To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

14.11.2016.

Sloboda

Svakome znači nešto drugo. Robijašu u samici, sloboda nije ni u istom rječniku kao meni. Ja bih često da budem slobodan od repetitivnih radnji poput presvlačenja, pranja suđa, odlaženja na posao, sranja i pišanja. Objedovanje mi uglavnom ne smeta, ali i to je pegla objektivno.
Zatim, nekada bih da budem slobodan od vlastitog tijela. Razmislite kakav je to samo zatvor, kakva nam ograničenja nameće. Htio bih često da budem slobodan od društvenih normi, slobodan od strahova, od tjeskoba. Želio bih biti slobodan od ovisnosti i želja. Opasno počinjem zvučati kao budista. I da me oslobode svega toga, pitam se od čega bih tada htio biti slobodan? Odgovor je, od samog postojanja. Postoje naučnici koji tragaju za besmrtnošću. Tačnije, pretražuju naše gene kako bi našli uzrok starenja i eliminisali ga. Mislim da je to velika greška. Našoj svijesti i moći logičkog rasuđivanje nedostaje moć mudrosti milijardi godina evolucije koje su postavile stvari na ovaj način: živiš neko vrijeme, pariš se, razmnožavaš, rađaš potomstvo i nestaješ. Potomstvo svježe, puno životnog elana nastavlja da postoji. Sve što predugo traje postaje zamorno. Jednostavno ne mogu zamisliti biće, na bilo kojem nivou svjesnosti, kojem neće dosaditi predugo postojanje. Ko zna, možda je bog i postojao, ali mu je sve dokurčilo, te je rekao - Ok, dosta ovoga! - i puf nestao u oblačku dima. Još jedna stvar koja mi sve više ide na živce je spašavanje vrsta. Mnoge vrste su nestale ili su ugrožene čovjekovim djelovanjem. Zašto? Zato što su nam na putu. Ispriječili su se našem opstanku ili su postali kolateralna šteta dok mi osiguravamo svoj opstanak. Uzmimo naprimjer jaguare u Južnoj Americi. Fascinantna životinja, prelijepa, moćna i sa takvim samopouzdanjem i držanjem koje poziva epitete kraljevska, plemenita, veličanstvena. Za naše estetske ukuse, svijet bi zaista bio siromašniji ako jaguari nestanu. Međutim, za kangačeirose i ostale ljudske stanovnike krajeva u kojima jaguari tumaraju, ova golema mačka je ništa drugo do napast koja ždere stoku, nanosi štetu i direktno prijeti ljudskim životima. Poražavajuće je sa kojom lakoćom jaguar može okončati životne funkcije najvećeg krkana među ljudima. Dakle, tamošnjem stanovništvu jaguar predstavlja problem koji treba eliminisati. Ljudi se bore za opstanak. Nemaju oni vremena... ne vremena, to je viši nivo luksuza, oni nemaju izbora, ne mogu sebi priuštiti da na taj način razmišljaju o jaguaru kada im je direktan takmac za opstanak. Za njih postoji samo jedan pristup, istrebljenje. E onda ti dođe drkadžija iz Sjeverne Amerike gdje su odavno istrijebili sve što predstavlja bilo kakvu konkurenciju čovjeku, zasnovali lagodan i siguran život i sjetili se da je jaguar nešto predivno što treba zaštititi. I tako ti taj govnar počne serendati o očuvanju vrsta, ekosistemima i prirodnoj ravnoteži. Slušat ćeš ga samo u jednom od dva slučaja: donosi ti mnogo novca ili ti prijeti silom. Inače, odjebaus, ne smetaj mi dok nišanim. Ista je situacija sa psima lutalicama u Sarajevu. Jedni ih vide kao prijetnju i istrijebili bi ih na "human" način, dok drugi prijete smrću prvima. Postoje i treći koji nemaju tako snažna osjećanja po ovom pitanju. Jedno je sigurno, ovi "ljubitelji" lutalica će vrlo brzo napustiti svoje stavove ako im cuke poderu muda ili dijete. Ne kažem da ljudi imaju veće kosmičko pravo na postojanje od pasa lutalica ili jaguara, ali da, upravo to kažem. Mi ljudi imamo veće pravo na postojanje. Mi smo zgrabili to pravo jer smo moćniji od jaguara, pasa, vukova, međeda, lavova, tigrova i oposuma. Ovo je naš svijet. Možda ga nećemo dugo držati, ali ga držimo gvozdenim stiskom. Ako im se to ne sviđa, bolje da počnu graditi fabrike. Na kraju, koliko god vrsta mi sjebali i na kraju sebe, planeta će za čas izroditi nove vrste. Ovo što slijedi je moj slobodan prevod dijela jednog teksta sa websajta ExitMundi. Preporučam websajt za čitanje. Šega je i informativno.

