To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

15.03.2017.

Planirano zastarijevanje

Planirano zastarijevanje jedan je od najvećih problema na planeti. Prvo da vidimo šta je to uopšte. Planirano zastarijevanje je način i filozofija proizvodnje roba prema kojoj se izrađuju proizvodi (od odjeće do tehničkih uređaja) koji traju i funkcionalni su na određeni vremenski period, a zatim se kvare, deru i raspadaju, premda postoji tehnologija sa kojom bi ovi isti proizvodi mogli biti daleko trajniji i izdržljiviji. Čak se vrše naučna istraživanja kako proizvode učiniti slabijim i manje trajnim. Još jedan oblik ove proizvodne filozofije, koji se uglavnom odnosi na tehničke uređaje, najviše telefone i računare, jeste uvođenje laganih unaprjeđenja u performansama i kapacitetima. Dakle, neće se u proizvodnu liniju odmah uvesti najnovija tehnologija osvojena naučnim radom, nego se polako, na kapaljku, uvode tehnološka unaprjeđenja kako bi se češće mogli na tržište izbacivati novi napredniji proizvodi. Ovo je slično načinu na koji je Sergej Bubka obarao svjetske rekorde u skoku s motkom. Mogao ga je odmah oboriti za 15-20 centimetara, a on ih je svako malo obarao za centimetar. Razlozi su sasvim jasni. Bubka je za svako oboreni rekord odnosio lijepu novčanu nagradu. Ako bi odmah zapotegao i ostvario najbolji mogući rezultat Bubka će dobiti jednu nagradu, eventualno dvije, poslije čega šuštave dobivaju krilca. Na isti način, firma koja proizvodi sijalice imat će mnogo bolju prodaju ako izrađuje proizvode nižeg kvaliteta koji pregorijevaju nakon mjesec dana. Ako proizvode sijalice koje traju 100 godina, a takva tehnologija navodno postoji, vrlo brzo će zasititi tržište i mogu zaključati fabriku. Dakle, svjesno će sabotirati kvalitet svog proizvoda da bi ga više prodavali i ostali u poslu. Ovako je moderni kapitalizam riješio problem hiperproizvodnje, kojeg je Karl Marks opisao. Cinično, zar ne? Tako će potrošnja rasti, imat ćemo ekonomski rast i radna mjesta će biti sigurna. S druge strane, rasti će količina otpada, zagađenje, te uništavanje i siromašenje prirodnih resursa, a čitavo to vrijeme ćemo koristiti inferiorne proizvode u odnosu na ono što bismo mogli imati. Planeta, onakva kakva je nama i ostatku biosfere potrebna, ne može opstati i podržavati život uz takvo žderanje i zagađivanje. Ovdje se ne radi o spašavanju planete. Planeta će preživjeti najteže sranje kojim je mi pogodimo. Parafrazirat ću Georgea Carlina: Planeta će biti OK. Planeta nigdje ne ide. Mi odosmo. U propast. Sebe trebamo spašavati.
Nije problem isključivo u efektima i simptomima ove bolesti, nego i u razlozima njenog postojanja, a glavni razlog je to što je ljudsko društvo naopako postavljeno. Šta hoću reći? Kako je to društvo postavljeno? Postavljeno je tako da pohlepa i sebičnost vladaju. Vlada zero-sum game - ako neko dobija, neko drugi mora izgubiti. Tržišna utakmica je zovu, konkurencija, opstanak. Uvijek moraš imati i na tržištu nuditi proizvod koji se masovno troši i koji se traži, a još važnije koji se ne prestaje tražiti. Ako se traži ali ne masovno, tvoje rješenje je ponuda skupog proizvoda. Ako se prestane tražiti jer su ga svi dobili, nestaješ. Ovo je sva ekonomija u kratkim crtama. Sve je ovo u dobroj mjeri dio i posljedica ljudske prirode. Tako smo evoluirali i nekada je ovakav način postojanja savršeno dobro funkcionirao. Snažni, pametni i ambiciozni su prosperirali na štetu ostalih, a slabi, nesposobni i lijeni su gubili i propadali, ko ih jebe. Jesu uspješni često vukli napredak i proizvodili koristi za sve, ali samo zato što su i slabi, nesposobni, pa čak i lijeni ipak nešto radili i doprinosili. Zapravo bi uvijek došlo do toga da upravo oni sav rad obavljaju, iskorištavani i porobljeni na ovaj ili onaj način. Vukovi su uvijek žderali ovce, i vukovi ne mogu bez ovaca. Ali toliko smo sada narasli da to postaje neodrživo i katastrofalno opasno, kao i potpuno nemoralno i suprotno svim idealima i težnjama ljudskog roda. S druge strane, čovječanstvo je nakupilo toliko bogatstva i obilja da ova vrsta opstanka više nije neophodna. Ima dovoljno za sve. Dobro, možda ne baš sve, ipak nas je 7 milijardi, ali uz lijepo raspoređivanje bogatstva i rješenje najvećih problema (prvenstveno energetskih), nekih 5 milijardi bi moglo sjajno živjeti. Dakle, potreban nam je ozbiljan zaokret paradigme, kako ne bismo više kao krdo gnuova u stampedu srljali prema ambisu, a nije potreban IQ od 190 da se shvati da upravo to radimo. Šta da radimo onda? Treba nam non-zero-sum game. Šta sad to znači? Evo, možda je najbolje ideju predstaviti kroz neke pojednostavljene primjere. Ako firma proizvodi sijalice, neka pravi sijalice koje traju 100 godina. Uskoro će zasititi tržište, svi će imati dovoljan broj sijalica i potražnja će se svesti na minimum. Potrebe će preostati za zamjenu razbijenih sijalica i novoizgrađene prostore raznih vrsta (ponovo, ovo je krajnje pojednostavljen primjer). Tada treba smanjiti kapacitete, konzervirati ili reciklirati opremu koja se ne može koristiti za druge aktivnosti. Firma se dalje bavi tom umanjenom proizvodnjom i naučno-istraživačkim radom. Šta taj rad uključuje? Inovacije, dizajn, projektovanje. Neka izume neke bolje sijalice, još sjajnije, još trajnije. Sijalice koje ne troše ni upola toliko energije. Dakle, neka rade na istinskim unaprjeđenjima i inovacijama, a kada ih ostvare, firma može vratiti radnike u fabriku, ako su još uvijek potrebni za proizvodnju, tj. ako proizvodnja nije potpuno automatizirana, i nastaviti proizvodnju punim kapacitetima, sve dok opet ne zasite tržište. Radnici koji su „otpušteni“ trebaju biti zbrinuti od strane društva. Već smo utvrdili da bogatstva ima dovoljno i ne moraju svi bez prestanka privređivati da bi se lijepo živjelo. Ova tvrdnja predstavlja temu za sebe, ali ukratko, pogledajte društvo oko sebe. Koliko ljudskih aktivnosti predstavlja privređivanje, stvaranje vrijednosti, proizvodnju, a koliko ih je birokratskih i sličnih koje uopšte ne moraju postojati. Prema tome, kada kažem „zbrinuti“ to ne znači da dobivaju neku pomoć jedva dovoljnu za preživljavanje i da vegetiraju, već da imaju ista primanja kao i dok su radili, da se educiraju i prekvalificiraju, da vrijeme dok su nazaposleni koriste na za njih i društvo najbolji način. Treba ih prebaciti na druge poslove ako postoji potreba i ako su adekvatno kvalificirani, a ako se nikada više nigdje ne zaposle, konj prdi! Ovako će se eliminisati kompanije i organizacije koje su postale same sebi svrha, one koje su narasle u džinove koji više ne smiju propasti ili nestati jer prevelik broj ljudi ovisi o njima. Evo primjera koji sam pričitao u knjizi „Freakonomics“ autora Stephen J. Dubnera i Steven D. Levitta: DEA – Drug Enforcement Agency u Americi. Organizacija je nastala u svrhu borbe protiv trgovine narkoticima. To je sada takav gigant koji hrani masu ljudi i više mu nije u interesu da nestane trgovina narkoticima. Dakle, ne odgovara mu ostvarenje vlastite svrhe, jer tada prestaje potreba za njegovim postojanjem. Ne odgovara mu ni smanjen obim trgovine narkoticima, jer se moraju smanjivati kapaciteti organizacije, baš kao kada fabrici sijalica opadne prodaja. Udar cinizma ponovo. Uzmimo stoga idealan slučaj za naše rješenje. Neka je u potpunosti uništena trgovina narkoticima, šta učiniti? Raspustimo kompletnu organizaciju, sve resurse, uključujući ljudske, koje je organizacija imala prebacimo tamo gdje su potrebni, zbrinemo preostale resurse na odgovarajući način i udri brigu na veselje. Naravno da će neki od materijalnih resursa propasti i ostati neiskorišteni, ali to opet nije tolika šteta kao postojanje i funkcioniranje goleme organizacija za kojom ne postoji stvarna potreba. To je pravo rasipanje. Mnogih problemi će uvijek postojati, ali rješavat će se. Ono što je prava bojazan je da će „zbrinuti“ ljudi zaglibiti u dekadenciji i neradu, da će postati beskorisni paraziti koji ništa ne vrijede ni sebi ni drugima. Bojazan je da „zbrinuti“ ljudi neće čitati, džogirati, usavršavati i stjecati vještine, razmišljati, pomagati, već da će samo ležati i podrigivati. Ovo je sukladno ljudskoj prirodi i vjerovatno bi se ljudi masovno predavali takvom stanju. E sada dolazimo do pravog problema. Treba nam promjena ljudske prirode. Evolucijom je nećemo dobiti, niti imamo vremena da čekamo. Kako postići tu pozitivnu promjenu u ljudima. Jedino u tehnologiji vidim potencijal za takvu vrstu promjene. Ako želimo preživjeti, svakako ćemo se morati spojiti sa tehnologijom u singularitetu i tada (ili i ranije) treba napraviti nekoliko zahvata (laserskim zrakama, nanobotima ili čime već) na našim genima i mozgovima da izbacimo sranja koja nam je evolucija darovala i koja nas čine takvim teškim seronjama.
Razlog zašto mi ovaj problem sada ovako teško leži na duši? Nemam cipela. Relativno nove cipele, lijepe cipele sam imao. Otvorio se Veliki Kanjon na đonu. Rascijepio se tako da ih ne možeš ni na suhom vremenu nositi, a inače mi je pun cipelar obuće koju mogu samo na suhom vremenu nositi jer ima pukotine i propušta vodu. Pertle se još nisu isprljale, nisu ni boju pošteno promijenile, a ja već bacam cipele. Sjećam se vremena kada sam kupovao pertle kada se ofucaju i puknu. Sada su rijetke cipele koje nadžive svoje pertle. A nježno sam koristio cipele. Nisam fudbala igrao u njima, niti planinario po gudurama. Kuća-pos'o i ponekad u goste, to je sve. Puče đon k'o da sam šurikene i katane blokirao njima. Pih! I sada mi je muka ići u kupovinu novih cipela kad je velika vjerovatnoća da ću opet nekvalitet kupiti. Ne možeš se više ni u visoku cijenu pouzdati da će iza nje stajati kvalitet. Koje sranje... a još mi i nove hlače trebaju!

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12141

Powered by Blogger.ba