To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

05.01.2018.

Vještačka inteligencija

Sve se više čuje zabrinuti glas u vezi sa vještačkom inteligencijom. Također se ljudi brinu za sijaset stvari i fenomena koji se pojavljuju u životu ljudske vrste kao direktan proizvod ljudske vrste. Šta je uopšte naš cilj, kao vrste? Da li je to jednakost među ljudima? Zvuči dobro na prvu, ali kad malo o tome razmislim, sumnjam da je to cilj. Jeste onima koji su donji, a što čovjek ima veće bogatstvo i moć, to mu je odvratnija ideja jednakosti. Uostalom, kakvi sve debili hodaju zemljom, fuj mi je pomisliti da dobiju jednakost čak i sa štakorima, a kamoli ljudima koji imaju neku vrijednost. Da li je cilj čovječanstva sreća? Opet fuj! Čija sreća? Svako ima svoju sreću. Meni daj janjetine i život i svijet imaju smisao, dok tebi ni vlasništvo nad pola države nije dovoljno da te usreći. Na kraju će se sve svesti na pogled na život koji gaje najmoćniji. To će odrediti cilj i smjer ljudske rase. Također nije isključeno da će biti zaokreta i iznenađenja. Mi ljudi nikako nismo dobri u poimanju koliko smo nemoćni pred različitim silama koje mogu upravljati našom sudbinom, a mnoge od tih sila su interne ljudskom društvu. Moćnici se najviše boje vila – one alatke za rad sa sijenom i probadanje artistokratije i buržoazije. Boje se puka koji živi blizu i koji je teško zaustaviti ako mu pukne film. Stoga je i dalje moguće da svjetina pomrsi račune moćnicima, premda su oni takav scenarij učinili fenomenalno malo vjerovatnim. Kako su to postigli, još uvijek mi nije sasvim jasno. Valjda su se pobrinuli i kontinuirano se brinu za sve likove koji bi mogli povesti revoluciju ili dići bilo kakvu frku. Ništa ne ide bez vođa.
Naravno, kosmički i geološki događaji minornih proporcija u stanju su zbrisati nas relativno brzo, nas i sve što teži više od 25 kg. No, da se mi vratimo na tehnologiju, konkretno na vještačku inteligenciju i robotiku. Koliko je realna opasnost da će nas sve uništiti, zatim koliko je vjerovatno da će većinu uništiti, a ostati vjerna malobrojnoj eliti koju će onda opsluživati i zadovoljavati do kraja postojanja? Jedno je sigurno, ako zaista stvorimo istinsku vještačku inteligenciju superiornu ljudskoj, koja će kroz robotiku dobiti moćno tijelo u svakom pogledu superiorno ljudskom, neće vjerovatno ni biti potrebno da nas ova nova rasa istrebljuje. Možda ćemo sami pocrkati od puke beskorisnosti i kompleksa niže vrijednosti, a možda mi prvi udarimo, pa ćemo tada dobiti terminatorom po guzici. Jedina naša šansa je spajanje sa tehnologijom na način da ćemo izmijeniti svoj genetski kod, te unaprijediti mozak i tijelo tako da neće nikada zaostajati za androidima. To će vjerovatno značiti da će biti izbrisana razlika između ljudi i androida. Način našeg razmnožavanja će biti suštinski drugačiji, a možda više neće ni biti biološkog razmnožavanja kako ga danas poznajemo. Filozofski gledajući, ovo će zapravo predstavljati uništenje ljudske rase i nastanak nečeg novog, ali da li je naš nestanak tako tragičan i nepoželjan scenarij, pogotovo ako proizvedemo nešto bolje u procesu? Šta znači bolje, reći ćete i odmah se vraćamo na pitanje iz prethodnog paragrafa – šta mi uopšte hoćemo? Pa i ako nas terminatori sve potamane i nastave obitavati Zemljom, a možda i galaksijom, zar to nije naše slavno postignuće? Ili, ako uzmemo vlastitu evoluciju u svoje ruke, te je oblikujemo i ubrzamo kako hoćemo, pa ostavimo primata u ormaru i postanemo bogovi, zar to nije fantastično? Ljudi će krepavati i patiti kojim god putem da krenemo. Zar nije onda najbolje da krenemo put zvijezda? Da li bi možda bilo bolje da se zaustavimo i obrnemo tehnološki razvoj, ako je to uopšte moguće, te da nekako riješimo društvene i ekološke probleme, pa da postignemo nekakav ekvilibrijum sa okolinom i planetom i tako živimo do prve kataklizme, jer ni planeta ni kosmos neće imati ni trunke milosti prema nama kada im prdež nadođe. Neće ni primijetiti da su nas otpuhali u sudbonosnom momentu. Znam, mnogi ne mogu da se pomire sa činjenicom da neće biti odabrani, da neće biti dio ove slavne budućnosti, ni oni ni njihovi potomci. Mnogi od nas neće ni imati još mnogo potomaka. Objektivno nas je previše i kada se steknu uslovi, morat će se malo rezati, bit će otpuštanja. Neko će reći da mnogi odabrani nisu zaista vrijedni, da su nepravedno privilegovani, da su imali sreću na rođenju i nikakav drugi kvalitet, ukratko da nisu istinska elita koja zaslužuje unaprjeđenje u nadčovjeka i dominaciju u kojoj će uživati. S druge strane će taj isti reći da među ostavljenim ima mnogo zaslužnih, dobrih i pametnih, koji su vrjedniji i bolji od odabranih govnara. To će često biti apsolutno tačno, ali kada je to život bio fer. Učini što možeš u skladu sa svojim ambicijama i sposobnostima i gledaj da ne kukaš mnogo kad te neuspjeh odalami. Proživi ovo koliko imaš najbolje što možeš.
Ja nemam unutarnji pogon koji bi me svrstao među odabrane, a ni mjesto rođenja i življenja mi nije strateški pogodno za to. Ne želim ni besmrtnost, razmišljajući iz ovog tijela, ali volio bih okusiti moć koju će bogovi imati. U odsustvu učešća, možda čak i više od učešća, volio bih kao voajer posmatrati buduću istoriju kroz vijekove i milenije, baš kao što bih na isti način volio zaviriti u prošlost. To je sve prokleto zanimljivo. Čini mi se da je znanje – posjedovanje, primjena i razmjena informacija – ono što je smisao našeg postojanja. Predstoji promjena paradigme i sistema vrijednosti. Završava se era humanizma i počinje era informacija.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12141

Powered by Blogger.ba