To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

08.05.2018.

Neću da putujem

Tokom godina su mi ogadili putovanja. Najviše su to učinile vize, a zatim granični prelazi, aerodromska sigurnost, avionske kompanije, online agencije za prodaju avionskih karata, zagubljeni prtljag, turbulencije, rupe na cesti, automobilske kolone i zastoji, saobraćajne nesreće. Zadnja u nizu gadosti je pravilo da pasoš mora važiti najmanje još tri mjeseca od datuma povratka u svoju zemlju da bi neko mogao ući u zemlje Evropske unije. Naša zemlja je odmah ponosno Evropskoj uniji i svima ostalima uzvratila udarac, te recipročno uvela isto pravilo za ulazak u ovaj naš prčvajz. Debilna pravila ljudima uništavaju odmore, a većina nas živi za tih par sedmica u godini kada pobjegnemo od redovnih mizerija i zagotivimo se turističkim putovanjem.
Neću više da putujem. Suzit ću svoj svijet. Ovo u šta sada gledam je moj prozor u svijet – kompjuterski ekran. Doživljaj nije potpun, ali nema nikakvih gnjavaža koje putovanja uključuju i mogu doseći svaki kutak planete. Sa napretkom kompjuterske tehnologije i virtuelne stvarnosti, uskoro će iskustva virtuelnih putovanja biti itekako stvarna i upečatljiva, kao i mnogo praktičnija. Možda želim provesti samo nekoliko sati na plaži u toku par dana, ali ako već sjedam u auto i idem na put, onda moram ostati bar sedam dana. U virtuelnoj stvarnosti, ne samo da mogu odmah dobiti iskustvo uživanja na plaži onoliko koliko mi treba, već mogu i odlučiti kakva i koja će to biti plaža, kao i ko će biti na plaži sa mnom. Nema gužve, mirišu masline i kokosi, temperatura zraka i mora je idealna, povjetarac je savršen, društvo probrano, koktel savršen. Kako bih odjebao Morpheusa i njegove pilule i još bih ga poslao u tri fine, lijepe. Čuj izaći iz Matrixa?! Samo prokletinja može biti protiv Matrixa imajući sve informacije na raspolaganju, a šupak Morpheus nije otkrio sve informacije prije nego što je ponudio izbor pilule. Morpheus kaže: - Nažalost nikome se ne može reći šta je to Matrix. Svako to mora doživjeti. – ili tako nešto. Čuj mu šuplje?! Zašto se ne bi moglo sopštiti šta je Matrix. Sam koncept i nije tako komplikovan i može se detaljno objasniti za pola sata. Evo čitavoj planeti je rečeno kroz film šta je Matrix i svi su shvatili, te su sposobni donijeti odluku kada bi im neko ponudio izbor: ostati u Matrixu, ili izaći u opustošeni „stvarni“ svijet. Naravno, postoji problem nevjerice. Nije lako samo pričom uvjeriti čovjeka da zaista živi u Matrixu i da van toga postoji neki „stvaran“ svijet. No to nije ni bitno, jer i ako ne vjerujem u takvu priču, i dalje mogu donijeti odluku da li bih ostao ili izašao iz Matrixa kada mi opišeš kakav je taj „stvarni“ svijet. Koristim navodnike za stvarnost kako bih naglasio kako mi možda i živimo u nekoj vrsti Matrixa. Ozbiljni naučnici – fizičari kontempliraju ovu mogućnost. Život i stvarnost vjerovatno i jesu samo san – čiji još ne znamo, ali dostignuća moderne nauke sve više ukazuju na takav zaključak – da ništa zaista ne postoji, već samo postoji informacija da tu nešto ima. Dakle, stvaranjem potpuno realistične virtuelne stvarnosti, mi ćemo sanjati vlastiti san. Film Matrix prikazuje kao apokalipsu i distopiju ono čemu zapravo trebamo težiti, nešto što bi prirodno bio cilj čovječanstva – da se zavalimo u bolji svijet koji ćemo sami osmisliti, a da mašine opslužuju i održavaju taj svijet i njegovu infrastrukturu. Dakle, Morpheus i njegova raja su obični teroristi i govnari i sve ih treba pohapsit. Inače, mene više nigdje neka ne zovu ako je dalje od obližnjih planina i Neuma. Možda je cesta preko Svitave katastrofa, ali kada se kilometrima mjeri kolona na Doljanima, Svitava je valjana opcija.

24.04.2018.

Opet policija

Zašto postoji policija u ovoj zemlji? Iz istog razloga iz kojeg domaćinstvo u kojem niko ne kuha ima kuhinju. To je jednostavno nešto što treba postojati u jednom stanu, bez obzira da li služi originalnoj svrsi. Isto tako, država treba imati policiju, bez obzira da li ona služi svojoj originalnoj svrsi. Dobro, nećemo se lagati, originalna svrha policije nije ona deklarativna - zaštita građana i služenje građanima, već je to zaštita društvenog poretka i vladajućih struktura, ali nećemo sada o tome i držat ću se deklarativne svrhe. Kada nešto kažeš, ocjenjujem te na osnovu toga šta si rekao, a ne šta si mislio, i ako se pokaže da nisi mislio to što si rekao, ocjenjujem te kao lažova, petljanca i prevaranta. Dakle svrha policije je pružanje zaštite stanovništvu, a u boljim društvima policija ovu svrhu i ispunjava u značajnoj mjeri, no kod nas je ta mjera mikroskopska.
Zašto se ponovo bavim pitanjem policije? Zbog jutrošnjeg kontakta. Radio sam sinoć do dva sata poslije pola noći, pa mi je trebalo produženo spavanje jutros. Na moju žalost, alarm u nekom od „poslovnih“ prostora (šatro poslovni - sve same kafane, kladionice, frizerski saloni i trafike) u mojoj zgradi odlučio je da se oglasi oko 6 sati. Ovi alarmi su rak društva. Možda u 5% posto slučajeva zaista sprječavaju zločin, ali u 95% slučajeva samo uznemiravaju i teroriziraju obližnje stanovništvo. Ova statistika nije dovoljna da opravda njihovo korištenje na ovaj način. Alarm koji zaštitarskoj agenciji dojavljuje pokušaj provale u bilo kakav prostor je ok, ali to može biti tihi alarm koji samo dežurnom zaštitaru blinka na ekranu, a susjedi mirno spavaju. Međutim, zaštitarske agencije (ako su oni jedini koji ugrađuju ove alarme) često ugrađuju alarme na trafike i prodavnice maski za telefone, dakle potpuno nebitne objekte koje bi obijali samo zadnji kokošari i bijednici među kriminalcima. Ovi alarmi samo vrište, a ništa ne dojavljuju zaštitarima ili policiji, koji bi nešto učinili po pitanju potencijalne provale. Vrište okolnim stanarima koji spavaju i koji svakako ništa neće učiniti po pitanju alarma. Ono što bi mogli učiniti je pozvati policiju. Jutrošnji alarm je verglao do 8 sati, kada sam odlučio da pozovem policiju. Pripremio sam jedno pitanje za njih: - Šta jedan građanin treba da čini kada se ovako uključi alarm i ne da spavati satima, a niko se ne pojavljuje da ispita šta se dešava niti da ga ugasi? – Evo države u kojoj živimo: objasnio sam policajcu sa druge strane telefonske linije o čemu se radi, kako sam dokasno radio i kako mi sada to sranje burgija kroz mozak i ne da spavati. Standardno, obraćam se policiji da radi ono što joj je deklarativno posao – da štiti javni red i mir. Kaže on kako mogu poslati patrolu da vide šta je, ali oni nisu za to nadležni, oni ne postavljaju alarme, za to su zadužene zaštitarske agencije koje ih postavljaju i tako dalje, našao bi on milion objašnjenja zašto to nema veze s njima da mu daš vremena. Ja mu objašnjavam kako ja nemam broj zaštitarske agencije koja je postavila dotični alarm, već ja imam broj policije, ali ne dopire njemu do mozga šta to znači i dalje mi truni gluposti koje ilustriraju kako ovo nije njihov problem. I onda, dolazimo do onog mog pripremljenog pitanja – Šta bi trebalo da jedan građanin čini u ovakvoj situaciji? – Govnar iz govnarske institucije, u govnarskoj zemlji, prepunoj govnara, ovako mi odgovara: - A ništa prijatelju, trpi, pokrij se jastukom po glavi. – !!! Nasmijao sam se kiselo umjesto da iz punih pluća pustim da provali bujica najmasnijih psovki i uvreda, te da mu objasnim koja je on kretenčina i kako ću se ubuduće laćati merdevina i čekića kada treba umiriti podivljali alarm, a neka onda oni dolaze da me hapse, Mjolnir ih čeka, sve ću ih povaljat'. Ali ne, samo sam još malo na kulturan način izrazio svoju frustraciju i nagovijestio da njegov odgovor nije zadovoljavajući, te se pozdravio kao da sam u najmanju ruku napola zadovoljan pruženom uslugom.
Ne mogu više, ne podnosim društvo i ne podnosim sebe u njemu. Osjećam potrebu za stalnim intervencijama, sukobima i korekcijama, a nemam snage i hrabrosti ni za sitnije među njima. Evo jučer, ide papčina ispred mene i baca neku kesicu na pločnik, a ja mu ništa nisam rekao. Gori sam ja od njega, naserem mi se u usta!!! On barem postupa u skladu sa svojim uvjerenjima – uvjeren je da neko drugi treba čistiti iza njega. Uvjeren je da on nije dužan da se dekomodira i ulaže napor u traženje kante za smeće. I konačno, uvjeren je da ga zaboli za okoliš. A ja, imam suprotna uvjerenja, ali dopuštam da njegova vladaju i ne reagujem. Ništa mi ne pomaže što uopšte nisam najveća slina među nama, već sam neki prosjek. Od toga mi je još gore. Da sam samo ja takav usranko, samo bih sebe prezirao i o sebi brinuo, a ovako je problem daleko veći. Želim samo odati priznanje osobama koje neće šutke tolerisati ljudske psine, a takvih ima. Izgledaju nam kao čudaci i gnjavatori, naravno, jer odskaču od bijedne norme i niskih standarda koji vladaju u društvu. Jednom sam se vraćao sa prijateljem s posla i on ispušivši cigaretu naravno baci opušak na ulicu. Priđe nam neka nepoznata žena i ljubaznim glasom bez nekih teških riječi opomenu ovog mog prijatelja. Bilo nam je neugodno i nismo osjećali prijateljska osjećanja prema njoj, čak i ja koji nisam ništa bacio, ali ga nisam kritikovao, a zajedno smo hodali, te sam nekako bio njegov saučesnik, pa sam se i sam osjećao napadnutim. Kada neko proizvede nelagodu u tebi, koliko god zasluženu, prirodna reakcija je da osjećaš animozitet pa čak i neprijateljstvo prema toj osobi. Da je ova žena nekim slučajem bila agresivna prema mom prijatelju, on se vjerovatno ne bi zamislio nad svojim nedjelom već bi odgovorio agresijom. Ovako je samo nešto nespretno promrmljao da je se otarasi, a ni ona nije insistirala na daljoj komunikaciji. Rekla je svoje i produžila dalje. Bila je to dobra i odmjerena reakcija na ružan postupak, kojeg je odbila prešutjeti i nije je pokolebalo to što ulazi u potencijalni sukob i što izaziva odbojna osjećanja prema sebi. Svaka joj čast i potrebno nam je više takvih. Također pozdravljam moju nekadašnju komšinicu iz zgrade preko puta, koja me je kao još nedovoljno vaspitanog dječaka naružila kada sam kroz prozor bacio koru od banane. Nakon njene kratke ljutite tirade, samo sam klimnuo glavom i zatvorio prozor. Više nikada nisam ništa slično napravio. Ovakva vrsta sramoćenja je dobro utjecala na mene. Ne trebam posebno isticati da u tom trenutku nisam osjećao ljubav prema njoj, premda inače jesam – pravo dobra riba je bila i mnogo puta sam masturbirao misleći na nju. Dakle, višestruko mi je valjala, malo me je vaspitala i učinila boljim čovjekom, a veliko zadovoljstvo mi je prouzročila.
Slušajte, neću se više javljati po ovom i sličnim pitanjima dok se ne počnem sukobljavati s ljudima na redovnoj osnovi. Nema se šta više reći do tada. Volio bih da ćete čitati na Klixu o meni uskoro kao o nekom ludaku, društvenom ratniku, osvetniku koji maltretira narod za svaku sitnicu, ali nećete. No, počnimo sa malim koracima – da ovdje čitate o mojim malim podvizima.
Evo već prvog: Izašao sam jutros da kupim hljeb u pekari i krenem prema svom haustoru, a ispred mene nekakav krupan, tamnoputi cvikeraš u crnom odijelu bez kravate, 50-ih godina, ide sa ženom koja iznenađujuće liči na njega, samo što nije tamnoputa i znatno je sitnija. I ona nosi cvike, glava im je nekako istog oblika, kao i faca, a ona još kratko ošišana pa im je i frizura ista. Inače ne bih ovo dvoje ni pogledao dovoljno dugo da zamijetim njihov izgled da nisam primijetio kako papak baca na pločnik fiskalni račun iz Binga. Moja prva reakcija je bila čiraška i kukavička – uzrujao sam se i ustručavao da bilo šta učinim. Međutim, natjerao sam se na mini podvig (mali koraci, polako). Brzo sam podigao račun i prišao papundeku, dotakao ga po ramenu: - Oprostite. -
Okrenuo se prema meni sa upitnim izrazom lica.
- Ispalo vam je ovo. Vidim da je to račun, bijeli sa crnom štampom. – trudim se biti čudan i uvrnut i zbuniti ovog hajvana. Pružam mu papirić.
On ga uzima, okreće se i bez riječi nastavlja hodati sa ženom. Pratim ih pogledom i nakon nekoliko koraka, opet ga baca na pločnik. Zalijećem se i ponovo podižem papir, ali sada sa udaljenosti vičem za njima: - Gospodine, ponovo vam je ispao račun! Pazite malo pobogu! Izgubit ćete ga zauvijek. -
Kratko su se osvrnuli i ponovo nastavili hodati nešto mrmljajući jedno drugom.
- Gospodine! – ponovo vičem hodajući za njima na distanci, - Mogu li ja uzeti ovaj račun? Čini mi se da ga vi uopšte ne želite. Gospodine!
Ovaj put se okreće da mi nešto kaže: - Šta ho'š ti?! –
- Hoću ovaj račun. Ako za njega ne nađem nikakvu praktičnu namjenu, a prilično sam siguran da neću, onda ću ga baciti u kantu i sebi priuštiti zadovoljstvo što sam ispravio štetu koju je papčina nanio društvu. To će mi mnogo značiti. Dakle? Može li? Šta kažete? -
- Bježi tamo budalo! – prosiktao je i poveo gospođu dalje.
Nisam mogao više održavati ovu šaradu. Moji nervi su bili u hiper pogonu i gubio sam smirenost, pa nisam dalje pratio ovaj par. Samo sam viknuo za njima dok su se udaljavali: - Hvala! Ne brinite ništa! Ja ću se pobrinuti za ovo smeće koje bacate po ulici kao kakva stoka nevaspitana! -
Okrenuše se još jednom neodlučno, okolo su ljudi počeli primjećivati da se nešto čudno dešava. Sirovina je očigledno kontemplirao neku akciju. Ljubazno sam im mahnuo sa osmjehom. Ipak produžiše dalje. Ja sam otišao do najbliže kante za otpatke i bacio papirić, te otišao kući generalno se dobro osjećajući, ali uz pristojnu dozu stresa zbog izlaganja sukobu i pravljenja mini spektakla u javnosti. Nadam se da je onom paru ovo iskustvo bilo dovoljno traumatično da će se svaki sljedeći put kada budu htjeli bacati smeće po ulici barem osvrnuti da provjere jesam li ja tu negdje.
Gdje nestade policija?

18.04.2018.

Povratak svjetlosti

Sjećam se rata još uvijek. Sjećanja je izblijedjelo i nekih stvari se sjećam više teoretski nego kao nekih upečatljivih doživljaja sa snažnim emocijama, no još su sa mnom. Sjećam se hodanja kroz grad noću. Tama je bila skoro potpuna u oblačnim noćima bez mjeseca i zvijezda. Jedini fotoni su dolazili sa prozora okolnih zgrada osvjetljenih svijećama i kandilima. Ljudi su često upadali u šahtove. Poklopac od šahta je imao višestruke upotrebe – kao ploča za pancirni prsluk (ne mogu da ne poginem od smijeha pri pomisli na Omara kojeg dva šaht poklopca mlataraju dok trči u sendviču između njih u „panciru“), kao sirovina za ono malo jada od ratne, vojne industrije i kao sredstvo za lomljenje noge kada se treba izvući iz vojske. Za ovo zadnje su se i druge stvari koristile, kao TA peći i slično, ali šaht je bio daleko najbolji. Posljedica je naravno da su mnogi šahtovi bili bez poklopca. Postojale su i druge zamke za noćne hodače u gradu – grbe, krateri od granata i druge vrste rupa, šuta i različite vrste otpada. Samo su ninđe sa istančanim haregeijem mogli bez problema hoditi ulicama Sarajeva noću. Ostali su, zapinjali, padali, lomili se i psovali.
I druge aktivnosti smo morali usavršavati u tami. Naprimjer, nećeš svaki put nositi svijeću ili kandilo kada ideš u WC. Lijepo je rekao jedan neznani junak: - Kažu da je rat životna škola. Jedino što sam ja naučio u ratu je da pišam u mraku. – Rijetko je izgovorena veća istina. I sam sam bio takav stručnjak, ni kap nije išla izvan WC šolje. Neki su majstori i čitali u potpunom mraku. Meni to nije polazilo za rukom, jebi ga. Meni je trebalo kandilo. Život u ratu je imao kvalitet koji mi nemamo zbog ovih televizora, telefona i kompjutera. Kada padne noć, porodica ili prijatelji se okupe oko kandila (i peći ako je zima) i ono što im je na raspolaganju da ubiju vrijeme jeste čitanje, razgovor i druge društvene aktivnosti poput igranja šaha, karata ili Rizika. Najbolje sam upoznao svoje roditelje u ratu. Danas, nije da ne razgovaram sa svojom ženom i djecom, pričamo mi nekada i održavamo porodične sastanke, ali u većini slučajeva kada otrgnem pogled sa nekog od ekrana u kući, vidim njih kako bulje u neke od tih ekrana. Prokletinje nude previše sadržaja da bismo ih ignorisali i većinu vremena provodili razgovarajući i družeći se. Pa ja sada i knjige čitam sa ekrana, uglavnom.
Nekoliko godina poslije rata, sjedimo jednom neka moja raja i moj rođak Sudo i prisjećamo se provala iz ratnog perioda i valjamo se od smijeha. Kaže Sudo: - Joj, u tom ratu samo fine šege. – Povaljasmo se mi dodatno tada. Ona stara izreka za svaku nevolju: - Ko zna zašto je to dobro? – stvarno ima smisla. Nešto dobro stvarno možeš naći u najvećoj nevolji, čega možda nema u lijepom, lagodnom životu. Pričam ja neki dan sa svojom sestrom o ratu, koja tada nije bila u Sarajevu. Ona, kao i mnogi drugi ljudi koji nisu osjetili rat, osjeća kako je propustila nešto, neku veliku istinu, neki ključni uvid u stvarnost, jer kada joj ja pričam o ljudskoj prirodi i njenim negativnim aspektima, njoj se čini da sam ove poglede ekskluzivno stekao u ratu kada sam svjedočio najgorim ljudskim otklonima. Objašnjavam joj da u ratu ljudi nisu hodali Zemljom povampireni, i da je nama sve djelovalo normalno, kada smo se jednom navikli na izvanredne okolnosti i prisutniju smrt. Dobri ljudi su bili dobri, šupci su bili šupci. Ništa što nećeš naći u prosječnoj firmi ili široj porodici bilo kada. Granate i meci su djelovali kao gromovi i zemljotresi, kao sila prirode. A gdje je moja sestra bila dok smo mi patili u ratu? Bila je sama u tuđem svijetu, pokušavajući da sklepa neki život među ljudima koje lagano zaboli za nju, bez mogućnosti povratka kući i konstantno do mučnine zabrinuta za jedine ljude na planeti koje voli i koji vole nju. Sada živi u ljepšem svijetu, jer je u uređenijoj zemlji, ima svoju porodicu i stvorila je sebi lijep život, ali nisam siguran da je njoj u tom ratnom periodu bilo bolje nego meni, a siguran sam da je vidjela svaki aspekt ljudske prirode kao i ja.
Završio se rat. Čuo sam da je u Titovoj ulici proradila ulična rasvjeta. Odmah sam to morao vidjeti. Uputio sam se sa Amelom da vidimo to čudo. Kažu da se negativna, traumatična iskustva najsnažnije urezuju u pamćenje, ali ovo tome protivriječi. Ovo je jedno od mojih najsnažnijih sjećanja iz tog čitavog perioda. Teško mogu opisati moje ushićenje i sreću, moje oduševljenje i radost, kada smo sa mračne Đure Đakovića (Alipašine danas) izašli na osvijetljenu Titovu kod Higijenskog zavoda. Ulica okupana uličnom rasvjetom. Jedini prizor koji bi se mogao mjeriti s tim u mom umu je kada izbiješ na more kod Opuzena ili gdje već. Čista divota koja se razlijeva po tijelu i sve što možeš je uživati što si tu, živ na tom mjestu i vremenu.
Odoh pravit' ručak.

15.04.2018.

Sav taj džez

Nije problem što postoje ratovi. Rat je plemenita aktivnost masovne pljačke. Smatramo da smo jači od vas i okušat ćemo se u igri dominacije. Ako se suprotstavite udarit ćemo vas daleko surovije nego da nam se prostrete pred nogama i zakunete na vjernost i služenje. Ako ispadne da ste vi jači i pobijedite nas, najebali smo, jebi ga, imajte milosti.
Nisu problem ni bolesti. Suzbili smo većinu, ali one će uvijek postojati. To je način života, to jeste život. Svi smo mi nečija bolest. Čim je život naučio, a to je bilo rano u njegovom razvoju, da se hrani drugim životom umjesto da iz okoline uzima energiju i hranjive organske materije, postao je dominantno bolest.
Nisu problem ni uragani, zemljotresi, cunamiji i vulkani. Mora planeta malo podrigivati i češati se. Mi tu ništa ne možemo, izuzev da pazimo gdje se nastanjujemo i da osluškujemo seizmička šaputanja.
Nije problem ni u budalastim vjerovanjima, zabludama, religijama i različitim sistemima vrijednosti. Nekada sam snažno vjerovao kako svako na planeti treba biti naučnik, imati um koji istinu stavlja na prvo mjesto na ljestvici vrijednosti i traži je hrabro i neumoljivo. Vjerovao sam da bi svako treba prepoznavati zablude i odbacivati ih, te najveću sreću nalaziti upravo u tome. I dalje to vjerujem za sebe. Sa tog puta ja više ne mogu sići, ali nisam više siguran da bi svako tako trebao živjeti. Mi smo bića za koje istina može biti pogubna, može nas fatalno nagrditi. Možda zablude, pričice i bajke koje ljudi sebi pričaju proizvode snažniju i bolju strukturu života. Dakle, ne govorim ja samo o tome kako je čovjek sretniji kada se k'o bubreg u loju obloži zabludama, već i da njegov život može biti na druge načine kvalitetniji i da može dati veći i bolji doprinos čovječanstvu. S druge strane, istina te može lišiti bilo kakvog životnog motiva, jer krajnja istina bi lako mogla biti NIŠTA! Ne vidim ni kako bi mogla biti nešto drugo. Ako joj se imalo približiš, ako je samo nanjušiš to može biti pogubno. 1953. godine, Ray Bradbury je objavio roman pod nazivom „Fahrenheit 451“. Ovo je temperatura na kojoj papir počinje da gori. Ovo spominjem jer se priprema istoimeni film čiji trailer sam pogledao i dvije rečenice iz filma su zazvonile u mojoj glavi. Prije toga samo da kratko opišem o čemu se radi u priči. U distopijskoj budućnosti vatrogasci su vatropalci - spaljuju knjige, jer knjige izazivaju disidentne ideje i remete univerzalni um koji je postignut, dakle Orvelovska furka, dovoljno rečeno i nije bitno jer će film možda biti loš, no one dvije rečenice su sljedeće: 1) „Nismo rođeni jednaki. Vatra nas mora učiniti jednakim, i onda možemo biti sretni.“ – vatra kojom spaljuju knjige. Jednakost i sreća, čini nam se da ih želimo. Da, želimo ih, ali samo umjereno, u malim dozama. Apsolutna jednakost i sreća bile bi čisti horor i potpuno nepraktične; i 2) Pruža mu neku knjigu (Kafkinu) i kaže: „Čitaj ... Želiš li znati šta je u ovim knjigama? ... Ludilo.“ Tačno je to, nemir veliki i nesreća vrebaju u knjigama, ali tako je sa svim ljudskim iskustvima, ako ih u potpunosti gustiramo. Istina može biti/izazvati ludilo, jer nismo sazdani za istinu. Ali sve nam je potrebno, čitav bućkuriš istina i zabluda, sreće i patnje, želje i odbojnosti, imanja i nemanja, suosjećanja i dominacije da bismo opstali, da bismo imali igru koja je zanimljiva i vrijedna igranja, a da pri tome zadržimo vlastitu svijest i individualnost. Vjerovatno nikada nećemo reći da je sve u redu na svijetu i u životu, ali to je ok. Ne valja da sve bude dobro. Sve će biti u redu kad umrem, kada sve postane ništa.
U čemu onda jeste problem? Problem je u sitnim stvarima na nivou pojedinca, tamo gdje svi možemo nešto učiniti. Moramo se žrtvovati, bilo čitavog sebe ili stvari koje su nam bitne. Kada vidim stoku kako baca smeće i opuške po ulici, ili krmka koji žnjapa košpe u kinu ili pozorištu i razbacuje ljuspe oko sebe praveći oreol oko svojih papaka, moram žrtvovati dio svog mira, nešto živaca, pa i zdravlje ako je u pitanju mrga koji bi me mogao namarati, i reći papanu: - Hej majmune! Da ti rudimentu, ne prljaj što nećeš sam očistiti!!! – Ako je taj majmun zapravo gorila, a baš nisam raspoložen da popijem mare, bjeeeež. Svaki put to moram učiniti, barem kada znam da sam u pravu kao u ovom primjeru. Nekada nisi siguran šta se dešava. Ako vidim da dvojica tuku jednog čovjeka, šta ja znam, možda im je silovao sestru i možda ga sasvim zasluženo mlave, te bih im se trebao pridružiti, a ne skakati u odbranu monstruma. Mnogo je situacija kada ne znamo šta se dešava i šta je ispravno, ali ima ih također mnogo kada je sve kristalno jasno i bistro, kao voda u planinskim jezercima nadomak Trebinja, gdje nas je otac jednom davno odveo na izlet, i u kojima smo neizmjerno uživali dok nisu došli maloumnici naoružani šamponima. Tada moramo djelovati, jer ako ne reagujem kada vidim da neko pravi objektivne svinjarije u javnosti i tako se sere na čitavu zajednicu, tada ja jedem njegova govna, odmah, dok se još puše neohlađena. Odvratno, reći ćete. Pa naravno da je odvratno, zato to i govorim, ali izgleda da nam je ideja sukoba još odvratnija i strašnija. Strah pogani vlada nama. Poboljšava nam šanse za opstanak, ali pravi povraćotinu od naših života. Drugačije ne mogu objasniti zašto svakome ko baci opušak pored klupe u parku na kojoj sjedi ne opsujem majku i ne sručim šamarčinu na đon obraz. Možda ćete reći da nije u pitanju strah, već nije vrijedno ulaziti u sukobe s ljudima zbog takvih sitnica, ali šta je strah nego podsvjesna procjena vrijedi li se izložiti bilo kakvoj opasnosti. S druge strane, govno je govno, koje god veličine bilo. Ne postoje sitnice kada se radi o govnima. Neko drugi možda ne čini ništa jer je isti takav, stoka i štetočina. Odvratno je prići klupama u parku, da ne govorim o sjedenju. KJKP RAD ne može osvojiti što stoka isprlja ni da udvostruči broj radnika.
Hrabrost je izuzetak, a strah je pravilo. Svi živimo u konstantnom strahu, a čudesno je kakvim strahotama smo spremni podvrgnuti se i kakve strahote činiti iz straha. Naprimjer, ropstva nikada ne bi moglo biti bez straha, holokaust bi se mogao desiti, ali bi bio veoma drugačiji. Strah bi bio ok kada bi pored opstanka za ravnopravan cilj imao i kvalitet života, kako god ga mi definisali. Nažalost, vrijednosti kvaliteta života slabo dopiru do jedne tako bazične emocije, bilo da je priguše ili pojačaju. U stvari, mogu je pojačati, nažalost, a teško prigušiti. Strah je naš prijatelj i najveći neprijatelj. Kada bi se samo ograničio na to da me je strah izvaditi vrelu tepsiju iz rerne, ili kada bi se dao lakše poraziti kada treba, bio bi mi dobar drug i samo bi život činio uzbudljivijim, no ovako, sa paralizirajućim moćima, crni mi je neprijatelj. Strah ima mnogo oblika i uzrok je većine psihičkih problema koje osjećamo i koji imaju loše efekte u materijalnom svijetu. Često nelagodu koju osjećamo u socijalnoj ili drugoj situaciji ne prepoznajemo kao strah. Stid je vrsta straha, naprimjer. U Američkoj deklaraciji nezavisnosti se ovako kaže: „Cjelokupni iskustvo je pokazalo da će ljudska rasa radije trpjeti dok se zlo trpjeti može – nego što će se ispraviti tako što će ukinuti forme na koje je navikla.“ Strah u većini slučajeva stoji iza ovog problema. Navika je zapravo strah od promjene, od nepoznatog. Zašto volim alkohol? Ne zbog predivnog ukusa. Trebalo mi je vremena da se naviknem na ukus alkoholnih pića, pa mi sada taj ukus više ili manje sviđa, ali i dalje mi je ljepše mlijeko ili voćni sok. Ljepota alkohola je što nema straha, ili ga ima veoma malo, zanemarljivo. Kako je dobar osjećaj – odsustvo straha. Divota čista. Uh, izgleda da mi je pukla čaša! Propušta vino na sto. Nema brige, sad ću ja eksirati to što ima u čaši, pa ću sebi novu čašu, ispravnu nasuti. Eh, da nema negativnih efekata alkohola, poput frfljanja, zadaha i gubitka psiho-motoričkih sposobnosti, ne bih se ni trijeznio nikada. Ne bih se ni na cirozu jetre i skraćenje života pobunio, kada je taj skraćeni život za odsustvo straha kvalitetniji od „zdravog“, dužeg života. Dobro, dosta filozofiranja, moralisanja i trućanja bezveznog, da vidimo stvarno šta i kako.
Prvo, nikako ne treba jesti na prazan stomak, niti piti na pun stomak. Kad kažem piti, prvenstveno mislim na alkohol, ali i za vodu važi. Drugo, ne treba piti kad kuhaš, evo mi izgori ručak... Dobro je, nije izgorio, da probam ... uh jebo te, nikad ništa ukusnije nije napravljeno!!! Rižoto sa povrćem i gulaš, ubilo sa za prejedanja.
Sljedeće, kad piješ kafu, uvijek trebaš piti sa bliže ivice šoljice, jer ako pokušaš sa udaljenije sve ćeš prosut'.
Kada prelaziš ulicu, gledaj na obje strane, ali pogledaj i prema gore da nema kakvog klavira u slobodnom padu.
Nikada nikome ništa nemoj govoriti u lice, već samo iza leđa. Mnogi će reći kako se nikoga ne boje i kako će sve svakome reći u lice. Ja obratno, samo iza leđa, osim ako se radi o komplimentima i laskanju. Tada nemam problem da tako nešto i u lice sprašim dotičnoj osobi.
Strpljenje je važno. Ako tebe neko šakom (ili bješe kamenom?), ti se strpi, sačekaj da hljeb otvrdne, da se skameni, i onda ga hljebom odalami. Nemoj se zalijetati i odmah hljebom. Izostat će željeni efekat – da mu slupaš tikvu kako treba.
I što bi rekao Bob Rock: - Bolje živjeti 100 godina u bogatstvu, nego 7 dana u bijedi. –

11.04.2018.

Psihologija erekcije

Kita se diže kad ne treba i ne diže se kad treba. Zašto, do vraga, ne mogu odlučiti kada će mi se dići kita, ili spustiti? Mora se dići kada se sprema seksualni susret, bez obzira kako zastrašujući (jer je u pitanju Beyonce), a ne kada meljem kafu. Ova referenca na neka davna vremena možda neće svima biti jasna, pa da pojasnim. Nekada davno, prije pametnih telefona, prije plej stejšna i stej plejšna, prije CD/DVD plejera, pa čak i prije VHS rekordera, za mljevenje kafe se koristio mlin na ručni pogon. Sastojao se od limenog cilindra podijeljenog na dvije odvojive komore, između kojih se nalazi žrvanj iz kojeg je metalna osovina kvadratnog presjeka prolazila kroz sredinu gornje komore i izvirivala van kroz otvor u poklopcu mlina. Na osovinu se postavljala rasklopna ruka sa drškom koja služi za okretanje žrvnja preko spomenute osovine. Onda se u gornju komoru, u prostor oko osovine naspe nemljevena, ispržena kafa, mlin se poklopi, nabaci se ručica i okreći. Mogu se ovi mlinovi i dalje pronaći i kupiti, ali se kupuju isključivo kao suveniri. Niko ih više ne koristi kao alatku, a kafa se uglavnom kupuje samljevena. Ali ono je bila najbolja kafa, sa metalnim šmekom i puna bakterija. Ovi mlinovi se nikada nisu prali. Uvijek mi je kao dječaku bilo mrsko kad mi daju da meljem kafu, ali sam osjećao radost kada prestane otpor okretanju, što je bio znak da je sva kafa samljevena i da sam slobodan. Ono što je bitno je način kako se ovo mljevenje izvodilo. Teško je bilo staviti mlin na sto, pridržavati ga jednom rukom, a drugom okretati žrvanj, ili u zraku držati mlin i okretati žvranj. Najbolji metod je bio da sebi mlin zabiješ u donji dio stomaka i na stomaku melješ. Na taj način su potrebne kretnje bile najprirodnije i najpraktičnije, najmanje se rasipala energija, te se najmanje zamarala osoba raspoređena na zadatak. Čitav posao je trajao oko 10 minuta. E sad, kada muškarac ovo radi, on mlinom konstantno masira prostatu, što skoro bez izuzetka vodi erekciji. Mo'š mislit mene kada svojoj neni predajem mlin sa samljevenom kafom i savijam se k'o Kvazimodo da mi se ne vidi erekcija. To definitivno nije situacija u kojoj želim erekciju, a 'vamo kad Beyonce legne pred mene i uzdiše: - Uzmi me! Uzmi me sada! – neki đavolski glasić mi šapne: - Đe'š ti nju uzeti? Možeš je jedino dobro nasmijati ako sad skineš gaće. – i šta, dolazi do masovne bježanije krvi iz sirote genitalije. Džaba onda Beyonce mijauče kako veličina nije važna i kako sam ja sjajan ljubavnik, te kako i dalje treba da je uzmem.
Kinezi pobiše sve tigrove da bi samljeli njihova muda i od toga pravili eliksire muškosti. Afrikanci pobiše sve nosoroge, jer od roga prave slične magične praškove za potenciju. Bosanci žderu bamiju. Pola planete je opterećeno erekcijom na prilično opsesivan i manijakalan način, a niko ne bi pomislio da je tako gledajući CNN i Al Jazzeru. Nauka radi na problemu, u to nema sumnje. Dokaz je čitava lepeza vijagri. Ako upališ 'Sport klub', kanal za muškarce, svaka druga reklama je za neku vrstu vijagre. No, to nije dovoljno. Nauka mora smisliti način za efikasnu i potpunu kontrolu erekcije, sa manje srčanih udara i ostalih nuspojava, dok još ima tigrova i nosoroga na svijetu, ili bamije. Jes' taj seks zajeban. Kakva sve suluda ponašanja i norme postoje u društvu zbog njega. Baš mi je drago da je sve to sada iza mene.

11.04.2018.

Još jedan tango ili dva

Moć brigu brine sa bijelom kugom. Svaka država kuka zbog opadajućeg nataliteta. Ponestaje topovskog mesa. Moć se svim silama bori protiv abortusa. Možda rulja neće još dugo biti potrebna, ali potrebna je sada za još nekoliko pokoljčića i jedan ili dva globalna, masovna masakra. Rulja je sve manje potrebna za proizvodnju jer se Kina za to uglavnom pobrinula. Problem je što Kina ima dovoljno rulje za proizvodnju kao i za dvanaest pokoljčića i četiri masovna masakra. Kako da se zapadni svijet nosi s tim ako će klinike za abortus unaokolo rješavati probleme neželjenih trudnoća i sprječavati dolazak na svijet ogromnog broja pičuladije koji nemaju nikakvu perspektivu u životu osim da se prijave u vojsku ako uspiju doživjeti starosnu dob u kojoj je to moguće? Od Vijetnamskog rata Amerika je ukinula mobilizaciju i obavezno služenje vojnog roka. To je bio rezultat ogromnog pritiska javnosti. Američka srednja klasa je htjela da uživa u Americi, a ne da proljeva crijeva po džunglama trećeg svijeta. Sila koja konstantno negdje ratuje se našla pred ozbiljnim problemom – kako obezbijediti topovsko meso? Vojska je postala profesionalna, postala je firma u kojoj rade dobrovoljci koji su se odlučili za taj poziv, otišli na intervju i primljeni na posao. Ali zašto bi neko dobrovoljno pristao da rizikuje život i udove po svjetskim vukojebinama prijavivši se u vojsku, tačnije kako uvjeriti dovoljan broj ljudi da to učini. Prvi korak sam naveo, treba proizvesti gomilu ljudi koji nemaju bolji izbor. Dakle, bogatstvo koje je bilo tako lijepo raspoređeno i distribuirano, trebalo je centralizirati i oduzeti od rulje koja bi da ima standard, da jede govna i sanjari. Dalje, osiromašenima ponuditi utočište. U Americi je odlazak u vojsku fantastično rješenje za mladog čovjeka koji nema ama baš ništa od života. Tamo imaju pristojnu platu, ne spektakularnu, ali ono što jeste spektakularno su silne povlastice koje vojnici uživaju – ogromni popusti na sve kupovine i trošenja, te sva socijalna pitanja riješena, od stanovanja do zdravstvene zaštite. Tako je barem dok vojniku ne raznesu muda negdje u pizdićima, pa on postane potrošeno meso, beskorisna parazitska vaška. Tada sve povlastice počinju da blijede i nestaju, jer Moć više nije zainteresirana za njega. Prije nego što nastavim, ako ću uopšte i nastavljati, moram objasniti šta je Moć. To nije grupa ljudi u kukuljicama koji iz tajnosti upravljaju svijetom i drže svu moć. To nisu čak ni države i njihove institucije, niti pak korporacije. Oni su podanici, instrumenti Moći. Moć je ustrojstvo svijeta, ono kako su stvari postavljene na ovoj grudvi blata. To su sve naše zajedničke riječi i akcije, sve naše udružene emocije i misli, koje su postavile pravila i koje se malo mijenjaju, barem posmatrano suštinski. A kako su stvari postavljene? Plemenski. Forme i boje plemena se mijenjaju, ali suština je još uvijek ista. Plemena moraju ratovati. Nacija protiv nacije, vjera protiv vjere, rasa protiv rase, ili pak u modernija vremena konzervativci protiv liberala, ljevica protiv desnice, orci protiv vilenjaka i horde zla protiv manijaka. Bilo bi tu još mnogo igranki, ali preopasne igračke posjedujemo i posljednji tango je blizu. Kada bismo barem sve ratne igre premjestili u cyber svijet. Možda je to neko već i učinio sa nama. Možda je planeta zemlja nečija video igra, mješavina Sims-a i Ghost Recon-a.

07.04.2018.

Uhvati rukav

Ima tome više od 5 godina, u vrijeme kada sam oblačio djecu, kada nisu znali ništa na sebe navući bez pomoći. Niko me nikada nije ispizdio kako su moja djeca znala. Niko se nikada nije ni približio. To je zato što sam morao svaku moguću sitnicu raditi za njih. Ništa ne znaju uraditi kako treba, ali znaju sve sjebati. Nisu one krive. Jednostavno su dječje smotane i blesave. Kada me pitaju prijatelji i poznanici koji nemaju djecu, kako je to imati djecu, uvijek im objasnim da je to najveća gnjavaža koju mogu zamisliti. Ali, radosti su veće od te gnjavaže.
Oblačim ja svoju kći, spremamo se za odlazak u vrtić, zima je. Moram je dobro natruntati, svega tu ima, štrample, hlače, majica, džemper, dukserica, jakna, čizme, rukavice, šal, kapa. Njena koncentracija na zadatak pred nama je u najbolju ruku labava. Šta ćeš, privuče joj pažnju svjetlost sa prozora, grudvica prašine u uglu, ili tekstura zida nakon zadnjeg krečenja. Tada potpuno prestaje učestvovati i sarađivati u oblačenju. No sve je u redu, imam još dovoljno vremena do početka radnog vremena. Dozivam i čupam njenu pažnju od kosmičkih tema koje su je obuzele. Računam, ovo ću morati 5-6 puta napraviti tokom priprema za izlazak i na konju sam. Pred vratima smo, još joj trebam obuti čizme i na samom kraju nabaciti jaknu, šal, kapu i rukavice da se ne skuha prije nego što izađemo na zimu. Čizme su poseban problem. Nemam pojma kakav je njen osjećaj, da li je ušla noga kako treba, da li su joj već male i tijesne, nekvalitetna izrada pa je rajsferšlus prava noćna mora za zakopčati. Pri tome mi je potrebno njeno aktivno učešće, mora gurati nogicu unutra. Ne zadaje se ona snažno u to. I kada gura, to je mlako lagano, kao da imamo sve vrijeme svijeta da ubacimo nogu unutra, i još jedno sve vrijeme svijeta za drugu. Navučemo jednu čizmu, kad bolna grimasa na njenom licu.
- Žulja me! – kukavnim glasom objavi.
O ne! Da li su male pa je žulja, ili se čarapica malo zavrnula, ili se samo ponaša kao princeza na zrnu graška? Već joj je na vrh glave ove gnjavaže i ne može više podnijeti? Počinje istraga i vijećanje kako bih utvrdio stvarno stanje stvari. Radno vrijeme se bliži. Nekako donesemo rezoluciju da je čizma ipak OK, samo joj se noga ugodnije osjeća izvan nje. Uz značajno olakšanje pređem na navlačenje druge čizme. Ovo prođe bez značajnijih incidenata. Još jakna pa ću je istjerati u haustor i tamo ćemo nabaciti šal i kapu.
- Uhvati rukav. – kažem joj, misleći na rukav od dukserice koja je bila na njoj, kako bih joj navukao rukav jakne bez da joj rukav od dukserice naguram do ramena. Već je prilično natruntana i rukavi ne klize jedni preko drugih bez otpora i poremećaja. Ma nema nje nigdje. Nije tu, s kim ja pričam?
- Uhvati rukav. – malo naglašenije i odlučnije izgovorim. Šta ti je, niđe nikoga. Fuge među pročicama na podu su iziskivale njenu hitnu i nepodijeljenu pažnju. Vrijeme ne stoji.
- Uhvati rukav. – histerično zakreštim. Juhu, imam je! Okice se zabrinuto okrenuše prema meni.
- Uhvati rukav. – prijaznije i mirnije zamolim.
Idemo, navlačim rukav, ali avaj, maleni prstići ispustiše rukav od dukserice i on ode uz ruku. Nema panike, već je uračunato da će se ovo desiti par puta. Svučem rukav od jakne i spustim rukav od dukserice.
- Uhvati rukav. – Gdje ode opet? Ponovo počnem proklinjati svoju glupost što nikada nisam kupio gong. Uhvatim je za lubanju i okrenem prema sebi.
- Uhvati rukav, molim.... – otrovnim glasom zatražim. – ... I čvrsto ga drži. – Uz stalno ohrabrivanje i opominjanje da ne pusti rukav, navučem joj rukav od jakne. Oleeeee! Sad drugi...
Oznojio sam se prilično od ovog prisilnog rada, a teško da ću se uspjeti ohladiti u skoroj budućnosti. Sad već moram trčati na posao. Izguram malo biće van, brzo nabacim kaput, izletim u haustor i krenem zaključavati vrata, kad začujem glasić iza sebe: - Kaki mi se! -

02.04.2018.

Šta više ne mogu

Neće se ova lista sastojati od stvari koje biste očekivali – da ne mogu trčati kao nekada, da ne mogu uraditi 50 sklekova, ili da ne mogu skočiti tako visoko u zrak kao nekada. Ja ništa od toga i ne mogu, ali nije mi to sada na umu, to su sitnice koje se možda i podrazumijevaju. Evo šta ja više ne mogu, a da je poražavajuće:
Ne mogu rezati nokte kao nekada. Još mi nekako ide rezanje noktiju na lijevoj ruci, ali desna je pravi problem. Nisam više u stanju da zavrnem desnu ruku tako da bih mogao fino rezati nokte na njoj. Ako tome dodam činjenicu da mi je lijeva ruka malo smotanija od desne, ovo postaje pravi problem. Strah me je i spomenuti rezanje noktiju na nogama. To je već prava tortura. Kompletnu utrobu moram zgnječiti da im se približim i tako treba ostati minutima. Ovo nisu obični minuti, ovo su mnogo duži ajnštajnovski minuti relativnosti. Dobro, lako mi je za rezanje noktiju, to se radi dvaput godišnje, ali čarape treba oblačiti svaki dan, čak i ljeti - da sakrijem kandže medvjeđe. To je prava muka koju je Louis CK odlično opisao, da sad ne ponavljam.
Ne mogu se okretati. Mislim na osvrtanje. Mogu okrenuti čitavo tijelo naravno, ali ako treba okrenuti glavu i dio tijela zaokrenuti unazad, zaboravi. Kada vozim u rikverc više se i ne okrećem. Samo gledam u retrovizore, a trudim se da što manje vozim u rikverc. Nekada je na mojim leđima postojala mala površina koju nisam mogao počešati i za koju sam morao nekoga zamoliti za uslugu češanja ili se prisloniti o štok. Sada se bez pomoći mogu počešati samo po guzici. Ako eKupi želi da otvaram njihove reklamne emailove, bolje im je da u ponudu uključe češagije.
Ne mogu dugo stajati, ili lagano šetkati. Dugo za mene znači više od 10 minuta. Zanimljivo da hodati brzim tempom mogu mnogo duže. Kada dugo stojim, u leđima se stvara potmuli bol koji se penje uz kičmu i ošamućuje mozak, te moram što prije prileći.
Ne mogu više gledati TV. Sve mi se gadi, filmovi, serije, vijesti. O donjim slojevima programskih šema – realiti šoovima, jeftinim sapunicama i obilju kanala koje emituju mjesne zajednice neću ni da pričam. Čak ni u prirodnjačkim kanalima više ne uživam kao nekada. Najviše me nerviraju lažne priče koje narator ispreda o lavovima u savani, ili leopardima, tigrovima, nije bitno, recept je isti. Nasnimaju oni gomilu materijala sa lavovima, lavovi leže, lavovi šetaju, lavovi nešto gledaju, lavovi love, lavovi žderu, lavovi se biju sa hijenama, lavovi se biju sa drugim lavovima... i onda smisle nekakvu priču i pričaju tu priču prikazujući ove snimke lavova, složivši ih da što bolje odgovaraju njihovom šupljiranju. Nekada su priče možda i autentične i stvarne, ali čini mi se da u sve većem broju slučajeva, to što oni pričaju nema veze s onim što se dešava na ekranu. Nekada, siguran sam, pričajući priču, pravu dramu o jednom lavu i njegovim zgodama i aktivnostima u jednom danu, zapravo prikazuju šest različitih lavova nasnimanih u rasponu od mjesec dana u tri različite zemlje i šest različitih nacionalnih parkova. Nerviraju me oni što šapću dok sjede u džipu nedaleko od čopora lavova i nešto kofol objašnjavaju, ali tiho, šatro da ne uznemire lavove, a 200 dana u godini sve što ti lavovi vide oko sebe su safari vozila krcata turistima. Obraduje me mnogo kada lavovi ugrabe i požnjapaju ponekog neopreznog turistu glupana što je izašao iz vozila da ih malo bolje snimi. Najviše mi idu na živce prirodnjačke emisije u kojima više gledam ljude nego životinje koje su navodno tema emisije. Nemam ništa protiv da se povremeno pojavi faca naratora i prirodnjaka koji proučava ove životinje, ali da u njega gledam 90% vremena, a tu i tamo životinja koja je predmet emisije šmugne kroz kadar, e to već ne može. Odmah prebacujem na drugi kanal. Toliko je smeća na televiziji, sve su mi tipke na daljinskom izlizane. Neupućenom je moj daljinski potpuno neupotrebljiv, nigdje nikakvog slova ili broja. Milijarda je kanala i samo šaltam među njima nadajući se da će nešto upola dobro naletiti da se zadržim par minuta. Šta se može, milijardu kanala vrti program 24 sata na dan. Kako neće biti smeća. Pored toga, mi smo mnogo stroži u svojoj kritici nego nekada. Stalno podižemo ljestvicu za standarde programskog kvaliteta i ono što nam je bio odličan šou prije 20-30 godina, sada nam je možda bljutava splačina. Moram izdvojiti BBC Earth u pozitivnom smislu. Ovo je kanal sa 70-80% veoma kvalitetnog sadržaja, sa možda samo 2-3% smeća. Lijepi Attenborough.
Ne mogu čitati knjige kao nekada. Koncentracija mi je veoma labilna i sve češće uhvatim sebe kako sam pročitao pola stranice a razmišljao o sadržaju frižidera. I onda nazad na početak stranice. Sve mi više vremena potrebno da pročitam knjigu. Drugi problem sa čitanjem je što se moj mentalni kapacitet sužava i bliži granicama. Načitam se zanimljivih stvari, ali malo toga zapamtim i onda to ne mogu na valjan način reproducirati kada hoću da se kurčim kako sam načitan. Posebna frustracija nastupa kada mi je teško shvatiti ono što čitam, kada moja inteligencija pada na testu. Ima li išta simpatičnije od moje teleće face nakon što sam pročitao nešto složeno i komplikovano?
Ne mogu da se sjetim šta još više ne mogu.

27.03.2018.

Nedjelja/ponedjeljak

Spustila se magla, sa njom i vidljivost. Krenem nizbrdo pomalo neoprezno i agresivno. Okrenem jednom, okrenem drugi put, brzina je već tu. Kao da je iz zemlje izronio, hang se stvori tamo gdje ga nikako nije smjelo biti. Vještina daleko veća od one koju ja posjedujem mogla me je spasiti od teškog pada. Avaj, poletio sam nekontrolisano. Nemam pojma koje sam sve gimnastičke elemente izveo u zraku bez svoje volje, ali sve se još moglo i dobro završiti da se pri padu nije štap nezgodno našao pod mojim desnim rebrima. Nisam ih čuo kako pucaju, ali sada ih čujem. Skije su ostale daleko iznad mjesta na kojem sam se konačno zaustavio. Popeo sam se gore i pokupio ih, ispravio štap i neuspješno pokušavao nekoliko minuta da se vratim na skije, ali nikako da potrefim vezove. Da li sam bio ošamućen a da toga nisam ni bio svjestan, no malo malo pa se preturim. Nekako se konačno uglavim u vezove, spustim se do kola i vozi kući. Tokom vožnje mi je najmanje prijalo mijenjanje brzina i okuke ulijevo – valjda su se tada pluća pod inercijom naslanjala na rebra. Dovukao sam se ugruvan do kuće otežanog disanja i ograničenih pokreta. Sve je ovo uspjelo bez da sam mnogo prepao mlađu kći koja je bila sa mnom na skijanju. To je bila nedjelja.
U ponedjeljak smo imali karte za predstavu u Kamernom. Pitao sam se da li ću moći ovakav ići na predstavu, ali nisam se previše loše osjećao predveče, pa ipak krenem da ne izradim. Spremio sam se i čekajući S. da se spremi primijetim da je našem Adamu počeo rasti novi list, ali se jadan zaglavio u stabljici pa se sav svrčio i iskrivio. Odlučim da mu malo pomognem i da ga izvučem na otvoreno i pri tome se vrh lista otkine i ostane zaglavljen. Krivo mi je bilo što se to desilo, nisam trebao ništa dirati, to bi se samo riješilo, ali hajde sada izvadim vrh lista iz stabljike. Šta ću sad s njim? Mogao bih ga baciti u smeće, da to je bila dobra ideja, ali bio je mekan i sočan, kao svježa, mlada salata. Pojedem ja to lagano. Nije ni lošeg ukusa bio. Veoma brzo sam na usnama, jeziku i ždrijelu počeo osjećati neprijatne senzacije – kao da su mi istopljenog olova nasuli u usta. Oganj mi je ispunjavao usta načičkana iglama. Priupitam S. što sam mogao pribranije – Da li je Adam otrovan? –
Pogleda me upitno. – Zašto, šta si uradio? –
- Pojeo sam komadić. – odgovorim, i odmah zatim – Daj vode! – usta su mi se počela pretvarati u drvo, zapaljeno drvo.
Dok sam ja vodom ispirao usta, S. je guglirala Adama i gle, veoma je otrovan, te može izazvati snažne alergijske reakcije.
- Daj mlijeka! – uputim novi zahtjev.
Napio sam se mlijeka k'o Raspućin. Sreća pa nisam podložan alergijama, te su sve posljedice ovog trovanja bile ograničene na opisano i na kasniju blagu nelagodu u želucu.
Dobra je bila predstava – Hadersfild. Preporučam. Muhamed Hadžović i Admir Glamočak su bili odlični, a i ostali glumci su dobro odigrali. Smijem se, pa se sjebavam, pa se onda sjebavam dok se smijem. Ocijenio bih komad kao inteligentnu emocionalnu klackalicu. Divim se pozorišnim glumcima, bilo da odgledam dobru ili lošu predstavu (čini mi se da mi je za odgledane komade omjer sviđanja 50/50), ali odigrati ovako nešto snažno pred živom publikom, gdje bi svaki ispad iz likova i scenarija upropastio doživljaj, to je za svako poštovanje i pohvalu, pa sam aplaudirao krkanski i gromoglasno, zamalo su mi se rebra dislocirala. Sada mirujem.

24.03.2018.

Snaga ljubavi

Džoni Štulić pjeva: „Voljela me nije nijedna“. Eki njega nije voljela nijedna?! Siguran sam da su ga mnoge mnogo voljele. Postavlja se pitanje šta to znači, voljela me je. Valjda da njena ljubav mora sve preživjeti i nadživjeti, i da me mora nastaviti voljeti i nakon što se rastanemo, i da me mora voljeti do zadnjeg otkucaja srca, i da joj posljednji dah koji ispusti nosi moje ime. U suprotnom, nije me voljela? Ja želim da moja svaka bivša ima specijalno mjesto za mene u svom srcu, zauvijek. Naravno, ja nju više ne volim, ne želim više biti s njom, nemoj da me zove i proganja, neka me ostavi na miru, ali neka zadrhti svaki put kada pomisli na mene. Neka joj vrijeme sa mnom uvijek bude posebna uspomena. Nemam ništa protiv toga da joj nisam ljubav života, neka to bude bilo ko, ali neka ponekad pomisli kada se posvađa sa ljubavlju svog života i kada joj ljubav života ide na živce: - Što bih voljela da sam sada s njim (to sa mnom). – Kada se slučajno vidimo, želim da joj puls skoči od prijatnog uzbuđenja.
Međutim, stvarnost je sasvim drugačija. Kada i pomisli na mene, ne osjeća ništa. Čak joj je to ponekad iritantno sjećanje, nepozvano i neželjeno, te se zapita: - Šta sam ja uopšte tražila s njim? – Kada se slučajno sretnemo, puls joj ostaje ravnomjeran i ne padaju joj na pamet ni seks, ni poljupci, niti moje legendarne provale. To i dalje ne znači da me nije voljela. Voljela me je, nekada bi dala sve za mene, ali prošlo ju je. Možda njena ljubav nije ni bila veoma snažna i ni u jednom trenutku ne bi za mene dala ni omiljenu naušnicu, a s vremenom je njena ljubav uginula i od nje ništa nije ostalo. Ponovo, voljela me je pomalo, bilo pa prošlo. Moj prijatelj je volio praviti sranja djevojci kako bi testirao njenu ljubav. – A voliš me? E da vidimo da li me stvarno voliš... – i onda joj se p'jan ispovraća u krilo, ispriča joj kako nema nikakvu ambiciju u životu i kako je budućnost s njim slijepa ulica, ili počne muntati njenu najbolju prijateljicu. Nisam nikada osjećao potrebu za ovakvim poduhvatima, ali svejedno sam svjestan da je ljubav ranjiva i plašljiva životinjica. Teško je pomiriti se emocionalno sa ovim činjenicama. Volim muziku, većina nas voli muziku. 90% pjesama su o ljubavi. Ne pjeva se o isparljivim ljubavima, već o planinčinama od ljubavi, moćnim ljubavima od kojih se zemlja trese i o ljubavima koje vrijeme ne dotiče. E ovo zadnje ne može, žao mi je.
Ljubav zavisi od kontejnera. Najciničniji pogled na ljubav je zasigurno prikazan u Orvelovoj knjizi „1984.“ Nema većeg poraza nego kada Winston zavapi da ga prestanu mučiti i da Juliju muče umjesto njega. Možda još gori je njihov kasniji susret kada hladno razmjenjuju svoja iskustva i priznaju izdaju jedno drugom, lišeni bilo kakve emocije. Neko bi možda pustio da mu pacov gricne nos ili da mu načne oko prije nego što bi se odrekao svoje ljubavi, ali Winston se tu odmah slomio. Nemojmo ga kriviti, možda bismo manje izdržali od njega. Volim misliti da bih im ja rekao da jedu govna i da S. nikada ne bih izdao, ali previše sam dobro svjestan činjenice da ne poznajem sebe kao žrtvu mučenja, jer me nikada niko nije mučio, ali poznajem sebe dovoljno dobro da znam da nisam neka snaga koja može svašta izdržati. Moja ljubav za S. je ogromna u meni, ali koliko sam ja velik? Umro bih sa S. bez problema, ali ne znam da li bih izdržao svaku vrstu mučenja za nju. Brza smrt je mnogo lakša od spore smrti. Pfijuu! Ovim mračnjaštvom sam samo htio ilustrirati poentu, pa pretjerao. Samo sam zagovornik reale. Postao sam njen poklonik i ne mogu nazad. No, realnost me ne sprječava da volim svoju djevu bajnu svom snagom, možda je zbog toga bolje i više volim, svjestan da ljubav treba hraniti i čuvati svakog trena, dok se nije rasplinula iz ko zna kojeg razloga.

23.03.2018.

Bolestan

Zadnji put sam bio bolestan u februaru 2016. godine. Imao sam jaku gripu sa visokim temperaturama – preko 39 stepeni. Gutao sam lijekove za visoku temperaturu i smatrao sam da sam je oborio kada se spusti na 38. Dobro me bijaše polomila ta gripa. Od tada ni kahnuo nisam... mislim jesam kahnuo, ali samo iz meraka. Čelično zdravlje posjedujem. Tajna, koja i nije nikakva tajna, je kefir. Ili je to, ili placebo. Sada, krene neka gripa ili prehlada na mene i sjebe se istog trena. Ne može vjerovati šta je dočeka u mojim ćelijama. To je biohemijska teška artiljerija, ali precizna i navođena – jedva da par mojih zdravih, normalnih ćelija strada u tom obrambenom blic krigu.
Rak me je napao neki dan. Jedna moja ćelija poče maligno rasti. – Šta'š to ti? – upita je prva susjedna ćelija.
- He, he, pa eto, ja bih da rastem i da se širim. – stidljivo će mangupica simpatična.
- Uzmi malo kefira. – predloži joj susjeda, uštinu je za obraz i proguta je, smlavi je, smrvi je, rasturi je i generalno je sasvim uništi. - Čuj joj priče šuplje. -
Sada moje tijelo radi na rekonstrukciji kičme koja je već godinama deformisana i uzrokuje bolne probleme – na L4 – L5 imam takozvanu spondilolistezu, negdje između prvog i drugog stepena, pa je to sranje. Situacija je već bolja, a očekujem potpuni oporavak za par mjeseci.
Sjedeći zadatak je neutralisanje sala. No kako sam ovo napisao tako je akcija već krenula i moje ćelije sala se spontano pretvaraju u ćelije najkvalitetnijih mišića, pa nadalje mogu bez brige šamarati tiramisu i ostale slastice do mile volje, a samo ću biti bolji i jači. Sve je to od kefira ... ili placeba.

23.03.2018.

PreDvid

Ostvarila mi se želja. Volšebno sam se obreo 1000 godina u budućnosti, u Sarajevu u kojem su živjeli ljudi... unaprijeđeni. Fizički i mentalno su bili superiorni meni. Telepatski su komunicirali. Telepatija zapravo nije nikakav problem. Sve što je potrebno jest u glavi imati odašiljač i prijemnik radio valova, ili bilo čega što se može brzo i nesmetano kretati kroz 'eter', da iskoristim ovaj već arhaični izraz koji još uvijek koriste u radio komunikaciji. Imali su više nivoa ove telepatske komunikacije. Mogli su se jedni drugim obraćati na način da u umu druge osobe proizvedu auditorne senzacije – da druga osoba čuje glas, a također su mogli komunicirati matematičkim i drugim konceptima. Ove druge oblike njihove komunikacije ne mogu ni početi razumijevati.
Sarajevo je izgledalo neprepoznatljivo. Znao sam da sam u Sarajevu jer su mi tako rekli, ali vizuelno ništa nisam raspoznavao. Trebevića nije bilo, a Jahorina i Bjelašnica su bile duplo više planine od onih koje sam ja poznavao. Ljepšu rijeku od Miljacke nikada nisam vidio. Na obalama predivno rastinje, voda, duboka i bistra, pitomo je tekla kroz korito koje je bilo prošarano predivnim malenim adama i stijenama, te više nije bilo onako monotono ravno i jednoobrazno. Grad je više ličio na nastambu nekakvih šumskih vilenjaka, prepun raznolikog drveća između kojeg su se uklapale zgrade. Arhitektura je također bila neprepoznatljiva. Više nije bilo glomaznih zgradurina sa par izuzetaka, svi objekti su bili zaobljeni, a svako malo bi pojedinačne građevine mijenjale oblik same od sebe. Grad je izgledao kao živo biće. Tu i tamo su se nalazile ogromne čistine sa sportskim terenima i dvoranama različitih vrsta. Ljudi su mogli dizati 300 kg kao što ja dižem 3 kg. Mogli su trčati brže od geparda i to satima. Satima se također mjerilo koliko mogu roniti. Rekord u skoku u vis je bio znatno veći od današnjeg rekorda u skoku s motkom i tako dalje, jasno vam je - svaki prosječni Mujo je bio standardni Hulk.
Intelektualno su također bili nevjerovatno napredni i moćni. Kvantnom mehanikom, relativnošću i teorijom struna su vladali kao što ja vladam tablicom množenja. Njihovi mozgovi su imali daleko veći kapacitet od mog, te su bili neuporedivo brži i tačniji. Imali su oni i neke neočekivane sposobnosti. Mogli su kroz oči vizuelno projecirati slike, prestali su kakiti i prditi – sve što bi pojeli je bilo iskorišteno u organizmu, više nije bilo ljudskog otpada. Mogli su popiti 20 piva bez povraćanja. Od toga su samo imali više energije. Organi su im značano izmijenjeni, a neki su potpuno i nestali da bi ih zamijenili mnogo bolji i efikasniji. Nisam zagledao da li su i dalje imali šupak i genitalije. Vanjski izgled im je i dalje ostao prilično nepromijenjen, s tim da više nije bilo gojaznih, neuhranjenih ili osakaćenih. Svi su izgledali kao olimpijci. Odjeća im je bila ... čudna, koga je briga za odjeću. Šta sam se uhvatio opisivanja k'o da pišem roman?
Pri svemu ovome su uspjeli zadržati neki stepen individualnosti i jedinstvenosti pojedinačnih osoba. Primjenom raznih ograničenja u komunikaciji i interakciji, spriječili su stapanje čitavog ljudskog roda u jedan univerzalni um i pretvaranje u mravinjak. I dalje je bilo moguće da Mujo voli džez, a Suljo klasiku, baš kao što je to slučaj danas, je li tako, tako je.
Šta su radili po čitav dan? Igrali su igre, razne igre, sportske, društvene, naučne. Sa izuzetkom sportova, većinu tih njihovih igara nikako nisam kontao, a uglavnom su se odvijale u njihovim umovima. Igre su im bile glavna zanimacija, jer sve poslove koje je trebalo obavljati, obavljale su mašine ili bi ih ljudi pozavršavali u nekoliko minuta, tako da im to uopšte nije oduzimalo nikakvo značajno vrijeme. Oni sa odgovarajućim sklonostima su se bavili naukom. Glavna teme bila su međuzvjezdana putovanja i naseljavanje drugih planeta. Zakone prirode su savršeno savladali i nisu se mnogo zamarali smislom i porijeklom postojanja. Time se su bavili samo najveći ekscentrici. Sunčev sistem je već bio u velikoj mjeri naseljen, ali Sunčev sistem su već posmatrali kao šupu iz koje se treba što prije proširiti dalje. Naučnici su se i dalje bavili fizikom i matematikom, ali njihove teme nisu bile ništa što bih ja mogao prepoznati ili razumjeti. Nisu mnogo razgovarali. Većina komunikacije se odvijala telepatski i progovarali bi ponekad, čini se iz čiste nostalgije.
I dođem ti tako među njih ja, razrogačenih očiju i razjapljenih čeljusti. Oduševljen, ali i zastrašen. Kako sam se tu našao? Voljom autora. Zaželio sam to i eto me. Hodam ja, ljudi me susreću. Neki me čudno gledaju. Pokušavaju da telepatski komuniciraju sa mnom, ali vide da ne ide. Kontaju da mi se nije pokvario sistem za komunikaciju, ali takvih bolesti nisu imali već 500 godina. Prebaci se prvi na glasovnu komunikaciju: - Tru nu due, pajiana fanado? – čini mi se da me tako nešto upita. Odmahujem glavom i širim ruke u nerazumijevanju.
- Manja ranga nisa ketia. – ovo je već bilo melodično, skoro otpjevano, ali ništa manje nerazumljivo za mene.
- Ne razumijem. – nemoćno odgovaram.
- Odakle ti?! – odjednom reče na moje veliko olakšanje.
- Uh, dobro je. – odahnuh. – Ja sam iz 2018. godine. Došao sam da vidim kako vam je i kakvi ste k'o ljudi. –
- Zanimljivo, putnik kroz vrijeme. Ostaješ li? – upita me.
- Sumnjam. Ostao bih malo da razgledam i onda bih nazad. Ne mogu se ja ovdje uklopiti nikako. – odgovorim. – Da li bi mi neko mogao biti vodič? -
- Kako da ne, evo ja ću. – reče kralj i provoda me svuda, pokaza mi čudesa budućnosti. Objasnio mi je ovako priprostom, koliko je mogao kakvi su oni, šta kontaju, šta rade i šta ima.
Vratio sam se sada nezabrinut za ljudski rod. Sve što nas muči za mene više nije nikakva bojazan jer znam da će sve biti Ou Kej.

20.03.2018.

Smisao života

Neću okolišati. Smisao života je imati djecu. To je glavni smisao života, biološki smisao. To ne znači da ne postoje i ne mogu postojati drugi smislovi života. Neko uopšte ne želi djecu, ili ne može je imati. To nikako ne znači da njihov život ne može imati smisao. Neko ne mora imati nikakav smisao života, već samo diše, jede, pije pivu, radi, uzima slobodan dan, ide u kino, čita Ludluma, rješava ukrštenice. Ne razmišlja ni o kakvom smislu, niti mu je potreban. Neki žele biti sretni, to im je smisao života – to je krenulo iz Amerike i proširilo se svijetom. Naime, američki oci nacije su u Deklaraciju nezavisnosti ugradili neotuđiva prava svih ljudi, izuzev robova, jer je tada ropstvo bilo na snazi. To su prava na život, slobodu i potragu za srećom. Ovim se sreća jasno postavlja kao cilj, kao svrha kojoj treba težiti. Međutim, sreća je previše uopšten pojam, različite stvari čine različite ljude sretnim. S druge strane, sreća je samo emocionalno stanje, koje može imati trajanje različite dužine. Ako mi je sreća smisao života, šta to znači, da trebam biti u tom emocionalnom stanju 64% svog vremena, 82%, koliko? Dalje, ovo emocionalno stanje ima različite intenzitete. Trebam li biti euforično sretan, ili samo blago zadovoljan? Da li je možda dovoljno da u jednom trenutku dostignem sreću intenziteta „Jebo te jes mi dobro!!!“ i ostvario sam smisao života, pa sad mogu umrijeti? Ne, ne bih sreću ubrajao među smislove života. Postizanje životnog cilja, ili ostvarivanje svrhe života svakako može čovjeka učiniti sretnim, ali to nije obavezno. Van Gogh vjerovatno nije bio sretan nijednog trenutka svog života, ali svoju svrhu je ostvario. Neko radi posao koji predstavlja njegovu svrhu. Ponovo, to ga možda ne čini sretnim, ali ništa drugo ga mnogo ne zanima. Moj otac je živio za svoj posao - bio je hirurg, ali ne bih mogao sa sigurnošću reći da li mu je taj posao donio više sreće ili mizerije. Naučnici pronalaze svoju svrhu u fizici, matematici, genetici i tako dalje. Njihova svrha je jedna od najvalidnijih koje mogu zamisliti, ali i njihovi životi su prepuni frustracija i tjeskobe. Dakle, otarasimo se sreće, izbacimo je iz ove priče.
Čovjek može imati više svrha… svrsi.. svrhova, kako se kaže do vraga?! … i ciljeva u životu, na kojima će paralelno raditi. Ne mora samo jedna stvar zauzimati vrhovno mjesto u umu čovjeka, a ni poredak višestrukih ciljeva ne mora biti nepromjenjiv. Danas mi je svrha života pripremati se i takmičiti na triatlonu, a za godinu dana će pletenje biti broj jedan. Neko želi moć. Svako bi želio biti moćan i utjecajan, ja bih to želio, ali snaga ove želje je bitno različita kod različitih ljudi i razlika je u tome šta je neko spreman učiniti da se dokopa moći. Ja bih prihvatio da meditiram 15 dana po 4 sata i da od toga postanem moćan čarobnjak, dok bi se prosječni političar učlanio u stranku, ljubio guzice godinama, učio zanat, uspinjao se polako kroz stranačku hijerarhiju dok ne dođe do neke respektabilne pozicije, poput odbornika u gradskom vijeću, zastupnika u parlamentu, ili načelnika općine. Novac! Nekome je novac svrha života. Svako ga voli, ali ponovo neko više od drugih. Neko prestaje razmišljati o novcu kada ga ima dovoljno za lijep život, šta god to značilo, a nekome ga nikada nije dovoljno. Ja sam u prvoj grupi. Ne bih spalio višak novca, ali se ne bih ni rasturao da do njega dođem.
Vratimo se djeci. Natovario bih mnogo prtljaga ovom objektivnom smislu ljudskog života. Nije dovoljno jeb... voditi ljubav, roditi dijete, hraniti ga oblačiti i slati u školu. Sa razvojem čovječanstva, pred roditelje se postavljaju veći i složeniji zadaci u odgoju djece. Sve je više znanja koje djeca moraju upijati. Kakav god sistem vrijednosti roditelji imali, moraju svoju djecu usmjeravati ka tom sistemu vrijednosti i ka znanjima koja odgovaraju tim vrijednostima. U djeci moraju vidjeti nekoga ko će ih u što više stvari nadmašiti i to moraju učiniti svojim ciljem. Pri tome moraju intenzivno posmatrati i proučavati svoju djecu i uzimati u obzir njihove interese i sklonosti. Ja bih volio da moje kćeri budu genetičarke, fizičarke, naučnice koje proučavaju mozak, ali moram ostaviti slobodno mjesto za balerine i pjevačice, kao i sve između. Moj posao je da trunim, zvocam, pridikujem, informišem, motivišem, serendam, zezam, zabavljam, slušam, komentarišem, te da se konstantno dovijam i snalazim. S vremenom moram smanjivati ton i nadati se da sam obavio dobar posao.
Na kraju, ne treba previše duboko kopati i roviti za smislom, jer ćeš prije ili kasnije doći do zaključka da smisla nema, jer ga i nema. Potraga za nekim vrhovnim, suštinskim smislom koji se ne može uzdrmati, neminovno dovodi do zida besmisla. Ćorsokak je neizbježan. Svi smislovi, smisli ... šta je ovo s ovim množinama jebo ih ja!? ... Dakle svi oni su lokalizovani u vremenu i prostoru i svi oni su izmišljeni izuzev biološkog – produženja vrste. To je objektivno glavni smisao života, ali i on je potpuno besmislen i tupav za nas individualce koji smo primorani tražiti smisao postojanja vlastite jedinke, veći od samo jedne karike u lancu razmnožavanja. Ako postoji bog pa se cjelokupno postojanje vrti oko njega, uključujući i naše, uvijek možemo osporiti smisao njegovog postojanja – Kojeg vraga on traži tu?! - i opet smo nigdje. Postoje teorije da je čitav Univerzum ogromni kompjuter, pa su onda izračunavanja tog kompjutera smisao svega u Univerzumu. Znači, ima neko ko je napravio taj računar. Neko čija svrha postojanja je ... koja? Treba li napominjati da i mi imamo računare? Odoh otvorit' jednu pivu i život će odmah imati smisla.

13.03.2018.

Mozak

Koliko je mozak kompleksan? Mozak ima oko 100 milijardi ćelija. Svaka ćelija se sinapsama može povezivati sa oko deset hiljada drugih ćelija, što znači da tipični mozak ima preko 100 bilijuna sinapsi, blizu jednog kvadrilijuna. Ova mreža moždanih ćelija i razmjena signala između njih čine sveukupne funkcije mozga i čitav naš um, naše emocije, naše logičko rasuđivanje, tjelesne kontrole, naše spoznaje i našu zamišljenu dušu. Mozak je istinski jedan veoma moćan kompjuter. Mnogima je teško provjerovati da su samo lični kompjuter, premda moćan, koji izvodi proračune prema različitim biološkim i matematičkim algoritmima i da ova izračunavanja proizvode sve emocije i ostala mentalne procese koje doživljavamo. Čovjeku je teško prihvatiti da ne postoji neka esencija - mistična duša koja je tu u nama samo privremeni podstanar, te koja je vječna, ili barem mnogo dugotrajnija, i mnogo značajnija od mesa, makar ono bilo veoma kompleksno. Možda bi lakše prihvatili ovu ideju kada bi spoznali koliko je to meso kompleksno, kada bi spoznali veličinu ovih brojeva i šta ona znači, kada bi shvatili u kakvo se podcjenjivanje upuštaju. Tada bi možda razvili veće poštovanje za sivu masu koju nosimo u lubanjama i bili prikladno impresionirani njenim znanjem i moćima, pa ne bi više osjećali potrebu za nečim uzvišenijim i božanskim što bi sebi pripisali. Sada ću u tekstu ispisati 100 milijardi tačaka da dočaram kako je to umobolno velik broj. Šalim se, naravno da neću. Oči bi vam ispale da samo ispišem tričavih 100 hiljada tačaka. Bit ću malo umjereniji. Dakle, 100 milijardi je stotinu hiljada hiljada hiljada tačaka. Evo hiljadu tačaka:
......................................................................................................................................................................................................
........................................................................................................................................................................................................
...........................................................................................................................................................................................................
...............................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................
To je šest redova u Wordu u kojem ovo pišem. Milion tačaka je hiljadu puta ovoliko, dakle šest hiljada redova u Wordu. Jedna stranica u Wordu je oko 40 redova. Prema tome, za milion tačaka bi mi trebalo 150 stranica. Milijarda je hiljadu miliona – 150 000 stranica u Wordu ispunjenih tačkama. Još 100 puta toliko, znači 15 MILIONA STRANICA, font Calibri, veličine 11 treba mi da u Wordu ispišem 100 milijardi tačaka, koliko ima neurona u mozgu, a taj broj je patuljast u odnosu na broj veza među neuronima kojima se ostvaruju moždane funkcije. Ovakav kapacitet može ugostiti ogroman broj funkcija i proizvesti ovako složena i zanimljiva bića kakva smo mi. Tek smo počeli istinski otkrivati kako ovo kosmičko čudo funkcionira, odmaknuvši se od nagađanja i trabunjanja Frojda i ostale bratije s kraja 19. i početka 20. vijeka. Ne negiram njihov doprinos nauci o mozgu, ali oni su često bili u zabludi i veoma malo su znali u usporedbi sa današnjim naučnicima koji se bave ovim poslom, a današnji naučnici još ništa ne znaju. Naravno da znaju, i to mnogo, jer ovi momci koriste fantastične uređaje kojima mogu zaviriti direktno u mozak i gledati šta se tamo dešava, što bi za mumije iz prethodnih stoljeća bila naučna fantastika. Kažem da ništa ne znaju kako bih istakao koliko toga ima za saznati. Tek smo na početku neviđeno velikog posla. Opis mozga i njegovih funkcija možda je najveći zadatak koji je postavljen pred nauku i ljudski rod uopšte, te je svakako jedan od najvažnijih.
Ranije sam rekao da je mozak PC. To naravno nije potpuno tačno. Mozak jeste mašina koja se zasniva na slanju i primanju električnih i hemijskih signala, ali princip rada nije posebno blizak načinu rada PC kompjutera. Arhitekture ove dvije mašine su suštinski različite, kao i način pohranjivanja informacija. PC informacije vjerno pohranjuje na magnetne medije, te ih tako i reproducira, veoma pouzdano i doslovno. Ne znam(o) tačno kako mozak pohranjuje informacije, osim da je to vezano za strukturu veza među neuronima, ali znamo da su rijetko vjerno pohranjene. Rupe u sjećanju su česte, a mozak ih konstantno rekonstruira po potrebi. Procjenjuje se da je mozak u stanju pohraniti oko 2,5 petabajta informacija (2,5 hiljade terabajta, iliti 2,5 miliona gigabajta) – mnogo manje ukupne memorije koju na raspolaganju ima YouTube, ali daleko više od solidnog hard diska u mom računaru (2 terabajta), na koji sigurno može stati 20 Aleksandrijskih biblioteka. Mozak je skloniji greškama, ali dovoljno je pouzdan da čitav sistem uspješno funkcionira, sa rijetkim fatalnim greškama. Lijenost, brzopletost i kognitivne pristrasnosti zastupljeni su u mozgu više nego što bismo željeli, ali za sada ne možemo mnogo učiniti po tome pitanju, izuzev da se o tome informišemo i treniramo mozak da im se odupire koliko je to moguće. Ni kompjuteri nisu imuni na greške, bilo hardverske ili softverske, no vidjet ćemo kako se drže kada budu složeni kao mi. PC je brži kod pojedinačnih operacija, ali paralelizacija obrade podataka u mozgu čini sposobnosti PC-ja smiješnim. Gigantska količina informacija se obrađuje u mozgu svake sekunde, no mi nismo svjesni većine ovih operacija i o tome još mnogo imamo za otkriti i saznati. Vjerujem da će računari i vještačka inteligencija uveliko nadmašiti naše sposobnosti, možda i ne tako daleko u budućnosti, ali to neće biti računari kakve danas poznajemo. To će biti mašine čiji će arhitektura i princip rada biti daleko napredniji od postojećeg, jer današnji računari su već blizu granica svojih mogućnosti. U tom pogledu oblast kvantnih kompjutera možda najviše obećava, no ova tehnologija je još uvijek u povojima. Moram spomenuti da u računarskim naukama postoji i pravac koji kao model uzima arhitekturu mozga i neuro-mreža. Ludilo je kakve mogućnosti se otvaraju ljudskoj rasi da kreira entitete koji će biti bogovi, te da se pretvori u boga spajanjem sa takvom tehnologijom, kao i samim činom takvog stvaranja.
Mozak je statistička mašina koja svakog trena vrši višestruke proračune i donosi zaključke. Mozak sadrži generički model svijeta sa nekim elementima koji su u većoj ili manjoj mjeri vjerni stvarnim, konkretnim objektima iz svijeta. Naprimjer, u svojoj glavi imam model svoje supruge koji joj je prilično vjeran – svaki dan je viđam, dok je model psa vučjaka generički – osnovne karakteristike su zapisane i mogu u svijest dozvati lik vučjaka, ali nemam detalje koji odgovaraju bilo kojem konkretnom vučjaku. Ovaj model svijeta je izgrađen na osnovu informacija koje je mozak naslijedio kroz gene i statističkog znanja koje je mozak prikupio tokom života čovjeka. Model uključuje i model tijela u kojem se nalazi. Mi nismo svjesni velikog dijela ogromne količine znanja koje se u nama nalazi, a i kada jesmo, osjećamo ga kao nešto sasvim normalno i obično, jer ga nosimo bez ikakvog napora i ne sjećamo se kako smo ga mukotrpno kao bebe i djeca prikupljali. Svijet oko sebe ne opažamo direktno. Mozak formira radni model okruženja u kojem se trenutačno nalazimo i premda konstantno dobiva signale čula, neće model ažurirati dok se ne pojavi nešto što je dovoljno neobično i neočekivano. Ako se nalazimo u poznatom okruženju, u svom stanu ili radnom mjestu, mozak će veoma malo energije usmjeravati na opažanje tog okruženja i lako može propustiti novosti i neuobičajene pojave koje nisu ekstremne. Nije lijenost (štednja energije) jedini razlog za ovo. Mozak je veoma zaposlen u svakom trenutku i mora svoje resurse i kapacitete koristiti na ekonomičan način da bi sve stigao. Ako je mozak veoma fokusiran i opterećen određenim zadatkom, tada možda neće primijetiti ni pojave u okruženju koje jesu veoma neobične i neočekivane. Najbolji primjer je „nevidljivi gorila“, eksperiment koji je izvođen mnogo puta i prema kojem je napisana istoimena knjiga. Postavka eksperimenta je takva da subjekti posmatraju dvije grupe ljudi, u crnim i bijelim majicama koji se dodaju košarkaškim lopatama. Subjektima je zadan zadatak da broje koliko puta igrači u crnim majicama dodaju loptu. Tokom eksperimenta, među igračima se pojavi osoba u kostimu gorile, prošeta se lagano i napusti scenu. Oko 50% subjekata uopšte ne primijeti gorilu.
Ovakav dragulj Univerzuma, ova najsloženija struktura za koju znamo nalazi se u posjedu svakog čovjeka i životinje sa nervnim sistemom. Ima ga najveći genij, kao i najveća dalabu. Nastao je kao procesor za upravljanje kretanjem, a postao je tako mnogo više i sada njime opažamo, razmišljamo i osjećamo. Njime postojimo i njime smo to što jesmo. Bez njega slobodno ništa ne mora ni postojati, što se nas tiče. Mi smo mozak i mozak je mi. Možeš mi transplantirati i zamijeniti bilo koji organ, a ja ću i dalje biti ja, ali ako izvadiš moj mozak iz mog tijela izvadio si mene. Možeš staviti bilo koji drugi mozak u to tijelo, ali mene više nema. Mozak je zasada neodvojiv od tijela, većina njegovih funkcija je vezana za tijelo. Tako će ostati dok ne proizvedemo neku vrstu duše - dok ne pronađemo način da svoju svijest i svoju esenciju – informaciju koja smo mi učitavamo u mehanička i druga tijela koja sami kreiramo, te tako svoju suštinu učinimo neovisnom od ovog biološkog tijela. Ovaj me komentar sada može ujesti za guzicu, jer sam na početku rekao da duša ne postoji, a iz zadnje rečenice bi se dalo špekulisati kako je moguće da se duše već učitavaju u ova tijela koja koristimo i da one uzrokuju strukture mozga da budu takve kakve su i tada bi mozak bio samo interfejs između duše/informacije i fizičkog svijeta. Ako je tako, da li i životinje imaju dušu? Kasno je pa sam počeo svašta trabunjati. Karl Sagan je rekao da smo mi način Univerzuma da spozna sebe. Prvi nam je zadatak spoznati sebe.

05.03.2018.

Pitanje i greška

Greška nije ekskluzivno naša, ljudska stvar. Sav život je sposoban praviti greške. Zbog toga se je i razvio ovako raznovrstan kroz mnogobrojne greške prilikom kopiranja DNK. Moglo bi se ustvrditi da greška leži u osnovi svake kreativnosti. U suštini, svaki put kada je neki jednoćelijski organizam učinio nešto izvan uobičajenog šablona, po definiciji napravio je grešku, a takve greške su katkad proizvodile bolje prilagodbe i nove vrste. Kada mi razmišljamo i djelujemo izvan naših šablona, također pravimo greške, koje vode otkrićima i novim folovima. Sav život pravi greške. Međutim, postaviti pitanje, za to smo mi ljudi jedinstveno sposobni. Koliko znamo, nijedna jedinka bilo koje vrste nikada nije postavila pitanje. Možda, kada si neraspoložen ili bolestan, a tvoj pas ti stavi glavu u krilo i neobično gleda te sa zanimanjem koje nadilazi uobičajeno, možda te pita - Šta ti je najdraži? – Ako mu kažeš – Boli me nešto glava. – i dalje će te gledati istim pogledom, jer te niko ništa nije pitao. Pitanja koja mi postavljamo su istinska pitanja i predstavljaju odraz naše sposobnosti za apstraktnu misao, za modeliranje svijeta i događaja u našim umovima. Sposobni smo odigrati čitavu predstavu u svojoj glavi, postavljajući različite scenarije kao odgovor na pitanja – Šta ako? – Ovakva mentalna sposobnost nam je donijela ogromnu evolutivnu prednost i omogućila da planiramo i taktiziramo. U svijetu prepunom opasnosti ovo je višestruku povećavalo vjerovatnoću opstanka i samo se dalje razvijalo, da bismo sada bili sposobni umom dosezati znanja koja su daleko iza sebe ostavila puku potrebu preživljavanja u savani. Da bi postavio pitanje, da li je potrebno da postoji neko ko će ti dati odgovor? Da naravno, jer u suprotnom pitanje nema nikakav smisao. No, taj neko možeš biti ti sam. Na mnoga pitanja odgovor daje sam pitac vrli. Tako je sve i počelo i mnoga pitanja su postavljena i odgovori dati, prije nego što su dvije osobe razmijenile pitanje i odgovor.
– Šta će biti ako se napijem vode iz rijeke pored onog plutajućeg debla? –
- Utažit ću žeđ, čuj šta će biti. Idem se iz ovih stopa napiti. –
- Uh, majka mu stara, sad ovako izbliza mi se čini da ovo uopšte nije deblo nego krokodil! Evo ga napada munjevito, zgrabio mi je glavu raljama. Ih, mrem! Jebi gaaa! –
Dakle ovaj kolega nije baš najbolje odgovorio na svoje pitanje. Možda će sljedeći imati više sreće:
- Je li ono deblo tamo u vodi... ili je krokodil? Možda je bolje da ne provjeravam glavom, već kamenom ili štapom. – baca solidnu kamenčinu na deblo i gle, deblo se pretvara u razjarenog krokodila koji pored krvoločne gladi sada osjeća i jaku glavobolju. Nek' krepa neman antipatična, a naš se junak napio vode na drugom mjestu. Dok se tako ponosan na sebe i svoju pamet veselo udaljavao od obale rijeke, iz grmlja iskoči leopard i zari zube i kandže u čovjeka. – Sranje! – pomisli nesretnik posljednji put u životu. Ukinuli smo mi ovakve epizode. Zapravo čitav šou je ukinut. Nema više tamanjenja ljudi, dosta je bilo, sad je na nas red. Ali mi smo predivna bića, nismo zlopamtila i nismo sve te mačketine, krokodile, vukove i međede fino pobili da im se odužimo za milenije terora, već ih često hranimo i štitimo od izumiranja. Čudesna je zaista ova naša sposobnost za brinemo za oblike života na planeti koji su nam direktna prijetnja, ako nas ne dijeli rešetka. Tačno je da ubijamo i žderemo gomile životinja, koje nam nikada i nisu bile prijetnja, ali šta da se radi kad smo svežderi. Da li bismo možda trebali postati vegetarijanci? Jedini vegetarijanac koji sam ja spreman postati je onaj koji stavlja vegetu na svoj biftek. Mora se papati. Neka se još malo kokoši, ovce, krave, svinje i jastozi strpe. Nauka je već pronašla način kako sintetizirati meso. Čim to postane pristupačnije i jeftinije od prirodnog mesa, odmah ćemo se prešaltati na sintetičko meso i nećemo više jesti sirote životinje. Tako će njihova brojnost strmoglavo pasti, možda će i izumrijeti, ali vjerovatno je i to bolje od života koje sada žive. Ako pak neko nastavi uzgajati životinje za ishranu i jesti životinjsko meso, jer eto ne vjeruju da je sintetičko meso zdravo, to će već biti za svaku osudu i šamarčinu. Sada kažem jasno i glasno, ako se usvoji pravilna tehnologija proizvodnje sintetičkog mesa, takvo meso će biti i zdravije i ukusnije i nadasve čišće od mesa koje danas jedemo, a koje nosi štetne mikroorganizme, toksine i fekalije. Ako ne vjerujete u prethodne redove, informirajte se. Neznanje nije dobar izgovor, ako ćete zbog njega napraviti štetu, a mesožderstvo itekako nanosi štetu bićima koja su na meniju. Posjetio sam u životu nekoliko farmi krava. To nisu bile žlj farme, već pristojne, moderne farme, no higijenski i drugi uvjeti u kojima su te krave živjele i dalje su bili bijedni. Prelazak na sintetičko meso neće biti samo humana stvar, već će to također riješiti velike prehrambene probleme za čovječanstvo, jer lakše je napraviti biftek, nego uzgajati kravu, proizvoditi hranu za kravu i hraniti je, obezbijediti joj smještaj, transporovati je, zaklati je i tranžirati meso, da bi se na kraju došlo do bifteka. Kako sam se uopšte obreo u ovim temama i počeo rješavati svjetska pitanja? Zalutao.

05.03.2018.

Šta je bilo sa neandertalcima?

Ljudi su se od hominida - velikih majmuna odvojili prije nekih 6 miliona godina. Od tada svako evolutivno grananje daje neku vrstu čovjeka. Sve druge vrste su nestale. Mi smo jedini preostali. Najskorije grananje, prije nekih 700 hiljada godina, daje modernog čovjeka na jednoj strani i neandertalce i denisovance na drugoj. Ni njih više naravno nema, izuzev u nama. Naime, mi ljudi, sa izuzetkom subsaharskih Afrikanaca, dijelimo sa ovim rođacima oko 4-5% genetskog koda. Kakvi su oni bili i zašto nestadoše prije oko 40 hiljada godina? Problem sa prvim pitanjem je to što ne znamo tačno ni kakvi smo mi bili tako daleko u prošlosti. Što se tiče drugog pitanja, i tu je obilje nagađanja, a malo čvrstih činjenica. Pokušat ću dati mišljenje o ovom pitanju na osnovu naučnih teorija i svega što znam o ljudima i životu na planeti. Jesmo li ih mi pobili, nakon što smo se neko vrijeme parili s njima? Ko zna koliko je tu bilo seksa između ove dvije vrste, da bi sada u nama bilo 4-5% njihovih gena. Strah me je da je veoma malo tog seksa bilo dobrovoljno. Da li smo mi bili presudni i glavni razlog njihovog izumiranja? Jasno je da ih jesmo ubijali, kao što su i oni nas. Ubijali smo ih, ubijamo i članove vlastite vrste, što ne bismo njih. Životinje na ovoj planeti, naročito predatori, ubijaju. Koga ubijaju? Ubijaju plijen naravno, međutim ubijaju i mnoge druge životinje koje ne jedu, ali koje im smetaju iz ovog ili onog razloga. Jedan od glavnih razloga je konkurencija. Velikim mačkama, sa lavom na čelu, veliko je zadovoljstvo tamaniti druge, po mogućnosti manje mačke, a rado će se potući i sa svojom vrstom za teritoriju. Također rado napadaju druge vrste predatora – hijene, šakale, divlje pse i ostale. Hrana i teritorija su najdragocjeniji za ova bića. Vratimo se ljudima. I mi smo nekakvi predatori, jedemo meso. U drevnim vremenima smo vjerovatno bili i kanibali, barem u periodima oskudice i krčanja crijeva. Druga plemena, kao i druge vrste ljudi, bili su nam takmaci. Sasvim je logično i prirodno napasti ih kada se ukaže dobra prilika, popljačkati, preuzeti privlačne ženke, a ostale pobiti i u kazanče. Ne moramo naprezati oči i u dalekoj prošlosti tražiti ovakve oblike ljudskog ponašanje. Možda ne žderemo više jedni druge, ali sve ostalo je i dalje tu sa nama. Naravno, i neandertalci su uzvraćali usluge siguran sam, te su vjerovatno podjednako često bili agresori. Ko je bio veći agresor teško da ćemo ikada znati sa sigurnošću, ali na kraju smo mi pobijedili u toj evolucijskoj trci i ratu, a njima nije preostalo ništa drugo nego da se tornjaju u ekstinkciju. Ponovo, da li smo mi presudno odgovorni za njihov nestanak, ili bi možda oni i bez nas nestali jer se nisu mogli adekvatno prilagođavati svim promjenama okoline i oduprijeti svim prijetnjama? Sklon sam vjerovati da smo im mi u tome pružili presudnu pomoć i da smo ih napenalili u izumiranje.
Kakvi su bili, kako su izgledali? Da li su imali krzno, ili golu kožu kao i mi? Kakva im je bila fizionomija? Da li su govorili? Za koliko velike socijalne grupe su bili sposobni? Koliko su bili razvijeni tehnološki? Na sva ova pitanja nauka ima teorije, neke jače, a druge slabije. Lično mislim da nam je presudnu prednost dao jezik - sposobnost govora, i sve što uz to ide kao što su složena svijest i društvena interakcija, priče i ideje koje smo dijelili i oko kojih smo se okupljali i organizirali. Ako su i govorili, neandertalci skoro sasvim sigurno nisu imali ni izbliza tako složen jezik kao mi.
Autor knjige „Them and Us...“, Danny Vendramini ima neke neuobičajene teorije, pa da ih razmotrim: Vendramini smatra da su neandertalci imali krzno i da su više ličili na gorile nego na nas. Ovu tvrdnju zasniva na izgledu neandertalske lubanje i okruženju u kojem su neandertalci živjeli – Evropa ledenog doba i potrebi za krznom. Ovo je zapravo tvrdnja u koju najmanje vjerujem od svih Vendraminijevih tvrdnji. Neandertalci jesu evoluirali u Evropi, ali su potomci zajedničkog nam pretka koji je nastao u Africi i migrirao u Evropu i Aziju, prije skoro milion godina. Kao zasebne vrste, odvojili smo se relativno nedavno i vjerovatno je naš zajednički predak već bio bez krzna. Da li je neandertalac mogao otići unazad evolutivno i ponovo zarasti u krzno kako bi se prilagodio hladnoj klimi? Zašto da ne. Jedino je pitanje da li su imali dovoljno vremena za to, a s druge strane ledeno doba nije trajalo čitavo vrijeme njihovog boravka u Evropi. Ledena doba su dolazila i odlazila u ciklusima od nekih 10-20 hiljada godina. Ne možemo sve ovo znati sa sigurnošću, a nismo u potpunosti sigurni koji su to tačno evolutivni pritisci naveli čovjeka da odbaci krzno, no sigurno se radi o kombinaciji faktora, a jedan od glavnih je povećano kretanje na otvorenom i potreba za rashlađivanjem. U tom pogledu bih volio znati da li su neandertalci imali tako mnogo znojnih žlijezda kao i mi (između 2 i 5 miliona)? To bi nam mnogo reklo. Čimpanze naprimjer imaju tek nekih dvadesetak hiljada i značajno su manje od ljudskih. Sljedeća Vendraminijeva teza prikazuje neandertalce kao vrhunske predatore čija ishrana se 99% sastojala od mesa, jer u hladnoj Evropi nije bilo mnogo hranjivog bilja koje bi sakupljali. Dakle, po njemu oni više nisu bili lovci-sakupljači, već samo lovci. Pored toga, morali su često loviti velike i moćne životinje. To ih je stoga učinilo veoma agresivnim, opasnim i krvožednim. Također smatra da su imali velike oči za lov u mraku, sa vertikalno suženim zjenicama kao kod domaće mačke. Ovo tvrdi zbog većih očnih duplji u lubanjama neandertalaca. Vendramini kaže kako se je prvi kontakt između neandertalaca i ljudi desio u području današnje Sirije, Libana, Izraela i Jordana kada su neandertalci sa sjevera migrirali ka ovom regionu u kojem su živjeli ljudi, koje Vendramini opisuje kao veoma blage i neagresivne, samo što nije rekao bolećive. Ne znam odakle je crpio ovakvu ideju. Po njemu, neandertalci su u ovim ljudima vidjeli topovsko meso, pa su ih odmah počeli proždirati i maltretirati, te silovati njihove žene. Dakle, počinje miješanje vrsta gdje je neandertalac predator a mi plijen, te je ovo teroriziranje je trajalo više od 50 hiljada godina. S obzirom na to kakav je stravičan model neandertalca – noćnog lovca napravio Vendramini sa svojim majstorima, nije ni čudo da je dalje ustvrdio da su ovi susreti sa neandertalcima poslužili kao inspiracija za kasnije mitove i legende o vampirima, vukodlacima i ostalim monstrumima i jalijašima. On također tvrdi da je neandertalac bio 6 puta snažniji od čovjeka i da je neandertalsko dijete moglo razbucati odraslog čovjeka k'o krpenjaču. Taj model neandertalca kako ga Vendramini zamišlja liči na čudovište iz močvare i nije ni nalik uobičajenim prikazima neandertalaca koji umnogome liče na nas same. Po njemu, ne postoji valjana osnova da se neandertalci posmatraju u tako velikoj mjeri antropomorfno i da se donose pretpostavke da su nam bili veoma slični. Tu se ponovo ne bih složio s njim jer smo imali zajedničkog pretka u ne tako dalekoj prošlosti. Nikako se ne bih složio ni sa teorijom da su neandertalci bili toliko fizički nadmoćni. Svakako smatram da su bili fizički snažniji i krupniji, ali 6 puta?! Nema šanse. Nisu vala bili 6 puta snažniji ni od mene, današnje prosječne mješine, mekušca i šonje, a kamoli tadašnjeg čovjeka otvrdnutog surovim prahistorijskim opstankom. Pri tome, svakako su imali manju izdržljivost od ljudi koji su bili pravi maratonci. Elem, prema ovoj teoriji, pritisak ovako srdačnih susreta sa neandertalcima proizveo je evolutivni odgovor, pa su ljudi postali agresivniji i počeli su bolje sarađivati, te su na kraju oni počeli aktivno loviti neandertalce, da bi ih na kraju, je li, istrijebili. Moguće je, ne znam. Na prvu mi je bila smiješna ideja o ljudima koji nisu posebno agresivni, već djeca cvijeća koju kao jagnjad kolju čudovišta iz mraka, smiješna znajući koliko su ljudi zajebani čak i danas kada ne moraju biti. Kada pri tome još pomislim na naše najbliže žive rođake šimpanze koji su veoma ksenofobni, opaki i brutalni, mogu se samo nasmijati ovoj teoriji. No, onda se sjetim bonobo šimpanzi, koji su dušice slatke neagresivne, koje nježnim seksom rješavaju sve socijalne probleme, i pomislim – Moguće je, ne znam. – Možda smo bili fini i priglupi, a neandertalci nas pretvorili u agresivnu i lukavu vrstu, što zapravo eksplicitno tvrdi Vendramini. Ne znam šta je istina, ali mnogi zvanični naučni stavovi se ne slažu sa ovom teorijom, prikazujući neandertalce kao biće veoma slična nama, sa razvijenom kulturom i socijalnom strukturom – daleko od krvoločnih zvijeri koje opisuje Vendramini. Kome više treba vjerovati, nisam sasvim siguran, vjerovatno no svakako bi volio dobiti odgovore. Spomenuo bih još samo knjigu „Eaters of the Dead“, Michaela Crichtona u kojoj kroz roman opisuje doživljaje arapskog izaslanika Ibn Fadlana koji putuje sa grupom Vikinga. Mnogima je ovo poznato, jer je na ovu temu snimljen film „13. ratnik“ sa Antoniom Banderasom. Knjiga se zasniva na zabilješkama samog Ibn Fadlana koji je posjetio Skandinaviju, vjerovatnu današnju Švedsku, i svjedočio sukobima Vikinga sa misterioznim plemenom kanibala koje zovu Wendol. Neki tumače da je Wendol zapravo posljednje uporište neandertalaca u Evropi. Bez obzira da li je ovo čista fantazija ili ne, ideja je zanimljiva i zabavna, a i gdje bi neandertalci još mogli preživjeti u to doba ako ne u vukojebinama Skandinavije.
Tema neandertalaca i drugih ljudskih vrsta mi je uvijek bila fascinantna, te mi je i ova nova Vendraminijeva teorija veoma zanimljiva, koliko god da je ispravna ili pogrešna, ili čak blesava. U svakom slučaju, pitam se kako bi samo danas svijet izgledao da su rođaci preživjeli i da li bismo tako nešto poželjeli? Kako bi se društvo nosilo sa rasizmom takve vrste i da li bismo se neminovno stopili s njima u jednu vrstu, kao što i jesmo dio njih ponijeli sa sobom? Da li nam je štetno ovih 4-5% neandertalskih gena, ili nas je to poboljšalo i kakav bi bio čovjek-neandertalac sa 50% gena sa obje strane? Naučnici počinju identificirati efekte neandertalskih gena na populacije koje ih nose i rezultati nisu pretjerano veseli. Spominju se genetski defekti i sklonosti ka određenim autoimunim bolestima, no to je sve sitno i beznačajno posmatrajući vrstu u cjelini, a valjda su nam i nešto korisno prenijeli. Ako želite saznati više o ovim spekulacijama, posjetite websajt: http://themandus.org/.

27.02.2018.

Dekadencija

Nemam ništa protiv ličnog bogatstva. Ako si sposoban, pametan i ambiciozan, i treba da budeš bogat i da u životu uživaš više od prosječne rulje, ali to bogatstvo treba imati određenu granicu. Moj problem je sa pretjeranim bogatstvom koje prečesto vodi dekadenciji. Dekadencija je riječ koja iz nekog razloga najviše podsjeća na seksualnu izopačenost, te ljubav prema lancima i korbačima. Premda dekadencija i to može označavati, taj njen aspekt me uopšte ne zanima, neka svako radi šta hoće u svojoj spavaćoj sobi ili tamnici, naravno sve dok svi uključeni pristaju na to. Google dekadenciju definira kao „moralno i kulturološko propadanje karakterizirano pretjeranim uživanjem i luksuzom“. Složio bih se, nije ovo loša definicija. Mnogo toga je rečeno u relativno kratkoj rečenici. No, ja imam sažetiju definiciju dekadencije – to je preseravanje. Nešto sam pročitao, nešto sam čuo u priči ili vidio na televiziji, a imao sam „sreće“ vidjeti štošta i izbliza, doduše umjerenije, pa mogu dati mnoge primjere likova koje bih bez oklijevanja ukinuo sa lica Zemlje da mi se pruži prilika, ili bih ih barem propisno naružio zbog uvrede koju upućuju svima nama, planeti i kosmosu svojim preseravanjem. Dekadencija obavezno dolazi sa materijalnim bogatstvom i obiljem, kad čovjek na zna šta će s parama i sa samim sobom. Postoje i druge vrste propadanja, ali se one drugačije zovu. Čovjek može savršeno efikasno propadati u krajnjem siromaštvu, i moralno i kulturološki i fizički. Ni nema drugi izbor već da propadne. U siromaštvu čovjek može biti i seksualno izopačen, ali nema love za specijalnu opremu i postrojenja. No, da pogledamo malo šta tu ima...
Jay Leno je vlasnik oko 160 automobila i oko 110 motocikala. Ova kolekcija vozila je vrijedna preko 50 miliona dolara. Uvijek se uzrujam kod pomislim na ovog kretena i njegovu kolekciju, evo sada ne mogu da sredim misli kako bih se što otrovnije izjasnio o ovakvoj svinjariji. Sreća pa papir nigdje ne žuri i strpljivo čeka da dođem sebi... Huh! Prva rečenica kojom bih secirao ovo pitanje je – Šta će nekome 270 vozila?! – ali to je debilno pitanje. Pitanje koje bi imalo smisla je – Šta će nekome više od 5 vozila? - i onda možemo raspravljati. Hoću sportsko auto, hoću limuzinu, hoću terensko vozilo, hoću motor za zajebanciju i hoću Yugu za oko kuće. U redu, ako si finansijski moćan, kupuj prika, ali sve dalje od toga zalazi u ozbiljnu dubiozu. Mega-čeljust ih je nakupovao skoro 300! Znaš on je kolekcionar, u njemu gori strast prema automobilima, mora ih skupljati i nema mu veće sreće. Čim je došao do 50-tak odmah mu je trebalo sve novce oduzeti, javno ga išibati i otjerati u pičku materinu. Kakav govnar, a nije vala ni mnogo duhovit.
S. danas negdje čita o nekoj ženi koja ima ormar od 65 kvadrata i u njemu između ostalog drži 300 pari cipela. Ovako, prvo bih pronašao neku kvalitetnu sportistkinju, po mogućnosti fudbalerku, brzoklizačicu, ili taekvondoašicu sa istim brojem cipele kao i ova naša stuha, te bih ljubaznu saradnicu zamolio da se uključi u jedan mali projekat – ja ću joj prinositi, obuvati i izuvati sve ove cipele, a sve što ona treba raditi je svakom cipelom, patikom i šlapom plasirati solidan šljuz u guz ovoj gaduri. Pa jesi li čovjek ili stonoga stoko antipatična?! Većina prodavnica cipela na stanju nema tako mnogo robe. Moli boga da ne krenemo u dalju inventuru ovog stana koji ti koristiš kao ormar i nastavimo smišljati sadističke igrice.
Najskuplja jahta na svijetu zove se Lady Moura, po zadatim specifikacijama izgrađena za saudijskog biznismena Nassera Al-Rashida. Ime jahte je ispisano zlatnim slovima sa svih strana broda. Nema šta nema unutra – bazen, sauna, plaža (sa pijeskom i palmama!!!), lanac restorana, pozorište, diskać, heliodrom, hipodrom, modna pista, lansirna rampa za spejs šatl i Semiramidini viseći vrtovi. Tako naš fini Nasser, naserem mu se u usta, plovi morima sa svojom svitom, a Saudijci se raznose dinamitom po kino dvoranama i zabijaju avionima u zgrade.
Moj komšija kupio Colmar skijaško odijelo. Ne zna skijat ni za lijeka. Ne zna ni hodat kako treba. Groteskno vidjeti tupana fiksiranog u plugu sa Colmar natpisima po sebi, znajući kako je ta marka umobolno skupa. Ne skijam ni ja k'o svjetski šampion, ali moje skijaško odijelo košta kao feršlus na njegovom. Našalim se ja s njim kada ga vidim u haustoru napucanog, vuče skije i pancerice: - Ima li ta odjeća radio odašiljač da znamo gdje ćemo te čupat za noge? – Smije se papak i konta kako će poslije još par termina sa učiteljem postati Tito za skijanje, barem u odnosu na mene, pa mi kaže – Komšija, cmokni me u vrh glavića. – i ode na planinu baš dobro raspoložen. Dabogda nogu slomio.
Nekakav televanđelista u Americi kupio privatni avion. Kaže, mnogo putuje propovijedajući svuda po zemlji, naporno mu je. I bog mu je odobrio ovaj trošak, čak mu je čestitao što se dobro sjetio. – Bravo sinko, tako ćeš brže i bolje širiti moju svetu riječ. – Stari kenjac ima najmanje 70 godina, trebao bi u granapu kupit 3 pive i idi pecaj, boćaj, slaži pasjans, a ne pljačkat' levate za ono malo crkavice što imaju. Sram te bilo, magarac matori.
Ne znam koji bih plafon postavio za lično bogatstvo, tako da se spriječi preseravanje. Ovisi i od osobe. Neko nađe način da se preserava i u odsustvu nekog bogatstva. Takav neće jesti svaki dan, ali će kupiti iPhone X, dok milioner može živjeti bez pretjerivanja i zadovoljiti se sa Galaxy S7. Za Warrena Buffetta kažu da živi sasvim skromno, uzimajući u obzir koliko je težak, a novac često troši za dobro zajednice. Bill Gates je vjerovatno trošio novac na načine koji su za svaku osudu, ali eno je čovjek našao dobru namjenu velikom dijelu svog bogatstva i ulaže u medicinska istraživanje i slično. Dakle, neka univerzalna cifra se ne može postaviti, koju niko ne bi smio premašiti na bankovnom računu, ali bi morala postojati komisija koja će zaustaviti trulež pokvarenu i spriječiti perverzno i blesavo rasipanje gdje god se pojavi, naročito dok postoji rulja koja gladuje, smrzava se i smrdi. Teško je čovjeku koji ima više od milijardu dolara da ne napravi nekakvo dekadentno sranje. Mislim da niko ne bi trebao imati više od eto milijarde. U Skandinaviji imaju poreske razrede i što više zarađuješ, veći ti je porez. Ne da bi svugdje trebalo biti tako, već i ovako: kada premašiš milijardu dolara vrijednosti ličnog bogatstva, porez ti je 100%, jedi govna. Bolje ti je šuti da ne trzamo vile. Živio Če!!!

25.02.2018.

Granice smisla za humor

Šprdanje sa temama koje su normalno veoma ozbiljne može biti izraz psihološke snage ili posebnog filozofskog pogleda na život. Međutim, šprdanje sa temama koje su zaista mračne i tegobne već ostavlja dojam šizofrenije ili potpune mentalne iščašenosti i bezdušnosti. Ako nije jasno o čemu govorim, zamisli da dođeš na žalost paru koji je izgubio dijete i počneš zbijati šale na tu temu, onako, da ih malo oraspoložiš, ili da i sam izgubiš dijete i počneš se šupati sa svojom suprugom. Jasno da je šizofrenija prva dijagnoza koja pada na pamet. Međutim, ako ti obiju stan i pohapaju svo zlato i tehniku, ili ti dijete slupa auto (i ostane nepovrijeđeno), a ti udariš brigu na veselje, to već ostavlja dojam snage i pozitivnog stava. Dakle, krajnje tačke ovakvog ponašanja, tj. očigledno pozitivne i negativne oblike je lako zamisliti i razumjeti, ali koje su to granične oblasti gdje čovjek ne zna šta bi mislio? Kada se čovjek nalazi na granici između ova dva stanja, polako počinje dobivati čudne poglede i izazivati neugodne tišine. Vedro zalazeći u pitanja koja ljudima već izazivaju snažnu nelagodu, pojačava se ta nelagoda, a prisustvo šaljivdžije postaje nepoželjno. Išla je sa mnom u srednju školu jedna Višnja, koja mi nije bila draga. Nije mi bila ni posebno mrska, jednostavno me nije bilo briga za nju ni sekunde jedne. Njoj je otac dobio infarkt, i umro, na njenom vjenčanju. Kada sam čuo za to, meni je bilo šega. Prirodno je pomisliti: - C c c, čuj bolesnika, šta mu je šega. – I sam to pomislim. Međutim, Monty Python bi mogao napraviti skeč sa ovakvom tematikom, ali da se ovo desi Džingis kanovoj kćerki i da ga tako osmisle da se svi valjamo od smijeha. Mark Twain je rekao: - Humor je tragedija plus vrijeme. – Ne bih rekao da je ovo istinito za svaku vrstu tragedije niti za svaku osobu, ali dobar je fol. Ako tragedija nije pogodila direktno tebe niti nikoga tebi bliskog, te ako je ne posmatraš pod mikroskopom (ja nisam svjedočio reakcijama Višnje i njene porodice, nisam osjetio njenu tragediju), već više onako statistički, potrebno je samo ocijeniti poslije kojeg vremena je ok da nastupi zajebancija. Naprimjer, danas nije nikakav problem ako se neko počne šprdati na temu uništenja Pompeja od strane Vezuva. Međutim, da li će ikada biti ok šprdati se na temu cunamija koji je pobio preko 200 hiljada ljudi na obalama Indijskog okeana 2004. godine? Možda za 500 godina, a možda i ranije. Premda ne poznajem nikoga ko makar i površno poznaje bilo koga ko je stradao od cunamija, ipak smo vidjeli slike, gledali smo izvještaje i dokumentarce o ovom događaju, te je ova tragedija još uvijek svježa u kolektivnom sjećanju. No, ne bih imao nikakav problem smijati se nekoj fikcijskog ili drevnoj tragediji ove vrste, kada bi se bila ispričana na odgovarajući način – naprimjer priča o Nojevoj barci.
Sve ovo je još uvijek prilično očigledno, ali evo sljedeće situacije: Moj prijatelj je u ratu ranjen u glavu šrapnelom od čega mu se lijevo oko smanjilo i promijenilo boju. Kada sam ga posjetio u bolnici rekao sam mu šalovito da je isti David Bowie. Njegov osmjeh nije bio baš u potpunosti dobrohotan. Da sam još nešto izvalio, mislim da bih već ispao kreten. Treba znati i kada se zaustaviti. Ne znaš ni kada se možeš zavitlavati na račun vlastite situacije, a da ne proizvedeš nelagodu kod prijatelja i poznanika. Niko ne voli slušati o ozbiljnim problemima koje drugi ljudi imaju, a ako pri tome zbijaš šale govoreći o svojim problemima – objektivnim crnjacima, zbunjenost se useli u ljude. Ako previše insistiraš na humorističnosti, već se u glavama slušalaca počinje formirati ideja da nešto nije u redu s tobom i radije bi te se klonuli.
Sujeta je još jedna granica za humor. To je utvrđena granica, sa minskim poljima, mitraljeskim gnijezdima i bodljikavom žicom. Fiks ideje su slični bunkeri – vjerske, političke, moralne i slične prirode. Našali se malo sa osjetljivim pitanjima i uvjerenjima ljudi koji gaje ovakva mentalna stanja i eto problema. Nije ni čudo, jer humor je često ništa drugo do uvreda i izrugivanje upućeno na nečiju adresu. Zato je najbolje baviti se takvom vrstom humora iza leđa onih na koje se odnosi. Također, je bitno uvijek se šaliti na svoj račun barem duplo više nego na račun drugih. Na taj način će svi blagonaklono posmatrati tvoj humor i biti prijemčivi, a i osnove za šprdanje na vlastiti račun uvijek ima u izobilju. Najbolji uvid imaš u sebe i tamo možeš naći najviše materijala. Sve ovo ovisi o vrstama ličnosti i odnosima među njima. Ako si tokom dužeg vremena osobe bliske sebi navikao na to da često izvaljuješ nečuvene provale, ali inače si sasvim u redu, neće se mnogo uzrujavati, ali ako iznenada počneš sa tim poslom, zabrinut će se. Nekada će doći do razlaza. Ko kaže da će se prijatelji i rodbina zauvijek držati zajedno bez obzira na sve? Bilo kako bilo, ja sam za što više humora u životu. Neke stvari se moraju oplakati, ali smijmo se što je više moguće.

24.02.2018.

40%

Nedavno sam negdje pročitao ili čuo da Navy Seals imaju pravilo nazvano 40%. Ukratko, pravilo kaže da kada misliš da ne možeš više, tada si na 40% svojih mogućnosti. Ne znam koliko je precizna ova cifra, ali sigurno je istina da možemo još u trenutku kada nam se čini da više ne možemo. Ovo se prvenstveno odnosi na fizičke poduhvate i naprezanja, ali to se ne može odvojiti od psihe i volje, jer volja je jedino što čovjeka može nositi dalje kada počne da boli i kada se čini da je došao do kraja. Ovdje također valja napomenuti da pravilo 40% nikako ne znači da čovjek može nekažnjeno ići do 100% napora. U ovisnosti od osobe, na X% preko ovih 40% pojavljuje se opasnost povrede, a na 100% ove skale, ozbiljna povreda je vjerovatno zagarantirana. Ovdje se radi o disciplini – režimu kojem se čovjek podvrgava, motiviran bilo kakvim ciljem, pri čemu se odriče udobnosti i ugodnosti, a prihvata napor, bol i neugodnost.
Gledao sam emisiju gdje nekakav naučnik (oprostite za oskudnost i nepreciznost podataka) eksperimentiše sa električnom stimulacijom mozga čiji efekat je spremnost na veće napore. Ovo je posebno zanimljivo za sportiste i predstavlja legalan oblik dopinga, ako je stvarno. Faktički, ova stimulacija podiže čovjekov prag na kojem smatraju da su dali sve od sebe – ovih 40% postaje 44% ili tako nešto.
Vjerski zanos i slične furke također mogu postići impresivne efekte ove vrste. Različiti gurui i šamani sposobni su za fascinantne poduhvate fizičke i mentalne prirode. Naravno sve je to ograničeno i genijalno je kako je jedan naučnik komentarisao sposobnost kojekakvih fakira da hodaju bosi po užarenom ugljevlju. Objasnivši kako je hodanje po užarenom ugljevlju uopšte moguće, naučnik je dodao: - Bio bih istinski impresioniran kada bih vidio nekoga da hoda po užarenom bakru, ali to još nisam nigdje vidio. – Hodanje po užarenom ugljevlju zahtijeva zadebljane tabane i što kraće zadržavanje na pojedinačnom koraku, a sporost drveta i uglja u prenošenju toplotne energije će se pobrinuti za ostalo. Sa bakrom i ostalim metalima situacija je daleko nezgodnija. Brzina prenosa toplotne energije je daleko veća kod metala, kao i kapacitet za pohranjivanje toplotne energije.
Vjerujem da su gurui i mistici kroz istoriju, a i danas, u stanju podići na viši nivo čovjekovu spremnost da koristi vlastite potencijale, a sada se i nauka sve više uključuje u igru pojačavajući ove fenomene i proširujući ljudske kapacitete, tj. smanjujući ograničenja. Volio bih zaviriti 1000 godina u budućnost koju nastanjuju superheroji.

24.02.2018.

Stvarnost

Izvadimo sebe iz ove priče. Zamislimo stvarnost bez ljudi, ili bar bez sebe. Ne ide, je li tako? Naravno da ne ide. Nismo tako sazdani. Čak i kada razmišljamo o vremenu prije vlastitog začeća, nekako smo opet tu. Kada zamišljam događaje u starom Egiptu ili Rimu, gledam ih svojim očima. Evolucija nas je opremila i programirala tako da imamo velika ograničenja, no evolucija ne stoji u mjestu i spremna je na izmjene, a mi je ubrzavamo i moći ćemo je sve više ubrzavati. Premda smo u stanju formirati i uobličavati ideje za koje nismo projektovani, to nam uglavnom predstavlja veliki napor. Međutim, to je također veoma zabavno. Evo jedne takve vježbe:
Čak i mnogi fizičari će postaviti logički duboko pogrešno pitanje: Kako to da su kosmološke konstante i zakoni fizike tačno takvi da omogućavaju nastanak svega i u konačnici ljudi? Ovim pitanjem implicitno govore da su ljudi smisao i cilj kosmosa, da je kosmos takav kakav je da bi nastali ljudi. Ovo je krajnji domet antropocentričkog pogleda na Univerzum. Samo radi otvorenosti uma, dozvolit ću da je ovakav pogled tačan, ali mu ne dodjeljujem nikakvu značajnu vjerovatnoću. Nije kosmos takav da bismo mi nastali, već smo mi nastali zato što je kosmos takav!!! Jasna vam je ova suptilna, a ipak ogromna razlika. Ovakvu zamjenu uzroka i posljedice ćete primijetiti u diskusijama po raznim pitanjima, ali ova je vrhovna. Još jedan od velikih „trijumfa“ antropocentrizma je tumačenje Heisenbergovog principa neodređenosti i eksperimenta sa dvostrukim prorezom, pri čemu se ide tako daleko da će se implicitno ili čak eksplicitno ustvrditi da posmatrač, tj. svijest (čitaj čovjek) kreira stvarnost samim činom posmatranja. Prije svega, 'posmatranje' je pogrešan izraz u ovom kontekstu. Mnogo prikladnije je reći 'interakcija', a u interakciju može stupiti sve na svijetu, od kvarka do lokomotive. Koristeći ovaj izraz, možemo izbjeći zamku u koju nas uvlači izraz 'posmatrač' i koji navodi na čovjeka. Interakcija zaista kreira stvarnost, tačnije jedan ogranak stvarnosti pri svakom kolapsu funkcije vjerovatnoće.
Stvarnost je zbir svih mogućih stvarnosti. To je jedan način na koji se može sažeti teorija multiverzuma ili paralelenih svijetova. Dakle, sve što je fizički moguće da se desi, mora se i desiti, a da bi se sve to desilo, stvarnost se dijeli na bezbroj paralelnih svijetova i to svakog Plankovog vremena, a reći ćemo da je Plankovo vrijeme najmanje moguće vrijeme, što je naravno aproksimacija, pošto najmanje moguće vrijeme ne postoji, jer svaku jedinicu vremena možemo prepoloviti. No, možda je Plankovo vrijeme najmanja jedinica vremena koja ima ikakvog, neću reći smisla, već efekta na stvarnost.
U redu, dakle, ponovo, sve što je moguće da se desi, to se i dešava, te, ponovo, postoji beskonačan broj svijetova i svakog trena se stvara beskonačno mnogo beskonačno brojnih svjetova. Možda ćete se zapitati da nije malo gužva, gdje stanu svi ti silni svjetovi? Ma ne sekirajte se, ima mjesta napretek u stvarnosti. Sljedeće pitanje koje bih ja postavio jeste: Ako se dešava sve što je fizički moguće da se desi, zašto češće ne viđamo neobične stvari koje su fizički svakako moguće. Naprimjer, zašto dok hodam ulicom ne vidim sljedeći događaj: nekoliko nasumičnih ljudi, recimo 5, iznenada odluči opaliti šamar prvom prolazniku koji im ide u susret, ili, kloneći se sklonosti nasilju, da umjesto šamara padnu poljupci? To je fizički savršeno moguće, zar ne? Prihvatam da je ovako nešto malo vjerovatno, ali zar se svi uvijek nalazimo u svjetovima u kojima se nikada, ili strašno rijetko dešavaju manje vjerovatni događaji? Možda je odgovor u tome da ovo zapravo nije fizički moguće. Neke stvari se čine savršeno mogućim, ali zapravo nisu. Mozak je sazdan tako da dozvoljava samo određene forme ponašanja i samo određeni oblici svjetova, sa dozvoljenim ponašanjima, mogu se realizirati, premda ih ima beskonačno mnogo. A šta ako bismo vi, koji ovo pročitate, i ja odlučili da na određeni datum, u određeno vrijeme, izađemo na ulicu i u približno istom trenutku, recimo u 12:15:45, poljubimo prvu najbližu nepoznatu osobu? Prva stvar koja meni prolazi kroz glavu je osjećaj nelagode i pomisao da bih ispao manijak, ako već ne bih dobio šamarčinu, koja sada djeluje itekako vjerovatna. Da li je uopšte moguće da se ovako nešto desi, bez ikakvog socijalnog motiva, bez ikakve poruke, da nam jedini poticaj bude to da zavrnemo felš stvarnosti, premda je i to već neki naš zajednički motiv? Čuo sam prije nekoliko godina da je nepoznati donator u Japanu ostavljao solidne svote novca u poštanskim sandučićima nasumičnih građana. Ne znam da li je to istina, ali zvuči mi kao jedna od pojava o kojima ovdje špekuliram. U svakom slučaju prilično sam siguran da vas ne mogu nagovoriti na bilo koju akciju ove vrste, a ni sebe.
Zanimljivo je da žudimo za neuobičajenim događajima i fascinirani smo i ushićeni kada se dešavaju. Također ih aktivno zamišljamo i izmišljamo. Ovo je kontraprodukt dosade. Dosadi nam svakodnevnica, ali zašto? Zašto je djetetu fascinantno kada joj prvi put daš usisivač da usiše stan, a već sljedeći put je to više ne zanima? Ok, prati suđe mi nije bilo zanimljivo prvi put, niti bilo koji put nakon toga, ali mnoštvo je aktivnosti u kojima sam nekada uživao, ili su mi barem bile zanimljive, a sada su peeeeglaaa. Evo ne mogu nijedne da se sjetim kao primjer, no ostaje činjenica da nam svakodnevnica dosadi tokom godina i uvijek sam smatrao da je zbog ovoga dobro da smo smrtnici koji živimo najviše stotinjak godina i dobro je da stare generacije bivaju zamijenjene novim koje su žedne života, kakav je da je. Ja bih crk'o živeći 1000 ili 2000 godina i da se ništa spektakularno nevjerovatno ne desi svo to vrijeme. Nevolja je što su najspektakularniji događaji koji se dešavaju katastrofe – cunami, uragan, vulkan, rat, pa se začas još gore sjebemo kad nas pogode. U svakom slučaju, skoro je sigurno da nema aktivnosti koju bih i dalje gotivio nakon 20 godina svakodnevnice. Uzmimo primjer skijanja. Volim skijanje. Fenomenalan je osjećaj izaći sa žice i polako prelaziti pogledom preko krajolika, duboko udahnuti slatki planinski zrak, namjestiti brile i ... strovaliti se niz sofu (https://www.youtube.com/watch?v=H0JeSmDOZUo). Skijanje je mrak. Međutim, dva dana skijanja su meni dovoljna i poželjet ću ga ponovo dogodine. I Tombi je dosadilo u neka doba.
Zamišljajući da upravljamo sobom upadamo u veliku psihološku zamku i zabludu. Sobom upravljamo samo onoliko koliko nam je to dozvoljeno, a to često nije mnogo. Sloboda i slobodna volja su, moguće je, samo iluzije. Što se tiče slobode generalno, naravno da je ne posjedujemo, jer smo jednostavno fizički spriječeni činiti mnogo toga što bismo rado činili, naprimjer letjeti, da ne govorim o zatvorenicima koji sjede u ćelijama i ne mogu ni hodati bog zna kol'ko. Što se tiče slobodne volje, stvar je mnogo zamršenija. Filozofski razmišljajući, teško je i definisati slobodnu volju, a kamoli presuditi da li je mi ljudi posjedujemo. Šta je slobodna volja? Odluka da li ću dok hodam skrenuti desno ili lijevo? Skrenut ću tamo gdje me moja potreba i namjera vodi, a one su pak uzrokovane drugim poticajima moje svakodnevnice. Ako se pak moj put račva, te ponovo spaja niz ulicu, i potpuno je svejedno u pogledu moje svrhe hoću li skrenuti lijevo ili desno, da li sada na scenu stupa slobodna volja? Ne, ja već imam prirodnu sklonost za desnu, ili lijevu stranu, a čak i da je ova sklonost 50/50, moja odluka će biti rezultat nasumičnih procesa u glavi, koji možda već spadaju u kvantnu mehaniku. Kakav god izbor napravim u životu, i kakvu god radnju poduzmem pronaći ću njen uzrok koji neću moći ocijeniti kao svoju slobodnu volju. Čista proizvoljnost se ne može tumačiti kao slobodna volja, niti mogu pod svoju slobodnu volju svrstavati vlastite sklonosti, naprimjer to što volim janjetinu. Uvijek sam je volio. Nikada nisam donio odluku da ću je voljeti, niti mogu donijeti odluku da je više neću voljeti. Ako je jednog dana i prestanem voljeti, to će biti uslijed nekih vanjskih utjecaja i okolnosti – ako se razbolim, ili mi se zgadi itd. Ok, ali ja mogu odlučiti da neću jesti janjetinu, iako je volim, mogu odlučiti da se neću kupati u moru, premda i to volim. Šta je to, ako ne slobodna volja? U redu, znači odlučio sam kontrirati svojim sklonostima. Možda je ovo neki oblik slobodne volje. Ali zašto to radim? Da dokažem da postoji slobodna volja? Jer sam sklon vjerovati u postojanje slobodne volje i dostatno sam motiviran u ovu svrhu? Možda ovo zaista jeste izraz slobodne volje, možda i nije, ali meni se dok pišem ove redove javlja uporan glas koji me pita – A ko sam to ja? – Ako ne prihvatam da su moje akcije, zasnovane na vlastitim sklonostima, izraz slobodne volje, onda nema mene o čijoj slobodnoj volji bi se moglo govoriti. I to što se moje sklonosti mogu mijenjati vanjskim utjecajima, samo znači da se i moja slobodna volja može mijenjati.
Rekao bih da sam zaključio da slobodna volja postoji. Međutim, ona nije svemoguća i često zataji. Na mnoge akcije bih se ja rado odlučio, slobodnom voljom, ali neke snažnije sile u meni to ne dozvoljavaju. Šta je sad to? Kakve sile? Pa koliko nas to ima u mojoj glavi? Ima nas najmanje dvojica, izgleda. Spomenute sile su strah, glad i slično. Mogu ja odlučiti da neću jesti janjetinu, ali pitanje je koliko ću biti u stanju provoditi ovu odluku kad zamiriše. Mogu odlučiti da skočim sa 15-tometarske skakaonice u bazen na glavu, ali nema šanse. Slijedom ove diskusije dolazim u opasnost da zaključim da slobodna volja igra važnu ulogu samo kada ulog nije visok, kada se ništa značajno ne rješava.
O rem, o populus, o cerebrum, što bi rekao Ciceron (nije on to nikada rekao... a možda i jeste, i to baš da bih ga ja citirao par milenija kasnije)! Čudesna je stvarnost, a čudesni smo i mi, koliko god bili beznačajni, tj. koliko god bili manje značajni nego što smo umislili. Bilo me je svugdje u ovom postu, pa ga je najbolje pod hitno završiti.

14.02.2018.

ProstorVrijeme

Prvo, moraš prihvatiti da je prostor neodvojiv od vremena. Prostor neovisan od vremena nema smisla i zapravo ne postoji. Drugo, prostorvrijeme nije apsolutno niti nepromjenjivo. Postorvrijeme se izvija, širi i skuplja. Daleko je od neke rigidne forme. Prostorvrijeme također nije fiksno količinski. Konstantno se stvara novo prostorvrijeme. Međutim, ovo stvaranje nije svugdje/uvijek uniformno. Negdje/nekad se stvara više, a nekada manje. Također nestaje i biva uništeno. Za sada se pokazalo da se prostorvrijeme više stvara nego što nestaje. U dijelovima univerzuma gdje nema mnogo materije niti gravitacije, prostor sa samo stvara, i širenje univerzuma je mnogo izraženije.
Kada masivno svemirsko tijelo, savija prostorvrijeme, proizvodeći efekat koji nazivamo gravitacijom, ili gravitacionim poljem, ono proizvodi turbulenciju u prostorvremenu koje počinje da teče brže ili sporije u zavisnosti od smjera. U blizini masivnog tijela prostorvrijeme počinje ubrzano teći prema tom tijelu gurajući sve što se nađe u tom dijelu prostorvremena. Dakle gravitacija nije neka misteriozna privlačna sila. To je više kao rijeka koja nosi materiju svojim tokom i prije je to guranje nego povlačenje. Ovo kretanje naravno utječe na sve četiri dimenzije prostorvremena. Ovih dimenzija ima više od četiri, ali četiri su one koje mi opažamo. Ostale ne opažamo jer nemaju praktične posljedice po nas na našoj skali veličina prostorvremena, dakle na makro skali. Na mnogo manjim, ili većim skalama, stvari se odvijaju nešto drugačije i kontraintuitivne su. Problem je statističke prirode. Statistika je nauka koja proučava i opisuje masovne pojave. Razlika između pojedinačne elementarne čestice i dimenzija prostorvremena koje se mjere Plankovom dužinom i Plankovim vremenom, na jednoj strani, i jednog čovjeka u svom vremenskom opsegu koji se sastoji od oko 7x1027 atoma, gdje ni sam atom ne predstavlja elementarnu česticu, zaista je ogromna. Čovjek i sve što se nalazi na sličnoj ili većoj skali dimenzija, svakako je masovna pojava i rezultat interakcije umobolno velikog broja faktora i promjenjivih, te nije čudno što se događaji i pojave na takvoj skali fundamentalno razlikuju od elementarnih. Gravitacija koju proizvodi jedan proton u odnosu na gravitaciju koju proizvodi jedan čovjek, te u odnosu na gravitaciju koju proizvodi jedna neutronska zvijezda, zaista može izgledati kao nešto suštinski drugačije i neusporedivo. Na Plankovoj skali se već radi o daleko fundamentalnijim fenomenima i tamo se dešavaju odvajanja paralelnih univerzuma. O tome sam ranije nešto piskarao.
Prostorvrijeme je naš medij. Sve što znamo postoji i kreće se unutar tog medija. Nismo u stanju zamisliti nešto izvan toga. Sve što postoji se kreće kroz prostorvrijeme brzinom svjetlosti. Neki entiteti se više kreću kroz prve tri dimenzije, dok drugi više kroz četvrtu. Sva tijela koja imaju bilo kakvu značajnu masu, dominantno se kreću kroz četvrtu dimenziju, a samo manji dio brzine otpada na prve tri, dok sve što nema masu uopšte ne haje za četvrtu dimenziju i samo jure kroz prve tri. Raspodjela ove brzine na dimenzije nije apsolutna izuzev za entitete bez mase koji se kreću samo kroz prve tri dimenzije. To znači da se neće svi složiti o raspodjeli brzina kroz dimenzije jednog određenog objekta, uključujući i sam taj objekat. Ovo je posljedica različitih referentnih okvira, ili okvira u kojem se nalazi bilo koji objekat i iz kojeg taj objekat stupa u interakciju sa univerzumom. Jedan objekat se može nalaziti u više referentnih okvira koji se ugniježdeni jedan u drugog kao babuške. Naprimjer, moj referentni okvir može biti automobil u kojem se vozim. Zatim sljedeći sloj bi bio planeta Zemlja pri čemu se slažu moje kretanje i kretanje planete. Sljedeći referentni okvir je Sunčev sistem, pa galaksija, pa klaster galaksija itd. Zapamti da ne postoji apsolutni referentni okvir, tj. ne postoji neka tačka koja je u apsolutnom mirovanju i u odnosu na koju možemo mjeriti sva kretanja u univerzumu. Sjeti se da je prostorvrijeme veoma dinamičan medij i ne sadrži nijednu tačku koja je potpuno stacionarna. Kada mjerimo ili posmatramo brzinu nekog objekta, uvijek to radimo unutar nekog referentnog okvira. Ako je to moj automobil, tada mjerim svoju brzinu u odnosu na planetu Zemlju. Koliko brzo se ja krećem po Zemlji, u odnosu na Zemlju. Međutim, Zemlja i ja se nećemo složiti kojom se ja to brzinom krećem jer imamo različite referentne okvire. Moj je automobil, a njen je planeta Zemlja. Po meni, ja se krećem brzinom od 60 km/sat. Po njoj, ja se krećem 30 km/sekundi ± 60km/sat. Sunce bi imalo neku treću vrijednost, kojom se Sunčev sistem kreće u odnosu na centar galaksije, a i galaksija se kreće. Sve ovo i dalje su male i teško primjetne razlike, te se naše kretanje i dalje ogromnom većinom odvija u četvrtoj dimenziji, no te razlike postoje i za objekte izvan mog referentnog okvira raspodjela mog kretanja na dimenzije nije ista kakva je za mene, a što je najljepše svi smo u pravu. O čemu tačno govorim. Evo ovako: ako se ja vozim u automobilu brzinom od 150 km/sat, a ti stojiš pored ceste i posmatraš moje kretanje. Moj referentni okvir je automobil koji se kreće u odnosu na zemlju, a tvoj referentni okvir je stacionarna Zemlja. Ako kažem da sam se vozio 100 sekundi posmatrano iz mog referentnog okvira, to nije 100 sekundi iz tvog referentnog okvira. Iz tvoje perspektive to je neznatno više od 100 sekundi. Razlika je tako malena da je ni ti ni ja ne možemo zapaziti na bilo koji način, ali ona postoji. Ona je manja od 0,0000000001 sekundi E slušaj sad, ako se krećem istim autom brzinom 95% brzine svjetlosti, što bi bilo oko 285 hiljada km/sekundi i vozim se 100 sekundi - iz moje perspektive, iz tvoje perspektive moje putovanje je trajalo oko 322 sekunde. Što se više približavam brzini svjetlosti, razlika se povećava i teži beskonačnosti kako moja brzina teži brzini svjetlosti. Sad bi mi ti mogla reći da nije bitna tvoja perspektiva već je bitno koliko je meni vremena proteklo, jer ja sam putovao. E to je greška. Svačija perspektiva je bitna i ispravna, svačije mjerenje je tačno. Moje putovanje jeste trajalo 100 sekundi, kao i 322 sekunde, i jedno i drugo. A vidi sada ovo: vratimo se prvom primjeru u kojem se krećem brzinom od 150 km/sat. Kao što sam rekao, meni je to putovanje trajalo 100 sekundi, za tebe je trajalo, recimo 100,0000000001 sekundi, ali za posmatrača koji se nalazi na Suncu, putovanje je trajalo 100.0000005 sekundi, dakle „mnogo“ duže nego nama dvoma. Kako to? Pa gledano sa Sunca ja sam se kretao brzinom od oko 30,0416 km/sekundi, mnogo brže od 150 km/sat. Kako to? Lijepo, sabira se moje kretanje i kretanje Zemlje koja se oko Sunca okreće brzinom od oko 30 km/sekundi. Ne zaboravi da ove mjere km/sat i km/sekundi predstavljaju mjeru kretanja kroz prve tri dimenzije. Sve ovo se naravno može zakomplikovati do bola, ako počneš kombinovati i mijenjati referentne okvire, ali principi relativnosti se ne daju slomiti.
Prostorvrijeme nije neuništivo i može se i poderati. Primjer su crne rupe. Crna rupa je... Nemam blage veze, umorio sam se. Sve što sam pisao je trabunjanje hranjeno intuicijom koju sam razvio čitajući o ovim fenomenima, a upitno je koliko sam toga ispravno shvatio. Sada više nemam snage da se bavim crnim rupama. Možda neki drugi put.

13.02.2018.

Duhovi

Posjetio sam staro susjedstvo, gdje sam proveo veliki dio djetinjstva. Nosio sam mamin aparat za mjerenje pritiska na kalibraciju tu u blizini, pa sam otišao u svoj stari kraj dok je majstor radio svoj posao. Vrijeme je bilo tmurno, ne mnogo hladno za ovo doba godine. Nije to veoma prometan dio grada, ali pustahija je bila pretjerana. Nigdje nikoga. Stajao sam ispred svog haustora i gledao u prozore sobe u kojoj sam spavao do svoje 12. godine. Osjećao sam snažnu želju da se popnem i uđem u stan. Imam čudnu fiksaciju za mjesta na kojima sam mnogo obitavao u bilo kojem periodu života. Stanovi, radna mjesta, namijenjao sam ih se mnogo u životu. Boraviš negdje svaki dan satima, a onda odjednom više nikada nećeš ući na to mjesto, nepristupačno ti je. Možda bih mogao zamoliti stanare za 5 minuta. Objasnim im sve fino... ...i oni pozovu policiju, zaboravi. Pogledam u Slađanin prozor na drugom kraju zgrade. To je prozor u koji sam najviše gledao na ovoj zgradi. Kad god bih prilazio zgradi vraćajući se iz škole ili odakle već, moj pogled je bio fiksiran na njenom prozoru i samo sam ga skretao na kratke trenutke da osiguram da se ne sapletem na nešto ili ne upadnem u šaht, a kada bi se desilo to za čim sam žudio, da se ona pojavi, pravio sam se da ne gledam, dok mi ona jednom nije objasnila da nikoga na zavaravam i da savršeno dobro zna da je gledam ispod oka. Ko zna, možda još tu stanuje. Sumnjam. Svakako to ne namjeravam provjeravati. Bio sam lud za njom, djetinje i dječački, ali i dalje zatreskan do bola. I ja sam se njoj sviđao, ali bio sam kasni pupoljak i ništa nikada ozbiljno nisam poduzeo po tom pitanju, a i šta bih to poduzeo da mi je znati u tim godinama? Pa, mogao sam biti iskreniji, a manje gluperdo. Čak i kada mi je otvoreno govorila da joj se sviđam, ja sam se pravio da mi se sviđa druga djevojčica. Zašto, ne kontam ni dan danas. Jesam li se plašio? Da, vjerovatno sam se plašio. Pih! Mogao sam imati curu u za vrijeme osnovne škole i biti tako rano bogatiji za to najbolje od svih iskustava. Godinama kasnije me je pronašla i pozvala da izađemo. Izašli smo jedno veče, ali nije mi se sada sviđala. Šta čovjeku radi vrijeme. Bio sam hladan, odbojan i antipatičan. Mogao sam biti ljubazniji, ako ništa drugo, ona je bila moja prva ljubav. Nisam se ni ja njoj više sviđao poslije ovog susreta, siguran sam. Nikada se više nismo vidjeli ni čuli. Danas joj se ne mogu sjetiti lika.
Napravio sam krug oko zgrade. Sjećanja su navirala u talasima. Imam osjećaj da mi je draže jer je sve pusto. Kada bih vidio gomilu ljudi oko zgrade, djecu kako se igraju, osjetio bih se kao stranac, kao da tu ne pripadam, jer to nije više moj svijet. Ovako sam bio sam sa svojim starim susjedstvom i sjećanjima. Čudna je ta nostalgija. Niti želim ponovo biti dijete, niti bih želio ponovo živjeti na ovom mjestu, ali sve je to i dalje dragocjen dio mene, nepovratno izgubljeni dio, koji još samo postoji u izblijedjelom sjećanju. Mnogi ljudi, koji su bili dio mog života ovdje, nestali su, ili su daleko i potpuno van mog dosega. Pored toga, nikada ne bih ni pokušao sa bilo kime uspostaviti kontakt. To su ljudi iz moje prošlosti, tamo pripadaju i tamo leži moj jedini interes za njih. Ali na tom mjestu, u sjećanju, oni su veoma važni i vrijedni za mene, iako se mnogima ne mogu sjetiti ni izgleda lica. Postoji jedan izuzetak. Jednog lika bih volio pronaći zbog duga koji dugujem, no neću o tome sada. Od moje porodice koja je ovdje živjela sa mnom, manje od pola ih je među živima. Bilo nas je i više u tom stanu kada sam bio veoma mali, ali tog vremena se ne sjećam.
Bilo je vrijeme da se vratim majstoru. Odlazim, a mama mi na telefon javlja da je umro jedan dragi rođak. U ovom trenutku me je to još jače zaboljelo. U životu stalno gubiš. To je zato što dobijaš. Kada imaš djecu, dok rastu gubiš one malene, a dobijaš veće. Kada dijete odraste, dobiješ odraslu osobu, a pogubio si sve one ranije uzraste. Dobro, izgubljene tinejdžerske godine i nisu neka tragedija, ali onaj period od dvije do šest godina je za plakat'. To je teže preboljeti.
Danas, prijatelji nestaju mnogo brže nego što se novi pojavljuju. Sve je više duhova u mojoj glavi.

12.02.2018.

Samuraj

Fobija je zajebana stvar. Gadno ih je imati. Moja najveća fobija je klaustrofobija. Ništa specijalno, svakome je užasavajuća pomisao da bude živ sahranjen, međutim, mene ne moraš u sanduk zatvoriti i zatrpati sa dva metra zemlje da popizdim. Dovoljno je da me zaključaš u prostoriju i da znam da ne mogu izaći niti proviriti napolje. Može to biti i fiskulturna sala, ali kada je moja fobija u dobroj formi, panika će nastupiti. Naravno, u sanduku će panika biti mnogo veća. Jeste li nekada osjetili paniku uzrokovanu fobijom? Auuu, kako je to slatko iskustvo. Svako je osjetio strah u životu, od ovog ili onog, ali to se ne može mjeriti sa fobijom. Fobični strah koji uzrokuje paniku nije običan strah, to je strah na steroidima. To je užas na kvadrat, strava na užas. Panika je stanje gdje je takav strah potpuno ovladao svim mentalnim procesima. Ne postoji mogućnost racionalne misli ili samokontrole. Mnogo snažnije i bazičnije funkcionalnosti mozga su za volanom i moraš bježati ili urlati i vrištati. Svijest kojoj pridajemo tako veliki značaj je izbačena iz ovog našeg metaforičkog vozila kao putnik bez karte. Tu više ne igraju ulogu nikakvi tvoji stavovi, kompleksi, ideali. Svi slojevi intelekta su zguljeni i preostaju samo osnovni instinkti, pri čemu trenutačno jedan vlada apsolutno. Paniku sam osjetio par puta u životu. Zadnji put u aparatu za magnetnu rezonancu, kada sam snimao kičmu. Pripremio se ja veseo za MR, legao na sto i tehničar mi počinje fiksirati glavu jastučićima i tada meni sine da će me zagurati u onu tubu. – Stani malo. – zavapim i ustanem. On me gleda... Objasnim mu da sam malo klaustrofobičan. Fin čovjek, strpljiv je sa mnom. Sjedim na stolu i sumnjičavo odmjeravam tubu. Pitam tehničara koliko će to trajati. Kaže, oko 25 minuta. Štaaa?! Ja mislio najviše 5 minuta. Nema šanse, vrišti sve u meni. Vidi i on da sam u čabru, kaže mi da mogu otići u Državnu bolnicu, tamo je aparat veći i svjetliji. Malo je falilo da prihvatim ovaj njegov savjet, no ipak sam ostao. Prije nego što su me ubacili u onu tubu, zatvorio sam oči. To je bio jedini način da pristanem na postupak, a nisam mogao sebi dozvoliti da odustanem nakon što sam potegao veze da dođem na red i nakon što sam platio proceduru. Tehničar mi je stavio pumpicu u ruku koju samo treba da stisnem ako ne mogu izdržati i on će me odmah izvući. To mi je dodatno pojačalo samopouzdanje. Kada je počelo snimanje činilo se da je sve ok, nije to ništa. Nije mi smetala ni buka koju pravi aparat. Tako sam se opustio da sam nakon nekih 10-tak minuta napravio kobnu grešku. Otvorio sam oči na trenutak. Sve što sam mogao vidjeti je ploča 5 centimetara iznad lica. Nisam mogao pomjerati glavu i gledati uz ili niz cijev u kojoj sam se nalazio, a sumnjam da bi mi to mnogo pomoglo. Sve što je postojala je tabla pred facom. Kao da je neko prekidačem otvorio branu i panika je nagrnula preplavivši moju svijest. Brzo sam zatvorio oči, ali bilo je kasno. Ruka se grčila na pumpici. Odjednom kao da je u grudima moje srce zamijenjeno srcem galopirajućeg nosoroga. Moj grudni koš nije bio dovoljno velik. Čudna vrelina me je prožimala. Teška borba je trajala nekih 5 minuta gdje je moje mentalno stanje titralo na pragu potpunog gubitka kontrole i predaje panici. Ono malo racionalnog uma što je preostalo i grčevito držalo upravljače pokušavao sam ojačati svim mogućim psihološkim trikovima koje sam znao i koje sam na licu mjesta izmišljao, ne bih li se kako smirio. Oči samo što nisam zgnječio kapcima. Neka budalasta sila me je pokušavala nagnati da ih otvorim. Dozivao sam pretke u pomoć, dozivao sam S, opominjao sam se da nije tako gigantski bitno šta se to dešava sa vrećom mesa i kostiju koja sam ja i generalno sam se vrijeđao bjesomučno. Uspio sam se na kraju smiriti i izdržati pregled, ali za dlaku. Kada sam izašao sa klinike, zrak mi nikada nije bio slađi a boje nikada nisu bile ljepše. Osjećao sam neviđeno ushićenje i olakšanje. Ova euforija je potrajala nekih pola sata do sat.
Bola se također bojim. Ne znam da li se to može nazvati fobijom, ali i ovaj strah je pozamašan i na njega niko nije imun. Većina mučenja se zasnivaju na njemu. Ako ti kidaju nokte klještima, priznat ćeš sve, ne zbog zadnjeg nokta koji su ti otkinuli i bola koji već osjećaš, već zbog straha od narednog nokta i bola.
Samuraj mora kontemplirati vlastitu smrt sedam puta na dan. To nije sav recept kako postati samuraj, ali je svakako jedan element recepta. Samuraj je sluga, znači mora imati nekoga ili nešto čemu služi. Samuraj mora imati kodeks, bušido, princip koji ga vodi i koji je daleko važniji od njega samog. Izdaja kodeksa je gora od smrti i tada samuraj mora sebi oduzeti život. Samuraj je napustio ego i izuzev življenja u skladu sa kodeksom, ništa mu nije jako važno. Smrt za kodeks je izvor radosti i ispunjenja. Posjeduju samuraji još mnogo osobina, ali ove su najvažnije. Volio bih se vratiti u srednjevjekovni Japan i upoznati što više samuraja i svjedočiti njihovim životima. Da li su zaista bili ovakvi? Da li su samuraji podlijegali strahovima kao obični ljudi? Da li je bilo moguće slomiti njihov duh? Bolje je pitanje, da li je postojao bar jedan samuraj koji je bio nesalomiv? Danas, u doba liberalizma i individualizma, teško je i zamisliti da se neko može nafurati na takve filmove, ali život samuraja je imao smisao u koji su snažno vjerovali. Nisu imali krize identiteta i lakše su prevladavali ljudske slabosti. Samuraj ne bi dozvolio da ga panika savlada u bilo kojoj situaciji. Obični ljudi, pogotovo moderni ljudi, sjebani su, zbunjeni, cinični i apatični. Ne osjećaju snažan smisao u bilo čemu, te ne osjećaju ni nikakvu snagu. Snagu imaju samo osnovni instinkti kada se upale. Obični čovjek je obična slina.

03.02.2018.

Znanje

Izreka kaže – Znanje je moć. – Šta je to znanje? To je nešto što se posjeduje. Posjeduje se istina o nečemu. Postoje mnoge vrste znanja, jer postoje mnoga nešta, a o svakom nešto postoji jedna ili više istina. Ali da li je znanje zaista moć? Neke vrste znanja svakako jesu, dok druge nikako nisu. Mnoge vrste znanja predstavljaju moć samo u rukama grupe ljudi koji sarađuju. Industrijska i naučna znanja su odličan primjer takve moći. Parafrazirat ću genijalnu rečenicu ili dvije Douglasa Adamsa iz Vodiča kroz galaksiju za autostopere - Ne znam koliko bio pametan, obrazovan i sposoban, ostavljen sam za sebe, pojedinac ne može ni toster napraviti. Najbolje što može je da napravi sendvič i to bi bilo to. - Cjelokupna inteligencija i znanje jednog čovjeka pokazat će se potpuno beskorisnim ako ga ostaviš nasamo. Inspirisan Adamsovom provalom, Thomas Thwaites je pokušao napraviti toster od početka i dobro i dugo se namučio (https://www.youtube.com/watch?v=R3Qn98bE880), a čak ni on to nije radio sam, već je konsultirao naučnu literaturu i tražio pomoć profesionalaca u svakoj oblasti ljudskih aktivnosti koje su potrebne da se izradi toster. Počeo je sa izvlačenjem potrebnih ruda pa nadalje. Krajnji proizvod je upiš živi. Preporučam da pogledate video.
Koje znanje ne predstavlja nikakvu moć, čak ni kada ga dijeli velika grupa ljudi? Evo nekih takvih znanja: Bolje je živjeti 100 godina u bogatstvu nego 7 dana u bijedi; Bolje je biti zdrav i bogat nego bolestan i siromašan, jer šta ti vrijedi što si bolestan ako si siromašan; Bolje tri hladna piva nego jedno mlako. Dobro, dosta vickastosti, poenta je da znamo mnoge stvari koje nam ništa ne znače.
Koje znanje pak predstavlja moć za pojedinca. Naprimjer, ako su ti poznate glasine i tračevi u firmi, ko se jebe s kim, ko koga ne podnosi i tako dalje, to ti daje određenu taktičku prednost kako se postaviti i ponašati za svoju korist. Svako profesionalno znanje je naravno moć za sebe jer čovjeku osigurava status i finansijsku korist, to je jasno. Međutim, ono što mene zanima jeste da li je moguće doći do nekog znanja koje će pojedinačnom čovjeku dati moć neovisno od društva, moć nad materijom i energijom, moć nad stvarnošću? Govorim o znanju ili uvidu koje će čovjeku poslanom u prošlost pomoći da zaista pokaže neku nadmoć nad primitivnim ljudima, nadmoć nad životinjama i elementima, te da bez problema samostalno preživi. Dakle. govorim o znanju koje nam daje božanske moći, ili bolje rečeno superherojske moći. Premda se mnogi ne bi složili sa sljedećom izjavom jer vjeruju u budalaštine, ali zasada ne postoji nikakav dokaz ili naznaka da takvo znanje postoji, tj. da bismo mogli posjedovati znanje takve prirode. Šteta. Baš bi to bio dobar fol.

19.01.2018.

Paranoja

Ovaj tekst je upućen tebi Šefko ... Ako tamo negdje postoji čovjek koji se zove Šefko i koji je paranoidan, ovo je bio trenutak strave za njega. Ne brini Šefko, to je čista slučajnost, ne obraćam se tebi. Čak i ne poznajem nikoga ko se zove Šefko, a dalja priča neće biti strašna, čak bi mogla biti utješna i od pomoći. Dakle, paranoja. To je stanje kada paranoik zamišlja da se njemu dešavaju stvari koje mu se u stvarnosti ne dešavaju, bilo da zamišlja da se spiker sa radija direktno njemu obraća, ili da se nešto u njegovoj bližoj okolini, ili čak u svijetu, dešava radi njega. Paranoik obično zamišlja nešto štetno po njega. Rijetko zamišlja da se svijet urotio da ga zagotivi. Uobrazilja se kreće od toga da mu se neko ruga i provaljuje ga, do znatno zlokobnijih urota koja za cilj imaju njegovu tešku patnju ili smrt. I sam sam svojevremeno bio lagani paranoik, a ni danas nisam imun na povremene paranoidne otklone i tada samo sebi zapjevam „Pa pa paranoja, pa pa paranoja, doviđenja lepa moja...“. Imam dobre vijesti za sve vas koji imate ovaj problem. Možete sami sebi pomoći, ako niste ultra težak slučaj koji neće moći bez hemije, a možda i za takve ima nade, vrijedi pokušati. Ne trebaju vam psihijatri ni psiholozi. Samo uradite sljedeće...
Prvi korak: skini se sebe breme važnosti. Parafrazirat ću Tylera Durdena iz filma Fight Club. Nisi nikakav dragulj, niti jedinstvena predivna pahulja. Kao i sve ostalo, ti si ista organska masa u raspadu. Ti si raspjevano, skakajuće đubrivo svijeta. Nije uopšte tako bitno šta će se desiti sa tobom. Kada sebe ošamariš ovom spoznajom i kada je prihvatiš, paranoje će utihnuti jer će ti biti jasno da se urote ne roje oko tebe i neće više biti mjesta za njih u tvojoj glavi.
Drugi korak: Prihvati da ostaneš sam. Ako ne postoji niko ko će te voljeti, ako im se ne sviđaš, ako im nisu smiješne tvoje šale, ako su im glupa i dosadna tvoja zapažanja, neka idu do vraga! Ko ih jebe! Nemoj više brinuti kako reaguju na tebe. Nemoj se više truditi da ih sve zadovoljiš. Ako ti je teška pomisao da budeš otpadnik od tvoje male družine, vrati se na korak 1.
To je sve, nema više nikakve filozofije. Nema nikakvih seansi, nikakvih dubokih uvida. Ovo je sva priča. Korak jedan će te opustiti, korak dva će ti dati snagu. Možda ovaj pristup neće svaki put upaliti, možda neće pomoći svakome. Ako tebi ne pomogne ... pređi na korak jedan! Nema šta da ti ne pomogne.

18.01.2018.

Etiketiranje

Možeš učiniti nešto hrabro. To još uvijek ne znači da si hrabar čovjek. Možda si bio pijan, možda te je kosmička zraka pogodila pravo u amigdalu u tom trenutku, ošamutila ovu mrsku nakupinu neurona i zagušila strah. Možeš postupiti kukavički. To još uvijek ne znači da si kukavica. Možda si bio gladan, ili prehlađen. Možda si imao seriju loših dana pa ti se je samopouzdanje srozalo. (Zvanično, strah je meni najmrža emocija koju posjedujem.) Možeš dati rasistički komentar. To još uvijek ne znači da si rasista. Možda si se šalio, možda si u trenutku frustracije rekao nešto što zaista ne misliš. Možeš pomoći bližnjem svome. To još ne znači da si svetac. Možda si u tom trenutku bio posebno ranjiv i nesiguran u pogledu vlastite budućnosti, pa si na sve načine sujevjerno pokušavao si poboljšati karmu. Možda si nekada kopirao plod tuđeg intelekta, ili barem pozajmio ideju. To te još ne čini plagijatorom. Međutim, ako napišeš doktorat na osnovu tuđih ideja i rada, onda da. Kada je bezbijedno etiketirati čovjeka bilo kojom etiketom, reći ovakav je ili onakav i ne pogriješiti? Da bi smo nekome dodijelili određenu osobinu potrebna je dosljednost i statistički značajna frekvencija ispoljavanja određenih oblika ponašanja koji ukazuju na tu osobinu. Dakle, za nošenje medalje hrabrog čovjeka, potrebno je dosljedno pokazivanje hrabrosti. A koliko je potrebno obratnog ponašanje, kukavičluka, da čovjek izgubi naziv hrabri? Da li je dovoljna samo jedna instanca? Postoje li osobine koje se nedvojbeno mogu pripisati čovjeku na osnovu samo jednog primjera? Ako postupiš ... ne ti nego neko ako postupi sadistički i digne mu/joj se kita jer nanosi bol drugom živom biću, da li je to dovoljno da takvu osobu nazovemo sadistom? Ja bih rekao, da jeste. Možda se takvo ponavljanje neće više nikada desiti jer će se dotična osoba suzdržavati jer posjeduje i dobre osobine ili se boji kazne i osude, ali moramo biti na oprezu kod takve osobe. Postoji li neki dobar postupak, na osnovu kojeg odmah možemo osobi dodijeliti neki kvalitet? To je moguće za fizičke sposobnosti. Ako čovjek jednom istrči 100 metara za 10 sekundi, možemo odmah reći da je brz, ne mora nam to 16 puta ponoviti. Sa intelektualno – moralne strane malo je teže pronaći primjere, no ako čovjek riješi kompleksan matematički problem, znat ćemo da je dobar matematičar. Teško da je eto taj dan nešto bio posebno raspoložen za matematiku, a ostatak vremena ne zna koliko je dva plus dva puta dva. Čiste moralne i emocionalne kvalitete je teže ocjenjivati na osnovu jednokratnih oblika ponašanja. Međutim, ako unatoč velikim pritiscima koji ga guraju u suprotnom smjeru, čovjek pokaže moralni kvalitet, hrabrost i snagu, te ispravno postupi, tada ga možemo sukladno etiketirati.
Dakle, oblast etiketiranja je maglovita. Kod svake maglovite oblasti je potrebno uključiti mozak i prilaziti joj promišljeno. Nažalost, većina naših interakcija je sa ljudima koje slabo poznajemo i sudimo o njima samo na osnovu postupaka koje u tom trenutku vidimo. Često je taj trenutak jedino što čujemo ili vidimo od osobe o kojoj donosimo sud. Ali mi osjećamo potrebu da etiketiramo ljude što prije. To nam pomaže da ih smjestimo u odgovarajuće rafove i da o njima zauzmemo stav. To često i nije tako strašno, jer smo spremni mijenjati mišljenje o ljudima. Postoje mnogi primjeri najboljih prijatelja koji se u početku poznanstva nisu podnosili. Problem je jednokratnih ili rijetkih i jednosmjernih kontakata sa ljudima, kada je moguće ljudima nanijeti nepravdu pogrešnog etiketiranja. Tako donosimo sudove o ljudima koji ovlaš dodiruju naše živote, te o poznatim osobama koje ne pratimo redovno i pažljivo, nego onako ponekad i usput. Neću sada ni da razmatram pitanje dezinformacija, kada formiramo mišljenje o osobi na osnovu nečega što nikada nisu rekli niti učinili. Neka mozak radi vazda, ali neka to bude dobar i koristan rad, jebo li ga gazda.

16.01.2018.

Kult ličnosti 2

Urođeno nam je da razvijamo kultove ličnosti. Ovo nam je genetska zaostavština, jer pripadamo vrsti koja svoje društveno uređenje zasniva na dominaciji moćnog mužjaka. Glavni problem sa kultom ličnosti je da ličnosti koja se nalazi u centru kulta bezrezervno vjerujemo i svaka ideja takve ličnosti je ispravna. Neću ulaziti u pitanje postojanja savršene osobe koja o svemu ima objektivno ispravno mišljenje, jer je to prilično blesavo, premda se svaka religija zasniva upravo na tome, ali u ovom trenutku bih istakao kako ne postoje dvije osobe na svijetu koje se istinski slažu po svakom mogućem pitanju. Svako ima svoj komplet istina i ne postoje dvije osoba sa dva 100% identična kompleta. Poštovanje i stepen vjerodostojnosti koji dodjeljujemo pojedincima se zasniva na postotku ideja tog pojedinca koje su dokazano ispravne i sa kojima se slažemo, ali ako nekoga mnogo cijenimo to ne znači da treba prestati kritički razmatrati sve što taj govori. Nažalost, mi ljudi smo skloni upravo takvoj pristrasnosti.
Komedija je dobar lijek za ovo stanje. Turski predsjednik Erdogan je tražio zatvaranje njemačkog novinara koji ga je ismijavao. Pa naravno, jasno mu je kakvu štetu provala nanosi kultu njegove ličnosti. U današnje doba je veoma teško kultivisati kult ličnosti. Oči javnosti su svugdje i svaka karakterna ili fizička mana, te svaka greška i glupost, izrečena ili učinjena, lako postaju predmet zajebancije ako je to dopušteno. Negdje je uvijek dopušteno, zajebancija u vrijeme instantnih globalnih komunikacija dopire do svakog kutka planete. Zbog ovoga je američka politička scena pretvorena u cirkus i političari su samo gomila klovnova čija moć sve više opada, a na vidjelo će uskoro sve više izlaziti sive eminencije koje vuku njihove konce. Kada se pokaže da su i oni obični šupenderi o kojima se mogu pričati vicevi, više neće postojati autoriteti. Kult ličnosti će potpuno izumrijeti i ko zna šta će to značiti za društvena uređenja. Možda Erdogan i Trump zabrane ove slobode i povrate zlatna vremena vođa.

16.01.2018.

Sateliti i šarafi

Proizvodimo mnogo smeća. Slobodnom procjenom bih rekao da se iz mog domaćinstva izbaci oko 40 litara smeća svaki dan ili dva. Moglo bi se ovo sabiti na manji prostor, ali obično to ne radim. Ulažem neke napore da smanjim zapreminu smeća, ali ne idem baš do kraja. Moderno društvo je usijala fabrika smeća. Potrošnja materijalnih dobara je gigantska, a svaka njena instanca proizvodi i otpad, bilo da se radi o ambalaži ili nekonzumiranim ostacima. Postoji naravno i otpad proizvodnje koji se stvara prije nego što je bilo šta stiglo do potrošača. Sve to zajedno proizvodi katastrofalno zagađenje koje prijeti sve većem broju vrsta, nama još ne toliko zasada. Kao da problem nije dovoljno ozbiljan, proizvode se ogromne količine nepotrebnog smeća koje nije neophodno ni neizbježno, ali tu su zbog određenih mana u uređenju ljudskog društva. Jedna od njih je planirano zastarijevanje o čemu sam već pisao na ovom blogu. Činjenica da dobra imaju kraći rok trajanja sa malim mogućnostima popravke neizbježno vodi bržem stvaranju otpada. Zatim, način potrošnje je često neekonomičan i pretjeran. Ljudi nabavljaju dobra u količinama koje objektivno ne mogu konzumirati, kupuju stvari koji im ne trebaju i kojih se začas zasite ako su ih uopšte koristili. Ljudi ne znaju kupovati odgovarajuće količine hrane uslijed čega se mnogo hrane baca. Rokovi upotrebe su pretjerano strogi i kratki, pa se baca mnogo hrane koja je i dalje savršeno upotrebljiva. Dok ovo pišem, moje kćerke se igraju lutkama i kaže jedna – Znaš kakvi luđaci postoje tata? –
- Kakvi? – pitam ja.
- Kupe Hot Toys lutku, ali dvije iste, i onda se s jednom igraju, a drugu drže zapakovanu. –
Ove Hot Toys lutke su igračke fenomenalne izrade i basnoslovno skupe. Izrađuju likove iz svakog popularnog filma – uglavnom superherojskih i sličnih. Guglirajte to, vidjet ćete kako su moćne. Elem, kćer mi je u pravom trenutku dala odličan primjer uvrnutog ljudskog ponašanja koje doprinosi proizvodnji veće količine dobara nego što je potrebno, a to naravno uvijek povećava količine otpada. Sljedeći problem je proizvodnja za siromahe. Siromasi često nisu u stanju kupovati robu vrhunske kvalitete, dobro neke robe ne mogu kupovati bilo koje kvalitete. Zbog toga postoje čitave industrije koje proizvode robu niže kvalitete čija cijena je pristupačna masama manje platežne moći. Ovakva roba bez izuzetka ima kraći rok trajanja i brže se pretvara u smeće. U najekstremnijem slučaju, ovakva roba je odmah smeće čim napusti proizvodnu liniju, toliko je nekvalitetna. Opet bih uzeo primjer igračaka kao ilustraciju. Igračke su skupa roba, ako su kvalitetne. Kod nas se ne bi mnogo prodavale takve igračke, ali ne brinite, naše prodavnice su pune smeća pristupačne cijene. Materijal se lomi na oštar pogled, premazan je bojama sa smrtonosnim otrovima, a izrada je često komično loša. No, zahvaljujući niskim cijenama, mi kupujemo kamione ovakvih igračaka i zatrpavamo djecu, svoju i tuđu. Ja u svom čitavom djetinjstvu nisam imao toliko igračaka koliko moje dijete obrne u jednoj godini. Ima još mnogo primjera, ali ću navesti još samo jedan, značajan. Potrošnja flaširane vode. Ovo je jedan od najdebilnijih načina zatrpavanja planete smećem, i to plastikom, jednom od najgorih vrsta otpada koja se zloglasno teško razgrađuje. Voda koja se pakuje u ovu svrhu iste je ili lošije kvalitete u odnosu na vodu koju dobijamo kroz česmu. Ona se uglavnom i naspe iz česme pa se zavrne poklopac. Ljudi zamišljaju kako se svaka kap ovakve vode prikuplja sa latica orhideja u srcu netaknutih tropskih šuma ili iz dubine glečera na Himalajima, te prolazi kroz seriju laboratorija gdje se pročišćava i gdje joj se dodaju plemeniti minerali i mana sa nebesa. Trt! Kada su laboratorijski testirali flaširanu vodu, često su pronalazili veće koncentracije štetnih tvari i mikroorganizama nego u česmovači. Kada bi zaista flaširanu vodu obrađivali na način koji bi je učinio boljom od česmovače, jedna bočica bi koštala više od koka kole, ali i sa ovom cijenom ona je i dalje hiljade puta skuplja od česmovače.
Dakle, smeća na planeti ima mnogo. Problem je postao značajan sa industrijskom revolucijom, eksponencijalno je porastao sa konzumerističkom revolucijom. Međutim, sada mnogo smeća ima i oko planete. U orbiti se nalazi blizu četiri hiljade satelita od kojih je oko 1100 aktivnih. Ostali su smeće. Također, mnogo sporednog smeća je ostavljeno u orbiti kako bi se ovi sateliti tamo doveli. Povremeno se velike svjetske sile igraju rata zvijezda pa lansiraju projektil i unište neki svoj stari neaktivni satelit, onako u svrhu vježbe. Ovo nije lako napraviti, raznijeti projektilom satelit u orbiti i samo nekoliko zemalja je sposobno za to. Divna je ovo vježbica, ali kada satelit eksplodira većina materijala od kojih je napravljen ostaje u orbiti – šarafi, matice, komadi lima i plastike itd. Dakle, umjesto smeća iz jednog komada dobijemo gomilu usitnjenog smeća koje se razleti na sve strane i pokriva mnogo veći prostor u orbiti. Svaki pojedinačni komad i dalje se kreće brzinom nekoliko puta većom od brzine metka, a sa zemlje ih ne mogu pratiti kao što prate pojedinačne satelite, što znači da na zemlji ne mogu sa sigurnošću reći gdje se nalaze. Ako se ovim krhotinama nešto nađe na putu bit će izrešetano. Zemljina orbita se pretvara u brisani prostor na bojnom polju. Ako se tako nastavi, a nastavit će se, pri čemu je problem nemoguće riješiti jer ne možemo poslati usisivač u orbitu da sve počisti, postajat će sve teže lansirati nove satelite ili bilo šta drugo u orbitu ili dalje, a da ne bude fatalno oštećeno ili uništeno. Ako se još zarati u svemiru, tj. ako sile počnu uništavati satelite jedni drugima, tek tada će nastupiti haos, ali to će tada biti naš najmanji problem. Dole ispod će vjerovatno biti mnogo čupavije, a lansiranje novih svemirskih letjelica kroz oblak zviždećih šurikena koji obmotava Zemlju neće biti pri vrhu liste problema. Pogledajte crtani film WALL-E ponovo, ili prvi put već ako niste. Film je inspirisan istinitom pričom iz budućnosti.

13.01.2018.

Blago nama / jadni mi

Zima je, ne oštra. Prošla je bila oštrija. Bili smo okovani ledom i minusom veći dio vremena. Ova zima je blaga. Evo da pogledam na Google-u koja je temperatura vani... 11 stepeni!!! Deveti je januar. Sjedim u majici, tankoj, pišem ove redove. Toplo mi je, radijatori su na nivou zadatka. Stolica je udobna. Ergonomski sam u pristojnoj postavci. Kvalitetno sam ručao ranije – supa od gljiva, makaroni sa izvrsnim sosom. Evo ustajem se da uzmem hladnu pivu iz frižidera... Uh, provaljuje se od hrane i napitaka. Žao mi je što je vani temperatura ovako visoka za ovo doba godine, jer moji će se radijatori pobrinuti za mene koliko god nisko živa pala, ali na planinama nema snijega za skijanje sa ovakvom toplotom, pa ne mogu skijati koliko bih želio. Srrrrk oveći pive. Uskoro ću se umoriti i malo ću prileći. Imam više opcija u stanu za udobnu horizontalu. Svi ležajevi su prilično meki i prijatni. Možda ću upaliti TV i šaltati preko 100 kanala, a možda i pustim neki film iz privatne kolekcije na eksternom hard disku od 2 TB. Pored mene na dohvat ruke nalazit će se pametni telefon i javljati se sa notifikacijama i vijestima od prijatelja i novinskih kuća. Vjerovatno ću zakunjati, obično to učinim. Horizontala ima takav efekat na mene. Probudit ću se i onda ću vjerovatno nešto pojesti. Od silnog izbora u frižideru, stalno imam potrebu da jedem. Moji izleti u kućne zalihe hrane su ponekad veoma čudni, da ne kažem perverzni. Sinoć, naprimjer, u rasponu od nekoliko večernjih sati, pojeo sam 4 banane, šaku oraha uz šaku suhih smokava, konzervu tunjevine i stotinjak grama masdam sira, sve to uz kefir i mlijeko. Možda je još nešto bilo, ne sjećam se najbolje. Sada postoji sigurno par milijardi ljudi koji bi mi pozavidjeli na ovom opisu prilično običnog popodneva. Zna to biti i bolje. Prije 100-200 godina skoro čitava populacija planete bi mi zavidjela na ovome, ako bi mi uopšte povjerovali da je ovakav život moguć. Dakle, živim k'o bubreg u loju i svi koji živite kao ja ili bolje, pogledajmo se u ogledalo, dobro se pogledajmo u oči i prihvatimo veliku istinu koja stoji pred nama na tako očigledan način: .... život je sranje, pravo govno. Užasavajuće je dosadan i naporan. Prosječan dan nam je svima uglavnom isti i ako zanemarimo detalje i male razlike, te izbacimo povremenu gotivu, evo od čega se sastoji: Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – šta god da radim – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje. Ne zvuči loše, ha? Evo narednih mjesec dana:
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što u juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i prošle sedmice – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i prošle sedmice – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i prošle sedmice – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto što i juče – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, pišam, jedem, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ustanem, pišam/serem, umijem se, presvučem se, jedem, idem na posao gdje radim – isto – pišam, jedem, dođem kući, kuham, jedem, perem suđe, gledam TV, umijem/tuširam se, pišam, obučem pidžamu i na spavanje.
Ako vam ovo nije dosta, evo kako izgleda ostatak godine... šalim se.

12.01.2018.

