To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

12.01.2018.

Dokaz postojanja boga

Ateisti i naučnici često pitaju kakav dokaz postoji za postojanje boga. Eksperimentalni dokaz nemam nikakav, a eksperimentalni dokaz je jedini pravi dokaz. Međutim, kao što naučnici znaju, odsustvo dokaza za postojanje nečega nije dokaz njegovog nepostojanja. S druge strane veoma je teško, a možda čak i nemoguće, dokazati nepostojanje nečega, te su tu naučnici i ateisti u nepovoljnom i nefer položaju, moram priznati. Kako da dokažem da ne postoji klofač za ćilime koji recituje Gorski vijenac dok pravi palačinke? Premda nam je svima jasno da tako nešto ne postoji, ne znam kako bih to dokazao izuzev kroz potpuno odsustvo dokaza da postoji. Niko nikada čak nije ni ustvrdio da tako nešto postoji. Prilično sam uvjeren da niko nikada nije ni oformio takav koncept u glavi, sve dok se ja nisam prihvatio zadatka.
S druge strane, mnogi su tvrdili i tvrde da bog postoji. Odakle je ta ideja došla? Da li je ona, ako ne dokaz, onda indikacija da postoji nešto te prirode. Psiholozi će objasniti da naš animistički um traži agenta i uzročnika u svemu jer je takva njegova funkcija pogodovala opstanku pa je evolucija podržala, pri čemu su ovaj psihološki felš i neznanje izvor svih religija. No, nećemo dozvoliti da nam se torpediraju priču i reći ćemo da je to samo njihovo mišljenje, a i ako su u pravu to opet nije dokaz da boga nema. Ni sam ne vjerujem u svete skripte i ne vjerujem da pružaju vjerni opis, boga ili bogova, tako da bude jasno da ovdje o tome ne pričamo, ali da li naše intuicije i zamisli o postojanju natprirodne inteligencije, kreatora, ili prvobitnog pokretača nešto znače. Naučnik će opet reći da su mnoge ljudske intuicije zablude i to je tačno, ali mnoge i nisu. Ako postoje mnoge zablude, to ne znači da ideja o postojanju boga spada u njih. Možda je to jedna od ispravnih intuicija koje posjedujemo. Kada vjernici raspravljaju o postojanju boga sa ateistima, pogotovo snažnim intelektualcima i eruditama, često ispadaju smiješni i ne možeš o njima razmišljati bilo kako drugačije osim posprdno. Ovo je zato što u takvim debatama nude argumente koji su čista spekulacija, a predstavljaju ih kao empirijske dokaze, a najveći dokaz za njih leži u tome što svete skripte tako kažu. To je zamka iz koje nema bijega i svaki Richard Dawkins će ih lako sahraniti. Teističku sliku boga prema svetim skriptama davno je razorio George Carlin u legendarnom nastupu izloživši ruglu ideju da postoji nevidljivi čovjek, na nebu, koji vidi i zna sve i koji će te brutalno kazniti ako ne slušaš njegove komande, ali te voli. Ovo zadnje mi je uvijek izazivalo nagon na povraćanje, no ne mogu dokazati da sve to nije istina. Možda jeste istina da nas bog voli i sve će biti ok. Možda je božji plan zaista prvoklasan. Možda sav jad, čemer, patnja, bol, suze i reality TV imaju svoj smisao koji još uvijek ne možemo dokučiti. Možda ćemo sve shvatiti kada se pridružimo bogu na sudnji dan, pa ćemo reći „Ahaaaaa, pa jeste. Ništa bez svega toga ne bi ni valjalo. Svaka čast gosn bog! Bili smo u pravu što smo imali povjerenja u vas.“ U isto vrijeme, dole ispod, na prijemnom odjelu pakla, proklete duše će uvidjeti „Super, ovaj pakao je baš po našoj mjeri, gluho bilo da smo otišli u raj. De još malo me tim bičem preko leđa, to mi sad baš prija.“ No, sve to mi zasada zvuči blesavo kao i klofač poeta, te ne želim više o tome.
Sada bih želio osvrnuti se kratko na istorijat nauke iz posebnog ugla. Od drevnih vremena do prije stotinjak godina, ljudi su naukom tražili boga. Tražili su starog prijatelja iz svetih knjiga. U jednom trenutku su shvatili da takav na postoji i napustili su čitav koncept. Ali sada kao da su na tragu nečemu što jako asocira na njega, pa sada imamo teorije o univerzumu kao hologramu, o univerzumu kao ogromnom kompjuteru itd. Ovakve teorije ukazuju na postojanje nečega ili nekoga ko stoji iza svega, ko od univerzuma ima neku korist, ili barem zabavu. Mnoge od graničnih teorija moderne fizike se zasnivaju na intuiciji i spekulaciji i sami fizičari ih često nazivaju filozofiranjem, jer nemaju dokaze za bilo koju od njih i nemaju način da ih testiraju. Njihova intuicija je matematička, ali i dalje samo intuicija, koja bi se mogla pokazati potpuno pogrešnom, što oni rado priznaju. Postoje čak teorije koje eksperimenti dosljedno potvrđuju, a koje bi se mogle pokazati kao pogrešna, ili barem površna tumačenja stvarnih fenomena postojanja. Moja poenta je da bi nauka, koja je napustila boga, mogla dalje istražujući nabasati na njega. Vjerovatno po naravi i furkama neće biti mnogo sličan Alahu, Jehovi, Zevsu, Odinu i ostaloj panteonskoj bratiji, ali možda neće biti ni mnogo drugačiji. Možda nije ni mnogo pametniji od nas taj praiskonski pokretač. Možda ni njemu ništa nije jasno kao i nama. Mi sve manje imamo pojma kako naši računari funkcionišu, možda ni on ne može pratiti ovo što je zarolao. Možda pak njega više nema, možda je umro. Trajao je neko vrijeme i onda ispario. Možda ćemo mi postati mnogo moćniji i zanimljiviji od njega, a možda nas zaista posmatra i dan danas, vjerovatno ne svakog trenutka na svakom mjestu, nismo toliko zanimljivi i moramo mu na momente dosaditi. Možda nas posmatra kao što biolozi posmatraju Petrijevu posudu i dive se kulturama bakterija koje su uzgojili, bez da se mnogo uzrujavaju šta se dešava sa pojedinačnim bakterijama ili čitavom kulturom, a onda odlazi na pauzu za ručak i na godišnji odmor.
Govorim o bogu u jednini, ali ova riječ ne isključuje postojanje čitave rase(a) bogova. Šta ja znam. Možda je od čitavog OUR-a samo jedan, ili par njih zaduženo za nas, a ostali imaju druga radna mjesta. Interesuje me kakvu moć ima bog? Da li nas može čuti i razumijeti? Ima li smisla moliti mu se? Ovom bogu iz monoteističkih novela svakako se nemamo šta obraćati. On ima svoj plan koji mi ne kontamo i neće ga valjda mijenjati zbog našeg mijaukanja. Ali, ako je sa stvarnim bogom situacija drugačija, ako možemo pregovarati, svakako je to nešto na šta bi vrijedilo trošiti vrijeme. Ovakav odnos sa bogovima ljudi su imali u drevna vremena prije monoteizma. Politeističke religije su mi uvijek zvučale uvjerljivije i razumnije od ovih novih budalaština, a bogami i demokratičnije. Mogao si birati boga kojeg ćeš najviše obožavati i s kojim ćeš poslovati. Ljudi su imali prisniji i bolji odnos sa božanstvima.
Evo šta se zapravo desilo. Dok je vladao politeizam, zaista je postojala čitava plejada bogova. To je bila firma, a ne onaj Google. Mnogo zaposlenih, postojala je jasna hijerarhija, svi su imali svoje odgovornosti i svako je znao šta radi, uglavnom. Ali, zaposlenici su pocrkali, ili dali otkaz nije bitno, i ostao je samo jedan, ne obavezno najpametniji i najsposobniji. On je tada rekao, postojim samo ja i kome se to ne sviđa nek' se puši. Zatim su njegovi proroci širili riječ i tako je nastao monoteizam.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba