetovi? Ma ne sekirajte se, ima mjesta napretek u stvarnosti. Sljedeće pitanje koje bih ja postavio jeste: Ako se dešava sve što je fizički moguće da se desi, zašto češće ne viđamo neobične stvari koje su fizički svakako moguće. Naprimjer, zašto dok hodam ulicom ne vidim sljedeći događaj: nekoliko nasumičnih ljudi, recimo 5, iznenada odluči opaliti šamar prvom prolazniku koji im ide u susret, ili, kloneći se sklonosti nasilju, da umjesto šamara padnu poljupci? To je fizički savršeno moguće, zar ne? Prihvatam da je ovako nešto malo vjerovatno, ali zar se svi uvijek nalazimo u svjetovima u kojima se nikada, ili strašno rijetko dešavaju manje vjerovatni događaji? Možda je odgovor u tome da ovo zapravo nije fizički moguće. Neke stvari se čine savršeno mogućim, ali zapravo nisu. Mozak je sazdan tako da dozvoljava samo određene forme ponašanja i samo određeni oblici svjetova, sa dozvoljenim ponašanjima, mogu se realizirati, premda ih ima beskonačno mnogo. A šta ako bismo vi, koji ovo pročitate, i ja odlučili da na određeni datum, u određeno vrijeme, izađemo na ulicu i u približno istom trenutku, recimo u 12:15:45, poljubimo prvu najbližu nepoznatu osobu? Prva stvar koja meni prolazi kroz glavu je osjećaj nelagode i pomisao da bih ispao manijak, ako već ne bih dobio šamarčinu, koja sada djeluje itekako vjerovatna. Da li je uopšte moguće da se ovako nešto desi, bez ikakvog socijalnog motiva, bez ikakve poruke, da nam jedini poticaj bude to da zavrnemo felš stvarnosti, premda je i to već neki naš zajednički motiv? Čuo sam prije nekoliko godina da je nepoznati donator u Japanu ostavljao solidne svote novca u poštanskim sandučićima nasumičnih građana. Ne znam da li je to istina, ali zvuči mi kao jedna od pojava o kojima ovdje špekuliram. U svakom slučaju prilično sam siguran da vas ne mogu nagovoriti na bilo koju akciju ove vrste, a ni sebe.
Zanimljivo je da žudimo za neuobičajenim događajima i fascinirani smo i ushićeni kada se dešavaju. Također ih aktivno zamišljamo i izmišljamo. Ovo je kontraprodukt dosade. Dosadi nam svakodnevnica, ali zašto? Zašto je djetetu fascinantno kada joj prvi put daš usisivač da usiše stan, a već sljedeći put je to više ne zanima? Ok, prati suđe mi nije bilo zanimljivo prvi put, niti bilo koji put nakon toga, ali mnoštvo je aktivnosti u kojima sam nekada uživao, ili su mi barem bile zanimljive, a sada su peeeeglaaa. Evo ne mogu nijedne da se sjetim kao primjer, no ostaje činjenica da nam svakodnevnica dosadi tokom godina i uvijek sam smatrao da je zbog ovoga dobro da smo smrtnici koji živimo najviše stotinjak godina i dobro je da stare generacije bivaju zamijenjene novim koje su žedne života, kakav je da je. Ja bih crk'o živeći 1000 ili 2000 godina i da se ništa spektakularno nevjerovatno ne desi svo to vrijeme. Nevolja je što su najspektakularniji događaji koji se dešavaju katastrofe – cunami, uragan, vulkan, rat, pa se začas još gore sjebemo kad nas pogode. U svakom slučaju, skoro je sigurno da nema aktivnosti koju bih i dalje gotivio nakon 20 godina svakodnevnice. Uzmimo primjer skijanja. Volim skijanje. Fenomenalan je osjećaj izaći sa žice i polako prelaziti pogledom preko krajolika, duboko udahnuti slatki planinski zrak, namjestiti brile i ... strovaliti se niz sofu (https://www.youtube.com/watch?v=H0JeSmDOZUo). Skijanje je mrak. Međutim, dva dana skijanja su meni dovoljna i poželjet ću ga ponovo dogodine. I Tombi je dosadilo u neka doba.
Zamišljajući da upravljamo sobom upadamo u veliku psihološku zamku i zabludu. Sobom upravljamo samo onoliko koliko nam je to dozvoljeno, a to često nije mnogo. Sloboda i slobodna volja su, moguće je, samo iluzije. Što se tiče slobode generalno, naravno da je ne posjedujemo, jer smo jednostavno fizički spriječeni činiti mnogo toga što bismo rado činili, naprimjer letjeti, da ne govorim o zatvorenicima koji sjede u ćelijama i ne mogu ni hodati bog zna kol'ko. Što se tiče slobodne volje, stvar je mnogo zamršenija. Filozofski razmišljajući, teško je i definisati slobodnu volju, a kamoli presuditi da li je mi ljudi posjedujemo. Šta je slobodna volja? Odluka da li ću dok hodam skrenuti desno ili lijevo? Skrenut ću tamo gdje me moja potreba i namjera vodi, a one su pak uzrokovane drugim poticajima moje svakodnevnice. Ako se pak moj put račva, te ponovo spaja niz ulicu, i potpuno je svejedno u pogledu moje svrhe hoću li skrenuti lijevo ili desno, da li sada na scenu stupa slobodna volja? Ne, ja već imam prirodnu sklonost za desnu, ili lijevu stranu, a čak i da je ova sklonost 50/50, moja odluka će biti rezultat nasumičnih procesa u glavi, koji možda već spadaju u kvantnu mehaniku. Kakav god izbor napravim u životu, i kakvu god radnju poduzmem pronaći ću njen uzrok koji neću moći ocijeniti kao svoju slobodnu volju. Čista proizvoljnost se ne može tumačiti kao slobodna volja, niti mogu pod svoju slobodnu volju svrstavati vlastite sklonosti, naprimjer to što volim janjetinu. Uvijek sam je volio. Nikada nisam donio odluku da ću je voljeti, niti mogu donijeti odluku da je više neću voljeti. Ako je jednog dana i prestanem voljeti, to će biti uslijed nekih vanjskih utjecaja i okolnosti – ako se razbolim, ili mi se zgadi itd. Ok, ali ja mogu odlučiti da neću jesti janjetinu, iako je volim, mogu odlučiti da se neću kupati u moru, premda i to volim. Šta je to, ako ne slobodna volja? U redu, znači odlučio sam kontrirati svojim sklonostima. Možda je ovo neki oblik slobodne volje. Ali zašto to radim? Da dokažem da postoji slobodna volja? Jer sam sklon vjerovati u postojanje slobodne volje i dostatno sam motiviran u ovu svrhu? Možda ovo zaista jeste izraz slobodne volje, možda i nije, ali meni se dok pišem ove redove javlja uporan glas koji me pita – A ko sam to ja? – Ako ne prihvatam da su moje akcije, zasnovane na vlastitim sklonostima, izraz slobodne volje, onda nema mene o čijoj slobodnoj volji bi se moglo govoriti. I to što se moje sklonosti mogu mijenjati vanjskim utjecajima, samo znači da se i moja slobodna volja može mijenjati.
Rekao bih da sam zaključio da slobodna volja postoji. Međutim, ona nije svemoguća i često zataji. Na mnoge akcije bih se ja rado odlučio, slobodnom voljom, ali neke snažnije sile u meni to ne dozvoljavaju. Šta je sad to? Kakve sile? Pa koliko nas to ima u mojoj glavi? Ima nas najmanje dvojica, izgleda. Spomenute sile su strah, glad i slično. Mogu ja odlučiti da neću jesti janjetinu, ali pitanje je koliko ću biti u stanju provoditi ovu odluku kad zamiriše. Mogu odlučiti da skočim sa 15-tometarske skakaonice u bazen na glavu, ali nema šanse. Slijedom ove diskusije dolazim u opasnost da zaključim da slobodna volja igra važnu ulogu samo kada ulog nije visok, kada se ništa značajno ne rješava.
O rem, o populus, o cerebrum, što bi rekao Ciceron (nije on to nikada rekao... a možda i jeste, i to baš da bih ga ja citirao par milenija kasnije)! Čudesna je stvarnost, a čudesni smo i mi, koliko god bili beznačajni, tj. koliko god bili manje značajni nego što smo umislili. Bilo me je svugdje u ovom postu, pa ga je najbolje pod hitno završiti.

14.02.2018.

ProstorVrijeme

Prvo, moraš prihvatiti da je prostor neodvojiv od vremena. Prostor neovisan od vremena nema smisla i zapravo ne postoji. Drugo, prostorvrijeme nije apsolutno niti nepromjenjivo. Postorvrijeme se izvija, širi i skuplja. Daleko je od neke rigidne forme. Prostorvrijeme također nije fiksno količinski. Konstantno se stvara novo prostorvrijeme. Međutim, ovo stvaranje nije svugdje/uvijek uniformno. Negdje/nekad se stvara više, a nekada manje. Također nestaje i biva uništeno. Za sada se pokazalo da se prostorvrijeme više stvara nego što nestaje. U dijelovima univerzuma gdje nema mnogo materije niti gravitacije, prostor sa samo stvara, i širenje univerzuma je mnogo izraženije.
Kada masivno svemirsko tijelo, savija prostorvrijeme, proizvodeći efekat koji nazivamo gravitacijom, ili gravitacionim poljem, ono proizvodi turbulenciju u prostorvremenu koje počinje da teče brže ili sporije u zavisnosti od smjera. U blizini masivnog tijela prostorvrijeme počinje ubrzano teći prema tom tijelu gurajući sve što se nađe u tom dijelu prostorvremena. Dakle gravitacija nije neka misteriozna privlačna sila. To je više kao rijeka koja nosi materiju svojim tokom i prije je to guranje nego povlačenje. Ovo kretanje naravno utječe na sve četiri dimenzije prostorvremena. Ovih dimenzija ima više od četiri, ali četiri su one koje mi opažamo. Ostale ne opažamo jer nemaju praktične posljedice po nas na našoj skali veličina prostorvremena, dakle na makro skali. Na mnogo manjim, ili većim skalama, stvari se odvijaju nešto drugačije i kontraintuitivne su. Problem je statističke prirode. Statistika je nauka koja proučava i opisuje masovne pojave. Razlika između pojedinačne elementarne čestice i dimenzija prostorvremena koje se mjere Plankovom dužinom i Plankovim vremenom, na jednoj strani, i jednog čovjeka u svom vremenskom opsegu koji se sastoji od oko 7x1027 atoma, gdje ni sam atom ne predstavlja elementarnu česticu, zaista je ogromna. Čovjek i sve što se nalazi na sličnoj ili većoj skali dimenzija, svakako je masovna pojava i rezultat interakcije umobolno velikog broja faktora i promjenjivih, te nije čudno što se događaji i pojave na takvoj skali fundamentalno razlikuju od elementarnih. Gravitacija koju proizvodi jedan proton u odnosu na gravitaciju koju proizvodi jedan čovjek, te u odnosu na gravitaciju koju proizvodi jedna neutronska zvijezda, zaista može izgledati kao nešto suštinski drugačije i neusporedivo. Na Plankovoj skali se već radi o daleko fundamentalnijim fenomenima i tamo se dešavaju odvajanja paralelnih univerzuma. O tome sam ranije nešto piskarao.
Prostorvrijeme je naš medij. Sve što znamo postoji i kreće se unutar tog medija. Nismo u stanju zamisliti nešto izvan toga. Sve što postoji se kreće kroz prostorvrijeme brzinom svjetlosti. Neki entiteti se više kreću kroz prve tri dimenzije, dok drugi više kroz četvrtu. Sva tijela koja imaju bilo kakvu značajnu masu, dominantno se kreću kroz četvrtu dimenziju, a samo manji dio brzine otpada na prve tri, dok sve što nema masu uopšte ne haje za četvrtu dimenziju i samo jure kroz prve tri. Raspodjela ove brzine na dimenzije nije apsolutna izuzev za entitete bez mase koji se kreću samo kroz prve tri dimenzije. To znači da se neće svi složiti o raspodjeli brzina kroz dimenzije jednog određenog objekta, uključujući i sam taj objekat. Ovo je posljedica različitih referentnih okvira, ili okvira u kojem se nalazi bilo koji objekat i iz kojeg taj objekat stupa u interakciju sa univerzumom. Jedan objekat se može nalaziti u više referentnih okvira koji se ugniježdeni jedan u drugog kao babuške. Naprimjer, moj referentni okvir može biti automobil u kojem se vozim. Zatim sljedeći sloj bi bio planeta Zemlja pri čemu se slažu moje kretanje i kretanje planete. Sljedeći referentni okvir je Sunčev sistem, pa galaksija, pa klaster galaksija itd. Zapamti da ne postoji apsolutni referentni okvir, tj. ne postoji neka tačka koja je u apsolutnom mirovanju i u odnosu na koju možemo mjeriti sva kretanja u univerzumu. Sjeti se da je prostorvrijeme veoma dinamičan medij i ne sadrži nijednu tačku koja je potpuno stacionarna. Kada mjerimo ili posmatramo brzinu nekog objekta, uvijek to radimo unutar nekog referentnog okvira. Ako je to moj automobil, tada mjerim svoju brzinu u odnosu na planetu Zemlju. Koliko brzo se ja krećem po Zemlji, u odnosu na Zemlju. Međutim, Zemlja i ja se nećemo složiti kojom se ja to brzinom krećem jer imamo različite referentne okvire. Moj je automobil, a njen je planeta Zemlja. Po meni, ja se krećem brzinom od 60 km/sat. Po njoj, ja se krećem 30 km/sekundi ± 60km/sat. Sunce bi imalo neku treću vrijednost, kojom se Sunčev sistem kreće u odnosu na centar galaksije, a i galaksija se kreće. Sve ovo i dalje su male i teško primjetne razlike, te se naše kretanje i dalje ogromnom većinom odvija u četvrtoj dimenziji, no te razlike postoje i za objekte izvan mog referentnog okvira raspodjela mog kretanja na dimenzije nije ista kakva je za mene, a što je najljepše svi smo u pravu. O čemu tačno govorim. Evo ovako: ako se ja vozim u automobilu brzinom od 150 km/sat, a ti stojiš pored ceste i posmatraš moje kretanje. Moj referentni okvir je automobil koji se kreće u odnosu na zemlju, a tvoj referentni okvir je stacionarna Zemlja. Ako kažem da sam se vozio 100 sekundi posmatrano iz mog referentnog okvira, to nije 100 sekundi iz tvog referentnog okvira. Iz tvoje perspektive to je neznatno više od 100 sekundi. Razlika je tako malena da je ni ti ni ja ne možemo zapaziti na bilo koji način, ali ona postoji. Ona je manja od 0,0000000001 sekundi E slušaj sad, ako se krećem istim autom brzinom 95% brzine svjetlosti, što bi bilo oko 285 hiljada km/sekundi i vozim se 100 sekundi - iz moje perspektive, iz tvoje perspektive moje putovanje je trajalo oko 322 sekunde. Što se više približavam brzini svjetlosti, razlika se povećava i teži beskonačnosti kako moja brzina teži brzini svjetlosti. Sad bi mi ti mogla reći da nije bitna tvoja perspektiva već je bitno koliko je meni vremena proteklo, jer ja sam putovao. E to je greška. Svačija perspektiva je bitna i ispravna, svačije mjerenje je tačno. Moje putovanje jeste trajalo 100 sekundi, kao i 322 sekunde, i jedno i drugo. A vidi sada ovo: vratimo se prvom primjeru u kojem se krećem brzinom od 150 km/sat. Kao što sam rekao, meni je to putovanje trajalo 100 sekundi, za tebe je trajalo, recimo 100,0000000001 sekundi, ali za posmatrača koji se nalazi na Suncu, putovanje je trajalo 100.0000005 sekundi, dakle „mnogo“ duže nego nama dvoma. Kako to? Pa gledano sa Sunca ja sam se kretao brzinom od oko 30,0416 km/sekundi, mnogo brže od 150 km/sat. Kako to? Lijepo, sabira se moje kretanje i kretanje Zemlje koja se oko Sunca okreće brzinom od oko 30 km/sekundi. Ne zaboravi da ove mjere km/sat i km/sekundi predstavljaju mjeru kretanja kroz prve tri dimenzije. Sve ovo se naravno može zakomplikovati do bola, ako počneš kombinovati i mijenjati referentne okvire, ali principi relativnosti se ne daju slomiti.
Prostorvrijeme nije neuništivo i može se i poderati. Primjer su crne rupe. Crna rupa je... Nemam blage veze, umorio sam se. Sve što sam pisao je trabunjanje hranjeno intuicijom koju sam razvio čitajući o ovim fenomenima, a upitno je koliko sam toga ispravno shvatio. Sada više nemam snage da se bavim crnim rupama. Možda neki drugi put.

13.02.2018.

Duhovi

Posjetio sam staro susjedstvo, gdje sam proveo veliki dio djetinjstva. Nosio sam mamin aparat za mjerenje pritiska na kalibraciju tu u blizini, pa sam otišao u svoj stari kraj dok je majstor radio svoj posao. Vrijeme je bilo tmurno, ne mnogo hladno za ovo doba godine. Nije to veoma prometan dio grada, ali pustahija je bila pretjerana. Nigdje nikoga. Stajao sam ispred svog haustora i gledao u prozore sobe u kojoj sam spavao do svoje 12. godine. Osjećao sam snažnu želju da se popnem i uđem u stan. Imam čudnu fiksaciju za mjesta na kojima sam mnogo obitavao u bilo kojem periodu života. Stanovi, radna mjesta, namijenjao sam ih se mnogo u životu. Boraviš negdje svaki dan satima, a onda odjednom više nikada nećeš ući na to mjesto, nepristupačno ti je. Možda bih mogao zamoliti stanare za 5 minuta. Objasnim im sve fino... ...i oni pozovu policiju, zaboravi. Pogledam u Slađanin prozor na drugom kraju zgrade. To je prozor u koji sam najviše gledao na ovoj zgradi. Kad god bih prilazio zgradi vraćajući se iz škole ili odakle već, moj pogled je bio fiksiran na njenom prozoru i samo sam ga skretao na kratke trenutke da osiguram da se ne sapletem na nešto ili ne upadnem u šaht, a kada bi se desilo to za čim sam žudio, da se ona pojavi, pravio sam se da ne gledam, dok mi ona jednom nije objasnila da nikoga na zavaravam i da savršeno dobro zna da je gledam ispod oka. Ko zna, možda još tu stanuje. Sumnjam. Svakako to ne namjeravam provjeravati. Bio sam lud za njom, djetinje i dječački, ali i dalje zatreskan do bola. I ja sam se njoj sviđao, ali bio sam kasni pupoljak i ništa nikada ozbiljno nisam poduzeo po tom pitanju, a i šta bih to poduzeo da mi je znati u tim godinama? Pa, mogao sam biti iskreniji, a manje gluperdo. Čak i kada mi je otvoreno govorila da joj se sviđam, ja sam se pravio da mi se sviđa druga djevojčica. Zašto, ne kontam ni dan danas. Jesam li se plašio? Da, vjerovatno sam se plašio. Pih! Mogao sam imati curu u za vrijeme osnovne škole i biti tako rano bogatiji za to najbolje od svih iskustava. Godinama kasnije me je pronašla i pozvala da izađemo. Izašli smo jedno veče, ali nije mi se sada sviđala. Šta čovjeku radi vrijeme. Bio sam hladan, odbojan i antipatičan. Mogao sam biti ljubazniji, ako ništa drugo, ona je bila moja prva ljubav. Nisam se ni ja njoj više sviđao poslije ovog susreta, siguran sam. Nikada se više nismo vidjeli ni čuli. Danas joj se ne mogu sjetiti lika.
Napravio sam krug oko zgrade. Sjećanja su navirala u talasima. Imam osjećaj da mi je draže jer je sve pusto. Kada bih vidio gomilu ljudi oko zgrade, djecu kako se igraju, osjetio bih se kao stranac, kao da tu ne pripadam, jer to nije više moj svijet. Ovako sam bio sam sa svojim starim susjedstvom i sjećanjima. Čudna je ta nostalgija. Niti želim ponovo biti dijete, niti bih želio ponovo živjeti na ovom mjestu, ali sve je to i dalje dragocjen dio mene, nepovratno izgubljeni dio, koji još samo postoji u izblijedjelom sjećanju. Mnogi ljudi, koji su bili dio mog života ovdje, nestali su, ili su daleko i potpuno van mog dosega. Pored toga, nikada ne bih ni pokušao sa bilo kime uspostaviti kontakt. To su ljudi iz moje prošlosti, tamo pripadaju i tamo leži moj jedini interes za njih. Ali na tom mjestu, u sjećanju, oni su veoma važni i vrijedni za mene, iako se mnogima ne mogu sjetiti ni izgleda lica. Postoji jedan izuzetak. Jednog lika bih volio pronaći zbog duga koji dugujem, no neću o tome sada. Od moje porodice koja je ovdje živjela sa mnom, manje od pola ih je među živima. Bilo nas je i više u tom stanu kada sam bio veoma mali, ali tog vremena se ne sjećam.
Bilo je vrijeme da se vratim majstoru. Odlazim, a mama mi na telefon javlja da je umro jedan dragi rođak. U ovom trenutku me je to još jače zaboljelo. U životu stalno gubiš. To je zato što dobijaš. Kada imaš djecu, dok rastu gubiš one malene, a dobijaš veće. Kada dijete odraste, dobiješ odraslu osobu, a pogubio si sve one ranije uzraste. Dobro, izgubljene tinejdžerske godine i nisu neka tragedija, ali onaj period od dvije do šest godina je za plakat'. To je teže preboljeti.
Danas, prijatelji nestaju mnogo brže nego što se novi pojavljuju. Sve je više duhova u mojoj glavi.

12.02.2018.

Samuraj

Fobija je zajebana stvar. Gadno ih je imati. Moja najveća fobija je klaustrofobija. Ništa specijalno, svakome je užasavajuća pomisao da bude živ sahranjen, međutim, mene ne moraš u sanduk zatvoriti i zatrpati sa dva metra zemlje da popizdim. Dovoljno je da me zaključaš u prostoriju i da znam da ne mogu izaći niti proviriti napolje. Može to biti i fiskulturna sala, ali kada je moja fobija u dobroj formi, panika će nastupiti. Naravno, u sanduku će panika biti mnogo veća. Jeste li nekada osjetili paniku uzrokovanu fobijom? Auuu, kako je to slatko iskustvo. Svako je osjetio strah u životu, od ovog ili onog, ali to se ne može mjeriti sa fobijom. Fobični strah koji uzrokuje paniku nije običan strah, to je strah na steroidima. To je užas na kvadrat, strava na užas. Panika je stanje gdje je takav strah potpuno ovladao svim mentalnim procesima. Ne postoji mogućnost racionalne misli ili samokontrole. Mnogo snažnije i bazičnije funkcionalnosti mozga su za volanom i moraš bježati ili urlati i vrištati. Svijest kojoj pridajemo tako veliki značaj je izbačena iz ovog našeg metaforičkog vozila kao putnik bez karte. Tu više ne igraju ulogu nikakvi tvoji stavovi, kompleksi, ideali. Svi slojevi intelekta su zguljeni i preostaju samo osnovni instinkti, pri čemu trenutačno jedan vlada apsolutno. Paniku sam osjetio par puta u životu. Zadnji put u aparatu za magnetnu rezonancu, kada sam snimao kičmu. Pripremio se ja veseo za MR, legao na sto i tehničar mi počinje fiksirati glavu jastučićima i tada meni sine da će me zagurati u onu tubu. – Stani malo. – zavapim i ustanem. On me gleda... Objasnim mu da sam malo klaustrofobičan. Fin čovjek, strpljiv je sa mnom. Sjedim na stolu i sumnjičavo odmjeravam tubu. Pitam tehničara koliko će to trajati. Kaže, oko 25 minuta. Štaaa?! Ja mislio najviše 5 minuta. Nema šanse, vrišti sve u meni. Vidi i on da sam u čabru, kaže mi da mogu otići u Državnu bolnicu, tamo je aparat veći i svjetliji. Malo je falilo da prihvatim ovaj njegov savjet, no ipak sam ostao. Prije nego što su me ubacili u onu tubu, zatvorio sam oči. To je bio jedini način da pristanem na postupak, a nisam mogao sebi dozvoliti da odustanem nakon što sam potegao veze da dođem na red i nakon što sam platio proceduru. Tehničar mi je stavio pumpicu u ruku koju samo treba da stisnem ako ne mogu izdržati i on će me odmah izvući. To mi je dodatno pojačalo samopouzdanje. Kada je počelo snimanje činilo se da je sve ok, nije to ništa. Nije mi smetala ni buka koju pravi aparat. Tako sam se opustio da sam nakon nekih 10-tak minuta napravio kobnu grešku. Otvorio sam oči na trenutak. Sve što sam mogao vidjeti je ploča 5 centimetara iznad lica. Nisam mogao pomjerati glavu i gledati uz ili niz cijev u kojoj sam se nalazio, a sumnjam da bi mi to mnogo pomoglo. Sve što je postojala je tabla pred facom. Kao da je neko prekidačem otvorio branu i panika je nagrnula preplavivši moju svijest. Brzo sam zatvorio oči, ali bilo je kasno. Ruka se grčila na pumpici. Odjednom kao da je u grudima moje srce zamijenjeno srcem galopirajućeg nosoroga. Moj grudni koš nije bio dovoljno velik. Čudna vrelina me je prožimala. Teška borba je trajala nekih 5 minuta gdje je moje mentalno stanje titralo na pragu potpunog gubitka kontrole i predaje panici. Ono malo racionalnog uma što je preostalo i grčevito držalo upravljače pokušavao sam ojačati svim mogućim psihološkim trikovima koje sam znao i koje sam na licu mjesta izmišljao, ne bih li se kako smirio. Oči samo što nisam zgnječio kapcima. Neka budalasta sila me je pokušavala nagnati da ih otvorim. Dozivao sam pretke u pomoć, dozivao sam S, opominjao sam se da nije tako gigantski bitno šta se to dešava sa vrećom mesa i kostiju koja sam ja i generalno sam se vrijeđao bjesomučno. Uspio sam se na kraju smiriti i izdržati pregled, ali za dlaku. Kada sam izašao sa klinike, zrak mi nikada nije bio slađi a boje nikada nisu bile ljepše. Osjećao sam neviđeno ushićenje i olakšanje. Ova euforija je potrajala nekih pola sata do sat.
Bola se također bojim. Ne znam da li se to može nazvati fobijom, ali i ovaj strah je pozamašan i na njega niko nije imun. Većina mučenja se zasnivaju na njemu. Ako ti kidaju nokte klještima, priznat ćeš sve, ne zbog zadnjeg nokta koji su ti otkinuli i bola koji već osjećaš, već zbog straha od narednog nokta i bola.
Samuraj mora kontemplirati vlastitu smrt sedam puta na dan. To nije sav recept kako postati samuraj, ali je svakako jedan element recepta. Samuraj je sluga, znači mora imati nekoga ili nešto čemu služi. Samuraj mora imati kodeks, bušido, princip koji ga vodi i koji je daleko važniji od njega samog. Izdaja kodeksa je gora od smrti i tada samuraj mora sebi oduzeti život. Samuraj je napustio ego i izuzev življenja u skladu sa kodeksom, ništa mu nije jako važno. Smrt za kodeks je izvor radosti i ispunjenja. Posjeduju samuraji još mnogo osobina, ali ove su najvažnije. Volio bih se vratiti u srednjevjekovni Japan i upoznati što više samuraja i svjedočiti njihovim životima. Da li su zaista bili ovakvi? Da li su samuraji podlijegali strahovima kao obični ljudi? Da li je bilo moguće slomiti njihov duh? Bolje je pitanje, da li je postojao bar jedan samuraj koji je bio nesalomiv? Danas, u doba liberalizma i individualizma, teško je i zamisliti da se neko može nafurati na takve filmove, ali život samuraja je imao smisao u koji su snažno vjerovali. Nisu imali krize identiteta i lakše su prevladavali ljudske slabosti. Samuraj ne bi dozvolio da ga panika savlada u bilo kojoj situaciji. Obični ljudi, pogotovo moderni ljudi, sjebani su, zbunjeni, cinični i apatični. Ne osjećaju snažan smisao u bilo čemu, te ne osjećaju ni nikakvu snagu. Snagu imaju samo osnovni instinkti kada se upale. Obični čovjek je obična slina.

03.02.2018.

Znanje

Izreka kaže – Znanje je moć. – Šta je to znanje? To je nešto što se posjeduje. Posjeduje se istina o nečemu. Postoje mnoge vrste znanja, jer postoje mnoga nešta, a o svakom nešto postoji jedna ili više istina. Ali da li je znanje zaista moć? Neke vrste znanja svakako jesu, dok druge nikako nisu. Mnoge vrste znanja predstavljaju moć samo u rukama grupe ljudi koji sarađuju. Industrijska i naučna znanja su odličan primjer takve moći. Parafrazirat ću genijalnu rečenicu ili dvije Douglasa Adamsa iz Vodiča kroz galaksiju za autostopere - Ne znam koliko bio pametan, obrazovan i sposoban, ostavljen sam za sebe, pojedinac ne može ni toster napraviti. Najbolje što može je da napravi sendvič i to bi bilo to. - Cjelokupna inteligencija i znanje jednog čovjeka pokazat će se potpuno beskorisnim ako ga ostaviš nasamo. Inspirisan Adamsovom provalom, Thomas Thwaites je pokušao napraviti toster od početka i dobro i dugo se namučio (https://www.youtube.com/watch?v=R3Qn98bE880), a čak ni on to nije radio sam, već je konsultirao naučnu literaturu i tražio pomoć profesionalaca u svakoj oblasti ljudskih aktivnosti koje su potrebne da se izradi toster. Počeo je sa izvlačenjem potrebnih ruda pa nadalje. Krajnji proizvod je upiš živi. Preporučam da pogledate video.
Koje znanje ne predstavlja nikakvu moć, čak ni kada ga dijeli velika grupa ljudi? Evo nekih takvih znanja: Bolje je živjeti 100 godina u bogatstvu nego 7 dana u bijedi; Bolje je biti zdrav i bogat nego bolestan i siromašan, jer šta ti vrijedi što si bolestan ako si siromašan; Bolje tri hladna piva nego jedno mlako. Dobro, dosta vickastosti, poenta je da znamo mnoge stvari koje nam ništa ne znače.
Koje znanje pak predstavlja moć za pojedinca. Naprimjer, ako su ti poznate glasine i tračevi u firmi, ko se jebe s kim, ko koga ne podnosi i tako dalje, to ti daje određenu taktičku prednost kako se postaviti i ponašati za svoju korist. Svako profesionalno znanje je naravno moć za sebe jer čovjeku osigurava status i finansijsku korist, to je jasno. Međutim, ono što mene zanima jeste da li je moguće doći do nekog znanja koje će pojedinačnom čovjeku dati moć neovisno od društva, moć nad materijom i energijom, moć nad stvarnošću? Govorim o znanju ili uvidu koje će čovjeku poslanom u prošlost pomoći da zaista pokaže neku nadmoć nad primitivnim ljudima, nadmoć nad životinjama i elementima, te da bez problema samostalno preživi. Dakle. govorim o znanju koje nam daje božanske moći, ili bolje rečeno superherojske moći. Premda se mnogi ne bi složili sa sljedećom izjavom jer vjeruju u budalaštine, ali zasada ne postoji nikakav dokaz ili naznaka da takvo znanje postoji, tj. da bismo mogli posjedovati znanje takve prirode. Šteta. Baš bi to bio dobar fol.

19.01.2018.

Paranoja

Ovaj tekst je upućen tebi Šefko ... Ako tamo negdje postoji čovjek koji se zove Šefko i koji je paranoidan, ovo je bio trenutak strave za njega. Ne brini Šefko, to je čista slučajnost, ne obraćam se tebi. Čak i ne poznajem nikoga ko se zove Šefko, a dalja priča neće biti strašna, čak bi mogla biti utješna i od pomoći. Dakle, paranoja. To je stanje kada paranoik zamišlja da se njemu dešavaju stvari koje mu se u stvarnosti ne dešavaju, bilo da zamišlja da se spiker sa radija direktno njemu obraća, ili da se nešto u njegovoj bližoj okolini, ili čak u svijetu, dešava radi njega. Paranoik obično zamišlja nešto štetno po njega. Rijetko zamišlja da se svijet urotio da ga zagotivi. Uobrazilja se kreće od toga da mu se neko ruga i provaljuje ga, do znatno zlokobnijih urota koja za cilj imaju njegovu tešku patnju ili smrt. I sam sam svojevremeno bio lagani paranoik, a ni danas nisam imun na povremene paranoidne otklone i tada samo sebi zapjevam „Pa pa paranoja, pa pa paranoja, doviđenja lepa moja...“. Imam dobre vijesti za sve vas koji imate ovaj problem. Možete sami sebi pomoći, ako niste ultra težak slučaj koji neće moći bez hemije, a možda i za takve ima nade, vrijedi pokušati. Ne trebaju vam psihijatri ni psiholozi. Samo uradite sljedeće...
Prvi korak: skini se sebe breme važnosti. Parafrazirat ću Tylera Durdena iz filma Fight Club. Nisi nikakav dragulj, niti jedinstvena predivna pahulja. Kao i sve ostalo, ti si ista organska masa u raspadu. Ti si raspjevano, skakajuće đubrivo svijeta. Nije uopšte tako bitno šta će se desiti sa tobom. Kada sebe ošamariš ovom spoznajom i kada je prihvatiš, paranoje će utihnuti jer će ti biti jasno da se urote ne roje oko tebe i neće više biti mjesta za njih u tvojoj glavi.
Drugi korak: Prihvati da ostaneš sam. Ako ne postoji niko ko će te voljeti, ako im se ne sviđaš, ako im nisu smiješne tvoje šale, ako su im glupa i dosadna tvoja zapažanja, neka idu do vraga! Ko ih jebe! Nemoj više brinuti kako reaguju na tebe. Nemoj se više truditi da ih sve zadovoljiš. Ako ti je teška pomisao da budeš otpadnik od tvoje male družine, vrati se na korak 1.
To je sve, nema više nikakve filozofije. Nema nikakvih seansi, nikakvih dubokih uvida. Ovo je sva priča. Korak jedan će te opustiti, korak dva će ti dati snagu. Možda ovaj pristup neće svaki put upaliti, možda neće pomoći svakome. Ako tebi ne pomogne ... pređi na korak jedan! Nema šta da ti ne pomogne.

18.01.2018.

Etiketiranje

Možeš učiniti nešto hrabro. To još uvijek ne znači da si hrabar čovjek. Možda si bio pijan, možda te je kosmička zraka pogodila pravo u amigdalu u tom trenutku, ošamutila ovu mrsku nakupinu neurona i zagušila strah. Možeš postupiti kukavički. To još uvijek ne znači da si kukavica. Možda si bio gladan, ili prehlađen. Možda si imao seriju loših dana pa ti se je samopouzdanje srozalo. (Zvanično, strah je meni najmrža emocija koju posjedujem.) Možeš dati rasistički komentar. To još uvijek ne znači da si rasista. Možda si se šalio, možda si u trenutku frustracije rekao nešto što zaista ne misliš. Možeš pomoći bližnjem svome. To još ne znači da si svetac. Možda si u tom trenutku bio posebno ranjiv i nesiguran u pogledu vlastite budućnosti, pa si na sve načine sujevjerno pokušavao si poboljšati karmu. Možda si nekada kopirao plod tuđeg intelekta, ili barem pozajmio ideju. To te još ne čini plagijatorom. Međutim, ako napišeš doktorat na osnovu tuđih ideja i rada, onda da. Kada je bezbijedno etiketirati čovjeka bilo kojom etiketom, reći ovakav je ili onakav i ne pogriješiti? Da bi smo nekome dodijelili određenu osobinu potrebna je dosljednost i statistički značajna frekvencija ispoljavanja određenih oblika ponašanja koji ukazuju na tu osobinu. Dakle, za nošenje medalje hrabrog čovjeka, potrebno je dosljedno pokazivanje hrabrosti. A koliko je potrebno obratnog ponašanje, kukavičluka, da čovjek izgubi naziv hrabri? Da li je dovoljna samo jedna instanca? Postoje li osobine koje se nedvojbeno mogu pripisati čovjeku na osnovu samo jednog primjera? Ako postupiš ... ne ti nego neko ako postupi sadistički i digne mu/joj se kita jer nanosi bol drugom živom biću, da li je to dovoljno da takvu osobu nazovemo sadistom? Ja bih rekao, da jeste. Možda se takvo ponavljanje neće više nikada desiti jer će se dotična osoba suzdržavati jer posjeduje i dobre osobine ili se boji kazne i osude, ali moramo biti na oprezu kod takve osobe. Postoji li neki dobar postupak, na osnovu kojeg odmah možemo osobi dodijeliti neki kvalitet? To je moguće za fizičke sposobnosti. Ako čovjek jednom istrči 100 metara za 10 sekundi, možemo odmah reći da je brz, ne mora nam to 16 puta ponoviti. Sa intelektualno – moralne strane malo je teže pronaći primjere, no ako čovjek riješi kompleksan matematički problem, znat ćemo da je dobar matematičar. Teško da je eto taj dan nešto bio posebno raspoložen za matematiku, a ostatak vremena ne zna koliko je dva plus dva puta dva. Čiste moralne i emocionalne kvalitete je teže ocjenjivati na osnovu jednokratnih oblika ponašanja. Međutim, ako unatoč velikim pritiscima koji ga guraju u suprotnom smjeru, čovjek pokaže moralni kvalitet, hrabrost i snagu, te ispravno postupi, tada ga možemo sukladno etiketirati.
Dakle, oblast etiketiranja je maglovita. Kod svake maglovite oblasti je potrebno uključiti mozak i prilaziti joj promišljeno. Nažalost, većina naših interakcija je sa ljudima koje slabo poznajemo i sudimo o njima samo na osnovu postupaka koje u tom trenutku vidimo. Često je taj trenutak jedino što čujemo ili vidimo od osobe o kojoj donosimo sud. Ali mi osjećamo potrebu da etiketiramo ljude što prije. To nam pomaže da ih smjestimo u odgovarajuće rafove i da o njima zauzmemo stav. To često i nije tako strašno, jer smo spremni mijenjati mišljenje o ljudima. Postoje mnogi primjeri najboljih prijatelja koji se u početku poznanstva nisu podnosili. Problem je jednokratnih ili rijetkih i jednosmjernih kontakata sa ljudima, kada je moguće ljudima nanijeti nepravdu pogrešnog etiketiranja. Tako donosimo sudove o ljudima koji ovlaš dodiruju naše živote, te o poznatim osobama koje ne pratimo redovno i pažljivo, nego onako ponekad i usput. Neću sada ni da razmatram pitanje dezinformacija, kada formiramo mišljenje o osobi na osnovu nečega što nikada nisu rekli niti učinili. Neka mozak radi vazda, ali neka to bude dobar i koristan rad, jebo li ga gazda.

16.01.2018.

Kult ličnosti 2

Urođeno nam je da razvijamo kultove ličnosti. Ovo nam je genetska zaostavština, jer pripadamo vrsti koja svoje društveno uređenje zasniva na dominaciji moćnog mužjaka. Glavni problem sa kultom ličnosti je da ličnosti koja se nalazi u centru kulta bezrezervno vjerujemo i svaka ideja takve ličnosti je ispravna. Neću ulaziti u pitanje postojanja savršene osobe koja o svemu ima objektivno ispravno mišljenje, jer je to prilično blesavo, premda se svaka religija zasniva upravo na tome, ali u ovom trenutku bih istakao kako ne postoje dvije osobe na svijetu koje se istinski slažu po svakom mogućem pitanju. Svako ima svoj komplet istina i ne postoje dvije osoba sa dva 100% identična kompleta. Poštovanje i stepen vjerodostojnosti koji dodjeljujemo pojedincima se zasniva na postotku ideja tog pojedinca koje su dokazano ispravne i sa kojima se slažemo, ali ako nekoga mnogo cijenimo to ne znači da treba prestati kritički razmatrati sve što taj govori. Nažalost, mi ljudi smo skloni upravo takvoj pristrasnosti.
Komedija je dobar lijek za ovo stanje. Turski predsjednik Erdogan je tražio zatvaranje njemačkog novinara koji ga je ismijavao. Pa naravno, jasno mu je kakvu štetu provala nanosi kultu njegove ličnosti. U današnje doba je veoma teško kultivisati kult ličnosti. Oči javnosti su svugdje i svaka karakterna ili fizička mana, te svaka greška i glupost, izrečena ili učinjena, lako postaju predmet zajebancije ako je to dopušteno. Negdje je uvijek dopušteno, zajebancija u vrijeme instantnih globalnih komunikacija dopire do svakog kutka planete. Zbog ovoga je američka politička scena pretvorena u cirkus i političari su samo gomila klovnova čija moć sve više opada, a na vidjelo će uskoro sve više izlaziti sive eminencije koje vuku njihove konce. Kada se pokaže da su i oni obični šupenderi o kojima se mogu pričati vicevi, više neće postojati autoriteti. Kult ličnosti će potpuno izumrijeti i ko zna šta će to značiti za društvena uređenja. Možda Erdogan i Trump zabrane ove slobode i povrate zlatna vremena vođa.

16.01.2018.

Sateliti i šarafi

Proizvodimo mnogo smeća. Slobodnom procjenom bih rekao da se iz mog domaćinstva izbaci oko 40 litara smeća svaki dan ili dva. Moglo bi se ovo sabiti na manji prostor, ali obično to ne radim. Ulažem neke napore da smanjim zapreminu smeća, ali ne idem baš do kraja. Moderno društvo je usijala fabrika smeća. Potrošnja materijalnih dobara je gigantska, a svaka njena instanca proizvodi i otpad, bilo da se radi o ambalaži ili nekonzumiranim ostacima. Postoji naravno i otpad proizvodnje koji se stvara prije nego što je bilo šta stiglo do potrošača. Sve to zajedno proizvodi katastrofalno zagađenje koje prijeti sve većem broju vrsta, nama još ne toliko zasada. Kao da problem nije dovoljno ozbiljan, proizvode se ogromne količine nepotrebnog smeća koje nije neophodno ni neizbježno, ali tu su zbog određenih mana u uređenju ljudskog društva. Jedna od njih je planirano zastarijevanje o čemu sam već pisao na ovom blogu. Činjenica da dobra imaju kraći rok trajanja sa malim mogućnostima popravke neizbježno vodi bržem stvaranju otpada. Zatim, način potrošnje je često neekonomičan i pretjeran. Ljudi nabavljaju dobra u količinama koje objektivno ne mogu konzumirati, kupuju stvari koji im ne trebaju i kojih se začas zasite ako su ih uopšte koristili. Ljudi ne znaju kupovati odgovarajuće količine hrane uslijed čega se mnogo hrane baca. Rokovi upotrebe su pretjerano strogi i kratki, pa se baca mnogo hrane koja je i dalje savršeno upotrebljiva. Dok ovo pišem, moje kćerke se igraju lutkama i kaže jedna – Znaš kakvi luđaci postoje tata? –
- Kakvi? – pitam ja.
- Kupe Hot Toys lutku, ali dvije iste, i onda se s jednom igraju, a drugu drže zapakovanu. –
Ove Hot Toys lutke su igračke fenomenalne izrade i basnoslovno skupe. Izrađuju likove iz svakog popularnog filma – uglavnom superherojskih i sličnih. Guglirajte to, vidjet ćete kako su moćne. Elem, kćer mi je u pravom trenutku dala odličan primjer uvrnutog ljudskog ponašanja koje doprinosi proizvodnji veće količine dobara nego što je potrebno, a to naravno uvijek povećava količine otpada. Sljedeći problem je proizvodnja za siromahe. Siromasi često nisu u stanju kupovati robu vrhunske kvalitete, dobro neke robe ne mogu kupovati bilo koje kvalitete. Zbog toga postoje čitave industrije koje proizvode robu niže kvalitete čija cijena je pristupačna masama manje platežne moći. Ovakva roba bez izuzetka ima kraći rok trajanja i brže se pretvara u smeće. U najekstremnijem slučaju, ovakva roba je odmah smeće čim napusti proizvodnu liniju, toliko je nekvalitetna. Opet bih uzeo primjer igračaka kao ilustraciju. Igračke su skupa roba, ako su kvalitetne. Kod nas se ne bi mnogo prodavale takve igračke, ali ne brinite, naše prodavnice su pune smeća pristupačne cijene. Materijal se lomi na oštar pogled, premazan je bojama sa smrtonosnim otrovima, a izrada je često komično loša. No, zahvaljujući niskim cijenama, mi kupujemo kamione ovakvih igračaka i zatrpavamo djecu, svoju i tuđu. Ja u svom čitavom djetinjstvu nisam imao toliko igračaka koliko moje dijete obrne u jednoj godini. Ima još mnogo primjera, ali ću navesti još samo jedan, značajan. Potrošnja flaširane vode. Ovo je jedan od najdebilnijih načina zatrpavanja planete smećem, i to plastikom, jednom od najgorih vrsta otpada koja se zloglasno teško razgrađuje. Voda koja se pakuje u ovu svrhu iste je ili lošije kvalitete u odnosu na vodu koju dobijamo kroz česmu. Ona se uglavnom i naspe iz česme pa se zavrne poklopac. Ljudi zamišljaju kako se svaka kap ovakve vode prikuplja sa latica orhideja u srcu netaknutih tropskih šuma ili iz dubine glečera na Himalajima, te prolazi kroz seriju laboratorija gdje se pročišćava i gdje joj se dodaju plemeniti minerali i mana sa nebesa. Trt! Kada su laboratorijski testirali flaširanu vodu, često su pronalazili veće koncentracije štetnih tvari i mikroorganizama nego u česmovači. Kada bi zaista flaširanu vodu obrađivali na način koji bi je učinio boljom od česmovače, jedna bočica bi koštala više od koka kole, ali i sa ovom cijenom ona je i dalje hiljade puta skuplja od česmovače.
Dakle, smeća na planeti ima mnogo. Problem je postao značajan sa industrijskom revolucijom, eksponencijalno je porastao sa konzumerističkom revolucijom. Međutim, sada mnogo smeća ima i oko planete. U orbiti se nalazi blizu četiri hiljade satelita od kojih je oko 1100 aktivnih. Ostali su smeće. Također, mnogo sporednog smeća je ostavljeno u orbiti kako bi se ovi sateliti tamo doveli. Povremeno se velike svjetske sile igraju rata zvijezda pa lansiraju projektil i unište neki svoj stari neaktivni satelit, onako u svrhu vježbe. Ovo nije lako napraviti, raznijeti projektilom satelit u orbiti i samo nekoliko zemalja je sposobno za to. Divna je ovo vježbica, ali kada satelit eksplodira većina materijala od kojih je napravljen ostaje u orbiti – šarafi, matice, komadi lima i plastike itd. Dakle, umjesto smeća iz jednog komada dobijemo gomilu usitnjenog smeća koje se razleti na sve strane i pokriva mnogo veći prostor u orbiti. Svaki pojedinačni komad i dalje se kreće brzinom nekoliko puta većom od brzine metka, a sa zemlje ih ne mogu pratiti kao što prate pojedinačne satelite, što znači da na zemlji ne mogu sa sigurnošću reći gdje se nalaze. Ako se ovim krhotinama nešto nađe na putu bit će izrešetano. Zemljina orbita se pretvara u brisani prostor na bojnom polju. Ako se tako nastavi, a nastavit će se, pri čemu je problem nemoguće riješiti jer ne možemo poslati usisivač u orbitu da sve počisti, postajat će sve teže lansirati nove satelite ili bilo šta drugo u orbitu ili dalje, a da ne bude fatalno oštećeno ili uništeno. Ako se još zarati u svemiru, tj. ako sile počnu uništavati satelite jedni drugima, tek tada će nastupiti haos, ali to će tada biti naš najmanji problem. Dole ispod će vjerovatno biti mnogo čupavije, a lansiranje novih svemirskih letjelica kroz oblak zviždećih šurikena koji obmotava Zemlju neće biti pri vrhu liste problema. Pogledajte crtani film WALL-E ponovo, ili prvi put već ako niste. Film je inspirisan istinitom pričom iz budućnosti.

13.01.2018.

Blago nama / jadni mi

Zima je, ne oštra. Prošla je bila oštrija. Bili smo okovani ledom i minusom veći dio vremena. Ova zima je blaga. Evo da pogledam na Google-u koja je temperatura vani... 11 stepeni!!! Deveti je januar. Sjedim u majici, tankoj, pišem ove redove. Toplo mi je, radijatori su na nivou zadatka. Stolica je udobna. Ergonomski sam u pristojnoj postavci. Kvalitetno sam ručao ranije – supa od gljiva, makaroni sa izvrsnim sosom. Evo ustajem se da uzmem hladnu pivu iz frižidera... Uh, provaljuje se od hrane i napitaka. Žao mi je što je vani temperatura ovako visoka za ovo doba godine, jer moji će se radijatori pobrinuti za mene koliko god nisko živa pala, ali na planinama nema snijega za skijanje sa ovakvom toplotom, pa ne mogu skijati koliko bih želio. Srrrrk oveći pive. Uskoro ću se umoriti i malo ću prileći. Imam više opcija u stanu za udobnu horizontalu. Svi ležajevi su prilično meki i prijatni. Možda ću upaliti TV i šaltati preko 100 kanala, a možda i pustim neki film iz privatne kolekcije na eksternom hard disku od 2 TB. Pored mene na dohvat ruke nalazit će se pametni telefon i javljati se sa notifikacijama i vijestima od prijatelja i novinskih kuća. Vjerovatno ću zakunjati, obično to učinim. Horizontala ima takav efekat na mene. Probudit ću se i onda ću vjerovatno nešto pojesti. Od silnog izbora u frižideru, stalno imam potrebu da jedem. Moji izleti u kućne zalihe hrane su ponekad veoma čudni, da ne kažem perverzni. Sinoć, naprimjer, u rasponu od nekoliko večernjih sati, pojeo sam 4 banane, šaku oraha uz šaku suhih smokava, konzervu tunjevine i stotinjak grama masdam sira, sve to uz kefir i mlijeko. Možda je još nešto bilo, ne sjećam se najbolje. Sada postoji sigurno par milijardi ljudi koji bi mi pozavidjeli na ovom opisu prilično običnog popodneva. Zna to biti i bolje. Prije 100-200 godina skoro čitava populacija planete bi mi zavidjela na ovome, ako bi mi uopšte povjerovali da je ovakav život moguć. Dakle, živim k'o bubreg u loju i svi koji živite kao ja ili bolje, pogledajmo se u ogledalo, dobro se pogledajmo u oči i prihvatimo veliku istinu koja stoji pred nama na tako očigledan način: .... život je sranje, pravo govno. Užasavajuće je dosadan i naporan. Prosječan dan nam je svima uglavnom isti i ako zanemarimo detalje i male razlike, te izbacimo povremenu gotivu, evo od čega se sastoji: Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – šta god da radim – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje. Ne zvuči loše, ha? Evo narednih mjesec dana:
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što u juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i prošle sedmice – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i prošle sedmice – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i prošle sedmice – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ako vam ovo nije dosta, evo kako izgleda ostatak godine... šalim se.

12.01.2018.

Dokaz postojanja boga

Ateisti i naučnici često pitaju kakav dokaz postoji za postojanje boga. Eksperimentalni dokaz nemam nikakav, a eksperimentalni dokaz je jedini pravi dokaz. Međutim, kao što naučnici znaju, odsustvo dokaza za postojanje nečega nije dokaz njegovog nepostojanja. S druge strane veoma je teško, a možda čak i nemoguće, dokazati nepostojanje nečega, te su tu naučnici i ateisti u nepovoljnom i nefer položaju, moram priznati. Kako da dokažem da ne postoji klofač za ćilime koji recituje Gorski vijenac dok pravi palačinke? Premda nam je svima jasno da tako nešto ne postoji, ne znam kako bih to dokazao izuzev kroz potpuno odsustvo dokaza da postoji. Niko nikada čak nije ni ustvrdio da tako nešto postoji. Prilično sam uvjeren da niko nikada nije ni oformio takav koncept u glavi, sve dok se ja nisam prihvatio zadatka.
S druge strane, mnogi su tvrdili i tvrde da bog postoji. Odakle je ta ideja došla? Da li je ona, ako ne dokaz, onda indikacija da postoji nešto te prirode. Psiholozi će objasniti da naš animistički um traži agenta i uzročnika u svemu jer je takva njegova funkcija pogodovala opstanku pa je evolucija podržala, pri čemu su ovaj psihološki felš i neznanje izvor svih religija. No, nećemo dozvoliti da nam se torpediraju priču i reći ćemo da je to samo njihovo mišljenje, a i ako su u pravu to opet nije dokaz da boga nema. Ni sam ne vjerujem u svete skripte i ne vjerujem da pružaju vjerni opis, boga ili bogova, tako da bude jasno da ovdje o tome ne pričamo, ali da li naše intuicije i zamisli o postojanju natprirodne inteligencije, kreatora, ili prvobitnog pokretača nešto znače. Naučnik će opet reći da su mnoge ljudske intuicije zablude i to je tačno, ali mnoge i nisu. Ako postoje mnoge zablude, to ne znači da ideja o postojanju boga spada u njih. Možda je to jedna od ispravnih intuicija koje posjedujemo. Kada vjernici raspravljaju o postojanju boga sa ateistima, pogotovo snažnim intelektualcima i eruditama, često ispadaju smiješni i ne možeš o njima razmišljati bilo kako drugačije osim posprdno. Ovo je zato što u takvim debatama nude argumente koji su čista spekulacija, a predstavljaju ih kao empirijske dokaze, a najveći dokaz za njih leži u tome što svete skripte tako kažu. To je zamka iz koje nema bijega i svaki Richard Dawkins će ih lako sahraniti. Teističku sliku boga prema svetim skriptama davno je razorio George Carlin u legendarnom nastupu izloživši ruglu ideju da postoji nevidljivi čovjek, na nebu, koji vidi i zna sve i koji će te brutalno kazniti ako ne slušaš njegove komande, ali te voli. Ovo zadnje mi je uvijek izazivalo nagon na povraćanje, no ne mogu dokazati da sve to nije istina. Možda jeste istina da nas bog voli i sve će biti ok. Možda je božji plan zaista prvoklasan. Možda sav jad, čemer, patnja, bol, suze i reality TV imaju svoj smisao koji još uvijek ne možemo dokučiti. Možda ćemo sve shvatiti kada se pridružimo bogu na sudnji dan, pa ćemo reći „Ahaaaaa, pa jeste. Ništa bez svega toga ne bi ni valjalo. Svaka čast gosn bog! Bili smo u pravu što smo imali povjerenja u vas.“ U isto vrijeme, dole ispod, na prijemnom odjelu pakla, proklete duše će uvidjeti „Super, ovaj pakao je baš po našoj mjeri, gluho bilo da smo otišli u raj. De još malo me tim bičem preko leđa, to mi sad baš prija.“ No, sve to mi zasada zvuči blesavo kao i klofač poeta, te ne želim više o tome.
Sada bih želio osvrnuti se kratko na istorijat nauke iz posebnog ugla. Od drevnih vremena do prije stotinjak godina, ljudi su naukom tražili boga. Tražili su starog prijatelja iz svetih knjiga. U jednom trenutku su shvatili da takav na postoji i napustili su čitav koncept. Ali sada kao da su na tragu nečemu što jako asocira na njega, pa sada imamo teorije o univerzumu kao hologramu, o univerzumu kao ogromnom kompjuteru itd. Ovakve teorije ukazuju na postojanje nečega ili nekoga ko stoji iza svega, ko od univerzuma ima neku korist, ili barem zabavu. Mnoge od graničnih teorija moderne fizike se zasnivaju na intuiciji i spekulaciji i sami fizičari ih često nazivaju filozofiranjem, jer nemaju dokaze za bilo koju od njih i nemaju način da ih testiraju. Njihova intuicija je matematička, ali i dalje samo intuicija, koja bi se mogla pokazati potpuno pogrešnom, što oni rado priznaju. Postoje čak teorije koje eksperimenti dosljedno potvrđuju, a koje bi se mogle pokazati kao pogrešna, ili barem površna tumačenja stvarnih fenomena postojanja. Moja poenta je da bi nauka, koja je napustila boga, mogla dalje istražujući nabasati na njega. Vjerovatno po naravi i furkama neće biti mnogo sličan Alahu, Jehovi, Zevsu, Odinu i ostaloj panteonskoj bratiji, ali možda neće biti ni mnogo drugačiji. Možda nije ni mnogo pametniji od nas taj praiskonski pokretač. Možda ni njemu ništa nije jasno kao i nama. Mi sve manje imamo pojma kako naši računari funkcionišu, možda ni on ne može pratiti ovo što je zarolao. Možda pak njega više nema, možda je umro. Trajao je neko vrijeme i onda ispario. Možda ćemo mi postati mnogo moćniji i zanimljiviji od njega, a možda nas zaista posmatra i dan danas, vjerovatno ne svakog trenutka na svakom mjestu, nismo toliko zanimljivi i moramo mu na momente dosaditi. Možda nas posmatra kao što biolozi posmatraju Petrijevu posudu i dive se kulturama bakterija koje su uzgojili, bez da se mnogo uzrujavaju šta se dešava sa pojedinačnim bakterijama ili čitavom kulturom, a onda odlazi na pauzu za ručak i na godišnji odmor.
Govorim o bogu u jednini, ali ova riječ ne isključuje postojanje čitave rase(a) bogova. Šta ja znam. Možda je od čitavog OUR-a samo jedan, ili par njih zaduženo za nas, a ostali imaju druga radna mjesta. Interesuje me kakvu moć ima bog? Da li nas može čuti i razumijeti? Ima li smisla moliti mu se? Ovom bogu iz monoteističkih novela svakako se nemamo šta obraćati. On ima svoj plan koji mi ne kontamo i neće ga valjda mijenjati zbog našeg mijaukanja. Ali, ako je sa stvarnim bogom situacija drugačija, ako možemo pregovarati, svakako je to nešto na šta bi vrijedilo trošiti vrijeme. Ovakav odnos sa bogovima ljudi su imali u drevna vremena prije monoteizma. Politeističke religije su mi uvijek zvučale uvjerljivije i razumnije od ovih novih budalaština, a bogami i demokratičnije. Mogao si birati boga kojeg ćeš najviše obožavati i s kojim ćeš poslovati. Ljudi su imali prisniji i bolji odnos sa božanstvima.
Evo šta se zapravo desilo. Dok je vladao politeizam, zaista je postojala čitava plejada bogova. To je bila firma, a ne onaj Google. Mnogo zaposlenih, postojala je jasna hijerarhija, svi su imali svoje odgovornosti i svako je znao šta radi, uglavnom. Ali, zaposlenici su pocrkali, ili dali otkaz nije bitno, i ostao je samo jedan, ne obavezno najpametniji i najsposobniji. On je tada rekao, postojim samo ja i kome se to ne sviđa nek' se puši. Zatim su njegovi proroci širili riječ i tako je nastao monoteizam.

10.01.2018.

Konačno sam shvatio

Ne znam zašto mi je tako dugo trebalo. Valjda sam svoja razmišljanja držao na sasvim drugoj ravni. Pitao sam se zašto su ljudi mislili kako će im Trump donijeti blagostanje, a njihovi razlozi za biranje Trumpa su bili sasvim druge prirode. Naravno, neki jesu nasjeli na Trumpova obećanja da će se boriti za mase, protiv elita, da će vratiti radna mjesta i bla bla bla. Međutim, nešto drugo je glavni razlog Trumpove pobjede. Naslućivao sam i doticao se toga i u svom pisanju, ali nikako nisam uspijevao pogoditi prstom ravno u govno. Jasno mi je naravno bilo da Amerika ima problem sa rasizmom, no nisam razmišljao da je upravo rasizam odigrao glavnu ulogu u izborima, pogotovo nakon Obaminog duplog mandata, koji mi je potpuno zamazao oči. Ono što se u Americi desilo i što je krčkalo među bijelom populacijom, jeste imperija uzvraća udarac, tačnije bijeli čovjek uzvraća udarac. Sve više su bijeli ljudi osjećali kako im Amerika izmiče iz ruku i kako se nešto treba poduzeti po tom pitanju. Obamino stanovanje u Bijeloj kući ih je potpuno smelo i ošamutilo, ali na kraju je kristaliziralo njihove stavove. Pored toga, mnogi koji su naivno polagali nade u Obamu, trpjeli su gorka razočarenja iz godine u godinu i na kraju njegovog dvostrukog mandata osjećali su se isprazno i poraženo. Pretpostavljam da ih gomila nije ni glasala na proteklim američkim izborima, a neki su možda rekli „Neka ide sve u tri pičke materine!“ i glasali za Trumpa iz destruktivnog afekta. Na drugoj strani, rasizam je dobijao na snazi i milionima bijelaca ništa više nije bilo bitno osim restauriranja bjelačke dominacije. Jedini koji je to skoro pa potpuno otvoreno obećavao bio je Donald Trump. Nebitno je bilo hoće li on bankare zaista pritegnuti, da li će zaista sklapati poslove od kojih će američka privreda cvjetati, nije bilo bitno da li je šupak, lažov, nesposobnjaković, šarlatan i maloumnik. Bitno je samo da se bori za bijelce, da izgradi zid, da zabrani dalji ulazak u zemlju muslimanima i ostalim obojenim, te je bilo bitno da Hilary ne pobijedi. Ovo zadnje i jeste bilo bitno. Zaista je teško odlučiti čiji poraz je bio važniji, Trumpov ili Klintonin.
Na kraju bih ipak upozorio da na krivimo previše braću bijelce u Americi. Ljudi jednostavno odbijaju da padnu, da postanu donji. Odbijaju da nastave putem za koji osjećaju da bijelu rasu vodi u inferiorni položaj, gdje će za par vijekova svijet saosjećati sa njima onako kako su do sada saosjećali sa crncima i ostalim ugroženim rasama. Ne pristaju na zamjenu uloga, bez obzira što su stoljećima njihovi preci, pa i oni sami dominirali planetom i napili se krvi ostalima. Ne daju bijelci svoje krvi, a ne treba se zavaravati, crnci i ostali bi je se rado napili. Nisu oni ništa plemenitiji od bijelaca, samo tako izgleda jer su slabiji, bar do sada bili. Oni su također rasisti, samo još nisu imali kvalitetnu priliku da svoj rasizam ispolje na neki značajan način, osim što bijelce provaljuju kako ne znaju plesati i skakati, kako nisu cool i kako su im kite malene. Crnci su fizički objektivno superiorni bijelcima i na svakom mjestu se trude to istaći, kako su oni muškarčine a bijelci su mlakonje i pizde. Jedino ih jebe što bijelci i dalje drže moć. S druge strane, bijele žene su im sasvim ok i rado bi se parili s njima, to im je poseban gušt. U Americi postoji klasifikacija poželjnosti žena po rasi i bjelkinje su na prvom mjestu. Ovo je posebna kategorija seksizma. Uzevši u obzir koliko su kroz istoriju bijelci mazili crnkinje, možda bi bijelci mogli prihvatiti i tolerisati to što se situacija donekle obrnula. Postoji li možda neka nada za jednakost, bez dominacije bilo koga?
Cjelokupno iskustvo ljudske rase ne daje nam veliku nadu za ravnopravnost i nestanak svih oblika diskriminacije. Jedno pragmatično rješenje je dao senator Bulworth kojeg u istoimenom filmu glumi Warren Beatty, a to je svi da se jebu međusobno dok ne preostane samo jedna rasa, tj. dok ne nestane rasa. To bi za ljude biti samo jedna linija razdvajanja manje i teško da bi riješilo ostale probleme. I dalje ćemo se marisati, samo eto ne na rasnoj osnovi. Još samo moram reći i to da je lako bilo Bulworthu ovo govoriti jer je tada konkretno imao na umu da povali crnkinju koju glumi Halle Berry.

09.01.2018.

Sloboda govora

Da li sloboda govora treba biti apsolutna, da li bilo kome treba dopustiti da govori bilo šta? Kada bi govor bio potpuno bezazlen, tj. kada ne bi mogao imati nikakve štetne posljedica po bilo koga, ja bih na ovo pitanje odgovorio sa da. Međutim, kako je svakome iole pametnom jasno da to nije slučaj i da govor svakako može imati štetne posljedice za pojedince i grupe ljudi, onda situacija više nije tako jednostavna. Ako održim govor pred gomilom nabildanih mladih mužjaka sa fiksnim mačo idejama, a sa malo kapaciteta ili sklonosti ka promišljanju, obzirima i toleranciji, te u tom govoru istaknem dvije ideje: 1) homoseksualizam je opasnost, pošast, izopačenje i gnusoba; i 2) moramo se suprotstaviti homoseksualizmu, moramo im svima slupati face ili smo pičkice; šta mislite da li sam i koliko povećao vjerovatnoću da će ovi mladi lavovi izvršiti nasilje nad prvim homoseksualcima koji im se nađu na putu? Naravno, dao sam pretjerano ekstreman i jasan primjer, te nikome nije teško zaključiti da i ja sam trebam snositi odgovornost za bilo šta što počine ovi moji slušatelji i sljedbenici. Ovo je očigledno govor mržnje i u mnogim zakonodavstvima je kriminaliziran (nije u Americi). Dakle, apsolutna sloboda govora zapravo i ne postoji na mnogim mjestima. Međutim, postoji prikriveni govor mržnje koji je skoro podjednako sposoban inspirisati nasilje ili diskriminaciju. Također, postoji govor koji nije govor mržnje, ali može biti kontroverzan i može biti pogrešno shvaćen, te ponovo navesti na nasilje premda mu to nije bila namjera. Pomislite na Ničea i Hitlera. Ja sam generalno za slobodu govora, ali isto tako sam za pozivanje na odgovornost kada govor izazove nasilje ili neki teški belaj. Znam da je ovo kontradiktoran stav, te ću dodati jednu klauzulu ovom mom stavu, kako bih barem ublažio kontradikciju. Za slobodu govora sam, ali ne apsolutnu. Ne bih dozvolio da se bilo šta nekažnjeno trabunja. Mnoge zemlje su tako i uredile ovo pitanje, pa psihići ne mogu govoriti sve što njihov zagnojeni mozak može skrčkati, da to ne bi inspirisalo i zagnojilo druge mozgove koji su spremniji na akciju. Međutim, postoje sive zone u kojima je veoma teško utvrditi da li govornik treba odgovarati za obrađivanje kontroverzne teme i iznošenje svojih stavova, nakon čega se primitivniji i agresivniji umovi hvataju toljage. Ako te nisam izričito pozvao na nasilje, zašto bih ja odgovarao za tvoje postupke. Ako kažem da se suštinski ne slažem s nekim, ako čak kažem da ih ne podnosim i da ih ne mogu gledati, zar se trebam osjećati odgovornim za to što si ti otišao i raznio ih dinamitom. Mislim da me ni društvo ne treba smatrati odgovornim za tvoje postupke. Neka lijepo tebe spreme na giljotinu, a mene neka proglase šupkom, pa kad dođu drugi likovi da mene biju, hapsiti njih a ne one koji su me šupkom prozvali. U ovim sivim zonama đavo obitava. U njima je teško zauzeti ispravan stav. Nismo savršeno društvo i nekome uvijek bude slupana tintara.
U redu, a šta je sa nadvikivanjem? Ako se meni ne sviđa šta ti govoriš na uglu Hajd parka i dođem sa megafonom da ti se userem u priču, šta tada? Možda su tvoji argumenti jači od mojih, ali nisu jači od mog megafona. Ako sam pri tome ja karizmatičan i duhovit, ti nemaš šansu.
Dalje, treba li svakome omogućiti istu platformu, istu glasnost, pokloniti istu pažnju? Ako si ti uvaženi fizičar, a ja sam jedva završio srednju školu, no pročitao sam nekoliko knjiga popularne nauke i ufurao se da sam skontao tajne prirode, treba li meni uopšte dati priliku da s tobom raspravljam o fizici? Treba mi se dati prilika da ti postavljam pitanja kao učenik i znatiželjnik, ali nikako da vodim debatu s tobom. Mora postojati hijerarhija mišljenja i makar 100 neznalica tvrdili jedno, ako stručnjak kaže drugo, treba vjerovati stručnjaku. Problem je što puk ne voli elite u bilo kom obliku, bilo da su elita po bogatstvu ili znanju. Većina nas se nalazi u redovima siromaha i neznalica i skloni smo psihologiji stada – mi protiv njih.
Šta da radimo kada se dva stručnjaka ne slažu? Kome tada vjerovati? Možda je jedan u pravu, ali drugi ima megafon, gdje je megafon također metafora za karizmu, samouvjerenost, pristup medijima itd. Možda jedan od stručnjaka ima lične planove i ciljeve koji nisu zajedničko dobro i koji ne služe istini. Možda on nastupa kako bi manipulisao ruljom, a ne prosvijetlio je. Kada bi bog postojao i bio nam istinski naklonjen, zar ne bi svaki put raskrinkao laž, podlost i pokvarenost? Ne, kažem vam: bog ili ne postoji ili je teška šupčina. Eto slobode govora. Ako postoji, bog nam je svakako dao slobodu govora i nije uvredljive prirode, jer bih nakon ovog komentara od mene trebala ostati šačica pepela. Istini za volju, od mnogih su i ostajale šačice pepele za daleko manje heretične komentare, ali to su sve bili rezultati lomača koje su ljudi potpalili.

05.01.2018.

Vještačka inteligencija

Sve se više čuje zabrinuti glas u vezi sa vještačkom inteligencijom. Također se ljudi brinu za sijaset stvari i fenomena koji se pojavljuju u životu ljudske vrste kao direktan proizvod ljudske vrste. Šta je uopšte naš cilj, kao vrste? Da li je to jednakost među ljudima? Zvuči dobro na prvu, ali kad malo o tome razmislim, sumnjam da je to cilj. Jeste onima koji su donji, a što čovjek ima veće bogatstvo i moć, to mu je odvratnija ideja jednakosti. Uostalom, kakvi sve debili hodaju zemljom, fuj mi je pomisliti da dobiju jednakost čak i sa štakorima, a kamoli ljudima koji imaju neku vrijednost. Da li je cilj čovječanstva sreća? Opet fuj! Čija sreća? Svako ima svoju sreću. Meni daj janjetine i život i svijet imaju smisao, dok tebi ni vlasništvo nad pola države nije dovoljno da te usreći. Na kraju će se sve svesti na pogled na život koji gaje najmoćniji. To će odrediti cilj i smjer ljudske rase. Također nije isključeno da će biti zaokreta i iznenađenja. Mi ljudi nikako nismo dobri u poimanju koliko smo nemoćni pred različitim silama koje mogu upravljati našom sudbinom, a mnoge od tih sila su interne ljudskom društvu. Moćnici se najviše boje vila – one alatke za rad sa sijenom i probadanje artistokratije i buržoazije. Boje se puka koji živi blizu i koji je teško zaustaviti ako mu pukne film. Stoga je i dalje moguće da svjetina pomrsi račune moćnicima, premda su oni takav scenarij učinili fenomenalno malo vjerovatnim. Kako su to postigli, još uvijek mi nije sasvim jasno. Valjda su se pobrinuli i kontinuirano se brinu za sve likove koji bi mogli povesti revoluciju ili dići bilo kakvu frku. Ništa ne ide bez vođa.
Naravno, kosmički i geološki događaji minornih proporcija u stanju su zbrisati nas relativno brzo, nas i sve što teži više od 25 kg. No, da se mi vratimo na tehnologiju, konkretno na vještačku inteligenciju i robotiku. Koliko je realna opasnost da će nas sve uništiti, zatim koliko je vjerovatno da će većinu uništiti, a ostati vjerna malobrojnoj eliti koju će onda opsluživati i zadovoljavati do kraja postojanja? Jedno je sigurno, ako zaista stvorimo istinsku vještačku inteligenciju superiornu ljudskoj, koja će kroz robotiku dobiti moćno tijelo u svakom pogledu superiorno ljudskom, neće vjerovatno ni biti potrebno da nas ova nova rasa istrebljuje. Možda ćemo sami pocrkati od puke beskorisnosti i kompleksa niže vrijednosti, a možda mi prvi udarimo, pa ćemo tada dobiti terminatorom po guzici. Jedina naša šansa je spajanje sa tehnologijom na način da ćemo izmijeniti svoj genetski kod, te unaprijediti mozak i tijelo tako da neće nikada zaostajati za androidima. To će vjerovatno značiti da će biti izbrisana razlika između ljudi i androida. Način našeg razmnožavanja će biti suštinski drugačiji, a možda više neće ni biti biološkog razmnožavanja kako ga danas poznajemo. Filozofski gledajući, ovo će zapravo predstavljati uništenje ljudske rase i nastanak nečeg novog, ali da li je naš nestanak tako tragičan i nepoželjan scenarij, pogotovo ako proizvedemo nešto bolje u procesu? Šta znači bolje, reći ćete i odmah se vraćamo na pitanje iz prethodnog paragrafa – šta mi uopšte hoćemo? Pa i ako nas terminatori sve potamane i nastave obitavati Zemljom, a možda i galaksijom, zar to nije naše slavno postignuće? Ili, ako uzmemo vlastitu evoluciju u svoje ruke, te je oblikujemo i ubrzamo kako hoćemo, pa ostavimo primata u ormaru i postanemo bogovi, zar to nije fantastično? Ljudi će krepavati i patiti kojim god putem da krenemo. Zar nije onda najbolje da krenemo put zvijezda? Da li bi možda bilo bolje da se zaustavimo i obrnemo tehnološki razvoj, ako je to uopšte moguće, te da nekako riješimo društvene i ekološke probleme, pa da postignemo nekakav ekvilibrijum sa okolinom i planetom i tako živimo do prve kataklizme, jer ni planeta ni kosmos neće imati ni trunke milosti prema nama kada im prdež nadođe. Neće ni primijetiti da su nas otpuhali u sudbonosnom momentu. Znam, mnogi ne mogu da se pomire sa činjenicom da neće biti odabrani, da neće biti dio ove slavne budućnosti, ni oni ni njihovi potomci. Mnogi od nas neće ni imati još mnogo potomaka. Objektivno nas je previše i kada se steknu uslovi, morat će se malo rezati, bit će otpuštanja. Neko će reći da mnogi odabrani nisu zaista vrijedni, da su nepravedno privilegovani, da su imali sreću na rođenju i nikakav drugi kvalitet, ukratko da nisu istinska elita koja zaslužuje unaprjeđenje u nadčovjeka i dominaciju u kojoj će uživati. S druge strane će taj isti reći da među ostavljenim ima mnogo zaslužnih, dobrih i pametnih, koji su vrjedniji i bolji od odabranih govnara. To će često biti apsolutno tačno, ali kada je to život bio fer. Učini što možeš u skladu sa svojim ambicijama i sposobnostima i gledaj da ne kukaš mnogo kad te neuspjeh odalami. Proživi ovo koliko imaš najbolje što možeš.
Ja nemam unutarnji pogon koji bi me svrstao među odabrane, a ni mjesto rođenja i življenja mi nije strateški pogodno za to. Ne želim ni besmrtnost, razmišljajući iz ovog tijela, ali volio bih okusiti moć koju će bogovi imati. U odsustvu učešća, možda čak i više od učešća, volio bih kao voajer posmatrati buduću istoriju kroz vijekove i milenije, baš kao što bih na isti način volio zaviriti u prošlost. To je sve prokleto zanimljivo. Čini mi se da je znanje – posjedovanje, primjena i razmjena informacija – ono što je smisao našeg postojanja. Predstoji promjena paradigme i sistema vrijednosti. Završava se era humanizma i počinje era informacija.

22.12.2017.

Jezik bez riječi

Podsvjesni načini komuniciranja, tj. komunikacija koja ne uključuje svijest – narativnu obradu, često su obimniji i suštinskiji od priče. Govor tijela je ono što najbolje razumijemo u tom smislu. Govor tijela označava način kretanja neke osobe i položaj dijelova tijela kao i tijela u cjelini, u određenim situacijama u kojima se osoba nalazi, a što odaje emocionalno stanje dotične osobe. Ne znam da li naš mozak hvata i tumači druge signale poput mirisa i nejezičkih zvukova, ali sigurno je da iste riječi mozak može protumačiti na različite načine u ovisnosti o načinu na koji su izgovoreni. Glasnoća, frekvencija i talasna dužina zvuka koji je upotrijebljen za govor bitno utječu na primatelja i na efekte izgovorenih riječi. U kombinaciji sa držanjem, dakle govorom tijela govornika, efekti mogu biti fenomenalno različiti. Osoba sa defanzivnim držanjem, koje odaje strah, govori relativno tiho glasom visoke frekvencije, koji još uz to podrhtava. Ako ti ovakva osoba nešto naredi pogledat ćeš je sa podsmjehom, možda čak i saosjećanjem i žaljenjem. S druge strane, ako ti se razbacani grmalj drekne glasom na ivici infrazvuka, osjetit ćeš snažan nagon da poslušaš. Gledao sam nedavno jednu zanimljivu emisiju na ovu temu. Između ostalog, prikazali su eksperiment gdje je momak prosječnog izgleda stajao ispred kvadrata ocrtanog bijelom farbom na podu neke prometne željezničke stanice, ili tako nešto. U prvom dijelu eksperimenta, momak je visokim glasom i ne baš glasno opominjao prolaznike da ne ulaze u njegovu kocku, uz pasivno držanje oborenih ramena. Bez problema su prolaznici gazili kroz njegovu kocku, a neki su ga i verbalno odjebavali. – Nema tu nikakve kocke. – ili – Bježi bolan! - Zatim je naš prika malo pojačao glasnoću uz istu boju i frekvenciju glasa. Situacija se nije mnogo poboljšala. E na kraju se naš junak isprsio, nabacio intenzivni izraz lica, snizio frekvenciju glasa i galamio – Dalje od moje kocke! – Odskakivali su od kvadrata kao ofureni.
Koliko puta ste se našli suočeni sa prirodno dominantnom osobom, pred kojom biste osjetili nelagodu i slabost, bez da je ta osoba progovorila bilo šta grubo ili prijeteće? Taj osjećaj su proizveli govor tijela i boja glasa dominantne osobe. Ako vaš mozak još pri tome, bez vašeg znanja, kroz nos registruje feromone iz zraka i tumači ih na odgovarajući način, eto kompletnog efekta. Da li nam može pomoći svjesnost o ovim stvarima? Mislim da može, bar donekle. Prvenstveno, možemo prepoznati situaciju u kojoj se nalazimo i porijeklo emocija koje se rode kada se susretnemo sa izrazito dominantnim osobama. Drugo, možemo sebe trenirati da govorimo i mašemo rukama na način koji ne samo da ostavlja dojam samouvjerene i dominantne osobe, već takve vježbe mogu istinski proizvesti ove emocije. Naravno, ako je osoba nasuprot vas toliko moćna, a vi niste, neće pomoći nikakva doza nafuravanja da se ne osjećate kao crv na udici. Tako će biti sve dok imamo milione godina evolucije nagurane u genima. Voah!

20.12.2017.

Nije starost za svakoga

Barem nije za mene. Nepodnošljiva mi je pomisao fizičke i mentalne nemoći, nesposobnosti da se brinem o sebi i ostalih sranja koja starost donosi. Sviđa mi se ideja masne penzije. Možda, kad bih bio krepki starčić koji u svojim osamdesetim može uraditi 20 sklekova i ustrčati na treći sprat, te čiji um je i dalje oštar, barem koliko je ikad bio oštar, bez ikakvih ozbiljnijih zdravstvenih problema, moglo bi se razmisliti o vrijednosti takve starosti. Možda bismo S i ja tada mogli uzeti cuku i šetkati se po čitav dan i zaći u duboku starost. Zatim, neka me kap spuca 5 minuta prije nego što nju isto zadesi, tamo negdje u devedesettrećoj i sve će biti u redu. Ali, ako ću biti sve veća olupina kojoj malo pomalo otkazuju dijelovi i koja jedva ide, rado bih to propustio.
Smrti se bojim samo na primitivnom, praiskonskom nivou, na intelektualnom nimalo. Također se bojim bola i patnje na svakom mogućem nivou. To je inače najveće sranje u životu, pogotovo ako je pri tome popraćeno smrću. Nije li divno to što je većini ljudi posljednje iskustvo u životu nešto grozomorno, obično kombinacija snažnog bola i strave - psihološkog horora izazvanog sablasnim osjećajem nestajanja. Da li zaista iko umre mirno u snu, ili to samo zamišljamo za pokojnike koje ujutro pronađu mrtve u krevetu, a zapravo ih starica s kosom probudi u 3 sata poslije pola noći drobećim bolom u grudima, kao da im je neko parkirao tamića na sternumu, i onda stara prijateljica zamahne svojom alatkom put prestravljenog dobričine - laku noć. Pjah! Možda je taj horor jedino što nas drži u životu. Zbog njega osjećamo kako je divno biti živ.

20.12.2017.

Porijeklo svijesti

Šta je svijest? Da li je samo mi ljudi posjedujemo? Ako je pokušamo definisati brzo ćemo doći do zaključka da postoji više stanja uma koja nazivamo ovim zajedničkim nazivom. Neko će reći da je svijest jednostavno stanje budnosti i svakako neće biti u krivu. Neko bi možda mogao ustvrditi da je to sposobnost fokusiranja na bilo šta, rješavanje problema ili donošenje odluka, ili pak osjećanje emocija. Za sve do sada rečeno i životinje su savršeno sposobne. Sljedeće što se može reći jeste da je svijest razmišljanje. E sada smo na tragu nečemu. Šta je razmišljanje i da li su životinje sposobne razmišljati? Vjerujem da životinje jesu sposobne razmišljati u slikama i emocijama, te rješavati probleme. Za to postoji obilje dokaza. Međutim ono za šta nisu sposobne je razmišljati riječima, kroz unutarnju naraciju i introspekciju. To je ono za šta smo mi ljudi jedinstveno sposobni i što zapravo predstavlja taj najviši nivo svijesti o kojem sada želim govoriti, te će u daljem tekstu riječ svijest označavati upravo to. Pri tome riječ inteligencija označava drugu mentalnu karakteristiku koja je uzajamno komplementarna sa sviješću, ali nije ista stvar. Sve što posjeduje mozak, posjeduje i određeni nivo inteligencije. Inteligencija je jednostavno moć logičkog rasuđivanja i odlučivanja.
Kako smo razvili ovu sposobnost? Premda možda nije tako očigledno, ali ako o tome razmislite lako ćete donijeti neizbježan zaključak da se jezik – komunikacija riječima koje imaju prilično precizna značenja – razvio prije svijesti. Kako ćete razmišljati riječima ako ne postoje riječi? Naravno, to je bio složen, postepen i isprepletan proces, te nikako ne tvrdim da se razvio bilo koji jezik sa rječnikom od deset hiljada riječi, sa kompletnom gramatičkom sintaksom i semantikom, pa su ga ljudi učitali u umove i počeli u svojim glavama pričati pričice – razmišljati. Također, ovaj proces razmišljanja nije strogo odvojen od ostalih mentalnih procesa. Sve je to jedan veliki bućkuriš koji nas činim onim što jesmo i koji upravlja našim akcijama. Dakle, kako je nastala svijest? Ne zna se tačan odgovor na ovo pitanje, ali postoje teorije. Nisam proučio niti sam upoznat sa svakom od njih, no ovdje bih spomenuo teoriju američkog psihologa koji se zove Julian Jaynes. Jaynes je svoju teoriju izložio u knjizi „The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind“. Navodim naziv knjige u originalu jer mislim da nije prevedena na bosanski jezik, niti hrvatski ili srpski. Koga ovo zainteresira, svakako bih preporučio da pročita ovu knjigu. Veoma je zanimljiva i nudi objašnjenje nastanka svijesti. Premda je naučni krugovi nisu prihvatili, te je čak neki smatraju budalaštinom, svijest je nekako morala nastati i ne vidim da neko nudi mnogo bolje objašnjenje tog procesa. Možda ćemo dobiti bolju teoriju i uvid u razvoj svijesti kroz razvoj vještačke, kompjuterske inteligencije i svijesti. Dakle, ukratko ću samo opisati teoriju, a ako vas zanimaju detalji i dokazi koje Jaynes nudi i izlaže, hvatajte se knjige.
U ne tako davnoj prošlosti, do prije 5 do 6 hiljada godina, ljudski um je bio podijeljen na lijevu i desnu stranu mozga (dvije komore – bicameral) koje su međusobno komunicirale riječima, što su ljudi doživljavali kao auditorne halucinacije, a glasove koje su čuli pripisivali su javljanju bogova ili predaka, jer je glas uvijek imao autoritativan i naređivački ton. Jaynes čak ide tako daleko i tvrdi da su ove halucinacije zapravo izvor religije, te da su ljudi izmislili bogove kada su počeli doživljavati ove halucinacije. U takvom stanju uma, ljudi još uvijek nisu imali svijest, niti introspekciju, a sva naracija u glavi se odvijala između boga i pojedinca. Kako su ljudsko društvo i interakcije postajali sve složeniji, ovakvo stanje uma je postajalo sve neodrživije, da bi došlo do njegovog raspada i stapanja ove podvojenosti ličnosti, pa su nas bogovi/preci napustili, njihovi glasovi su postajali sve tiši, a ljudski um se počeo razvijati u pravcu psihe koju danas imamo. Može se reći da su svi ovi psihološki fenomeni zapravo bili samo navikavanje ljudskog uma na korištenje govora i sve složenije interakcije među ljudima. Jaynes je mnogo pručavao šizofreniju i halucinacije kod pacijenata koji su patili od nje, zaključivši da su njihova stanja često predstavljala regresiju prema bikameralnom umu. Ovdje ću se zaustaviti u iznošenju ove teorije i još jednom preporučiti knjigu koga zanima više na ovu temu, te ću samo dati još neka vlastita razmišljanja.
Kao što rekoh, mnogi ovo smatraju krajnjom budalaštinom, ali mislim da je to veoma ograničeno razmišljanje. Teško nam je zamisliti neko stanje uma koje se bitno razlikuje od vlastitog, pa nam je podjednako teško zamisliti stanje uma koji funkcioniše na takav način, te to lako možemo gledati kao poremećaj i bolest. Nama je teško zamisliti vlastito stanje uma kada smo imali tri godine, ne samo zato što se slabo čega sjećamo, već nam je teško dočarati sebi sebe u toj dobi, sa takvim mentalnim kapacitetima. Međutim, uz mali intelektualni napor, možemo prihvatiti svakakve mogućnosti. Ne kao dokaz ičega, niti u svrhu poređenja sa nama, već samo kao misaoni eksperiment za otvaranje uma prema različitim mogućnostima, uzmimo primjere iz životinjskog svijeta. Zamislite stanje uma psa, vuka, medvjeda, ili bilo koje životinje koja se u velikoj mjeri oslanja na čulo mirisa. Pas ima oko 300 miliona olfaktornih receptora u nos, naspram naših 6 miliona, a dio psećeg mozga posvećen analiziranju mirisa je proporcionalno 40 puta veći nego kod nas. Pas na osnovu mirisa može znati da li sam zdrav, uplašen, radostan ili tužan, i ko zna šta sve još. Sve što ja znam je da li nešto smrdi ili miriše. Pas svijet vidi nosom na način koji mi ne možemo zamisliti. Jednostavno, ne možemo sebi dočarati to stanje uma. Zato, kada sljedeći put pogledaš psa i pomisliš kako nema pojma, on to isto za tebe može reći. Dalje, šišmiš, delfini i ostala družina što se služi sonarom i eholokacijom! Šišmiš ispaljuje rafale veoma bučnih cvrkuta (srećom izvan našeg čujnog opsega) koji se odbijaju od objekte u okolini i vraćaju šišmišu, slikajući za šišmiša sliku okoline koju mi, ponovo, ne možemo zamisliti. Možda slijepci imaju neku predstavu, a pitanje je da li bismo i njih da razumjeli ako nam počnu opisivati svoj um koji je primoran snažno se oslanjati na čulo sluha. Zanemarimo sada fascinantno pitanje kako u grupi od milion šišmiša pojedinac prepoznaje koji je njegov odbijeni cvrkut, već samo razmislimo o stanju uma ove životinje dok poima svijet oko sebe. Mi rijetko čujemo eho vlastitog glasa, kada smo u praznoj prostoriji ili stojimo nad kanjonom, a i tada iz njega ne izvlačimo neku značajnu informaciju, a šišmiš aktivno posmatra svijet s njim. Mi vidimo ako postoji izvor svjetlosti koji će obasjati našu okolinu. Šišmiš sam proizvodi zvuk koji obasjava njegov svijet. Ko zna kakav je raspon različitih cvrkuta koje šišmiš koristi u različite svrhe, ili možda imaju samo jedan cvrkut?
Mozak, bilo koje vrste, čudesan je hepek i pitanje je da li ćemo ga ikada u potpunosti shvatiti. Naša svijest je samo jedan od oblika moždane aktivnosti, ne najvažniji, ni najveći, niti najutjecajniji čak. Svijest je samo jedan program instaliran na računaru, da iskoristim IT analogiju, i sada taj jedan program pokušava objasniti čitav računar, sebe i sve ostale programe koje se na njemu izvršavaju. Hoće li on to moći? Pomoći će računari.

19.12.2017.

Rat spolova

Žene su ga dobile, zar to nije potpuno jasno? Osnovni nagon muškarca je zgažen. Postoji čitava lepeza zakona koja uspostavlja i štiti brak i porodicu. Poligamija je zabranjena u većini svijeta, barem u dijelovima koje smatramo civiliziranim. Muškarcu je sada izuzetno teško slijediti svoje najdublje porive i oplođivati što veći broj žena. Doduše, treba biti pošten i reći da je također muškarac na taj način oslobođen odgovornosti za veći broj potomstva. Ne vjerujem da je i u danima kada smo bili lovci sakupljači bilo koji muškarac samo prašio sve žene na koje naleti, bez ikakve brige o potomstvu. I ako je imao harem, morao se brinuti o tom haremu. Prema tome, lakše nam je u monogamiji gdje se brinemo samo o potomstvu koje smo izrodili sa jednom ženom. No ipak, nametnuto nam je da možemo gledati samo jednu ženu kada započnemo sa reproduktivnim aktivnostima. Naravno, ne pridržavaju se svi muškarci ovoga. Neki se švalerišu, a neki se razvedu, tj. ostave prvu ženu pa se ponovo ožene i imaju djecu sa novom ženom. Za djecu iz prvog braka uplaćuju alimentaciju i tako je društvo regulisalo ove ispade. Ovo su heroji muške vrste, oni koji ne prihvataju poraz, kao japanski vojnici koje su pronalazili u džunglama Filipina i ostalih azijskih država decenijama nakon završetka II svjetskog rata, koji su i dalje ratovali za cara i imperiju. Naravno oni su najveći tragičari, koji ne uspijevaju u potpunosti pojmiti poraz koji smo pretrpjeli i samo se pate žonglirajući na ovaj način.
U redu, zijanili smo rat spolova, možemo li sada živjeti na miru? E pa ne može. Izgleda da ga nismo dovoljno izgubili. Izgleda da postoji još bitaka koje trebamo izgubiti da bismo bili u potpunosti poraženi. Šta je onda sljedeće? Sljedeće je jednakost spolova. Dakle, žene hoće potpunu ravnopravnost u odlučivanju, utjecaju, te kontroli porodice, resursa i društva. Žele potpuno iskorjenjivanje muške dominacije u bilo kom pogledu, izuzev kada im to ne odgovara, a takvih situacija još uvijek ima napretek. Tada ipak muškarac mora uskočiti i preuzeti kontrolu, a žena će ponovo uskočiti u ulogu nježne, mekane i ranjive ženke, koju muškarac obožava i želi zaštititi i opslužiti. Međutim, u sve većem broju slučajeva muškarac je tada već kastriran i nesposoban da preuzme kontrolu. Oduzeta mu je moć, Samsonu je odrezana kosa. Zbog toga će, ako se ovakav trend nastavi, žene morati kako znaju i umiju kao hijene podići nivo testosterona u krvi i razviti snažan nagon za dominacijom, narasti veće od muškaraca, te u potpunosti preuzeti ljudsko društvo, a mi muškarci ćemo biti samo obespravljene gnjide koje se održavaju u životu samo da bi isporučile spermu kada to zatreba. Do tada će imati samo ravnopravnost koju im pristajemo dati.
Ovaj post je bio smo mentalna vježba, debatni klub, gdje sam zagovarao ovakav pogled na pitanje odnosa među spolovima. Ovo ne odražava moje istinske stavove po ovom pitanju, ali svrha mu je naglasiti kako pitanje jednakosti spolova nije tako jednostavno niti jednosmjerno, te da žene često ni ne žele potpunu jednakost, da ne govorimo o muškarcima. Priroda nas nije izgradila na takav način i premda je potrebno ponovo se otrgnuti prirodi u velikoj mjeri, jer osjećamo da je to ispravan civilizacijski put, ne smijemo zanemariti da to nije lagan ni potpuno jasan zadatak.

18.12.2017.

O čemu ovaj priča!?

Imao sam šefa koji je bio dugogodišnji član Svjetske banke, porijeklom Holanđanin, naturalizirani Amerikanac. Imali smo redovne sedmične sastanke gdje se trunilo o uspjesima, ciljevima i problemima našeg projekta. Na tim sastancima je ovaj šef držao poduže monologe i govorancije, a moja glavna misao uvijek je bila – O čemu ovaj priča? –
Vjerujem da ste se nalazili u ovakvoj situaciji, kada „stručnjak“, koji ima moć u datoj situaciji, bilo kroz šefovsku poziciju ili na drugi način, trabunja i truća bezveze, a vi ga morate slušati i klimati glavom i s obje ruke zaustavljati urlik na ustima. Nije bitno o kakvom se projektu radi. Projekat je u suštini bio zajebancija, trošenje viška novca. Premda se neuvježbanom i neškolovanom oku može činiti da je budalaština i nadasve bezobrazluk govoriti o višku novca, pogotovo u BiH, uvjeravam vas da taj jednorog postoji. Nije bitno odakle višak dolazi (iz SAD). Gledamo stvari iz globalne perspektive. Viškovi se nalaze u malom broju ruku i taj je višak uglavnom nečiji manjak. U svakom slučaju, u toj zajebanciji i šaradi od redovnih sastanaka radnog kolegija, ja sam morao spašavati vlastiti razum, te sam uvijek nešto zapisivao. Kolege upućeni u moj lik, i sami svjesni ispraznosti priče na stolu, pitali su se šta li ja to zapisujem. Znali su da to nije bio zapisnik šefovog izlaganja niti su to bile ideje za unaprjeđenje poslovanja. Čak sam dobijao novčane ponude za moj rokovnik. A šta sam zapisivao? Ma gluposti, citate iz filmova, stihove meni dragih pjesama, nasumična razmišljanja, mutirane poslovice i kletve zlehude sudbine koja mi je priredila da tako provodim svoje vrijeme.
Ako sam bio posebno oštar na papiru, tada bih tekst zamaskirao crtkajući po njemu. Slovo 'a' bih pretvorio u broj 8, slovo 'r' bih pretvorio u 'm', od slova 't' bih napravio antenski sistem, slovo 'b' bi postalo gomila balončića itd. Bilo je bitno da se tekst više nije mogao pročitati. Pa nije papak levat da dobije otkaz ako slučajno do šefova dospije sav prijezir koji sam osjećao prema onome šta smo tamo radili, šta god da je bilo. Interes za moj rokovnik je opasno rastao, pa je valjalo poduzeti određene mjere predostrožnosti.
Nije taj moj direktor bio glup čovjek. Čak naprotiv, čovjek mora biti genije da toliko govori o ničemu i da ništa o tome ne kaže, pretvarajući mozgove nesretnih slušalaca, primoranih da to slušaju, u prokuhalu kašu. Najgore što bih mogao o njemu reći jeste da je bio pomalo šupak i pretjerano takmičarski nastrojen. Ako mu kažeš da si bio u Bugojnu i da si tamo na nekom sastanku izgovorio jednu rečenicu, on će ti reći da je i on bio u Bugojnu, da mu je nekoliko hiljada ljudi priredilo veličanstven doček, te da je održao povijesni govor, nakon čega je Bugojno postalo ekonomski, politički i kulturni centar... najmanje Balkana. Ako nikada nije bio u Bugojnu i ne zna ni gdje je to, izignorisat će lagano ovu tvoju izjavu kao da je nikad nisi ni pomislio, i to na mađarskom. Šupak nije bio u smislu da će ti nešto nauditi, već se to više ogledalo u nekim šupačkim stavovima (bilo je tu udrobljenih rasizama i šovinizama) i vlastitoj narcisoidnosti. S druge strane, nije bio škrt do te mjere da je znao biti i velikodušan. Jednom sam prikupljao novac koji bismo donirali dječjem selu SOS Kinderdorf. Bez riječi frajer trznu 100 maraka. Ko poznaje Amerikance koji pohode ove krajeve, zna da je ovako nešto rijetkost, koliko god bogati bili. Možda je bio i sposoban čovjek, ako ga staviš u okruženje i na zadatak koji mu leži, ali na ovom mjestu je bio samo „stručnjak“ – onaj što lupeta bezveze, a ni on ni niko oko njega ne konta o čemu ovaj priča, kako bi ga prozvali Sijuksi. Jednom smo se vozili drumom vraćajući se iz Banjaluke, a priča u autu se vodila o lovu na medvjede. Pričaju šef i ostali o svojim junačkim iskustvima i teorijama lova na medvjede, a ja samo ubacim – Svaka vam čast, ali ja mislim da je ipak najpoštenije dati i medvjedu šansu. Zbog toga sam ja u lov na medvjede uvijek išao naoružan samo kopljem. Evo, ovdje me je medvjed uspio zakačiti kandžama dok sam mu protjerivao koplje kroz srce. – i pokažem im ožiljke na rukama koje sam fasovao kada sam tokom jednog piknika pijan zapeo i dočekao se na užarenu rešetku od roštilja. Nastupi kratkotrajna tišina i onda promijeniše temu. Ni dan danas nisam siguran koliko je direktor ozbiljno shvatio moju istinitu priču, po kojoj je kasnije snimljen film „Djeveruše 2“, a volio bih da me jeste ozbiljno shvatio. Šta on zna, možda se mi Bosanci stvarno boksamo s medvjedima, možda je ispit muškosti za svakog Bosanca da čačkalicom ubije medvjeda na 16-ti rođendan. Pa se ti takmiči s tim.
Smrdilo mu je iz usta, ali to nije ništa u usporedbi sa mojim komšijom s kojim ne možeš sjediti u sobi. Taj čovjek je hodajuća masovna grobnica, kunem se. Jednom sam se izradio i rukovao se s njim, pa smo razmijenili nekoliko ugodnih rečenica. Borio sam se da sačuvam svijest i da se ne sručim na pod. Od tada ga pozdravljam samo sa sigurne udaljenosti – Žurim, kuha mi se grah. – i nikada ga ne zovem na grah. I sam sam pomalo opterećen time zadnjih godina. Često sebe uhvatim kako okrećem glavu od sagovornika, ako su mi blizu, jer sumnjam da mi dah nije prijatan. Mislim, nemam halitozu, bar se nadam, ali znam da mi ponekad dismr iz usta, djeca me na to opominju često. One imaju osjetljive nosiće (a htjele bi da cuku nabavimo). Međutim, sam ne mogu uvijek pouzdano ocijeniti kada je to slučaj, meni rijetko zasmeta vlastiti zadah. Crnjak mi je to, ako nekome prouzročim omanju toksičnu buru u nosnicama. Mislim da bi svako trebao ovako razmišljati, a ljudi svakako ne bi ni trebali razgovarati s drugima na udaljenosti manjoj od metar i pol, ako nisu bliski i jedni drugima ne mogu reći – Haj' operi zube svega ti. -
E sada treba nešto reći i o nečemu sasvim drugačijem...

18.12.2017.

Prosjak ateista

Pomozite dobri ljudi. Na taj način ćete popraviti svoju karmu, pri čemu je karma zapravo vaš otisak na svijet, ništa mistično niti natprirodno. Tako ćete jednostavno povećati broj ljudi koji vam žele dobro, a to je uvijek dobra stvar. Pomozite.
Udijelite, nije potrebno mnogo, pola marke, marka, koliko god možete odvojiti, 10 feninga.
Pomozite dobri ljudi, neka se okolnosti slože u vašu korist. Nadam se da ćete u sebi pronaći mudrosti, snage i širine da uživate u svemu dobrom što vas zadesi koliko god malo i beznačajno djelovalo, kao i da prebrodite nevolje i nesreću, kojih će nadam se biti što manje.
Smilujte se nesretniku, a dobro se hranite i dovoljno spavajte kako bi vas poslužilo zdravlje i svoje najmilije na to nagovarajte, pa da i oni svi dobro prođu.
Podarite jadniku koji se nije proslavio u životu, a vi u svom životu samo grabite naprijed i iskoristite svaki momenat, hrabro i plemenito. Život je samo jedan.
Podijelite dio svoje sreće, ako vas je život pripazio, budite suosjećajni. Nemojte oguglati na patnju drugih. Moja situacija je samo loša sreća, koja svakoga može zadesiti.
Ako slučajno ipak postoji, neka vas dragi Bog sačuva, ali samo ako mi date novca. Naprimjer, ako mi date 50 maraka, dabogda vam se sve želje ispunile. Ako mi pak date 30 feninga, neka vas bog sačuva od teške saobraćajne nesreće. Imam ja svoje platne razrede. Kažem dragi Bog jer je to radni izraz, tako se kaže, no to nikako da znači da će mi biti drag, ako se pokaže da postoji. Kako će mi biti drag neko ko mi je dodijelio ovaj pseći život i drži me u njemu.
Šta, krotki će naslijediti zemlju? Kada ba? Moje najbolje godine su prošle. Sve što želim je da lijepo proživim par decenija i da se tornjam. Ne interesuje me vječnost niti nagrada za propaćeni život u raju. To mi zvuči pravo naporno i dosadno. Daj mi sada paretina da ih protraćim na piće, konje i žene. Proš'o mi je voz da se razmnožavam, tako da djecu neću imati, te je samoživost sve što mi je preostalo.
Pomozite i hvala đe čuli đe ne čuli.

Tako je govorio Zaratustra danas sklupčan na kartonu, sav bijel od snježne mećave.

15.12.2017.

Bijes

FCC, iliti Federal Communications Commission je američka vladina agencija koja reguliše komunikacije. Zijeeev! FCC je donijela odluku da će ukinuti neutralnost Interneta (Net Neutrality). Zijeva li ti se sada? Naravno da da. Šta ti je neutralnost Interneta? Ne znam tačno šta sve to predstavlja, ali jedna od ključnih stavki ove neutralnosti je da operatori koji pružaju uslugu konekcije na Internet moraju podjednako tretirati sav sadržaj na Internetu, a to opet znači da moraju istom brzinom propuštati sadržaj kojeg ja postavim kao i sadržaj kojeg postavi Facebook. Da skratim, bez ovoga će internet provajderi imati slobodu da naplaćuju ekstra svima koji žele da se njihovi sadržaji prikazuju velikom brzinom, te će moći usporavati, pa čak i blokirati one koji im se ne sviđaju – ne plaćaju. Šta je zajedničko sljedećim sportovima: tenis, ping pong, skvoš, badminton? Čuo sam ja za ovo i ranije, ali sam se nadao da je John Oliver to sredio (koga zanima na Youtube upisati „John Oliver Net Neutrality“, postoji nekoliko priloga). Elem, nije sredio. Ovo također znači da će velike kompanije moći plaćati veće brzine, što će teško ići manjim kompanijama koje tek počinju sa svojim programom na Internetu. Čak i ako mališani uspiju plaćati dodatne naknade, provajderi će se sjetiti da uvedu platne razrede za brzu, hiper brzu, ultra brzu i hiper ultra brzu propusnost, tako da će uvijek postojati neko ko ne može platiti najveću brzinu, tj. samo rijetki će je moći platiti. Za obične korisnike Interneta koji tamo ne posluju, rizik je da će im provajderi određivati šta mogu pratiti.
Da li se nas u Evropi, tj. u BiH ovo uopšte tiče? Možemo li reći – Neka Amerikanci jedu govna, neće to kod nas? Volio bih da je tako, ali mrka kapa. Moj internet provajder je Telemach. Krajnji vlasnik Telemacha je američka investicijska kuća. Ne vidim zašto ne bi na nas primijenili ista pravila koja kod njih važe. Naš najjači adut je to što smo maleno, mikroskopsko tržište, pa nas možda potpuno zanemare i zaborave, te nas puste da imamo potpuno slobodan i neutralan Internet. Nadam se da mi neće Internet konekcija narednih dana misteriozno usporiti. Ma, neće, niko od utjecaja ovo ne čita. U svakom slučaju, naivno je misliti da problem sa Internetom može ostati izolovan i ograničen na Ameriku.
Šta se ovdje zaista dešava? Najveće komunikacijske tvrtke u Americi imaju interes za ukidanje neutralnosti Interneta i imaju jedan od najmoćnijih lobija u Vašingtonu. Zašto imaju interes za ovo? Zato što mogu ostvariti dodatne profite i učvrstiti svoju monopolističku poziciju. Najveća ironija je u tome da sve ovo rade sa borbenim krikom – Slobodno tržište!!! Pri tome još cinično tvrde da neće činiti ništa od onoga za šta su tako junački lobirali. Moj novi najveći neprijatelj na svijetu je Ajit Pai, predsjedavajući FCC-a, a nekadašnji advokat Verizon-a, jednog od komunikacijskih džinova u SAD (nije bankarski kartel jedini koji je svoje ljude postavio u američku vladu). Nisam načisto zbog čega me ova priča tako jako pogađa, niti zašto tačno mi je Pai tako mrzak, on je marioneta, instrument, ali kad mu vidim facu i poslušam priču, osjetim praiskonsku mržnju koja eruptira duboko iz crijeva i zagušuje mozak. Čak sam učinio nešto što nikada ne radim i postavio sliku u okviru posta. Vidi mu glave svega ti. I ovaj žvaljo je natakaren da nam truni kako je ovo odlično za biznis i narod, kako se trebamo radovati ovoj novoj deregulaciji. Evo koja je Trumpova svrha, da ovakve gadosti što lakše prođu. Izvinjavam se zbog velikih slova, ali moram nekako dočarati urlanje... SVE JE OČIGLEDNO DA NE MOŽE BITI OČIGLEDNIJE, ŠTA SE RADI I ZAŠTO!!! I OPET PROLAZI BEZ PROBLEMA. ŽVALJO IZAĐE PRED KAMERU, MLATARA GLAVOM I SERE SVIMA U USTA KAKO JE OVO ODGOVOR NA SVE NAŠE MOLITVE. IDI U PIČKU MATERINU ZNOJU SA BABUNOVIH MUDA, KREPAJ ISTE SEKUNDE GNJIDO ZARAŽENA SIFILISOM MARINIRANA U GONOREJI, PRDEŽU PREKO GOVNETA SA RIKOŠEOM OD HEMOROIDE. UMRI, UMRI, UMRI!!! Ako imaš familiju, ženu, djecu, ipak bih malo umjerenije... NEKA I ONI POCRKAJU, TAKO ŠTO ĆE TVOJ LEŠ OSTAVITI NA SUNCU 15 DANA, PA TE POJESTI I POTROVATI SE, ZAJEDNO SA SVIM TVOJIM PRIJATELJIMA KOJI ĆE SE U VELIKOM BROJU ODAZVATI NA GOZBU. ZATIM, NEKA RODBINA I PRIJATELJI NA ISTI NAČIN POSTUPE SA SVIM LEŠEVIMA SA OVE GOZBE DOK NIGDJE NIKOGA VIŠE NE BUDE KO JE NA BILO KOJI NAČIN POVEZAN SA TOBOM. To će nadam se odnijeti i veliki broj guzonja, tvojih gospodara.
Čovjek može podnijeti određenu dozu otrova, poslije čega se počinju javljati bolovi i plikovi. Šteta je samo što ćemo se svi valjati u svom gnoju kod kuće i bjesniti iznutra, a nećemo baš ništa poduzeti. Protesti i nezadovoljstvo, uglavnom na Twitteru, protiv ove odluke su mnogobrojni, ali u konačnici ništa ne znače, jer ne predstavljaju nikakvu pravu akciju. I premda smo sve ovo masno zaslužili, jer smo gnjide odvratne, ubijene u pojam, kukavne i bijedne, sebične i glupe, ipak se jalovi, impotentni bijes javlja, potpuno beskoristan i nepozvan, a jedini efekat mu je taloženje masti u koronarkama. Ovo je samo nova epizoda koncentracije moći i bogatstva, te kontrole masa, a svaka nova donosi novu dozu otrova koji se sve teže podnosi. To je, mislim, jedini razlog zašto sad na ovo ovoliko pizdim, jer ima i većih problema koji nisu proizveli ovakvu reakciju. Moram pod hitno naći posao i prestati gledati vijesti.

14.12.2017.

Info ratovi

Medijske kuće u Americi su u rasulu, ne znaju gdje su niti šta rade. Našli su se u veoma zanimljivoj situaciji. U teškom su sukobu sa predsjednikom SAD-a, koji ih konstantno naziva lažnjacima i prevarantima. Njihova reakcija je da Trumpa neselektivno napadaju svim snagama i na svim frontovima, pri čemu se često izlažu riziku daljeg gubitka već značajno poljuljanog povjerenja javnosti. Nije im lako, kako uravnotežiti izvještavanje o predsjedniku koji ih stalno napada i omalovažava, a koji uglavnom zaslužuje samo oštru kritiku i napad. Njihovo izvještavanje djeluje kao misija obaranja Trumpa po svaku cijenu, bez obzira na sve. Mediji se ne mogu više drugim temama posvetiti kako valja. Sve je u znaku Trumpa. Ovo uključuje kako novinske kuće poput CNN i ostalih, tako i komičare i političke satiriste od kojih dobijam većinu svojih vijesti. Napadi na Trumpa su toliko žestoki i beskompromisni, da čak ponekad postaju pretjerani i nepravedni, a najgora situacija u kojoj se objektivan posmatrač može pronaći u vezi sa Trumpom jeste da ga brani od napada koje vidi kao neprikladne. Tolika je opsesija medija Trumpom kao neprijateljem, da im nije dovoljno svo sranje koje on eksplicitno izbacuje iz ugnjile tikve koju zove glavom, već mu povremeno imputiraju gnusobe i napadaju ga za komentare koji očigledno nisu niti važni niti ozbiljni. Naprimjer, Trump je prije par dana preko Twittera napao senatorku Kirsten Gillibrand koja ga je pozivala da podnese ostavku zbog optužbi za seksualno zlostavljanje. Između ostalog Trump je rekao kako je ona u prošlosti njemu dolazila tražeći političke donacije i podršku, te da je bila spremna sve učiniti za njih. Mediji su ovo odmah shvatili kao da je Trump rekao „... i bila je spremna kleknuti na koljenja i obljubiti mi kitu za njih“. Svi znamo kakav je Trump smrduljak, te da postoji značajna vjerovatnoća da je on upravo to mislio, ali pored svih njegovih izričitih gafova i gadosti, zar je potrebno imputirati mu ono što nije izričito rekao, niti je upotrijebio naročito snažnu insinuaciju. I kako su mediji reagovali na to? Drvlje i kamenje, kao da je upotrijebio neki takav vulgaran, ženomrzački izraz. Ne mogu zamisliti veći poraz za novinare nego da ispadnu nepravedni prema Trumpu, jer to je upravo ono za šta ih Trump najviše optužuje, a koliko moraš pretjerati i nadodati da bi ovo postigao? Potpuno su nesposobni objektivno sagledavati efekte Trumpovih politika, zaslijepljeni odsjajem sa njegove per... šta li mu je već ono narandžasto na glavi. U životu fakat nikad nisam vidio narandžastije biće.
Jasno je da mediji i sami snose odgovornost za ovakvo stanje, zbog duge istorije služenja finansijskim interesima i zanemarivanje istine, pa ih je Trump i mogao dovesti u ovakvu situaciju. Najbolji primjer toga je, ironično, medijska kuća koja svim silama podržava Trumpa – Fox News. U toku Trumpove predsjedničke kampanje, Fox News se žestoko suprotstavljao Trumpu i njihovi reporteri su postavljali ozbiljno teška pitanja Trumpu. Međutim, odjednom se nešto promijenilo, dogodio se preokret i sada je Fox News Trumpov ratnik. Šta se dogodilo? Pa, u prilično kratkom vremenskom periodu, uprava Fox News-a je shvatila da se njihovo gledateljstvo u ogromnom postotku sastoji od Trumpovih pristaša. To su shvatili na osnovu velikog broja ljutitih poruka koje su im stizale u uredništvo, zbog napada na Trumpa. Ovo je ugrožavalo njihovu gledanost, reklame i zaradu, te su pod hitno promijenili pjesmu. Dakle, ovo je odličan primjer pada novinarstva pred dolarom.
Na drugoj strani RT, ili Russia Today, zlurado likuje i ujeda. Njihov recept je udarati po hipokriziji američkih medija i američkog društva uopšte, koje se predugo udara u prsa i ponosi svojom demokratijom i plemenitošću. RT igra perfidnu igricu i samo izvještava o Zapadu, te ponekad o drugim dijelovima svijeta. Ne znam da sam na ovom kanalu ikada vidio reportažu bilo koje vrste o zbivanjima u Rusiji i stanju ove države, čije ime ova medijska kuća nosi. Sigurno nisam nikada vidio kritiku Rusije i ruskog režima na ovoj televiziji. Kao da su prećutno objavili da u Rusiji vlada neka polu-diktatura, te da je to mnogo bolje od američkog licemjerja, pa se Rusijom nije potrebno baviti. Tamo je sve ok. Ova televizija se bavi i stvarnim novinarstvom, sa reportažama iz čitavog svijeta, izuzev Rusije, ali glavna joj je svrha pljuvati po američkom društvu, a naročito medijima. Zbog toga ih ne gledam kao bilo šta drugo osim protuteže američkim medijima, a sva njihova moraliziranja nikako ne shvatam ozbiljno. Ipak, drago mi je da postoje. Prikazuju neke dobre emisije, samo ih kao i ostale treba uzimati sa zrnom soli.
Amerika je prepuna alternativnih novinskih organizacija, koje se ponekad sastoje od par ljudi koji svoje emisije objavljuju na youtube-u. To što su alternativni i neovisni ne znači da im se treba bezrezervno vjerovati. Nikome se ne treba bezrezervno vjerovati, ako ništa drugo ono zbog neuhvatljivosti istine, ali ono što ove alternativne medije čini problematičnim jeste njihova pozadina i status - ko su, šta su i zašto postoje. Neki postoje samo zato da bi širili neku svoju ideologiju, a neki su zaista "fake news". Ne pridržavaju se nikakvih principa novinarstva, niti imaju bilo kakvu odgovornost. Mogu pričati šta god hoće. Prije ili kasnije, svi oni također postaju roblje dolara. Sve se vrti oko novca, oko gledanosti. Moraš biti uhranjen i uglađen da bi te iko ozbiljno shvatao i slušao šta imaš za reći, a oboje se postiže novcem. Samo bih se još pozabavio pitanjem istrage koju vodi specijalni istražitelj Robert Mueller o dosluhu između Trumpove kampanje i Rusije, tj. o ruskom uplitanju u američke izbore i američku demokratiju. Uz sav mogući prezir koji osjećam prema Trumpu, moram reći da je ova istraga i teorija dosluha čista smijurija. Sva ova šarada je zapravo samo pokušaj Amerike da nekako objasni i opravda činjenicu da je Trump postao predsjednik. „Nemoguće je da smo takvi kreteni, mora da se neko na zlokoban način umiješao u naše izbore i zaveo javnost. Ko drugi do Rusija, a Trump i njegova raja su bili u dosluhu s Rusijom.“ Možda Trump i jeste dobar prijatelj sa Putinom i ruskim oligarsima i možda su mu oni pružali neke oblike podrške, ali ružna činjenica ostaje da je američki narod svojom voljom, pri „zdravoj pameti“, izabrao ono frfljalo za predsjednika, bez ikakve izborne prevare. Ne zaboravimo da nije bilo nikakvog hakiranja izbornih mašina, niti prevara sa brojanjem glasova, bar niko tako nešto ne tvrdi. Dakle, rezultati izbora su jasni i valjani. Što se tiče propagande i kojekakvih utjecaja na javno mnijenje, o tome je smiješno pričati. Nikakvi blogovi ni facebook trolovi nisu mogli Trumpu pomoći koliko su mu pomogli mediji mitraljirajući ga pažnjom 24/7, te koliko je pomogao sam sebi koristeći ekstremizam i glupost ogromnog dijela američkog naroda. S druge strane, kada vidim onog Pence-a dok stoji iza Trumpa, onako nenaspavan, klima glavom kao da Trump rafalno sipa neviđene mudrosti i bezvremene, uzvišene istine, pomislim da je bolje da Trumpa posluži zdravlje, te da propadne ruska istraga. Trump je barem na otvorenom i donekle je zabavan, na bolestan način, za razliku od ninđe Pence-a, koji bi bogobojazno vodio istu otrovnu politiku.
I na kraju, šta je sa našim medijima? Sve je ok, dobri su. Ne, ozbiljno. Neozbiljno? Ma ni ne pratim ih.

07.12.2017.

Pravosuđe?

Čitam na Klixu članak o suđenju onom Sefiću što je autom ubio dvije djevojke. Lakrdija i šarada. U članku se opisuje kako advokati opstruiraju postupak, kasne ili se uopšte ne pojavljuju na pretresima, te kako Sefićeva rodbina i prijatelji zastrašuju i vrijeđaju svjedoke. Šta sve sudija u ovom postupku dozvoljava umjesto da čvrsto vodi ovaj predmet ka što bržem rješenju, jer jedino tako pravda može biti zadovoljena, a porodice stradalih djevojaka dobiti bar nekakvu zadovoljštinu. Ako se neko neprikladno ponaša na suđenju, sudac ga izbaci iz sudnice, ili ga kazni novčano, ili ga baci u tamnicu na par dana. Isto važi i za advokate. Ako kasniš ili luftaš sa suđenja, sudija te ošamari sa nepoštivanjem suda, što ponovo može značiti novčanu ili zatvorsku kaznu, pa te onda izuzme iz predmeta i na kraju ti oduzmu dozvolu da se baviš advokaturom, pa onda materi kasni na sarmu. Sud i sudija su institucija koja u društvu ima kritičan i nemjerljiv značaj, te moraju ulijevati poštovanje. Ne smije se papcima i banditima dozvoliti da od sudnice i sudskog postupka prave takvu splačinu. Sudija mora biti snažna, hrabra, poštena i motivirana osoba, sa dovoljno visokim IQ-om i poznavanjem zakona. Sudija ne smije biti slina koja je na štelu završila fakultet, nema pojma o pravu, a na sudu samo traži uhljebljenje sa kavijarom. Sudija također ne smije postati kriminalni um koji je lako podložan korupciji, ali to je teško unaprijed prepoznati i spriječiti. Neće lopina na razgovoru za poziciju sudije izjaviti kako će redovno i savjesno uzimati mito. U tri fine, lijepe pičke materine više!!! Postoje određene profesije koje su istinski pozivi i kojima ne može svako odgovoriti. Zahtijevaju velike ljudske kvalitete i talente, te su od ogromnog značaja za društvo. Sudije, doktori, generali, ovo su pozivi koji moraju biti rezervisani samo za najbolje i najsnažnije među nama. Ako takvih nema, ako ovo društvo nije u stanju da ih proizvede, onda jebi ga, daj šta daš, nismo bolje ni zaslužili, ali čak i mediokritet koji dođe na jednu od ovih ključnih pozicija u društvu mora biti svjestan gdje se nalazi i dati sve od sebe da taj posao obavlja najbolje što može. Fušeraj ti se može tolerisati ako radiš u trafici, pa fino nalijepiš „Vraćam se odmah“ na pendžerćić i nema te pola dana. Haj huj! Udri brigu na veselje.
Kao što se vidi, članak me je naveo na razmišljanje o našem pravosuđu, koje ću nadalje iznijeti ovdje u obliku nekoliko pitanja, premda su to komotno mogle biti i tvrdnje, jer sam sa nekim stvarima upoznat iz prve ili druge ruke. Idemo...
Da li je naše pravosuđe prepuno nesposobnjakovića, neznalica i lijenština?
Koliko sudaca ne rade svoj posao kako treba zbog straha, jer se ne osjećaju zaštićenim od nezadovoljnih stranaka? Da li su rezultati našeg pravosuđa katastrofalni? Jesu li katastrofalni u svim vrstama predmeta? U krivičnim predmetima, ko je odgovorniji za loše rezultate, sudije ili tužioci? Da li su mnogi suci korumpirani? Ima li ijedan zaista pošten? Uzimaju li novac od stranaka u postupcima kako bi presuđivali i postupali u njihovu korist? Koji su to, imena želim, spisak?
Jesu li sudije i advokati jarani i guzni haveri? Shvataju li suci da je advokat samo stranka u postupku, koja se eto stalno pojavljuje u sudu, ali i dalje samo stranka?
Možeš li ikoga pronaći ili telefonom dobiti u sudu poslije 14 sati? Jesu li iznenađeni oni što su sudijama i tužiocima dali visoke plate nadajući se da će tako spriječiti njihovu podložnost korupciji? I samo još jedno pitanje i dosta će biti za danas: Dokle će trajati ova zajebancija!?
Sva pitanja u gornjem tekstu su potpuno retorička, a svaka sličnost sa stvarnim osobama je optužujuća.

05.12.2017.

Biraj svoj otrov

Rat sam proveo u Sarajevu, ali to ne znači da sam upoznat sa svim imenima značajnih oficira u bilo kojoj od zaraćenih strana, niti da su mi poznati svi optuženi ili osuđeni za ratne zločine. Ta imena su provejavala u medijskim izvještajima godinama, a ja sam rijetko obraćao pažnju. E na ovoga sam sigurno obratio pažnju. Slobodan Praljak je bacio atomsku bombu, medijski gledajući, tako što je popio cijankalij u sudnici dok su mu izricali potvrđenu presudu, prema kojoj je trebao 20 godina provesti u zatvoru za ratne zločine. Nije mogao veći poklon podariti medijima, konačno nešto zanimljivije od salvi psovki u Haškom Tribunalu. Par dana ranije, Mladić je zauzeo veliki medijski prostor i doživio je presudu (doživotna), suprotno mojim predviđanjima, ali nije se očekivalo da će ova presuda šestorci, koja je uključivala Praljaka, u drugom stepenu imati još veći odjek. Ja naravno ne znam tačnu istinu o Slobodanu Praljaku, tj. ne znam da li je zaista zločinac. Kada bih pokušao istražiti ovo pitanje, jasno mi je da bih dobio gomilu često oprečnih informacija i samo bih na kraju ostao zbunjen. Mogu samo odlučiti u kojoj mjeri ću pokloniti povjerenju sudu u Hagu i odlučujem da hoću u značajnoj mjeri. To znači da nisam 100% uvjeren da Praljak jeste ratni zločinac i da zaslužuje izrečenu kaznu, ali bez uvjerljivih dokaza za suprotno, to je moje labilno mišljenje. Ovo ne treba shvatiti kao kršenje prezumpcije nevinosti, jer je čovjek dobio fer suđenje. Također se nikako ne slažem sa trubama na uzbunu u koje duvaju hrvatski političari u dvije zemlje tvrdeći da je ova presuda politizirana i zločin prema hrvatskom narodu. Premda njihova usta pozivaju na mirnoću i suzdržanost, telepatski se šalje poziv na pravedni gnjev i oluju, te na nacionalizam kroz pozive za ujedinjenje i koheziju hrvatskih stranaka. Naravno, kod ovakve kvalifikacije moram reći da su i srpski i bošnjački političari isti u tom pogledu. Svi na isti način pozivaju za zbijanje nacionalnih redova. Neće se brzo ovaj prostor, a ni svijet, osloboditi takvih gluposti i gadosti.
Međutim, nije bitno šta ja mislim. Ono što je bitno i zanimljivo jesu polarizirane reakcije na ovu i slične presude. Ovu situaciju čini jedinstvenom i bombastičnom drama u čijem centru je bočica sa otrovom, koja je daleko jače uzburkala strasti, no sve ostalo je potpuno isto. Čovjek je jednima ratni zločinac, dok je drugima heroj i borac za slobodu. Naravno da postoji objektivna istina, a ona uključuje i nečuvenu mogućnost da je bio oboje, no malo kome je istina zaista dostupna, a još je manji broj njih koji su joj zaista pogledali u oči i problem sagledavaju objektivno. Možda ni samom Praljaku nije bilo potpuno jasno gdje se tačno nalazi na skali između ratnog monstruma i pravičnog nacionalnog heroja. Rat je teško i zbunjujuće sranje. Bilo kako bilo, svjetina je podijeljena na meketave, uspaljenje ovce u dva suprotstavljena tora, koje istina zapravo mnogo ni ne zanima. Nekome je Praljakova zdravica dokaz da se radi o nedužnom i časnom oficiru dok je drugome to najjasniji mogući dokaz krivice. Možda su u pravu i srpski i hrvatski političari kada u ovakvim situacijama tvrde da ove presude ne doprinose pomirenju naroda. Kako bi mogle kada postoje ovako suprotstavljene kolektivne svijesti i kada se ista presuda u isto vrijeme posmatra kao pravda i kao teška nepravda. To međutim nikako ne znači da ne treba goniti i osuđivati ratne zločince. Da je bilo pobjednika u ovom ratu, pobjednik bi to činio, a pravičnost takvih gonjenja bi bila veoma upitna. No, ovdje to radi međunarodna zajednica kroz Sud u Hagu, koji je po meni dovoljno neovisna institucija i zbog toga sam spreman pokloniti mu povjerenje, koliko mi to vlastiti intelekt dopušta. U svakom slučaju, istinske zločince treba trpati iza rešetaka, makar milijarde bile uz njih. Ja sam pomalo barbarski nastrojen, pa bih čak bio i za smrtnu kaznu za izrazito teške zločine. Zašto bi mi bilo stalo da trunu u zatvoru? Samo mi je stalo da ih više nema. U tom smislu, ako je zaista zločinac, Praljak je odlično postupio uklanjajući se iz postojanja, a ako je nedužan, ovo je strašna tragedija, nepravda, ali i herojski čin koji bi trebao poslužiti kao inspiracija svim ljudima. Ko će mi reći koje je od ta dva?
Dalje, srpski i hrvatski političari bi htjeli da postoji isti broj ovakvih presuda izrečenih protiv bošnjačkih zločinaca. Neće im ni okrznuti um pomisao da taj nesklad u broju presuda odražava nesklad u količini počinjenih zločina. Ako neko ne prihvata činjenicu da je u ovom ratu bošnjačka strana dobila najviše batina, te da je počinila najmanje zločina, onda taj ima ozbiljne mentalne probleme. Nije to zato što su Bošnjaci plemenitiji i dobrodušniji od Hrvata i Srba, već zato što su se nalazili u najslabijoj poziciji i zato što su hrvatsku i srpsku stranu pomagale, da ne kažem da su njima upravljale, susjedne države, velike prijateljice Bosne i Hercegovine. Ako neko vjeruje zvaničnim izjavama Plenkovića, Vučića i sličnih likova, kako oni i njihove države podržavaju suverenitet Bosne i Hercegovine, kako oni poštuju tu državu, a zanemaruje rafale usputnih izjava koje na perfidan način podrivaju i nipodaštavaju BiH, te zanemaruju istoriju i odnose ovih država prema BiH, ponovo problemi mentalne prirode i preporučam CT glave. Svaki put kada se političari iz Hrvatske i Srbije postavljaju kao zaštitnici Hrvata i Srba koji žive u BiH i kada ih bezočno svojataju, oni govore da im ostali ljudi u BiH žele samo zlo od kojeg im nema drugog spasa, da ne mogu računati na pravdu i dostojanstvo u okviru BiH, te im govore da su teritorije u BiH gdje oni žive zapravo samo okupirane teritorije matičnih država Hrvatske i Srbije. Naravno, istu priču pripovijedaju i lokalni političari. Kako je ogroman dio stanovništva BiH za koje je ovo jedina istina, logičan je zaključak koji Dodik konstantno izvodi - da je BiH potpuno nefunkcionalna i neodrživa.
Možda je najbolje da se BiH raspadne, da se konačno razriješi ovaj čvor koji nas sve podavi. Moja politička platforma, koju kao Bošnjak sa zebnjom ovdje iznosim, već duže vrijeme glasi – neka se Republika Srpska ocijepi i neka ide gdje hoće, a Federaciju BiH priključiti Hrvatskoj, ne zato što volim Hrvate i Hrvatsku, a ne volim Srbe, Srbiju ili Republiku Srpsku. Ljubav i ostala pozitivna ili negativna osjećanja koja mogu gajiti prema ljudima, određujem isključivo na individualnoj osnovi. Ako formiram neke stavove prema grupama ljudi, to moraju biti male grupe, a stavovi moraju biti ograničeni na samo neke aspekte koji su zajednički za posmatranu grupu. Naprimjer, za jedan vaterpolo tim mogu zauzeti stav da su dobri plivači. Ne, moja platforma se zasniva isključivo na praktičnim i sebičnim razlozima i razmatranjima – Hrvatska mi se čini kao naprednija država, a neka sitna preostala bošnjačka država mi ne zvuči kao zemlja u kojoj bih želio živjeti. Možda bi ona bila super, bez ikakvih naznaka islamske radikalizacije ili još dubljeg legla korupcije i truleži, ali mrka kapa. Ne vjerujem da bi raspad BiH gurnuo bošnjački narod u uzvišeno i naprednije stanje svijesti, pa bismo mi ovdje uspostavili Šangri-La i onda bismo plazili jezik Mostaru i Banjaluci... ma šta, Zagrebu i Beogradu. Meni trebaju Srbi i Hrvati (i ostali) ovdje. Još kad bismo mogli skinuti takve etikete sa sebe. Ja sam i jugo-nostalgičar, premda je to za mnoge pogrdna riječ, jer za njih Jugoslavija samo označava tiraniju komunističkih monstruma. Jugo-nostalgičar sam u smislu da želim širiti broj i vrste ljudi sa kojima mogu biti prijatelj ili poznanik i želim da je najbliži granični prelaz što dalje od mene. Ja bih sigurno bio i rimo-nostalgičar da sam svjedočio padu Rimskog Carstva, ne zato što su Jugoslavija i Rim bili idealne tvorevine, već zato što je nakon njih nastupio čabar teški. U redu, ne bih dimenzije problema koje mi imamo na balkanu baš poredio sa mračnim Srednjim vijekom, ali ima i kod nas fine tmine.
Kada stručnjaci, obično Bošnjaci, trube o vjekovnom zajedničkom životu, promovirajući ideju Bosne i Hercegovine, pokušavaju taj suživot prikazati kao nešto predivno u kojem su se narodi samo ljubili i mazili gdje god stignu jedni druge. Nažalost, istina je često bila suprotna i stranice istorije su pune progona, tamanjenja i ugnjetavanja. Meni se čini da nam je Tito najbliže stvarnosti doveo taj ideal skladnog suživota kroz poziv na bratstvo i jedinstvo, ali se pokazalo da je sve bilo nazor i koncept je propao kao i jugoslovenski socijalizam. Dakle, osnove za netrpeljivost među narodima svakako postoje i zato ne treba istoriju servirati kao inspiraciju za mirenje i suživot. Istoriju treba poznavati i proučavati, barem koliko je to moguće jer je to nauka katastrofalno podložna iskrivljivanju i lažiranju, ali kao ideje vodilje za život, a posebice suživot grupa koje se po nekim značajnim obilježjima razlikuju, za to trebaju poslužiti savremena razmišljanja o moralu, civilizaciji i čovjeku. Trebamo odbaciti i iza sebe ostaviti primitivne, plemenske stavove i nagone... Sada već trabunjam utopijski, te ću se zaustaviti. Ko bolan da napusti plemensko stanje uma. Da sam još malo nastavio, počeo bih trućati o ljudskoj prirodi, a zatim neizbježno o smislu i porijeklu postojanja. Bježi ba!
Kada se radi o narodima, igrom slučaja sam pripadnik jednog, ali nijedan narod ne volim niti mrzim više od drugih. Debilno mi je na taj način razmišljati. Ljudskoj vrsti se divim, ali ujedno sve ljude podjednako prezirem.


Stariji postovi

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 10/2020 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
32017

Powered by Blogger.ba