To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

20.12.2017.

Porijeklo svijesti

Šta je svijest? Da li je samo mi ljudi posjedujemo? Ako je pokušamo definisati brzo ćemo doći do zaključka da postoji više stanja uma koja nazivamo ovim zajedničkim nazivom. Neko će reći da je svijest jednostavno stanje budnosti i svakako neće biti u krivu. Neko bi možda mogao ustvrditi da je to sposobnost fokusiranja na bilo šta, rješavanje problema ili donošenje odluka, ili pak osjećanje emocija. Za sve do sada rečeno i životinje su savršeno sposobne. Sljedeće što se može reći jeste da je svijest razmišljanje. E sada smo na tragu nečemu. Šta je razmišljanje i da li su životinje sposobne razmišljati? Vjerujem da životinje jesu sposobne razmišljati u slikama i emocijama, te rješavati probleme. Za to postoji obilje dokaza. Međutim ono za šta nisu sposobne je razmišljati riječima, kroz unutarnju naraciju i introspekciju. To je ono za šta smo mi ljudi jedinstveno sposobni i što zapravo predstavlja taj najviši nivo svijesti o kojem sada želim govoriti, te će u daljem tekstu riječ svijest označavati upravo to. Pri tome riječ inteligencija označava drugu mentalnu karakteristiku koja je uzajamno komplementarna sa sviješću, ali nije ista stvar. Sve što posjeduje mozak, posjeduje i određeni nivo inteligencije. Inteligencija je jednostavno moć logičkog rasuđivanja i odlučivanja.
Kako smo razvili ovu sposobnost? Premda možda nije tako očigledno, ali ako o tome razmislite lako ćete donijeti neizbježan zaključak da se jezik – komunikacija riječima koje imaju prilično precizna značenja – razvio prije svijesti. Kako ćete razmišljati riječima ako ne postoje riječi? Naravno, to je bio složen, postepen i isprepletan proces, te nikako ne tvrdim da se razvio bilo koji jezik sa rječnikom od deset hiljada riječi, sa kompletnom gramatičkom sintaksom i semantikom, pa su ga ljudi učitali u umove i počeli u svojim glavama pričati pričice – razmišljati. Također, ovaj proces razmišljanja nije strogo odvojen od ostalih mentalnih procesa. Sve je to jedan veliki bućkuriš koji nas činim onim što jesmo i koji upravlja našim akcijama. Dakle, kako je nastala svijest? Ne zna se tačan odgovor na ovo pitanje, ali postoje teorije. Nisam proučio niti sam upoznat sa svakom od njih, no ovdje bih spomenuo teoriju američkog psihologa koji se zove Julian Jaynes. Jaynes je svoju teoriju izložio u knjizi „The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind“. Navodim naziv knjige u originalu jer mislim da nije prevedena na bosanski jezik, niti hrvatski ili srpski. Koga ovo zainteresira, svakako bih preporučio da pročita ovu knjigu. Veoma je zanimljiva i nudi objašnjenje nastanka svijesti. Premda je naučni krugovi nisu prihvatili, te je čak neki smatraju budalaštinom, svijest je nekako morala nastati i ne vidim da neko nudi mnogo bolje objašnjenje tog procesa. Možda ćemo dobiti bolju teoriju i uvid u razvoj svijesti kroz razvoj vještačke, kompjuterske inteligencije i svijesti. Dakle, ukratko ću samo opisati teoriju, a ako vas zanimaju detalji i dokazi koje Jaynes nudi i izlaže, hvatajte se knjige.
U ne tako davnoj prošlosti, do prije 5 do 6 hiljada godina, ljudski um je bio podijeljen na lijevu i desnu stranu mozga (dvije komore – bicameral) koje su međusobno komunicirale riječima, što su ljudi doživljavali kao auditorne halucinacije, a glasove koje su čuli pripisivali su javljanju bogova ili predaka, jer je glas uvijek imao autoritativan i naređivački ton. Jaynes čak ide tako daleko i tvrdi da su ove halucinacije zapravo izvor religije, te da su ljudi izmislili bogove kada su počeli doživljavati ove halucinacije. U takvom stanju uma, ljudi još uvijek nisu imali svijest, niti introspekciju, a sva naracija u glavi se odvijala između boga i pojedinca. Kako su