Evo nešto drugačije: šta ako bismo se svi ubili? Slažemo se: nakon svega kroz šta smo prošli kao vrsta, masovno samoubistvo bi bilo blesavo. Ali na čudan način, samoubistvo bi moglo biti neizbježan, najlogičniji ishod evolucije... Masovno samoubistvo. Ma daj! Zašto bismo to napravili? E pa, negdje u dalekoj budućnosti, možda bismo mogli doći do zaključka da je to najbolje što možemo učiniti. Jedina stvar koja ima smisla. Odlučili bismo da se ubijemo – i to bismo uradili. Ubili bismo se kolektivno, do zadnjeg čovjeka. Ne bismo čak ostavili ni oproštajno pismo. Ko bi ga pročitao? Naravno, to se neće desiti sutra. Prvo, mnoge dramatične promjene bi se desile našoj vrsti. U ovom trenutku, nismo veliki ljubitelji umiranja. U stvari pravo nam je mrsko kada umremo! Ali većina naučnika smatraju da će se s vremenom ovo promijeniti. Polako, mi ćemo postajati sve otporniji na smrt. Pobjeđivat ćemo bolesti, jednu za drugom, te ćemo sve duže živjeti. Prevarit ćemo žeteoca sablasnog sa novim fantastičnim lijekovima protiv bolesti i starenja. I na kraju, pobijedit ćemo smrt. Bit će nam potrebna sva naša tehnologija za to. Na kraju ćemo uz pomoć tehnologije zamijeniti čitavo tijelo. Već danas mnoge organe i dijelove tijela mijenjamo vještačkim. Bit ćemo u stanju zamijeniti svoj mozak kompjuterskom tehnologijom. Stvarno! Neki očekuju da ćemo već 2050 godine biti u stanju učitati svoj um u kompjuter. Postat ćemo mašine daleko savršenije od bioloških nakupina ćelija koje tumaraju svijetom kako bi osigurale opstanak za svoje gene. Postat ćemo besmrtni. Vjerujte, bit će ludo. Kada naš um postane softver, moći ćemo se kopirati. Moći ćemo ići gdje god želimo. Ići ćemo u svemir u obliku svjesnog svemirskog broda, ili u obliku ljubičastog oblačka razmišljajućih čestica, ili pak u obliku Adamsove super inteligentne nijanse plave. Ovo nije zajebancija i ozbiljni naučnici špekulišu sa ovim idejama. A kako ćemo tak pričati jedni s drugima. Napuštanjem naših bioloških tijela, neće nam više trebati facebook, twitter ili viber da stupimo u kontakt. Umjesto toga, naši umovi će početi da se stapaju. Postat ćemo jedna svijest. Neki ovo zovu singularitetom. U redu, ali još ne vidim razlog da se ubijemo. Pa, tu se krije jedan presudan detalj. Kada postanemo besmrtni, bit će nam umobolno dosadnooo! Kada dostignemo savršenstvo i singularitet i jedinstvo i bla bla bla, nećemo više imati cilj u životu. Da, istražit ćemo svemir, ali uskoro ćemo sve otkriti i sve saznati. Imat ćemo sve vrijeme svijeta. Poznavat ćemo svaki kutak Univerzuma i na sve to ćemo reći – Pa šta? – To je upravo ono što se bogu desilo, a mi ćemo tada i biti bog. Inteligentnom oblačku dima istraživanje svakog kutka Univerzuma će biti isto kao nama istraživanje svake vlati trave na Zemlji. Dakle, to je to. Postali smo bog i shvatili da je to stravično depresivno. A zapravo, čak će biti i gore od toga. Kada postanemo tako napredne mašine, naša brzina razmišljanja će biti ogromna. Jednostavno rečeno, razmišljat ćemo k'o munja. U djeliću sekunde ćemo shvatiti da je naše postojanje postalo doslovno beskorisno. Djelić sekunde kasnije, shvatit ćemo da je bolje da ne postojimo. Ljubičastom božanskom oblačku samoubistvo će biti jasno kao odbacivanje iskorištenog tariguza. Logično kao silazak sa voza na posljednjoj stanici, na kraju evolucije. Čak štaviše, božanski oblačak neće imati nikakva posebna osjećanja po ovom pitanju. Kada razmišljamo o samoubistvu, odmah dobijamo užasne asocijacije na puške i visoke zgrade. Ali kada ste ljubičasti oblačak, stvari su veoma drugačije. Svjesni oblačci ne osjećaju bol i nemaju razloga za strah, pogotovo ne od smrti. Ako ste besmrtni, umiranje može zvučati zabavno. To bi moglo biti izazov kao što je nama da ne umremo. I tako, nakon dugog perioda kontemplacije – recimo od čitave milisekunde – shvatimo da smo postali beskorisni. Odmah se tu na licu mjesta ubijamo. I hej, opet to radite! Zamišljate ljubičasti oblačak kako očajnički jeca i baca se pod voz. Ali uopšte neće biti tako. Umjesto toga, prekinut ćemo svoje postojanje na neki način koji sada ne možemo ni zamisliti. Istupit ćemo iz postojanja, arhivirat ćemo se, isključit ćemo se – tako nešto. U djeliću sekunde nakon što dostignemo besmrtnost i jedinstvo sa svim, nestat ćemo. Puf. Izlaz.

Tekst se nastavlja sa jednom alternativnom mogućnošću da pokušamo sebi skrenuti pažnju sa ove nesnosne dosade tako što ćemo proizvesti novi Univerzum. No to je samo igračka koja će nam jedno vrijeme nešto značiti i opet smo na istom. Pa to se bogu i desilo. Uostalom, to smo mogli odmah shvatiti kroz našu super brzu kontemplaciju svega. Posljednja stanica se ne može izbjeći. Vječnost nam nije u kartama. Hvala bogu.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 11/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12141

Powered by Blogger.ba