To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

05.11.2016.

Politička osa

Ne insekt, već horizontalna duž koja označava skalu političko-ekonomskih stavova. Stranke i politički opredijeljeni pojedinci se deklarativno pozicioniraju na ovoj osi. Imamo naravno desnicu, ljevicu i sredinu. Ova osa i podioci na njoj nisu fiksni. Ona se razvlači, izvija i skuplja, a podioci šetaju lijevo desno u skladu sa stanjem društva. Tako naprimjer, stavovi koji danas predstavljaju sredinu, sutra mogu biti tumačeni kao ljevičarski, jer je društvo doživjelo snažan otklon u desno usvajajući ekstremna desničarska gledišta i mišljenja. Na sličan način, ljudi koji danas drže mišljenja sredine odlaze u ekstremnu ljevicu kao odgovor na stvaranje ekstremne desnice, vraćajući sredinu na svoj početni položaj. Problem je što sredina sve više počinje gubiti na masi, na broju ljudi koji zauzimaju ove za ljudsko društvo najzdravije stavove. Ako usvojimo pretpostavku da je krajnja ljevica mjesto sa kojeg se zagovara blentavi komunizam, a krajnja desnica ljubi raspištoljeni, povampireni kapitalizam, sami ovi epiteti obrazlažu zašto je sredina mjesto na kojem želimo biti. Razvijeni zapad se sa blagim otklonima u desno decenijama nalazio veoma blizu sredine ove političko-ekonomske skale, ali to niko nije primjećivao jer je socijalizam našu osu povukao snažno ulijevo i iskrivio sliku svijeta. Radnici su u zapadnom svijetu imali odličnu zaštitu i značajna prava, primanja su bila izvrsna, siromaštva je bilo veoma malo, društvene službe su odlično funkcionisale, infrastruktura je bila solidna. Ljudi su uživali u liberalnom uređenju sa u istoriji neviđenim pravima i slobodama. Zapadni svijet je bio u sjajnoj formi, dok je istočni svijet bio u debelom čabru. Ekonomija jednostavno nije mogla podnijeti uređenje gdje je čovjeku oduzeta prilika da profitira, da za svoju korist nešto stvara, gdje je stravično ograničena privatna imovina i gdje se računalo na čovjeka da živi i radi na osnovu savjesti i osjećaja za zajedničko dobro, te da napusti pohlepu, zavist i takmičarski duh. Komunistički kredo „Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“ divno zvuči, ali je teška fula jer se ni na kilometar na približava ljudskoj prirodi. U takvom uređenju čovjek jednostavno nema dovoljno motiva da daje sve od sebe, prema svojim mogućnostima, a motiv da grabi što više ne jenjava. Zajebi stvarne potrebe, hoću još. Uostalom, ko će to reći koliko je meni potrebno? Možda meni treba više nego tebi, možda si ti skromniji od mene. Jednačina, tj. nejednačina je čista, stvorena vrijednost nije ni blizu apetitima. To stvara nezadovoljstvo koje je na kraju uništilo ovakvo društveno uređenje, naravno u sprezi sa manjkom sloboda i prava. Apetite je naravno dodatno tovio pogled na zapad i bogatstvo i slobode koje su tamo ljudi uživali. Međutim, guja je rasla u njedrima zapadnog društva dok su dva različita sistema odmjeravala snage. Govorim o posebnoj kapitalističkoj ideologiji koja zagovara potpuno slobodni oblik kapitalizma, rasterećen od bilo kakvih utjecaja izuzev ponude i potražnje. Ne znam da li su Milton Friedman, Robert Fogel i slični očevi ovog oblika kapitalizma bili demoni pristigli pravo iz pakla, ili su zanemarili moć ljudske pohlepe i neosjetljivosti, te zaista vjerovali da svijet može divno funkcionisati na osnovu njihovih teorija. Bilo kako bilo, njihova ideologija je dobila na snazi padom istočnog bloka. Bilo je jasno kako je kapitalističko uređenje superiorno u odnosu na socijalističko i da je to pravac u kojem se treba kretati, a ako je kapitalizam tako dobar i moćan onda treba težiti njegovom najčistijem, fundamentalnom obliku, a to je upravo slobodno tržište, gdje će se sve samo urediti i gdje država neće unositi poremećaje i talasanja koja samo remete ekonomske tokove. Neće država određivati koja je minimalna plata radnika, neće ona određivati koliko velika i moćna može biti finansijska institucija, neće država utjecati na cijene, neće nam ubirati poreze i trošiti ih na društvo, i tako dalje. Ovo je trend kojem danas svjedočimo kada je uzeo najveći zamah. Problem je ovdje ponovo ideologija koja promašuje ljudsku prirodu. U matematičkim jednačinama ekonomske teorije sve to vjerovatno ima velikog smisla, ljudi su za to dobijali Nobelove nagrade, ali opasno se podcjenjuje ljudska pohlepa i neosjetljivost za druge. Nehotično ili ne, ponovo se stvaraju uvjeti na početcima industrijske revolucija kada je kapitalistima bilo dozvoljeno da do mile volje eksploatišu radnike, kada je i nastao komunizam kao rezultat Marksove kritike društva, kada je jedna krajnost rodila drugu. Ono što čitav svijet mora shvatiti je to da kapitalističke zemlje druge polovine dvadesetog vijeka nisu zaista bile kapitalističke. To je bila jedna poprilično zdrava mješavina kapitalizma i socijalizma. To su bile zemlje sredine. Umobolno je gledati u Americi debilnu rulju kako se stresaju od gađenja i straha kada im spomeneš socijalizam. Mase kojima nikako nije u interesu da se kapitalizmu podari puna sloboda, da se ova krvožedna zvijer pusti s lanca i sve ih pokolje, toliko su indoktrinirani da smatraju kako jedina protuteža ovoj sjekiri koja im se spušta na vrat predstavlja upravo tu sjekiru. Zapadno bogatstvo koje je bilo lijepo raspoređeno zahvaljujući zauzdanosti ljudske pohlepe, sada se ubrzano koncentriše. Govori se o tome kako 1% najbogatijih na svijetu drži 50% bogatstva. Produbljuje se jaz između plata direktora i radnika. Neka istraživanja ovaj omjer postavljaju na 1:204! Direktor preduzeća znači uzme 204 puta veću platu nego uposlenik na nekoj prosječnoj poziciji. Ne kažem da ne treba biti bogatih ljudi, u usporedbi sa prosjekom, ne kažem da svi trebamo imati isto, biti isti, ne kažem da svi isto zaslužujemo. Neki ljudi su jednostavno vrjedniji od drugih, ali neka mjera mora postojati kako društvo ne bi kolabiralo uslijed prevelikih razlika i nepravdi. Ljudskoj guzici se mora postaviti ograničenje kako bi prestala žderati. Dakle, ne idem u krajnju ljevicu reagujući na razvoj i sve veći utjecaj krajnje desnice, no krajnja desnica je neprijatelj koji je u ofanzivi, kojem se treba suprotstaviti. Prvi korak je shvatiti ovu činjenicu, a drugi je kloniti se krajnje ljevice. Kod nas postoje stranke koje se i ne deklarišu pretjerano energično kao desne ili lijeve, ali nekako se podrazumijeva da su ove nacionalne desničarske, a ove neke nazovimo ih velikodušno građanskim ljevičarske. No, kod nas to uopšte nije bitno kada se radi o političkom, a pogotovo ekonomskom uređenju. Mi smo samo mala travka koja se povija kako puše vjetar. Ne mislite valjda da kad Bakir Izetbegović obilazi bogatune po muslimanskom svijetu i ugovara poslove i investicije misli na naše društveno uređenje, naše zakone i okvire u koje se investitori moraju uklopiti. Ma zajebi zakone, samo dođite i dajte pare. Mi imamo odlične zakone za zaštitu prava radnika, ali pola firmi su robovlasničke kolonije gdje uposlenici rade po 60 sati sedmično, ne idu na odmor i rade za siću. Pitaš ga da ti usitni novčanicu i on ti da čitavu platu. Nažalost kod nas se mnoge firme postavljaju tako prema radnicima jer drugačije ne bi mogle preživjeti na tržištu jer ih država ne štiti, ali ih leši nametima. Nama bi valjali neki aspekti slobodnog tržišta – da se smanji državni aparat, na prvom mjestu. Ali, to ne bi samo po sebi proizvelo neki poseban pozitivan efekat jer šta bismo sa ruljom koja bi ostala bez posla. Čekaj da vidim imam li ikoga da radi u državnim institucijama. Nemam, dobro, onda nek' pocrkaju, jebeni paraziti. Ova zemlja treba pronaći svoju ekonomsku nišu, nešto u čemu bismo mogli biti konkurentni. Država se treba na to usmjeriti i to njegovati svojim mjerama i onda nek' se tamo svi zapošljavaju. A koja je to niša? Šta ja znam. Da ja znam te stvari ne bih ovdje trućao za 5 ljudi koji ovo čitaju, već bih bio u grotlu. I samo još, kad sam je već spomenuo, da se dotaknem ose. Osa je insekt koji je veoma sličan dragoj pčeli, ali kao da je rezultat neke podmukle mutacije pa sada može sve žderati, a nikakve koristi od nje, ništa ne proizvodi, dok pčele prave višak meda i rado ga dijele s medvjedom i s nama. Ok, mi smo našli način da bezbolno pljačkamo pčele, dok medo nije tako sretan. Plemenita pčela životom plaća svoj napad, dok osa može ubadati i ubadati. Serem se na ose.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 11/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12141

Powered by Blogger.ba