To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

13.03.2018.

Mozak

Koliko je mozak kompleksan? Mozak ima oko 100 milijardi ćelija. Svaka ćelija se sinapsama može povezivati sa oko deset hiljada drugih ćelija, što znači da tipični mozak ima preko 100 bilijuna sinapsi, blizu jednog kvadrilijuna. Ova mreža moždanih ćelija i razmjena signala između njih čine sveukupne funkcije mozga i čitav naš um, naše emocije, naše logičko rasuđivanje, tjelesne kontrole, naše spoznaje i našu zamišljenu dušu. Mozak je istinski jedan veoma moćan kompjuter. Mnogima je teško provjerovati da su samo lični kompjuter, premda moćan, koji izvodi proračune prema različitim biološkim i matematičkim algoritmima i da ova izračunavanja proizvode sve emocije i ostala mentalne procese koje doživljavamo. Čovjeku je teško prihvatiti da ne postoji neka esencija - mistična duša koja je tu u nama samo privremeni podstanar, te koja je vječna, ili barem mnogo dugotrajnija, i mnogo značajnija od mesa, makar ono bilo veoma kompleksno. Možda bi lakše prihvatili ovu ideju kada bi spoznali koliko je to meso kompleksno, kada bi spoznali veličinu ovih brojeva i šta ona znači, kada bi shvatili u kakvo se podcjenjivanje upuštaju. Tada bi možda razvili veće poštovanje za sivu masu koju nosimo u lubanjama i bili prikladno impresionirani njenim znanjem i moćima, pa ne bi više osjećali potrebu za nečim uzvišenijim i božanskim što bi sebi pripisali. Sada ću u tekstu ispisati 100 milijardi tačaka da dočaram kako je to umobolno velik broj. Šalim se, naravno da neću. Oči bi vam ispale da samo ispišem tričavih 100 hiljada tačaka. Bit ću malo umjereniji. Dakle, 100 milijardi je stotinu hiljada hiljada hiljada tačaka. Evo hiljadu tačaka:
......................................................................................................................................................................................................
........................................................................................................................................................................................................
...........................................................................................................................................................................................................
...............................................................................................................................................................................................................
................................................................................................................................................................................................
To je šest redova u Wordu u kojem ovo pišem. Milion tačaka je hiljadu puta ovoliko, dakle šest hiljada redova u Wordu. Jedna stranica u Wordu je oko 40 redova. Prema tome, za milion tačaka bi mi trebalo 150 stranica. Milijarda je hiljadu miliona – 150 000 stranica u Wordu ispunjenih tačkama. Još 100 puta toliko, znači 15 MILIONA STRANICA, font Calibri, veličine 11 treba mi da u Wordu ispišem 100 milijardi tačaka, koliko ima neurona u mozgu, a taj broj je patuljast u odnosu na broj veza među neuronima kojima se ostvaruju moždane funkcije. Ovakav kapacitet može ugostiti ogroman broj funkcija i proizvesti ovako složena i zanimljiva bića kakva smo mi. Tek smo počeli istinski otkrivati kako ovo kosmičko čudo funkcionira, odmaknuvši se od nagađanja i trabunjanja Frojda i ostale bratije s kraja 19. i početka 20. vijeka. Ne negiram njihov doprinos nauci o mozgu, ali oni su često bili u zabludi i veoma malo su znali u usporedbi sa današnjim naučnicima koji se bave ovim poslom, a današnji naučnici još ništa ne znaju. Naravno da znaju, i to mnogo, jer ovi momci koriste fantastične uređaje kojima mogu zaviriti direktno u mozak i gledati šta se tamo dešava, što bi za mumije iz prethodnih stoljeća bila naučna fantastika. Kažem da ništa ne znaju kako bih istakao koliko toga ima za saznati. Tek smo na početku neviđeno velikog posla. Opis mozga i njegovih funkcija možda je najveći zadatak koji je postavljen pred nauku i ljudski rod uopšte, te je svakako jedan od najvažnijih.
Ranije sam rekao da je mozak PC. To naravno nije potpuno tačno. Mozak jeste mašina koja se zasniva na slanju i primanju električnih i hemijskih signala, ali princip rada nije posebno blizak načinu rada PC kompjutera. Arhitekture ove dvije mašine su suštinski različite, kao i način pohranjivanja informacija. PC informacije vjerno pohranjuje na magnetne medije, te ih tako i reproducira, veoma pouzdano i doslovno. Ne znam(o) tačno kako mozak pohranjuje informacije, osim da je to vezano za strukturu veza među neuronima, ali znamo da su rijetko vjerno pohranjene. Rupe u sjećanju su česte, a mozak ih konstantno rekonstruira po potrebi. Procjenjuje se da je mozak u stanju pohraniti oko 2,5 petabajta informacija (2,5 hiljade terabajta, iliti 2,5 miliona gigabajta) – mnogo manje ukupne memorije koju na raspolaganju ima YouTube, ali daleko više od solidnog hard diska u mom računaru (2 terabajta), na koji sigurno može stati 20 Aleksandrijskih biblioteka. Mozak je skloniji greškama, ali dovoljno je pouzdan da čitav sistem uspješno funkcionira, sa rijetkim fatalnim greškama. Lijenost, brzopletost i kognitivne pristrasnosti zastupljeni su u mozgu više nego što bismo željeli, ali za sada ne možemo mnogo učiniti po tome pitanju, izuzev da se o tome informišemo i treniramo mozak da im se odupire koliko je to moguće. Ni kompjuteri nisu imuni na greške, bilo hardverske ili softverske, no vidjet ćemo kako se drže kada budu složeni kao mi. PC je brži kod pojedinačnih operacija, ali paralelizacija obrade podataka u mozgu čini sposobnosti PC-ja smiješnim. Gigantska količina informacija se obrađuje u mozgu svake sekunde, no mi nismo svjesni većine ovih operacija i o tome još mnogo imamo za otkriti i saznati. Vjerujem da će računari i vještačka inteligencija uveliko nadmašiti naše sposobnosti, možda i ne tako daleko u budućnosti, ali to neće biti računari kakve danas poznajemo. To će biti mašine čiji će arhitektura i princip rada biti daleko napredniji od postojećeg, jer današnji računari su već blizu granica svojih mogućnosti. U tom pogledu oblast kvantnih kompjutera možda najviše obećava, no ova tehnologija je još uvijek u povojima. Moram spomenuti da u računarskim naukama postoji i pravac koji kao model uzima arhitekturu mozga i neuro-mreža. Ludilo je kakve mogućnosti se otvaraju ljudskoj rasi da kreira entitete koji će biti bogovi, te da se pretvori u boga spajanjem sa takvom tehnologijom, kao i samim činom takvog stvaranja.
Mozak je statistička mašina koja svakog trena vrši višestruke proračune i donosi zaključke. Mozak sadrži generički model svijeta sa nekim elementima koji su u većoj ili manjoj mjeri vjerni stvarnim, konkretnim objektima iz svijeta. Naprimjer, u svojoj glavi imam model svoje supruge koji joj je prilično vjeran – svaki dan je viđam, dok je model psa vučjaka generički – osnovne karakteristike su zapisane i mogu u svijest dozvati lik vučjaka, ali nemam detalje koji odgovaraju bilo kojem konkretnom vučjaku. Ovaj model svijeta je izgrađen na osnovu informacija koje je mozak naslijedio kroz gene i statističkog znanja koje je mozak prikupio tokom života čovjeka. Model uključuje i model tijela u kojem se nalazi. Mi nismo svjesni velikog dijela ogromne količine znanja koje se u nama nalazi, a i kada jesmo, osjećamo ga kao nešto sasvim normalno i obično, jer ga nosimo bez ikakvog napora i ne sjećamo se kako smo ga mukotrpno kao bebe i djeca prikupljali. Svijet oko sebe ne opažamo direktno. Mozak formira radni model okruženja u kojem se trenutačno nalazimo i premda konstantno dobiva signale čula, neće model ažurirati dok se ne pojavi nešto što je dovoljno neobično i neočekivano. Ako se nalazimo u poznatom okruženju, u svom stanu ili radnom mjestu, mozak će veoma malo energije usmjeravati na opažanje tog okruženja i lako može propustiti novosti i neuobičajene pojave koje nisu ekstremne. Nije lijenost (štednja energije) jedini razlog za ovo. Mozak je veoma zaposlen u svakom trenutku i mora svoje resurse i kapacitete koristiti na ekonomičan način da bi sve stigao. Ako je mozak veoma fokusiran i opterećen određenim zadatkom, tada možda neće primijetiti ni pojave u okruženju koje jesu veoma neobične i neočekivane. Najbolji primjer je „nevidljivi gorila“, eksperiment koji je izvođen mnogo puta i prema kojem je napisana istoimena knjiga. Postavka eksperimenta je takva da subjekti posmatraju dvije grupe ljudi, u crnim i bijelim majicama koji se dodaju košarkaškim lopatama. Subjektima je zadan zadatak da broje koliko puta igrači u crnim majicama dodaju loptu. Tokom eksperimenta, među igračima se pojavi osoba u kostimu gorile, prošeta se lagano i napusti scenu. Oko 50% subjekata uopšte ne primijeti gorilu.
Ovakav dragulj Univerzuma, ova najsloženija struktura za koju znamo nalazi se u posjedu svakog čovjeka i životinje sa nervnim sistemom. Ima ga najveći genij, kao i najveća dalabu. Nastao je kao procesor za upravljanje kretanjem, a postao je tako mnogo više i sada njime opažamo, razmišljamo i osjećamo. Njime postojimo i njime smo to što jesmo. Bez njega slobodno ništa ne mora ni postojati, što se nas tiče. Mi smo mozak i mozak je mi. Možeš mi transplantirati i zamijeniti bilo koji organ, a ja ću i dalje biti ja, ali ako izvadiš moj mozak iz mog tijela izvadio si mene. Možeš staviti bilo koji drugi mozak u to tijelo, ali mene više nema. Mozak je zasada neodvojiv od tijela, većina njegovih funkcija je vezana za tijelo. Tako će ostati dok ne proizvedemo neku vrstu duše - dok ne pronađemo način da svoju svijest i svoju esenciju – informaciju koja smo mi učitavamo u mehanička i druga tijela koja sami kreiramo, te tako svoju suštinu učinimo neovisnom od ovog biološkog tijela. Ovaj me komentar sada može ujesti za guzicu, jer sam na početku rekao da duša ne postoji, a iz zadnje rečenice bi se dalo špekulisati kako je moguće da se duše već učitavaju u ova tijela koja koristimo i da one uzrokuju strukture mozga da budu takve kakve su i tada bi mozak bio samo interfejs između duše/informacije i fizičkog svijeta. Ako je tako, da li i životinje imaju dušu? Kasno je pa sam počeo svašta trabunjati. Karl Sagan je rekao da smo mi način Univerzuma da spozna sebe. Prvi nam je zadatak spoznati sebe.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba