To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

05.03.2018.

Pitanje i greška

Greška nije ekskluzivno naša, ljudska stvar. Sav život je sposoban praviti greške. Zbog toga se je i razvio ovako raznovrstan kroz mnogobrojne greške prilikom kopiranja DNK. Moglo bi se ustvrditi da greška leži u osnovi svake kreativnosti. U suštini, svaki put kada je neki jednoćelijski organizam učinio nešto izvan uobičajenog šablona, po definiciji napravio je grešku, a takve greške su katkad proizvodile bolje prilagodbe i nove vrste. Kada mi razmišljamo i djelujemo izvan naših šablona, također pravimo greške, koje vode otkrićima i novim folovima. Sav život pravi greške. Međutim, postaviti pitanje, za to smo mi ljudi jedinstveno sposobni. Koliko znamo, nijedna jedinka bilo koje vrste nikada nije postavila pitanje. Možda, kada si neraspoložen ili bolestan, a tvoj pas ti stavi glavu u krilo i neobično gleda te sa zanimanjem koje nadilazi uobičajeno, možda te pita - Šta ti je najdraži? – Ako mu kažeš – Boli me nešto glava. – i dalje će te gledati istim pogledom, jer te niko ništa nije pitao. Pitanja koja mi postavljamo su istinska pitanja i predstavljaju odraz naše sposobnosti za apstraktnu misao, za modeliranje svijeta i događaja u našim umovima. Sposobni smo odigrati čitavu predstavu u svojoj glavi, postavljajući različite scenarije kao odgovor na pitanja – Šta ako? – Ovakva mentalna sposobnost nam je donijela ogromnu evolutivnu prednost i omogućila da planiramo i taktiziramo. U svijetu prepunom opasnosti ovo je višestruku povećavalo vjerovatnoću opstanka i samo se dalje razvijalo, da bismo sada bili sposobni umom dosezati znanja koja su daleko iza sebe ostavila puku potrebu preživljavanja u savani. Da bi postavio pitanje, da li je potrebno da postoji neko ko će ti dati odgovor? Da naravno, jer u suprotnom pitanje nema nikakav smisao. No, taj neko možeš biti ti sam. Na mnoga pitanja odgovor daje sam pitac vrli. Tako je sve i počelo i mnoga pitanja su postavljena i odgovori dati, prije nego što su dvije osobe razmijenile pitanje i odgovor.
– Šta će biti ako se napijem vode iz rijeke pored onog plutajućeg debla? –
- Utažit ću žeđ, čuj šta će biti. Idem se iz ovih stopa napiti. –
- Uh, majka mu stara, sad ovako izbliza mi se čini da ovo uopšte nije deblo nego krokodil! Evo ga napada munjevito, zgrabio mi je glavu raljama. Ih, mrem! Jebi gaaa! –
Dakle ovaj kolega nije baš najbolje odgovorio na svoje pitanje. Možda će sljedeći imati više sreće:
- Je li ono deblo tamo u vodi... ili je krokodil? Možda je bolje da ne provjeravam glavom, već kamenom ili štapom. – baca solidnu kamenčinu na deblo i gle, deblo se pretvara u razjarenog krokodila koji pored krvoločne gladi sada osjeća i jaku glavobolju. Nek' krepa neman antipatična, a naš se junak napio vode na drugom mjestu. Dok se tako ponosan na sebe i svoju pamet veselo udaljavao od obale rijeke, iz grmlja iskoči leopard i zari zube i kandže u čovjeka. – Sranje! – pomisli nesretnik posljednji put u životu. Ukinuli smo mi ovakve epizode. Zapravo čitav šou je ukinut. Nema više tamanjenja ljudi, dosta je bilo, sad je na nas red. Ali mi smo predivna bića, nismo zlopamtila i nismo sve te mačketine, krokodile, vukove i međede fino pobili da im se odužimo za milenije terora, već ih često hranimo i štitimo od izumiranja. Čudesna je zaista ova naša sposobnost za brinemo za oblike života na planeti koji su nam direktna prijetnja, ako nas ne dijeli rešetka. Tačno je da ubijamo i žderemo gomile životinja, koje nam nikada i nisu bile prijetnja, ali šta da se radi kad smo svežderi. Da li bismo možda trebali postati vegetarijanci? Jedini vegetarijanac koji sam ja spreman postati je onaj koji stavlja vegetu na svoj biftek. Mora se papati. Neka se još malo kokoši, ovce, krave, svinje i jastozi strpe. Nauka je već pronašla način kako sintetizirati meso. Čim to postane pristupačnije i jeftinije od prirodnog mesa, odmah ćemo se prešaltati na sintetičko meso i nećemo više jesti sirote životinje. Tako će njihova brojnost strmoglavo pasti, možda će i izumrijeti, ali vjerovatno je i to bolje od života koje sada žive. Ako pak neko nastavi uzgajati životinje za ishranu i jesti životinjsko meso, jer eto ne vjeruju da je sintetičko meso zdravo, to će već biti za svaku osudu i šamarčinu. Sada kažem jasno i glasno, ako se usvoji pravilna tehnologija proizvodnje sintetičkog mesa, takvo meso će biti i zdravije i ukusnije i nadasve čišće od mesa koje danas jedemo, a koje nosi štetne mikroorganizme, toksine i fekalije. Ako ne vjerujete u prethodne redove, informirajte se. Neznanje nije dobar izgovor, ako ćete zbog njega napraviti štetu, a mesožderstvo itekako nanosi štetu bićima koja su na meniju. Posjetio sam u životu nekoliko farmi krava. To nisu bile žlj farme, već pristojne, moderne farme, no higijenski i drugi uvjeti u kojima su te krave živjele i dalje su bili bijedni. Prelazak na sintetičko meso neće biti samo humana stvar, već će to također riješiti velike prehrambene probleme za čovječanstvo, jer lakše je napraviti biftek, nego uzgajati kravu, proizvoditi hranu za kravu i hraniti je, obezbijediti joj smještaj, transporovati je, zaklati je i tranžirati meso, da bi se na kraju došlo do bifteka. Kako sam se uopšte obreo u ovim temama i počeo rješavati svjetska pitanja? Zalutao.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12141

Powered by Blogger.ba