ljudsko društvo i interakcije postajali sve složeniji, ovakvo stanje uma je postajalo sve neodrživije, da bi došlo do njegovog raspada i stapanja ove podvojenosti ličnosti, pa su nas bogovi/preci napustili, njihovi glasovi su postajali sve tiši, a ljudski um se počeo razvijati u pravcu psihe koju danas imamo. Može se reći da su svi ovi psihološki fenomeni zapravo bili samo navikavanje ljudskog uma na korištenje govora i sve složenije interakcije među ljudima. Jaynes je mnogo pručavao šizofreniju i halucinacije kod pacijenata koji su patili od nje, zaključivši da su njihova stanja često predstavljala regresiju prema bikameralnom umu. Ovdje ću se zaustaviti u iznošenju ove teorije i još jednom preporučiti knjigu koga zanima više na ovu temu, te ću samo dati još neka vlastita razmišljanja.
Kao što rekoh, mnogi ovo smatraju krajnjom budalaštinom, ali mislim da je to veoma ograničeno razmišljanje. Teško nam je zamisliti neko stanje uma koje se bitno razlikuje od vlastitog, pa nam je podjednako teško zamisliti stanje uma koji funkcioniše na takav način, te to lako možemo gledati kao poremećaj i bolest. Nama je teško zamisliti vlastito stanje uma kada smo imali tri godine, ne samo zato što se slabo čega sjećamo, već nam je teško dočarati sebi sebe u toj dobi, sa takvim mentalnim kapacitetima. Međutim, uz mali intelektualni napor, možemo prihvatiti svakakve mogućnosti. Ne kao dokaz ičega, niti u svrhu poređenja sa nama, već samo kao misaoni eksperiment za otvaranje uma prema različitim mogućnostima, uzmimo primjere iz životinjskog svijeta. Zamislite stanje uma psa, vuka, medvjeda, ili bilo koje životinje koja se u velikoj mjeri oslanja na čulo mirisa. Pas ima oko 300 miliona olfaktornih receptora u nos, naspram naših 6 miliona, a dio psećeg mozga posvećen analiziranju mirisa je proporcionalno 40 puta veći nego kod nas. Pas na osnovu mirisa može znati da li sam zdrav, uplašen, radostan ili tužan, i ko zna šta sve još. Sve što ja znam je da li nešto smrdi ili miriše. Pas svijet vidi nosom na način koji mi ne možemo zamisliti. Jednostavno, ne možemo sebi dočarati to stanje uma. Zato, kada sljedeći put pogledaš psa i pomisliš kako nema pojma, on to isto za tebe može reći. Dalje, šišmiš, delfini i ostala družina što se služi sonarom i eholokacijom! Šišmiš ispaljuje rafale veoma bučnih cvrkuta (srećom izvan našeg čujnog opsega) koji se odbijaju od objekte u okolini i vraćaju šišmišu, slikajući za šišmiša sliku okoline koju mi, ponovo, ne možemo zamisliti. Možda slijepci imaju neku predstavu, a pitanje je da li bismo i njih da razumjeli ako nam počnu opisivati svoj um koji je primoran snažno se oslanjati na čulo sluha. Zanemarimo sada fascinantno pitanje kako u grupi od milion šišmiša pojedinac prepoznaje koji je njegov odbijeni cvrkut, već samo razmislimo o stanju uma ove životinje dok poima svijet oko sebe. Mi rijetko čujemo eho vlastitog glasa, kada smo u praznoj prostoriji ili stojimo nad kanjonom, a i tada iz njega ne izvlačimo neku značajnu informaciju, a šišmiš aktivno posmatra svijet s njim. Mi vidimo ako postoji izvor svjetlosti koji će obasjati našu okolinu. Šišmiš sam proizvodi zvuk koji obasjava njegov svijet. Ko zna kakav je raspon različitih cvrkuta koje šišmiš koristi u različite svrhe, ili možda imaju samo jedan cvrkut?
Mozak, bilo koje vrste, čudesan je hepek i pitanje je da li ćemo ga ikada u potpunosti shvatiti. Naša svijest je samo jedan od oblika moždane aktivnosti, ne najvažniji, ni najveći, niti najutjecajniji čak. Svijest je samo jedan program instaliran na računaru, da iskoristim IT analogiju, i sada taj jedan program pokušava objasniti čitav računar, sebe i sve ostale programe koje se na njemu izvršavaju. Hoće li on to moći? Pomoći će računari.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba