To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

23.09.2018.

Zeitgeist

Razlike u mišljenima su u redu, čak i poželjne, jer, u konačnici, to je ono po čemu se pojedinačno razlikujemo, što čini naše društvo zanimljivim i drugačijim od mravinjaka. Ti voliš turbo folk, a meni je to kretenski i ismijavat ću te (iza leđa) svom snagom. Meni se sviđaju tripice, a tebi je to odvratno. I naučne i filozofske razlike su dozvoljene, dok se ne dođe do definitivnih i dokazanih odgovora pa bilo kom naučnom ili filozofskom pitanju. Postoji bezbroj drugih tema i pitanja, socijalnih, ekonomskih, političkih, o kojima se može raspravljati i na koje nije pronađen konačan odgovor. Ljudsko društvo je istinski kompleksno i teško da ćemo ikada postići univerzalni um, gdje ćemo se svi slagati po svim pitanjima, a ko bi uopšte želio tako nešto.
Međutim, postoje pitanja o kojim se moramo složiti i stavove do kojih dođemo ugraditi u duh vremena. Ponovo, smatram da postoje pitanja po kojima ne bi smjelo doći do razmimoilaženje mišljenja, po kojima se ne može dozvoliti sloboda govora i zastupanje oprečnih stavova, ili može se dozvoliti sloboda govora, ali pogrešni stavovi ne smiju dobiti iole značajan broj poklonika. Jednostavno, moramo kao vrsta napraviti korak naprijed i reći da je sve suprotno od utvrđenog stava sumanuto, pogrešno i blesavo, te da takvo nešto može ostati samo u krugu čudaka i budala, a ako budale počnu poduzimati akcije u skladu sa svojim necivilizacijskim stavovima, tada ih moramo kažnjavati i korigovati kroz utvrđene društvene mehanizme. Da ne bi ovo ostalo pomalo apstraktno, evo nekih pitanja sa mojim stavovima koje smatram da bi svako trebao imati:
Prvo, nešto što je već usvojeno – Zemlja je okrugla. Ne mogu slušati, osim u svrhu zabave, kako budale tvrde suprotno na svojim kongresima, niti mogu iole ozbiljno shvatati njihovu idiotsku argumentaciju. Kao vrsta smo završili s ovim pitanjem i debilna je bilo kakva regresija.
Dalje, nije dozvoljeno ubijati, naravno izuzev u slučaju samoodbrane. Ja sada mogu pričati, ako ćemo zadovoljiti slobodu govora, kako bi trebalo dozvoliti ubijanje, makar samo meni, te bih mogao željeti da nekoga ubijem, ali ako nekada tako nešto pokušam ili izvršim, zna se da me čeka tamnica. Dakle kao društvo, kao vrsta smo se složili da ubijanje nije dobro niti dozvoljeno, što naravno ne znači da se to više ne dešava, ali postoji koncensus. Ovo je bio jedan očigledan primjer stava koji smo se dogovorili da ga svi trebaju imati. Dozvoljeno je misaono odstupanje, pa čak i verbalno, ali odstupanje u djelovanju nije.
Da pokušam navesti primjer nečega što još nije društveno usvojeno, barem ne svugdje i predominantno ... Hmmm, evo: Tehnologija sintetiziranja mesa se počinje osvajati. Kada stigne na stupanj razvoja na kojem će biti veoma teško razlikovati sintetički biftek od prirodnog, po ukusu, pri čemu će sintetički svakako biti čišći i zdraviji, tada treba zabraniti konzumaciju prirodnog mesa. To što se mnogi neće složiti da je sintetičko meso čišće i zdravije, njihov je problem.
Dalje, nasilje nad djecom ne smije biti dozvoljeno. Izreka „Batina je iz raja izašla“ za mene je čista grozota. Ne kažem da se nikakva vrsta nasilja ne smije vršiti nad djecom ni u kojoj situaciji. Ako se suočiš sa agresivnim, loše odgojenim dječakom koji će ti doći u goste sa neodgovornim roditeljima, pa će te tvojim daljinskim upravljačem odalamiti u glavu, a zatim ga zabiti u ekran TV-a, nemam ništa protiv da takvog đavolka udariš tako da on to ozbiljno osjeti, ali nemoj ga baš nokautirati. Dakle, neka malac osjeti ugriz vlastitog ponašanja, možda će razmisliti i reformirati ga. Ako pak ništa ne pomaže, jer je mali tako zajeban, pa nećeš valjda odležati dijete, samo komplet goste istjeraj iz kuće i nikada ih više ne pozivaj, a kazneno-popravni sistem će se pozabaviti malim demonom kada za to dođe vrijeme. Međutim, nasilje kao način podizanja djeteta ne smije više biti ni predmet diskusije. Mlatiti djecu za prekršaje i propuste kao način dresure, moramo se složiti da to nije u redu i ne smije biti dozvoljeno.
Nekada, dok sam bio nešto militantniji ateista ... ispravka, nisam nikada bio militantan ateista, te nisam mogao biti ni militantniji. Međutim, nekada sam smatrao da bi svako trebao napustiti vjerovanje u svete skripte. Sada smatram da kao vrsta možda još nismo potpuno spremni za to. Religija nekim ljudima pruža kvalitetniju mentalnu strukturu, na osnovu koje mogu voditi veoma kvalitetne živote i napraviti velike stvari. Religija također često služi kao sidro izgubljenim dušama koji bi lagano otišli u tri pizde materine da nisu pronašli utjehu i smisao u religiji. Ovo sam lično viđao u više navrata – narkomane, alkose i osobe sa mentalnim poremećajima, kojima je posvećenost religiji pomogla da vode koliko toliko normalan i zdrav život. „Koliko toliko“ iz mog ugla gledanja. Iz nekog drugog ugla, oni možda žive odlično. Ja ne mogu biti religiozan, sve i kad bih sad odlučio i poželio da budem. Uređenje, struktura i iskustvo mog uma više ne mogu prihvatiti takav način razmišljanja, a reforma nije moguća bez ozbiljnog dokaza, no svakako prihvatam da religiozni ljudi mogu voditi kvalitetniji i korisniji život od mene, korisniji za njih same, ali i okolinu, bližu ili širu. Dakle, religija nam kao vrsti po svoj prilici i dalje treba, te je rano očekivati da se svi složimo kako najvjerovatnije nema boga i da se okanimo budalaština. Možda i sam život nije ništa drugo do teška budalaština.

17.09.2018.

Rasizam, seksizam i politička (ne)korektnost

Smatram da nisam ni rasista niti seksista. Najviše mrzim dvije stvari: rasiste i crnce. Također jako mrzim seksiste i ženetine. Šalu na stranu, rasizam i seksizam su ozbiljni problemi, ali i pretjerivanje u rješavanju tih problema može postati, i postalo je, problem. Imam često osjećaj gledajući ove pravednike kako rješavaju problem, da se ništa ne rješava, već se samo stvara novi problem. Rasizam nećemo lako riješiti, a ni seksizam. Pitanje je hoćemo li ih ikada riješiti. Ljudi pronalaze načine da se dijele i po mnogo tanjim linijama od rase i spola, pa olešiše jedni druge, a rasa i spol su previše praktični da bismo ih se odrekli, previše su očigledni.
Ja sam juče na prozoru zgrade preko puta vidio crnca. Odmah sam to uredno prijavio policiji. On ako živi tu legalno, neka to i dokaže u policijskoj stanici, nakon što je dobro promislio svoju situaciju u besanoj noći iza rešetaka. Ipak je veoma nesmotreno sa njegove strane što se ukazuje na prozoru, makar i vlastitog stana. Mora malo misliti na nas, susjede, na naša osjećanja i zgražavanje tom pojavom. Što se tiče Amerike, naravno da imaju probleme sa rasizmom kada imaju tako mnogo crnaca i ostalih rasa. Neka se ugledaju na nas, imamo svakakvih problema, ali rasizam nije jedan od njih. Svi smo teški rasisti, ali nema crnaca i rasizam nas ne muči ni u najmanjoj mjeri, pa mnogi od nas nisu ni svjesni da su rasisti. Dakle, mi samo trebamo spriječiti priliv crnaca i bit ćemo ok, a Amerika nek' vidi šta će. Žena ovdje pak ima na svakom koraku, pa seksizam postoji, ali kakve god probleme mi imali sa ženama, želimo ih (žene) zadržati. Mnogo su nam drage. Izdržat ćemo malo seksizma zajedno. Zajedno smo skupa. Kako kaže jedan moj mudri prijatelj - Žena je kao zmija, kada digne glavu tada će ujesti. - Zato ženama ne treba dozvoliti da dižu glavu, pa ni seksizam neće biti neka velika tegoba ni socijalna tema. Za kraj bih se još sa slašću osvrnuo na političku korektnost. Ljudima treba dozvoliti da ismijavaju i osuđuju sve i sva, flagrantno i žestoko. Moj jedini uvjet bi bio da to rade na duhovit i zanimljiv način, jer nema ništa ružnije ni bjednije od šovinističkih istupa koji su lišeni duha i originalnosti. Dakle, ako me javno zajebavaš, naprimjer za prevelike naslage sala ispod kože, ako već ulažeš taj napor i rizikuješ sukob i osude od strane socijalnih ratnika, onda se pobrini da ću se možda i ja nasmijati ako mi uopšte sujeta i kompleksi tako nešto dozvoljavaju. No, uvijek je poštenije i bolje takve komentare i kritike izgovarati iza leđa predmetnih osoba, nikada direktno, u oči. Šta imaš od toga da me povrijediš, a ja najvjerovatnije neću smršati zato što si me ti provalio. Ako je pak ismijavanje debelih tema tvog standup - komičarskog nastupa, moja je odgovornost da tvoj nastup zaobiđem i da se poštedim duševne boli. S druge strane, ako sam se ekstremno usvinjio, možda i zaslužujem da me malo pilaju. Kako Paulie iz Sopranosa kaže gledajući ona dva najdeblja lika u cijeloj seriji dok stoje jedan uz drugog i pričaju – Gledaj ono, kao reklama za mršavljenje. Prije (pokazuje rukom na jednog) ... i davno (pokazuje na drugog i odmahuje rukom karakterističnim mafijaškim potezom). – Slabo se prevodi vic, na engleskom mnogo bolje zvuči – Before... and way before. - Što bi serija Sopranos bila zanimljiva da je politički ispravna. Pola smijeha u životu dobijemo od ismijavanja debljine, gluposti, kukavičluka, sramežljivosti, smotanosti, nacija, rasa, religija, a ako smo sposobni i sebe sa svojim najcrnjim manama, nedostacima i invaliditetima uključiti kao predmet šprdnje, fol je još bolji. Naravno da treba biti obziran, te u određenim situacijama i u društvu određenih ljudi paziti šta govorimo, ali ne smijemo pretjerivati sa obzirnošću da nas debili, invalidi, manjine i žene ne počnu upozoravati da ih premalo zavitlavamo i ugnjetavamo.



11.09.2018.

Oda radosti

Emocije su me obuzele, pozitivne. Ljubav prema svijetu osjećam. Ko zna kako to dođe. Ništa mi se posebno lijepo nije desilo danas. Lijep je dan i to je sve, potpuno prosječan u svakom drugom pogledu. Premda nije identično osjećanje, ali ovo me je podsjetilo na jedan mamurluk prije par decenija. Probudio sam se poslije žestokog pjanstva i osjećao neobjašnjivu sreću. Ne znam da sam ikada bio u boljem raspoloženju. Danas je ovako nešto potpuno nemoguće. Danas popijem tri pive i sutra sam tako polomljen da ne mogu osjećati ništa pozitivno. Elem, tog jutra sam izašao na ulicu, morao sam ići među ljude. Dok sam hodao, sve je bilo fenomenalno. Znam da sam se našao sa Mešom i Marinom, sa kojima sam i dernečio noć prije. Kako su mi bili dragi. Cmakao sam Marinu non-stop, Meša se možda malo i zabrinuo – Šta mi ovaj idiotić ovoliko cjeliva curu? – Mjesto cmakanja, Mešu sam grlio svako malo. Eto, ostalo mi to u sjećanju.

09.09.2018.

Piskaranje

Jedan od razloga zašto pišem je da sredim misli, da se sa sobom dogovorim koje ja to stavove imam, da dobijem oštriju rezoluciju svoje slike o svijetu, no ponekad je samo još više zamutim. Ponekad proizvedem veći haos u glavi od početnog. Zbog toga sam ovako i nazvao i podnazvao ovaj blog.
Kako čovjek počne razmatrati neko složeno pitanje, misli počnu nadirati sa svih strana, a često nepotpune, nedorečene, ponekad blesave i glupave. Teško je nositi se s njima, sortirati ih i urediti tako da formiraju neku analizu ili stav. Nije lako biti promišljen. Često je lakše oslanjati se na instinkte i heuristiku. To bi bilo sasvim u redu da instinkti nisu tako često pogrešni, ponekad u kritičnim i presudnim situacijama. Daniel Kahneman, izraelski psiholog i nobelovac, napisao je knjigu pod naslovom „Misliti, brzo i sporo“. Preporučam.

09.09.2018.

Radikalni pamflet

Počela je predizborna kampanja. Opći izbori su ove godine u Bosni i Hercegovini. Počinje standardna šarada, otrov i cinizam. Face su već na plakatima i bilbordima, smiješe se i obećavaju, sa groteskno uvećanim tintarama. Međutim, nije to ono što me najviše nervira. To me više ni ne nervira. Ono što me da nervira jeste bombardovanje mudrostima i savjetima kako je važno glasati, kako treba dobro razmisliti za koga glasati, kako je debilno ne glasati i tako dalje. Snimaju se spotovi, infografike, postavljaju se postovi na socijalnim mrežama. Stručnjaci se trkaju ko će smisliti najbolji i najpametniji fol kako zaustaviti debile da ne glasaju opet za iste demone zbog kojih smo u kurcu, te kako navesti debile koji ne glasaju da glasaju. A sve je tako jednostavno, samo treba izaći na izbore i glasati za najbolje ljude, poštene, sposobne, hrabre, koji će od ovog prkna napraviti Šangri La. Ni ja stvarno ne vidim u čemu je više problem. Kao da narod ne želi da mu bude bolje.
Pišući ovo, naletio sam na jedan tekst u kojem autor tvrdi kako poenta izbora i demokratije nije u tome da se glasanjem na vlast dovedu najbolji, pošteni, sposobni, hrabri, koji će učiniti stvari boljim, već da se smijene i uklone ovi na vlasti koji ne valjaju, dok na vlast ne dođe neko ko valja, a ako nikada na vlast ni ne dođu valjani ljudi, treba stalno vrtjeti i smjenjivati loše ljude, sve to u ime mira, „da se ne vade giljotine iz podruma“, već da se mirnim putem dolazi do promjena, bez nereda i krvoprolića. Kakav cinizam, kakav kukavan stav, kakvo nabijanje cijene u guzove pojedinačnog čovjeka. Nije ni čudo da niko nije spreman na bilo kakvu akciju, da niko nije spreman na bilo kakvu žrtvu. Demokratija je samu sebe ubila. Svako je ubijeđen da je biser kojem se ništa iritantno ne smije desiti, da ne govorim o nekoj istinskoj šteti ili povredi. Nije ni čudo da više nema nikakvih istinskih socijalnih pokreta, da ne govorim o revolucijama. Nemamo mi vremena za promjene na kapaljku, ako će ih uopšte biti na takav način. Moramo ubrzati i produžiti korak ka bilo čemu gdje želimo stići. Kakva bolan demokratija i vrćenje loših na vlasti uz nadu da će svaka sljedeća nova vlast biti nešto manje bahata i flagrantna od prethodne. Jeb'o to. Nemam želju u tome učestvovati. I u čemu je problem sa krvoprolićem? Krv je tu da se lije. Mi konstantno prolijevamo krv, pa pogledaj samo koliko mesa žderemo. Šta, problem je ljudsku krv prolijevati? Ko kaže? Malo je ljudi koji su istinski dragocjeni i čiji nestanak bi predstavljao neku štetu veliku. Znam da ja nisam ni blizu, a ja sam svakako neki prosjek.
Da se razumijemo, ja ću glasati. Glasam na svim izborima. Ne osjećam nikada da sam time bilo šta posebno postigao, ni ZA ni PROTIV, jer bitno je šta masa uradi, ali blizu mi je glasačko mjesto, odmah pored mog haustora, pa to usput uvijek obavim. Činjenica je da uvijek glasam PROTIV. Kako u našem demokratskom sistemu ne postoji glasanje PROTIV, ja to činim tako što glasam za one koji imaju najmanje šanse da pobijede. Iskoristim svoj glasački listić, da ga ne bi neko drugi iskoristio, i to je moje učešće u demokratiji. Međutim, moje glasanje je vrlo slično neglasanju. To je zato što me nije briga. Ni ja ni vi nismo zaslužili da ikoga bude briga. Meni ni feudalizam nije mnogo gori od ove demokratije. Ni ja nemam snagu ili hrabrost ne samo da povedem ljude na akciju, već ni da slijedim bilo koga u akciju, a ne podnosim ovu demokratsku šatrologiju. Stoga, samo živim, slušam muziku, pokušavam izvući najbolje što mogu od života. Prestanimo sa žalopojkama, optuživanjima, mjaukanjem i blejanjem. Ako si spreman učiniti nešto, učini to, ako nisi, tišu. Che Guevara je vidio problem i pokušao nešto učiniti po tom pitanju bez mnogo kompromisa i do kraja. Zbog toga je legenda, ne zato što su njegovo rješenje i ideologija bili fenomenalni.
Sve što bi trebalo reći o izborima jeste: - Izbori su tad i tad. Ako hoćete glasajte, ako nećete, ništa ne brinite i nemojte se loše osjećati. Samo jedno je bitno, glasali ili ne glasali, nemojte kukati tako vam Manitua! –

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
17103

Powered by Blogger.ba