To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

14.02.2018.

ProstorVrijeme

Prvo, moraš prihvatiti da je prostor neodvojiv od vremena. Prostor neovisan od vremena nema smisla i zapravo ne postoji. Drugo, prostorvrijeme nije apsolutno niti nepromjenjivo. Postorvrijeme se izvija, širi i skuplja. Daleko je od neke rigidne forme. Prostorvrijeme također nije fiksno količinski. Konstantno se stvara novo prostorvrijeme. Međutim, ovo stvaranje nije svugdje/uvijek uniformno. Negdje/nekad se stvara više, a nekada manje. Također nestaje i biva uništeno. Za sada se pokazalo da se prostorvrijeme više stvara nego što nestaje. U dijelovima univerzuma gdje nema mnogo materije niti gravitacije, prostor sa samo stvara, i širenje univerzuma je mnogo izraženije.
Kada masivno svemirsko tijelo, savija prostorvrijeme, proizvodeći efekat koji nazivamo gravitacijom, ili gravitacionim poljem, ono proizvodi turbulenciju u prostorvremenu koje počinje da teče brže ili sporije u zavisnosti od smjera. U blizini masivnog tijela prostorvrijeme počinje ubrzano teći prema tom tijelu gurajući sve što se nađe u tom dijelu prostorvremena. Dakle gravitacija nije neka misteriozna privlačna sila. To je više kao rijeka koja nosi materiju svojim tokom i prije je to guranje nego povlačenje. Ovo kretanje naravno utječe na sve četiri dimenzije prostorvremena. Ovih dimenzija ima više od četiri, ali četiri su one koje mi opažamo. Ostale ne opažamo jer nemaju praktične posljedice po nas na našoj skali veličina prostorvremena, dakle na makro skali. Na mnogo manjim, ili većim skalama, stvari se odvijaju nešto drugačije i kontraintuitivne su. Problem je statističke prirode. Statistika je nauka koja proučava i opisuje masovne pojave. Razlika između pojedinačne elementarne čestice i dimenzija prostorvremena koje se mjere Plankovom dužinom i Plankovim vremenom, na jednoj strani, i jednog čovjeka u svom vremenskom opsegu koji se sastoji od oko 7x1027 atoma, gdje ni sam atom ne predstavlja elementarnu česticu, zaista je ogromna. Čovjek i sve što se nalazi na sličnoj ili većoj skali dimenzija, svakako je masovna pojava i rezultat interakcije umobolno velikog broja faktora i promjenjivih, te nije čudno što se događaji i pojave na takvoj skali fundamentalno razlikuju od elementarnih. Gravitacija koju proizvodi jedan proton u odnosu na gravitaciju koju proizvodi jedan čovjek, te u odnosu na gravitaciju koju proizvodi jedna neutronska zvijezda, zaista može izgledati kao nešto suštinski drugačije i neusporedivo. Na Plankovoj skali se već radi o daleko fundamentalnijim fenomenima i tamo se dešavaju odvajanja paralelnih univerzuma. O tome sam ranije nešto piskarao.
Prostorvrijeme je naš medij. Sve što znamo postoji i kreće se unutar tog medija. Nismo u stanju zamisliti nešto izvan toga. Sve što postoji se kreće kroz prostorvrijeme brzinom svjetlosti. Neki entiteti se više kreću kroz prve tri dimenzije, dok drugi više kroz četvrtu. Sva tijela koja imaju bilo kakvu značajnu masu, dominantno se kreću kroz četvrtu dimenziju, a samo manji dio brzine otpada na prve tri, dok sve što nema masu uopšte ne haje za četvrtu dimenziju i samo jure kroz prve tri. Raspodjela ove brzine na dimenzije nije apsolutna izuzev za entitete bez mase koji se kreću samo kroz prve tri dimenzije. To znači da se neće svi složiti o raspodjeli brzina kroz dimenzije jednog određenog objekta, uključujući i sam taj objekat. Ovo je posljedica različitih referentnih okvira, ili okvira u kojem se nalazi bilo koji objekat i iz kojeg taj objekat stupa u interakciju sa univerzumom. Jedan objekat se može nalaziti u više referentnih okvira koji se ugniježdeni jedan u drugog kao babuške. Naprimjer, moj referentni okvir može biti automobil u kojem se vozim. Zatim sljedeći sloj bi bio planeta Zemlja pri čemu se slažu moje kretanje i kretanje planete. Sljedeći referentni okvir je Sunčev sistem, pa galaksija, pa klaster galaksija itd. Zapamti da ne postoji apsolutni referentni okvir, tj. ne postoji neka tačka koja je u apsolutnom mirovanju i u odnosu na koju možemo mjeriti sva kretanja u univerzumu. Sjeti se da je prostorvrijeme veoma dinamičan medij i ne sadrži nijednu tačku koja je potpuno stacionarna. Kada mjerimo ili posmatramo brzinu nekog objekta, uvijek to radimo unutar nekog referentnog okvira. Ako je to moj automobil, tada mjerim svoju brzinu u odnosu na planetu Zemlju. Koliko brzo se ja krećem po Zemlji, u odnosu na Zemlju. Međutim, Zemlja i ja se nećemo složiti kojom se ja to brzinom krećem jer imamo različite referentne okvire. Moj je automobil, a njen je planeta Zemlja. Po meni, ja se krećem brzinom od 60 km/sat. Po njoj, ja se krećem 30 km/sekundi ± 60km/sat. Sunce bi imalo neku treću vrijednost, kojom se Sunčev sistem kreće u odnosu na centar galaksije, a i galaksija se kreće. Sve ovo i dalje su male i teško primjetne razlike, te se naše kretanje i dalje ogromnom većinom odvija u četvrtoj dimenziji, no te razlike postoje i za objekte izvan mog referentnog okvira raspodjela mog kretanja na dimenzije nije ista kakva je za mene, a što je najljepše svi smo u pravu. O čemu tačno govorim. Evo ovako: ako se ja vozim u automobilu brzinom od 150 km/sat, a ti stojiš pored ceste i posmatraš moje kretanje. Moj referentni okvir je automobil koji se kreće u odnosu na zemlju, a tvoj referentni okvir je stacionarna Zemlja. Ako kažem da sam se vozio 100 sekundi posmatrano iz mog referentnog okvira, to nije 100 sekundi iz tvog referentnog okvira. Iz tvoje perspektive to je neznatno više od 100 sekundi. Razlika je tako malena da je ni ti ni ja ne možemo zapaziti na bilo koji način, ali ona postoji. Ona je manja od 0,0000000001 sekundi E slušaj sad, ako se krećem istim autom brzinom 95% brzine svjetlosti, što bi bilo oko 285 hiljada km/sekundi i vozim se 100 sekundi - iz moje perspektive, iz tvoje perspektive moje putovanje je trajalo oko 322 sekunde. Što se više približavam brzini svjetlosti, razlika se povećava i teži beskonačnosti kako moja brzina teži brzini svjetlosti. Sad bi mi ti mogla reći da nije bitna tvoja perspektiva već je bitno koliko je meni vremena proteklo, jer ja sam putovao. E to je greška. Svačija perspektiva je bitna i ispravna, svačije mjerenje je tačno. Moje putovanje jeste trajalo 100 sekundi, kao i 322 sekunde, i jedno i drugo. A vidi sada ovo: vratimo se prvom primjeru u kojem se krećem brzinom od 150 km/sat. Kao što sam rekao, meni je to putovanje trajalo 100 sekundi, za tebe je trajalo, recimo 100,0000000001 sekundi, ali za posmatrača koji se nalazi na Suncu, putovanje je trajalo 100.0000005 sekundi, dakle „mnogo“ duže nego nama dvoma. Kako to? Pa gledano sa Sunca ja sam se kretao brzinom od oko 30,0416 km/sekundi, mnogo brže od 150 km/sat. Kako to? Lijepo, sabira se moje kretanje i kretanje Zemlje koja se oko Sunca okreće brzinom od oko 30 km/sekundi. Ne zaboravi da ove mjere km/sat i km/sekundi predstavljaju mjeru kretanja kroz prve tri dimenzije. Sve ovo se naravno može zakomplikovati do bola, ako počneš kombinovati i mijenjati referentne okvire, ali principi relativnosti se ne daju slomiti.
Prostorvrijeme nije neuništivo i može se i poderati. Primjer su crne rupe. Crna rupa je... Nemam blage veze, umorio sam se. Sve što sam pisao je trabunjanje hranjeno intuicijom koju sam razvio čitajući o ovim fenomenima, a upitno je koliko sam toga ispravno shvatio. Sada više nemam snage da se bavim crnim rupama. Možda neki drugi put.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12141

Powered by Blogger.ba