To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

24.04.2018.

Opet policija

Zašto postoji policija u ovoj zemlji? Iz istog razloga iz kojeg domaćinstvo u kojem niko ne kuha ima kuhinju. To je jednostavno nešto što treba postojati u jednom stanu, bez obzira da li služi originalnoj svrsi. Isto tako, država treba imati policiju, bez obzira da li ona služi svojoj originalnoj svrsi. Dobro, nećemo se lagati, originalna svrha policije nije ona deklarativna - zaštita građana i služenje građanima, već je to zaštita društvenog poretka i vladajućih struktura, ali nećemo sada o tome i držat ću se deklarativne svrhe. Kada nešto kažeš, ocjenjujem te na osnovu toga šta si rekao, a ne šta si mislio, i ako se pokaže da nisi mislio to što si rekao, ocjenjujem te kao lažova, petljanca i prevaranta. Dakle svrha policije je pružanje zaštite stanovništvu, a u boljim društvima policija ovu svrhu i ispunjava u značajnoj mjeri, no kod nas je ta mjera mikroskopska.
Zašto se ponovo bavim pitanjem policije? Zbog jutrošnjeg kontakta. Radio sam sinoć do dva sata poslije pola noći, pa mi je trebalo produženo spavanje jutros. Na moju žalost, alarm u nekom od „poslovnih“ prostora (šatro poslovni - sve same kafane, kladionice, frizerski saloni i trafike) u mojoj zgradi odlučio je da se oglasi oko 6 sati. Ovi alarmi su rak društva. Možda u 5% posto slučajeva zaista sprječavaju zločin, ali u 95% slučajeva samo uznemiravaju i teroriziraju obližnje stanovništvo. Ova statistika nije dovoljna da opravda njihovo korištenje na ovaj način. Alarm koji zaštitarskoj agenciji dojavljuje pokušaj provale u bilo kakav prostor je ok, ali to može biti tihi alarm koji samo dežurnom zaštitaru blinka na ekranu, a susjedi mirno spavaju. Međutim, zaštitarske agencije (ako su oni jedini koji ugrađuju ove alarme) često ugrađuju alarme na trafike i prodavnice maski za telefone, dakle potpuno nebitne objekte koje bi obijali samo zadnji kokošari i bijednici među kriminalcima. Ovi alarmi samo vrište, a ništa ne dojavljuju zaštitarima ili policiji, koji bi nešto učinili po pitanju potencijalne provale. Vrište okolnim stanarima koji spavaju i koji svakako ništa neće učiniti po pitanju alarma. Ono što bi mogli učiniti je pozvati policiju. Jutrošnji alarm je verglao do 8 sati, kada sam odlučio da pozovem policiju. Pripremio sam jedno pitanje za njih: - Šta jedan građanin treba da čini kada se ovako uključi alarm i ne da spavati satima, a niko se ne pojavljuje da ispita šta se dešava niti da ga ugasi? – Evo države u kojoj živimo: objasnio sam policajcu sa druge strane telefonske linije o čemu se radi, kako sam dokasno radio i kako mi sada to sranje burgija kroz mozak i ne da spavati. Standardno, obraćam se policiji da radi ono što joj je deklarativno posao – da štiti javni red i mir. Kaže on kako mogu poslati patrolu da vide šta je, ali oni nisu za to nadležni, oni ne postavljaju alarme, za to su zadužene zaštitarske agencije koje ih postavljaju i tako dalje, našao bi on milion objašnjenja zašto to nema veze s njima da mu daš vremena. Ja mu objašnjavam kako ja nemam broj zaštitarske agencije koja je postavila dotični alarm, već ja imam broj policije, ali ne dopire njemu do mozga šta to znači i dalje mi truni gluposti koje ilustriraju kako ovo nije njihov problem. I onda, dolazimo do onog mog pripremljenog pitanja – Šta bi trebalo da jedan građanin čini u ovakvoj situaciji? – Govnar iz govnarske institucije, u govnarskoj zemlji, prepunoj govnara, ovako mi odgovara: - A ništa prijatelju, trpi, pokrij se jastukom po glavi. – !!! Nasmijao sam se kiselo umjesto da iz punih pluća pustim da provali bujica najmasnijih psovki i uvreda, te da mu objasnim koja je on kretenčina i kako ću se ubuduće laćati merdevina i čekića kada treba umiriti podivljali alarm, a neka onda oni dolaze da me hapse, Mjolnir ih čeka, sve ću ih povaljat'. Ali ne, samo sam još malo na kulturan način izrazio svoju frustraciju i nagovijestio da njegov odgovor nije zadovoljavajući, te se pozdravio kao da sam u najmanju ruku napola zadovoljan pruženom uslugom.
Ne mogu više, ne podnosim društvo i ne podnosim sebe u njemu. Osjećam potrebu za stalnim intervencijama, sukobima i korekcijama, a nemam snage i hrabrosti ni za sitnije među njima. Evo jučer, ide papčina ispred mene i baca neku kesicu na pločnik, a ja mu ništa nisam rekao. Gori sam ja od njega, naserem mi se u usta!!! On barem postupa u skladu sa svojim uvjerenjima – uvjeren je da neko drugi treba čistiti iza njega. Uvjeren je da on nije dužan da se dekomodira i ulaže napor u traženje kante za smeće. I konačno, uvjeren je da ga zaboli za okoliš. A ja, imam suprotna uvjerenja, ali dopuštam da njegova vladaju i ne reagujem. Ništa mi ne pomaže što uopšte nisam najveća slina među nama, već sam neki prosjek. Od toga mi je još gore. Da sam samo ja takav usranko, samo bih sebe prezirao i o sebi brinuo, a ovako je problem daleko veći. Želim samo odati priznanje osobama koje neće šutke tolerisati ljudske psine, a takvih ima. Izgledaju nam kao čudaci i gnjavatori, naravno, jer odskaču od bijedne norme i niskih standarda koji vladaju u društvu. Jednom sam se vraćao sa prijateljem s posla i on ispušivši cigaretu naravno baci opušak na ulicu. Priđe nam neka nepoznata žena i ljubaznim glasom bez nekih teških riječi opomenu ovog mog prijatelja. Bilo nam je neugodno i nismo osjećali prijateljska osjećanja prema njoj, čak i ja koji nisam ništa bacio, ali ga nisam kritikovao, a zajedno smo hodali, te sam nekako bio njegov saučesnik, pa sam se i sam osjećao napadnutim. Kada neko proizvede nelagodu u tebi, koliko god zasluženu, prirodna reakcija je da osjećaš animozitet pa čak i neprijateljstvo prema toj osobi. Da je ova žena nekim slučajem bila agresivna prema mom prijatelju, on se vjerovatno ne bi zamislio nad svojim nedjelom već bi odgovorio agresijom. Ovako je samo nešto nespretno promrmljao da je se otarasi, a ni ona nije insistirala na daljoj komunikaciji. Rekla je svoje i produžila dalje. Bila je to dobra i odmjerena reakcija na ružan postupak, kojeg je odbila prešutjeti i nije je pokolebalo to što ulazi u potencijalni sukob i što izaziva odbojna osjećanja prema sebi. Svaka joj čast i potrebno nam je više takvih. Također pozdravljam moju nekadašnju komšinicu iz zgrade preko puta, koja me je kao još nedovoljno vaspitanog dječaka naružila kada sam kroz prozor bacio koru od banane. Nakon njene kratke ljutite tirade, samo sam klimnuo glavom i zatvorio prozor. Više nikada nisam ništa slično napravio. Ovakva vrsta sramoćenja je dobro utjecala na mene. Ne trebam posebno isticati da u tom trenutku nisam osjećao ljubav prema njoj, premda inače jesam – pravo dobra riba je bila i mnogo puta sam masturbirao misleći na nju. Dakle, višestruko mi je valjala, malo me je vaspitala i učinila boljim čovjekom, a veliko zadovoljstvo mi je prouzročila.
Slušajte, neću se više javljati po ovom i sličnim pitanjima dok se ne počnem sukobljavati s ljudima na redovnoj osnovi. Nema se šta više reći do tada. Volio bih da ćete čitati na Klixu o meni uskoro kao o nekom ludaku, društvenom ratniku, osvetniku koji maltretira narod za svaku sitnicu, ali nećete. No, počnimo sa malim koracima – da ovdje čitate o mojim malim podvizima.
Evo već prvog: Izašao sam jutros da kupim hljeb u pekari i krenem prema svom haustoru, a ispred mene nekakav krupan, tamnoputi cvikeraš u crnom odijelu bez kravate, 50-ih godina, ide sa ženom koja iznenađujuće liči na njega, samo što nije tamnoputa i znatno je sitnija. I ona nosi cvike, glava im je nekako istog oblika, kao i faca, a ona još kratko ošišana pa im je i frizura ista. Inače ne bih ovo dvoje ni pogledao dovoljno dugo da zamijetim njihov izgled da nisam primijetio kako papak baca na pločnik fiskalni račun iz Binga. Moja prva reakcija je bila čiraška i kukavička – uzrujao sam se i ustručavao da bilo šta učinim. Međutim, natjerao sam se na mini podvig (mali koraci, polako). Brzo sam podigao račun i prišao papundeku, dotakao ga po ramenu: - Oprostite. -
Okrenuo se prema meni sa upitnim izrazom lica.
- Ispalo vam je ovo. Vidim da je to račun, bijeli sa crnom štampom. – trudim se biti čudan i uvrnut i zbuniti ovog hajvana. Pružam mu papirić.
On ga uzima, okreće se i bez riječi nastavlja hodati sa ženom. Pratim ih pogledom i nakon nekoliko koraka, opet ga baca na pločnik. Zalijećem se i ponovo podižem papir, ali sada sa udaljenosti vičem za njima: - Gospodine, ponovo vam je ispao račun! Pazite malo pobogu! Izgubit ćete ga zauvijek. -
Kratko su se osvrnuli i ponovo nastavili hodati nešto mrmljajući jedno drugom.
- Gospodine! – ponovo vičem hodajući za njima na distanci, - Mogu li ja uzeti ovaj račun? Čini mi se da ga vi uopšte ne želite. Gospodine!
Ovaj put se okreće da mi nešto kaže: - Šta ho'š ti?! –
- Hoću ovaj račun. Ako za njega ne nađem nikakvu praktičnu namjenu, a prilično sam siguran da neću, onda ću ga baciti u kantu i sebi priuštiti zadovoljstvo što sam ispravio štetu koju je papčina nanio društvu. To će mi mnogo značiti. Dakle? Može li? Šta kažete? -
- Bježi tamo budalo! – prosiktao je i poveo gospođu dalje.
Nisam mogao više održavati ovu šaradu. Moji nervi su bili u hiper pogonu i gubio sam smirenost, pa nisam dalje pratio ovaj par. Samo sam viknuo za njima dok su se udaljavali: - Hvala! Ne brinite ništa! Ja ću se pobrinuti za ovo smeće koje bacate po ulici kao kakva stoka nevaspitana! -
Okrenuše se još jednom neodlučno, okolo su ljudi počeli primjećivati da se nešto čudno dešava. Sirovina je očigledno kontemplirao neku akciju. Ljubazno sam im mahnuo sa osmjehom. Ipak produžiše dalje. Ja sam otišao do najbliže kante za otpatke i bacio papirić, te otišao kući generalno se dobro osjećajući, ali uz pristojnu dozu stresa zbog izlaganja sukobu i pravljenja mini spektakla u javnosti. Nadam se da je onom paru ovo iskustvo bilo dovoljno traumatično da će se svaki sljedeći put kada budu htjeli bacati smeće po ulici barem osvrnuti da provjere jesam li ja tu negdje.
Gdje nestade policija?

18.04.2018.

Povratak svjetlosti

Sjećam se rata još uvijek. Sjećanja je izblijedjelo i nekih stvari se sjećam više teoretski nego kao nekih upečatljivih doživljaja sa snažnim emocijama, no još su sa mnom. Sjećam se hodanja kroz grad noću. Tama je bila skoro potpuna u oblačnim noćima bez mjeseca i zvijezda. Jedini fotoni su dolazili sa prozora okolnih zgrada osvjetljenih svijećama i kandilima. Ljudi su često upadali u šahtove. Poklopac od šahta je imao višestruke upotrebe – kao ploča za pancirni prsluk (ne mogu da ne poginem od smijeha pri pomisli na Omara kojeg dva šaht poklopca mlataraju dok trči u sendviču između njih u „panciru“), kao sirovina za ono malo jada od ratne, vojne industrije i kao sredstvo za lomljenje noge kada se treba izvući iz vojske. Za ovo zadnje su se i druge stvari koristile, kao TA peći i slično, ali šaht je bio daleko najbolji. Posljedica je naravno da su mnogi šahtovi bili bez poklopca. Postojale su i druge zamke za noćne hodače u gradu – grbe, krateri od granata i druge vrste rupa, šuta i različite vrste otpada. Samo su ninđe sa istančanim haregeijem mogli bez problema hoditi ulicama Sarajeva noću. Ostali su, zapinjali, padali, lomili se i psovali.
I druge aktivnosti smo morali usavršavati u tami. Naprimjer, nećeš svaki put nositi svijeću ili kandilo kada ideš u WC. Lijepo je rekao jedan neznani junak: - Kažu da je rat životna škola. Jedino što sam ja naučio u ratu je da pišam u mraku. – Rijetko je izgovorena veća istina. I sam sam bio takav stručnjak, ni kap nije išla izvan WC šolje. Neki su majstori i čitali u potpunom mraku. Meni to nije polazilo za rukom, jebi ga. Meni je trebalo kandilo. Život u ratu je imao kvalitet koji mi nemamo zbog ovih televizora, telefona i kompjutera. Kada padne noć, porodica ili prijatelji se okupe oko kandila (i peći ako je zima) i ono što im je na raspolaganju da ubiju vrijeme jeste čitanje, razgovor i druge društvene aktivnosti poput igranja šaha, karata ili Rizika. Najbolje sam upoznao svoje roditelje u ratu. Danas, nije da ne razgovaram sa svojom ženom i djecom, pričamo mi nekada i održavamo porodične sastanke, ali u većini slučajeva kada otrgnem pogled sa nekog od ekrana u kući, vidim njih kako bulje u neke od tih ekrana. Prokletinje nude previše sadržaja da bismo ih ignorisali i većinu vremena provodili razgovarajući i družeći se. Pa ja sada i knjige čitam sa ekrana, uglavnom.
Nekoliko godina poslije rata, sjedimo jednom neka moja raja i moj rođak Sudo i prisjećamo se provala iz ratnog perioda i valjamo se od smijeha. Kaže Sudo: - Joj, u tom ratu samo fine šege. – Povaljasmo se mi dodatno tada. Ona stara izreka za svaku nevolju: - Ko zna zašto je to dobro? – stvarno ima smisla. Nešto dobro stvarno možeš naći u najvećoj nevolji, čega možda nema u lijepom, lagodnom životu. Pričam ja neki dan sa svojom sestrom o ratu, koja tada nije bila u Sarajevu. Ona, kao i mnogi drugi ljudi koji nisu osjetili rat, osjeća kako je propustila nešto, neku veliku istinu, neki ključni uvid u stvarnost, jer kada joj ja pričam o ljudskoj prirodi i njenim negativnim aspektima, njoj se čini da sam ove poglede ekskluzivno stekao u ratu kada sam svjedočio najgorim ljudskim otklonima. Objašnjavam joj da u ratu ljudi nisu hodali Zemljom povampireni, i da je nama sve djelovalo normalno, kada smo se jednom navikli na izvanredne okolnosti i prisutniju smrt. Dobri ljudi su bili dobri, šupci su bili šupci. Ništa što nećeš naći u prosječnoj firmi ili široj porodici bilo kada. Granate i meci su djelovali kao gromovi i zemljotresi, kao sila prirode. A gdje je moja sestra bila dok smo mi patili u ratu? Bila je sama u tuđem svijetu, pokušavajući da sklepa neki život među ljudima koje lagano zaboli za nju, bez mogućnosti povratka kući i konstantno do mučnine zabrinuta za jedine ljude na planeti koje voli i koji vole nju. Sada živi u ljepšem svijetu, jer je u uređenijoj zemlji, ima svoju porodicu i stvorila je sebi lijep život, ali nisam siguran da je njoj u tom ratnom periodu bilo bolje nego meni, a siguran sam da je vidjela svaki aspekt ljudske prirode kao i ja.
Završio se rat. Čuo sam da je u Titovoj ulici proradila ulična rasvjeta. Odmah sam to morao vidjeti. Uputio sam se sa Amelom da vidimo to čudo. Kažu da se negativna, traumatična iskustva najsnažnije urezuju u pamćenje, ali ovo tome protivriječi. Ovo je jedno od mojih najsnažnijih sjećanja iz tog čitavog perioda. Teško mogu opisati moje ushićenje i sreću, moje oduševljenje i radost, kada smo sa mračne Đure Đakovića (Alipašine danas) izašli na osvijetljenu Titovu kod Higijenskog zavoda. Ulica okupana uličnom rasvjetom. Jedini prizor koji bi se mogao mjeriti s tim u mom umu je kada izbiješ na more kod Opuzena ili gdje već. Čista divota koja se razlijeva po tijelu i sve što možeš je uživati što si tu, živ na tom mjestu i vremenu.
Odoh pravit' ručak.

15.04.2018.

Sav taj džez

Nije problem što postoje ratovi. Rat je plemenita aktivnost masovne pljačke. Smatramo da smo jači od vas i okušat ćemo se u igri dominacije. Ako se suprotstavite udarit ćemo vas daleko surovije nego da nam se prostrete pred nogama i zakunete na vjernost i služenje. Ako ispadne da ste vi jači i pobijedite nas, najebali smo, jebi ga, imajte milosti.
Nisu problem ni bolesti. Suzbili smo većinu, ali one će uvijek postojati. To je način života, to jeste život. Svi smo mi nečija bolest. Čim je život naučio, a to je bilo rano u njegovom razvoju, da se hrani drugim životom umjesto da iz okoline uzima energiju i hranjive organske materije, postao je dominantno bolest.
Nisu problem ni uragani, zemljotresi, cunamiji i vulkani. Mora planeta malo podrigivati i češati se. Mi tu ništa ne možemo, izuzev da pazimo gdje se nastanjujemo i da osluškujemo seizmička šaputanja.
Nije problem ni u budalastim vjerovanjima, zabludama, religijama i različitim sistemima vrijednosti. Nekada sam snažno vjerovao kako svako na planeti treba biti naučnik, imati um koji istinu stavlja na prvo mjesto na ljestvici vrijednosti i traži je hrabro i neumoljivo. Vjerovao sam da bi svako treba prepoznavati zablude i odbacivati ih, te najveću sreću nalaziti upravo u tome. I dalje to vjerujem za sebe. Sa tog puta ja više ne mogu sići, ali nisam više siguran da bi svako tako trebao živjeti. Mi smo bića za koje istina može biti pogubna, može nas fatalno nagrditi. Možda zablude, pričice i bajke koje ljudi sebi pričaju proizvode snažniju i bolju strukturu života. Dakle, ne govorim ja samo o tome kako je čovjek sretniji kada se k'o bubreg u loju obloži zabludama, već i da njegov život može biti na druge načine kvalitetniji i da može dati veći i bolji doprinos čovječanstvu. S druge strane, istina te može lišiti bilo kakvog životnog motiva, jer krajnja istina bi lako mogla biti NIŠTA! Ne vidim ni kako bi mogla biti nešto drugo. Ako joj se imalo približiš, ako je samo nanjušiš to može biti pogubno. 1953. godine, Ray Bradbury je objavio roman pod nazivom „Fahrenheit 451“. Ovo je temperatura na kojoj papir počinje da gori. Ovo spominjem jer se priprema istoimeni film čiji trailer sam pogledao i dvije rečenice iz filma su zazvonile u mojoj glavi. Prije toga samo da kratko opišem o čemu se radi u priči. U distopijskoj budućnosti vatrogasci su vatropalci - spaljuju knjige, jer knjige izazivaju disidentne ideje i remete univerzalni um koji je postignut, dakle Orvelovska furka, dovoljno rečeno i nije bitno jer će film možda biti loš, no one dvije rečenice su sljedeće: 1) „Nismo rođeni jednaki. Vatra nas mora učiniti jednakim, i onda možemo biti sretni.“ – vatra kojom spaljuju knjige. Jednakost i sreća, čini nam se da ih želimo. Da, želimo ih, ali samo umjereno, u malim dozama. Apsolutna jednakost i sreća bile bi čisti horor i potpuno nepraktične; i 2) Pruža mu neku knjigu (Kafkinu) i kaže: „Čitaj ... Želiš li znati šta je u ovim knjigama? ... Ludilo.“ Tačno je to, nemir veliki i nesreća vrebaju u knjigama, ali tako je sa svim ljudskim iskustvima, ako ih u potpunosti gustiramo. Istina može biti/izazvati ludilo, jer nismo sazdani za istinu. Ali sve nam je potrebno, čitav bućkuriš istina i zabluda, sreće i patnje, želje i odbojnosti, imanja i nemanja, suosjećanja i dominacije da bismo opstali, da bismo imali igru koja je zanimljiva i vrijedna igranja, a da pri tome zadržimo vlastitu svijest i individualnost. Vjerovatno nikada nećemo reći da je sve u redu na svijetu i u životu, ali to je ok. Ne valja da sve bude dobro. Sve će biti u redu kad umrem, kada sve postane ništa.
U čemu onda jeste problem? Problem je u sitnim stvarima na nivou pojedinca, tamo gdje svi možemo nešto učiniti. Moramo se žrtvovati, bilo čitavog sebe ili stvari koje su nam bitne. Kada vidim stoku kako baca smeće i opuške po ulici, ili krmka koji žnjapa košpe u kinu ili pozorištu i razbacuje ljuspe oko sebe praveći oreol oko svojih papaka, moram žrtvovati dio svog mira, nešto živaca, pa i zdravlje ako je u pitanju mrga koji bi me mogao namarati, i reći papanu: - Hej majmune! Da ti rudimentu, ne prljaj što nećeš sam očistiti!!! – Ako je taj majmun zapravo gorila, a baš nisam raspoložen da popijem mare, bjeeeež. Svaki put to moram učiniti, barem kada znam da sam u pravu kao u ovom primjeru. Nekada nisi siguran šta se dešava. Ako vidim da dvojica tuku jednog čovjeka, šta ja znam, možda im je silovao sestru i možda ga sasvim zasluženo mlave, te bih im se trebao pridružiti, a ne skakati u odbranu monstruma. Mnogo je situacija kada ne znamo šta se dešava i šta je ispravno, ali ima ih također mnogo kada je sve kristalno jasno i bistro, kao voda u planinskim jezercima nadomak Trebinja, gdje nas je otac jednom davno odveo na izlet, i u kojima smo neizmjerno uživali dok nisu došli maloumnici naoružani šamponima. Tada moramo djelovati, jer ako ne reagujem kada vidim da neko pravi objektivne svinjarije u javnosti i tako se sere na čitavu zajednicu, tada ja jedem njegova govna, odmah, dok se još puše neohlađena. Odvratno, reći ćete. Pa naravno da je odvratno, zato to i govorim, ali izgleda da nam je ideja sukoba još odvratnija i strašnija. Strah pogani vlada nama. Poboljšava nam šanse za opstanak, ali pravi povraćotinu od naših života. Drugačije ne mogu objasniti zašto svakome ko baci opušak pored klupe u parku na kojoj sjedi ne opsujem majku i ne sručim šamarčinu na đon obraz. Možda ćete reći da nije u pitanju strah, već nije vrijedno ulaziti u sukobe s ljudima zbog takvih sitnica, ali šta je strah nego podsvjesna procjena vrijedi li se izložiti bilo kakvoj opasnosti. S druge strane, govno je govno, koje god veličine bilo. Ne postoje sitnice kada se radi o govnima. Neko drugi možda ne čini ništa jer je isti takav, stoka i štetočina. Odvratno je prići klupama u parku, da ne govorim o sjedenju. KJKP RAD ne može osvojiti što stoka isprlja ni da udvostruči broj radnika.
Hrabrost je izuzetak, a strah je pravilo. Svi živimo u konstantnom strahu, a čudesno je kakvim strahotama smo spremni podvrgnuti se i kakve strahote činiti iz straha. Naprimjer, ropstva nikada ne bi moglo biti bez straha, holokaust bi se mogao desiti, ali bi bio veoma drugačiji. Strah bi bio ok kada bi pored opstanka za ravnopravan cilj imao i kvalitet života, kako god ga mi definisali. Nažalost, vrijednosti kvaliteta života slabo dopiru do jedne tako bazične emocije, bilo da je priguše ili pojačaju. U stvari, mogu je pojačati, nažalost, a teško prigušiti. Strah je naš prijatelj i najveći neprijatelj. Kada bi se samo ograničio na to da me je strah izvaditi vrelu tepsiju iz rerne, ili kada bi se dao lakše poraziti kada treba, bio bi mi dobar drug i samo bi život činio uzbudljivijim, no ovako, sa paralizirajućim moćima, crni mi je neprijatelj. Strah ima mnogo oblika i uzrok je većine psihičkih problema koje osjećamo i koji imaju loše efekte u materijalnom svijetu. Često nelagodu koju osjećamo u socijalnoj ili drugoj situaciji ne prepoznajemo kao strah. Stid je vrsta straha, naprimjer. U Američkoj deklaraciji nezavisnosti se ovako kaže: „Cjelokupni iskustvo je pokazalo da će ljudska rasa radije trpjeti dok se zlo trpjeti može – nego što će se ispraviti tako što će ukinuti forme na koje je navikla.“ Strah u većini slučajeva stoji iza ovog problema. Navika je zapravo strah od promjene, od nepoznatog. Zašto volim alkohol? Ne zbog predivnog ukusa. Trebalo mi je vremena da se naviknem na ukus alkoholnih pića, pa mi sada taj ukus više ili manje sviđa, ali i dalje mi je ljepše mlijeko ili voćni sok. Ljepota alkohola je što nema straha, ili ga ima veoma malo, zanemarljivo. Kako je dobar osjećaj – odsustvo straha. Divota čista. Uh, izgleda da mi je pukla čaša! Propušta vino na sto. Nema brige, sad ću ja eksirati to što ima u čaši, pa ću sebi novu čašu, ispravnu nasuti. Eh, da nema negativnih efekata alkohola, poput frfljanja, zadaha i gubitka psiho-motoričkih sposobnosti, ne bih se ni trijeznio nikada. Ne bih se ni na cirozu jetre i skraćenje života pobunio, kada je taj skraćeni život za odsustvo straha kvalitetniji od „zdravog“, dužeg života. Dobro, dosta filozofiranja, moralisanja i trućanja bezveznog, da vidimo stvarno šta i kako.
Prvo, nikako ne treba jesti na prazan stomak, niti piti na pun stomak. Kad kažem piti, prvenstveno mislim na alkohol, ali i za vodu važi. Drugo, ne treba piti kad kuhaš, evo mi izgori ručak... Dobro je, nije izgorio, da probam ... uh jebo te, nikad ništa ukusnije nije napravljeno!!! Rižoto sa povrćem i gulaš, ubilo sa za prejedanja.
Sljedeće, kad piješ kafu, uvijek trebaš piti sa bliže ivice šoljice, jer ako pokušaš sa udaljenije sve ćeš prosut'.
Kada prelaziš ulicu, gledaj na obje strane, ali pogledaj i prema gore da nema kakvog klavira u slobodnom padu.
Nikada nikome ništa nemoj govoriti u lice, već samo iza leđa. Mnogi će reći kako se nikoga ne boje i kako će sve svakome reći u lice. Ja obratno, samo iza leđa, osim ako se radi o komplimentima i laskanju. Tada nemam problem da tako nešto i u lice sprašim dotičnoj osobi.
Strpljenje je važno. Ako tebe neko šakom (ili bješe kamenom?), ti se strpi, sačekaj da hljeb otvrdne, da se skameni, i onda ga hljebom odalami. Nemoj se zalijetati i odmah hljebom. Izostat će željeni efekat – da mu slupaš tikvu kako treba.
I što bi rekao Bob Rock: - Bolje živjeti 100 godina u bogatstvu, nego 7 dana u bijedi. –

11.04.2018.

Psihologija erekcije

Kita se diže kad ne treba i ne diže se kad treba. Zašto, do vraga, ne mogu odlučiti kada će mi se dići kita, ili spustiti? Mora se dići kada se sprema seksualni susret, bez obzira kako zastrašujući (jer je u pitanju Beyonce), a ne kada meljem kafu. Ova referenca na neka davna vremena možda neće svima biti jasna, pa da pojasnim. Nekada davno, prije pametnih telefona, prije plej stejšna i stej plejšna, prije CD/DVD plejera, pa čak i prije VHS rekordera, za mljevenje kafe se koristio mlin na ručni pogon. Sastojao se od limenog cilindra podijeljenog na dvije odvojive komore, između kojih se nalazi žrvanj iz kojeg je metalna osovina kvadratnog presjeka prolazila kroz sredinu gornje komore i izvirivala van kroz otvor u poklopcu mlina. Na osovinu se postavljala rasklopna ruka sa drškom koja služi za okretanje žrvnja preko spomenute osovine. Onda se u gornju komoru, u prostor oko osovine naspe nemljevena, ispržena kafa, mlin se poklopi, nabaci se ručica i okreći. Mogu se ovi mlinovi i dalje pronaći i kupiti, ali se kupuju isključivo kao suveniri. Niko ih više ne koristi kao alatku, a kafa se uglavnom kupuje samljevena. Ali ono je bila najbolja kafa, sa metalnim šmekom i puna bakterija. Ovi mlinovi se nikada nisu prali. Uvijek mi je kao dječaku bilo mrsko kad mi daju da meljem kafu, ali sam osjećao radost kada prestane otpor okretanju, što je bio znak da je sva kafa samljevena i da sam slobodan. Ono što je bitno je način kako se ovo mljevenje izvodilo. Teško je bilo staviti mlin na sto, pridržavati ga jednom rukom, a drugom okretati žrvanj, ili u zraku držati mlin i okretati žvranj. Najbolji metod je bio da sebi mlin zabiješ u donji dio stomaka i na stomaku melješ. Na taj način su potrebne kretnje bile najprirodnije i najpraktičnije, najmanje se rasipala energija, te se najmanje zamarala osoba raspoređena na zadatak. Čitav posao je trajao oko 10 minuta. E sad, kada muškarac ovo radi, on mlinom konstantno masira prostatu, što skoro bez izuzetka vodi erekciji. Mo'š mislit mene kada svojoj neni predajem mlin sa samljevenom kafom i savijam se k'o Kvazimodo da mi se ne vidi erekcija. To definitivno nije situacija u kojoj želim erekciju, a 'vamo kad Beyonce legne pred mene i uzdiše: - Uzmi me! Uzmi me sada! – neki đavolski glasić mi šapne: - Đe'š ti nju uzeti? Možeš je jedino dobro nasmijati ako sad skineš gaće. – i šta, dolazi do masovne bježanije krvi iz sirote genitalije. Džaba onda Beyonce mijauče kako veličina nije važna i kako sam ja sjajan ljubavnik, te kako i dalje treba da je uzmem.
Kinezi pobiše sve tigrove da bi samljeli njihova muda i od toga pravili eliksire muškosti. Afrikanci pobiše sve nosoroge, jer od roga prave slične magične praškove za potenciju. Bosanci žderu bamiju. Pola planete je opterećeno erekcijom na prilično opsesivan i manijakalan način, a niko ne bi pomislio da je tako gledajući CNN i Al Jazzeru. Nauka radi na problemu, u to nema sumnje. Dokaz je čitava lepeza vijagri. Ako upališ 'Sport klub', kanal za muškarce, svaka druga reklama je za neku vrstu vijagre. No, to nije dovoljno. Nauka mora smisliti način za efikasnu i potpunu kontrolu erekcije, sa manje srčanih udara i ostalih nuspojava, dok još ima tigrova i nosoroga na svijetu, ili bamije. Jes' taj seks zajeban. Kakva sve suluda ponašanja i norme postoje u društvu zbog njega. Baš mi je drago da je sve to sada iza mene.

11.04.2018.

Još jedan tango ili dva

Moć brigu brine sa bijelom kugom. Svaka država kuka zbog opadajućeg nataliteta. Ponestaje topovskog mesa. Moć se svim silama bori protiv abortusa. Možda rulja neće još dugo biti potrebna, ali potrebna je sada za još nekoliko pokoljčića i jedan ili dva globalna, masovna masakra. Rulja je sve manje potrebna za proizvodnju jer se Kina za to uglavnom pobrinula. Problem je što Kina ima dovoljno rulje za proizvodnju kao i za dvanaest pokoljčića i četiri masovna masakra. Kako da se zapadni svijet nosi s tim ako će klinike za abortus unaokolo rješavati probleme neželjenih trudnoća i sprječavati dolazak na svijet ogromnog broja pičuladije koji nemaju nikakvu perspektivu u životu osim da se prijave u vojsku ako uspiju doživjeti starosnu dob u kojoj je to moguće? Od Vijetnamskog rata Amerika je ukinula mobilizaciju i obavezno služenje vojnog roka. To je bio rezultat ogromnog pritiska javnosti. Američka srednja klasa je htjela da uživa u Americi, a ne da proljeva crijeva po džunglama trećeg svijeta. Sila koja konstantno negdje ratuje se našla pred ozbiljnim problemom – kako obezbijediti topovsko meso? Vojska je postala profesionalna, postala je firma u kojoj rade dobrovoljci koji su se odlučili za taj poziv, otišli na intervju i primljeni na posao. Ali zašto bi neko dobrovoljno pristao da rizikuje život i udove po svjetskim vukojebinama prijavivši se u vojsku, tačnije kako uvjeriti dovoljan broj ljudi da to učini. Prvi korak sam naveo, treba proizvesti gomilu ljudi koji nemaju bolji izbor. Dakle, bogatstvo koje je bilo tako lijepo raspoređeno i distribuirano, trebalo je centralizirati i oduzeti od rulje koja bi da ima standard, da jede govna i sanjari. Dalje, osiromašenima ponuditi utočište. U Americi je odlazak u vojsku fantastično rješenje za mladog čovjeka koji nema ama baš ništa od života. Tamo imaju pristojnu platu, ne spektakularnu, ali ono što jeste spektakularno su silne povlastice koje vojnici uživaju – ogromni popusti na sve kupovine i trošenja, te sva socijalna pitanja riješena, od stanovanja do zdravstvene zaštite. Tako je barem dok vojniku ne raznesu muda negdje u pizdićima, pa on postane potrošeno meso, beskorisna parazitska vaška. Tada sve povlastice počinju da blijede i nestaju, jer Moć više nije zainteresirana za njega. Prije nego što nastavim, ako ću uopšte i nastavljati, moram objasniti šta je Moć. To nije grupa ljudi u kukuljicama koji iz tajnosti upravljaju svijetom i drže svu moć. To nisu čak ni države i njihove institucije, niti pak korporacije. Oni su podanici, instrumenti Moći. Moć je ustrojstvo svijeta, ono kako su stvari postavljene na ovoj grudvi blata. To su sve naše zajedničke riječi i akcije, sve naše udružene emocije i misli, koje su postavile pravila i koje se malo mijenjaju, barem posmatrano suštinski. A kako su stvari postavljene? Plemenski. Forme i boje plemena se mijenjaju, ali suština je još uvijek ista. Plemena moraju ratovati. Nacija protiv nacije, vjera protiv vjere, rasa protiv rase, ili pak u modernija vremena konzervativci protiv liberala, ljevica protiv desnice, orci protiv vilenjaka i horde zla protiv manijaka. Bilo bi tu još mnogo igranki, ali preopasne igračke posjedujemo i posljednji tango je blizu. Kada bismo barem sve ratne igre premjestili u cyber svijet. Možda je to neko već i učinio sa nama. Možda je planeta zemlja nečija video igra, mješavina Sims-a i Ghost Recon-a.

07.04.2018.

Uhvati rukav

Ima tome više od 5 godina, u vrijeme kada sam oblačio djecu, kada nisu znali ništa na sebe navući bez pomoći. Niko me nikada nije ispizdio kako su moja djeca znala. Niko se nikada nije ni približio. To je zato što sam morao svaku moguću sitnicu raditi za njih. Ništa ne znaju uraditi kako treba, ali znaju sve sjebati. Nisu one krive. Jednostavno su dječje smotane i blesave. Kada me pitaju prijatelji i poznanici koji nemaju djecu, kako je to imati djecu, uvijek im objasnim da je to najveća gnjavaža koju mogu zamisliti. Ali, radosti su veće od te gnjavaže.
Oblačim ja svoju kći, spremamo se za odlazak u vrtić, zima je. Moram je dobro natruntati, svega tu ima, štrample, hlače, majica, džemper, dukserica, jakna, čizme, rukavice, šal, kapa. Njena koncentracija na zadatak pred nama je u najbolju ruku labava. Šta ćeš, privuče joj pažnju svjetlost sa prozora, grudvica prašine u uglu, ili tekstura zida nakon zadnjeg krečenja. Tada potpuno prestaje učestvovati i sarađivati u oblačenju. No sve je u redu, imam još dovoljno vremena do početka radnog vremena. Dozivam i čupam njenu pažnju od kosmičkih tema koje su je obuzele. Računam, ovo ću morati 5-6 puta napraviti tokom priprema za izlazak i na konju sam. Pred vratima smo, još joj trebam obuti čizme i na samom kraju nabaciti jaknu, šal, kapu i rukavice da se ne skuha prije nego što izađemo na zimu. Čizme su poseban problem. Nemam pojma kakav je njen osjećaj, da li je ušla noga kako treba, da li su joj već male i tijesne, nekvalitetna izrada pa je rajsferšlus prava noćna mora za zakopčati. Pri tome mi je potrebno njeno aktivno učešće, mora gurati nogicu unutra. Ne zadaje se ona snažno u to. I kada gura, to je mlako lagano, kao da imamo sve vrijeme svijeta da ubacimo nogu unutra, i još jedno sve vrijeme svijeta za drugu. Navučemo jednu čizmu, kad bolna grimasa na njenom licu.
- Žulja me! – kukavnim glasom objavi.
O ne! Da li su male pa je žulja, ili se čarapica malo zavrnula, ili se samo ponaša kao princeza na zrnu graška? Već joj je na vrh glave ove gnjavaže i ne može više podnijeti? Počinje istraga i vijećanje kako bih utvrdio stvarno stanje stvari. Radno vrijeme se bliži. Nekako donesemo rezoluciju da je čizma ipak OK, samo joj se noga ugodnije osjeća izvan nje. Uz značajno olakšanje pređem na navlačenje druge čizme. Ovo prođe bez značajnijih incidenata. Još jakna pa ću je istjerati u haustor i tamo ćemo nabaciti šal i kapu.
- Uhvati rukav. – kažem joj, misleći na rukav od dukserice koja je bila na njoj, kako bih joj navukao rukav jakne bez da joj rukav od dukserice naguram do ramena. Već je prilično natruntana i rukavi ne klize jedni preko drugih bez otpora i poremećaja. Ma nema nje nigdje. Nije tu, s kim ja pričam?
- Uhvati rukav. – malo naglašenije i odlučnije izgovorim. Šta ti je, niđe nikoga. Fuge među pročicama na podu su iziskivale njenu hitnu i nepodijeljenu pažnju. Vrijeme ne stoji.
- Uhvati rukav. – histerično zakreštim. Juhu, imam je! Okice se zabrinuto okrenuše prema meni.
- Uhvati rukav. – prijaznije i mirnije zamolim.
Idemo, navlačim rukav, ali avaj, maleni prstići ispustiše rukav od dukserice i on ode uz ruku. Nema panike, već je uračunato da će se ovo desiti par puta. Svučem rukav od jakne i spustim rukav od dukserice.
- Uhvati rukav. – Gdje ode opet? Ponovo počnem proklinjati svoju glupost što nikada nisam kupio gong. Uhvatim je za lubanju i okrenem prema sebi.
- Uhvati rukav, molim.... – otrovnim glasom zatražim. – ... I čvrsto ga drži. – Uz stalno ohrabrivanje i opominjanje da ne pusti rukav, navučem joj rukav od jakne. Oleeeee! Sad drugi...
Oznojio sam se prilično od ovog prisilnog rada, a teško da ću se uspjeti ohladiti u skoroj budućnosti. Sad već moram trčati na posao. Izguram malo biće van, brzo nabacim kaput, izletim u haustor i krenem zaključavati vrata, kad začujem glasić iza sebe: - Kaki mi se! -

02.04.2018.

Šta više ne mogu

Neće se ova lista sastojati od stvari koje biste očekivali – da ne mogu trčati kao nekada, da ne mogu uraditi 50 sklekova, ili da ne mogu skočiti tako visoko u zrak kao nekada. Ja ništa od toga i ne mogu, ali nije mi to sada na umu, to su sitnice koje se možda i podrazumijevaju. Evo šta ja više ne mogu, a da je poražavajuće:
Ne mogu rezati nokte kao nekada. Još mi nekako ide rezanje noktiju na lijevoj ruci, ali desna je pravi problem. Nisam više u stanju da zavrnem desnu ruku tako da bih mogao fino rezati nokte na njoj. Ako tome dodam činjenicu da mi je lijeva ruka malo smotanija od desne, ovo postaje pravi problem. Strah me je i spomenuti rezanje noktiju na nogama. To je već prava tortura. Kompletnu utrobu moram zgnječiti da im se približim i tako treba ostati minutima. Ovo nisu obični minuti, ovo su mnogo duži ajnštajnovski minuti relativnosti. Dobro, lako mi je za rezanje noktiju, to se radi dvaput godišnje, ali čarape treba oblačiti svaki dan, čak i ljeti - da sakrijem kandže medvjeđe. To je prava muka koju je Louis CK odlično opisao, da sad ne ponavljam.
Ne mogu se okretati. Mislim na osvrtanje. Mogu okrenuti čitavo tijelo naravno, ali ako treba okrenuti glavu i dio tijela zaokrenuti unazad, zaboravi. Kada vozim u rikverc više se i ne okrećem. Samo gledam u retrovizore, a trudim se da što manje vozim u rikverc. Nekada je na mojim leđima postojala mala površina koju nisam mogao počešati i za koju sam morao nekoga zamoliti za uslugu češanja ili se prisloniti o štok. Sada se bez pomoći mogu počešati samo po guzici. Ako eKupi želi da otvaram njihove reklamne emailove, bolje im je da u ponudu uključe češagije.
Ne mogu dugo stajati, ili lagano šetkati. Dugo za mene znači više od 10 minuta. Zanimljivo da hodati brzim tempom mogu mnogo duže. Kada dugo stojim, u leđima se stvara potmuli bol koji se penje uz kičmu i ošamućuje mozak, te moram što prije prileći.
Ne mogu više gledati TV. Sve mi se gadi, filmovi, serije, vijesti. O donjim slojevima programskih šema – realiti šoovima, jeftinim sapunicama i obilju kanala koje emituju mjesne zajednice neću ni da pričam. Čak ni u prirodnjačkim kanalima više ne uživam kao nekada. Najviše me nerviraju lažne priče koje narator ispreda o lavovima u savani, ili leopardima, tigrovima, nije bitno, recept je isti. Nasnimaju oni gomilu materijala sa lavovima, lavovi leže, lavovi šetaju, lavovi nešto gledaju, lavovi love, lavovi žderu, lavovi se biju sa hijenama, lavovi se biju sa drugim lavovima... i onda smisle nekakvu priču i pričaju tu priču prikazujući ove snimke lavova, složivši ih da što bolje odgovaraju njihovom šupljiranju. Nekada su priče možda i autentične i stvarne, ali čini mi se da u sve većem broju slučajeva, to što oni pričaju nema veze s onim što se dešava na ekranu. Nekada, siguran sam, pričajući priču, pravu dramu o jednom lavu i njegovim zgodama i aktivnostima u jednom danu, zapravo prikazuju šest različitih lavova nasnimanih u rasponu od mjesec dana u tri različite zemlje i šest različitih nacionalnih parkova. Nerviraju me oni što šapću dok sjede u džipu nedaleko od čopora lavova i nešto kofol objašnjavaju, ali tiho, šatro da ne uznemire lavove, a 200 dana u godini sve što ti lavovi vide oko sebe su safari vozila krcata turistima. Obraduje me mnogo kada lavovi ugrabe i požnjapaju ponekog neopreznog turistu glupana što je izašao iz vozila da ih malo bolje snimi. Najviše mi idu na živce prirodnjačke emisije u kojima više gledam ljude nego životinje koje su navodno tema emisije. Nemam ništa protiv da se povremeno pojavi faca naratora i prirodnjaka koji proučava ove životinje, ali da u njega gledam 90% vremena, a tu i tamo životinja koja je predmet emisije šmugne kroz kadar, e to već ne može. Odmah prebacujem na drugi kanal. Toliko je smeća na televiziji, sve su mi tipke na daljinskom izlizane. Neupućenom je moj daljinski potpuno neupotrebljiv, nigdje nikakvog slova ili broja. Milijarda je kanala i samo šaltam među njima nadajući se da će nešto upola dobro naletiti da se zadržim par minuta. Šta se može, milijardu kanala vrti program 24 sata na dan. Kako neće biti smeća. Pored toga, mi smo mnogo stroži u svojoj kritici nego nekada. Stalno podižemo ljestvicu za standarde programskog kvaliteta i ono što nam je bio odličan šou prije 20-30 godina, sada nam je možda bljutava splačina. Moram izdvojiti BBC Earth u pozitivnom smislu. Ovo je kanal sa 70-80% veoma kvalitetnog sadržaja, sa možda samo 2-3% smeća. Lijepi Attenborough.
Ne mogu čitati knjige kao nekada. Koncentracija mi je veoma labilna i sve češće uhvatim sebe kako sam pročitao pola stranice a razmišljao o sadržaju frižidera. I onda nazad na početak stranice. Sve mi više vremena potrebno da pročitam knjigu. Drugi problem sa čitanjem je što se moj mentalni kapacitet sužava i bliži granicama. Načitam se zanimljivih stvari, ali malo toga zapamtim i onda to ne mogu na valjan način reproducirati kada hoću da se kurčim kako sam načitan. Posebna frustracija nastupa kada mi je teško shvatiti ono što čitam, kada moja inteligencija pada na testu. Ima li išta simpatičnije od moje teleće face nakon što sam pročitao nešto složeno i komplikovano?
Ne mogu da se sjetim šta još više ne mogu.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12426

Powered by Blogger.ba