Dokaz postojanja boga

Ateisti i naučnici često pitaju kakav dokaz postoji za postojanje boga. Eksperimentalni dokaz nemam nikakav, a eksperimentalni dokaz je jedini pravi dokaz. Međutim, kao što naučnici znaju, odsustvo dokaza za postojanje nečega nije dokaz njegovog nepostojanja. S druge strane veoma je teško, a možda čak i nemoguće, dokazati nepostojanje nečega, te su tu naučnici i ateisti u nepovoljnom i nefer položaju, moram priznati. Kako da dokažem da ne postoji klofač za ćilime koji recituje Gorski vijenac dok pravi palačinke? Premda nam je svima jasno da tako nešto ne postoji, ne znam kako bih to dokazao izuzev kroz potpuno odsustvo dokaza da postoji. Niko nikada čak nije ni ustvrdio da tako nešto postoji. Prilično sam uvjeren da niko nikada nije ni oformio takav koncept u glavi, sve dok se ja nisam prihvatio zadatka.
S druge strane, mnogi su tvrdili i tvrde da bog postoji. Odakle je ta ideja došla? Da li je ona, ako ne dokaz, onda indikacija da postoji nešto te prirode. Psiholozi će objasniti da naš animistički um traži agenta i uzročnika u svemu jer je takva njegova funkcija pogodovala opstanku pa je evolucija podržala, pri čemu su ovaj psihološki felš i neznanje izvor svih religija. No, nećemo dozvoliti da nam se torpediraju priču i reći ćemo da je to samo njihovo mišljenje, a i ako su u pravu to opet nije dokaz da boga nema. Ni sam ne vjerujem u svete skripte i ne vjerujem da pružaju vjerni opis, boga ili bogova, tako da bude jasno da ovdje o tome ne pričamo, ali da li naše intuicije i zamisli o postojanju natprirodne inteligencije, kreatora, ili prvobitnog pokretača nešto znače. Naučnik će opet reći da su mnoge ljudske intuicije zablude i to je tačno, ali mnoge i nisu. Ako postoje mnoge zablude, to ne znači da ideja o postojanju boga spada u njih. Možda je to jedna od ispravnih intuicija koje posjedujemo. Kada vjernici raspravljaju o postojanju boga sa ateistima, pogotovo snažnim intelektualcima i eruditama, često ispadaju smiješni i ne možeš o njima razmišljati bilo kako drugačije osim posprdno. Ovo je zato što u takvim debatama nude argumente koji su čista spekulacija, a predstavljaju ih kao empirijske dokaze, a najveći dokaz za njih leži u tome što svete skripte tako kažu. To je zamka iz koje nema bijega i svaki Richard Dawkins će ih lako sahraniti. Teističku sliku boga prema svetim skriptama davno je razorio George Carlin u legendarnom nastupu izloživši ruglu ideju da postoji nevidljivi čovjek, na nebu, koji vidi i zna sve i koji će te brutalno kazniti ako ne slušaš njegove komande, ali te voli. Ovo zadnje mi je uvijek izazivalo nagon na povraćanje, no ne mogu dokazati da sve to nije istina. Možda jeste istina da nas bog voli i sve će biti ok. Možda je božji plan zaista prvoklasan. Možda sav jad, čemer, patnja, bol, suze i reality TV imaju svoj smisao koji još uvijek ne možemo dokučiti. Možda ćemo sve shvatiti kada se pridružimo bogu na sudnji dan, pa ćemo reći „Ahaaaaa, pa jeste. Ništa bez svega toga ne bi ni valjalo. Svaka čast gosn bog! Bili smo u pravu što smo imali povjerenja u vas.“ U isto vrijeme, dole ispod, na prijemnom odjelu pakla, proklete duše će uvidjeti „Super, ovaj pakao je baš po našoj mjeri, gluho bilo da smo otišli u raj. De još malo me tim bičem preko leđa, to mi sad baš prija.“ No, sve to mi zasada zvuči blesavo kao i klofač poeta, te ne želim više o tome.
Sada bih želio osvrnuti se kratko na istorijat nauke iz posebnog ugla. Od drevnih vremena do prije stotinjak godina, ljudi su naukom tražili boga. Tražili su starog prijatelja iz svetih knjiga. U jednom trenutku su shvatili da takav na postoji i napustili su čitav koncept. Ali sada kao da su na tragu nečemu što jako asocira na njega, pa sada imamo teorije o univerzumu kao hologramu, o univerzumu kao ogromnom kompjuteru itd. Ovakve teorije ukazuju na postojanje nečega ili nekoga ko stoji iza svega, ko od univerzuma ima neku korist, ili barem zabavu. Mnoge od graničnih teorija moderne fizike se zasnivaju na intuiciji i spekulaciji i sami fizičari ih često nazivaju filozofiranjem, jer nemaju dokaze za bilo koju od njih i nemaju način da ih testiraju. Njihova intuicija je matematička, ali i dalje samo intuicija, koja bi se mogla pokazati potpuno pogrešnom, što oni rado priznaju. Postoje čak teorije koje eksperimenti dosljedno potvrđuju, a koje bi se mogle pokazati kao pogrešna, ili barem površna tumačenja stvarnih fenomena postojanja. Moja poenta je da bi nauka, koja je napustila boga, mogla dalje istražujući nabasati na njega. Vjerovatno po naravi i furkama neće biti mnogo sličan Alahu, Jehovi, Zevsu, Odinu i ostaloj panteonskoj bratiji, ali možda neće biti ni mnogo drugačiji. Možda nije ni mnogo pametniji od nas taj praiskonski pokretač. Možda ni njemu ništa nije jasno kao i nama. Mi sve manje imamo pojma kako naši računari funkcionišu, možda ni on ne može pratiti ovo što je zarolao. Možda pak njega više nema, možda je umro. Trajao je neko vrijeme i onda ispario. Možda ćemo mi postati mnogo moćniji i zanimljiviji od njega, a možda nas zaista posmatra i dan danas, vjerovatno ne svakog trenutka na svakom mjestu, nismo toliko zanimljivi i moramo mu na momente dosaditi. Možda nas posmatra kao što biolozi posmatraju Petrijevu posudu i dive se kulturama bakterija koje su uzgojili, bez da se mnogo uzrujavaju šta se dešava sa pojedinačnim bakterijama ili čitavom kulturom, a onda odlazi na pauzu za ručak i na godišnji odmor.
Govorim o bogu u jednini, ali ova riječ ne isključuje postojanje čitave rase(a) bogova. Šta ja znam. Možda je od čitavog OUR-a samo jedan, ili par njih zaduženo za nas, a ostali imaju druga radna mjesta. Interesuje me kakvu moć ima bog? Da li nas može čuti i razumijeti? Ima li smisla moliti mu se? Ovom bogu iz monoteističkih novela svakako se nemamo šta obraćati. On ima svoj plan koji mi ne kontamo i neće ga valjda mijenjati zbog našeg mijaukanja. Ali, ako je sa stvarnim bogom situacija drugačija, ako možemo pregovarati, svakako je to nešto na šta bi vrijedilo trošiti vrijeme. Ovakav odnos sa bogovima ljudi su imali u drevna vremena prije monoteizma. Politeističke religije su mi uvijek zvučale uvjerljivije i razumnije od ovih novih budalaština, a bogami i demokratičnije. Mogao si birati boga kojeg ćeš najviše obožavati i s kojim ćeš poslovati. Ljudi su imali prisniji i bolji odnos sa božanstvima.
Evo šta se zapravo desilo. Dok je vladao politeizam, zaista je postojala čitava plejada bogova. To je bila firma, a ne onaj Google. Mnogo zaposlenih, postojala je jasna hijerarhija, svi su imali svoje odgovornosti i svako je znao šta radi, uglavnom. Ali, zaposlenici su pocrkali, ili dali otkaz nije bitno, i ostao je samo jedan, ne obavezno najpametniji i najsposobniji. On je tada rekao, postojim samo ja i kome se to ne sviđa nek' se puši. Zatim su njegovi proroci širili riječ i tako je nastao monoteizam.

10.01.2018.

Konačno sam shvatio

Ne znam zašto mi je tako dugo trebalo. Valjda sam svoja razmišljanja držao na sasvim drugoj ravni. Pitao sam se zašto su ljudi mislili kako će im Trump donijeti blagostanje, a njihovi razlozi za biranje Trumpa su bili sasvim druge prirode. Naravno, neki jesu nasjeli na Trumpova obećanja da će se boriti za mase, protiv elita, da će vratiti radna mjesta i bla bla bla. Međutim, nešto drugo je glavni razlog Trumpove pobjede. Naslućivao sam i doticao se toga i u svom pisanju, ali nikako nisam uspijevao pogoditi prstom ravno u govno. Jasno mi je naravno bilo da Amerika ima problem sa rasizmom, no nisam razmišljao da je upravo rasizam odigrao glavnu ulogu u izborima, pogotovo nakon Obaminog duplog mandata, koji mi je potpuno zamazao oči. Ono što se u Americi desilo i što je krčkalo među bijelom populacijom, jeste imperija uzvraća udarac, tačnije bijeli čovjek uzvraća udarac. Sve više su bijeli ljudi osjećali kako im Amerika izmiče iz ruku i kako se nešto treba poduzeti po tom pitanju. Obamino stanovanje u Bijeloj kući ih je potpuno smelo i ošamutilo, ali na kraju je kristaliziralo njihove stavove. Pored toga, mnogi koji su naivno polagali nade u Obamu, trpjeli su gorka razočarenja iz godine u godinu i na kraju njegovog dvostrukog mandata osjećali su se isprazno i poraženo. Pretpostavljam da ih gomila nije ni glasala na proteklim američkim izborima, a neki su možda rekli „Neka ide sve u tri pičke materine!“ i glasali za Trumpa iz destruktivnog afekta. Na drugoj strani, rasizam je dobijao na snazi i milionima bijelaca ništa više nije bilo bitno osim restauriranja bjelačke dominacije. Jedini koji je to skoro pa potpuno otvoreno obećavao bio je Donald Trump. Nebitno je bilo hoće li on bankare zaista pritegnuti, da li će zaista sklapati poslove od kojih će američka privreda cvjetati, nije bilo bitno da li je šupak, lažov, nesposobnjaković, šarlatan i maloumnik. Bitno je samo da se bori za bijelce, da izgradi zid, da zabrani dalji ulazak u zemlju muslimanima i ostalim obojenim, te je bilo bitno da Hilary ne pobijedi. Ovo zadnje i jeste bilo bitno. Zaista je teško odlučiti čiji poraz je bio važniji, Trumpov ili Klintonin.
Na kraju bih ipak upozorio da na krivimo previše braću bijelce u Americi. Ljudi jednostavno odbijaju da padnu, da postanu donji. Odbijaju da nastave putem za koji osjećaju da bijelu rasu vodi u inferiorni položaj, gdje će za par vijekova svijet saosjećati sa njima onako kako su do sada saosjećali sa crncima i ostalim ugroženim rasama. Ne pristaju na zamjenu uloga, bez obzira što su stoljećima njihovi preci, pa i oni sami dominirali planetom i napili se krvi ostalima. Ne daju bijelci svoje krvi, a ne treba se zavaravati, crnci i ostali bi je se rado napili. Nisu oni ništa plemenitiji od bijelaca, samo tako izgleda jer su slabiji, bar do sada bili. Oni su također rasisti, samo još nisu imali kvalitetnu priliku da svoj rasizam ispolje na neki značajan način, osim što bijelce provaljuju kako ne znaju plesati i skakati, kako nisu cool i kako su im kite malene. Crnci su fizički objektivno superiorni bijelcima i na svakom mjestu se trude to istaći, kako su oni muškarčine a bijelci su mlakonje i pizde. Jedino ih jebe što bijelci i dalje drže moć. S druge strane, bijele žene su im sasvim ok i rado bi se parili s njima, to im je poseban gušt. U Americi postoji klasifikacija poželjnosti žena po rasi i bjelkinje su na prvom mjestu. Ovo je posebna kategorija seksizma. Uzevši u obzir koliko su kroz istoriju bijelci mazili crnkinje, možda bi bijelci mogli prihvatiti i tolerisati to što se situacija donekle obrnula. Postoji li možda neka nada za jednakost, bez dominacije bilo koga?
Cjelokupno iskustvo ljudske rase ne daje nam veliku nadu za ravnopravnost i nestanak svih oblika diskriminacije. Jedno pragmatično rješenje je dao senator Bulworth kojeg u istoimenom filmu glumi Warren Beatty, a to je svi da se jebu međusobno dok ne preostane samo jedna rasa, tj. dok ne nestane rasa. To bi za ljude biti samo jedna linija razdvajanja manje i teško da bi riješilo ostale probleme. I dalje ćemo se marisati, samo eto ne na rasnoj osnovi. Još samo moram reći i to da je lako bilo Bulworthu ovo govoriti jer je tada konkretno imao na umu da povali crnkinju koju glumi Halle Berry.

09.01.2018.

Sloboda govora

Da li sloboda govora treba biti apsolutna, da li bilo kome treba dopustiti da govori bilo šta? Kada bi govor bio potpuno bezazlen, tj. kada ne bi mogao imati nikakve štetne posljedica po bilo koga, ja bih na ovo pitanje odgovorio sa da. Međutim, kako je svakome iole pametnom jasno da to nije slučaj i da govor svakako može imati štetne posljedice za pojedince i grupe ljudi, onda situacija više nije tako jednostavna. Ako održim govor pred gomilom nabildanih mladih mužjaka sa fiksnim mačo idejama, a sa malo kapaciteta ili sklonosti ka promišljanju, obzirima i toleranciji, te u tom govoru istaknem dvije ideje: 1) homoseksualizam je opasnost, pošast, izopačenje i gnusoba; i 2) moramo se suprotstaviti homoseksualizmu, moramo im svima slupati face ili smo pičkice; šta mislite da li sam i koliko povećao vjerovatnoću da će ovi mladi lavovi izvršiti nasilje nad prvim homoseksualcima koji im se nađu na putu? Naravno, dao sam pretjerano ekstreman i jasan primjer, te nikome nije teško zaključiti da i ja sam trebam snositi odgovornost za bilo šta što počine ovi moji slušatelji i sljedbenici. Ovo je očigledno govor mržnje i u mnogim zakonodavstvima je kriminaliziran (nije u Americi). Dakle, apsolutna sloboda govora zapravo i ne postoji na mnogim mjestima. Međutim, postoji prikriveni govor mržnje koji je skoro podjednako sposoban inspirisati nasilje ili diskriminaciju. Također, postoji govor koji nije govor mržnje, ali može biti kontroverzan i može biti pogrešno shvaćen, te ponovo navesti na nasilje premda mu to nije bila namjera. Pomislite na Ničea i Hitlera. Ja sam generalno za slobodu govora, ali isto tako sam za pozivanje na odgovornost kada govor izazove nasilje ili neki teški belaj. Znam da je ovo kontradiktoran stav, te ću dodati jednu klauzulu ovom mom stavu, kako bih barem ublažio kontradikciju. Za slobodu govora sam, ali ne apsolutnu. Ne bih dozvolio da se bilo šta nekažnjeno trabunja. Mnoge zemlje su tako i uredile ovo pitanje, pa psihići ne mogu govoriti sve što njihov zagnojeni mozak može skrčkati, da to ne bi inspirisalo i zagnojilo druge mozgove koji su spremniji na akciju. Međutim, postoje sive zone u kojima je veoma teško utvrditi da li govornik treba odgovarati za obrađivanje kontroverzne teme i iznošenje svojih stavova, nakon čega se primitivniji i agresivniji umovi hvataju toljage. Ako te nisam izričito pozvao na nasilje, zašto bih ja odgovarao za tvoje postupke. Ako kažem da se suštinski ne slažem s nekim, ako čak kažem da ih ne podnosim i da ih ne mogu gledati, zar se trebam osjećati odgovornim za to što si ti otišao i raznio ih dinamitom. Mislim da me ni društvo ne treba smatrati odgovornim za tvoje postupke. Neka lijepo tebe spreme na giljotinu, a mene neka proglase šupkom, pa kad dođu drugi likovi da mene biju, hapsiti njih a ne one koji su me šupkom prozvali. U ovim sivim zonama đavo obitava. U njima je teško zauzeti ispravan stav. Nismo savršeno društvo i nekome uvijek bude slupana tintara.
U redu, a šta je sa nadvikivanjem? Ako se meni ne sviđa šta ti govoriš na uglu Hajd parka i dođem sa megafonom da ti se userem u priču, šta tada? Možda su tvoji argumenti jači od mojih, ali nisu jači od mog megafona. Ako sam pri tome ja karizmatičan i duhovit, ti nemaš šansu.
Dalje, treba li svakome omogućiti istu platformu, istu glasnost, pokloniti istu pažnju? Ako si ti uvaženi fizičar, a ja sam jedva završio srednju školu, no pročitao sam nekoliko knjiga popularne nauke i ufurao se da sam skontao tajne prirode, treba li meni uopšte dati priliku da s tobom raspravljam o fizici? Treba mi se dati prilika da ti postavljam pitanja kao učenik i znatiželjnik, ali nikako da vodim debatu s tobom. Mora postojati hijerarhija mišljenja i makar 100 neznalica tvrdili jedno, ako stručnjak kaže drugo, treba vjerovati stručnjaku. Problem je što puk ne voli elite u bilo kom obliku, bilo da su elita po bogatstvu ili znanju. Većina nas se nalazi u redovima siromaha i neznalica i skloni smo psihologiji stada – mi protiv njih.
Šta da radimo kada se dva stručnjaka ne slažu? Kome tada vjerovati? Možda je jedan u pravu, ali drugi ima megafon, gdje je megafon također metafora za karizmu, samouvjerenost, pristup medijima itd. Možda jedan od stručnjaka ima lične planove i ciljeve koji nisu zajedničko dobro i koji ne služe istini. Možda on nastupa kako bi manipulisao ruljom, a ne prosvijetlio je. Kada bi bog postojao i bio nam istinski naklonjen, zar ne bi svaki put raskrinkao laž, podlost i pokvarenost? Ne, kažem vam: bog ili ne postoji ili je teška šupčina. Eto slobode govora. Ako postoji, bog nam je svakako dao slobodu govora i nije uvredljive prirode, jer bih nakon ovog komentara od mene trebala ostati šačica pepela. Istini za volju, od mnogih su i ostajale šačice pepele za daleko manje heretične komentare, ali to su sve bili rezultati lomača koje su ljudi potpalili.

05.01.2018.

Vještačka inteligencija

Sve se više čuje zabrinuti glas u vezi sa vještačkom inteligencijom. Također se ljudi brinu za sijaset stvari i fenomena koji se pojavljuju u životu ljudske vrste kao direktan proizvod ljudske vrste. Šta je uopšte naš cilj, kao vrste? Da li je to jednakost među ljudima? Zvuči dobro na prvu, ali kad malo o tome razmislim, sumnjam da je to cilj. Jeste onima koji su donji, a što čovjek ima veće bogatstvo i moć, to mu je odvratnija ideja jednakosti. Uostalom, kakvi sve debili hodaju zemljom, fuj mi je pomisliti da dobiju jednakost čak i sa štakorima, a kamoli ljudima koji imaju neku vrijednost. Da li je cilj čovječanstva sreća? Opet fuj! Čija sreća? Svako ima svoju sreću. Meni daj janjetine i život i svijet imaju smisao, dok tebi ni vlasništvo nad pola države nije dovoljno da te usreći. Na kraju će se sve svesti na pogled na život koji gaje najmoćniji. To će odrediti cilj i smjer ljudske rase. Također nije isključeno da će biti zaokreta i iznenađenja. Mi ljudi nikako nismo dobri u poimanju koliko smo nemoćni pred različitim silama koje mogu upravljati našom sudbinom, a mnoge od tih sila su interne ljudskom društvu. Moćnici se najviše boje vila – one alatke za rad sa sijenom i probadanje artistokratije i buržoazije. Boje se puka koji živi blizu i koji je teško zaustaviti ako mu pukne film. Stoga je i dalje moguće da svjetina pomrsi račune moćnicima, premda su oni takav scenarij učinili fenomenalno malo vjerovatnim. Kako su to postigli, još uvijek mi nije sasvim jasno. Valjda su se pobrinuli i kontinuirano se brinu za sve likove koji bi mogli povesti revoluciju ili dići bilo kakvu frku. Ništa ne ide bez vođa.
Naravno, kosmički i geološki događaji minornih proporcija u stanju su zbrisati nas relativno brzo, nas i sve što teži više od 25 kg. No, da se mi vratimo na tehnologiju, konkretno na vještačku inteligenciju i robotiku. Koliko je realna opasnost da će nas sve uništiti, zatim koliko je vjerovatno da će većinu uništiti, a ostati vjerna malobrojnoj eliti koju će onda opsluživati i zadovoljavati do kraja postojanja? Jedno je sigurno, ako zaista stvorimo istinsku vještačku inteligenciju superiornu ljudskoj, koja će kroz robotiku dobiti moćno tijelo u svakom pogledu superiorno ljudskom, neće vjerovatno ni biti potrebno da nas ova nova rasa istrebljuje. Možda ćemo sami pocrkati od puke beskorisnosti i kompleksa niže vrijednosti, a možda mi prvi udarimo, pa ćemo tada dobiti terminatorom po guzici. Jedina naša šansa je spajanje sa tehnologijom na način da ćemo izmijeniti svoj genetski kod, te unaprijediti mozak i tijelo tako da neće nikada zaostajati za androidima. To će vjerovatno značiti da će biti izbrisana razlika između ljudi i androida. Način našeg razmnožavanja će biti suštinski drugačiji, a možda više neće ni biti biološkog razmnožavanja kako ga danas poznajemo. Filozofski gledajući, ovo će zapravo predstavljati uništenje ljudske rase i nastanak nečeg novog, ali da li je naš nestanak tako tragičan i nepoželjan scenarij, pogotovo ako proizvedemo nešto bolje u procesu? Šta znači bolje, reći ćete i odmah se vraćamo na pitanje iz prethodnog paragrafa – šta mi uopšte hoćemo? Pa i ako nas terminatori sve potamane i nastave obitavati Zemljom, a možda i galaksijom, zar to nije naše slavno postignuće? Ili, ako uzmemo vlastitu evoluciju u svoje ruke, te je oblikujemo i ubrzamo kako hoćemo, pa ostavimo primata u ormaru i postanemo bogovi, zar to nije fantastično? Ljudi će krepavati i patiti kojim god putem da krenemo. Zar nije onda najbolje da krenemo put zvijezda? Da li bi možda bilo bolje da se zaustavimo i obrnemo tehnološki razvoj, ako je to uopšte moguće, te da nekako riješimo društvene i ekološke probleme, pa da postignemo nekakav ekvilibrijum sa okolinom i planetom i tako živimo do prve kataklizme, jer ni planeta ni kosmos neće imati ni trunke milosti prema nama kada im prdež nadođe. Neće ni primijetiti da su nas otpuhali u sudbonosnom momentu. Znam, mnogi ne mogu da se pomire sa činjenicom da neće biti odabrani, da neće biti dio ove slavne budućnosti, ni oni ni njihovi potomci. Mnogi od nas neće ni imati još mnogo potomaka. Objektivno nas je previše i kada se steknu uslovi, morat će se malo rezati, bit će otpuštanja. Neko će reći da mnogi odabrani nisu zaista vrijedni, da su nepravedno privilegovani, da su imali sreću na rođenju i nikakav drugi kvalitet, ukratko da nisu istinska elita koja zaslužuje unaprjeđenje u nadčovjeka i dominaciju u kojoj će uživati. S druge strane će taj isti reći da među ostavljenim ima mnogo zaslužnih, dobrih i pametnih, koji su vrjedniji i bolji od odabranih govnara. To će često biti apsolutno tačno, ali kada je to život bio fer. Učini što možeš u skladu sa svojim ambicijama i sposobnostima i gledaj da ne kukaš mnogo kad te neuspjeh odalami. Proživi ovo koliko imaš najbolje što možeš.
Ja nemam unutarnji pogon koji bi me svrstao među odabrane, a ni mjesto rođenja i življenja mi nije strateški pogodno za to. Ne želim ni besmrtnost, razmišljajući iz ovog tijela, ali volio bih okusiti moć koju će bogovi imati. U odsustvu učešća, možda čak i više od učešća, volio bih kao voajer posmatrati buduću istoriju kroz vijekove i milenije, baš kao što bih na isti način volio zaviriti u prošlost. To je sve prokleto zanimljivo. Čini mi se da je znanje – posjedovanje, primjena i razmjena informacija – ono što je smisao našeg postojanja. Predstoji promjena paradigme i sistema vrijednosti. Završava se era humanizma i počinje era informacija.

22.12.2017.

Jezik bez riječi

Podsvjesni načini komuniciranja, tj. komunikacija koja ne uključuje svijest – narativnu obradu, često su obimniji i suštinskiji od priče. Govor tijela je ono što najbolje razumijemo u tom smislu. Govor tijela označava način kretanja neke osobe i položaj dijelova tijela kao i tijela u cjelini, u određenim situacijama u kojima se osoba nalazi, a što odaje emocionalno stanje dotične osobe. Ne znam da li naš mozak hvata i tumači druge signale poput mirisa i nejezičkih zvukova, ali sigurno je da iste riječi mozak može protumačiti na različite načine u ovisnosti o načinu na koji su izgovoreni. Glasnoća, frekvencija i talasna dužina zvuka koji je upotrijebljen za govor bitno utječu na primatelja i na efekte izgovorenih riječi. U kombinaciji sa držanjem, dakle govorom tijela govornika, efekti mogu biti fenomenalno različiti. Osoba sa defanzivnim držanjem, koje odaje strah, govori relativno tiho glasom visoke frekvencije, koji još uz to podrhtava. Ako ti ovakva osoba nešto naredi pogledat ćeš je sa podsmjehom, možda čak i saosjećanjem i žaljenjem. S druge strane, ako ti se razbacani grmalj drekne glasom na ivici infrazvuka, osjetit ćeš snažan nagon da poslušaš. Gledao sam nedavno jednu zanimljivu emisiju na ovu temu. Između ostalog, prikazali su eksperiment gdje je momak prosječnog izgleda stajao ispred kvadrata ocrtanog bijelom farbom na podu neke prometne željezničke stanice, ili tako nešto. U prvom dijelu eksperimenta, momak je visokim glasom i ne baš glasno opominjao prolaznike da ne ulaze u njegovu kocku, uz pasivno držanje oborenih ramena. Bez problema su prolaznici gazili kroz njegovu kocku, a neki su ga i verbalno odjebavali. – Nema tu nikakve kocke. – ili – Bježi bolan! - Zatim je naš prika malo pojačao glasnoću uz istu boju i frekvenciju glasa. Situacija se nije mnogo poboljšala. E na kraju se naš junak isprsio, nabacio intenzivni izraz lica, snizio frekvenciju glasa i galamio – Dalje od moje kocke! – Odskakivali su od kvadrata kao ofureni.
Koliko puta ste se našli suočeni sa prirodno dominantnom osobom, pred kojom biste osjetili nelagodu i slabost, bez da je ta osoba progovorila bilo šta grubo ili prijeteće? Taj osjećaj su proizveli govor tijela i boja glasa dominantne osobe. Ako vaš mozak još pri tome, bez vašeg znanja, kroz nos registruje feromone iz zraka i tumači ih na odgovarajući način, eto kompletnog efekta. Da li nam može pomoći svjesnost o ovim stvarima? Mislim da može, bar donekle. Prvenstveno, možemo prepoznati situaciju u kojoj se nalazimo i porijeklo emocija koje se rode kada se susretnemo sa izrazito dominantnim osobama. Drugo, možemo sebe trenirati da govorimo i mašemo rukama na način koji ne samo da ostavlja dojam samouvjerene i dominantne osobe, već takve vježbe mogu istinski proizvesti ove emocije. Naravno, ako je osoba nasuprot vas toliko moćna, a vi niste, neće pomoći nikakva doza nafuravanja da se ne osjećate kao crv na udici. Tako će biti sve dok imamo milione godina evolucije nagurane u genima. Voah!

20.12.2017.

Nije starost za svakoga

Barem nije za mene. Nepodnošljiva mi je pomisao fizičke i mentalne nemoći, nesposobnosti da se brinem o sebi i ostalih sranja koja starost donosi. Sviđa mi se ideja masne penzije. Možda, kad bih bio krepki starčić koji u svojim osamdesetim može uraditi 20 sklekova i ustrčati na treći sprat, te čiji um je i dalje oštar, barem koliko je ikad bio oštar, bez ikakvih ozbiljnijih zdravstvenih problema, moglo bi se razmisliti o vrijednosti takve starosti. Možda bismo S i ja tada mogli uzeti cuku i šetkati se po čitav dan i zaći u duboku starost. Zatim, neka me kap spuca 5 minuta prije nego što nju isto zadesi, tamo negdje u devedesettrećoj i sve će biti u redu. Ali, ako ću biti sve veća olupina kojoj malo pomalo otkazuju dijelovi i koja jedva ide, rado bih to propustio.
Smrti se bojim samo na primitivnom, praiskonskom nivou, na intelektualnom nimalo. Također se bojim bola i patnje na svakom mogućem nivou. To je inače najveće sranje u životu, pogotovo ako je pri tome popraćeno smrću. Nije li divno to što je većini ljudi posljednje iskustvo u životu nešto grozomorno, obično kombinacija snažnog bola i strave - psihološkog horora izazvanog sablasnim osjećajem nestajanja. Da li zaista iko umre mirno u snu, ili to samo zamišljamo za pokojnike koje ujutro pronađu mrtve u krevetu, a zapravo ih starica s kosom probudi u 3 sata poslije pola noći drobećim bolom u grudima, kao da im je neko parkirao tamića na sternumu, i onda stara prijateljica zamahne svojom alatkom put prestravljenog dobričine - laku noć. Pjah! Možda je taj horor jedino što nas drži u životu. Zbog njega osjećamo kako je divno biti živ.

20.12.2017.

Porijeklo svijesti

Šta je svijest? Da li je samo mi ljudi posjedujemo? Ako je pokušamo definisati brzo ćemo doći do zaključka da postoji više stanja uma koja nazivamo ovim zajedničkim nazivom. Neko će reći da je svijest jednostavno stanje budnosti i svakako neće biti u krivu. Neko bi možda mogao ustvrditi da je to sposobnost fokusiranja na bilo šta, rješavanje problema ili donošenje odluka, ili pak osjećanje emocija. Za sve do sada rečeno i životinje su savršeno sposobne. Sljedeće što se može reći jeste da je svijest razmišljanje. E sada smo na tragu nečemu. Šta je razmišljanje i da li su životinje sposobne razmišljati? Vjerujem da životinje jesu sposobne razmišljati u slikama i emocijama, te rješavati probleme. Za to postoji obilje dokaza. Međutim ono za šta nisu sposobne je razmišljati riječima, kroz unutarnju naraciju i introspekciju. To je ono za šta smo mi ljudi jedinstveno sposobni i što zapravo predstavlja taj najviši nivo svijesti o kojem sada želim govoriti, te će u daljem tekstu riječ svijest označavati upravo to. Pri tome riječ inteligencija označava drugu mentalnu karakteristiku koja je uzajamno komplementarna sa sviješću, ali nije ista stvar. Sve što posjeduje mozak, posjeduje i određeni nivo inteligencije. Inteligencija je jednostavno moć logičkog rasuđivanja i odlučivanja.
Kako smo razvili ovu sposobnost? Premda možda nije tako očigledno, ali ako o tome razmislite lako ćete donijeti neizbježan zaključak da se jezik – komunikacija riječima koje imaju prilično precizna značenja – razvio prije svijesti. Kako ćete razmišljati riječima ako ne postoje riječi? Naravno, to je bio složen, postepen i isprepletan proces, te nikako ne tvrdim da se razvio bilo koji jezik sa rječnikom od deset hiljada riječi, sa kompletnom gramatičkom sintaksom i semantikom, pa su ga ljudi učitali u umove i počeli u svojim glavama pričati pričice – razmišljati. Također, ovaj proces razmišljanja nije strogo odvojen od ostalih mentalnih procesa. Sve je to jedan veliki bućkuriš koji nas činim onim što jesmo i koji upravlja našim akcijama. Dakle, kako je nastala svijest? Ne zna se tačan odgovor na ovo pitanje, ali postoje teorije. Nisam proučio niti sam upoznat sa svakom od njih, no ovdje bih spomenuo teoriju američkog psihologa koji se zove Julian Jaynes. Jaynes je svoju teoriju izložio u knjizi „The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind“. Navodim naziv knjige u originalu jer mislim da nije prevedena na bosanski jezik, niti hrvatski ili srpski. Koga ovo zainteresira, svakako bih preporučio da pročita ovu knjigu. Veoma je zanimljiva i nudi objašnjenje nastanka svijesti. Premda je naučni krugovi nisu prihvatili, te je čak neki smatraju budalaštinom, svijest je nekako morala nastati i ne vidim da neko nudi mnogo bolje objašnjenje tog procesa. Možda ćemo dobiti bolju teoriju i uvid u razvoj svijesti kroz razvoj vještačke, kompjuterske inteligencije i svijesti. Dakle, ukratko ću samo opisati teoriju, a ako vas zanimaju detalji i dokazi koje Jaynes nudi i izlaže, hvatajte se knjige.
U ne tako davnoj prošlosti, do prije 5 do 6 hiljada godina, ljudski um je bio podijeljen na lijevu i desnu stranu mozga (dvije komore – bicameral) koje su međusobno komunicirale riječima, što su ljudi doživljavali kao auditorne halucinacije, a glasove koje su čuli pripisivali su javljanju bogova ili predaka, jer je glas uvijek imao autoritativan i naređivački ton. Jaynes čak ide tako daleko i tvrdi da su ove halucinacije zapravo izvor religije, te da su ljudi izmislili bogove kada su počeli doživljavati ove halucinacije. U takvom stanju uma, ljudi još uvijek nisu imali svijest, niti introspekciju, a sva naracija u glavi se odvijala između boga i pojedinca. Kako su ljudsko društvo i interakcije postajali sve složeniji, ovakvo stanje uma je postajalo sve neodrživije, da bi došlo do njegovog raspada i stapanja ove podvojenosti ličnosti, pa su nas bogovi/preci napustili, njihovi glasovi su postajali sve tiši, a ljudski um se počeo razvijati u pravcu psihe koju danas imamo. Može se reći da su svi ovi psihološki fenomeni zapravo bili samo navikavanje ljudskog uma na korištenje govora i sve složenije interakcije među ljudima. Jaynes je mnogo pručavao šizofreniju i halucinacije kod pacijenata koji su patili od nje, zaključivši da su njihova stanja često predstavljala regresiju prema bikameralnom umu. Ovdje ću se zaustaviti u iznošenju ove teorije i još jednom preporučiti knjigu koga zanima više na ovu temu, te ću samo dati još neka vlastita razmišljanja.
Kao što rekoh, mnogi ovo smatraju krajnjom budalaštinom, ali mislim da je to veoma ograničeno razmišljanje. Teško nam je zamisliti neko stanje uma koje se bitno razlikuje od vlastitog, pa nam je podjednako teško zamisliti stanje uma koji funkcioniše na takav način, te to lako možemo gledati kao poremećaj i bolest. Nama je teško zamisliti vlastito stanje uma kada smo imali tri godine, ne samo zato što se slabo čega sjećamo, već nam je teško dočarati sebi sebe u toj dobi, sa takvim mentalnim kapacitetima. Međutim, uz mali intelektualni napor, možemo prihvatiti svakakve mogućnosti. Ne kao dokaz ičega, niti u svrhu poređenja sa nama, već samo kao misaoni eksperiment za otvaranje uma prema različitim mogućnostima, uzmimo primjere iz životinjskog svijeta. Zamislite stanje uma psa, vuka, medvjeda, ili bilo koje životinje koja se u velikoj mjeri oslanja na čulo mirisa. Pas ima oko 300 miliona olfaktornih receptora u nos, naspram naših 6 miliona, a dio psećeg mozga posvećen analiziranju mirisa je proporcionalno 40 puta veći nego kod nas. Pas na osnovu mirisa može znati da li sam zdrav, uplašen, radostan ili tužan, i ko zna šta sve još. Sve što ja znam je da li nešto smrdi ili miriše. Pas svijet vidi nosom na način koji mi ne možemo zamisliti. Jednostavno, ne možemo sebi dočarati to stanje uma. Zato, kada sljedeći put pogledaš psa i pomisliš kako nema pojma, on to isto za tebe može reći. Dalje, šišmiš, delfini i ostala družina što se služi sonarom i eholokacijom! Šišmiš ispaljuje rafale veoma bučnih cvrkuta (srećom izvan našeg čujnog opsega) koji se odbijaju od objekte u okolini i vraćaju šišmišu, slikajući za šišmiša sliku okoline koju mi, ponovo, ne možemo zamisliti. Možda slijepci imaju neku predstavu, a pitanje je da li bismo i njih da razumjeli ako nam počnu opisivati svoj um koji je primoran snažno se oslanjati na čulo sluha. Zanemarimo sada fascinantno pitanje kako u grupi od milion šišmiša pojedinac prepoznaje koji je njegov odbijeni cvrkut, već samo razmislimo o stanju uma ove životinje dok poima svijet oko sebe. Mi rijetko čujemo eho vlastitog glasa, kada smo u praznoj prostoriji ili stojimo nad kanjonom, a i tada iz njega ne izvlačimo neku značajnu informaciju, a šišmiš aktivno posmatra svijet s njim. Mi vidimo ako postoji izvor svjetlosti koji će obasjati našu okolinu. Šišmiš sam proizvodi zvuk koji obasjava njegov svijet. Ko zna kakav je raspon različitih cvrkuta koje šišmiš koristi u različite svrhe, ili možda imaju samo jedan cvrkut?
Mozak, bilo koje vrste, čudesan je hepek i pitanje je da li ćemo ga ikada u potpunosti shvatiti. Naša svijest je samo jedan od oblika moždane aktivnosti, ne najvažniji, ni najveći, niti najutjecajniji čak. Svijest je samo jedan program instaliran na računaru, da iskoristim IT analogiju, i sada taj jedan program pokušava objasniti čitav računar, sebe i sve ostale programe koje se na njemu izvršavaju. Hoće li on to moći? Pomoći će računari.

19.12.2017.

Rat spolova

Žene su ga dobile, zar to nije potpuno jasno? Osnovni nagon muškarca je zgažen. Postoji čitava lepeza zakona koja uspostavlja i štiti brak i porodicu. Poligamija je zabranjena u većini svijeta, barem u dijelovima koje smatramo civiliziranim. Muškarcu je sada izuzetno teško slijediti svoje najdublje porive i oplođivati što veći broj žena. Doduše, treba biti pošten i reći da je također muškarac na taj način oslobođen odgovornosti za veći broj potomstva. Ne vjerujem da je i u danima kada smo bili lovci sakupljači bilo koji muškarac samo prašio sve žene na koje naleti, bez ikakve brige o potomstvu. I ako je imao harem, morao se brinuti o tom haremu. Prema tome, lakše nam je u monogamiji gdje se brinemo samo o potomstvu koje smo izrodili sa jednom ženom. No ipak, nametnuto nam je da možemo gledati samo jednu ženu kada započnemo sa reproduktivnim aktivnostima. Naravno, ne pridržavaju se svi muškarci ovoga. Neki se švalerišu, a neki se razvedu, tj. ostave prvu ženu pa se ponovo ožene i imaju djecu sa novom ženom. Za djecu iz prvog braka uplaćuju alimentaciju i tako je društvo regulisalo ove ispade. Ovo su heroji muške vrste, oni koji ne prihvataju poraz, kao japanski vojnici koje su pronalazili u džunglama Filipina i ostalih azijskih država decenijama nakon završetka II svjetskog rata, koji su i dalje ratovali za cara i imperiju. Naravno oni su najveći tragičari, koji ne uspijevaju u potpunosti pojmiti poraz koji smo pretrpjeli i samo se pate žonglirajući na ovaj način.
U redu, zijanili smo rat spolova, možemo li sada živjeti na miru? E pa ne može. Izgleda da ga nismo dovoljno izgubili. Izgleda da postoji još bitaka koje trebamo izgubiti da bismo bili u potpunosti poraženi. Šta je onda sljedeće? Sljedeće je jednakost spolova. Dakle, žene hoće potpunu ravnopravnost u odlučivanju, utjecaju, te kontroli porodice, resursa i društva. Žele potpuno iskorjenjivanje muške dominacije u bilo kom pogledu, izuzev kada im to ne odgovara, a takvih situacija još uvijek ima napretek. Tada ipak muškarac mora uskočiti i preuzeti kontrolu, a žena će ponovo uskočiti u ulogu nježne, mekane i ranjive ženke, koju muškarac obožava i želi zaštititi i opslužiti. Međutim, u sve većem broju slučajeva muškarac je tada već kastriran i nesposoban da preuzme kontrolu. Oduzeta mu je moć, Samsonu je odrezana kosa. Zbog toga će, ako se ovakav trend nastavi, žene morati kako znaju i umiju kao hijene podići nivo testosterona u krvi i razviti snažan nagon za dominacijom, narasti veće od muškaraca, te u potpunosti preuzeti ljudsko društvo, a mi muškarci ćemo biti samo obespravljene gnjide koje se održavaju u životu samo da bi isporučile spermu kada to zatreba. Do tada će imati samo ravnopravnost koju im pristajemo dati.
Ovaj post je bio smo mentalna vježba, debatni klub, gdje sam zagovarao ovakav pogled na pitanje odnosa među spolovima. Ovo ne odražava moje istinske stavove po ovom pitanju, ali svrha mu je naglasiti kako pitanje jednakosti spolova nije tako jednostavno niti jednosmjerno, te da žene često ni ne žele potpunu jednakost, da ne govorimo o muškarcima. Priroda nas nije izgradila na takav način i premda je potrebno ponovo se otrgnuti prirodi u velikoj mjeri, jer osjećamo da je to ispravan civilizacijski put, ne smijemo zanemariti da to nije lagan ni potpuno jasan zadatak.

18.12.2017.

O čemu ovaj priča!?

Imao sam šefa koji je bio dugogodišnji član Svjetske banke, porijeklom Holanđanin, naturalizirani Amerikanac. Imali smo redovne sedmične sastanke gdje se trunilo o uspjesima, ciljevima i problemima našeg projekta. Na tim sastancima je ovaj šef držao poduže monologe i govorancije, a moja glavna misao uvijek je bila – O čemu ovaj priča? –
Vjerujem da ste se nalazili u ovakvoj situaciji, kada „stručnjak“, koji ima moć u datoj situaciji, bilo kroz šefovsku poziciju ili na drugi način, trabunja i truća bezveze, a vi ga morate slušati i klimati glavom i s obje ruke zaustavljati urlik na ustima. Nije bitno o kakvom se projektu radi. Projekat je u suštini bio zajebancija, trošenje viška novca. Premda se neuvježbanom i neškolovanom oku može činiti da je budalaština i nadasve bezobrazluk govoriti o višku novca, pogotovo u BiH, uvjeravam vas da taj jednorog postoji. Nije bitno odakle višak dolazi (iz SAD). Gledamo stvari iz globalne perspektive. Viškovi se nalaze u malom broju ruku i taj je višak uglavnom nečiji manjak. U svakom slučaju, u toj zajebanciji i šaradi od redovnih sastanaka radnog kolegija, ja sam morao spašavati vlastiti razum, te sam uvijek nešto zapisivao. Kolege upućeni u moj lik, i sami svjesni ispraznosti priče na stolu, pitali su se šta li ja to zapisujem. Znali su da to nije bio zapisnik šefovog izlaganja niti su to bile ideje za unaprjeđenje poslovanja. Čak sam dobijao novčane ponude za moj rokovnik. A šta sam zapisivao? Ma gluposti, citate iz filmova, stihove meni dragih pjesama, nasumična razmišljanja, mutirane poslovice i kletve zlehude sudbine koja mi je priredila da tako provodim svoje vrijeme.
Ako sam bio posebno oštar na papiru, tada bih tekst zamaskirao crtkajući po njemu. Slovo 'a' bih pretvorio u broj 8, slovo 'r' bih pretvorio u 'm', od slova 't' bih napravio antenski sistem, slovo 'b' bi postalo gomila balončića itd. Bilo je bitno da se tekst više nije mogao pročitati. Pa nije papak levat da dobije otkaz ako slučajno do šefova dospije sav prijezir koji sam osjećao prema onome šta smo tamo radili, šta god da je bilo. Interes za moj rokovnik je opasno rastao, pa je valjalo poduzeti određene mjere predostrožnosti.
Nije taj moj direktor bio glup čovjek. Čak naprotiv, čovjek mora biti genije da toliko govori o ničemu i da ništa o tome ne kaže, pretvarajući mozgove nesretnih slušalaca, primoranih da to slušaju, u prokuhalu kašu. Najgore što bih mogao o njemu reći jeste da je bio pomalo šupak i pretjerano takmičarski nastrojen. Ako mu kažeš da si bio u Bugojnu i da si tamo na nekom sastanku izgovorio jednu rečenicu, on će ti reći da je i on bio u Bugojnu, da mu je nekoliko hiljada ljudi priredilo veličanstven doček, te da je održao povijesni govor, nakon čega je Bugojno postalo ekonomski, politički i kulturni centar... najmanje Balkana. Ako nikada nije bio u Bugojnu i ne zna ni gdje je to, izignorisat će lagano ovu tvoju izjavu kao da je nikad nisi ni pomislio, i to na mađarskom. Šupak nije bio u smislu da će ti nešto nauditi, već se to više ogledalo u nekim šupačkim stavovima (bilo je tu udrobljenih rasizama i šovinizama) i vlastitoj narcisoidnosti. S druge strane, nije bio škrt do te mjere da je znao biti i velikodušan. Jednom sam prikupljao novac koji bismo donirali dječjem selu SOS Kinderdorf. Bez riječi frajer trznu 100 maraka. Ko poznaje Amerikance koji pohode ove krajeve, zna da je ovako nešto rijetkost, koliko god bogati bili. Možda je bio i sposoban čovjek, ako ga staviš u okruženje i na zadatak koji mu leži, ali na ovom mjestu je bio samo „stručnjak“ – onaj što lupeta bezveze, a ni on ni niko oko njega ne konta o čemu ovaj priča, kako bi ga prozvali Sijuksi. Jednom smo se vozili drumom vraćajući se iz Banjaluke, a priča u autu se vodila o lovu na medvjede. Pričaju šef i ostali o svojim junačkim iskustvima i teorijama lova na medvjede, a ja samo ubacim – Svaka vam čast, ali ja mislim da je ipak najpoštenije dati i medvjedu šansu. Zbog toga sam ja u lov na medvjede uvijek išao naoružan samo kopljem. Evo, ovdje me je medvjed uspio zakačiti kandžama dok sam mu protjerivao koplje kroz srce. – i pokažem im ožiljke na rukama koje sam fasovao kada sam tokom jednog piknika pijan zapeo i dočekao se na užarenu rešetku od roštilja. Nastupi kratkotrajna tišina i onda promijeniše temu. Ni dan danas nisam siguran koliko je direktor ozbiljno shvatio moju istinitu priču, po kojoj je kasnije snimljen film „Djeveruše 2“, a volio bih da me jeste ozbiljno shvatio. Šta on zna, možda se mi Bosanci stvarno boksamo s medvjedima, možda je ispit muškosti za svakog Bosanca da čačkalicom ubije medvjeda na 16-ti rođendan. Pa se ti takmiči s tim.
Smrdilo mu je iz usta, ali to nije ništa u usporedbi sa mojim komšijom s kojim ne možeš sjediti u sobi. Taj čovjek je hodajuća masovna grobnica, kunem se. Jednom sam se izradio i rukovao se s njim, pa smo razmijenili nekoliko ugodnih rečenica. Borio sam se da sačuvam svijest i da se ne sručim na pod. Od tada ga pozdravljam samo sa sigurne udaljenosti – Žurim, kuha mi se grah. – i nikada ga ne zovem na grah. I sam sam pomalo opterećen time zadnjih godina. Često sebe uhvatim kako okrećem glavu od sagovornika, ako su mi blizu, jer sumnjam da mi dah nije prijatan. Mislim, nemam halitozu, bar se nadam, ali znam da mi ponekad dismr iz usta, djeca me na to opominju često. One imaju osjetljive nosiće (a htjele bi da cuku nabavimo). Međutim, sam ne mogu uvijek pouzdano ocijeniti kada je to slučaj, meni rijetko zasmeta vlastiti zadah. Crnjak mi je to, ako nekome prouzročim omanju toksičnu buru u nosnicama. Mislim da bi svako trebao ovako razmišljati, a ljudi svakako ne bi ni trebali razgovarati s drugima na udaljenosti manjoj od metar i pol, ako nisu bliski i jedni drugima ne mogu reći – Haj' operi zube svega ti. -
E sada treba nešto reći i o nečemu sasvim drugačijem...

18.12.2017.

Prosjak ateista

Pomozite dobri ljudi. Na taj način ćete popraviti svoju karmu, pri čemu je karma zapravo vaš otisak na svijet, ništa mistično niti natprirodno. Tako ćete jednostavno povećati broj ljudi koji vam žele dobro, a to je uvijek dobra stvar. Pomozite.
Udijelite, nije potrebno mnogo, pola marke, marka, koliko god možete odvojiti, 10 feninga.
Pomozite dobri ljudi, neka se okolnosti slože u vašu korist. Nadam se da ćete u sebi pronaći mudrosti, snage i širine da uživate u svemu dobrom što vas zadesi koliko god malo i beznačajno djelovalo, kao i da prebrodite nevolje i nesreću, kojih će nadam se biti što manje.
Smilujte se nesretniku, a dobro se hranite i dovoljno spavajte kako bi vas poslužilo zdravlje i svoje najmilije na to nagovarajte, pa da i oni svi dobro prođu.
Podarite jadniku koji se nije proslavio u životu, a vi u svom životu samo grabite naprijed i iskoristite svaki momenat, hrabro i plemenito. Život je samo jedan.
Podijelite dio svoje sreće, ako vas je život pripazio, budite suosjećajni. Nemojte oguglati na patnju drugih. Moja situacija je samo loša sreća, koja svakoga može zadesiti.
Ako slučajno ipak postoji, neka vas dragi Bog sačuva, ali samo ako mi date novca. Naprimjer, ako mi date 50 maraka, dabogda vam se sve želje ispunile. Ako mi pak date 30 feninga, neka vas bog sačuva od teške saobraćajne nesreće. Imam ja svoje platne razrede. Kažem dragi Bog jer je to radni izraz, tako se kaže, no to nikako da znači da će mi biti drag, ako se pokaže da postoji. Kako će mi biti drag neko ko mi je dodijelio ovaj pseći život i drži me u njemu.
Šta, krotki će naslijediti zemlju? Kada ba? Moje najbolje godine su prošle. Sve što želim je da lijepo proživim par decenija i da se tornjam. Ne interesuje me vječnost niti nagrada za propaćeni život u raju. To mi zvuči pravo naporno i dosadno. Daj mi sada paretina da ih protraćim na piće, konje i žene. Proš'o mi je voz da se razmnožavam, tako da djecu neću imati, te je samoživost sve što mi je preostalo.
Pomozite i hvala đe čuli đe ne čuli.

Tako je govorio Zaratustra danas sklupčan na kartonu, sav bijel od snježne mećave.

15.12.2017.

Bijes

FCC, iliti Federal Communications Commission je američka vladina agencija koja reguliše komunikacije. Zijeeev! FCC je donijela odluku da će ukinuti neutralnost Interneta (Net Neutrality). Zijeva li ti se sada? Naravno da da. Šta ti je neutralnost Interneta? Ne znam tačno šta sve to predstavlja, ali jedna od ključnih stavki ove neutralnosti je da operatori koji pružaju uslugu konekcije na Internet moraju podjednako tretirati sav sadržaj na Internetu, a to opet znači da moraju istom brzinom propuštati sadržaj kojeg ja postavim kao i sadržaj kojeg postavi Facebook. Da skratim, bez ovoga će internet provajderi imati slobodu da naplaćuju ekstra svima koji žele da se njihovi sadržaji prikazuju velikom brzinom, te će moći usporavati, pa čak i blokirati one koji im se ne sviđaju – ne plaćaju. Šta je zajedničko sljedećim sportovima: tenis, ping pong, skvoš, badminton? Čuo sam ja za ovo i ranije, ali sam se nadao da je John Oliver to sredio (koga zanima na Youtube upisati „John Oliver Net Neutrality“, postoji nekoliko priloga). Elem, nije sredio. Ovo također znači da će velike kompanije moći plaćati veće brzine, što će teško ići manjim kompanijama koje tek počinju sa svojim programom na Internetu. Čak i ako mališani uspiju plaćati dodatne naknade, provajderi će se sjetiti da uvedu platne razrede za brzu, hiper brzu, ultra brzu i hiper ultra brzu propusnost, tako da će uvijek postojati neko ko ne može platiti najveću brzinu, tj. samo rijetki će je moći platiti. Za obične korisnike Interneta koji tamo ne posluju, rizik je da će im provajderi određivati šta mogu pratiti.
Da li se nas u Evropi, tj. u BiH ovo uopšte tiče? Možemo li reći – Neka Amerikanci jedu govna, neće to kod nas? Volio bih da je tako, ali mrka kapa. Moj internet provajder je Telemach. Krajnji vlasnik Telemacha je američka investicijska kuća. Ne vidim zašto ne bi na nas primijenili ista pravila koja kod njih važe. Naš najjači adut je to što smo maleno, mikroskopsko tržište, pa nas možda potpuno zanemare i zaborave, te nas puste da imamo potpuno slobodan i neutralan Internet. Nadam se da mi neće Internet konekcija narednih dana misteriozno usporiti. Ma, neće, niko od utjecaja ovo ne čita. U svakom slučaju, naivno je misliti da problem sa Internetom može ostati izolovan i ograničen na Ameriku.
Šta se ovdje zaista dešava? Najveće komunikacijske tvrtke u Americi imaju interes za ukidanje neutralnosti Interneta i imaju jedan od najmoćnijih lobija u Vašingtonu. Zašto imaju interes za ovo? Zato što mogu ostvariti dodatne profite i učvrstiti svoju monopolističku poziciju. Najveća ironija je u tome da sve ovo rade sa borbenim krikom – Slobodno tržište!!! Pri tome još cinično tvrde da neće činiti ništa od onoga za šta su tako junački lobirali. Moj novi najveći neprijatelj na svijetu je Ajit Pai, predsjedavajući FCC-a, a nekadašnji advokat Verizon-a, jednog od komunikacijskih džinova u SAD (nije bankarski kartel jedini koji je svoje ljude postavio u američku vladu). Nisam načisto zbog čega me ova priča tako jako pogađa, niti zašto tačno mi je Pai tako mrzak, on je marioneta, instrument, ali kad mu vidim facu i poslušam priču, osjetim praiskonsku mržnju koja eruptira duboko iz crijeva i zagušuje mozak. Čak sam učinio nešto što nikada ne radim i postavio sliku u okviru posta. Vidi mu glave svega ti. I ovaj žvaljo je natakaren da nam truni kako je ovo odlično za biznis i narod, kako se trebamo radovati ovoj novoj deregulaciji. Evo koja je Trumpova svrha, da ovakve gadosti što lakše prođu. Izvinjavam se zbog velikih slova, ali moram nekako dočarati urlanje... SVE JE OČIGLEDNO DA NE MOŽE BITI OČIGLEDNIJE, ŠTA SE RADI I ZAŠTO!!! I OPET PROLAZI BEZ PROBLEMA. ŽVALJO IZAĐE PRED KAMERU, MLATARA GLAVOM I SERE SVIMA U USTA KAKO JE OVO ODGOVOR NA SVE NAŠE MOLITVE. IDI U PIČKU MATERINU ZNOJU SA BABUNOVIH MUDA, KREPAJ ISTE SEKUNDE GNJIDO ZARAŽENA SIFILISOM MARINIRANA U GONOREJI, PRDEŽU PREKO GOVNETA SA RIKOŠEOM OD HEMOROIDE. UMRI, UMRI, UMRI!!! Ako imaš familiju, ženu, djecu, ipak bih malo umjerenije... NEKA I ONI POCRKAJU, TAKO ŠTO ĆE TVOJ LEŠ OSTAVITI NA SUNCU 15 DANA, PA TE POJESTI I POTROVATI SE, ZAJEDNO SA SVIM TVOJIM PRIJATELJIMA KOJI ĆE SE U VELIKOM BROJU ODAZVATI NA GOZBU. ZATIM, NEKA RODBINA I PRIJATELJI NA ISTI NAČIN POSTUPE SA SVIM LEŠEVIMA SA OVE GOZBE DOK NIGDJE NIKOGA VIŠE NE BUDE KO JE NA BILO KOJI NAČIN POVEZAN SA TOBOM. To će nadam se odnijeti i veliki broj guzonja, tvojih gospodara.
Čovjek može podnijeti određenu dozu otrova, poslije čega se počinju javljati bolovi i plikovi. Šteta je samo što ćemo se svi valjati u svom gnoju kod kuće i bjesniti iznutra, a nećemo baš ništa poduzeti. Protesti i nezadovoljstvo, uglavnom na Twitteru, protiv ove odluke su mnogobrojni, ali u konačnici ništa ne znače, jer ne predstavljaju nikakvu pravu akciju. I premda smo sve ovo masno zaslužili, jer smo gnjide odvratne, ubijene u pojam, kukavne i bijedne, sebične i glupe, ipak se jalovi, impotentni bijes javlja, potpuno beskoristan i nepozvan, a jedini efekat mu je taloženje masti u koronarkama. Ovo je samo nova epizoda koncentracije moći i bogatstva, te kontrole masa, a svaka nova donosi novu dozu otrova koji se sve teže podnosi. To je, mislim, jedini razlog zašto sad na ovo ovoliko pizdim, jer ima i većih problema koji nisu proizveli ovakvu reakciju. Moram pod hitno naći posao i prestati gledati vijesti.

14.12.2017.

Info ratovi

Medijske kuće u Americi su u rasulu, ne znaju gdje su niti šta rade. Našli su se u veoma zanimljivoj situaciji. U teškom su sukobu sa predsjednikom SAD-a, koji ih konstantno naziva lažnjacima i prevarantima. Njihova reakcija je da Trumpa neselektivno napadaju svim snagama i na svim frontovima, pri čemu se često izlažu riziku daljeg gubitka već značajno poljuljanog povjerenja javnosti. Nije im lako, kako uravnotežiti izvještavanje o predsjedniku koji ih stalno napada i omalovažava, a koji uglavnom zaslužuje samo oštru kritiku i napad. Njihovo izvještavanje djeluje kao misija obaranja Trumpa po svaku cijenu, bez obzira na sve. Mediji se ne mogu više drugim temama posvetiti kako valja. Sve je u znaku Trumpa. Ovo uključuje kako novinske kuće poput CNN i ostalih, tako i komičare i političke satiriste od kojih dobijam većinu svojih vijesti. Napadi na Trumpa su toliko žestoki i beskompromisni, da čak ponekad postaju pretjerani i nepravedni, a najgora situacija u kojoj se objektivan posmatrač može pronaći u vezi sa Trumpom jeste da ga brani od napada koje vidi kao neprikladne. Tolika je opsesija medija Trumpom kao neprijateljem, da im nije dovoljno svo sranje koje on eksplicitno izbacuje iz ugnjile tikve koju zove glavom, već mu povremeno imputiraju gnusobe i napadaju ga za komentare koji očigledno nisu niti važni niti ozbiljni. Naprimjer, Trump je prije par dana preko Twittera napao senatorku Kirsten Gillibrand koja ga je pozivala da podnese ostavku zbog optužbi za seksualno zlostavljanje. Između ostalog Trump je rekao kako je ona u prošlosti njemu dolazila tražeći političke donacije i podršku, te da je bila spremna sve učiniti za njih. Mediji su ovo odmah shvatili kao da je Trump rekao „... i bila je spremna kleknuti na koljenja i obljubiti mi kitu za njih“. Svi znamo kakav je Trump smrduljak, te da postoji značajna vjerovatnoća da je on upravo to mislio, ali pored svih njegovih izričitih gafova i gadosti, zar je potrebno imputirati mu ono što nije izričito rekao, niti je upotrijebio naročito snažnu insinuaciju. I kako su mediji reagovali na to? Drvlje i kamenje, kao da je upotrijebio neki takav vulgaran, ženomrzački izraz. Ne mogu zamisliti veći poraz za novinare nego da ispadnu nepravedni prema Trumpu, jer to je upravo ono za šta ih Trump najviše optužuje, a koliko moraš pretjerati i nadodati da bi ovo postigao? Potpuno su nesposobni objektivno sagledavati efekte Trumpovih politika, zaslijepljeni odsjajem sa njegove per... šta li mu je već ono narandžasto na glavi. U životu fakat nikad nisam vidio narandžastije biće.
Jasno je da mediji i sami snose odgovornost za ovakvo stanje, zbog duge istorije služenja finansijskim interesima i zanemarivanje istine, pa ih je Trump i mogao dovesti u ovakvu situaciju. Najbolji primjer toga je, ironično, medijska kuća koja svim silama podržava Trumpa – Fox News. U toku Trumpove predsjedničke kampanje, Fox News se žestoko suprotstavljao Trumpu i njihovi reporteri su postavljali ozbiljno teška pitanja Trumpu. Međutim, odjednom se nešto promijenilo, dogodio se preokret i sada je Fox News Trumpov ratnik. Šta se dogodilo? Pa, u prilično kratkom vremenskom periodu, uprava Fox News-a je shvatila da se njihovo gledateljstvo u ogromnom postotku sastoji od Trumpovih pristaša. To su shvatili na osnovu velikog broja ljutitih poruka koje su im stizale u uredništvo, zbog napada na Trumpa. Ovo je ugrožavalo njihovu gledanost, reklame i zaradu, te su pod hitno promijenili pjesmu. Dakle, ovo je odličan primjer pada novinarstva pred dolarom.
Na drugoj strani RT, ili Russia Today, zlurado likuje i ujeda. Njihov recept je udarati po hipokriziji američkih medija i američkog društva uopšte, koje se predugo udara u prsa i ponosi svojom demokratijom i plemenitošću. RT igra perfidnu igricu i samo izvještava o Zapadu, te ponekad o drugim dijelovima svijeta. Ne znam da sam na ovom kanalu ikada vidio reportažu bilo koje vrste o zbivanjima u Rusiji i stanju ove države, čije ime ova medijska kuća nosi. Sigurno nisam nikada vidio kritiku Rusije i ruskog režima na ovoj televiziji. Kao da su prećutno objavili da u Rusiji vlada neka polu-diktatura, te da je to mnogo bolje od američkog licemjerja, pa se Rusijom nije potrebno baviti. Tamo je sve ok. Ova televizija se bavi i stvarnim novinarstvom, sa reportažama iz čitavog svijeta, izuzev Rusije, ali glavna joj je svrha pljuvati po američkom društvu, a naročito medijima. Zbog toga ih ne gledam kao bilo šta drugo osim protuteže američkim medijima, a sva njihova moraliziranja nikako ne shvatam ozbiljno. Ipak, drago mi je da postoje. Prikazuju neke dobre emisije, samo ih kao i ostale treba uzimati sa zrnom soli.
Amerika je prepuna alternativnih novinskih organizacija, koje se ponekad sastoje od par ljudi koji svoje emisije objavljuju na youtube-u. To što su alternativni i neovisni ne znači da im se treba bezrezervno vjerovati. Nikome se ne treba bezrezervno vjerovati, ako ništa drugo ono zbog neuhvatljivosti istine, ali ono što ove alternativne medije čini problematičnim jeste njihova pozadina i status - ko su, šta su i zašto postoje. Neki postoje samo zato da bi širili neku svoju ideologiju, a neki su zaista "fake news". Ne pridržavaju se nikakvih principa novinarstva, niti imaju bilo kakvu odgovornost. Mogu pričati šta god hoće. Prije ili kasnije, svi oni također postaju roblje dolara. Sve se vrti oko novca, oko gledanosti. Moraš biti uhranjen i uglađen da bi te iko ozbiljno shvatao i slušao šta imaš za reći, a oboje se postiže novcem. Samo bih se još pozabavio pitanjem istrage koju vodi specijalni istražitelj Robert Mueller o dosluhu između Trumpove kampanje i Rusije, tj. o ruskom uplitanju u američke izbore i američku demokratiju. Uz sav mogući prezir koji osjećam prema Trumpu, moram reći da je ova istraga i teorija dosluha čista smijurija. Sva ova šarada je zapravo samo pokušaj Amerike da nekako objasni i opravda činjenicu da je Trump postao predsjednik. „Nemoguće je da smo takvi kreteni, mora da se neko na zlokoban način umiješao u naše izbore i zaveo javnost. Ko drugi do Rusija, a Trump i njegova raja su bili u dosluhu s Rusijom.“ Možda Trump i jeste dobar prijatelj sa Putinom i ruskim oligarsima i možda su mu oni pružali neke oblike podrške, ali ružna činjenica ostaje da je američki narod svojom voljom, pri „zdravoj pameti“, izabrao ono frfljalo za predsjednika, bez ikakve izborne prevare. Ne zaboravimo da nije bilo nikakvog hakiranja izbornih mašina, niti prevara sa brojanjem glasova, bar niko tako nešto ne tvrdi. Dakle, rezultati izbora su jasni i valjani. Što se tiče propagande i kojekakvih utjecaja na javno mnijenje, o tome je smiješno pričati. Nikakvi blogovi ni facebook trolovi nisu mogli Trumpu pomoći koliko su mu pomogli mediji mitraljirajući ga pažnjom 24/7, te koliko je pomogao sam sebi koristeći ekstremizam i glupost ogromnog dijela američkog naroda. S druge strane, kada vidim onog Pence-a dok stoji iza Trumpa, onako nenaspavan, klima glavom kao da Trump rafalno sipa neviđene mudrosti i bezvremene, uzvišene istine, pomislim da je bolje da Trumpa posluži zdravlje, te da propadne ruska istraga. Trump je barem na otvorenom i donekle je zabavan, na bolestan način, za razliku od ninđe Pence-a, koji bi bogobojazno vodio istu otrovnu politiku.
I na kraju, šta je sa našim medijima? Sve je ok, dobri su. Ne, ozbiljno. Neozbiljno? Ma ni ne pratim ih.

07.12.2017.

Pravosuđe?

Čitam na Klixu članak o suđenju onom Sefiću što je autom ubio dvije djevojke. Lakrdija i šarada. U članku se opisuje kako advokati opstruiraju postupak, kasne ili se uopšte ne pojavljuju na pretresima, te kako Sefićeva rodbina i prijatelji zastrašuju i vrijeđaju svjedoke. Šta sve sudija u ovom postupku dozvoljava umjesto da čvrsto vodi ovaj predmet ka što bržem rješenju, jer jedino tako pravda može biti zadovoljena, a porodice stradalih djevojaka dobiti bar nekakvu zadovoljštinu. Ako se neko neprikladno ponaša na suđenju, sudac ga izbaci iz sudnice, ili ga kazni novčano, ili ga baci u tamnicu na par dana. Isto važi i za advokate. Ako kasniš ili luftaš sa suđenja, sudija te ošamari sa nepoštivanjem suda, što ponovo može značiti novčanu ili zatvorsku kaznu, pa te onda izuzme iz predmeta i na kraju ti oduzmu dozvolu da se baviš advokaturom, pa onda materi kasni na sarmu. Sud i sudija su institucija koja u društvu ima kritičan i nemjerljiv značaj, te moraju ulijevati poštovanje. Ne smije se papcima i banditima dozvoliti da od sudnice i sudskog postupka prave takvu splačinu. Sudija mora biti snažna, hrabra, poštena i motivirana osoba, sa dovoljno visokim IQ-om i poznavanjem zakona. Sudija ne smije biti slina koja je na štelu završila fakultet, nema pojma o pravu, a na sudu samo traži uhljebljenje sa kavijarom. Sudija također ne smije postati kriminalni um koji je lako podložan korupciji, ali to je teško unaprijed prepoznati i spriječiti. Neće lopina na razgovoru za poziciju sudije izjaviti kako će redovno i savjesno uzimati mito. U tri fine, lijepe pičke materine više!!! Postoje određene profesije koje su istinski pozivi i kojima ne može svako odgovoriti. Zahtijevaju velike ljudske kvalitete i talente, te su od ogromnog značaja za društvo. Sudije, doktori, generali, ovo su pozivi koji moraju biti rezervisani samo za najbolje i najsnažnije među nama. Ako takvih nema, ako ovo društvo nije u stanju da ih proizvede, onda jebi ga, daj šta daš, nismo bolje ni zaslužili, ali čak i mediokritet koji dođe na jednu od ovih ključnih pozicija u društvu mora biti svjestan gdje se nalazi i dati sve od sebe da taj posao obavlja najbolje što može. Fušeraj ti se može tolerisati ako radiš u trafici, pa fino nalijepiš „Vraćam se odmah“ na pendžerćić i nema te pola dana. Haj huj! Udri brigu na veselje.
Kao što se vidi, članak me je naveo na razmišljanje o našem pravosuđu, koje ću nadalje iznijeti ovdje u obliku nekoliko pitanja, premda su to komotno mogle biti i tvrdnje, jer sam sa nekim stvarima upoznat iz prve ili druge ruke. Idemo...
Da li je naše pravosuđe prepuno nesposobnjakovića, neznalica i lijenština?
Koliko sudaca ne rade svoj posao kako treba zbog straha, jer se ne osjećaju zaštićenim od nezadovoljnih stranaka? Da li su rezultati našeg pravosuđa katastrofalni? Jesu li katastrofalni u svim vrstama predmeta? U krivičnim predmetima, ko je odgovorniji za loše rezultate, sudije ili tužioci? Da li su mnogi suci korumpirani? Ima li ijedan zaista pošten? Uzimaju li novac od stranaka u postupcima kako bi presuđivali i postupali u njihovu korist? Koji su to, imena želim, spisak?
Jesu li sudije i advokati jarani i guzni haveri? Shvataju li suci da je advokat samo stranka u postupku, koja se eto stalno pojavljuje u sudu, ali i dalje samo stranka?
Možeš li ikoga pronaći ili telefonom dobiti u sudu poslije 14 sati? Jesu li iznenađeni oni što su sudijama i tužiocima dali visoke plate nadajući se da će tako spriječiti njihovu podložnost korupciji? I samo još jedno pitanje i dosta će biti za danas: Dokle će trajati ova zajebancija!?
Sva pitanja u gornjem tekstu su potpuno retorička, a svaka sličnost sa stvarnim osobama je optužujuća.

05.12.2017.

Biraj svoj otrov

Rat sam proveo u Sarajevu, ali to ne znači da sam upoznat sa svim imenima značajnih oficira u bilo kojoj od zaraćenih strana, niti da su mi poznati svi optuženi ili osuđeni za ratne zločine. Ta imena su provejavala u medijskim izvještajima godinama, a ja sam rijetko obraćao pažnju. E na ovoga sam sigurno obratio pažnju. Slobodan Praljak je bacio atomsku bombu, medijski gledajući, tako što je popio cijankalij u sudnici dok su mu izricali potvrđenu presudu, prema kojoj je trebao 20 godina provesti u zatvoru za ratne zločine. Nije mogao veći poklon podariti medijima, konačno nešto zanimljivije od salvi psovki u Haškom Tribunalu. Par dana ranije, Mladić je zauzeo veliki medijski prostor i doživio je presudu (doživotna), suprotno mojim predviđanjima, ali nije se očekivalo da će ova presuda šestorci, koja je uključivala Praljaka, u drugom stepenu imati još veći odjek. Ja naravno ne znam tačnu istinu o Slobodanu Praljaku, tj. ne znam da li je zaista zločinac. Kada bih pokušao istražiti ovo pitanje, jasno mi je da bih dobio gomilu često oprečnih informacija i samo bih na kraju ostao zbunjen. Mogu samo odlučiti u kojoj mjeri ću pokloniti povjerenju sudu u Hagu i odlučujem da hoću u značajnoj mjeri. To znači da nisam 100% uvjeren da Praljak jeste ratni zločinac i da zaslužuje izrečenu kaznu, ali bez uvjerljivih dokaza za suprotno, to je moje labilno mišljenje. Ovo ne treba shvatiti kao kršenje prezumpcije nevinosti, jer je čovjek dobio fer suđenje. Također se nikako ne slažem sa trubama na uzbunu u koje duvaju hrvatski političari u dvije zemlje tvrdeći da je ova presuda politizirana i zločin prema hrvatskom narodu. Premda njihova usta pozivaju na mirnoću i suzdržanost, telepatski se šalje poziv na pravedni gnjev i oluju, te na nacionalizam kroz pozive za ujedinjenje i koheziju hrvatskih stranaka. Naravno, kod ovakve kvalifikacije moram reći da su i srpski i bošnjački političari isti u tom pogledu. Svi na isti način pozivaju za zbijanje nacionalnih redova. Neće se brzo ovaj prostor, a ni svijet, osloboditi takvih gluposti i gadosti.
Međutim, nije bitno šta ja mislim. Ono što je bitno i zanimljivo jesu polarizirane reakcije na ovu i slične presude. Ovu situaciju čini jedinstvenom i bombastičnom drama u čijem centru je bočica sa otrovom, koja je daleko jače uzburkala strasti, no sve ostalo je potpuno isto. Čovjek je jednima ratni zločinac, dok je drugima heroj i borac za slobodu. Naravno da postoji objektivna istina, a ona uključuje i nečuvenu mogućnost da je bio oboje, no malo kome je istina zaista dostupna, a još je manji broj njih koji su joj zaista pogledali u oči i problem sagledavaju objektivno. Možda ni samom Praljaku nije bilo potpuno jasno gdje se tačno nalazi na skali između ratnog monstruma i pravičnog nacionalnog heroja. Rat je teško i zbunjujuće sranje. Bilo kako bilo, svjetina je podijeljena na meketave, uspaljenje ovce u dva suprotstavljena tora, koje istina zapravo mnogo ni ne zanima. Nekome je Praljakova zdravica dokaz da se radi o nedužnom i časnom oficiru dok je drugome to najjasniji mogući dokaz krivice. Možda su u pravu i srpski i hrvatski političari kada u ovakvim situacijama tvrde da ove presude ne doprinose pomirenju naroda. Kako bi mogle kada postoje ovako suprotstavljene kolektivne svijesti i kada se ista presuda u isto vrijeme posmatra kao pravda i kao teška nepravda. To međutim nikako ne znači da ne treba goniti i osuđivati ratne zločince. Da je bilo pobjednika u ovom ratu, pobjednik bi to činio, a pravičnost takvih gonjenja bi bila veoma upitna. No, ovdje to radi međunarodna zajednica kroz Sud u Hagu, koji je po meni dovoljno neovisna institucija i zbog toga sam spreman pokloniti mu povjerenje, koliko mi to vlastiti intelekt dopušta. U svakom slučaju, istinske zločince treba trpati iza rešetaka, makar milijarde bile uz njih. Ja sam pomalo barbarski nastrojen, pa bih čak bio i za smrtnu kaznu za izrazito teške zločine. Zašto bi mi bilo stalo da trunu u zatvoru? Samo mi je stalo da ih više nema. U tom smislu, ako je zaista zločinac, Praljak je odlično postupio uklanjajući se iz postojanja, a ako je nedužan, ovo je strašna tragedija, nepravda, ali i herojski čin koji bi trebao poslužiti kao inspiracija svim ljudima. Ko će mi reći koje je od ta dva?
Dalje, srpski i hrvatski političari bi htjeli da postoji isti broj ovakvih presuda izrečenih protiv bošnjačkih zločinaca. Neće im ni okrznuti um pomisao da taj nesklad u broju presuda odražava nesklad u količini počinjenih zločina. Ako neko ne prihvata činjenicu da je u ovom ratu bošnjačka strana dobila najviše batina, te da je počinila najmanje zločina, onda taj ima ozbiljne mentalne probleme. Nije to zato što su Bošnjaci plemenitiji i dobrodušniji od Hrvata i Srba, već zato što su se nalazili u najslabijoj poziciji i zato što su hrvatsku i srpsku stranu pomagale, da ne kažem da su njima upravljale, susjedne države, velike prijateljice Bosne i Hercegovine. Ako neko vjeruje zvaničnim izjavama Plenkovića, Vučića i sličnih likova, kako oni i njihove države podržavaju suverenitet Bosne i Hercegovine, kako oni poštuju tu državu, a zanemaruje rafale usputnih izjava koje na perfidan način podrivaju i nipodaštavaju BiH, te zanemaruju istoriju i odnose ovih država prema BiH, ponovo problemi mentalne prirode i preporučam CT glave. Svaki put kada se političari iz Hrvatske i Srbije postavljaju kao zaštitnici Hrvata i Srba koji žive u BiH i kada ih bezočno svojataju, oni govore da im ostali ljudi u BiH žele samo zlo od kojeg im nema drugog spasa, da ne mogu računati na pravdu i dostojanstvo u okviru BiH, te im govore da su teritorije u BiH gdje oni žive zapravo samo okupirane teritorije matičnih država Hrvatske i Srbije. Naravno, istu priču pripovijedaju i lokalni političari. Kako je ogroman dio stanovništva BiH za koje je ovo jedina istina, logičan je zaključak koji Dodik konstantno izvodi - da je BiH potpuno nefunkcionalna i neodrživa.
Možda je najbolje da se BiH raspadne, da se konačno razriješi ovaj čvor koji nas sve podavi. Moja politička platforma, koju kao Bošnjak sa zebnjom ovdje iznosim, već duže vrijeme glasi – neka se Republika Srpska ocijepi i neka ide gdje hoće, a Federaciju BiH priključiti Hrvatskoj, ne zato što volim Hrvate i Hrvatsku, a ne volim Srbe, Srbiju ili Republiku Srpsku. Ljubav i ostala pozitivna ili negativna osjećanja koja mogu gajiti prema ljudima, određujem isključivo na individualnoj osnovi. Ako formiram neke stavove prema grupama ljudi, to moraju biti male grupe, a stavovi moraju biti ograničeni na samo neke aspekte koji su zajednički za posmatranu grupu. Naprimjer, za jedan vaterpolo tim mogu zauzeti stav da su dobri plivači. Ne, moja platforma se zasniva isključivo na praktičnim i sebičnim razlozima i razmatranjima – Hrvatska mi se čini kao naprednija država, a neka sitna preostala bošnjačka država mi ne zvuči kao zemlja u kojoj bih želio živjeti. Možda bi ona bila super, bez ikakvih naznaka islamske radikalizacije ili još dubljeg legla korupcije i truleži, ali mrka kapa. Ne vjerujem da bi raspad BiH gurnuo bošnjački narod u uzvišeno i naprednije stanje svijesti, pa bismo mi ovdje uspostavili Šangri-La i onda bismo plazili jezik Mostaru i Banjaluci... ma šta, Zagrebu i Beogradu. Meni trebaju Srbi i Hrvati (i ostali) ovdje. Još kad bismo mogli skinuti takve etikete sa sebe. Ja sam i jugo-nostalgičar, premda je to za mnoge pogrdna riječ, jer za njih Jugoslavija samo označava tiraniju komunističkih monstruma. Jugo-nostalgičar sam u smislu da želim širiti broj i vrste ljudi sa kojima mogu biti prijatelj ili poznanik i želim da je najbliži granični prelaz što dalje od mene. Ja bih sigurno bio i rimo-nostalgičar da sam svjedočio padu Rimskog Carstva, ne zato što su Jugoslavija i Rim bili idealne tvorevine, već zato što je nakon njih nastupio čabar teški. U redu, ne bih dimenzije problema koje mi imamo na balkanu baš poredio sa mračnim Srednjim vijekom, ali ima i kod nas fine tmine.
Kada stručnjaci, obično Bošnjaci, trube o vjekovnom zajedničkom životu, promovirajući ideju Bosne i Hercegovine, pokušavaju taj suživot prikazati kao nešto predivno u kojem su se narodi samo ljubili i mazili gdje god stignu jedni druge. Nažalost, istina je često bila suprotna i stranice istorije su pune progona, tamanjenja i ugnjetavanja. Meni se čini da nam je Tito najbliže stvarnosti doveo taj ideal skladnog suživota kroz poziv na bratstvo i jedinstvo, ali se pokazalo da je sve bilo nazor i koncept je propao kao i jugoslovenski socijalizam. Dakle, osnove za netrpeljivost među narodima svakako postoje i zato ne treba istoriju servirati kao inspiraciju za mirenje i suživot. Istoriju treba poznavati i proučavati, barem koliko je to moguće jer je to nauka katastrofalno podložna iskrivljivanju i lažiranju, ali kao ideje vodilje za život, a posebice suživot grupa koje se po nekim značajnim obilježjima razlikuju, za to trebaju poslužiti savremena razmišljanja o moralu, civilizaciji i čovjeku. Trebamo odbaciti i iza sebe ostaviti primitivne, plemenske stavove i nagone... Sada već trabunjam utopijski, te ću se zaustaviti. Ko bolan da napusti plemensko stanje uma. Da sam još malo nastavio, počeo bih trućati o ljudskoj prirodi, a zatim neizbježno o smislu i porijeklu postojanja. Bježi ba!
Kada se radi o narodima, igrom slučaja sam pripadnik jednog, ali nijedan narod ne volim niti mrzim više od drugih. Debilno mi je na taj način razmišljati. Ljudskoj vrsti se divim, ali ujedno sve ljude podjednako prezirem.

03.12.2017.

Opet on

Auh, taj Trump. Ne možeš mu uteći. Kako razmišljati o fenomenu koji je povezan sa ovim imenom? Fenomen se sastoji od dvije komponente: osoba Trump i Trumpova Amerika (čitaj narod koji ga podržava). Ove dvije komponente se ne mogu razdvojiti sve dok je Trump predsjednik. Zapravo, bez ozbiljnih radikalnih zaokreta, neće se više nikada moći razdvojiti. No da malo razmotrimo ova dva aspekta odvojeno...
Osoba Trump je ozbiljan psihić i kretenčina. Bio je jednom jedan Biberović i kada bi on ušao u sobu, moj prijatelj Omar bi se okrenuo prema zidu i tako bi ostao dok Biberović ne izađe, jer mu je ovaj bio kreten pa nije htio da ga gleda niti da s njim ima bilo kakvu interakciju. Kakav god da je Biberović bio on je fenomenalan lik u odnosu na Trumpa. Da je Trump ulazio u sobu umjesto Biberovića, Omar bi vjerovatno nabio glavu u zid smrskavajući je u procesu. Eto koliki kreten je Donald Trump. Međutim, ima takvih kretena na svijetu i to nije samo po sebi tako veliki problem. Problem je što je taj Trump bogataš i poznata ličnost, no ranije ste ga mogli izbjeći ne gledajući nikakve emisije u kojima se pojavljuje. Danas mu, kao što rekoh, ne možeš uteći, jer ovaj mutant je predsjednik SAD-a. E to je već ozbiljan problem.
Sada je vrijeme za drugu komponentu, za Trumpovu Ameriku. To što je Trump izabran za predsjednika siguran je znak dolazeće apokalipse. Činjenica da je Američki narod do ove mjere radikaliziran je istinski zabrinjavajuća. Da li je on izabran zato što su ljudi pretežno debili pa je rulja povjerovala da će Trump učiniti nešto pozitivno za njih, bez obzira koliko problematične bile neke od njihovih ideja pozitivnog - protjerati Meksikance, Muslimane i ostale strance i ponovo uspostaviti dominaciju bijelaca u Americi i Amerike u svijetu – to je uglavnom kako mnogi shvataju i šta zapravo znači Trumpov slogan „Make America great again“. Da li su mnogi koji su glasali za njega zapravo ljubitelji sveopšteg razaranja uspostavljenog poretka koji im se gadi, te su u njemu vidjeli nekoga ko će to ostvariti, novog Hitlera? Ima i takvih u značajnom broju svakako. No, možda su i oni teška gluperda, jer možda je Trumpova jedina, ili bar glavna uloga, da ošamuti, zbuni i šokira, kako bi se naciji i svijetu mogle provući svakakve podvale. Donošenje ovog novog poreskog zakona bi mogao biti jedan od takvih poduhvata. Premda veliki broj većih ili manjih stručnjaka upozoravaju da će ovaj zakon dodatno obogatiti bogate i osiromašiti ostale – Trumpovci samo zapjevaju fake news, nije tačno, i sve ide dalje po planu. Mora se reći i to da mediji svakako snose veliki dio krivice za stanje u kojem se nalazi industrija informisanja i nepovjerenje koje uživaju, radeći tako dugo za svakojake vrste interesa, zanemarujući ono što je za njih najbitnije – novinarstvo i istina čovječe. Što se tiče Trumpove uloge, možda nije ni potreban nikakav jahač apokalipse da nas sunovrati u bezdan i samouništenje. Postoje obilni i ozbiljni dokazi da smo uveliko na tom kursu. Ako ste upoznati sa američkim političarima i Trumpovom ekipom koja je na vlasti, razmislite šta bi se desilo kada bi Trump podnio ostavku ili na bilo koji način nestao. Ko bi preuzeo mjesto predsjednika i kakva bi bila dalja politika? Slika i dalje nije ružičasta.
Ono što mene muči je to, po šesti put, što mu ne mogu uteći. Ne sprječava me u tome jedino činjenica da je na svim ekranima, a ja mnogo buljim u ekrane. Ipak bih ga mogao nekako eskivirati. Problem je što sam fasciniran Trump fenomenom, ponovo ne samim Trumpom kao osobom, već situacijom u kojoj je on predsjednik SAD-a i činjenicom da je čitav svijet pretvoren u reality show s njim u glavnoj ulozi. Nikada nisam gledao usrane reality show-ove, ali ovaj pomno pratim. Ne mogu mu se oduprijeti. Na socijalnim medijima sam umjereno prisutan. Nemam korisnički nalog za mnoge od njih, ali imam za onaj koji je najvažniji u ovom kontekstu – Twitter. Međutim, nikada ništa nisam napisao na Twitteru, niti sam ikada išta čitao na Twitteru. Korisnički nalog sam napravio samo da mogu pratiti šta moja djeca tamo pišu, ali nikada to nisam pratio, niti moja djeca koriste Twitter. Unatoč tome, znam sve Trumpove postove na Twitteru, mnoge napamet. On zvanično ima nešto preko 40 miliona pratilaca na Twitteru, a u stvarnosti ih ima vjerovatno više od par milijardi, s obzirom da svi mediji drže stražu kada će Trump nešto zacvrkutati i brzinom svjetlosti o tome izvještavaju, te naširoko diskutiraju šta je time mislio, je li stvarno tako mislio i šta sad da mislimo. Ne možemo ih kriviti za to, kako neće izvještavati o predsjedniku SAD-a, pogotovo kada je takav klovn i dalabu. Ja sam potpuno zaboravio na ove naše klovnove zbog njega.
Naslov ovog posta je inspirisan naslovom knjige „Opet on“ njemačkog pisca Timuera Vermesa, koju danas počinjem čitati, kao i činjenicom da sam o narandžastom orangutanu ranije već napisao nekoliko redova.

18.11.2017.

Nema vode

Nema vode? E dabogda nikad ne došla. Tako kaže moj prijatelj, aludirajući na nizak kvalitet naroda koji nije ni zaslužio da ima tekuću vodu u domovima, niti bilo kakvu civilizacijsku korist i gotivu. Nema potrebe da ulazim u razloge takvog razmišljanja. Već sam prebirao po njima mnogo puta i osjetim zamor svaki put kada se u to ponovo upustim. Nije nas se naravno za sve kriviti. Postoje objektivne okolnosti koje nas često sprječavaju da ispravno razmišljamo i postupamo, ali imamo ideale i moralne vrijednosti ispružene preko ljudskog društva koji su daleko ispred nas samih i često proizvode teški samoprezir. Najčudesnije je to da smo često nafurani kako smo dostigli takve ideale. Takve furke se hrane floskulama koje nam serviraju prvenstveno političari – Ovaj narod je to zaslužio – ako je nešto dobro, ili – Ovaj narod to nije zaslužio. – ako je nešto loše. Zatim uzdizanje naroda u nebesa, sve sami ratnici svjetla, sve do jednog. To je ono što proizvodi tako otrovnu hipokriziju, te cinizam kao njen dalji nusprodukt.
No pustimo sad to, sada bih se pozabavio premijerom Kantona Sarajevo, Elmedinom Konakovićem. Ne sumnjam da nije savršen i da mu se štoješta ima za prebaciti, te sam slušao ljude koji ga lično poznaju i koji su se čak nekoć smatrali njegovim prijateljima, kako ga sada odbacuju i kritikuju. Bez obzira na sve to, moram pokušati napraviti objektivan osvrt na njegov mandat na osnovu informacija koje imam.
Prije nekih 20-tak dana u mojoj zgradi su prestale noćne restrikcije vode. Malo oslabi pritisak u cijevima, ali mogu se kupati i prati veš. Sada je već i pritisak u cijevim normalan. Izgleda da smjena uprave VIK-a donosi rezultate. Konaković je izvršio ovu smjenu i rizikovao direktan sukob sa svojom strankom, koji je i vrlo brzo uslijedio. Pasa lutalica još uvijek ima, ali rekao bih da ih je mnogo manje, kao i napada na ljude. Uklanjanje pasa lutalica je još jedna aktivnost kroz koju Konaković rizikuje napade, ovaj put od strane militantnih ljubitelja životinja koji znaju biti veoma agresivni. Ovdje bih samo iskoristio, da ne kažem zloupotrijebio, prostor da se obračunam sa njima. No prije toga želim izuzeti istinske ljubitelje životinja koji zaista udomljavaju pse lutalice i istinski se angažiraju na rješavanju ovog velikog problema i doprinose sigurnosti ljudi i životinja, njima svaka čast i ni na koji način se na njih ne odnose naredne rečenice.
Svi vi koji napadate službenike koji hvataju pse lutalice, ponekad i fizički, svi vi koji po Internetu pronalazite tužne sudbine pasa lutalica i postavljate otrovne komentare na adresu službi koje prikupljaju pse, naser... mislim da grdno griješite i da ste licemjerni, te da biste promijenili stav kada bi vas pas lutalica napao, povrijedio i zarazio ko zna kakvom boleštinom, kada bi vam pas lutalica izazvao gubitak trudnoće ili trajni invaliditet, ili pak kada bi vam unakazio dijete. Možda imate psa ljubimca pa snažnije saosjećate sa psima na ulici. Shvatam to, ali po meni je sigurnost građana mnogo važnija od vaših sentimenata. Dakle, moja poruka vama je jed... razmislite malo, problem se neće sam riješiti, a vjerovatno se neće ni humano riješiti. Ako vam je toliko stalo, organizujte se, formirajte udruženje građana „Volimo cuke“, pronađite sredstva, kupite ili unajmite nekretninu u okolini grada i udomljavajte pse. Ili, lobirajte i zagovarajte kod izvršnih i zakonodavnih vlasti da se izdvoje dodatna i dostatna javna sredstva, dakle svi ćemo to plaćati, da se psi zbrinjavaju na način koji će im dati neki kvalitet života. Ja bih prihvatio da mi se par maraka naplati svaki mjesec kroz poreze ili bilo kako, te da se iskoriste za ovu svrhu. Ako se pokaže da ni vlast ni narod nemaju dovoljan interes za to, jebi ga, ali izvjesno je to da se psi moraju ukloniti s ulica. U pravu je Konaković kada kaže da se i u Americi i drugdje na razvijenom Zapadu psi eutaniziraju ako ih poslije izvjesnog vremena niko na usvoji.
Vratimo se Konakoviću. Meni se čini da je on najbolji političar kojeg smo iznjedrili u zadnjih par decenija, premda to ne govori mnogo jer je ljestvica nisko postavljena. Ne znam da li se bavi kakvim nezakonitim ili nemoralnim poslovima, što je uvijek tema za zabrinutost kada se radi o političarima. Možda nije trebao ići na Hadž u svjetlu silnih problema koji muče Sarajevo, trebao je sačekati kraj mandata pa onda ići, neće ni Ćaba ni Dž.Š. nigdje pobjeći. Sumnjam da će bilo kome odlazak na Hadž donijeti posebnu Dž.Š.ovu naklonost. To je turizam, da se ne lažemo, a Dž.Š.-ova naklonost se može pridobiti samo ispravnim i moralnim življenjem, te dobrim djelima. Odlazak na Hadž se teško može klasificirati kao dobro djelo. Dobro sad, ako je Dž.Š. lično propisao da to jeste dobro djelo, neću se raspravljati s njim, njegova je religija, ali zadržavam pravo da se ne slažem. Odlutah.
Ne znam koliko novca i imovine Konaković posjeduje, niti njihovo porijeklo, tako da neću ni o tome da govorim. Ono što znam i vidim je da čovjek pokušava nešto napraviti i da postiže i neke rezultate. Naravno da problema ima mnogo i zahtijevaju mnogo više rezultata, ali ne smijemo zaboraviti da on nema apsolutnu moć u Kantonu samo zato što je njegov premijer i upitno je do koje mjere je slobodan raspolagati kantonalnim budžetima u svrhu unapređenja infrastrukture, sigurnosti i ekonomske situacije. Također je prilično vjerovatno da ovi budžeti, nakon što se nahrani armija administrativnih izjelica, nisu ni dovoljni da pokriju sve potrebe. Dakle, uz ogradu da ne znam ni izbliza sve o Konakoviću, želim mu odati priznanje za ono što jeste učinio. Ako griješim, ne bi mi to bilo prvi put, te ako dođem u posjed oprečnih vjerodostojnih informacija, odmah ću objaviti demantiju naprijed rečenog. Jesam publicista.

14.11.2017.

Post

Jučer sam odlučio da danas neću ništa jesti, postim. Gledao sam neki video na youtube-u gdje kažu da je post dobar način da se izgube kilogrami – sad mi je to aktuelna tema, udebljao sam se. Da pojasnim, da ne bude „Čuj post dobar za mršavljenje, koji je genij to skontao kroz kakvo genijalno istraživanje? Kakvo epohalno otkriće.“ Naučno objašnjenje bi se moglo rezimirati na sljedeći način: Ako provodiše duže vrijeme bez jela, opada ti nivo inzulina u krvi i to omogućava sagorijevanje masnoća i sala u tijelu. Prema tome, savjet je ne jesti svaki dan, možda svaki drugi dan ili tri do četiri puta sedmično, a inače možeš jesti šta hoćeš i koliko hoćeš. I ranije sam se bavio idejom da postim i preskačem prehranu na čitav dan, ili veći dio dana, a sada sam imao i naučnu osnovu za to. Imajući u vidu moj naučni um i prirodu, ovo je predstavljalo dodatni motiv za post.
Jutros sam ustao i nisam namjeravao doručkovati, savršeno u skladu sa idejom posta, ali sjetih se kakav je lijep hljeb S. kupila i kako dobro ide sa džemom od marelice i mlijekom. Ok, pojest ću malo toga i onda ništa više do sutra. Kako rekoh, tako i postupih... narednih sat vremena, a tada se moja kći odlučila na rani ručak. Ne znam gdje u tom trenutku zaturih svoj plan, no prezalogajim i ja malo finog ručka. Prođe još nekih pola sata, a ja se ponovo sjetim džema od marelice. Prokleta bila moja moćna memorija! Nigdje nikakve inhibicije. Sasvim nesmetano ponovo namažem krišku i smažem je uz mlijeko, s nogu naravno. Upalim TV da gledam youtube. To je zabavno, a još se mogu čuti mnoge dobre ideje za projekte koje ću uspješno implementirati. Dok sam gledao TV, na telefonu sam igrao igrice da mi ne bude dosadno. Avaj, ipak me uhvati dosada. Znam šta nikada ne dosadi – papanje. Čudesno je kako eliminiše dosadu. Nikada je ne osjećam dok jedem. Ponovo se uključi moje fotografsko pamćenje i sjetim se kako je dobra ona salata od kiselog povrća koju mi je mama dala. Krajnje odsustvo gladi nije me spriječilo u novom flagrantnom zanemarivanju plana. Kao da mi je neko amputirao nakanu i od nje ostao samo podatak da je postojala, kao što postoji podatak da sam nekada mnogo volio dječje igračke, a sad mi ništa ne znače. Uzmem jesti kiselu salatu kao u nekom hladnom transu, bacajući pogled i sluh ka TV-u koji je sipao edukativne i ponovo zabavne sadržaje. Pojedem trećinu tegle i tada se sjetim, kao da me je gromovnik maljem odalamio, „Kako ću jesti samu salatu!? Gdje ovo ima? To je neprirodno!“ Prirodno, uzmem nadalje i ručak uz salatu i najedem se k'o čo'ek. Neko u čitavom životu na doživi ovoliko vantjelesnih iskustava. Nikada nisam proveo čitav dan da ništa ne jedem. Sutra ću. Današnji dan je izgubljen. Javit ću vam kako je bilo.

02.11.2017.

Fadil Jahić Katalonac

Nepobitne činjenice ovako glase: U Kataloniji je održan referendum o nezavisnosti kojem se Vlada Španije oštro i nespretno suprotstavila. Nakon toga je uslijedilo političko natezanje i prenemaganje, u redu, svi su igrali svoju igru. Carlos Puigdemont, predsjednik Katalonije je svakako igrao svoju i nisam se nikako mogao opredijeliti da li je njegova igra bila lukava ili nasumična. U svakom slučaju je bilo jasno da svom snagom promovira i gura ideju nezavisne Katalonije. Na kraju je Vlada Katalonije i proglasila nezavisnost. Madrid je odmah reagovao sa tim njihovim Članom 155 kojim ukidaju autonomiju Katalonije i efektivno svrgavaju njenu vlast. Neću se baviti ostalim katalonskim zvaničnicima koji su promovirali nazavisnost, ali da vidimo šta je uradio Puigdemont, centralna figura ove priče... razgulio je u Brisel i sada od tamo na pozive da se pojavi pred sudom odgovara da nema šanse i da je to politički proces. Kakav bi trebao biti, prekršajni, upravni, brakorazvodni? Ovo su bile nepobitne činjenice, a sada slijedi moja slobodna interpretacija...
Sada znam da ne cijenim propalog Bitlsa ni za suhu šljivu. Ispalio se kad je provrila kaša koju je lično zakuhao. Mislim da je trebao ostati i žrtvovati se ako treba za narod Katalonije i njihovu nezavisnost, makar ga raščerečili ili poslali da sam trči sa bikovima u Pampiloni. Smrdljiva gnjida. Pretpostavljam da i mnogi Katalonci koji su glasali za njega i nezavisnost na isti način razmišljaju. To je prirodna ljudska reakcija i premda mnoge ljudske reakcije nisu ispravne, mislim da ova jeste.
Što se tiče samog pokreta za nezavisnost Katalonije mogu ovako reći: ovo pitanje je veoma kompleksno i teško mi je izabrati stranu. Čini se da su mnogi Katalonci protiv toga i nisam siguran gdje je većina. Proglašeni rezultati referenduma kažu da je na glasanje izašlo između 37 i 42% glasača i da je preko 90% glasalo Za. Da li to znači da ovi koji nisu izašli na glasanje nisu Za? To bi značilo da većina nije za otcjepljenje. S druge strane, nikada nisam smatrao da je ispravno ono što većina odluči. Masama se može manipulisati bez problema. No, kada značajan korpus nekog naroda snažno odluči da nešto želi, poput nezavisnosti, to je teško zaustaviti i potrebno je zaista vući mudre i ispravne poteze da ih se od toga odvrati. Ne čini mi se da su vlasti u Madridu veoma vješte u tom pogledu. Rekao bih da je najveću štetu pokretu za nezavisnost nanio upravo Carlos Puigdemont svojom kidavelkom u Brisel. Možda postoje valjani razlozi zašto bi se Katalonija trebala otcijepiti. Jebi ga, možda postoje i valjani razlozi zašto bi se Republika Srpska trebala otcijepiti, premda sam u slučaju Republike Srpske mnogo opredjeljeniji i smatram da je ogromna većina razloga zašto se RS ne bi trebala otcijepiti, ali često argumenti i razlozi ne nose težinu, a faktičko stanje ostaje kakvo jeste. Ako će sprječavanje otcjepljenja donijeti veće nevolje, tada je moja politička platforma „Neka ide ko gdje hoće!“. Neka se otcjepljuje Katalonija, Republika Srpska, Kurta i Panta. Samo u principu, generalno, žalim trend separatizma i razgraničenja među ljudima. Ne volim granice i mrzim granične prelaze. Naravno, sada mi dođe da trućam i trubim o idealu ujedinjenja ljudske rase koji je još uvijek daleko od praktičnog, ali Evropa je krenula tim putem i ovakve regresije su civilizacijski svakako nepoželjne. Bar dio Evrope se ujedinio kroz Evropsku uniju, ali svako malo se pokazuje kako je to... neću reći šarada, premda bih mogao, ali svakako neubjedljivo, te kako bi se ta Evropska unija mogla i raspasti iznutra. Je li neko čuo za BREXIT?! Čitam unaokolo kako se iz odgovarajućih krajeva pripremaju ratnici da idu ratovati u Kataloniju, stoga naslov - koji sam također negdje pročitao pa mi bilo šega.
Bez obzira na sve, neka Puigdemont jede govna. Poserem mu se na frizuru.

22.10.2017.

Kolaps civilizacije

Ne možemo se zaustaviti. Da se lice Boga pojavi na svakom nebu i zagrmi: „Prestanite! Uništit ćete se!“, to nište neće pomoći. Mi ne možemo stati. Ne možemo prestati zagrijavati planetu, ne možemo prestati zatrpavati se u smeću i plastici, ne možemo prestati trovati zrak i vodu. Sve što imamo zavisi od tih aktivnosti. Možemo marširati i protestirati jer ne znamo šta time činimo i kako to nema nikakvog efekta. Poslije svakog protesta odlazimo kući i odmah nastavljamo zagrijavati, trovati planetu i pretvarati je u toksični otpad koji sve manje podržava naš život. To činimo živeći savremene živote. Ljudi su dovoljno naivni da smatraju da su naftne kompanije glavni negativac u ovoj priči i da sve što je potrebno jeste pobijediti njih i razbiti okov kojim su sputali ljudsko društvo, sve države i njihove vođe. Kada to uspijemo, odjezdit ćemo u svijetlu i prozračnu budućnost. Bojim se da ovo nema veze sa stvarnošću. Glavni negativac u ovoj priči smo svi mi, od najbjednijeg siromaha do najimućnijeg industrijalca, svi mi koji posjedujemo ili želimo posjedovati automobile, telefone, kompjutere, frižidere, radijatore, bojlere, mikrovalne pećnice, tostere, televizore i šnicle. Kada bi bilo i moguće obrnuti štetne efekte na okolinu koje smo do sada proizveli, odbijamo to učiniti. Odbijamo se vratiti u kameno doba, kako u smislu standarda života, tako i u smislu naše brojnosti. Zato su mi smiješni svi panjevi i slaboumnici koji marširaju i protestuju na ulicama New Yorka i ostalih svjetskim metropola, nesvjesni da protestuju protiv sebe samih.
Nemamo tako moćne tehnologije koje mogu riješiti ove probleme i zaustaviti propast i ako vam neko tvrdi drugačije, priča vam bajke. Ono što situaciju čini još strašnijom je da tehnologije i resurse koje posjedujemo ne koristimo na najbolji način, jer su ekonomski sistemi koji vladaju ljudskom civilizacijom umnogome debilni. Ovdje na prvom mjestu mislim na dvije ekonomske doktrine: 1. kontinuirani rast i 2. planirano zastarijevanje. Druga je u suštini posljedica prve, a o tome sam već nešto pisao u ovom blogu, no pitanje se može istražiti koristeći daleko bolje izvore, koga zanima.
Evo koji su problemi, konkretno: Ako prosječna temperatura na Zemlji naraste za 6oC, život na planeti u okviru ovakve civilizacije je nemoguć za ljude iz sijaset razloga – nemogućnost proizvodnje hrane na ovako masovnom nivou je možda glavni. U medijima se za sada govori o porastu temperature od 1-2oC i velikim posljedicama takvog porasta, ali možda su to konzervativne i optimistične ocjene. Niko ne zna tačno kada i koliko će temperatura rasti, ali mnogi predviđaju da hoće porasti više od par stepeni i to uskoro. Mehanizmi klimatskih uslova i rasta temperature su veoma složeni, ali jebi ga, naučnici ih proučavaju i daju najbolje moguće ocjene i opisuju realne opasnosti koje mogu voditi takozvanom odmetnutom globalnom zagrijavanju kroz višestruke petlje globalnog zagrijavanja koje same sebe hrane. Naprimjer, povišena temperatura kroz isparavanje okeana povećava količinu vodene pare u atmosferi, koja zatim apsorbira nove količine toplote i dalje zagrijava atmosferu, što vodi većem isparavanju okeana i tako dalje. Sljedeći problem je zagađenost. Možda nas smeće i plastične boce neće istrijebiti, ali čine Zemlju mnogo ružnim mjestom za život. Dalje, zagađenje vode i zraka ugrožava sav život. Eko sistem, od kojeg mi fundamentalno zavisimo za opstanak, nije neograničeno tolerantan i otporan na naše zajebancije, te će doći trenutak kada smo uzrokovali posljednje izumiranje prije vlastitog. Da rezimiram čitavu priču, postoji značajna vjerovatnoća da smo potpuno sjebani i to u veoma skoroj budućnosti (čitaj već u narednoj deceniji), te da je presuda već donesena. Nadam se, ne samo zbog moje djece već i svih vas, da neće biti tako. Kad bismo samo znali kako će biti, pa da se pravilno postavimo i provedemo preostalo vrijeme na najbolji mogući način. Ovako, ne mogu odbaciti dugoročna planiranja i udarit brigu na veselje.

20.10.2017.

Promišljenost

To zvuči kao dobra riječ. Ima dobro značenje, to je nešto poželjno, što svaki čovjek treba posjedovati. To znači da govoriš i djeluješ nakon što si se informisao o pitanju sa kojim se suočavaš, zatim si odmjerio koje od tih informacija su vjerodostojne, te na osnovu takvih informacija donosiš odluku šta reći ili učiniti, što znači da ćeš učiniti ili reći najbolju moguću stvar. Nezgodno je to što kada izvedeš propisno istraživanje i provedeš odgovarajuću analizu, te doneseš odluku, za riječi i djela je kasno. Ne uvijek, ali zna se desiti više puta nego što bi promišljen čovjek želio. U takvim situacijama promišljenost možeš izjednačiti sa paralizom. U takvim situacijama je potrebna odlučnost i brza akcija. Sada imaš novi problem – brza akcija bez podrobnog promišljanja donosi greške. Ne uvijek, ali daleko češće nego što bi promišljen čovjek želio. Čovjek od brze akcije se neće mnogo uzrujavati zbog greške. Kad bi se uzrujavao brzo bi prestao biti čovjek od akcije.
Pa šta ćemo onda? Promišljat ćemo kad je moguće, a kad nije idemo odmah u akciju. Sada dolazimo do nekih dubljih i bitnijih razlika među ljudima – moralnih. Koliko god bio promišljen ili čovjek od akcije, postoje stvari koje bi i koje nikako ne bi radio. Morali bismo uspostaviti moralne standarde i dogovoriti se šta to nijedan čovjek ne bi trebao raditi... ili govoriti? Dobro, za djela smo dogovorili neke stvari, imamo zakone koji zabranjuju i kažnjavaju kršenja, ali šta ćemo za one koji kriju svoja djela, neće da ih priznaju? Šta je sa riječima, da li sloboda govora treba biti neograničena? Riječi imaju utjecaj na ljudske života, nekada veći nego pojedinačna djela, jer riječi mogu uzrokovati lavinu djela. Ali, kako ograničiti slobodu govora i ko će to napraviti, ko je adekvatno kvalifikovan? Bolje je ništa ne raditi i prihvatiti rizike slobode govora. Sa slobodom djelovanja je situacija ipak nešto drugačija. Značajna je razlika između sljedeće dvije situacije:
1. Naljutim se na svog direktora i rascijepim mu glavu sjekirom.
2. Naljutim se na svog direktora i u okviru trača sa ostalim kolegama ustvrdim da mu treba raskoliti glavu sjekirom.
Možda će neko ozbiljno shvatiti moje riječi i veličinu mog uma koji je uspio doseći jednu ovako fundamentalnu istinu, te odlučiti da moje riječi treba pod hitno implementirati, premda je to malo vjerovatno, ali ovaj rizik moramo prihvatiti kao cijenu slobode govora. Ako direktora pronađu sa drškom sjekire među očima, neka mene odmah uzmu kao prvog osumnjičenog s obzirom da sam iznio ideju i imao motiv, a ako se pokaže da sam nedužan, bar sam platio za svoje riječi kroz neugodnosti istrage i policijskog ispitivanja. Ne brinite direktori, protivim se svakom nasilju, a još sam trenutačno nezaposlen, pa bih objeručke prigrlio bilo kakvog direktora i ne bih prema njemu gajio nikakav animozitet.
Budimo dakle promišljeni kada god možemo. Ne trabunjajmo i ne hvatajmo se sjekire bespotrebno, ili ću vam svIMA GLAVU RASCOPATI TOMAHAVKOM!!!

11.10.2017.

Problemi

U srijedu sam zakasnio na posao. Dolazim u kancelariju i pita me gazda
- Gdje si ti majstore? -
- Evo ću ti sve ispričati, ali malo se nadam da ćeš mi išta povjerovati kakvu sam seriju suludih i čudesnih nezgoda doživio. Evo i sam se još preispitujem, štipam i šamaram, ne bih li se probudio iz sna, ili bolje reći košmara. - izbuflam ja.
- Šta je bilo? - zabrinuto će on. Sad će vidjeti da mu je briga potpuno na mjestu.
- Jutros mi je bio dogovoren termin za kćer kod zubara. Sve je trebala biti rutinska, redovna, obična kontrola. Šipak, prati sada kako su se stvari odvijale. -
Gleda me sada već bez riječi omađijan ovako zlokobnim uvodom.
- Prvo što mi treba da vodim dijete zubaru je šta, zdravstvena knjižica, je li tako, tako je. -
Klimnu glavom kao da ga je neko zgrabio za kosu i trgnuo naprijed.
- Otvorim vitrinu u kojoj stoje knjižice kad tamo kćerkina knjižica nije na vrhu gomile knjižica članova porodice. Hajde, kontam ja, možda je druga po redu. Ma kakvi, na dnu hrpe. Tri sam knjižice morao podići da dođem do nje. Dobro, kontam ja, poslije ove psine ne može mi se po zakonu vjerovatnoće više ništa ružno desiti do kraja mjeseca. -
Krenuo je nešto reći, ali sam brzo podigao ruku da ga zaustavim. Ne volim ja da me prekidaju, niti da govore bez dozvole. Kakav je to način.
- Ne može nikako, jest jest aha. Slušaj sad ovo. Dođemo do Stomatologije, na kartoteku predam knjižicu, - tu već prislanjam prste na sljepočnice kako bih dočarao svoju nevjericu, - čekam da mi službenica donese karton. Pola minute najmanje je njoj trebalo da ga pronađe! Žena nije normalna. Kakav im je to sistem? Strašno. Koliko sam se unervozio, nisam ništa rekao kada mi je konačno donijela karton. Samo sam ga zgrabio i kao lud potrčao prema ortodonciji tegleći jadnu kćer za sobom kao neku krpenjaču. Uđemo da predamo karton, a zubar nas vidi i odmah kaže mojoj kćerki da sjedne u stolicu. Hajde bar nešto da bude kako valja mislim se ja. Ali avaj, ode on prati ruke i ne znam šta još raditi. Nema ga najmanje minut čitav. Ja popizdio. Ne znam koga prvog da dohvatim i udavim. Haj' dođe on, pregleda nju, ja ćutke stojim sav zajapuren, malo nedostaje da mi vulkan izbije na vrhu lubanje. Završimo mi to i idemo dalje. Otpratim ja kćer na dodjele đačkih knjižica i krenem željno nazad na posao, jer je poznato koliko ja posao volim i cijenim. To što sam ja išao pješke nikako ne može značiti da me gust automobilski saobraćaj nije usporio. Mnogi automobili su i dalje brže prostorno napredovali od mene. U očaju sam otišao kući da malo prilegnem, a kad to učinim ja obično i odspavam koji satak. Eto, pa ti meni sada reci da li se moglo više učiniti ili je pravo čudo da sam već dva dana kasnije stigao na posao? -

10.10.2017.

Odgovornost predaka

Ograničimo se na ljude. Nećemo govoriti o precima ljudi, o drugim vrstama primata od kojih je nastala naša, niti ćemo govoriti o precima primata, bože sačuvaj. Ljudska vrsta u ovom obliku, ono što zovemo moderni čovjek, stara je prema naučnicima nekih 200 hiljada godina. Ali hajde da još malo suzimo razmatranje na vrijeme od prvih migracija iz Afrike prema ostatku svijeta prije oko 80 hiljada godina do danas. U redu. Razlog zašto smo svi mi živi danas je zato što su pripadnici ove malobrojne vrste prije 80 hiljada godina i njihovi potomci preživjeli sve što je kosmos hitnuo prema njima. Mnogima, ako ne baš svima, od mojih, tvojih, njegovih i njenih predaka nije bilo lako preživjeti. Zapravo to je bio pravi problem. Bilo je tu uspona i padova i nekim je bilo lakše nego drugima, nekada bi genetska linija jedno vrijeme uživala u blagostanju da bi zatim njihovi potomci ponovo padali nisko i jedva prkosili nestanku. No svi oni, naši preci su uspijevali preživjeti i njihovi geni su grabili dalje kroz istoriju. Kada puko preživljavanje više nije predstavljalo tako tešku muku, jedni su izgrađivali bogatstvo i tražili vlast i dominaciju nad drugima, dok su drugi živjeli podvrgavajući se, ili su se pak suprotstavljali sa manje ili više uspjeha. Mnogi su nestajali i zato njihovih potomaka sada nema među nama. No naši preci su išli dalje. Mnogo je to predaka 80 hiljada godina unazad i mnogo toga su naši preci morali raditi da bismo mi sada bili ovdje. Od urađenog, mnogo toga nije bilo ljubazno prema drugima, a mnogi postupci su direktno onemogućili postojanje pozamašne svjetine danas – onih što ih nema jer su naši preci potamanili njihove. Govorim o djelima koja bismo danas nazvali zločinima i neljudskim postupcima, a kojima direktno dugujemo svoje postojanje. E sad, premda većina nas nemamo konkretne informacije o svim, ili bilo kojim zločinima koja su činili naši preci, mislim da se možemo složiti da smo svi imali pretke koji su u tih 80 hiljada godina znali počiniti neke gadne gnusobe drugim ljudima, da ne govorimo o životinjama. Neki pak imaju informacije, te pouzdano znaju da su njihovi bliski preci bili ratni zločinci, masovne ubojice, davitelji, silovatelji i prevaranti. Da li oni trebaju osjećati gađenje prema svom genetskom nasljeđu i prema sebi samima? Trebaju li nositi breme krivnje ili se trebaju samo ograditi i popljuvati čukundjeda? Ako oni trebaju snositi dio odgovornosti za postupke svojih predaka, ne trebamo li svi mi? Dobro znamo da nikome od nas genetska savjest nije čista, makar i ne znali konkretno zbog čega.
U Americi je nekakva organizacija provodila istraživanje ropstva i robovlasništva prije građanskog rata, pa su mnoge poznate ličnosti suočavali sa činjenicom da su njihovi preci bili robovlasnici i onda mi gledamo njihove reakcije, bla bla bla... Mi danas robovlasništvo u bilo kojem obliku smatramo velikim zlom, a robovlasnike velikim zlikovcima i šupcima. Međutim, kroz ogromnu većinu ljudske istorije, robovlasništvo je bilo sasvim normalna stvar. Ljudi, izuzev samih robova, nisu u tome vidjeli nikakvo zlo. Možda čak ni sami robovi nisu to posmatrali kao rezultat ljudskog zla, već prije kao rezultat vlastitog baksuzluka. Čitave civilizacije su se zasnivale na robovlasničkom uređenju. Ratovi, osvajanja, pljačke, sve je to bilo sastavni dio ljudskog bitisanja i samo si se mogao nadati da se nećeš naći na nepovoljnom kraju ovih aktivnosti, ali niko se nije osjećao krivim niti zločincem zbog bavljenja njima. Pa one su poboljšavale šanse za opstanak i vlastitu dobrobit i dobrobit potomstva. Trebamo li stoga odbaciti vlastito istorijsko nasljeđe i sve civilizacija koje su prethodila modernom društvu, jer ne vidim kako možemo pomiriti djela predaka sa našim današnjim stavovima i principima? Možemo li jednostavno reći da su to bila drugačija vremena? Uzet ću ponovo Ameriku kao primjer. Kolonizacija kontinenta od strane Evropljana je gnusobna, krvava priča o genocidu i pogromu nad urođenicima koje su kolonizatori nazvali Indijancima (i nikada to nisu ispravili !!!). Kolonizacija Amerike je svježa i masna mrlja na savjesti čovječanstva, a i ropstvo je bilo jedan od motora ovog poduhvata. Par vijekova kasnije u vrijeme Prvog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države se postavljaju kao moralni kompas svijeta i sa gađenjem posmatraju šta čine Evropske imperijalne sile. Danas se američki političari velikodušno razbacuju floskulama o veličini, plemenitosti i hrabrosti američkog naroda, a mase tu priču bezumno i žedno gutaju i prihvataju kao evanđelje. Ne osjećaju protivrječnost niti potrebu da pomire zločine svojih predaka sa današnjim idealima i bajkama koje o sebi pričaju. Čovjek zaista ima čudesnu sposobnost da zatvori oči pred neugodnim i neželjenim činjenicama. Ne radi se tu o običnom neznanju, to je neki čudan oblik aktivnog neznanja, auto-hipnoze.
Čini se da mnogo napadam Ameriku, ali njih samo uzimam kao primjer jer su trenutno najjači, najmoćniji i najočigledniji, ali slične primjere manjeg ili većeg obima možemo pronaći svugdje i svagda. Također, mislim da možemo i trebamo pomiriti ove protivrječnosti i posmatrati promjene u zeitgeistu kao napredak ljudske vrste, te ne osuđivati pretjerano djela naših predaka, premda ih se danas gnušamo. Ljudska vrsta se podigla iz blata i kaleža i još se iz njega nije u potpunosti izvukla i besmisleno je, pa čak i nefer kriviti pretke za divljaštvo i primitivizam. Još je besmislenije sebi tovariti taj prtljag. Danas imamo određeni sistem vrijednosti koji se razlikuje od sistema vrijednosti koji su vladali u prošlosti, ali kako možemo biti sigurni da principi i načela današnjice neće nestati u budućnosti? Možda će ideali humanizma i liberalizma nestati kada se ustrojstvo svijeta promijeni na neki fundamentalan način, pa ljudski život više neće nositi istu vrijednost koju danas ima, te se njegovo uništenje neće smatrati zlom. Možda se vrate feudalizam i robovlasništvo uslijed teških trauma koje postojeća civilizacija ne može podnijeti. Možda će pak nastati rasa tehnologijom unaprijeđenih ljudi koji će predstavljati istinsku elitu u svakom pogledu, izuzev moralnom, koja će porobiti ostatak čovječanstva, ili će čak odlučiti da je ostatak čovječanstva suvišan, te ga potpuno eliminisati. Isti scenarij se razmatra u pogledu vještačke inteligencije i pametnih mašina.
Sva živa bića na planeti su rođaci. Uzet ću za primjer naše rođake hijene. Hijene, kada uhvate gnua, brinu se o tome da ga obore na zemlju i onemoguće bijeg. Smrt gnua nije obavezan preduvjet za početak gozbe. Hijene često proždiru gnua živog i budnog. Koliko gnu pati, ne mogu reći sa sigurnošću, ali vjerujem mnogo. Pri tome su hijene u transu od ushićenja i zadovoljstva. Divlje se kikoću, vrište i otimaju za najbolje komade. Vrhunski se provode, naročito najdominantnije među njima. Čitav nervni sistem im je izgrađen na takav način da se najbolje osjećaju u ovakvim situacijama, jer takve situacije osiguravaju opstanak. Dakle, najveće zadovoljstvo im predstavlja nanošenje strašne patnje drugim životinjama i njihovo potpuno uništenje. Lijepi naši rođaci. Koliko smo im slični? Pa rekao bih, manje nego ikada. Otimamo se ovom osnovnom programu. Nismo mi krivi, mi smo super. Evolucija je kriva. Šta je imala u ovakvom nasilnom mjestu poput Kosmosa stvarati bića sposobna za patnju i za nanošenje patnje. Genima koji sve to pokreću potpuno je svejedno, njih samo interesuje produženje mandata. Nije im problem što su se stvari ovako zakomplikovale. A mi, mi smo najbolja bića na planeti. Mi se često suzdržavamo i odbijamo instrukcije osnovnog programa, te radimo stvari zbog kojih bi geni potpuno popizdili, a da bismo spriječili i umanjili patnju drugih. Ovako plemenita bića planeta još nije vidjela. Uostalom, izumili smo princez-krofne. Pravio sam ih jučer - njam njam.

03.10.2017.

Pravilno razmišljanje

Tačne informacije su nam često nedostupne. Informacije o bilo čemu, o aktuelnim zbivanjima, o naučnim i filozofskim pitanjima, kao i o istoriji. U situacijama kada nismo u stanju jasno donijeti sud o pitanjima sa kojima se suočavamo, bar ne objektivan sud na osnovu jasnih i provjerljivih dokaza, jedino što nam preostaje na raspolaganju je pravilno razmišljanje. Prvo pravilo pravilnog razmišljanja je razdvajati ideje u okviru prezentiranog paketa ideja i tvrdnji, te ih pojedinačno razmatrati, naravno u mjeri u kojoj je to moguće učiniti. Drugo pravilo je ne strahovati i bježati od ideja ako se kose sa uvriježenim stavovima i ideologijama društva u kojem živimo, a potkrijepljene su nekim dokazima. Naravno pitanje objektivnog i prihvatljivog dokaza je tema za sebe, a u sivim i maglovitim zonama svaki čovjek individualno odlučuje koji dokazi su vjerodostojni. Ne možemo za sve na svijetu tražiti dokaz jer za to nemamo ni vrijeme niti resurse i neke stvari moramo prihvatati aksiomatski, kao da su već dokazane, te, ponovo, svaki čovjek individualno odlučuje koliko toga će prihvatiti na taj način. Za ovo se okrećemo autoritetima, naučnim, društvenim, vjerskim, a u najranijoj dobi – porodičnim. Treće pravilo je brzo odbaciti ideje koje u svjetlu znanja koje čovjek posjeduje zvuče blesavo, a pri tome se protive raspoloživim dokazima, ili jednostavno ne postoje nikakvi dokazi koji im idu u prilog. Ovdje je vjerovatno prikladno spomenuti teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku koje zvuče istinski blesavo, ali su potvrđene bezbrojnim eksperimentima i dokazima, kao i kroz praktične primjene, pa ih mnogi prihvatamo aksiomatski, koliko ih uopšte možemo shvatiti. Četvrto pravilo je ne ukrućivati sistem prihvaćenih ideja i dozvoliti da se mijenjaju i izobličavaju u skladu sa novim dokazima, a ako se pokažu kao pogrešne treba ih u potpunosti napustiti. Vjerujem da postoji još pravila koja su svakako valjana, ali tu ću se zaustaviti sa pravilima i dat ću jedan primjer...
Gledao sam na Youtube-u prezentaciju ili govor, tačnije dvije prezentacije stanovitog Britanca, autora više knjiga, koji se zove Graham Hancock. Prva prezentacije je održana za TED i počinje sa zanimljivom tezom da je rani čovjek možda razvio jezik i svijest kao rezultat susreta sa različitim halucinogenim biljkama. Sa velikom nadom sam sjeo da poslušam i na moje razočarenje, čitav govor se pretvorio u bućkuriš New Age-ovskog trabunjanja o tome kako smo izgubili vezu sa Duhom, kako brutalno silujemo planetu i kako svi trebamo žvakati psihodelične gljive i lijane, bez da je uopšte obradio tezu sa kojom je otvorio govor. Druga prezentacija se odnosi na tezu da je na Zemlji postojala drevna civilizacija koja je posjedovala veliko znanje i moć (čitaj tehnologiju) i koja je uglavnom uništena u poplavama i katastrofama na kraju zadnjeg ledenog doba. U redu, ponovo zanimljivo, a ovaj put je Hancock obradio ovo pitanje i ponudio dokaze za svoju tvrdnju. Dalje Hancock govori o drevnom Egiptu i ovdje se niz naučnih teorija i razmatranja prepliće sa mitovima i legendama koje Hancock posmatra i izlaže na pretjerano doslovan način. U svemu tome je veoma teško razlučiti koje od prezentiranih ideja prihvatiti kao ozbiljnu mogućnost, a koje treba lagano zaboraviti. Na kraju prezentacije naravno ide New Age-ovsko trabunjanje. Šta se može, čovjek je čitav život pušio Marihuanu, a onda je shvatio da mu Ayahuasca (bućkuriš različitih halucinogenih biljaka) govori pravu istinu, pa se na nju prebacio. Hancock je dobar primjer jer čovjek pruža mješavinu ideja od kojih su neke veoma zanimljive i kredibilne, dok su druge dobar vic, a treće su pak sasvim validne, ali upakovane u cirkusku odoru, ili iz njih izvodi blesave zaključke. Mislim, slažem se sa Hancockom da nije dobro što uništavamo Amazoniju, ali smiješne su mi tvrdnje kako to radimo jer smo izgubili vezu sa Duhom Zemlje ili Kosmosa, ili čega li već, da su tu na snazi neke mračne i mistične sile, te da se svi trebamo posvetiti šamanizmu. Ja odavno Kastanedu ozbiljno ne shvatam, pa tako ni Hancockove pričice. Također se ne slažem sa implicitnom tvrdnjom Hancocka i sličnih da smo zalutali kao vrsta, da smo izgubili put i da je neka drevna civilizacija nekoć imala sve ispravne odgovore. Mi jesmo pomalo izgubili vezu s prirodom (čitaj divljinom), no nismo više lovci-sakupljači koji su morali poznavati svaki hir majke prirode i koji su u svrhu opstanka morali intimno poznavati svaku biljku i životinju u svom svijetu. Mi smo homicidalnoj majci prirodi pomalo izmigoljili iz ubilačkih ruku i učinili svoje živote nešto sigurnijim i lagodnijim. Sve je to prilično klimavo. Majka priroda se mora malo više potruditi, ali nas i dalje može istrijebiti kao vaške. Moram priznati da smo majci prirodi pomalo isplazili jezik kada smo joj utekli iz šaka i sada kao da je izazivamo da nas zgazi mijenjajući svoje vlastito okruženje na vlastitu štetu, pri čemu mislim na zagađenje, prenapučenost i rasipanje resursa od kojih živimo. Sve to ne znači da smo izgubili put ili vezu sa Duhom samo zato što većina nas ne zna koja gljiva je delikates a koja će nas ubiti. Prije bih rekao da pronalazimo put i saznajemo suštinske istine planete i kosmosa, a bajke i mitove ostavljamo u domeni zabave i razonode. Ne smatram da ljudski duh postaje siromašniji i banalniji samo zato što postoji primitivna rulja koja ni o čemu ne razmišlja i ništa duhovno ne doživljava, ili zato što postoji više budalaština kojima se ljudi bave nego ikada prije. Pretpostavljam da neki, mnogi (većina?) jesu izgubili put ili ga nikada nisu ni imali. Međutim, postotak takvih u ukupnom društvu, uvjeren sam, daleko je niži nego ikada ranije u istoriji čovječanstva, ili se bar takva etiketa ne može tek tako nalijepiti na čitavu ljudsku vrstu. To ponovo ne znači da nemamo ozbiljnih problema i da ćemo sigurno uspjeti doseći zvijezde. Problemi su danas zapravo veći nego ikada jer nas ima više nego ikada i moćniji smo nego ikada. To je opasna kombinacija koja lako može voditi samouništenju, na šta će majka priroda lagano podrignuti i okrenuti se novim interesima. Možda sam u svrhu slikovitosti pretjerao sa personifikacijom kosmičkog i planetarnog okruženja u kojem se nalazimo, no nemojte me zamijeniti za vjernika Gaje koji smatra da planeta osjeća kako joj gmižemo ispod kože ili koja ima namjere i razmišljanja u odnosu na nas. Naravno ako mi neko to dokaže, bit ću zapanjen i postat ću vjernik.

02.09.2017.

Kriza srednjih godina

Kada čovjek dođe u određene godine, neka to bude 45, tada je vrijeme za krizu srednjih godina. Tada se sa čovjekom nešto dogodi i tada čovjek počinje da radi neke stvari. Ako je te stvari radio i ranije, niko ništa neće primijetiti. Ali, ako ništa takvo ni pomišljao nije raditi ranije, tada primjećujemo da je došao u krizu srednjih godina i da je blago ili žestoko pobudalio. Neko vozi bicikl, neko planinari, neko pijanči, neko se kocka i ćerda ušteđevinu. Neko ganja žene, neko se kurva. Neko ide na izložbe, neko na koncerte. Neko ide do Tajlanda, a neko pada u depresiju. Svako ima neki svoj fol. Ja? Ja studiram. Mislim, student sam na fakultetu. Imam index i sve. Kada me raja zovu vani, kažem da ne mogu jer učim. Spremam ispite, izlazim na rokove, radim projekte i seminarske radove. Komuniciram sa profesorima i asistentima. Studiram informacijske tehnologije i blizu sam kraju. Kada diplomiram radit ću kao izbacivač u disku nekoliko godina, a onda ću potražiti karijeru u struci.
Šta je ta kriza srednjih godina uopšte? Ako mene pitate, premda me vjerovatno niko ništa ne pita, to vam je prekretnica u životu, trenutak kada osjetiš da je više života iza tebe nego ispred tebe. Ne mora obavezno značiti da je ova količina života izražena u godinama, već samo da si popio više od pola čaše životnog soka. Ovo je ozbiljan psihološki felš i nije se čuditi budalaštinama i bizarnostima koje nas obuzimaju. Počneš preispitivati svoj život, šta si s njim napravio i šta dalje. Ponekad se nađeš pred zidom, a ne mo'š dalje od zida. Neko je toliko preokupiran svojom svakodnevnicom, bolešću ili ne daj bože siromaštvom, pa ni ne primijeti ništa od ovoga, dok drugi nisu te sreće i moraju se preseravati i ići na paraglajding ili se posvetiti hipohondriji. Djeca su od velike pomoći, jer uvijek možeš svoje propale ambicije i težnje projecirati na njih, te svu svoju energiju usmjeriti na pružanje podrške djeci da iskoriste šanse koje si ti propustio sve dok im svu krv ne popiješ. Za one koji djecu nemaju, niti znatno mlađu ženu, sada je kasno i hvatajte se numizmatike.

19.06.2017.

Ograničeni kapacitet

Ovako ide stara izreka: "Znanje je krug. Sve oko kruga je neznanje, ili nepoznanica. Što je veće znanje, tj. krug, to je veća njegova kružnica, tj. granica između znanja i neznanja. Dakle, što više znamo to spoznajemo sve veće neznanje." Postoji li kraj neznanju? Da li je ograničena površina izvan kruga? Da li će u jednom trenutku krug popuniti svu raspoloživu površinu?
Međutim, to nije pravo pitanje, bar ne u ovom trenutku. Pravo pitanje je postoji li ograničenje kruga. Strah je u tome da se krug može širiti do određene tačke i gotovo, ne može dalje bez obzira koliko još ostaje površine na raspolaganju izvan kruga. Taj strah je opravdan, jer mi ovakvi kakvi smo imamo svoja ograničenja. Ograničeno je koliko toga možemo skontati i bez ozbiljnog unaprjeđenja svojih kapaciteta ne možemo ići dalje. Meni to ponekad mnogo smeta. Ne uvijek, jer život teče, a ja jedem, radim, serem, zauzet sam. No, ponekad, kada se mentalno angažiram na bilo kakvom teškom problemu i očigledno udaram u zid, znajući da iza zida leži rješenje, ali ja ne mogu doći do njega, ne'm'š možeš dalje od zida, tada pomalo popizdim na sebe, na roditelje koji mi nisu dali kvalitetnije genetsko nasljeđe, na komšiju što je sad naš'o da burgija i kači umjetnine po zidovima dok ja rješavam esencijalna pitanja. Da li je Ajnštajn imao iste tegobe, jer premda je on bio iznad skoro svakoga po mentalnim moćima, svakako daleko iznad mene, ni on nije mogao sve skontati? Ja mislim da je njemu bilo daleko teže nego meni, jer dok se meni ovo osjećanje javlja povremeno, njemu je bilo konstanta. On se nije mogao ni pošteno posrati a da ne razmišlja o tajnama postojanja. Pronađite na Internetu fotografiju njegovog radnog kabineta uslikanu neposredno nakon smrti. To je bio čovjek na ivici nervnog sloma. Do zadnjeg daha je pokušavao, ali nije uspio u potpunosti spoznati božji um. Naravno da nije, zato što je i on bio ograničen. Koji levat. S druge strane, šta bi on onakav da nije bio ograničen i da je sve skontao u tridesetpetoj godini života? Da li bi mu bilo dovoljno da ostatak svojih dana provede soleći pamet svima oko sebe, pijuckajući martini i svirajući violinu, ili bi jednostavno uživao u svježem povjetarcu i pejzažu?
Što se mene tiče, ja se polomih da skontam neke zvrčke koje su ljudi smislili. Treniram programiranje i pokušavam na napravim jednu Android aplikaciju i na gazilion problema nailazim. Pa onda nešto skontam, samo da bi mi pobjeglo sat kasnije. Šta još ne mogu savladati? Višu matematiku. Nešto sam tu nekada znao, ali danas su to španska sela. Kakva španska, madagaskarska sela. Rubikovu kocku mogu samo blijedo gledati. Ima naravno i drugih znanja i vještina koje ne posjedujem i ne mogu savladati. Uvijek sam tvrdio da je inteligencija, iliti pamet, sposobnost da se fukusiraš na problem i iznalazak rješenja. Jedan od ključnih poteza u tome je da zanemariš svu bijelu buku i sve što ti odvraća pažnju u tome. Ironično je da jedna stvar koja to može omogućiti, dok u isto vrijeme otupljuje um, jeste alkohol.
Alkohol, alkohol, to je prava stvar, ko ne voli alkohol nije normalan! Alkohol je stari prijatelj. Nije on svima prijatelj, kao što ni ti ni ja nismo svima prijatelji. Nekome se pravi da je prijatelj, pa ga onda uništi. Meni je dobar skroz. Ne dozvoljava mi da se uništim njime - tri pive popijem i meni je odmah muka i ne pije mi se više. Oslobađa me i ne vuče me za rukav - mogu provesti produžene periode da ne okusim alkohol - jednom sam čak pola sata izdržao. Šalim se. Nemoj pit' kad ti škodi, to sam uvijek govorio. Mora se svako prepoznati. Dosta naprđivanja za danas. Vraćam se umnom radu.

15.03.2017.

Planirano zastarijevanje

Planirano zastarijevanje jedan je od najvećih problema na planeti. Prvo da vidimo šta je to uopšte. Planirano zastarijevanje je način i filozofija proizvodnje roba prema kojoj se izrađuju proizvodi (od odjeće do tehničkih uređaja) koji traju i funkcionalni su na određeni vremenski period, a zatim se kvare, deru i raspadaju, premda postoji tehnologija sa kojom bi ovi isti proizvodi mogli biti daleko trajniji i izdržljiviji. Čak se vrše naučna istraživanja kako proizvode učiniti slabijim i manje trajnim. Još jedan oblik ove proizvodne filozofije, koji se uglavnom odnosi na tehničke uređaje, najviše telefone i računare, jeste uvođenje laganih unaprjeđenja u performansama i kapacitetima. Dakle, neće se u proizvodnu liniju odmah uvesti najnovija tehnologija osvojena naučnim radom, nego se polako, na kapaljku, uvode tehnološka unaprjeđenja kako bi se češće mogli na tržište izbacivati novi napredniji proizvodi. Ovo je slično načinu na koji je Sergej Bubka obarao svjetske rekorde u skoku s motkom. Mogao ga je odmah oboriti za 15-20 centimetara, a on ih je svako malo obarao za centimetar. Razlozi su sasvim jasni. Bubka je za svako oboreni rekord odnosio lijepu novčanu nagradu. Ako bi odmah zapotegao i ostvario najbolji mogući rezultat Bubka će dobiti jednu nagradu, eventualno dvije, poslije čega šuštave dobivaju krilca. Na isti način, firma koja proizvodi sijalice imat će mnogo bolju prodaju ako izrađuje proizvode nižeg kvaliteta koji pregorijevaju nakon mjesec dana. Ako proizvode sijalice koje traju 100 godina, a takva tehnologija navodno postoji, vrlo brzo će zasititi tržište i mogu zaključati fabriku. Dakle, svjesno će sabotirati kvalitet svog proizvoda da bi ga više prodavali i ostali u poslu. Ovako je moderni kapitalizam riješio problem hiperproizvodnje, kojeg je Karl Marks opisao. Cinično, zar ne? Tako će potrošnja rasti, imat ćemo ekonomski rast i radna mjesta će biti sigurna. S druge strane, rasti će količina otpada, zagađenje, te uništavanje i siromašenje prirodnih resursa, a čitavo to vrijeme ćemo koristiti inferiorne proizvode u odnosu na ono što bismo mogli imati. Planeta, onakva kakva je nama i ostatku biosfere potrebna, ne može opstati i podržavati život uz takvo žderanje i zagađivanje. Ovdje se ne radi o spašavanju planete. Planeta će preživjeti najteže sranje kojim je mi pogodimo. Parafrazirat ću Georgea Carlina: Planeta će biti OK. Planeta nigdje ne ide. Mi odosmo. U propast. Sebe trebamo spašavati.
Nije problem isključivo u efektima i simptomima ove bolesti, nego i u razlozima njenog postojanja, a glavni razlog je to što je ljudsko društvo naopako postavljeno. Šta hoću reći? Kako je to društvo postavljeno? Postavljeno je tako da pohlepa i sebičnost vladaju. Vlada zero-sum game - ako neko dobija, neko drugi mora izgubiti. Tržišna utakmica je zovu, konkurencija, opstanak. Uvijek moraš imati i na tržištu nuditi proizvod koji se masovno troši i koji se traži, a još važnije koji se ne prestaje tražiti. Ako se traži ali ne masovno, tvoje rješenje je ponuda skupog proizvoda. Ako se prestane tražiti jer su ga svi dobili, nestaješ. Ovo je sva ekonomija u kratkim crtama. Sve je ovo u dobroj mjeri dio i posljedica ljudske prirode. Tako smo evoluirali i nekada je ovakav način postojanja savršeno dobro funkcionirao. Snažni, pametni i ambiciozni su prosperirali na štetu ostalih, a slabi, nesposobni i lijeni su gubili i propadali, ko ih jebe. Jesu uspješni često vukli napredak i proizvodili koristi za sve, ali samo zato što su i slabi, nesposobni, pa čak i lijeni ipak nešto radili i doprinosili. Zapravo bi uvijek došlo do toga da upravo oni sav rad obavljaju, iskorištavani i porobljeni na ovaj ili onaj način. Vukovi su uvijek žderali ovce, i vukovi ne mogu bez ovaca. Ali toliko smo sada narasli da to postaje neodrživo i katastrofalno opasno, kao i potpuno nemoralno i suprotno svim idealima i težnjama ljudskog roda. S druge strane, čovječanstvo je nakupilo toliko bogatstva i obilja da ova vrsta opstanka više nije neophodna. Ima dovoljno za sve. Dobro, možda ne baš sve, ipak nas je 7 milijardi, ali uz lijepo raspoređivanje bogatstva i rješenje najvećih problema (prvenstveno energetskih), nekih 5 milijardi bi moglo sjajno živjeti. Dakle, potreban nam je ozbiljan zaokret paradigme, kako ne bismo više kao krdo gnuova u stampedu srljali prema ambisu, a nije potreban IQ od 190 da se shvati da upravo to radimo. Šta da radimo onda? Treba nam non-zero-sum game. Šta sad to znači? Evo, možda je najbolje ideju predstaviti kroz neke pojednostavljene primjere. Ako firma proizvodi sijalice, neka pravi sijalice koje traju 100 godina. Uskoro će zasititi tržište, svi će imati dovoljan broj sijalica i potražnja će se svesti na minimum. Potrebe će preostati za zamjenu razbijenih sijalica i novoizgrađene prostore raznih vrsta (ponovo, ovo je krajnje pojednostavljen primjer). Tada treba smanjiti kapacitete, konzervirati ili reciklirati opremu koja se ne može koristiti za druge aktivnosti. Firma se dalje bavi tom umanjenom proizvodnjom i naučno-istraživačkim radom. Šta taj rad uključuje? Inovacije, dizajn, projektovanje. Neka izume neke bolje sijalice, još sjajnije, još trajnije. Sijalice koje ne troše ni upola toliko energije. Dakle, neka rade na istinskim unaprjeđenjima i inovacijama, a kada ih ostvare, firma može vratiti radnike u fabriku, ako su još uvijek potrebni za proizvodnju, tj. ako proizvodnja nije potpuno automatizirana, i nastaviti proizvodnju punim kapacitetima, sve dok opet ne zasite tržište. Radnici koji su „otpušteni“ trebaju biti zbrinuti od strane društva. Već smo utvrdili da bogatstva ima dovoljno i ne moraju svi bez prestanka privređivati da bi se lijepo živjelo. Ova tvrdnja predstavlja temu za sebe, ali ukratko, pogledajte društvo oko sebe. Koliko ljudskih aktivnosti predstavlja privređivanje, stvaranje vrijednosti, proizvodnju, a koliko ih je birokratskih i sličnih koje uopšte ne moraju postojati. Prema tome, kada kažem „zbrinuti“ to ne znači da dobivaju neku pomoć jedva dovoljnu za preživljavanje i da vegetiraju, već da imaju ista primanja kao i dok su radili, da se educiraju i prekvalificiraju, da vrijeme dok su nazaposleni koriste na za njih i društvo najbolji način. Treba ih prebaciti na druge poslove ako postoji potreba i ako su adekvatno kvalificirani, a ako se nikada više nigdje ne zaposle, konj prdi! Ovako će se eliminisati kompanije i organizacije koje su postale same sebi svrha, one koje su narasle u džinove koji više ne smiju propasti ili nestati jer prevelik broj ljudi ovisi o njima. Evo primjera koji sam pričitao u knjizi „Freakonomics“ autora Stephen J. Dubnera i Steven D. Levitta: DEA – Drug Enforcement Agency u Americi. Organizacija je nastala u svrhu borbe protiv trgovine narkoticima. To je sada takav gigant koji hrani masu ljudi i više mu nije u interesu da nestane trgovina narkoticima. Dakle, ne odgovara mu ostvarenje vlastite svrhe, jer tada prestaje potreba za njegovim postojanjem. Ne odgovara mu ni smanjen obim trgovine narkoticima, jer se moraju smanjivati kapaciteti organizacije, baš kao kada fabrici sijalica opadne prodaja. Udar cinizma ponovo. Uzmimo stoga idealan slučaj za naše rješenje. Neka je u potpunosti uništena trgovina narkoticima, šta učiniti? Raspustimo kompletnu organizaciju, sve resurse, uključujući ljudske, koje je organizacija imala prebacimo tamo gdje su potrebni, zbrinemo preostale resurse na odgovarajući način i udri brigu na veselje. Naravno da će neki od materijalnih resursa propasti i ostati neiskorišteni, ali to opet nije tolika šteta kao postojanje i funkcioniranje goleme organizacija za kojom ne postoji stvarna potreba. To je pravo rasipanje. Mnogih problemi će uvijek postojati, ali rješavat će se. Ono što je prava bojazan je da će „zbrinuti“ ljudi zaglibiti u dekadenciji i neradu, da će postati beskorisni paraziti koji ništa ne vrijede ni sebi ni drugima. Bojazan je da „zbrinuti“ ljudi neće čitati, džogirati, usavršavati i stjecati vještine, razmišljati, pomagati, već da će samo ležati i podrigivati. Ovo je sukladno ljudskoj prirodi i vjerovatno bi se ljudi masovno predavali takvom stanju. E sada dolazimo do pravog problema. Treba nam promjena ljudske prirode. Evolucijom je nećemo dobiti, niti imamo vremena da čekamo. Kako postići tu pozitivnu promjenu u ljudima. Jedino u tehnologiji vidim potencijal za takvu vrstu promjene. Ako želimo preživjeti, svakako ćemo se morati spojiti sa tehnologijom u singularitetu i tada (ili i ranije) treba napraviti nekoliko zahvata (laserskim zrakama, nanobotima ili čime već) na našim genima i mozgovima da izbacimo sranja koja nam je evolucija darovala i koja nas čine takvim teškim seronjama.
Razlog zašto mi ovaj problem sada ovako teško leži na duši? Nemam cipela. Relativno nove cipele, lijepe cipele sam imao. Otvorio se Veliki Kanjon na đonu. Rascijepio se tako da ih ne možeš ni na suhom vremenu nositi, a inače mi je pun cipelar obuće koju mogu samo na suhom vremenu nositi jer ima pukotine i propušta vodu. Pertle se još nisu isprljale, nisu ni boju pošteno promijenile, a ja već bacam cipele. Sjećam se vremena kada sam kupovao pertle kada se ofucaju i puknu. Sada su rijetke cipele koje nadžive svoje pertle. A nježno sam koristio cipele. Nisam fudbala igrao u njima, niti planinario po gudurama. Kuća-pos'o i ponekad u goste, to je sve. Puče đon k'o da sam šurikene i katane blokirao njima. Pih! I sada mi je muka ići u kupovinu novih cipela kad je velika vjerovatnoća da ću opet nekvalitet kupiti. Ne možeš se više ni u visoku cijenu pouzdati da će iza nje stajati kvalitet. Koje sranje... a još mi i nove hlače trebaju!

02.02.2017.

Carinjenje nje nje nje njee nje!

Diglo se ponešto i prašine oko problema sa carinjenjem robe koju građani uvoze u BiH tako što su je kupili preko Interneta ili im je neko šalje. Vjerovatno bi se podiglo mnogo više prašine da mi nismo društvo ubijeno u pojam i siromašno društvo pa većinu uopšte ne dira što je praktično onemogućena ova vrsta kupovine. Dakle da ponovimo, ako kupite neku robu vrijednu 51 KM, carina, porez i ostale naknade, koje morate platiti da bi roba ušla u zemlju i stigla do vas, iznosit će skoro dva puta toliko. Ja sam prije par dana sa Amazona naručio komplet knjiga i platio ga 90 KM. Amazon je za isporuku koristio DHL, pa me je službenik DHL-a nazvao da me obavijesti o dažbinama koje moram platiti i koje iznose skoro 100% od cijene knjiga, dakle 80 i kusur KM. Tada sam se prvi put upoznao sa ovim problemom, a samo par dana kasnije je Klix počeo pisati o tome. O čemu se ovdje radi? Zvaničnici iz Uprave za indirektno oporezivanje i ostalih uprava će vam ovo objašnjavati na ovaj i onaj način, ali ne postoji ništa što oni mogu reći što bi me moglo razuvjeriti da je ovo ništa drugo nego bezočna, nečuvena i nadasve glupava pljačka građana. Da nas država pljačka, često bezočno i bezobzirno, to smo se navikli, ali da nam složi ovakvu vuču za nos i da nas ovako cinično pravi budalama, to mi je novo. Ovo je glupavo i štetno i prema samom tom administrativnom aparatu. Ja sam robu vratio, rekao sam DHL službeniku da ne mogu progutati toliki bezobrazluk. Da su mi naplatili carinu od 10% i 17% PDV-a još bih to i prihvatio, ali ovo je bilo previše, a neću ni da opisujem svoj razgovor sa DHL službenikom kada sam ga pitao zar nisu knjige oslobođene carine. U stvari opisat ću ga ukratko - rekao mi je da se trebam obratiti Ministarstvu nauke, kulture i sporta koje treba da mi izda rješenje kojim će me osloboditi carine, ali i dalje bih platio nekih 60 KM poreza na ovu moju pošiljku. Tako su knjige šatro oslobođene carine i tako je država ostala bez prihoda, a ko zna koliko je takvih kao ja, koji vraćaju robu. Umobolno je, u smislu da me fizički boli um pri pomisli, da se mogu naplaćivati tolike naknade za obične kupovine i da faca može stati pred kameru i hladne face objašnjavati to kao nešto sasvim normalno. Ovo je i civilizacijski korak unazad. U vrijeme sve većeg obima kupovina preko Interneta, kod nas se ovakva trgovina uguši jednim maestralnim potezom. Nadajmo se da je problem ipak privremenog karaktera. Kad već trućam da se dotaknem još jednog pitanja: spomenuo sam ranije kako smo mi siromašno društvo. Zanima me gdje je to siromaštvo? Valjda nije u Sarajevu, jer ja sebe nikako ne smatram siromašnim, a stičem dojam da je gomila svijeta bogatija od mene. Čovjek je biće poređenja i to negativnog poređenja, što znači da ćeš uvijek gledati sretnijeg od sebe i razmišljati o tome šta tebi fali, a veoma rijetko ćeš gledati manje sretnog i kontati kako je tebi lijepo. Rekavši to, i dalje mi je u neskladu tvrdnja da smo siromašno društvo i ono što vidim na ulicama. Automobili su prvoklasni. I kada sam imao bolje plaćen posao nego danas nisam mogao ni sanjati o automobilima koje masovno vidim po sarajevskim ulicama. Ceste i parkinzi su krcati. Svaka porodica ima bar jedno auto, ali sve ih je više sa dva. Ljudi su dobro odjeveni, kafane su pune, trgovine i tržni centri su svuda. Ne znam koliko ljudi zaista kupuju u njima, ali da slabo kupuju tržni centri ne bi postojali u tolikom broju. Možda je Bakir Izetbegović u pravu i stvari dobro stoje, ali prokleti mediji samo vole izvještavati o jadu i belaju. Siromašno društvo za mene nije društvo koje ima prosjaka i penzionera koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Toga ima u najbogatijim zemljama. Siromaštvo društvo je ono u kojem se siromaštvo osjeća dok hodate ulicom, gdje ljudi voze kante, ako uopšte išta motorno voze, i gdje ljudi odrpani i sjebani hodaju ulicom. Dakle, gdje su ti siromasi? Možda žive u katakombama, a izlaze samo noću i tuku se sa psima za naše smeće.

21.01.2017.

Vrijeme je za pa-pa

Popakujmo se lagano, opušteno i bez panike. Vrijeme je da se krene. Mjehur samo što nije pukao. Najnapuhaniji je u istoriji i sve će oduvati kad rikne. Osjećaj je jasno opipljiv i zrak miriše po njemu. Vrijeme je da se sve razjebe. Trulo je. Vrijeme je za katarzu koju nam samo globalni belaj može prirediti. Možda neće niko preživjeti da u njoj uživa, ali zar je to tako tragično. Potpuno mi je svejedno da li će pocrkati 3, 4, 5 milijardi, ili svih sedam. Zapravo, navijam za potpuno uništenje. Neka se planeta resetuje, jer mi ćemo u ambis i uništenje svakako povući za sobom većinu životnih oblika na Zemlji. Neka sve počne ponovo od mikroba, a neka se inteligencija svih narednih vrsta ograniči na razbijanje oraha kamenom. Neka se niko ponovo ne dosjeti tehnologije bacanja kamena na plijen ili neprijatelja. Neka niko više nikada ne stekne ovu moć i brojnost. Prst je nervozan na obaraču. Predugo se čekalo. Što se mene tiče, može početi.

26.12.2016.

Policija - šmolicija

Dešavalo mi se u životu da budem žrtva kriminala. Obijano mi je auto više puta, provaljivano mi je u stan nekoliko puta, a dok sam bio mlađi jalija mi je znala oteti novac i još sam bogami par puta od jalije znao štos u glavu dobiti onako usput, nekada i nevezano za pljačku - jalijaši su osobenjaci, neko im se ponekad jednostavno ne sviđa i mora dobiti dozu degeneka. Nije sve to meni upropastilo život jer mi se nisu dešavale pretjerano dramatične stvari. Nikada nisam pretrpio preteške povrede niti mi je nanesena materijalna šteta koja bi me bacila na prosjački štap, ali nisu mi prijale sve te epizode. Međutim, ono što se nikada nije desilo je da sam dobio zaštitu države, tačnije policije. Svaki taj zločin su oni uredno evidentirali, isljeđivali mene kao da sam ja počinitelj, oduzimali mi vrijeme, ponekad i više sati, kao onomad kada su inspektori vršili uviđaj u stanu koji sam zatekao k'o u filmu – sve ispreturano i popuhano sve od vrijednosti što su lopovi uspjeli pronaći. Umjesto da očistimo i pospremimo stan, mi smo morali 2 i po sata gledati kako nekakav masni zalizani inspektor šatro uzima otiske prstiju i još više mi prlja stan. Ni jedan jedini put policija nije pronašla kriminalce, niti mi je vratila ukradenu imovinu. Ama baš nikada u životu nisam osjetio nikakvu korist od policije, nikada nisam osjetio sigurnost usljed kontakta s njima. Lažem, jednom se desilo, samo jednom da sam ih nazvao u 3 sata poslije pola noći da se požalim na buku iz kafane u susjedstvu i aleluja došli su i riješili problem. Izuzev toga, od policije sam dobijao samo kazne i nelagodu. Kazne su uvijek bivale saobraćajne i nisam ih se mnogo naplaćao jer ne budalešem po cesti, ali ono što jesam plaćao je često bilo smiješno – npr. vozim 70 gdje je ograničenje 60. Zašto mjaučem kada ništa posebno nemam za prijaviti? Šta sam to novo i zanimljivo objavio? Ko to još nije upoznat ili kivan na policiju? Ovo pišem zbog nečega što se danas desilo i što je bez sumnje vrhunac moje karijere u odnosima s policijom. Naime, ukraden mi je telefon i protiv zdravog razuma i boljeg rasuđivanja odem ja u stanicu policije da to prijavim, znajući da policija ako hoće može pronaći telefon. Isto tako sam znao da policija to vjerovatno neće htjeti. Naravno, policija je odlučila da neće otvarati istragu jer moj telefon nije bio dovoljno skupocijen. Posrala se na moje vrijeme i strpljenje koje sam uložio da dam izjavu. Još uvijek ništa čudno i nepoznato na čitate. E pa sada dolazi klimaks... Izađem ja iz stanice policije žderući sebi džigericu što sam se uopšte prihvatio projekta traženja policijske pomoći. I tako zaokupljen ukusom moje mi krvi i jetre pretrčim ulicu na crvenom svjetlu i pravo u zagrljaj simpatičnog policajca koji mi nemilosrdno spraši kaznicu. Kada kažem simpatičan, mislim izuzetno antipatičan do odvratan. Pokušao sam apelirati na njegovo razumijevanje objašnjavajući da sam upravo izašao iz stanice i zašto, te da sam nervno rastrojen. Ma kakvi, piše dalje kaznu sa apetitom, masno se oblizujući i pri tome izbacuje pedagoške umotvorine za koje mu odmah treba prepisati lobotomiju. Dakle, dva puta sam danas opljačkan, ali avaj, jednom od strane policije. Legalisti će reći da to što sam platio kaznu i dodatno finansijski oštećen ne znači da me je policija opljačkala i da su propisi dones... a ja ću legalistima reći da ne serendaju. Pitam ja drota mrguda dok je pisao kaznu – Koliko košta ova kazna? – On se nasmije osmjehom koji bi bolje pristajao hijeni koja gleda smrtnog neprijatelja dok ga guta živo blato. Postoji neki otrov u ovom čovjeku. Pitam ga – Zašto se smijete, šta sam to smiješno pitao? – Odgovor koji sam dobio je u najmanju ruku debilan. Ne mogu to ponoviti jer je to bilo potpuno nekoherentno trabunjanje, nešto kao – Svi to pitaju (šta će drugo pitati?), a bilo bi bolje da sjednu s porodicom... (šta ovaj priča?) i truć truć... – Valjda sam ga malo iznenadio sa ovim zadnjim pitanjem. Elem, kazna je 50 KM, ali imam popust od 50% ako uplatim u roku od 8 dana. Uplatio sam odmah, šta da radim. Neću ručati 5 dana. Šalim se... a možda i ne bi bilo loše da malo smršam. Hm! I dalje nisam ništa posebno opisao, ali meni je ovo tako ružno sjelo na drob jer predstavlja kulminaciju dugogodišnjeg nezadovoljstva policijom. Ponekad ih vidim kao veće neprijatelje od kriminalaca, valjda zato što ih gledam dok me pljačkaju sa pozicije moći, a lažu da me štite. Prljavi izdajnici! Ljudi uvijek više mrze izdajnike od neprijatelja. Najtužnije je što policija čitajući ovo neće reagirati poboljšanjem svog rada, već upravo obratno. Sreća pa niko iz policije ovo i neće čitati.

03.12.2016.

Testovi inteligencije

Svi ste vjerujem nekada naišli na test inteligencije koji u startu kaže: "Ovo ne može riješiti 99% osoblja planete". Ili na crtež koji je teško raspoznati kao nešto konkretno, a to k'o biva može samo 1% stanovništva. Ili sam teški hadžo, kreativan, pronicav, oštrouman, logičan i perceptivan ili nešto nije u redu sa postotcima u takvim testovima. Ja uvijek ispadnem onaj što vidi ili skonta ono što 99% ljudi ne može. Zanimljivo da je isti slučaj za svakoga koga znam. Dakle, ne samo da sam ja intelektualni gigant, već su i svi oko mene isti takvi. Moje društvo i ja smo prava intelektualna elita. Šteta što ne vladamo svijetom. Još nisam naišao na test inteligencije koji bi mi rekao da sam ograničene pameti, ili da sam deblo glupavo lišeno bilo kakve iskre sinaptičke. Ne uvijek sam visoko inteligentan, a to što se ova moja silna pamet ne ispoljava u stvarnom svijetu, u interakciji sa ljudima u mom okruženju, objašnjava ranije spomenuta činjenica da su ljudi sa kojim se družim isto tako inteligentni. Onih 99% inferiornih glupana su daleko od nas, tamo negdje, sačinjavaju narodne mase.
Da li je ovo baš tako? Jes' šipak. Testovi su samo laskava preseravanja koja imaju ko zna koji cilj, avaj to ne mogu prokljuviti sa svojim umnim moćima. Možda mi provlače kakvu reklamu, pa odmah nakon što maestralno riješim test i dobijem orden, nesvjesno i ne znajući zašto idem da kupim kokice za mikrovalnu, čips i kolu. S druge strane, svaka čast pravim i istinski teškim testovima koji zaista zahtijevaju intelekutalnu moć kako bi se riješili. No, na takvim nisam ni približno uspješan. Ne želim reći da sam debil, nikako. Smatram da jesam... koju riječ odabrati... bistar, da bistar sam. Ništa posebno, u nekom prosječnom opsegu, vjerovatno nešto iznad apsolutnog prosjeka. Naravno, inteligencija je širok i zeznut pojam i ne bi ga trebalo olako bacakati kroz razgovor. Čovjek se rađa za setom gena koji određuju njegov kapacitet i potencijal za inteligenciju. Postoji svakako maksimum inteligencije koji može doeseći. Čovjek kroz život ostvaruje ovaj potencijal i neko ostane na osnovnim postavkama, dok neko drugi, čitajući, razmišljajući, trenirajući, komunicirajući postigne mnogo više i umjesto mediokriteta i tupana postaje oštrouman lik, mudrac čak. Kad smo kod mudrosti, to je jedan oblik inteligencije. Postoji i analitičnost, logičnost, kombinatorika, kreativnost itd. Možeš biti letva za matematiku i tehniku, ali idu ti jezici, muzika i znaš reći pravu stvar u pravo vrijeme, ili moj omiljeni kontrast: imaš osobu koja je jasno promućurna, duhovita, inteligentna i načitana, a duboko religiozna. Jednostavno suspendira preispitivanje jedne čitave oblasti razmišljanja i tvrdnji i na taj način se intelektualno ograniči. Međutim, kad ovo spominjem, moram ne po prvi put reći da ljudi često kroz religiozni zanos postižu mnogo više nego što bi kroz šest života logičkog razmišljanja i odbacivanja vjerskih laprdanja. U kojem pravcu ćeš se kretati ovisi u velikoj mjeri od gena, ponovo. Geni određuju naše afinitete, ali čovjek ima moć da donosi svjesne odluke koje nisu potpuno usklađene sa genetskim programima, ili koje su čak u potpunoj suprotnosti sa genetskim naredbama, te se može razvijati kako hoće. Možda se čovjek i treba osloniti na religiju i osnovne nagone, gdje će prvo uspostaviti kontrolu nad drugim i dati životu neki smisao iznad jedi, jebi, pišaj, seri, ali bez prevelikog eleboriranja i razmišljanja što bi moglo taj smisao i čitav koncept razjebati i raspuhati k'o prašinu. Za mene je kasno... i za moju djecu vjerujem, ali ko može nek' uživa. Kada bi bog iznenada odlučio da se pojavi i dokaže svoje postojanje, svakako bih bio zainteresiran, ali moj pogled na život i svijet se ne bi pretjerano izmijenio. Samo bih u njega inkorporirao starog prdonju. Najbolji dokaz da bog ne postoji, ili bar da ga potpuno zaboli ćuna za nas, jeste činjenica da nam se ne prikazuje. Jedno tako omnipotentno biće bi sigurno posjedovalo kolosalnu sujetu i nikako ne bi moglo provoditi svoje dane krijući se od svojih tvorevina. Uostalom, Daglas Adams se sa bogom mnogo bolje obračunao nego što bih ja ikada mogao. Obratite se njemu. I zašto se tako često vraćam na ovu temu? Religija uopšte nije bila u planu za ovaj tekst. Smanjit ću.

30.11.2016.

Odjeci alternativnih svjetova

Sve one phju! situacije kada se meni ili mojim najdražim umalo desilo neka velika povreda ili smrt žive u meni i javljaju se povremeno. Znane i neznane asocijacije ih pozivaju iz podsvjesti i tada se stresam od jeze i pomisli šta se moglo desiti. Ponekad se ne mogu otrgnuti dojmu i proživljavam onaj dan kada je moju kćer od 3 godine zamalo izgazio konj. Proživljavam to kao da je zaista jeste izgazio, kao da je nisam uspio u zadnjem trenu izvući ispod njegovih kopita prije nego što joj je smrskao glavu. Evo i sada se preznojih od muke. To je ono što zovem odjecima alternativnih svjetova. U mnogim paralelnim stvarnostima ovo se zaista jeste desilo. Traumatična iskustva ostavljaju najdublji trag u ljudskom umu pa su ovakvi odjeci najglasniji. Nažalost, nikada me tako snažno ne obuzme sjećanje na onaj dan kad sam zamalo spavao sa Halle Berry i odjek alternativne stvarnosti u kojoj zaista jesam. Možda zato što takve stvarnosti nema, ali shvatate poentu. Dakle, sekunda do katastrofe su situacije koje proizvode ovaj efekat. Mogu biti zahvalan i sretan da u alternativnim stvarnostima ne dobijam mnogo takvih odjeka iz ove. Mnogi nisu tako sretni.
Kako ide množina jednine? Ja-ovi? Ne dobijamoju, ne dobijajumo? Mnogoja? Svemeneih? Za ove stvari je potrebna ne samo nova matematika, već i nova gramatika.

14.11.2016.

Sloboda

Svakome znači nešto drugo. Robijašu u samici, sloboda nije ni u istom rječniku kao meni. Ja bih često da budem slobodan od repetitivnih radnji poput presvlačenja, pranja suđa, odlaženja na posao, sranja i pišanja. Objedovanje mi uglavnom ne smeta, ali i to je pegla objektivno.
Zatim, nekada bih da budem slobodan od vlastitog tijela. Razmislite kakav je to samo zatvor, kakva nam ograničenja nameće. Htio bih često da budem slobodan od društvenih normi, slobodan od strahova, od tjeskoba. Želio bih biti slobodan od ovisnosti i želja. Opasno počinjem zvučati kao budista. I da me oslobode svega toga, pitam se od čega bih tada htio biti slobodan? Odgovor je, od samog postojanja. Postoje naučnici koji tragaju za besmrtnošću. Tačnije, pretražuju naše gene kako bi našli uzrok starenja i eliminisali ga. Mislim da je to velika greška. Našoj svijesti i moći logičkog rasuđivanje nedostaje moć mudrosti milijardi godina evolucije koje su postavile stvari na ovaj način: živiš neko vrijeme, pariš se, razmnožavaš, rađaš potomstvo i nestaješ. Potomstvo svježe, puno životnog elana nastavlja da postoji. Sve što predugo traje postaje zamorno. Jednostavno ne mogu zamisliti biće, na bilo kojem nivou svjesnosti, kojem neće dosaditi predugo postojanje. Ko zna, možda je bog i postojao, ali mu je sve dokurčilo, te je rekao - Ok, dosta ovoga! - i puf nestao u oblačku dima. Još jedna stvar koja mi sve više ide na živce je spašavanje vrsta. Mnoge vrste su nestale ili su ugrožene čovjekovim djelovanjem. Zašto? Zato što su nam na putu. Ispriječili su se našem opstanku ili su postali kolateralna šteta dok mi osiguravamo svoj opstanak. Uzmimo naprimjer jaguare u Južnoj Americi. Fascinantna životinja, prelijepa, moćna i sa takvim samopouzdanjem i držanjem koje poziva epitete kraljevska, plemenita, veličanstvena. Za naše estetske ukuse, svijet bi zaista bio siromašniji ako jaguari nestanu. Međutim, za kangačeirose i ostale ljudske stanovnike krajeva u kojima jaguari tumaraju, ova golema mačka je ništa drugo do napast koja ždere stoku, nanosi štetu i direktno prijeti ljudskim životima. Poražavajuće je sa kojom lakoćom jaguar može okončati životne funkcije najvećeg krkana među ljudima. Dakle, tamošnjem stanovništvu jaguar predstavlja problem koji treba eliminisati. Ljudi se bore za opstanak. Nemaju oni vremena... ne vremena, to je viši nivo luksuza, oni nemaju izbora, ne mogu sebi priuštiti da na taj način razmišljaju o jaguaru kada im je direktan takmac za opstanak. Za njih postoji samo jedan pristup, istrebljenje. E onda ti dođe drkadžija iz Sjeverne Amerike gdje su odavno istrijebili sve što predstavlja bilo kakvu konkurenciju čovjeku, zasnovali lagodan i siguran život i sjetili se da je jaguar nešto predivno što treba zaštititi. I tako ti taj govnar počne serendati o očuvanju vrsta, ekosistemima i prirodnoj ravnoteži. Slušat ćeš ga samo u jednom od dva slučaja: donosi ti mnogo novca ili ti prijeti silom. Inače, odjebaus, ne smetaj mi dok nišanim. Ista je situacija sa psima lutalicama u Sarajevu. Jedni ih vide kao prijetnju i istrijebili bi ih na "human" način, dok drugi prijete smrću prvima. Postoje i treći koji nemaju tako snažna osjećanja po ovom pitanju. Jedno je sigurno, ovi "ljubitelji" lutalica će vrlo brzo napustiti svoje stavove ako im cuke poderu muda ili dijete. Ne kažem da ljudi imaju veće kosmičko pravo na postojanje od pasa lutalica ili jaguara, ali da, upravo to kažem. Mi ljudi imamo veće pravo na postojanje. Mi smo zgrabili to pravo jer smo moćniji od jaguara, pasa, vukova, međeda, lavova, tigrova i oposuma. Ovo je naš svijet. Možda ga nećemo dugo držati, ali ga držimo gvozdenim stiskom. Ako im se to ne sviđa, bolje da počnu graditi fabrike. Na kraju, koliko god vrsta mi sjebali i na kraju sebe, planeta će za čas izroditi nove vrste. Ovo što slijedi je moj slobodan prevod dijela jednog teksta sa websajta ExitMundi. Preporučam websajt za čitanje. Šega je i informativno.

Evo nešto drugačije: šta ako bismo se svi ubili? Slažemo se: nakon svega kroz šta smo prošli kao vrsta, masovno samoubistvo bi bilo blesavo. Ali na čudan način, samoubistvo bi moglo biti neizbježan, najlogičniji ishod evolucije... Masovno samoubistvo. Ma daj! Zašto bismo to napravili? E pa, negdje u dalekoj budućnosti, možda bismo mogli doći do zaključka da je to najbolje što možemo učiniti. Jedina stvar koja ima smisla. Odlučili bismo da se ubijemo – i to bismo uradili. Ubili bismo se kolektivno, do zadnjeg čovjeka. Ne bismo čak ostavili ni oproštajno pismo. Ko bi ga pročitao? Naravno, to se neće desiti sutra. Prvo, mnoge dramatične promjene bi se desile našoj vrsti. U ovom trenutku, nismo veliki ljubitelji umiranja. U stvari pravo nam je mrsko kada umremo! Ali većina naučnika smatraju da će se s vremenom ovo promijeniti. Polako, mi ćemo postajati sve otporniji na smrt. Pobjeđivat ćemo bolesti, jednu za drugom, te ćemo sve duže živjeti. Prevarit ćemo žeteoca sablasnog sa novim fantastičnim lijekovima protiv bolesti i starenja. I na kraju, pobijedit ćemo smrt. Bit će nam potrebna sva naša tehnologija za to. Na kraju ćemo uz pomoć tehnologije zamijeniti čitavo tijelo. Već danas mnoge organe i dijelove tijela mijenjamo vještačkim. Bit ćemo u stanju zamijeniti svoj mozak kompjuterskom tehnologijom. Stvarno! Neki očekuju da ćemo već 2050 godine biti u stanju učitati svoj um u kompjuter. Postat ćemo mašine daleko savršenije od bioloških nakupina ćelija koje tumaraju svijetom kako bi osigurale opstanak za svoje gene. Postat ćemo besmrtni. Vjerujte, bit će ludo. Kada naš um postane softver, moći ćemo se kopirati. Moći ćemo ići gdje god želimo. Ići ćemo u svemir u obliku svjesnog svemirskog broda, ili u obliku ljubičastog oblačka razmišljajućih čestica, ili pak u obliku Adamsove super inteligentne nijanse plave. Ovo nije zajebancija i ozbiljni naučnici špekulišu sa ovim idejama. A kako ćemo tak pričati jedni s drugima. Napuštanjem naših bioloških tijela, neće nam više trebati facebook, twitter ili viber da stupimo u kontakt. Umjesto toga, naši umovi će početi da se stapaju. Postat ćemo jedna svijest. Neki ovo zovu singularitetom. U redu, ali još ne vidim razlog da se ubijemo. Pa, tu se krije jedan presudan detalj. Kada postanemo besmrtni, bit će nam umobolno dosadnooo! Kada dostignemo savršenstvo i singularitet i jedinstvo i bla bla bla, nećemo više imati cilj u životu. Da, istražit ćemo svemir, ali uskoro ćemo sve otkriti i sve saznati. Imat ćemo sve vrijeme svijeta. Poznavat ćemo svaki kutak Univerzuma i na sve to ćemo reći – Pa šta? – To je upravo ono što se bogu desilo, a mi ćemo tada i biti bog. Inteligentnom oblačku dima istraživanje svakog kutka Univerzuma će biti isto kao nama istraživanje svake vlati trave na Zemlji. Dakle, to je to. Postali smo bog i shvatili da je to stravično depresivno. A zapravo, čak će biti i gore od toga. Kada postanemo tako napredne mašine, naša brzina razmišljanja će biti ogromna. Jednostavno rečeno, razmišljat ćemo k'o munja. U djeliću sekunde ćemo shvatiti da je naše postojanje postalo doslovno beskorisno. Djelić sekunde kasnije, shvatit ćemo da je bolje da ne postojimo. Ljubičastom božanskom oblačku samoubistvo će biti jasno kao odbacivanje iskorištenog tariguza. Logično kao silazak sa voza na posljednjoj stanici, na kraju evolucije. Čak štaviše, božanski oblačak neće imati nikakva posebna osjećanja po ovom pitanju. Kada razmišljamo o samoubistvu, odmah dobijamo užasne asocijacije na puške i visoke zgrade. Ali kada ste ljubičasti oblačak, stvari su veoma drugačije. Svjesni oblačci ne osjećaju bol i nemaju razloga za strah, pogotovo ne od smrti. Ako ste besmrtni, umiranje može zvučati zabavno. To bi moglo biti izazov kao što je nama da ne umremo. I tako, nakon dugog perioda kontemplacije – recimo od čitave milisekunde – shvatimo da smo postali beskorisni. Odmah se tu na licu mjesta ubijamo. I hej, opet to radite! Zamišljate ljubičasti oblačak kako očajnički jeca i baca se pod voz. Ali uopšte neće biti tako. Umjesto toga, prekinut ćemo svoje postojanje na neki način koji sada ne možemo ni zamisliti. Istupit ćemo iz postojanja, arhivirat ćemo se, isključit ćemo se – tako nešto. U djeliću sekunde nakon što dostignemo besmrtnost i jedinstvo sa svim, nestat ćemo. Puf. Izlaz.

Tekst se nastavlja sa jednom alternativnom mogućnošću da pokušamo sebi skrenuti pažnju sa ove nesnosne dosade tako što ćemo proizvesti novi Univerzum. No to je samo igračka koja će nam jedno vrijeme nešto značiti i opet smo na istom. Pa to se bogu i desilo. Uostalom, to smo mogli odmah shvatiti kroz našu super brzu kontemplaciju svega. Posljednja stanica se ne može izbjeći. Vječnost nam nije u kartama. Hvala bogu.

11.11.2016.

AWSD

Video igre - gubljenje vremena? Zavisi. Na šta bi inače bilo potrošeno to vrijeme? Siguran sam da postoje mnogo gore vrste traćenja vremena u koje se uključujemo. Pokušat ću nabrojati barem deset:
1) Sjedenje u zadimljenoj kafani;
2) Peglanje
3) Gledanje lošeg filma, a većinom su loši;
4) Gledanje lošeg TV programa, tj. blejanje u TV. Ovo se moglo razvući na nekoliko tačaka;
5) Besmisleno, debilno fejsbučenje;
6) Instragramisanje;
7) Pisanje bloga;
8) Ljetovanje u julu ili augustu na Makarskoj rivijeri;
9) Paćenje s tegovima u teretani;
10) Zaposlenje u usranoj firmi.
11) Praćenje politike.
12) Razgovor o religiji sa bilo koje pozicije;
13) Kukanje zbog zdravlja, novca ili bilo čega.
Htio sam reći i pljačkanje i otimanje, ali to osobi koja se zadaje u ove aktivnosti donosi korist, te se ne može smatrati traćenjem vremena. Igrajući video igrice, možemo nešto naučiti i o sebi. Možemo saznati kakvi smo i kako se ponašamo kada ne postoje egzistencijalni pritisci niti odgovornost za naše postupke. Nažalost, većina igara su pune nasilja. Zašto je to tako? Takve igre se najbolje prodaju. Volimo nasilje, naročito kada nije stvarno, kada niko ne pati u stvarnosti. Tada se pretvaramo u psihopate lišene bilo kakve empatije i nesmetano uživamo u nasilju. U igricama se barem djelomično pretvaramo u likove koji nikada ne možemo biti, radimo stvari koje u stvarnosti ne možemo raditi, posjećujemo mjesta koja u stvarnosti nikada ne možemo posjećivati i bježimo od učmale zatvorske ćelije koju zovemo svakodnevnicom. Ne znam tačno kako i zašto, ali svijet u video igri meni ponekad izgleda ljepši od stvarnog svijeta. Možda je to zbog boja ili lokacija, ali igra sa lijepom grafikom je ispaša za oči. Još jedna stvar koja ide u prilog video igrama je to što su edukativne i razvijaju smisao za rješavanje problema. Ako se ne slažete s ovom tvrdnjom, niste se naigrali mnogo igara. Naprimjer, ja sam igrajući par nastavaka Assassin's Creed mnogo naučio o istoriji svijeta. Čak sam određene istorijske periode istraživao mimo igre, jer me je igra za to zainteresovala. Igre postaju sve naprednije i sofisticiranije i uvlače u sebe um igrača koji se emocionalno maksimalno ulaže u dešavanja. Ko zna šta ćemo imati uskoro, prave Matrixe iz kojih ljudi više neće htjeti izlaziti. Video igre nisu gubljenje vremena, bar ništa veće od ostalih oblika zabave, razonode i dokolice. Međutim, treba se čuvati od pretjerivanja i ovisnosti. Tako je, ovisnost od igara je veoma moguća i mnogi pate od nje. U svijetu se otvaraju klinike za rehabilitaciju i odvikavanje od video igara. Čuvajte sebe i svoju djecu, bar još ovo malo vremena dok naše tjelesno postojanje još ima nekog smisla.

11.11.2016.

Veličina im ne gine

Sjetimo se euforije prije 8 godina kada je Obama izveo svoju magiju i pobijedio na izborima. Očekivanja su bila napuhana do neba. Obama još nije skontao gdje mu stoji heftarica u ovalnom uredu, a već su mu tutnuli u ruke Nobelovu nagradu za mir. Iznenađen i ponizan, Obamica je prihvatio nagradu, a američka politika je nastavila svojim kursom svih osam godina njegovog duplog mandata. Vlasnicima Amerike se očigledno sviđalo kako Obama radi. Ne treba posebno snažno ustvrditi da je Amerika razočarana Obamom. Ništa se značajno nije promijenilo, a "Promjena" je bila udarna riječ njegove čitave kampanje. Sada imamo veoma sličnu situaciju. Žedni i gladni promjene, Amerikanci su izabrali Trumpa. Zanemarili su da je to jedan obični narcisoidni, povlašteni šupender, koji je čitav život proveo kao jedan od onih koji su stvorili to što mase žele mijenjati, a to je u suštini ovaj trend koncentracije bogatstva u rukama malobrojnih guzonja koji Ameriku i Svijet udaviše svojom pohlepom. Trump, opsjenar, uspio je ubijediti mase da je na njihovoj strani, da će se sad odjednom on boriti za malog čovjeka. Sve pogani i smrad koje Trump ispoljava nisu ih razuvjerili i sve to lako odagnavaju objašnjenjem kako su i ostali političari podjednako pogani ili još više, samo oni to kriju, a Trump je iskren. Naravno, u tome nisu daleko od istine. Jebe se njih za Trumpove karakterne mane i istoriju, treba im neko jak ko će se boriti za njih, makar lagao, krao, srao. Međutim, američka politika je behemot kojeg nije lako skrenuti sa kursa. Neću reći da Obama nije ništa pokušao, ali nije se ni pretrg'o i svakako nije mnogo postigao. Ono što većina jebenih Amerikanaca ne shvataju, a oni koji shvataju odbijaju o tome otvoreno govoriti, jeste da njihovo partnerstvo sa Saudijskom Arabijom donosi Americi bogatstvo, njihova pogubna vanjska politika i unesrećivanje regija često velikih kao čitav kontinent Americi donosi bogatstvo. Razlog što ih mnogi mrze je zato što su ih izjebali k'o kauboj konja. Nisu svi Amerikanci učestvovali u toj jebaniji, ali svi su uživali u koristima živeći u blaženom neznanju ili svjesno ignorirajući činjenice. Glupost i neznanje ne mogu biti izgovor pogotovo kada imaš prohtjeve i stavove. Američki problem je što mali broj ljudi grabi sve više tog bogatstva, nije više tako lijepo raspoređeno pa sve lošije žive u odnosu na njihova očekivanja i ono na šta su navikli. To proizvodi frustraciju koja im zadaje otklon u ekstremizam zahvaljujući kojem su spremni zanemariti sve što im se možda ne sviđa kod Trumpa i položiti svoje nade u njega, da će vratite pare u njihove ruke, da će sjebati sve rivale Amerike, da će ih osloboditi teške tlapnje što gledaju silnu furdu oko sebe sa raznolikim bojama kože, te da će pobijediti terorizam, koji razumljivo zaista postaje sve veći problem, ali još uvijek ubija daleko manje Amerikanaca nego alkohol, droge, kriminal, kreteni za volanom i pad televizora na glavu. Trump bi zabranio ulazak muslimana u Ameriku "dok ne skontaju šta se događa". Kad to čujem odmah mi se povraća. Kao oni ne znaju šta se događa. Zašto nas pobogu mrze? Sada će svakako biti zanimljivo vidjeti šta će Trump napraviti. Jedva čekam da preuzme dužnost. Da li će masama koje su ga izglasale pružiti teški zajeb i nastaviti sa standardnom politikom, istom kao da je izabrana Hilary, ili će pak zatalasati i uzdrmati temelje utvrđenog poretka. Ovo neće proći olako i mogli bi ga roknuti, a šta bi onda to proizvelo niko ne može predvidjeti. Narod je zajebana zvjerka, možeš ga držati pod kontrolom i uspavanog u okviru datog uređenja, ali ako se postigne kritična masa nezadovoljstva i pojavi vođa, ode sve u pizdu materinu. Sumnjam da je Trump taj vođa ili da je postignuta ova kritična masa. Trump djeluje kao totalno nedosljedan klovn i oportunista i smatram da mu nedostaje uvjerenje potrebno za bilo kakav ozbiljan pokret, a koliko je zaista veliko nezadovoljstvo američkog naroda, to je teško ocijeniti, ali mislim da će i dalje rasti. U svakom slučaju, zanimljivo vrijeme je pred nama. Nije Amerika kriva, kriv je čovjek, njegova majka priroda, kriv je Univerzum. Amerika se nesretna samo našla u toj situaciji najmoćnije sile koja ne može odoljeti iskušenjima. Da to nije Amerika bila bi Rusija. I bila je. I želi ponovo biti. Bila je Britanija, Francuska i tako dalje. Čovjek ždere i dere čovjeka, jači gazi slabijeg i to je osnova svega. Svako će radije biti jači u tom odnosu. Morat ću dozirati praćenje čitave ove situacije u bliskoj i daljoj budućnosti. Bit će dojadno.

05.11.2016.

Politička osa

Ne insekt, već horizontalna duž koja označava skalu političko-ekonomskih stavova. Stranke i politički opredijeljeni pojedinci se deklarativno pozicioniraju na ovoj osi. Imamo naravno desnicu, ljevicu i sredinu. Ova osa i podioci na njoj nisu fiksni. Ona se razvlači, izvija i skuplja, a podioci šetaju lijevo desno u skladu sa stanjem društva. Tako naprimjer, stavovi koji danas predstavljaju sredinu, sutra mogu biti tumačeni kao ljevičarski, jer je društvo doživjelo snažan otklon u desno usvajajući ekstremna desničarska gledišta i mišljenja. Na sličan način, ljudi koji danas drže mišljenja sredine odlaze u ekstremnu ljevicu kao odgovor na stvaranje ekstremne desnice, vraćajući sredinu na svoj početni položaj. Problem je što sredina sve više počinje gubiti na masi, na broju ljudi koji zauzimaju ove za ljudsko društvo najzdravije stavove. Ako usvojimo pretpostavku da je krajnja ljevica mjesto sa kojeg se zagovara blentavi komunizam, a krajnja desnica ljubi raspištoljeni, povampireni kapitalizam, sami ovi epiteti obrazlažu zašto je sredina mjesto na kojem želimo biti. Razvijeni zapad se sa blagim otklonima u desno decenijama nalazio veoma blizu sredine ove političko-ekonomske skale, ali to niko nije primjećivao jer je socijalizam našu osu povukao snažno ulijevo i iskrivio sliku svijeta. Radnici su u zapadnom svijetu imali odličnu zaštitu i značajna prava, primanja su bila izvrsna, siromaštva je bilo veoma malo, društvene službe su odlično funkcionisale, infrastruktura je bila solidna. Ljudi su uživali u liberalnom uređenju sa u istoriji neviđenim pravima i slobodama. Zapadni svijet je bio u sjajnoj formi, dok je istočni svijet bio u debelom čabru. Ekonomija jednostavno nije mogla podnijeti uređenje gdje je čovjeku oduzeta prilika da profitira, da za svoju korist nešto stvara, gdje je stravično ograničena privatna imovina i gdje se računalo na čovjeka da živi i radi na osnovu savjesti i osjećaja za zajedničko dobro, te da napusti pohlepu, zavist i takmičarski duh. Komunistički kredo „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ divno zvuči, ali je teška fula jer se ni na kilometar na približava ljudskoj prirodi. U takvom uređenju čovjek jednostavno nema dovoljno motiva da daje sve od sebe, prema svojim mogućnostima, a motiv da grabi što više ne jenjava. Zajebi stvarne potrebe, hoću još. Uostalom, ko će to reći koliko je meni potrebno? Možda meni treba više nego tebi, možda si ti skromniji od mene. Jednačina, tj. nejednačina je čista, stvorena vrijednost nije ni blizu apetitima. To stvara nezadovoljstvo koje je na kraju uništilo ovakvo društveno uređenje, naravno u sprezi sa manjkom sloboda i prava. Apetite je naravno dodatno tovio pogled na zapad i bogatstvo i slobode koje su tamo ljudi uživali. Međutim, guja je rasla u njedrima zapadnog društva dok su dva različita sistema odmjeravala snage. Govorim o posebnoj kapitalističkoj ideologiji koja zagovara potpuno slobodni oblik kapitalizma, rasterećen od bilo kakvih utjecaja izuzev ponude i potražnje. Ne znam da li su Milton Friedman, Robert Fogel i slični očevi ovog oblika kapitalizma bili demoni pristigli pravo iz pakla, ili su zanemarili moć ljudske pohlepe i neosjetljivosti, te zaista vjerovali da svijet može divno funkcionisati na osnovu njihovih teorija. Bilo kako bilo, njihova ideologija je dobila na snazi padom istočnog bloka. Bilo je jasno kako je kapitalističko uređenje superiorno u odnosu na socijalističko i da je to pravac u kojem se treba kretati, a ako je kapitalizam tako dobar i moćan onda treba težiti njegovom najčistijem, fundamentalnom obliku, a to je upravo slobodno tržište, gdje će se sve samo urediti i gdje država neće unositi poremećaje i talasanja koja samo remete ekonomske tokove. Neće država određivati koja je minimalna plata radnika, neće ona određivati koliko velika i moćna može biti finansijska institucija, neće država utjecati na cijene, neće nam ubirati poreze i trošiti ih na društvo, i tako dalje. Ovo je trend kojem danas svjedočimo kada je uzeo najveći zamah. Problem je ovdje ponovo ideologija koja promašuje ljudsku prirodu. U matematičkim jednačinama ekonomske teorije sve to vjerovatno ima velikog smisla, ljudi su za to dobijali Nobelove nagrade, ali opasno se podcjenjuje ljudska pohlepa i neosjetljivost za druge. Nehotično ili ne, ponovo se stvaraju uvjeti na početcima industrijske revolucija kada je kapitalistima bilo dozvoljeno da do mile volje eksploatišu radnike, kada je i nastao komunizam kao rezultat Marksove kritike društva, kada je jedna krajnost rodila drugu. Ono što čitav svijet mora shvatiti je to da kapitalističke zemlje druge polovine dvadesetog vijeka nisu zaista bile kapitalističke. To je bila jedna poprilično zdrava mješavina kapitalizma i socijalizma. To su bile zemlje sredine. Umobolno je gledati u Americi debilnu rulju kako se stresaju od gađenja i straha kada im spomeneš socijalizam. Mase kojima nikako nije u interesu da se kapitalizmu podari puna sloboda, da se ova krvožedna zvijer pusti s lanca i sve ih pokolje, toliko su indoktrinirani da smatraju kako jedina protuteža ovoj sjekiri koja im se spušta na vrat predstavlja upravo tu sjekiru. Zapadno bogatstvo koje je bilo lijepo raspoređeno zahvaljujući zauzdanosti ljudske pohlepe, sada se ubrzano koncentriše. Govori se o tome kako 1% najbogatijih na svijetu drži 50% bogatstva. Produbljuje se jaz između plata direktora i radnika. Neka istraživanja ovaj omjer postavljaju na 1:204! Direktor preduzeća znači uzme 204 puta veću platu nego uposlenik na nekoj prosječnoj poziciji. Ne kažem da ne treba biti bogatih ljudi, u usporedbi sa prosjekom, ne kažem da svi trebamo imati isto, biti isti, ne kažem da svi isto zaslužujemo. Neki ljudi su jednostavno vrjedniji od drugih, ali neka mjera mora postojati kako društvo ne bi kolabiralo uslijed prevelikih razlika i nepravdi. Ljudskoj guzici se mora postaviti ograničenje kako bi prestala žderati. Dakle, ne idem u krajnju ljevicu reagujući na razvoj i sve veći utjecaj krajnje desnice, no krajnja desnica je neprijatelj koji je u ofanzivi, kojem se treba suprotstaviti. Prvi korak je shvatiti ovu činjenicu, a drugi je kloniti se krajnje ljevice. Kod nas postoje stranke koje se i ne deklarišu pretjerano energično kao desne ili lijeve, ali nekako se podrazumijeva da su ove nacionalne desničarske, a ove neke nazovimo ih velikodušno građanskim ljevičarske. No, kod nas to uopšte nije bitno kada se radi o političkom, a pogotovo ekonomskom uređenju. Mi smo samo mala travka koja se povija kako puše vjetar. Ne mislite valjda da kad Bakir Izetbegović obilazi bogatune po muslimanskom svijetu i ugovara poslove i investicije misli na naše društveno uređenje, naše zakone i okvire u koje se investitori moraju uklopiti. Ma zajebi zakone, samo dođite i dajte pare. Mi imamo odlične zakone za zaštitu prava radnika, ali pola firmi su robovlasničke kolonije gdje uposlenici rade po 60 sati sedmično, ne idu na odmor i rade za siću. Pitaš ga da ti usitni novčanicu i on ti da čitavu platu. Nažalost kod nas se mnoge firme postavljaju tako prema radnicima jer drugačije ne bi mogle preživjeti na tržištu jer ih država ne štiti, ali ih leši nametima. Nama bi valjali neki aspekti slobodnog tržišta – da se smanji državni aparat, na prvom mjestu. Ali, to ne bi samo po sebi proizvelo neki poseban pozitivan efekat jer šta bismo sa ruljom koja bi ostala bez posla. Čekaj da vidim imam li ikoga da radi u državnim institucijama. Nemam, dobro, onda nek' pocrkaju, jebeni paraziti. Ova zemlja treba pronaći svoju ekonomsku nišu, nešto u čemu bismo mogli biti konkurentni. Država se treba na to usmjeriti i to njegovati svojim mjerama i onda nek' se tamo svi zapošljavaju. A koja je to niša? Šta ja znam. Da ja znam te stvari ne bih ovdje trućao za 5 ljudi koji ovo čitaju, već bih bio u grotlu. I samo još, kad sam je već spomenuo, da se dotaknem ose. Osa je insekt koji je veoma sličan dragoj pčeli, ali kao da je rezultat neke podmukle mutacije pa sada može sve žderati, a nikakve koristi od nje, ništa ne proizvodi, dok pčele prave višak meda i rado ga dijele s medvjedom i s nama. Ok, mi smo našli način da bezbolno pljačkamo pčele, dok medo nije tako sretan. Plemenita pčela životom plaća svoj napad, dok osa može ubadati i ubadati. Serem se na ose.

28.10.2016.

Dah optimizma

Na pragu smo istinske vještačke inteligencije. Za ovo je potrebna bogata i razvijena zemlja. Da li nešto dobro što se 100 godina unazad zasniva na nečemu neviđeno zlokobnom, pokvarenom i usranom može biti dobro - mislim na način na koji je Amerika nastala, istrebljenje većina Indijanaca i to? Međutim, sjetimo se samo silnih životinjskih vrsta koje su Indijanci istrijebili kada su došli u Ameriku. 100 godina je ovdje jedna proizvoljna cifra koja može poslužiti za svrhu diskusije. Uzmimo Ameriku, zemlju koja je tako mnogo dala civilizaciji, Ko ne prihvata da je ova prethodna izjava istinita, pravi je seronja. Najveći problem Amerike je što je previše moćna, a ko je moćan napravit će belaj htio on to ili ne. No s druge strane, Amerika je tako mnogo dala čitavom svijetu da bi trebalo piškati od divote. Sada je čitav svijet malo u čabru i nemamo nikakve velike progrese, ali čini mi se da se bližimo prekretnici na kojoj ćemo roditi vještačku inteligenciju, kojoj se zatim trebamo pridružiti, tojest spojiti se s njom. Svi pametni telefoni, kompjuteri, tableti, pametna nošnja i tako dalje, čine se kao obična zajebancija, ali oni uče, ljudi koji ih programiraju uče, svi mi učimo i u jednom trenutku će doći do eksplozije, singularitet Raya Kurzwaila će nas susresti. Kako ćemo biti moćni tada i premda da ćemo imati problema da se snađemo, snaći ćemo se i ponovo ćemo gledati u zvijezde. Svi oni koji su doživjeli grozomornu sudbinu kroz razvoj civilizacije hrabre su žrtve koje treba slaviti, a i ako ih ne budemo slavili, prećutna im slava. Evo ja ih slavim. Pali su uglavnom neželjeno i nepravedno, ali kakva bi bila njihova žrtva da nije bilo tako. Mi smo jedan organizam kao vrsta. Sjebavamo jedni druge i koljemo, ali nadajmo se za neki veličanstven konačni ishod. Vjerovatno nije ni moglo proći drugačije. Startna pozicija nam je bila tako usrana, ne može nas se kriviti, a izdigli smo se, ponovo, seronja je svako ko misli suprotno. Sposobni smo za divotna djela i geste, samo da još razvijemo malo dosljednosti, da napravimo konačni klistir. Nemojmo očajavati zbog očiglednih kretenluka... uh popušta me ovaj alkohol koji je iskopao pozitivan pogled. Ne kažem da nije istinit taj pogled, ali prokleto ga je teško održavati u oči stvarnosti. Mi smo jedan organizam, padamo i dižemo se na račun jedni drugih, neka mi gramatički znalci oproste ova savijanja i izvijanja. Mi smo jedan organizam i radujmo se napretku organizma i ne očajavajmo zbog nesretne pojedinačne sudbine. Sve će to biti ok. Izvinjavam se zbog potpune nekoherentnosti i bućkuriša.

27.10.2016.

Od čega ovo treba da nam odvuče pažnju?

Ne toliko nama, već Amerikancima. Sve ova lakrdija sa Donaldom Trumpom je toliko karikaturna sa elementima kabarea, počinjem razmišljati da će se magijom nešto veliko provući ispod nosa američke javnosti dok začarana bleji u Trumpa. Samo šta? Naravno, ovo je alternativna teorija drugim teorijama koje se vrte po svijetu. Uh, kako mi kćer podrignu iz svoje sobe. Mašala, ni kamiondžija ne bi bolje. Uvijek su postojali likovi koji su bolje od drugih poznavali i iskorištavali ljudsku psihologiju - vračevi, šamani, alhemičari, mađioničari, ali danas je nauka toliko otkrila o načinu funkcionisanja ljudskog uma i njegovima manama i slabostima, da ne mogu vjerovati da svjetski moćnici ne pokušavaju na sve moguće načine primijeniti ova saznanja za kontrolu masa i ostvarivanje kakvih god ciljeva što im padaju na pamet dok se prebacuju s guza na guz na svojim tronovima. Slabosti ljudskog uma su takve da i kad si ih svjestan, opet im se ne možeš oteti. Uzmi koju hoćeš optičku varku i nakon što ti se objasni sve u vezi s njom, ona i dalje djeluje. I dalje vidiš obje strane maske u obliku lica kao ispupčene. Nedavno sam pročitao knjigu nazvanu "Nisi tako pametan", koja obrađuje čitav spektar etiketiranih psiholoških fenomena zbog kojih donosimo pogrešne zaključke, formiramo iracionalne stavove, te generalno gajimo potpuno sjebana razmišljanja i iskrivljenu sliku o gomili životnih pitanja. Najcrnje od svega je što nisam ništa pametniji nakon što sam pročitao ovu knjigu. I dalje bez problema mogu upadati u sve zamke kojima me podložnim čini priroda i ustrojstvo vlastitog uma. Politika je uvijek bila velikim dijelom umjetnost odvlačenja pažnje masa sa pitanja kojim moćnici ne žele da se mase bave. Koliko često su im se stvari otimale kontroli, ko će ga znati? Da li su revolucije, ratovi i ostali haosi primjeri takvog gubitka kontrole ili baš naprotiv, haj' ga znaj? Imamo i mi ovdje primjere odvlačenja pažnje sa istinskih problema. Kako drugačije objasniti svu ovu nedavnu zajebanciju sa referendumom u Republici Srpskoj? Malo sam zagazio dublje u muljevite vode teorija zavjere, ali šta ima veze. Kasni je sat i pravo vrijeme za budalaštine. Ne vjerujem da reptili nepogrješivo vuku konce svjetskih zbivanja iz svojih masonskih loža, ali istom snagom vjerujem da ljudi od moći imaju grandiozne ideje i planove koje pokreću sa manjim ili većim uspjehom. Svi njihovi planovi ovise o ljudima koji su odabrani da ih implementiraju. Ljudi su smotani i nepouzdani i događaji često pođu neočekivanim smjerom ili se potpuno otmu kontroli, ali to neće spriječiti guzonje da nam proturaju svoje zamisli. xxxing. Zato se ponekad zapitajte kada vidite nešto umobolno na vijestima: "Od čega ovo treba da nam odvuče pažnju?" U većini slučajeva nećete ni dobiti odgovor, a često ga i nema, ljudi se jednostavno masovno bave budalaštinama bez skrivenih ciljeva, no dobra je to mentalna gimnastika. Dobro, možda ne gimnastika, već prije lagano protezanje.

23.10.2016.

Sve moje moći

Posjedujem neuobičajene, da ne kažem nestvarne sposobnosti. Nisam ih još unovčio, ali sve je to samo pitanje vremena. Još uvijek ih koristim samo za dobro drugih. Ni sam ne znam da li sam se rodio sa ovim moćima ili sam negdje prošao kroz Hajzen-Binbergovo polje prožeto kosmičkim zračenjem tokom zadnje solarne protuberance kombinovane sa gama zrakom iz dubine kosmosa, ono kad sam onomad pijan zalutao u šumu iznad Pazarića dok smo na vikendici mog prijatelja Bakira obilježavali njegovo momačko veče, pa me je ujeo radioaktivni međed. Možda se to desilo kada sam kao dijete neoprezno otvorio prozor dok je komšinica Kadira sa trećeg sprata kuhala ručak. Mama je pokušala da me spriječi, no prekasno je primijetila moju nakanu. Sjećam se kako me je čvrsto držala u zagrljaju to veče, te me je danima intenzivno pratila ispitivačkim pogledom. Evo i opisa nekih od mojih sposobnosti: Kada se raspe 4-5 čačkalica na pod, mogu ih izbrojati u tren oka. Nešto kao Rain Man ako ste gledali film, samo što su oni to specijalnim efektima malo preuveličali, no isti je princip - sposobnost izuzetno brzog brojanja nečega. Evo baš jutros sam supruzi demonstrirao kada me je zamolila da joj izvadim nekoliko čačkalica dok je pravila šiš ćevap. Zagrabim ja čačkalice iz kutije i bacim ih na pult. Dok si rek'o Vera Nikolić ja sam već prebrojao sve četiri. Dalje, mogu kihnuti otvorenih očiju. Pazite, ovo su sve dokazane vještine koje mogu dokazati pred kamerama uz prisustvo odgovarajućih stručnjaka kao svjedoka. Mogu popiti litar mlijeka bez ičega. Ne znam zašto me jarani često pitaju koliko mogu popit' mlijeka samog, ali eto im odgovora. Mogu neviđene količine prljavog suđa natrpati u mašinu za pranje suđa. Kada se radi o trpanju suđa u mašinu, gdje se obični smrtnici zaustavljaju, nemoćni da stave još jednu kašiku, tu ja počinjem. Dalje, posjedujem sposobnost ubrzanog zarastanja i zalječivanja povreda. Prošli mjesec sam dobro opalio glavom u ivicu stola dok sam se saginjao da podignem palačinku sa poda. Em palačinka propade, em sam se spuc'o, suze mi krenule na oči, a bogami se malo i zacrvenilo, i čvorugica iskočila. U hitnoj se ibretili kako sam lucidan i komunikativan, a juče na kontroli se moja doktorica ne može načuditi kako više nikakvog traga na meni nema, bilo fizičkog ili psihičkog. Zaboravila je i na svoje probleme nadahnuta mojim primjerom. Inače, kod moje doktorice se više priča o njenim zdravstvenim problemima nego o pacijentovim. Žena ima problem da shvati kako postoji izrazita nesrazmjera između interesa pacijenata za vlastito zdravlje, koji je veliki, i interesa tih istih pacijenata za njeno zdravlje, koji je mali do nikakav. Idemo mi dalje. Ogromna snaga je ono što ja posjedujem. Mislim na fizičku snagu. Psihički sam veoma labilan. Jednom sam k'o bekane povaljao svoja tri rođaka. Izazvao sam ih da me napadnu onako iz zajebancije i bogami oni nasrnuše. Letjeli su na sve strane, a svaki od njih je bar 5 godina mlađi od mene. Sutra kad sam to pričao raji iz razreda, niko mi nije vjerovao. Tja, sa nevjernim Tomama se ja tako nosim čitav život. Za kraj, samo još želim reći da sam u sportu podjednako moćan kao i u ozbiljnim životnim oblastima. Košarku igram sam protiv moje dvije kćeri, od kojih starija sada već ima 13 godina, velika cura više. Dakle njih dvije protiv mene samog i još me nikada nisu uspjele pobijediti. Čak štaviše, prošlo je više od tri godine otkako su zadnji put skupile hrabrosti da zaigraju protiv mene! Nisu ovo sve moje moći kako to naslov nagovještava. Ima toga još, naprimjer vidovit sam, mogu dati tačan odgovor na svako pitanje na svijetu i posjedujem solidno poznavanje telekineze. Lista se nastavlja. Možda je vrijeme da sašijem plašt.

15.10.2016.

Moć ega

Često ne znam na pravi način konzumirati životna iskustva jer sam preopterećen pitanjem kako ja reagujem na njih. Da li sam autentičan u svojim emocionalnim i praktičnim odgovorima na ono što se dešava oko mene. Nisi autentičan prika! Pa pročitao si dovoljno knjiga o psihologiji da znaš da ne možeš ni biti autentičan. Ljudski um je pretjerano složen i podložan vanjskim utjecajima, tako da ta neka autentičnost ne može ni postojati. Šta uopšte podrazumijevam pod pojmom autentičnosti. Jednostavno, da reagujem na događaje i poruke okruženja u skladu sa mojim istinskim stavovima i sklonostima. Razlog zašto to ne funkcionira je zato što često nismo ni svjesni naših istinskih stavova i sklonosti, a s druge strane, lako smo spremni da ih suspendujemo, trajno ili privremeno, u prisustvu dovoljno jake sile. Ovo je izvor mnogobrojnih tjeskoba i frustracija jer vlastiti ego drži da sam ja najmoćnije stvorenje u kosmosu, a ne vlat trave koja se povija lijevo desno na povjetarcu ili dok cuko piša po njoj. Što veći ego i sujeta to veća frustracija, pod uvjetom da postoji inteligencija koja prepoznaje nesklad između vlastitog imidža u glavi i stvarnog stanja. Eto sad sam još i ekstremno inteligentan. E ne samo to, nego sam i jako duhovit i vickast. Načitan sam i pronicav. Lijepo sam građen i lijep, s izuzetkom par kila viška i ovih čudnih zuba koji bi bolje stajali na hibridu dabra i krokodila. Imam dobru dušu i potencijal za hrabrost koji se povremeno ostvari. Cool sam i ne diraju me sitničavosti niti grandiozni problemi na bilo kojem nivou. Hladan sam u kriznim situacijama, izuzev kad se saserem od straha i počnem se tresti kao da sam gologuz izbačen na vrh Bjelašnice u januaru. Sposoban sam i organizovan. Moja intuicija je savršena, a nove vještine i znanja usvajam lako i efikasno. Je li ovo CV ili post na blogu? Ako zanemariš ove maliciozne upade realnosti u ovaj moj hvalospjev jasno ti je koju snagu sujeta ima i kako je opasno povrijediti je. Ljude generalno zanemaruju moć sujete, pa čak i negiraju njeno postojanje u sebi. Često ćete čuti nerealistične face kako hladno kažu: „Ja nisam sujetan/sujetna.“ Upoznao sam u životu ljude koji su titanski sujetni, možda sam čak i jedan od njih, ali još nisam upoznao osobu koja nije sujetna. Međutim, sujetnost je valjda osobina koja nije na cijeni, a ljudi je ne razumiju i podcjenjuju pa je tako lako otpuste i proglašavaju se nesujetnim. Koga god pitaš reći će ti da odlično reaguje na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku. Aha! Nema ništa otrovnije za dušu od dobronamjerne kritike koliko god loš posao da sam napravio, da ne govorim kad smatram, realistično ili ne, da sam obavio dobar posao. Unutrašnja reakcija je skoro bez izuzetka frustracija i mrš u pizdu materinu. Nema boljeg načina da te neko zamrzi nego da mu nagaziš sujetu. Zašto ljudi tako često mrze šefove. Ne zato što imaju vlast i moć da im govore šta da rade, ljudi vole da im se govori šta da rade. Mrze ih zato što im često udaraju na sujetu i samopoštovanje. Prema tome, dragi moji, pazimo i čuvajmo jedni drugima sujete dok ne pronađemo način da ih eliminiramo. Sujetu napadajte samo kada imate istinski snažan i dobar razlog ili ako vas zaboli kita i spremni ste na rušenja društvenih normi i odnosa, i ne brinete šta ko osjeća prema vama – nešto kao dr. House. Mala digresija: Neke žene koriste izraz „boli me kurac“. Zamolio bih da se otrgnu stegama društva kojim dominiraju muškarci i njihov šovinizam, te da se ispravno izražavaju i koriste „boli me pička“. Još važnije, trudite se da prepoznajete u sebi reakcije koje su proizvod sujete i tada se dobro našamarajte, čak i bukvalno ako možete. To je put ka njenom eliminisanju. A zašto je treba eliminisati? Zato što je uglavnom zasnovana na nerealnoj slici koju imamo o sebi. Osnovana i opravdana sujeta bi bila super stvar, no tada se to zove samopouzdanje ili samopoštovanje. Kako je god okreneš, sujetnost djeluje šupački. Evo i jedne situacije iz mog života koja je odlična ilustracija. Moja organizacija je učestvovala u jednom projektu zajedno sa VSTV-om. I, došlo je do nekakvih sukoba i nesuglasica između dvojice mojih kolega i ljudi iz VSTV-a. Ja sam tu bio po strani i sve što sam radio ne projektu bili su neki prevodi materijala i dokumenata. Činilo mi se da su moje kolege u krivu ili bar da pretjeruju sa napadima i sukobima. Smatrao sam da trebaju malo smanjiti doživljaj. No tada je iz VSTV-a stigla i kritika na moju adresu. Ništa posebno, ali rečeno je kako dijelovi prevoda nisu u duhu našeg jezika i još par bezveznih primjedbi. Aaarrgghhh!!! Jebem li im maaaajku. Pobijte ih sve kolege moje. Odvratni šupci! Smrt, kasapljenje i čerečenje! Elem, moj stav je izveo oštar zaokret u ekstrem, bez obzira da li su primjedbe bile osnovane, možda i jesu. Čuvajte se sujete i nemojte je podcjenjivati. Voah!

15.10.2016.

Prekvalifikovana Rabija

Jučer sam prisustvovao standup komediji Sanele Krsmanović-Bistrivode, iliti Rabije Šuvalić, u kafani kod Goge na Ciglani, ili Magacin kabareu. Generalni dojam je da sam oduševljen njenim nastupom. Moj jedini problem je bio što ne razumijem mnoge reference i ne poznajem gomilu imena iz sarajevskog i BH društva koja ona spominje. Neinformisan sam strašno. Ne bih ni Samera Rešidata znao da se upravo nije kandidovao za načelnika općine Centar, a on je bio jedan od glavnih obrađenih likova. Moram Saneli čestitati, materijal joj je kvalitetan, nasmijala me je dobro, izvedba odlična. Mnogo mi je simpatičnija i zanimljivija uživo. Posebno mi se dopala njena umjetnička kritika Mona Lize – nikad je više neću gledati istim očima. Također joj se želim zahvaliti jer me nije prozivala niti uključivala u predstavu, a to radi sa publikom. Stidljiv sam i to ne bi dobro ispalo, za mene na prvom mjestu, a ni za nju. Za većinu publike, prizor starog magarca od 45 godina koji se nespretno smijulji i preznojava od nelagode proizveo bi sličnu nelagodu i pokvario bi dojam o predstavi. Svaki put kada bi Rabija komunicirala direktno sa pojedincima ili kada bih nanjušio da to dolazi, ja bih skretao pogled proučavajući higijenu zidova kabarea. Da sam znao za ovu njenu praksu došao bih pijan, pa me onda izvodi i na binu ako hoćeš. Pohvaljujem momke koji jesu učestvovali, dobro su se držali. Dakle, preporučam ovo i posjetit ću i druge predstave u Magacinu nadam se. Imam veliko poštovanje za glumce koji nastupaju uživo, bilo ovako ili u pozorišnim predstavama. Mislim da je ovaj standup posebno težak. Valja napisati i pripremiti materijal, zatim ga zapamtiti i onda uvježbati izvedbu, a tada dolazi najteži dio – sama izvedba. Publika je sinoć, a i vjerujem i inače, bila ljubazna i sve se orilo od smijeha, pa joj je tako olakšan posao. Standup komičari žive i umiru sa reakcijom publike. Mogu mislit' kakva je to agonija za njih kada je slab odgovor publike, kada se malo ko smije. No, uspijevaju samo oni koje lagano zaboli što im prethodna noć nije bila uspješna i idu dalje. A ja ko ja, stari šupender i seronja, trudio sam se sinoć da se smijem samo onim vicevima koji su mi zaista smiješni, da budem autentičan. Naravno, nije uspjelo i smijao sam se većini ponesen konformizmom. Jedino kada se nisam smijao je bilo kad fakat nisam shvatao vic, bilo da je u pitanju referenca koja mi ništa ne znači zbog neinformiranosti ili ako sam propustio fol zbog gluposti ili gluhoće. U svakom slučaju, još jednom čestitke Saneli, mislim da posjeduje sjajan talent i želim joj bogatu karijeru.

14.10.2016.

Religija kao izvor sveg zla

Militantni ateisti će rado ovo ustvrditi. To je klasičan primjer pretjerivanja kada se suprotstavljaš nečemu. Sipat ćeš optužbe, slijepo, ostrašćeno, bez pravilnog logičkog razmatranja, zanemarujući dokaze ili njihovo odsustvo. Čuj izvor sveg zla?! Gdje je dokaz za to. Svakako postoje zla koja su učinjena i koja se čine u ime religije, ali izvor sveg zla? Ne znam da je to nekako dokazano. Ateista bi trebao biti u potpunosti orijentiran prema dokazima. Sa druge strane vatrene linije, jedna od religijskih tvrdnji kojoj se ateisti najsnažnije suprotstavljaju, osnovano i uspješno po mom mišljenju, jeste da je religija izvor moralnosti. Čuj religija izvor moralnosti, a izvor religije gdje je? U ljudskom mozgu. Izmislili smo je. Dakle, izvor moralnosti smo mi interno. Elokventni mislioci ateisti se često maestralno obračunavaju sa tvrdnjom da je religija izvor moralnosti, a onda često isti likovi postavljaju tvrdnju da je religija izvor sveg zla. Kako je moguće da ne vide vlastitu kontradikciju i da rade potpuno istu stvar koju su maloprije tako vješto dekonstruisali? Čak je i veliki George Carlin upadao u ovu zamku. Ovo ne treba shvatiti kao odbranu ili promociju religije. Ništa ne bi moglo biti dalje od mene. Mislim da je vrijeme... barem bih volio da je vrijeme, pošto očito definitivno nije, da se napuste religije i svakako nisam religiozan, ali volim biti realističan i ne samo da religija nije izvor sveg zla, nego ću prihvatiti da postoje značajni pozitivni efekti religije u ljudskom društvu. Ljudi su često pravili velike pothvate uz religiozni zanos, nafuravajući se na višu silu koja ih vodi, štiti, nadahnjuje i opunomoćuje. Također, ako se ikada, ijedan manijak, šupak, silos, ubica, sadista, ili silovatelj suzdržao od omiljene aktivnosti iz straha od boga, tj. đavola, fino. Pozdravljam to, 5 pozitivnih poena za religiju. No, sumnjam da su u toj oblasti uspjesi religije veliki. Za to bi se uvijek bolje pobrinula ljudska kazna u obliku zatvora, kamenovanja, bičevanja, vješanja i strijeljanja. Mi ateisti često i meni samom izgledamo kao šupci koji s visine gledaju na vjernike, kao na neke debile s kojima ne možeš diskutirati bez podsmjeha koji sa poteškoćama susprežemo. Kao da te neko tjera na debatu sa djetetom od 5 godina, koje s uvjerenjem lupeta gluposti. Ali kako se oteti takvom stavu kada te počnu bombardovati blesavim tvrdnjama? Međutim, uvijek sam za raspakivanje svakog skupa ideja, te ocjenjivanje svake ideje pojedinačno, a svaka ideologija, uključujući sve religije, u sebi imaju mnoge dobre ideje, mudrosti, moralnosti. Takvim idejama želim dati dužno poštovanje i prihvatati ih, te sa osobom koja ih iznosi imati kvalitetan razgovor sa uvažavanjem, ali je to prokleto teško kada ti uz kvalitetnu mudrost složi u facu umobolnu priču koju je bilo teško progutati i prije 10 stoljeća. Jednom mi je frajer pokazao fotografiju Ćabe koju je uslikao dok je bio na Hadžu. Ćaba je na fotki izgledala blago iskrivljena, ko zna zbog kojeg optičkog efekta. Je li pomjerio kameru dok je slikao ili je softver aparata nešto zabrljao, nebitno. Elem, ovaj mumin je to protumačio kao talasanje Ćabe i kao dokaz božje intervencije. Šta li je to bog radio, izvodio šou i zatalasao ogromni kamen da zadivi hadžije? Inače, ovaj dotični hadžija je sasvim normalan, razuman, duhovit i logičan tip koji se bavi javnim poslom na odgovornoj funkciji. Ali, jebi ga kada uđe u priču o religiji, doslovan je i trabunja gluposti zbog kojih ga mentalno odmah etiketiraš kao tešku budalu. Razmislite o sljedećoj situaciji: kada bi neko duboko religioznoj osobi, ma kojoj religiji pripadala, počeo pričati priče koje su sličnog nivoa dokazanosti ili provjerljivosti, a fantastične su i natprirodne, drugim riječima kada bi toj osobi neko počeo propovijedati novu religiju sličnog profila sa mnogo natprirodnih i fantastičnih elemenata, kakve imaju važeće religije, ova naša osoba bi imali isti stav koji ja ovdje izražavam. Podsmjeh i nevjerica da u moderno vrijeme neko može gajiti takva vjerovanja. Upravo ovakve situacije često viđam. Religiozni ljudi se šprdaju sa novim vjerovanjima i sujevjerjima. Ljude koji ih iznose smatraju smiješnim budalama. Još jedna stvar koja mi ne ide u glavu je furka o ljubavi između boga i vjernika. Tvdnja je da je to najveća ljubav koja postoji i mnogi ljudi su uvjerili sebe da vole boga i da bog voli njih. Veću samoobmanu u životu nisam vidio. Tužno je i jadno kada dijete voli nasilnog roditelja koji ga često zlostavlja, ali bar je taj roditelj stvaran i prisutan. Mislim da je nemoguće oformiti nešto tako intimno kao ljubav prema nekome ko se nikada ne pojavljuje, s kojim nisi progovorio ni riječ. Dobro ti jesi progovorio, ali nisi dobio odgovor, nisi mu vidio izraz lica, nisi osjetio dodir ruke. OK možda si sve ovo i osjetio kroz halucinacije, ali većina ljudi ne tvrdi sa su imali direktan, lični kontakt sa bogom. Dakle, kakva ljubav, kako ste se na to uspjeli nafurati? Da mi se sada prikladno dokaže postojanje boga, ono kako ga skripte prikazuju kao svemoćnog stvaratelja i kontrolera, ja bih se našao u gadnoj neprilici, jer bih tada krivicu za sva sranja svalio na njega i prirodno bih osjećao veliko neprijateljstvo prema gospodinu, a on zna sve što osjećam i mislim. Ne mogu se ni pretvarati i sakriti svoja osjećanja kao što sam mogao sa nekim šefovima u svojoj karijeri. Jasna vam je moja nevolja u tom slučaju. Eto, krenuo sam da malo opravdam religiju, a onda se ovo izdanje pretvori u teški traktat u suprotnom smjeru. Zato se pod hitno ukidam.

13.10.2016.

U zemlji sreće

Nećemo pretjerivati i nećemo ovu zemlju zamišljati kao mjesto puno euforično sretnih ljudi, ali evo dozvolimo povremene euforije, jednom sedmično. Ostatak vremena ljudi su jednostavno duboko zadovoljni životom svo vrijeme svojih života. Napomena, ne govorim o zemlji čiji BDP je, ne znam, 200 hiljada dolara, nema zagađenja i nikome ništa ne manjka u materijalnom pogledu, a bolest i bol su eliminisani. Ma zapravo može, govorim baš o takvoj zemlji, premda to nisu obavezni preduvjeti za sreću. Sreća počinje sa očekivanjima. I sad imamo te ljude duboko sretne, zadovoljne, bez ikakve tjeskobe, brige, tuge, bijesa, zavisti, gađenja, straha i bola. Ništa im ne smeta, ni prdež, ni buka, ni loše vrijeme. Moguće je da bi moj komentar nakon pola sata s njima bio: "Ja čudnih budala!" Sve naše muke i boli dio su našeg ukupnog bića koji nam daje smisao. Premda, cijeli život bjesomučno bježimo od takvih stanja i osjećanja, sastavni i nedjeljivi su dio nas. Ne bismo sebe prepoznali bez njih. Šta bi nam bez njih značila osjećanja na drugom kraju emocionalnog spektruma? Kako naši zamišljeni ljudi iz zemlje sreće prepoznaju svoju sreću i da li uopšte postoji sreća bez jada i čemera? Kao što se u filmu Matrix agent Smith žali Morpheusu kako su pokušali od Matrixa napraviti savršeni svijet za ljude u kojem bi svi bili sretni, ali niko nije htio prihvatiti program. "Ljudski primitivni cerebrum se stalno budio. Čitave žetve su izgubljene." Treba pogledati Matrix da se razumije ova referenca. Agent Smith zaključuje da ljudi svoje čitavo postojanje zasnivaju na patnji. To je veoma istinito. Evolucija i majka priroda su nas kroz cjelokupnu istoriju podvrgavali patnji. Ona je uvijek bila prisutan i snažan faktor u okruženju u kojem smo živjeli, a šta je drugo evolucija nego prilagođavanje okruženju. Prema tome, prihvatimo svoje probleme, priglimo ih. Bez njih ne znamo da smo živi. Oni su nas stvorili. Možda je smisao postojanja rješavanje problema, trpljenje patnje i stalna borba sa elementima. To emocionalno osciliranje duž ose sreće/patnje čini suštinu i smisao našeg života. Kada zagrlim svoju ženu i djecu, predivno osjećanje koje me tada preplavi pojačano je višestruko znanjem da je to kratki prolazni momenat koji nestaje, a da i već tako kratka i nepostojana idila koju uživamo može biti skršena nevjerovatnom lakoćom, djelovanjem bilo kojeg od gomile mogućih uzročnika. Jesam li ovo upravo na čudan način sebi, a nadam se i tebi, izdejstvovao kap utjehe. Možda. Idem u krpe.

12.10.2016.

Sve je kriva Hillary

Sumnjam da je istina sve što joj tovare, ali još više sumnjam da je čista k'o suza i ispravna kao strijela. 30+ godina je u politici i dio je utvrđenog političkog sistema u SAD-u. Samo to je dovoljno da je okvalifikujemo kao čudovište. Dug je to staž u laganju, rušenju, gnječenju, grabljenju, ugnjetavanju... i ubijanju?! A kada bismo poklonili vjeru svim teorijama zavjere, ko zna kako bismo je nazvali. Prepun je Internet kreativnih nadimaka za nju u tom duhu. Dakle, u očima javnosti ona je katastrofalan kandidat za predsjednika. Kako drugačije objasniti činjenicu da je Trump još uvijek u predsjedničkoj utrci? Šta još on treba učiniti i reći, i koliko ga treba još popljuvavati da bi već jednom nestao? Sada se već pretjeruje i na svaki njegov gaf se skače i pokušava ga se preuveličati, kao da njegove bravure nisu dovoljne. Na određeni način takvi napadi ga samo učvršćuju kod pristalica. Ja bih lično volio da Trump pobijedi i da sam birač u America glasao bih za njega. Ali ja sam destruktivan, revolucionaran i ciničan, i htio bih da sve u pizdu materinu ode danas umjesto sutra. Drugo, sa njim je uvijek cirkus pa me živo zanima šta će se desiti sa njim kao predsjednikom. S njim uvijek ima provala. Zanimljiv je ovo fenomen kojem svjedočimo u ovom stadiju Trumpove političke karijere. Toliko drvlja i kamenja nikada u istoriji nije hitnuto u smjeru jednog političara. Nikada nije uloženo toliko truda da se jedan političar uništi i ukloni. Ja najviše pratim aktivnosti komičara, ali udarci stižu sa svih strana. Koliko god Trump bio gnjida i žasau, počinje se u meni stvarati dojam da ga se napada više nego što zaslužuje ili zavrjeđuje. Valjda mnogi Amerikanci drže da su previše dragocjena nacija da im Trump bude predsjednik i sada se polomiše da spriječe njegovo useljavanje u Bijelu kuću. Kada je neko tako loš, svaka prekomjerna kritika, preuveličavanje, ili neosnovana optužba nekako je neprikladna. Pa zar je potrebno bilo šta i reći u komentar njegovih budalaština? Zar sve to samo po sebi nije sasvim dovoljna optužba i presuda? Zar ne bi ankete trebale pokazivati da ne uživa nikakvu podršku? Ovako, čini se da silni napadi proizvode kontraefekat jačajući njegovu poziciju koja bi trebala biti neodrživa. Džaba vam je liberali, socijalisti, komunisti i konzervativci. Ako je u Americi sazrjelo vrijeme za fašizam nema vam pomoći i nećete Trumpa zaustaviti dosjetkama i pošalicama, ili salonskim zgražavanjem. Trebalo je na vrijeme sprječavati sve ono što je dovelo do radikalizacije društva. Trubi se iz punih pluća o radikalnom islamu. Mene mnogo više brine radikalizacija zapada. U toj areni civilizacija ima mnogo više za izgubiti i tamo leži mnogo veća opasnost. Već mi sve to, nevjerovatno, počinje biti dosadno i naporno. Možda sam samo privremeno zasićen i umoran. Nadam se da ću ponovo uživati u Trumpovim poduhvatima i komentarima komičara, naročito ako pobijedi, jer to tada valja slušati bar četiri godine. U suprotnom se nadam da će Trump kao predsjednik pobiti sve te nesnosne komičare i uvesti takvu cenzuru medija da će do nas dopirati samo predivne, bajkovite priče o njemu i o ponovo velikoj Americi.

11.10.2016.

Ko mu dade vozačku?!

Premijer Kantona, Konaković je na tihoj vatri. Obećao nam je da će riješiti problem pasa lutalica i da ga niko neće zaustaviti. Cuke veselo šetaju u čoporima na sve strane. Problem nije ni ublažen. Obećao je Robertu De Niru da neće nestajati vode. Vode svaku noć nestaje, no to obećanje se samo odnosilo na vrijeme i mjesto boravka De Nira u Sarajevu. Ne trebam se ni ja lud pravit', a izgleda da se nešto i radi na obnovi vodovodne mreže. Sada nije zadovoljan radom policije i obećava da će ispitati i pozvati na odgovornost odgovorne nakon što je demon autom ubio dvije djevojke u gradu sinoć. Javnost se odmah spremno počela obrušavati na njega, skoro kao da je on lično sjedio za volanom. Međutim, da li se Konaković može zaista može kriviti za ovo, te da li on zaista može policiju smatrati odgovornom. Kada se ovako nešto desi, narod je prirodno bijesan, i ja sam bijesan, a zvaničnicima se odmah zatresu gaće i samo traže način da krivicu skrenu dalje od sebe. Poserem se ja na taj naš bijes. Nije Konaković kriv što smo izrodili tako mnogo govnara koji nas zatim teroriziraju. Šta ćemo mi učiniti po tom pitanju - ništa. Kratkog je daha naš pravični gnjev. U suštini nas zaboli za te dvije cure i poslije par dana više ništa nećemo osjećati. Nismo ih poznavali, nisu nam bile bliske i takva nam je priroda da ne možemo duboko i dugo osjećati jad i tregediju koja ovo jeste. I tako za 5 godina kada neko na tramvajskoj stanici postavi plakat sa njihovim slikama da obilježi godišnjicu njihove smrti, reći ćemo "A da, to su one dvije što ih je onaj neki kreten zgazio autom". U međuvremenu, ništa nismo uradili da se takve stvari više ne dešavaju. Eto Konaković nam je kriv za ovo, kao što je Silajdžić bio kriv za Mrnjavca. Kriv je, ali svi smo mi isto tako krivi Od svog kukavnog straha i samoživosti nismo se ... Ma idite ba svi u pizdu materinu! Idem i ja.

11.10.2016.

Zabrane

Digla se prašina oko predstave "Naše nasilje, vaše nasilje". Nisam gledao predstavu niti mi je poznat čitav scenarij. Sve što mi je poznato jeste nekoliko detalja koji se mogu naći u člancima koji se bave ovom temom ovih dana. Tih nekoliko detalja mogu samo ocijeniti kao izuzetno loš ukus i pretjerivanje, bez obzira koja se to zapravo poruka pokušava poslati, koja razmišljanja se žele potaći, ili koje emocije se žele proizvesti. Znam samo da bih od svakoga ko bi mi počeo pričati takve priče u bilo kojoj socijalnoj situaciji izričito zahtijevao da pod hitno odjebe. Jasno da također ne bih ni u ludilu platio da gledam takvu predstavu. Međutim, kada se radi o zabranama, tu se stavljam na liberalnu stranu. Sve što ne ostavlja nikakve žrtve iza sebe i što se silom ne nameće ostavio bih društvu da ignoriše, ismijava i bojkotuje, ali nikako ne bih zabranjivao niti pozivao na linč režisera ili glumačke trupe. Ako glumica želi nešto zagurati u vaginu da bi to izvlačila na sceni u okviru radnje, bila to zastavica, pernica ili toster, njena stvar. Ovdje se čak ne radi ni o zabrani jer nikakav zakon nije ni prekršen. Predstava je otkazana zbog pritisaka sa raznih strana i šatro krivične prijave koju je podnio kardinal Puljić, a zapravo se ne radi o krivičnoj prijavi jer ne postoji osnova za nju, već se to zove "pismo odgovornim". Čuj pismo, sa kojim ciljem? Šta bi Tužilaštvo trebalo da učini na osnovu pisma odgovornim? Možda da napišu blog u kojem će osuditi predstavu? Neke stvari jednostavno treba prepustiti na ocjenu društvu. Ako je predstava takvo smeće, neka je kritičari i javnost popljuju i na kraju krajeva, neka ne kupujemo karte. Inače, karte su bile davno rasprodane. Ljudi vole kontroverzu. Ništa čudno. Postoje ljudi koji iz neznanja kupe kartu i neugodno se iznenade. Neka takvi traže povrat novca, ali trebali su se ranije informisati kuda su se zaputili. Nego, publika se probila na predstavu. Valja li išta svega vam?

06.10.2016.

Ragnarok

... ili smak svijeta, sumrak bogova, apokalipsa, frašokereti, sudnji dan itd. Svaka kultura na svijetu imala je ugrađeno predskazanje o kraju dana, tj. o vremenu kada će svemu doći kraj, ili kada će nastupiti takav težak belaj, da će se sve resetovati i nastat će novi svijet, novo postojanje. Svaka kultura ima neki svoj scenarij koji sa manje ili više detalja opisuje šta će se tačno desiti, koliko govno će pod kojim uglom udariti u ventilator, kojom brzinom i koliko brzo će se ventilator okretati. Postoji nešto bolesno što provejava kroz ljudsku vrstu i tjera je da priželjkuje taj dan. Postoje ljudi, a upozoravam vas da njih nije mali broj, koji zaista žele da apokalipsa nastupi za njihova života. Ili barem misle da će sigurno nastupiti za njihova života, što je prilično arogantno. Čovjek u prosjeku živi nekih 70-tak godina što nije posebno dugo i eto baš za mog života se mora desiti nešto tako grandiozno. Da se spustimo na niži nivo, ljudi često sa dobrodošlicom dočekuju i ratove. Ne moraju to obavezno biti krvožedni agresivci koji vole nasilje i ne osjećaju empatiju. To se dešava i običnim, miroljubivim ljudima sa finim manirima. Ovdje se ne radi o suicidalnim tipovima. Takvi se ne raduju sveopštem uništenju. Oni se ne raduju ničemu i samo žele da oni sami nestanu. Imaju ova dva tipa dodirnih tačaka i često slični uzroci doprinose njihovom stanju, ali za potrebe ove diskusije se fundamentalno razlikuju. Koji je razlog ovog fenomena? Zbog čega ljudi prizivaju nešto što vjerovatno neće niti žele preživjeti? To je zato što smo mi evolucijska fula, nismo prilagođeni svijetu oko sebe. Duboko u sebi osjećamo da nešto ozbiljno nije u redu sa svijetom. Čovjek je izuzetno falično biće, ljudsko društvo je prilično usrano, a posmatrajući iz šireg ugla, sav život se zasniva na grozomornom nasilju i čitav Univerzum je stravično nasilno mjesto. Međutim, samo život pati zbog toga, barem se tako čini. Ne bih rekao da kamen pati kada se lava izlije na njega. Uostalom i on je nekada bio lava. Ne bih čak rekao da sav život pati. Za patnju je potreban nervni sistem. Ne bih ocijenio reakciju drveta kao patnju kada ga udari grom. Samo se rascijepi, potamni i idemo dalje. Nije ni običan nervni sistem dovoljan da osjećaš duboko nezadovoljstvo svijetom. Za to je već potreban mozak poput ljudskog, koji ima vremena da konta i duma: „Šta je ba ovo više?!“ Ovakav Univerzum sa svojim zakonima i stanjima je postavio okruženje za evoluciju koja ne proizvodi pretjerano plemenita biće. Evolucija je preživljavanje najbolje prilagođenih. Zato kažem da smo mi fula. Premda nam se čini da smo fenomenalno moćni i premda jesmo čudesno kompleksni, vrlo kratko smo mi na evolutivnoj sceni da bismo se udarali u prsa kako smo uspjeli. Moderni čovjek se ovuda mota tek nekih 200 hiljada godina. To nije dovoljno ni da se pošteno podrigne. Još jedan razlog žudnje za apokalipsom jeste učmalost ljudskog života. Čim smo prestali biti nomadi – lovci sakupljači i instalirali poljoprivredu nastupila je učmalost – robovanje jednom šablonu kojim smo okovali svoj život. Šablon se mijenjao tokom vijekova i poprimao različite oblike. Danas imamo radna mjesta. Čitav se život vrti oko njih kako za one koji ih imaju tako i one koji ih nemaju. A kada imaš radno mjesto, što je poželjniji scenarij od ovog drugog, to je život koji korodira dušu, nagriza je kao kiselina. Svaki dan ideš na isto mjesto, krećeš se istom trasom, radiš iste debilne stvari, trpiš i gutaš ista sranja. I tako svi, a oni što nemaju posao nam zavide i išibali bi nas za ovakva razmišljanja zato što je njima hapica ugrožena. Nagon za samoodržanjem je jaka sila. Kako god okreneš, nezadovoljni hodamo Zemljom. Kako nećeš poželjeti da se sve to razjebe jednim veličanstvenim događajem tipa pada asteroida ili erupcije super vulkana.

04.10.2016.

Statistika - PAŽNJA!! Nekome može biti dosadno

Statistika je nauka koja se bavi matematičkim posmatranjem masovnih pojava. Može ona posmatrati i nemasovne i rijetke pojave, ali tada gubi na smislu. Statistiku uglavnom zanimaju različite sredine i prosjeci, te stepeni odstupanja od tih vrijednosti. Dakle, statistika se bavi prošlošću. Međutim, statistika je najbolji predskazivač budućnosti, jer svojim posmatranjima formira vjerovatnoće ishoda događaja. Statistika je opasno oružje u pogrešnim rukama. Izreka kaže: "Postoji laž, prokleta laž, a zatim postoji statistika." Ovakvu reputaciju ova fenomenalna nauka je dobila zbog narazumijevanja i pogrešnog korištenja. Ponekad je problem koji se pokušava statistički obraditi veoma kompleksan, a ljudi koji ga obrađuju ne uzimaju u obzir sve promjenjive koje imaju utjecaja na ishod, dok u drugim situacijama ljudi jednostavno ne razumiju statistiku i fundamentalno je pogrešno koriste. Statistika je tako moćna da je u stanju objasniti sve i predvidjeti sve u okviru određene vjerovatnoće. Kad kažem sve mislim Sve, u duhu Adamsovog 42. Ko je čitao Vodiča kroz galaksiju za autostopere, zna o čemu pričam. Ko nije, šta čekaš?! Samo postojanje materije je stvar statistike i vjerovatnoće. Dat ću nekoliko primjera pogrešnog korištenja statistike koji mogu voditi grdnim zabludama. Počnimo sa najjednostavnijim: recimo da imamo dva prosjeka neke pojave, naprimjer visine muškaraca, u općini 1 i općini 2. Označimo prosjeke sa P1 i P2. Ako tražimo ukupan prosjek visine za obje općine ne možemo samo sabrati P1 i P2 i podijeliti ga sa 2. Dakle ne možemo tražiti prosjek prosjeka. Razlog je jednostavan - općina 1 i općina 2 vjerovatno nemaju isti broj muškaraca, pa jedan prosjek ima veću težinu nego drugi, a mi ih tretiramo kao da imaju istu težinu, te dobijamo pogrešnu vrijednost ukupnog prosjeka. Dobro, ovakvu grešku bi mogao napraviti samo totalni statistički laik. Druga česta greška je brkanje korelacije i uzročnosti. Ako dvije statističke pojave zajedno rastu ili opadaju, tj. u korelaciji su, to ne mora značiti da rast jedne uzrokuje rast druge. Vjerovatno postoji treći uzročnik rasta prve dvije pojave. Naprimjer, kod djece, znanje i veličina cipela zajedno rastu i djeca sa većim brojem cipela posjeduju veće znanje od djece sa manjim brojem cipela. To ne znači da veći broj cipela uzrokuje veće znanje kod djece. I jednu i drugu pojavu uzrokuje treći uzročnik - starenje (ili broj godina života). E sada, broj godina života i broj cipela su također u korelaciji (zajedno simetrično rastu), ali su i u uzročno-posljedičnoj vezi tako što starenje uzrokuje rast noge. Međutim, ova veza je jednosmjerna. Starenje uzrokuje rast veličine cipele, ali besmisleno je tvrditi obratno - da rast veličine cipela uzrokuje rast broja godina života, tj. starenje. Još jedna opasna greška je pretjerano široko tumačenje rezultata proučavanja određenog uzorka. Proučavamo određeni uzorak, a onda rezultate tumačimo za mnogo veću populaciju nego što je to ispravno. Naprimjer, proučavamo uzorak koji je reprezentativan za BiH, a tumačimo ga za globalnu populaciju, pa onda ispada da u svijetu ljudi janjetinu jedu u prosjeku jednom mjesečno, a u Etiopiji nikad nisu vidjeli janjetine. I na kraju, još jedan primjer koji se odnosi na vjerovatnoću. Uzmimo rađanje djece. Ako namjeravam imati dvoje djece, vjerovatnoća da će oba djeteta biti ženskog spola jeste 25%. I rodi se meni prvo dijete žensko. E sada nastupa greška koju znaju i iskusni korisnici statistike napraviti smatrajući da je vjerovatnoća da će drugo dijete biti žensko 25%. Ne, to je bilo prije rođenja prvog djeteta. Sada je vjerovatnoća da će naredno dijete biti žensko resetovana i iznosi 50%. Ili uzmimo rulet, vjerovatnoća da će se kuglica 10 puta zaredom zaustaviti na crvenom jeste 0,097%. Dakle, umobolno malo vjerovatno i niko pri zdravoj pameti se ne bi kladio da će se to desiti. Međutim, ako kuglica stane 9 puta zaredom na crveno, vjerovatnoća da će se to desiti i deseti put jeste 50%. No, u ljudskoj prirodi je misliti kako ona vjerovatnoća 9 bacanja unazad i dalje važi i smatraju kako nema šanse da opet padne crveno. Tako je jedan kazino u Nici zaradio ogromne novce kada je 18 puta zaredom palo crveno. Sjatili se stručnjaci za vjerovatnoću sredinom ovog neviđeno rijetkog događaja, nakon što je crveno palo 9-10 puta, i klade se bjesomučno na crno, smatrajući da je sve manja i manja vjerovatnoća da će sljedeći put pasti crveno. Svaki put ulažu sve veći novac na crno. Svakakvi prevaranti nude različite sisteme za rulet i klađenja generalno, ali vjerovatnoća pred svaki pojedinačni događaj je uvijek ista za taj događaj. Nema sistema koji to može promijeniti. Najbolji sistem je ne kladiti se. Oni koji dobiju su takva anomalija da ih slobodno možete zanemariti. Vi nećete dobiti, ali ako vi jeste spomenuta anomalija i obogatili ste se na kocki i igrama na sreću, šta da vam kažem, čestitam, ali činjenica ostaje da Kuća uvijek dobija! U suprotnom ne bi ni bilo kuće. Međutim, čovjek se u životu kocka i igra na sreću pokušavajući ostvariti različite planove - pokrenuti firmu, promijeniti posao, sukobiti se s nekim itd. Čovjek tada stavlja na vagu sve raspoložive informacije i prema omjeru nagrade i rizika donosi odluku hoće li se upustiti u planiranu akciju.

04.10.2016.

Majmun ispaljen u svemir

Zašto se u ovom gradu - Sarajevu ne urade stvari koje treba uraditi? Koje stvari? Naprimjer, sanacija vodovodne mreže da više ne bude restrikcija u snabdijevanju, ili rješenje problema sa psima lutalicama, ili pak obnova dijelova grada koji su još uvijek u ruševinama kao posljedica rata. Odgovor: nema paaara. Sve to uistinu mnogo košta i ova država jednostavno nema novca za sve to. Međutim, mnogi troškovi bi se mogli značajno smanjiti kada bi bar radna snaga bila besplatna, tj. kada bi ljudi dobrovoljno, bez naknade radili na mnogim projektima. Sjetite se omladinskih radnih akcija. Pa u gradu još uvijek imamo ulicu koja se zove Omladinskih radnih brigada. Ali ne, neće niko više ni da pr'ne ako ga masno ne plate, da ne govorimo o nekom ozbiljnom žrtvovanju za opće dobro, za neki viši cilj. Ljudi su demobilisani, a strahovi, sebičnost i pohlepa su dobro nahranjeni. Cinizam je osakatio svaku inicijativu i idealizam. Više nema nikakvih istinskih pokreta. Ovo nije lokalni fenomen. Odnosi se rekao bih na čitavu ljudsku vrstu. Ko zna, možda je ovo dokle možemo dobaciti. Može biti da više ništa značajno nećemo napraviti, niti više ikakav veliki problem riješiti. Možda ćemo nadalje samo blenuti u svoje telefone i ići na frizuru dok ne dođe vrijeme za arhiviranje vrste, da lagano ili nasilno napustimo postojanje. To je taj cinizam, ako ga neko nije prepoznao. Da bi ovo naše društvo bilo bolje, potrebne su svakodnevne žrtve za zajedničko dobro, za dobro bližnjih, za dobro onih koji imaju manje sreće u životu. Ne govorim naravno samo o krajnjoj žrtvi, tj. polaganju vlastitog života za druge. Do tada čovjek može mnogo toga žrtvovati počevši sa malo vlastite udobnosti i vremena. Prva stvar koju treba, ako ne uništiti onda značajno štucovati jeste ova silna jebena sebičnost kojoj smo tako skloni. Prvi korak je shvatiti da niko od nas nije kosmički dragulj čija postojanje je centralna tema Univerzuma. Svi smo mi organsko đubrivo, a saradnja je ono što nas čini posebnim. Elon Musk priprema raketu za Mars, sa ciljem formiranja ljudske kolonije u narednih 50-100 godina. U ovom trenutku bi cijena putovanja po osobi iznosila oko 10 milijardi dolara. Radi se na tome da se cijena spusti na neki razuman nivo. Musk se nada da bi mogla pasti ispod 100 hiljada dolara. Problem je što ljudi koji imaju takve novce nisu skloni žrtvovanju, a put na Mars bi se svakako mogao nazvati žrtvovanjem. Elon Musk je poslovni čovjek, a takve uglavnom vozi želja za profitom. Možda je on drugačiji i ne razmišlja prvenstveno kako zaraditi od ovog projekta. Dakle, ako on i slični nisu spremni ovo finansirati i platiti karte majmunima spremnim na žrtvu, pa ih ispaliti u svemir, sumnjam da ćemo Mars naseliti milionerima sa Zemlje. A da li treba slati ljude na Mars? 100%!!! Bez ikakve sumnje. Prestali smo gledati u svemir. Samo blejimo u telefone i tablete. Opet prozivam telefone. Nemojte me pogrešno shvatiti, telefoni kao i mnogi drugi oklevetani elementi civilizacije nisu problem. Čak štavište, telefoni su fenomenalni, ali problem može biti šta radimo s njima. Ako ti je telefon prepun debilnih aplikacija za kreveljenje, te gluposti sa Instagrama i Facebooka i to je sve za šta ga koristiš, a koristiš ga 5 sati dnevno, onda se možemo javiti Hjustonu da imamo problem. Svi odmah da instaliraju Google-ovu Sky Map aplikaciju! Ako ćemo kao vrsta ići dalje moramo se početi lagano ispaljivati u svemir. Ako ćemo odbaciti cinizam i nihilizam, svemir je glavna sljedeća destinacija. Kada se nešto započne, onda se lakše rješavaju i otkrivaju problemi povezani sa tom aktivnošću, a problemi su ogromni samo do Marsa, a tek na međuzvjezdanim rutama. Lako je moguće da nećemo uspjeti, ali to nas ni prije nije zaustavljalo. Neko će se morati žrtvovati.

27.09.2016.

Dodikov intervju sinoć

Ma majstor. Ne može ga N1-ov novinar uhvatiti ni za glavu ni za rep. Na svako škakljivo pitanje maestralno odgovara ili mijenja temu kako bi govorio stvari koje mu idu u prilog. Daje protivrječne izjave tačno onoliko sa koliko se može izvući, da ga ne možeš prozvati. Ne smije se zaboraviti da postoje stvari koje on govori koje stoje, koje su ispravne i sa kojima se slažem. Dakle, nikako ne bih Dodika, niti ikoga drugog, upakovao i prekrižio kao nekoga s kim se ništa ne slažem. Jer šta da radim kada daje izjave s kojima se fundamentalno slažem. To nije često, ali dešava se. Naprimjer, kada govori o islamskoj radikalizaciji u FBiH, slažem se s njim da je nepoželjna. Drugo je pitanje u kojoj mjeri ona postoji. Tu se, siguran sam, Dodik i ja ne slažemo. Pored toga, on o tome priča u kontekstu i u svrhu otuđenja, hraneći netrpeljivost i mržnju tako da nikada ne onemoćaju. Naravno, zamislite situaciju da su Dodikovi motivi čisto humanistički i da je njegov jedini problem sa Islamom povezanost sa terorizmom, te da zapravo istinski voli sve Bošnjake, da li bi ga Bošnjaci ikada mogli takvog vidjeti? Ne znam koliko je dobro ili loše što se tako mnogo Arapa može vidjeti u Sarajevu ove godine i što naveliko kupuju zemlju i nekretnine po Federaciji. Možda će obogatiti naše društvo, materijalno i kulturno, no s druge strane ksenofobija je gadna kurva i čim vidiš Arapina da baci papirić na ulicu proradi netrpeljivost i preko svih njih odmah naljepimo etiketu "prljavci i govnari". A šta tek mislimo i osjećamo kada ih vidiš u šetnji, kompletna familija polu gola u šorcevima i majicama i jedan ninđa, ili više ninđi u ovisnosti o tome koliko odraslih žena društvance broji. No da se vratimo na Dodika, pusti Arape sad. Goran Salihović Dodika poziva u Tužilaštvo na razgovor, a Ured disciplinskog tužioca podnosi disciplinsku tužbu VSTV-u protiv njega. Ponovo, ne znam koliko su osnovane optužbe protiv Salihovića, ali ja njega poznajem i nemam visoko mišljenje o njemu. S druge strane, tačno je da nikada u životu čovjek nije napisao optužnicu niti vodio istragu. Poremećenost svih funkcija u ovoj državi, te vatrena ambicija i oportunizam odgovor su na misteriju karijere Gorana Salihovića. Kada sam ga upoznao i prvi put čuo za njega, bio je predsjednik prekršajnog suda u Tuzli i hop sljedeći posao mu je predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, najvećeg suda u državi. Par godina kasnije postaje glavni tužilac Tužilaštva BiH. Neću reći da Salihović nema nikakve talente ili kvalifikacije i da apsolutno nema šta tražiti na tim pozicijama. Pravnik je i zna se producirati. Možda čak ima i neke menadžerske vještine. Izgleda da je to bilo sasvim dovoljno. Međutim, sada ga ruše kada institucija kojom upravlja treba odigrati ključan potez i pokazati da ova država nije totalna šarada i obračunati se sa onima koji joj ruše Ustav. No, ova države jeste totalna šarada i ne bi bilo loše srušiti je cijelu, a ko na tome najproduktivnije radi...? Miki Miki veliki, Miki Miki luuuudi. Rušenje države uvijek vodi krvoproliću, istina, ali za 1000 godina koga će biti briga. To će biti samo brojka u istorijskim knjigama, ako bude knjiga i bilo koga da ih čita. Voah!

26.09.2016.

Volja naroda

I bi referendum! Političari u "većem" (navodnici k'o kuća) entititetu BiH (čitaj političari Bošnjaci), kao i međunarodna zajednica doživjeli su grubo iznenađenje uvidjevši koliko su slabe institucije i pravosuđe BiH i kako ih je lako odjebati. Heeej, suprotno odluci Ustavnog suda održan je referendum o Danu RS. Pa dobro, stvarno, ko bi to očekivao. Ništa svih ovih godina nije ukazivalo na to. Nikakvi trendovi, nikakve političke aktivnosti. Činilo se da ovdje vlada jedna zdrava i čvrsta pravna država u kojoj se zna red, kad ono... Evo i ja sam baš zblanut. A sada bih htio odati priznanje velikom majstoru Miloradu Dodiku. Možda on nije tako pametan i moćan i možda samo sluša savjete koje mu daju pametni i moćni, ali on je lice ove igre. Šta je znam ko su sve sive eminencije koje ga guraju i podržavaju. Koliko dugo kao žvaku razvlači ovu državu nepokolebljivo, odlučno i nezaustavljivo, a sada je svakako u svečanom raspoloženju. Svrha ovog referenduma je u suštini debilna, ali je poslužio kao odličan test za ozbiljniji referendum koji bi mogao uslijediti, a sudeći po grandioznom uspjehu ovog referenduma, novi bi mogao doći vrlo brzo. Žvaka je pred pucanjem, a sumnjam da će joj se Milorad smilovati i prestati je razvlačiti. Sada već vidi cilj jasno ispred sebe, neće sada stati. To je stvarnost od koje se ne može pobjeći. Bosni i Hercegovini izgleda nije suđeno da bude istinska država, barem ne u ovim granicama. Miki je odigrao svoj potez, da vidimo šta će Bakir - recimo da je on izraz volje Bošnjaka. Ko je kod Hrvata, Dragan Čović? On lagano prati šta se dešava i fura svoj fol, te sigurno ima odgovarajući plan za svaki mogući scenarij koji se može odigrati. Da je Slobo živ sada bi sigurno rekao: "Be i Ha će se raspast' il' je neće bit'." Situacija je veoma zamršena, premda možda ne tako eksplozivna kao 1992. U svakom slučaju veoma zanimljivo i bit će zabavno gledati šta će se dalje desiti. Da li nam prijeti novi pokoljčić? Možda, ali ko zna zašto bi to bilo dobro. Zapravo znam ja, smanjio bi se broj ljudi na svijetu. Niko ne može osporiti da nas je previše - 7 milijardi!!! 7 hiljada miliona!!!! Pa to i za mrave postaju ozbiljne brojke. Zatim, opet će se moći nekih 20-30 godina živjeti u miru jer će se tekuće generacije zamoriti od ratovanja. Za to vrijeme moj omiljeni političar je Damir Nikšić. Možda mu je platforma naivna, ali mi je jedina ideološki prihvatljiva. Čovjek bar pokušava mijenjati svijet. Neću se ja zaletiti da budem njegov, kako se ono zove, član biračkog odbora, ali otkako se tuspasio za načelnika općine Centar, znao sam za koga ću glasati na tom piku. Čini se da mu je srce na pravom mjestu i nasmijava me mnogo. Neće on svijet promijeniti, niti općinu Centar gdje neće ni slučajno pobijediti, ali moj glas će dobiti, čisto da se javim na njegov poziv. Nije mi daleko glasačko mjesto od kuće. Ionako već godinama glasam samo da niko drugi ne bi potrošio moj glasački listić, a blizu mi. I dok se mi 'vako fino zajebavamo, pročita li iko ono Pismo namjere MMF-u? Ja sam ga danlodov'o, ali još nisam otvorio fajl. Prokrastiniram, vas sam u krastama.

24.09.2016.

Apetit za uništenjem

Jednom mi je kao djetetu očev rođak dok smo bili u posjeti na njegovoj vikendici dao malokalibarsku pušku da se igram. Dobro, možda je riječ dijete pretjerana, imao sam tada možda 16-tak godina. Uz pušku mi je dao i žive municije, kutiju jednu. Šta su njih dvojica kontali u tom trenutku i zašto su imali povjerenja u mene da neću napraviti nikakav belaj, nikad mi neće biti jasno. Srećom zaista nisam napravio nikakav belaj, bar ne ljudima. Različite vrste ptica nisu bile tako dobre sreće. Međutim, kada mi je dosadilo istrebljivanje ptičije populacije, počeo sam nišaniti u prozore obližnjih kuća i fantazirati kako bi bilo da tu i tamo nekome smjestim metak kroz prozor. Koliko sam znao te kuće su bile prazne, nisam imao ubilačke namjere prema ljudima. Ne još, nisu mi dali dovoljno vremena s puškom. Srećom, bilo je dovoljno straha u meni od posljedica takve budalaštine, te je nisam napravio, a igra s puškom je završena bez fatalnih posljedica. Oružje je alat koji čovjeku kao i svaki drugi alat daje određenu moć. Naravno, u slučaju oružja to je moć za uništavanje, a mi ljudi uživamo u uništavanju. Kada zimi napraviš snješka, glavno zadovoljstvo takvog poduhvata izostaje ako ga na išutaš k'o konj da ništa od njega ne ostane. Ako ga ja ne išutam, išutat će ga neko drugi, možda prvi slučajni prolaznik. Dok smo djeca, slobodno ispoljavamo apetit za uništenjem, ali ga okolina konstantno suzbija prije nego što steknemo snagu da napravimo ozbiljnu štetu. Tako se uništiteljski nagon sputa i okuje, barem u značajnoj mjeri i u većini naroda, ali ostaje u nama i često fantaziramo kako bismo s merakom skršili bilo kakvu imovinu ili nekome slupali facu. Za ovaj put bih samo podijelio s vama želju da bar jedan dan, tačnije noć, sedmično provedem šetajući gradom sa merdevinama i čekićem, te da uz orgazmično zadovoljstvo uništavam sve jebene alarme koji se aktiviraju na prdež miša i burgijaju mozak nesretnicima koji pokušavaju spavati u prilično velikom radijusu od izvora ove nesnosne buke. Što se tiče živih bića, nemam više skoro nikakvu želju za nasiljem izuzev kada se radi o pojedinim agresivnim životinjama ili nepodnošljivim kretenima i papcima. Mir s tobom.

23.09.2016.

Čvrsta labilnost

Krivo mi je što ja nisam najutjecajniji u svojoj glavi. Naizgled upravljam svim postupcima i razmišljanjima, ali često se pokaže da to nije ni blizu istini. Ljudska svijest, ili narativ u glavi kojem pripisujem svoju osobu nije čitava priča. To je samo mali dio mene. Problem je što je taj dio nerealan bekan koji je uobrazio da je mnogo važan, a često je u protivrječnosti sa mnogo dublje ukopanim i utjecajnijim sivim eminencijama, koje me tako iznenade preuzimajući apsolutnu kontrolu u različitim situacijama, a ja tada kao da imam vantjelesno iskustvo. Gledam šta se dešava i ne mogu da vjerujem. O čemu je to bolan trućam?! Evo konkretnih primjera pa će sve biti jasnije: Odlučim ja ujutro da ću danas umjereno jesti, lagani doručak, lagani ručak i neću večerati. Radi se o čvrstoj odluci, demostracija snage volje. Oko 21 sat zateknem se ispred otvorenog frižidera kako trpam u ralje sve što ne može uteći i zalivam to, kefirom, mlijekom, sokom. Zatim odrežem komad sudžuke i grickam kao mrkvu izvaljen ispred televizora. Kada nestane sudžuke otvorim konzervu tunjevine i eksiram je s nogu. Vratim se ja u svoje tijelo i odlučim da ovakav ispad više nikada neću napraviti, jer želudac rastegnut i napet pati, a grizodušje izjeda... dušu. Sljedeći primjer: Odlučim da ću raditi na razvoju računarske aplikacije koju sam započeo i onda dva sata tražim na Internetu najbolje slike plaža i planina za galeriju wallpapera koji se izmjenjuju na ekranu. Zatim sužavam izbor slika koje će i ostati u galeriji, zagledam ih, procjenjujem, brišem one koje ne zadovolje moje oštre kriterije. Posao se ne obavlja, vrijeme prolazi, a moja odluka je u zoni tuđeg problema. Dalje: Odlučim da se više neću plašiti jer treba biti hrabar i da ću slobodno govoriti u javnosti i suprotstavljati se dominantnim likovima ako se već ne slažem sa njihovim mišljenjima. Avaj, kada dođe do situacije u kojoj moja hrabrost treba zasijati, nigdje je. Samo strah vlada i povlačim se k'o sisa. Ne treba posebno ni spominjati vladavinu nad tjelesnim procesima i metabolizmom. Hoću li se znojiti, crveniti, kakav će mi biti puls, šta će mi iskočiti na koži, tu ja nemam nikakvu kontrolu. Tu drugi odlučuju koji se često ne slažu sa mnom šta je najbolji kurs. Mnogo je teško ovladati sobom. Ako postoji neki guru koji je zaista u ovome uspio, rado bih se upisao na tečaj kod njega ili nje.

22.09.2016.

Ma zajebi demokratiju...

...i slobodu. Zajebi ljudska prava. Kome to dati, kriminalcima, monstrumima, gladežima i papcima na jednoj strani, i sroljama, kukavicama, ovcama i slinama na drugoj. Ja na moju veliku žalost pripadam ovoj drugoj skupini. Da ne budem pogrešno shvaćen, nikako ne želim pripadati ni prvoj. Ja bih htio da sam u posebnoj kategoriji za koju sumnjam da uopšte postoji u materijalnom svijetu. Jadan je postotak pravih ljudi među nama, a evo sam suzbio realni cinizam koliko sam mogao da dozvolim da ih ima pet-šest. Šta me je to sad spopalo? Kriminal! Generalno i u svakom obliku, ali u ovom trenutku mislim na sitni kriminal kojim se bave jalijaši, narkomani i slični likovi - demoni nižeg nivoa. Govorim o čudovištima koja su spremna napasti staricu i baciti je pod noge da joj otmu ceker, a tek nakit. Govorim o kretenima koji će djetetu nanijeti tešku traumu da bi mu oteo mobitel. Predatora je u prirodi uvijek manje nego plijena, ali vladaju srcima i umovima. Tako je i među ljudima. Kriminalci vladaju. Oni su prelomili i prihvatili rizik odlaska u zatvor. Mnogi od njih na to gledaju kao na trening za život koji su odabrali. Neću reći da im je nametnut. Nametnuto je čovjeku svašta nešto u životu, ali je isključivo njihov izbor šta će s tim napraviti. Naravno, čovjeku su nametnuti i geni predatora i priznajem da se s tim teško izboriti. I ko će riješiti problem i zaštititi stado ovaca što bleje i pasu unaokolo, dok se vukovi šunjaju? Policija? Beskorisna. Potpuno, sveobuhvatno i očigledno 100% beskorisna. Bio sam žrtva kriminala više puta, kao i prijatelji i rodbina. Nikome od nas policija nije ama baš ništa pomogla u takvim situacijama. Nula, ništica, samo su nam traćili vrijeme uzimajući izjave, vršeći uviđaje i pišući zabilješke. Nekima je susret s policijom nakon pretrpljenog zločina nanosio još veće traume. Ja kao građanin, a uvjeren sam da govorim u ime velikog broja meni sličnih ovaca, ne osjećam ni nanosekundu zaštite koju bi policija trebala da mi pruža. Osjećam samo strah od policije, jer jedino ih se mi ovce bojimo - na drumu, na graničnim prelazima, pri ispitivanju ako me nedužnog za nešto sumnjiče itd. Možda policija ipak nešto znači i možda bi stvari bile mnogo gore bez policije, ali to je jedno klimavo možda, a i da je čvrsto ne znači mi mnogo. Dakle, uz uvažavanje i izvinjenje valjanim pojedincima, ako ih ima, poserem se na policiju kao službu. Jedina svrha kojoj zaista služe je štićenje političara i moćnika. Znači od policije nema ništa. Ko bi drugi mogao riješiti problem? Superheroji? Da, oni bi bili savršen izbor, samo da nije dva zajebana problema. Prvo, čim se jedan superheroj pojavi, pojavi se i neki super negativac koji mu oduzme svo vrijeme koje bi mogao pametno utrošiti na suzbijanje normalnog ljudskog kriminala. Drugi, još teži problem je taj što su superheroji tako rijetki da ni jedan jedini ne postoji. Koje još rješenje, onako realno, možemo osmisliti? Da negdje, u nekoj laboratoriji, u nekom podrumu, neki štreber izumi zraku koju će ispaliti u svim pravcima i smjerovima i koja će izbrisati svaki trag ovce u ljudima, svu kukavnost i paralizu, tako da više neće trpiti nikakva sranja ni od koga, po bilo koju cijenu. I ne samo to već će bez oklijevanja priskakati u pomoć bližnjem, ponovo bez obzira na rizik i cijenu takvog postupka. Ako je bilo dosta preseravanja, da vidimo koje je stvarno rješenje: Zajebi slobodu i demokratiju i ljudska prava. Neka najmoćniji od nas uspostavi diktaturu. Ovce će se bez problema pokoriti, a lavovi, vukovi i ostali predatori će malo više otpora pružiti, ali će biti polomljeni jer najjači će doći na vrh i uspostaviti red. Tada će svaki drot na ulici biti Murga i svi ćemo strahovati od njega, ali ćemo također znati da nam može pružiti stvarnu zaštitu ako nam zatreba i kad ponovo počne pedagoško trehanje od stanični zid, odbijanje bubrega i pretvaranje kriminalaca u invalide, bit će više reda. Radije ću su bojati samo policije, nego policije i svake protuve koja mi može stati na put. Dok se ne popravimo uz pomoć štreberove zrake, ne zaslužujemo mi nikakvu slobodu, nikakva ljudska prava, nikakvu demokratiju. Nismo ih vrijedni. Jedna od najodvratnijih političarskih floskula je kad počnu trubiti o tome kako narodu treba dati život koji zaslužuju, kao da je narod smaragd dragocijeni. Kakvo odvratno ulizivanje i kakva blesava situacija - oni se ulizuju nama grupno, da bi se kasnije mi ulizivali njima i grupno i pojedinačno. Teško mi je trpiti sve ovo i potražit ću pomoć u alkoholu. Nazdravljam nam stoci smrdljivoj. Kako bih volio da sam ja bar malo bolji od vas, ali avaj, isto govno.

14.09.2016.

Još malo o demokratiji

U gigantskom SF djelu Franka Herberta - Dina, pješčana planeta, prikazana je daleka budućnost ljudskog roda raštrkanog po vaseljeni. Pored mnogih zanimljivih detalja u ovoj knjizi, autor opisuje ljudsko društvo koje se vratilo feudalnom uređenju, tj. monarhijama. Na svakoj planeti vlada neka plemićka kuća. Međutim, za razliku od stvarnog feudalizma, gdje su po liniji nasljedstva na tronove često sjedali teški debili, govnari i mutanti, ovdje se pažljivo njeguju genetske linije vladarskih loza, a prijestolonasljednici se ozbiljno i znalački podučavaju i pripremaju za budući zadatak kraljevanja nad čitavom planetom, a često i šire. Ovaj vam je Herbert bio teški filozof i premda djelo sa SF i fantastičnom tematikom, Dina može ponuditi neke ozbiljne hapice za intelekt. Da li je zaista ta proslavljena i obožavana demokratija zaista nešto čemu treba težiti? Da li se zaista u prisustvu demokratije išta korisno i ozbiljno može napraviti? Ako nam je zapadno razvijeno društvo neki model uspjeha demokratije, mislim da smo u gadnoj zabludi. Prije svega, uspjeh zapadnog društva je veoma kratak i prerano je izvoditi neke konačne zaključke. Pogledajmo koliko dugo je njima "fino", negdje od sredine 20. stoljeća nakon dva svjetska rata i neka bude jasno, oba svjetska rata su najvećim dijelom čeda zapadnog društva. Recimo da im je i danas dobro, ali čini se da stvari već neko vrijeme idu nizbrdo. Drugo, priznat ću da je zapadno društvo najbliže demokratiji na ovoj planeti, ali nikako neću priznati da su stigli u demokratiju. I onda ponovo pitanje, da li zaista želimo stići tamo? Svakome ko nije moron, a ko posjeduje značajno životno iskustvo, sa stažom u razmišljanju, jasno je kakva smo bića mi ljudi. Ukratko, nismo neka pljačka. Neće se niko s nama usrećiti, a najgori smo kada smo u grupi, u čoporu. Zajedno smo skupa. I zar tom čoporu dati vlast? Zar nije najbolje društveno uređenje da najbolji među nama vladaju i donose odluke, a ovi ostali da prihvate ulogu potčinjenog podanika. Kad bi samo ovi najbolji mogli biti istinska elita, kao što su oni Herbertovi. Neka ih nauka i tehnologija učine takvim. Tek tada bi se mogao postići neki cilj. No, tada se postavlja pitanje, koji je to konačni, najviši cilj ili ciljevi koje bismo mi poželjeli za sebe kao vrsta? Da li je to dugoročni opstanak ljudske rase i raštrkavanje po svemiru? Da li je to da nas bude što veći broj? Sumnjam da bi pilići, krave, svinje, ovce i ostala stoka, kada bi oformili komisiju za ocjenu uspjeha vlastite vrste, donijeli zaključak da ga treba visoko ocijeniti. Njih naime ima mnogo više nego što bi mogli i sanjati bez našeg utjecaja i svrhe zbog koje su se toliko namnožili, a svrha je da ih mi deremo, žderemo i držimo u kavezima. Dumajući sve dublje o ovim pitanjima, još uvijek ne uspijevam doći do bilo čega osim ćorsokaka, besmisla i no need for potrebe. Samo mi sadašnji momenat ima smisla. Ovdje i sada bez pogleda ka horizontu. Samo je bitno imati i voliti djecu da ne bismo sve razjebali živeći za sadašnjost.

11.09.2016.

Teletović - Musa

Gledam ovu scenu što se odigrala između Teletovića i Muse na utakmici sa Rusima kada su se sporječkali i pokoškali, a onda čitam komentare koje rulja postavlja po tom pitanju, naizmjenično pljujući po jednom ili po drugom. Malo ima razumnih umjerenih komentara. Kakav samo bijes leži u narodu i kako su spremni ujedati. Kad ovi sportisti naprave nešto dobro džigerice bi im dali, a kada zaseru konjima bi ih čerečili. Ne valja ni jedan od pristupa. Lijepo je navijati za timove i sportiste svoje zemlje, ali bez pretjerivanja. Poseban problem je što rulja reaguje na osnovu oskudnih informacija. Šta mi znamo šta se sve dešava u životu ovih ljudi i šta sve razni glasići sa svih strana i na svakom mjestu šapću na uvce ovoj dvojici. Ložioničari, dušebrižnici, navijači, treneri, menadžeri, suigrači, rodbina, prijatelji, svi žele svoj dio pažnje, svi imaju mudrost da podijele i svi imaju neke svoje interese kod sportista, zamišljene ili stvarne. A sportisti ipak samo ljudi, često moćni primjerci, ali i dalje samo ljudi. I šta mi znamo kakav je odnos između Teletovića i Muse. Da li je Teletović šupak koji sada neće da se trudi, koji ne zna biti kapiten i voditi primjerom, ili je Musa uskurčeni balavac koji ne zna poštovati kapitena i starijeg igrača koji je ipak više postigao u ovom sportu, bez obzira što je Musa bio prvak Evrope i što ga svi pozdravljaju kao košarkaškog mesiju, kao da će eto biti novi Kobe Bryant. Neka Musa ima ove kočopernosti i kurčenja jer to je dobar sastojak za uspjeh. Možda ovaj incident i nije tako ozbiljan, a možda je pak poguban za ovu generaciju BH reprezentativaca, vrijeme će pokazati, no trebalo bi ukinuti pozive na linč jednog ili drugog. Pa onda čitam komentare likova koji znaju ili misle da znaju neke detalje, pozitivne ili negativne, iz života jednog ili drugog, pa ih onda sukladno napadaju ili brane. Ponovo, oskudne informacije. Prema tome, umjereno ljudi! Šta se odmah u fosforne baklje pretvarate. Koliko puta sam se posvađao sa prijateljem na basketu, hoće da me bije, da me zadavi, a pola sata kasnije smo opet raja i sve je zaboravljeno. Nemojmo ovo odmah dizati na kvadrat. Treba osuditi incident, jer je bruka da se tako ponašaju. Nisu na basketu. Neka se na treningu provociraju i marišu, ali zvanična utakmica zahtijeva drugačiji pristup. Treba malo nadležni i odgovorni da ispitaju i poboljšaju disciplinu na utakmici uz moguće sankcije prema izgrednicima, i to je sve. Nećemo nikome muda amputirati.

09.09.2016.

Intervju za posao

To ti je stroga šuplja priča, naročito sa ovim novim standardima intervjua. Sada postoje standardna pitanja koja se postavljaju kandidatu i premda možda ne postoji samo jedan tačan željeni odgovor, svakako postoje neželjeni odgovori koji će kandidata sahraniti brže od prirodne katastrofe. Naprimjer, na standardno pitanje "Zašto želite raditi ovdje?" nipošto ne smiješ navesti istinski razlog - jer ti treba posao, jer ti treba novac, jer moraš da jedeš, a to košta. Moraš lupati gluposti poput "Ovo je veliki izazov za mene.", kao da ljudi vole izazove. Ili, fura te taj posao. Naravno, ne smiješ koristiti riječ 'fura' jer to sumnjivo liči na nešto što bi prljavi hipik rekao. Stimuliše te taj posao, to je bolji izraz. Ili, "Ono što ova firma radi je veoma važno i želim dati svoj doprinos". "Volim ovaj posao." Ko još radi ono što voli, tj. ko to još voli svoj posao. Upoznao sam nekoliko ljudi u svom životu koji su to tvrdili, ali povjerovao sam možda jednoj ili dvjema osobama. Prihvatam da postoje i takvi sretnici, ali oni su takve statističke anomalije da ih možemo slobodno zanemariti. I kako je uopšte došlo do toga da je nepopularno da je finansijska nagrada glavna motivacija za potragu za poslom. Pa to je osnova kapitalizma. Glavni i najvažniji motiv bilo kakvog poduhvata je profit. Da je bilo koja druga furka bitnija, socijalizam vjerovatno ne bi tako bijedno propao. Tja!

09.09.2016.

Bolje prvi na selu nego drugi u gradu

Kakva smrdljiva izreka. U redu mi je ako neko nema ambicije pa ga baš briga koje je mjesto u gradu ili na selu. Ali ovaj papak ima ambiciju. On bi da bude prvi, ali nema ni talenta ni truda da to ostvari tamo gdje postoji bilo kakva značajna konkurencija. Napomena za bukvaliste, grad i selo su matafore za okruženje sa jakom i slabom konkurencijom, da ne bude zabune. Ja bih radije boravio u gradu, pa ako mi je stalo da budem prvo mjesto, trebam se dobro potruditi za to. Ako međutim ne posjedujem dovoljan talenat, koliko god se trudio, da zauzmem prvo mjesto, pa neka sam drugi, ili pedeseti. Barem ću biti u društvu odličnih ljudi i napajati se sa njihovog vrela. Slijedom ove misli, volim dijeliti znanje. Ne osjećam se ugroženim ako sa kolegom, koji bi mi mogao biti konkurencija, podijelim znanje ili vještinu. Dobro, ako je u pitanju dokazani šupak, onda nula bodova. U svakom drugom slučaju, rado pomažem. Pa to je put za napredak ljudske rase. Kad bi svako ljubomorno čuvao svoje znanje još bismo se u savani pitali kako ono onaj hadžo upali vatru neki dan, jel' neko skont'o fol? Svako bi trebao dijeliti znanje, pa ako su svi stekli isto znanje, a želiš biti šampion, skontaj nešto novo. Izdigni se ponovo. Eto, ako smo se ovo dogovorili, ko daje instrukcije iz teorije struna besplatno?

09.09.2016.

Što te ne ubije, čini te jačim

Ima li veće gluposti od ovog naslova. Da pokušamo najbukvalniji mogući pristup: ako me ustrijeliš kroz stomak, podereš mi pola crijeva i bubreg, a je preživim poslije serije operacija, ja sam poslije toga jači?! Ili, provedem u gulagu 20 godina, bijedna ishrana, teški prisilni rad i nasilje, ponižavanje i ekstremeno gaženje ljudskog dostojanstva, hladno, vlažno. Poslije toga sam ja jači?! Ove karikirane primjere sada možete spustiti na svakodnevne situacije u kojima se čovjek može naći. Obični život te gazi i nagriza i nikako te ne ostavlja jačim. Sve si slabiji. Pa ja sam nekada bio planina, visok 2 metra, širokih ramena i pleća, duge kovrdžave kose, sa sjajem u očima. Sada me ne možeš ni izdvojiti iz mase. Neprimijetan, prosječan. Sve je to od čekanja u redovima na šalterima, od radnog vremena, od izbora, od komunalija, od nepersiranja. Snaga i hrabrost su okopnili. Sve više sebi izgledam kao cuko, lutalica, samotnjak. Nemam čopor i svega se bojim. Ponekad te neka teška iskustva zapravo ni ne izmijene, već ti samo otvore oči i spoznaš neke slabosti kojih nisi bio svjestan. Nestane iluzija koju zovem hrabrost iz neznanja. Naprimjer, ne bojiš se pasa. Kontaš "Ma ja znam s psima, neće mene napasti, ja sam šaptač psima." I hodaš gradom, fakat ih se ne bojiš, pojedinačno ili u čoporu. I onda te jednom napadnu. Pa te opet napadnu. Odjednom se nervoza useli u kosti i nalaziš sebe kako hodaš samo glavnim ulicama gdje se osjećaš sigurnije. Mentalno, ništa te na jača. Samo je pitanje koliko si jak na startu i čemu ćeš odoliti. Fizički, tegovi će te svakako ojačati.

06.09.2016.

Od referenduma do referenduma

1992. godine održan je referendum o odcjepljenju Bosne i Hercegovine od onoga što je preostalo od Jugoslavije. U stvari se radilo o odcjepljenju od Srbije. S izuzetkom Slovenije, niko nije dobro prošao u ovim odcjepljenjima, uključujući samu Srbiju. Međutim, nekima se to dugoročno isplatilo, čitaj Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je van svih kategorija. U ovisnosti od ugla gledanja, Bosni i Hercegovini je bolje i lošije. Ovo bolje se odnosi na hipotetičku situaciju u kojoj je BiH ostala u „Jugoslaviji“, a lošije se odnosi na aktuelnu stvarnost i kompletnu šaradu kojoj svjedočimo već godinama. Rat se nikada nije ni završio, sve ovo je samo jedno dugotrajno primirje. Ratovi se završavaju pobjedom jedne strane ili razlazom – kad nijedna strana ne može da pobjedi, tada jedni drugima kažu „Jebite se tamo!“ i raziđu se kako znaju. Mi smo međutim ostali živjeti u jednoj kući kao razvedeni supružnici, s tim da su Bošnjaci u toj polomljenoj porodici zlostavljena žena koja nije znala držati jezik za zubima, Srbi su nasilni muž, a Hrvati su usvojeno dijete tinejdžer. I sada niko nikoga ne može očima gledat'. Dakle, rat se nije završio, a evo već se priča o novom. Ne znam je li to svima očigledno, ali retorika je pljunuta onoj sa početka devedesetih. Naravno da su se okolnosti izmijenile i da je teže pokrenuti oružani sukob, ali ratovi su uvijek nalazili način, a već ima mnogo pukotina u garancijama mira na ovom prostoru. Zapad se sve više bavi samim sobom, mržnja i netrpeljivost ključaju, a navodno je i ekonomska situacija loša. Ne znam, meni je dobro, ali možda ja nisam adekvatan pokazatelj blagostanja većine građanstva. Ma nisam sigurno. No, novi referendum se bliži. Ko misli bježati, neka odmah počne razmišljati i planirati gdje će. Ja ću ostati. Trudit ću se da se ne bijem ni sa kim. Ako me mobiliše, beli ću u stroj, a ako dođe da me zatvara i čisti, etnički ili kako već, bar ću pokušati da ne idem kao ovca na klanje, već kao bufalo, ritajući se i urlajući. Voah!

06.09.2016.

Kad tijelo otkazuje

Bolno je živjeti u strahu, ali još bolnije je živjeti u bolu. Popis boljki se uvećava. Bole me leđa, boli me glava, boli me kuk. Ne znam zašto me glava boli. Leđa koga ne bole. Kuk me možda boli od artritisa. Volio bih da me to sve prođe. Ne želim ići doktoru, a svakako ne želim osjećati bol. No, ako to sve to ne prođe za mog života i ako se pokaže da iza ovih simptoma leže neke gadne i terminalne boleštine, ne mislim se liječiti, izuzev palijativno. Pola vijeka je dovoljno za momka poput mene. Svašta sam vidio u životu. Vidio sam zemlju sa 10 kilometara visine, vidio sam lijepe gradove, predjele i planine, nagledao sam se mora. Vidio sam superheroje u akciji i posjećivao sam lunaparkove. Uživao sam u sportu, igrama i društvu. Osjetio sam divotu nježnosti žene i blaženost porodičnog života. U hrani i orgazmima sam posebno uživao, ali njih mi je na vrh glave. Pročitao sam par pravo dobrih i zanimljivih knjiga. Nadam se da sam nekome bio i koristan. Ako je vrijeme da se krene, ja sam spreman.

15.08.2016.

Kako sam prestao brinuti i zavolio bombu

Lijepo nuklearno oružje. Da ga nema vjerovatno bismo sada strahovali od svjetskog rata broj 5, ili 6. Ovako, velike sile mogu ratovati samo preko posrednika. Znam da im je tijesno, sad se svi u Siriju nakrcali, ne mogu se razmahati, gdje god se okreneš u štok spucaš glavom. Vjerujem da džigericu sebi pojedoše što ne mogu udariti direktno jedni na druge. Ne može, ne dozvoljava im bomba. Nažalost, morala je jednom, zapravo dvaput eksplodirati da nam pokaže šta može... zapravo eksplodirala je više puta, ali dvaput nad ljudstvom, i da se useremo tako da nam više nikada ne padne na um da je koristimo. Velike sile neće napadati jedne druge ni konvencionalnim oružjem, jer čim jedna počne gubiti okrenut će se bombi. Jedini problem je mogućnost da se neka dalabu dokopa bombe, bilo da je to Trump, ili nečiji borac za slobodu, ili neki nihilista. Al' valjda neće.

15.07.2016.

Tamna materija i energija

Kada sam već počeo lupetati o fizici, da se pozabavim nekim od najvećih misterija moderne fizike. Tamna materija i energija su dva pojma koja su izmislili fizičari kako bi nazvali dva pojma o kojima nemaju pojma. O čemu se radi? Prvo ću se pozabaviti pitanjem tamne materije. Naime, astronomi i astrofizičari su posmatrajući Univerzum primijetili da u galaksiji i Univerzumu ima mnogo više gravitacije nego što se može objasniti količinom materije koja se može vidjeti. Tada su izmislili koncept tamne materije kako bi izjavili da nemaju pojma odakle dolazi višak gravitacije i to je trenutačni zvanični stav naučne zajednice. Sigurno je da masa fizičara imaju svoje teorije i razmišljanja o ovome, ali to ništa za njih ne znači bez dokaza. Također su primijetili da ove tamne materije najviše ima u blizini vidljive materije, kao da služi kao skela za vidljivu materiju. Drugo pitanje je tamna energija. Astronomi su primijetili da se udaljene galaksije sve brže udaljavaju od nas umjesto da usporavaju pod utjecajem ove silne gravitacije. Zapravo, primijetili su da što je galaksija udaljenija od nas to se brže udaljava. Prema zakonima fizike, svako ubrzavanje zahtijeva energiju, pa su fizičari skovali izraz tamna energija kako bi rekli da ne znaju zašto galaksije ubrzavaju umjesto da usporavaju. Slušajući i čitajući teorije mogu ponuditi sljedeća objašnjenja za ove fenomene. Tamna materija: prazan prostor posjeduje energiju. Energija se može spontano pretvarati u materiju i nazad i može vršiti gravitacioni utjecaj na okolinu. Dakle prazan prostor vrši gravitacioni utjecaj. Međutim, energija nije ravnomjerno raspoređena kroz prazan prostor i oblasti sa više energije su oblasti sa koncentracijom materije i tamne materije, a mnogo više od materije ima energije u praznom prostoru sa česticama koju uskaču i iskaču iz postojanja i naravno vrše gravitacioni utjecaj. Tamna energija je ništa drugo već stvaranje novog prostora. Ne znam da li se novi prostor svuda ravnomjerno stvara i da li je stvaranje novog prostora ograničeno i sporije u blizini materije, no što je neka galaksija udaljenija od nas to se više novog prostora stvara između nas i zbog toga se udaljenije galaksije brže udaljavaju nego manje udaljene galaksije. Kada protekne dovoljno vremena, stvaranje novog prostora će možda rasturiti atome i jezgra atoma i sve će se rasplinuti, čak i crne rupe. Voah!

15.07.2016.

Kvantna mehanika

Najjednostavniji atom jeste atom hidrogena. Jedan proton oko kojeg kruži elektron, nema neutrona - nije potreban. Ovakav atom zamišljamo kao malu lopticu oko koje kruži mnogo manja loptica na određenoj udaljenosti. Međutim, ova slika je potpuno pogrešna i varljiva. Nema tu nikakvih loptica. Proton i elektron su toliko maleni da zapravno ne predstavljaju ništa drugo već čvoriće energije. Materija nije ništa drugo do koncentrisana nakupina čvorića energije, ali kada ih ima mnogo važe naizgled drugačija pravila nego kada ih posmatramo pojedinačno. A šta je to čvorić energije. To je samo vjerovatnoća da tu ima nešto - informacija. Kada se to nešto pojavi, znači da je došlo do interakcije, do promjene. Funkcija vjerovatnoće je spljoštena, elementarna čestice se realizovala i nastao je novi univerzum. Elektron, naprimjer, može se realizirati na bezbroj pozicija unutar svog oblaka vjerovatnoće, ali ne samo to, on se mora realizirati na svaki od tih načina stvarajući bezbroj univerzuma prilikom svake realizacije. Beskonačnost je nezgodna brojka jer to nije jedan broj. Beskonačnost ima beskonačno mnogo veličina. Još uvijek nismo sposobni uspješno i smisleno baratati i računati beskonačnostima, nažalost. Zamislite da imamo dvije beskonačnosti. Šta se dešava kad ih saberemo, ili da stepenujemo beskonačnost na beskonačnost? Na kraju, šta je to beskonačnost beskonačnosti? Georg Cantor je poludio od ove priče. Sve što je moguće da se desi, to se i dešava, u beskonačnosti paralelnih univerzuma, ili bolje rečeno paralelnih stvarnosti. Ove stvarnosti nemaju dodir, ne možemo vidjeti druge stvarnosti izuzev svoje. Međutim, možemo nekada izabrati stvarnost koja možda nije tako prosječna. Zadatak: kada sljedeći put prođete kroz vrata, izaberite put koji niste planirali. Naprimjer, ja sam juče bio u glavnoj pošti, predavao sam neke pošiljke. Kada sam izašao iz pošte, plan je bio da idem kući na Bistrik, no zastao sam i otišao sam na plato Skenderije umjesto toga. Tamo sam stajao pola sata posmatrajući događaje i tek tada otišao kući. Ovaj neobičan postupak me je udaljio od stvarnosti koja je bila za mene planirana, jer je vjerovatnoća da ću ja ovo učiniti bila izuzetno malena. Sada sam se našao u potpuno suludoj stvarnosti. Ušao sam u stvarnost niskih vjerovatnoća. Krivo joj je što nisi ti doš'o da ti ga malo promehengla.

06.07.2016.

Iiii Brexit!!!

Učinili su vremena zanimljivijim. Ono što nikako nisam očekivao je stepen gluposti i stepen pokajanja koji je izbio na površinu. Na površinu je kao bova oslobođena sa dna mora izbila zbunjena moćna nacija koja nema pojma šta radi. Kako je došlo do toga? Lijepo, dogodila se demokratija. Debil od premijera je odluku o tako bitnom pitanju bacio debilu narodu da je donese u kritičnom trenutku, zanamarujući kako parlamentarna demokratija treba da funkcionira, a to je da narod glasa za pametnije od sebe i nada se da će oni kako treba upravljati zemljom. Umirem od smijeha slušajući po Internetu razloge zašto je ovaj ili ona glasala za izlazak Britanije iz EU. Zatim me neki razlozi i razmatranja manje zabave, ali više zabrinu, jer dolaze od pametnijih ljudi. Međutim, sve to je samo dio trenda koji je na djelu u zapadnom društvu. Oni jednostavno ne mogu ostati nedirnuti svim sranjima koja se dešavaju kod kuće i po svijetu i govno im mora zasmrditi. Problem je samo što nikako ne mogu da skontaju ko se posr'o. Nikako im ne pada na pamet da svi seru, ali da je možda njihovo govno ipak najveće, jer najveće govno posere onaj koji najviše pojede. Možda bih trebao ohanuti sa ovim izmet metaforama, ali ne mogu pronaći bolju. Samo još jedna: ukupno govno koje Britanija sere nije se mnogo promijenilo po veličini, no su se promijenili pojedinačni doprinosi ukupnom govnetu. Sada najveći udio ima manji postotak najbogatijih. Trućam u kasni sat i više nisam siguran da sam sebe išta razumijem. Idem u krpe.

02.07.2016.

P'jan na Ramazan

Hajde ba, šta ima veze. Da li je uopšte sloboda uma dobra, poželjna stvar? Imam mišiće. Kada ih nategnem, to mnogo lijepo izgleda. Ovo samo da dokažem da sam p'jan i da sam opterećen fizičkim izgledom. Nevjerovatno je koliko sam zaljubljen u sebe, a nisam peder. Pitam se samo da li bih imao sex sa sobom da se pojavi moj kompletan dvojnik sad tu ispred? Vjerovatno bih, ali samo pod uslovom da se pretvorim u pravo dobru trebu za taj čin. Čovjek je budalasta naprava. To ti je evolucija - neka ide to što se može održati, a nećemo se uzrujavati zbog prikačenih blesavosti.

30.06.2016.

Blade Runner

Ko nije gledao film može slobodno ne čitati ovo, jer joj ništa neće imati smisla, a drugo nema vremena jer mora pod hitno ići gledati film. Neletio sam negdje, a kada kažem negdje mislim negdje na Internetu, na teoriju da je Deckard replikant. Premda se u filmu izričito ne postavlja ovo pitanje, u knjizi se Deckard testira i zaključak je da nije replikant. Međutim, radnja filma se udaljava od knjige i scenarij nije baš prepisan, tako da bi i ova izmjena bila moguća. Čitam da je čak režiser Ridely Scott potvrdio da je Deckard replikant. Ako je to zaista rekao i koji god bio njegov razlog, pravo mi je pao u očima, zato što nema šanse da je Deckard replikant i to iz dva osnovna razloga. Prvo, Deckard je Blade Runner, policajac koji lovi replikante. Da su napravili replikanta da lovi replikante, bilo bi debilno da ga naprave fizički inferiornog replikantima, a Deckard je upravo to. Drugo, čitava radnja i lik Deckarda kojeg su maestralno izgradili scenaristi i Harrison Ford raspadaju se ako je i Deckard replikant. U filmu mora postojati značajan ljudski lik koji će poslužiti kao usporedba replikantima i koji će proživljavati i pripovijedati radnju. Inače, meni se sviđa verzija sa Deckardovim pripovjedačkim glasom. Na kraju bih samo još naglasio da je za mene Roy glavni lik ovog filma. Premda Deckard ima mnogo više vremena na ekranu, Roy je tako moćan lik da mi je on prva asocijacija kad pomislim na film. Time to die.

29.06.2016.

Radni nelan

Jes' me nešto uhvatila bezvoljnost. Sjeo sam da to malo opišem, ali ne da mi se. Naime, nije mi stalo do... uf, stalo do eeuuhh...

12.06.2016.

Došla voda

Jasno mi je, bar mislim da mi je jasno, da su u Sarajevu neophodne restrikcije u snabdijevanju vodom jer su instalacije izbušene na sve strane i da su gubici veliki. Međutim, ono što mi nikako nije jasno je kako se određuje kada će nestati vode, a kada neće? U mojoj zgradi kao i drugdje, prekid je obično po noći, svake noći. Međutim, dešava se da restrikcije ne bude nekoliko noći za redom. Nisam vodio precizno istraživanja u smislu da svaki dan evidentiram u Excelu u koliko sati nestaje i dolazi voda i kakvi su klimatski uslovi, ali čini mi se restrikcije prestaju kada dugo ne pada kiša. Koliko god pokušavao da skontam fol i savijem mozak oko ovog pitanja, ne ide. Na prvi pogled, logika nalaže da se restrikcije uvode kada nema kiše i kada su rezervoari manje puni. Da li je veći pritisak u cijevima kada su rezervoari puni, pa su veći gubici? Ni to mi nema smisla jer kontam da pritisak u cijevima ne zavisi od nivoa rezervoara već od snage kojom rade pumpe. Jednom sam zvao dispečera i pokušao doći do informacije kako se donosi odluka o restrikciji ne bi li mi to postalo malo predvidljivije, pa da znam da li da uključim mašinu za veš iza 11 sati uveče zbog niže tarife za struju, ali dispečer mi je dao tako slab i nejasan odgovor da se više ni sjećam šta mi čovjek reče. Djelovalo je kao kad dužnik utjerivaču dugova objašnjava zašto mu još ne može platiti dug. Tuc muc, bidu bip, bidu bap... U međuvremenu se problem pogoršava. Voda sve ranije nestaje, a sve kasnije dolazi. Prije je dolazila do 5 sati ujutro. Evo ja sam u 6 sjeo da ovo pišem umjesto da se umivam. Dok sam ja ovo ispisao voda je došla oko 6:15. Imam rođaka koji mora veoma rano krenuti na posao, obično prije nego što voda dođe. Kaže, njemu je kao u ratu - umivanje i tuširanje iz bokala. Premijer Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković je najavio da kraj redukcija možemo očekivati sljedeće godine. Nadajmo se. U međuvremenu, Švicarska razmatra da li da uvede bezuvjetnu mjesečnu isplatu od oko 2700 švicarskih franaka svim građanima. Glasanje bi se trebalo održati sada u junu. Bilo da to prođe ili ne, fenomenalno je da je uopšte na dnevnom redu. Eeee, a kada su nama uvodili kantone, uvijek je prva asocijacija bila Švicarska

08.06.2016.

Ne valja jesti na prazan stomak

Čitam na MSN websajtu neki članak o hrani koju nipošto ne bismo smjeli jesti. Radi se o listi hrane koja ima štetne sastojke, bilo da su to pesticidi, kencerogeni, prekomjerni šećeri i masnoće i tako dalje, otrovi, rđa čista. Uz svaku stavku ide slika i tekst sa opisom problema koje određena hrana uključuje. Nije me dugo tako iznenadno glad napala i osvojila. Pod hitno sam morao izaći sa posla da nešto pojedem. Ne može se ljudi moji ishraniti 7 milijardi ljudi, bez genetskog inženjeringa i pesticida. Dobro, efektivno se ishranjuje možda samo pola od ove cifre, no svejedno, čim nas ima više od milijardu, to su sulude količine hrane koje su potrebne. Takve količine se ne mogu organski i prirodno uzgojiti. Pokušaj jagode uzgajati bez pesticida koji će tjerati štetočine i pravo ćeš se najesti. Dobit ćeš 6 jagoda, a ostale će oboliti ili će ih pojesti ptice i insekti. Meso!!! Ako misliš da možeš svaki dan jesti meso krava koje sretno šeću živopisnim livadama i spokojno preživaju, nije ti dobro u predjelu MOZGA!!! Jedini način da žderemo ovoliko mesa jeste da se proizvode ogromne količine genetski modificiranih žitarica koje će se koristiti kao stočna hrana, da se skrene oveća rijeka i sve to fino usmjeri ka stočnoj farmi gdje krave rastu čekajući klanje i gdje nema ni travke trave. Slična razmatranja važe za svaku vrstu hrane koju ljudi konzumiraju. To što se kroz industrijsku proizvodnju prehrambeni proizvodi u velikoj mjeri zagađuju, te se posljedično ljudi truju, jednostavno je nešto što moramo prihvatiti i kao vrsta mutirati da nas otrov prestane trovati. Šala u sridu, moramo se mijenjati i ubrzati svoju evoluciju. Kako ni to ne može prirodno i organski morat ćemo ponovo primijeniti tehnologiju i genetički inženjering.

08.06.2016.

Ma pratim ovu predizbornu šaradu u Americi...

Mnogi uspoređuju Donalda Trumpa sa Hitlerom, ali on meni više liči na Musolinija. Međutim, činjenica jeste da čitava situacija nalikuje na rađanje fašizma i nacizma. Imaš političkog kandidata za najvišu funkciju koji u početku svima izgleda kao dobra provala. Ismijavaju ga, rugaju mu se i nikako ga ne shvataju ozbiljno, izuzev kao alat moćnika koji koriste za svoje ciljeve. I onda se stvari otmu kontroli. Kakvu god gadnu izjavu dao, kakav god gaf napravio, kakvu god laž smastio, njegova popularnost raste umjesto da opada. I eto ti ga, sada je republikanski kandidat, na jedan korak do ovalnog ureda. Kao sa Musolinijem i Hitlerom, tako i sa Trumpom, nije problem on i njegovi stavovi, već je problem rulja i njeni stavovi koji se poklapaju sa njegovim. Rulju više ne zanimaju takve sitničarije kao da li je Trump tu i tamo nešto slagao, ili da li je nešto ružno rekao. Svako svaki dan nešto ružno kaže, samo u privatnosti. Trump to govori otvoreno i javno i to je sve. Zapravo, takva retorika mu ide u prilog jer je rulji na vrh glave politički ispravne retorike i Trump i igra na tu kartu, a rulja ga vidi kao iskrenog. Ne smeta im što Trump nije predivno i zrelo ljudsko biće sa snažnim intelektom. Zanima ih njegova karizma. Zanima ih njegovo obećanje da će se svi obogatiti. Zanima ih da će progoniti njihove neprijatelje, zamišljene ili stvarne, a pitanje realnosti i vjerodostojnosti njegovih tvrdnji i obećanja suspendiraju u potpunosti. Uopšte ne razmišljaju o njegovim izjavama dalje od emocije koju bude u njima. Takvo sljepilo i potpuno odbacivanje racionalnog razmišljanja je potpuno kompatibilno sa Njemačkom i Italijom u vrijeme dizanja nacizma i fašizma. Ne znam da li postoji kritična masa u Americi koja će Trumpa zaista proizvesti u predsjednika, ali i ovo je previše, a kako se američko društvo kreće i razvija, ne vidim da će se ovaj trend zaustaviti ili preokrenuti. Nažalost, kada nezadovoljstvo naroda toliko nabubri, posebno u moćnoj, velikoj državi, obično se to ne završi benevolentnom i mirnom revolucijom u kojoj inteligencija i poštenje preuzimaju kontrolu za dobro čitavog svijeta. Vampiri žedni krvi obično uzimaju stvari u svoje ruke. Obama je možda bio posljednji naivni i očajnički pokušaj Amerike da nešto promijeni nabolje. Očekivanja su bila nerealno visoka, što je proizvelo stravično razočarenje. Sa Obamom se ništa nije značajno ni promijenilo, a kamoli poboljšalo. Kako li se sada blesavo osjeća komisija za Nobelovu nagradu koja mu je podarila jednu za mir. Da li Amerika ima još snage i naive za još jedan pokušaj, da vide hoće li žena nešto postići? Ponovo, zanemarit će se i sve njene, kako to nazvati, loše strane i birat će je na osnovu toga što je žena, ne bi li to nešto značilo, ili samo da Trump propadne. Ako Trump uzme izbore, sljedeće pitanje je kako će igrati? Ide li na firera ili će i on biti marioneta stvarnih vladara Amerike. Da se ne zaboravi, ponovimo ko su stvarni vladari Amerike i svijeta: velike korporacije, Wall Street, vojno-industrijski sektor. I još jedna stvar koja se ne smije zaboraviti. Mehanizam vladanja je veoma složen i zamršen. Ostvaruje se kroz različite utjecaje, inicijative i zagovaranja, u čijoj osnovi se nalazi finansijska moć. Izabrane predsjednike, i ne samo njih, već odavno prije preuzimanja funkcije imaju u džepu na suptilne načine. Dakle, ne radi se o 12 satanskih iluminata u kukuljicama koji sjede na tronovima u Bilderberg pozi dok im se Obama klanja i noge cjeliva. Stvari su mnogo haotičnije i manje precizne, a mogućnost greške i nepredviđenih ishoda mnogo veća. Još sigurnije je da se ne radi o vanzemaljskoj reptilskoj rasi koja vlada svijetom od početka istorije i smišljeno vuče konce svjetskih dešavanja kako bi se ljudi držali u vječnom ropstvu, premda bi to bilo pravo zanimljivo. Ne trebaju nama vanzemaljci za to. Imamo mi dovoljno sposobnih šupaka. Šta je nama običnim ljudima činiti? Smijati se dok ne dođe vrijeme za plač.


Stariji postovi

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 05/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
9557

Powered by Blogger.ba