To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

18.04.2018.

Povratak svjetlosti

Sjećam se rata još uvijek. Sjećanja je izblijedjelo i nekih stvari se sjećam više teoretski nego kao nekih upečatljivih doživljaja sa snažnim emocijama, no još su sa mnom. Sjećam se hodanja kroz grad noću. Tama je bila skoro potpuna u oblačnim noćima bez mjeseca i zvijezda. Jedini fotoni su dolazili sa prozora okolnih zgrada osvjetljenih svijećama i kandilima. Ljudi su često upadali u šahtove. Poklopac od šahta je imao višestruke upotrebe – kao ploča za pancirni prsluk (ne mogu da ne poginem od smijeha pri pomisli na Omara kojeg dva šaht poklopca mlataraju dok trči u sendviču između njih u „panciru“), kao sirovina za ono malo jada od ratne, vojne industrije i kao sredstvo za lomljenje noge kada se treba izvući iz vojske. Za ovo zadnje su se i druge stvari koristile, kao TA peći i slično, ali šaht je bio daleko najbolji. Posljedica je naravno da su mnogi šahtovi bili bez poklopca. Postojale su i druge zamke za noćne hodače u gradu – grbe, krateri od granata i druge vrste rupa, šuta i različite vrste otpada. Samo su ninđe sa istančanim haregeijem mogli bez problema hoditi ulicama Sarajeva noću. Ostali su, zapinjali, padali, lomili se i psovali.
I druge aktivnosti smo morali usavršavati u tami. Naprimjer, nećeš svaki put nositi svijeću ili kandilo kada ideš u WC. Lijepo je rekao jedan neznani junak: - Kažu da je rat životna škola. Jedino što sam ja naučio u ratu je da pišam u mraku. – Rijetko je izgovorena veća istina. I sam sam bio takav stručnjak, ni kap nije išla izvan WC šolje. Neki su majstori i čitali u potpunom mraku. Meni to nije polazilo za rukom, jebi ga. Meni je trebalo kandilo. Život u ratu je imao kvalitet koji mi nemamo zbog ovih televizora, telefona i kompjutera. Kada padne noć, porodica ili prijatelji se okupe oko kandila (i peći ako je zima) i ono što im je na raspolaganju da ubiju vrijeme jeste čitanje, razgovor i druge društvene aktivnosti poput igranja šaha, karata ili Rizika. Najbolje sam upoznao svoje roditelje u ratu. Danas, nije da ne razgovaram sa svojom ženom i djecom, pričamo mi nekada i održavamo porodične sastanke, ali u većini slučajeva kada otrgnem pogled sa nekog od ekrana u kući, vidim njih kako bulje u neke od tih ekrana. Prokletinje nude previše sadržaja da bismo ih ignorisali i većinu vremena provodili razgovarajući i družeći se. Pa ja sada i knjige čitam sa ekrana, uglavnom.
Nekoliko godina poslije rata, sjedimo jednom neka moja raja i moj rođak Sudo i prisjećamo se provala iz ratnog perioda i valjamo se od smijeha. Kaže Sudo: - Joj, u tom ratu samo fine šege. – Povaljasmo se mi dodatno tada. Ona stara izreka za svaku nevolju: - Ko zna zašto je to dobro? – stvarno ima smisla. Nešto dobro stvarno možeš naći u najvećoj nevolji, čega možda nema u lijepom, lagodnom životu. Pričam ja neki dan sa svojom sestrom o ratu, koja tada nije bila u Sarajevu. Ona, kao i mnogi drugi ljudi koji nisu osjetili rat, osjeća kako je propustila nešto, neku veliku istinu, neki ključni uvid u stvarnost, jer kada joj ja pričam o ljudskoj prirodi i njenim negativnim aspektima, njoj se čini da sam ove poglede ekskluzivno stekao u ratu kada sam svjedočio najgorim ljudskim otklonima. Objašnjavam joj da u ratu ljudi nisu hodali Zemljom povampireni, i da je nama sve djelovalo normalno, kada smo se jednom navikli na izvanredne okolnosti i prisutniju smrt. Dobri ljudi su bili dobri, šupci su bili šupci. Ništa što nećeš naći u prosječnoj firmi ili široj porodici bilo kada. Granate i meci su djelovali kao gromovi i zemljotresi, kao sila prirode. A gdje je moja sestra bila dok smo mi patili u ratu? Bila je sama u tuđem svijetu, pokušavajući da sklepa neki život među ljudima koje lagano zaboli za nju, bez mogućnosti povratka kući i konstantno do mučnine zabrinuta za jedine ljude na planeti koje voli i koji vole nju. Sada živi u ljepšem svijetu, jer je u uređenijoj zemlji, ima svoju porodicu i stvorila je sebi lijep život, ali nisam siguran da je njoj u tom ratnom periodu bilo bolje nego meni, a siguran sam da je vidjela svaki aspekt ljudske prirode kao i ja.
Završio se rat. Čuo sam da je u Titovoj ulici proradila ulična rasvjeta. Odmah sam to morao vidjeti. Uputio sam se sa Amelom da vidimo to čudo. Kažu da se negativna, traumatična iskustva najsnažnije urezuju u pamćenje, ali ovo tome protivriječi. Ovo je jedno od mojih najsnažnijih sjećanja iz tog čitavog perioda. Teško mogu opisati moje ushićenje i sreću, moje oduševljenje i radost, kada smo sa mračne Đure Đakovića (Alipašine danas) izašli na osvijetljenu Titovu kod Higijenskog zavoda. Ulica okupana uličnom rasvjetom. Jedini prizor koji bi se mogao mjeriti s tim u mom umu je kada izbiješ na more kod Opuzena ili gdje već. Čista divota koja se razlijeva po tijelu i sve što možeš je uživati što si tu, živ na tom mjestu i vremenu.
Odoh pravit' ručak.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba