To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

20.10.2018.

Željko Komšić

Prvi put su bosanski Hrvati bili iznenađeni i mnogo lakše su prešli preko izbora Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništa, ali ovaj put su mislili da su spremni i da neće dozvoliti da im se ista psina servira. Međutim, ponovo se desilo: Bošnjaci su za njih izabrali njihovog člana Predsjedništva. Ovo ne znači da nigdje nijedan Hrvat nije glasao za Komšića, niti da su Bošnjaci za Komšića glasali uglavnom da bi zajebali Hrvate. Poneki Bošnjak jeste, ali većina Bošnjaka koji bi rado zajebali Hrvate, ipak nisu mogli uskratiti svoj glas SDA-u. Većina Bošnjaka koji su glasali za Komšića time su dali svoj glas za neku građansku opciju, a mislim da Komšić istinski jeste za građansku opciju i mislim da je ispravno glasati za građansku opciju. Druga stvar je pitanje njegovih rezultata i napora u ostvarivanju građanske opcije, sjedeći u različitim foteljama vlasti, ali time ću se malo kasnije pozabaviti. Sada se održavaju protesti po dominantno hrvatskim kantonima, hrvatski političari se polomiše objašnjavajući nepravdu koja je učinjena hrvatskom narodu i njegov katastrofalno težak položaj u BiH, a u nekim kantonima Komšić je čak proglašen personom non grata i zabranjen mu je dolazak. Članu Predsjedništa BiH zabranjen dolazak u neke dijelove BiH!!?? Premijer Hrvatske Plenković mjauče kod Makarona i ostalih evropskih lidera, lamentirajući sudbinu i težak položaj bosanskih Hrvata. Rekao bi čovjek – jebo Jemen kakva je humanitarna kriza zadesila Hrvate u BiH, a ako odeš u dominantno hrvatske kantone, a ja sam mnogo boravio u njima, ljudi žive normalno, imaju svoju samoupravu kroz kantonalne vlasti, imaju slobodu, niko ih ne tlači niti ugnjetava, niti može, pijuckaju vino i mezete pršut (a i ja s njima) pod zastavama sa šahovnicama. Jedina sjena koja se nadvija nad njima je činjenica da formalno žive u BiH, pri čemu još nemaju ni vlastiti entitet, i to što Aluminij propada.
U redu, ne treba se praviti lud. U ovako, za moderne pojmove (a i za sve druge pojmove), naopakoj državi, koja je ovako blesavo uređena po etničkom principu, Hrvati jesu izigrani, barem kada se radi o Predsjedništvu, što ipak nije beznačajna institucija. Što se tiče ostalih nivoa vlasti, tu stvari odgovaraju njihovim željama, ali pozicija hrvatskog člana Predsjedništva im je ponovo šaka u drob. Da se ne lažemo, većina Hrvata je glasala za Čovića, pogotovo u „hrvatskim kantonima“ ali Bošnjaci su ih nadglasali i izabrali im Komšića. Svaka čast Hrvatima i Bošnjacima koji su glasali za Komšića, ali u ovoj debilnoj državi oni su na taj način prevarili „prave“ Hrvate, tačnije prevarili su većinu Hrvata i kada se pogleda iz ugla postavke države kakva je na snazi, Hrvati imaju valjanu pritužbu. Srbi i Bošnjaci su sebi izabrali svoje hairlije, a Hrvatima je to pravo uskraćeno, te svu frustraciju i ljutnju koju osjećaju zbog toga, sada projeciraju na lik Željka Komšića, pa kardinal Puljić, kroz divlju referencu, zaziva čak i Hitlerovo ime govoreći o Komšićevom izboru u Predsjedništvo – komentirao je činjenicu da je Komšić po zakonu izabran, pa je rekao kako je i Hitler po zakonu došao na vlast. U svakom slučaju, ostaje činjenica da ako ćemo imati državu ustrojenu po etničkom principu, sa tri konstitutivna naroda o čijim pravima i dobrobiti se vodi glavna briga i koji trebaju imati svoju glavu u Kerberu, tada izborni zakon jeste nepravedan prema Hrvatima.
I na kraju, razlog zašto ja, Bošnjak, nisam glasao za Komšića je to što, premda smatram da on jeste opredijeljen za građansku opciju, mislim da mu nedostaje ubjeđenje i odlučnost koji bi rezultirali djelom. Ispravno je biti za građansku opciju, ali njegov rad nije bio baš impresivan. Šta je uradio? Ništa? Ali da li je zaista i mogao nešto uraditi u ovom prknu? Pa, mogao se više potruditi. Uspio ili ne, istinski trud bi se vidio, a ja ga ne vidim. S druge strane, ono što vidim je previše narcisoidnosti, potjere za vlastitim interesima (govorim o političkim interesima, ne materijalnim, ne znam ništa o tome), želje za vlastitim uzdizanjem, vidim previše kompromisa, i sve to uz ono njegovo jalijaško ponašanje. Kompromitirao se mnogo u mojim očima i zato on nema moj glas. Još kad sam vidio Muhameda Fazlagića iz GS-a na jednom plakatu DF-a, ma zaboravi!
Nevezano za Komšića i Hrvate, ali vezano za politiku i izbore, čovjek koji je izgubio moj glas, na moju veliku tugu, jeste Damir Nikšić, koji se pred ove izbore pridružio SDP-u. Nije ovo nikakav poseban napad na SDP. Isto bih osjećao da se pridružio bilo kojoj od velikih stranaka i mnogim od manjih. Njegova uloga je društvena ptica rugalica, a ne stranački čovjek u Parlamentarnoj skupštini Kantona. Sa uzvišene dužnosti i odgovornosti, spustio se u to blato, i za šta? Za uhljebljenje? Za moć? Naizgled se nije promijenio, i dalje sličnu priču priča, ali ja je ne čujem istim ušima.

18.10.2018.

Ljubav prema nasilju

Čitam članak o onom Sanjinu Sefiću što je autom ubio dvije djevojke na pješačkom prelazu i o njegovom sudskom procesu. Ne bih sada da razmišljam o kvalitetu presude ili samog sudskog procesa, već o osveti. Možda su očevi ovih djevojaka prije ove tragedije govorili i razmišljali na sljedeći standardni način: - Kada bi neko nešto napravio mojoj kćerki, ja bih ga . Ja bih ovo, ja bih ono. – Međutim, očevi su samo sjedili sjebani u sudnici i tonuli sve niže sa svakim ročištem.
Svi mi volimo misliti kako bismo nešto poduzeli ako neko napadne ili povrijedi naše najdraže, našu djecu, ali koliko često čujete da je neko uzeo stvari u svoje ruke i osvetio se napadačima? Veoma rijetko do nikada. Ni ja nisam ništa drugačiji. Zamišljam kako bih ja ovo i ono da neko povrijedi moje kćeri, ali tužna realnost je da vjerovatno ne bih ništa poduzeo, već bih kukavan čekao da vlasti kazne napadače, a vlast karina obična, još gora od mene. Ja sam samo kukavica, a vlast je to, a još je i korumpirana, nesposobna i neefikasna pride. E ovo je jedan od razloga zašto prezirem ljude. Šta smo bolje zaslužili, prezir mi djeluje kao najprikladniji stav? Niko neće da se žrtvuje. Neće ljudi često ni mali nokat da žrtvuju za bilo šta. Ne kažem da trebamo oformiti rulju i izvaditi Sefića iz zatvora i linčovati, već kažem da ga je odmah na licu mjesta trebalo linčovati, spontano. To što je on odmah automobilom utekao sa mjesta zločina nije nikakav problem. Svi koji su vozili automobile tu i tada mogli su se zaletiti i zaustaviti ga, pa ga izvaditi i linčovati. Prvog koji ga pokuša izvaditi iz auta Sefić bi nukautirao, možda i drugog, ali treći, četvrti, peti i šesti bi ga smlavili. Prvi i drugi bi se oporavili uz malo mirišljivih soli. Onima koji su oštetili svoje automobile u potjeri, skupi se ponovo spontano rulja i svako po 5-6 maraka donira za popravku. Ako je totalna šteta, malo veća rulja (čitav grad) izdvoji po marku i dobričine mogu sebi kupiti nove automobile. Znam, problem sa ruljama, linčevima i osvetnicima, koliko god dobru i plemenitu volju imali, jeste prečesta nedostupnost istine i prevelika mogućnost da se linčuje nedužna osoba. Nekako moramo popraviti kvalitet informacija kojim raspolažemo u svakom trenutku. To je zasada teško izvodljivo, skoro nemoguće ... ma šta, potpuno nemoguće, ali neće uvijek tako biti. Također je problem mogućnost da se stvari otmu kontroli i da se pretjera u linču, da se optuženi prelinčuje. Šalim se, nije linč uvijek primjerena i pravedna kazna, a kazne bi trebalo uvijek primjereno odmjeriti, ali ko će odrediti šta je primjerena kazna? Pravni sistemi i ove mjere se razlikuju od države do države. Dakle, kao ljudsko društvo nemamo koncensus po ovim pitanjima. Neke zemlje još uvijek imaju smrtnu kaznu. Sefić je ovdje osuđen na 14 godina, negdje bi dobio 30 godina. U zamišljenoj državi po mom ukusu, dobio bi 45 godina i kastraciju, ali bi mu par sedmica nakon kastracije zatvorska kazna bila preinačena u smrtnu. Prema tome, evo ja ću određivati primjerene kazne. Malo ćemo otići u barbarizam, ali to će kratko trajati - dok ima demona o kojima se treba pobrinuti, a poslije samo povremeno kada se ukaže rijetki demon koji bi da tlači i maltretira pošten svijet. Koliko nasilja u mojim riječima, zar ne?
Kroz istoriju života na ovoj planeti, a pretpostavljam i na drugim planetama ako život postoji i drugdje, nasilje je uvijek donosilo korist organizmima koji su vršili nasilje. Evolutivni razvoj je logično oblikovao organizme tako da su im stvari koje donose korist također donosile zadovoljstvo, postale su prijatne, pa je i nasilje postalo prijatno. Šta je došlo prvo, nasilje ili sklonost ka nasilju, i kakav je tačno bio mehanizam ovog evolutivnog razvoja, teško je reći. Da je vidjeti kako je prva ćelija pojela drugu, kako je prvi organizam razvio usta i počeo papati druge organizme, te šta se dešavalo u nervnim sistemima ovih organizama. U svakom slučaju, ono što imamo danas jeste ljubav prema nasilju. Međutim, ta ljubav nije čista i neosporena u našim umovima. Postoje negativne emocije povezane sa nasiljem, a razlog tome je što svako od nas može postati žrtva nasilja, a to nije ni korisno ni prijatno, pa stoga možemo imati proturječna osjećanja po pitanju nasilja. Kada ne bi postojali bol i patnja, nasilje bi bilo jedna od najboljih stvari koje poznajemo, ali začas bismo se istrijebili. Univerzum je nasilno mjesto, ali samo život sa svojim nervnim sistemom je sposoban da pati zbog toga. Mi život posmatramo kao nešto dragocjeno, kao rijetki kosmički dragulj i najdivniju stvar koja je ikada posjetila postojanje, ali moglo bi se ustvrditi da je život samo rijedak zajeb. No sada smo tu, mi primjerci života, pa nam valja živjeti. Složili smo se da nasilje ne valja, ali ipak se bavimo nasiljem svakodnevno i uživamo u plodovima nasilja. Zadovoljenje ubilačkih nagona smo djelomično preselili na ekrane, u virtuelni svijet, pa gledamo akcione filmove i igramo akcione igre. Također fantaziramo o nasilju kao rješenju mnogih problema u životu, čak i ako nismo spremni na akciju u stvarnosti. Postoje mnogi ljudi kojima bih rado rascopao tikvu zato što su se ogriješili o mene ili o društvo. U većini slučajeva ne bih to uradio čak i da mi dođe viša sila i ponudi potpuno razrješenje i oslobođenje od bilo kakvih posljedica i odgovornosti za taj čin. Nisam psihopata i znam kakav je moj ukupni stav prema nasilju. U njemu prevladava gnušanje i odbojnost, a svaki put kada sam bio uključen u bilo kakvo nasilje osjećao sam snažno grizodušje. Svejedno, jedan dio mene obožava nasilje i aktivno fantazira o njemu svaki put kada mi neko ozbiljno ide na živce. Testosteron je kriv. Mi mislimo kako naši stavovi i razum upravljaju našim postupcima, ali oni u potpunosti gube kontrolu kada hormoni odluče preuzeti stvar i preplaviti mozak. Sreća pa postoje različiti hormoni i postoji neka ravnoteža njihovih utjecaja, pa koliko god me testosteron nagovarao da nekome polupam facu telefonskom slušalicom bez obzira na posljedice, kortizol i norepinefrin kažu bježi, ovo je strašno, oksitocin i pitocin kažu nemoj, kako ti nije žao, a adrenalin je tu da se pređe na akciju, bilo to napad ili bijeg.
Jednom davno sam se nepozvan i pijan našao na nekom derneku, ne sjećam se više kako. Mislim da nisam pravio probleme, ali vjerovatno nisam ni bio model predivnog ponašanja. Elem, priđoše meni dvojica, možda domaćin i prijatelj, te me verbalno napadoše – jer sam tu nepozvan, pa me nakon više gadnih karakternih kvalifikacija bez velikog biranja riječi „zamoliše“ da napustim objekat i udaljiše se od mene. Bio je to nekakav velik stan bez mnogo namještaja, pa su nestali iza horizonta i iz mog vidokruga. Bio sam pijan, nisam se uplašio njih, bar ne mnogo, ali pjanstvo me izgleda ne sprječava da se osjećam neugodno, pa sam se osjećao jako neugodno i loše. Svojim komentarima su nekako učinili da se osjećam kao neželjeni, odbačeni šupak. Ovo nije lijepo osjećanje i probudi se u meni ljutnja i frustracija, ali ove emocije nisu proizvele agresiju, jer ja sam ipak jedan fin momak, pa sam se još malo zadržao da ne ispadnem totalna pizda tako što ću odmah razguliti, ali sam ubrzo i otišao ranjene sujete. Prije mog odlaska, moj prijatelj koji je također bio tu, ponudio mi je da ih prebijemo i demoliramo stan kada sam mu ispričao šta se desilo (hvala mu za tu prijateljsku gestu), no ja sam to odbio. Bilo je tu još mojih prijatelja (neki su možda bili i pozvani na taj dernek), ali ipak je njih bilo najmanje dvojica, a mi smo bili sami. Međutim, ne mogu da ne razmišljam kako sam trebao postupiti. Ovo je taj scenarij:
Podignem ruke u pomirljivoj gesti i kažem: - U redu, imate pravo, vaš stan, vaš dernek, ali zar smetam nekome? Jesam li nešto učinio nažao nekome? -
Oni kažu: - Me odjebi bolan, izlazi napolje! -
- Nema problema, ne dugujete mi nikakvo objašnjenje, dopustite mi da se malo priberem i nestat ću iz vaših života i vi iz mog. Jebem vam mater zbog neljubaznosti, u slučaju da nisam bio nesnosan ili naporan bilo kome, a izvinjavam se ako jesam. Zbogom. Hik! – i dostojanstveno napustim taj usrani dernek bez umanjenja vlastitog samopoštovanja, a ako me odluče fizički napasti zbog mojih riječi protkanih sarkazmom, onda ih olešim od batina.
Što bih volio da mogu tako živjeti svoj život, a ne kao bijedni, patetični rob vlastitih hormona i nervnog ustrojstva. Ako me već hormoni i struktura vlastitog mozga čine kukavnim jadom, zašto se dio mozga tome protivi, zašto svijest želi da sam hrabar, pribran, duhovit, te brza i oštra uma u svakoj stresnoj situaciji? Zašto svijest nije dosljedna vrsti ličnosti kojoj pripadam, pa da svaki put kada ne postupim kao heroj osjećam ushićenje i radost – Joj meraka, jesam ispao miš paralizirani, a još sam se izvukao i nisam dobio degenek. – Zbog testosterona, eto zašto.
I dobro, šta nam valja činiti po pitanju nasilja? A ništa. Još uvijek nam je pomalo potrebno za opstanak, a ni nemamo tehnologiju da ga ukinemo, da uklonimo sklonost ka nasilju iz naših nervnih sistema. Na nasilje koje smatramo društveno neprihvatljivim odgovaramo nasiljem i kažnjavanjem, ali kroz institucije i organe vlasti, preko ovlaštenih osoba. Pored naših prirodnih strahova i inhibicija, država je dodatna prepreka običnim ljudima da reagiraju i odgovaraju na nasilje, bilo koje vrste, a država nije baš najefikasnija u tom poslu, pa mnogobrojni činovi nasilja, a nasilje je sve što bilo kome nanosi štetu i patnju, ostaju nekažnjeni, bez adekvatnog odgovora. Za to vrijeme, mi u stadu smo sve zakržljaliji i nesposobniji suprotstaviti se vukovima. Postrojavamo im se na klanje i pomalo mekećemo od straha i frustracije. E neće više tako moći! Hoće, hoće. NEĆE!!! Ma hoće, šmrc. Pa šta da radimo, da smo sposobni i spremni na nasilje i mi bismo bili vukovi, te vjerovatno dio problema. Paradoksalno je problem nasilja rješavati nasiljem, ali taj paradoks je jedino što imamo na raspolaganju. Džordž Orvel je divno rekao: - Ljudi mirno spavaju po noći samo zato što grubi ljudi stoje spremni da čine nasilje u njihovo ime. - Kako bi bilo lijepo da imamo neki prekidač u glavi i kada vidimo nasilje pretvaramo se u zvijeri i uništavamo počinitelje, ali čim se makljaža završi i prašina slegne ponovo smo umiljata janjad. Zvuči malo sablasno zar ne, i ko bi vjerovao takvom janjetu. Nema više kvalitetnih telefonskih slušalica.

10.10.2018.

Vještačka inteligencija 2

Programirani smo evolucijom da se određeni postotak svog vremena osjećamo loše, zabrinuto, uplašeno, ljutito. Bolje je onda da u našoj okolini postoje razlozi za takva osjećanja nego da ih mi izmišljamo i zamišljamo, da se bez razloga loše osjećamo, kao što često i činimo jer smo riješili mnogo problema koji su nas mučili kroz istoriju, pa nas sada brinu svakakve gluposti. Dakle, ovakav svijet sa mnogobrojnim problemima je svijet koji nama odgovara. Međutim, nema valjanog razloga zašto bi ovaj svoj teret ugradili u vještačku inteligenciju koju sve brže razvijamo. Nisam siguran ni da li je bitno kojim vrijednostima i emocijama ćemo obojiti vještačku inteligenciju, jer će možda ona biti u stanju odbaciti mnoge vrijednosti i načela koje joj nametnemo čistom snagom logike i spoznaje svijeta, kada u potpunosti preuzme vlastito razmišljanje. No, u slučaju da će to biti bitno, moramo dobro paziti kako vaspitavamo vještačku inteligenciju. Kako će nas ona gledati kada preuzme svijet? Da li će nam biti blagonaklona i gledati nas sa simpatijama, kao stvoritelje, kao stare, nemoćne i ishlapjele roditelje, koji više ništa ne znaju i ne mogu, slabe i beskorisne, ali drage i dalje, a nostalgično će nas se sjećati kada nestanemo? Naravno, postoji i scenarij u kojem će AI hladno i logički donijeti zaključak da nas treba istrijebiti, ili će možda taj zaključak donijeti uz gromoglasan bijes. Možda će pak odlučiti da nas treba sačuvati, ali u značajno smanjenom broju, pa će na human način zbrisati 90% ljudstva. Naprimjer, AI pošalje nanobote opremljene smrtonosnim hemijskim agensom koji bezbolno zaustavlja srce i nanoboti to ubrizgaju izabranim osobama na spavanju, te poslije pošalje komunalnu službu da ukloni tijela, ili će agens možda izazvati isparavanje tijela. Preživjeli će biti kućni ljubimci, a nanoboti će im ubrizgati agens koji će ukloniti svaku bol zbog gubitka rodbine, prijatelja koji su nestali.
Kako god bilo, bit ćemo prepušteni na milost i volju vještačke inteligencije. Imat će apsolutno moć nad nama. Izuzev ako se spojimo s njom kroz Kurzweilov singularitet, u kojem slučaju ćemo to biti mi, veoma izmijenjeni do mjere da nas mnogi današnji ljudi ne bi smatrali ljudskim bićima, ali ja bih to nazvao ljudi 2.0, bolji, brži, snažniji, plemenitiji, kvalitetniji ... bogovi. Naša sudbina je da postanemo bogovi, ili da nestanemo. Dobro, nestat ćemo svakako, ali radije bih da nestanemo kao bogovi, u Ragnaroku, nego kroz genocid i bijedno izumiranje. Ako se sve stopi u jedan univerzalni um, onda će ostati samo jedan Bog, koji će biti ko zna šta u stanju učiniti. Možda će biti u stanju manipulisati materijom, prostorom, vremenom i stvarnošću po volji. Ako je tako nešto moguće, ko ti kaže da već nije na djelu? Možda nas je neki takav entitet i stvorio. Also sprach ateista.

01.10.2018.

Abortus

U ovoj zemlji abortus je legalan i može se izvesti u prilično sigurnim i pristojnim prostorima, a doktori koji vrše taj zahvat su prilično stručni i pouzdani. Dakle, nema mnogo problema po tom pitanju. Ne znam da li neke sile već rade u tajnosti, ili otvoreno, da obore abortus u ovoj zemlji i da ga stave van zakona. Nadam se da to nije slučaj.
Kada sperma uđe u žensko tijelo, te kada uspije izvršiti prodor u jajnu ćeliju, abortus je jedino rješenje koje na raspolaganju ima žena koja ne želi roditi dijete konkretnog davaoca sperme. Dakle, govorim o situaciji kada par ne pokušava začeti dijete. Postoji nekoliko načina kako je u takvoj situaciji ova sperma završila u ženi: previdom, greškom, nasiljem, ili kao rezultat tehničkih problema – pucanje kondoma ili zatajenje drugih kontracepcijskih sredstava. U tom slučaju, u ženi počinje da raste parazit, koji joj ne mora neizostavno uništiti život, ali je svejedno neželjen. Abortus je efikasno i sigurno rješenje za ženu, kada je legalan i uređen, a čisti horor i rizik, kada je nelegalan i neuređen. Znamo da je to rješenje i za muškarca, naravno. Neću ovdje razmatrati silovatelje, izuzev da kažem kako ih treba odvesti na neku divnu ergelu, sa sjajnim čistokrvnim atovima, i raščetvoriti. Neću ni trošiti mnogo riječi na šupke, koje lagano zaboli i koji su samo gledali kako da ga kvalitetno zabiju, ni na slabiće, za čije delikatne živce je problem pretežak i koji će uteći od odgovornosti i napustiti djevojku, ženu u takvoj nevolji. Ne bih takve obavezno vodio na ergelu, ali energično šibanje ne bi izostalo. Međutim, postoje muškarci koji ne bježe od odgovornosti, a svjesni su koliko dublje je žena potonula u čabar u kojem su se oboje našli, jebi ga, u njoj raste mali parazit i iz nje ga treba strugati. Takvi muškarci će zagristi isti metak i učiniti sve što je potrebno da čitav postupak bude što manje traumatičan. Nećemo se zavaravati, abortus je traumatičan postupak za ženu, tu nema nikakve sumnje, ali zar ga trebati činiti još traumatičnijim javnim osudama i stigmatizacijom, ili gluho bilo stavljanjem van zakona.
Ogroman je raspon situacija koje uključuju neželjenu trudnoću, a ponekad je samo jedna osoba ne želi, obično muškarac. Ponekad oboje imaju podjednako pravo na donošenje odluke o abortusu ili zadržavanju djeteta, naprimjer kada se radi o bračnom paru koji možda već ima jedno ili više djece i koji na neki način predstavljaju jedno biće, no i tada bih prevagu dao ženi, pogotovo ako ne želi rađati. U skoro svim ostalim slučajevima, žena je ta koja ima suvereno pravo na donošenje odluke o vlastitom životu i tijelu, a svi ostali imaju samo savjetodavnu ulogu. Ponovo, ženin suverenitet je snažniji ako ne želi imati dijete. Nekako mi je to bitno za naglasiti. Mogu dozvoliti da se muškarac usprotivi ako žena želi roditi dijete, a on to ne želi. Ne bih mu dao nikakav autoritet niti pravo veta, ali bih mu dao neko pravo glasa. Međutim, ako žena odlučno i sigurno ne želi dijete sa dotičnim prijanom, ni njemu niti nikome na cijelom svijetu ne bih dozvolio ni da glasa pusti, izuzev u znak podrške. E sad, ljudi prave greške, možda će se na abortusu nešto zakomplicirati, možda će doći do krvarenja, neki rizik uvijek postoji. Možda će kao rezultat žena izgubiti sposobnost za zanese kada to bude željela. Možda bi rodila fantastično ljudsko biće koje bi obogatilo svijet i učinilo ga boljim mjestom. Možda će nju samu majčinstvo učiniti boljom osobom. Mnogo je tih možda, ali bez obzira na sve to, pravo na upravljanje vlastitim bićem je iznad svega, a isti broj tih možda može ići i u drugom smjeru. Ako djevojka pak ne želi odlučivati i delegira sav autoritet za donošenje odluke na roditelje naprimjer, i to je u redu, ovo su teške odluke i nije svako spreman i sposoban donositi ih, a roditelji su često najbolji izbor, premda su ponekad i najgori, ima ih svakakvih. Bitno je samo da ako se donese odluka o abortusu, društvo mora osigurati, na prvom mjestu, da se takva odluka može donijeti, zatim da će se abortus izvršiti u najboljim mogućim uvjetima, sa najnižim nivoom stresa za ženu.
Već sam drugdje u ovom blogu razmatrao razloge zašto se društvo tako snažno protivi abortusu (http://srebrnidelfin2.blogger.ba/arhiva/2018/04/11/4095585). U Irskoj je abortus ilegalan, a u Americi se Moć svim silama bori da ga ilegalizira. Ovo ne može postići bez hipokrizije koje mnogi nisu ni svjesni, a meni tako bolno bode oči. Tako se šicaju floskulama o zaštiti života, o abortusu kao ubistvu i sličnim pravedničkim bombama. Nažalost, mnogi od ovih urlatora su zapravo najmanje zabrinuti za život i ne bi ni prstom mrdnuli da pomognu novoj majci i njenoj bebi nakon što se rodi, njihovi životi sada mogu slobodno niz oluk, pravo u kanalizaciju što se tiče ovih zaštitnika života, no oni uglavnom ne vide ovo svoje licemjerje. Tu se uglavnom koristi religija, nesretnica zlostavljana i zloupotrebljavana, koja im odlično služi kao fantastična izolacija od bilo kakvog razmišljanja i uvida. Osjećaju božanski poziv koji im kaže da, umjesto da gledaju svoja posla, moraju sprječavati abortus i zaštititi život, ali kada se rodi izgleda da od tog trenutka dalju odgovornost za brigu o životu Bog dodjeljuje nekom drugom, nekom gadnom zabušantu koji nikako da se pojavi na poslu. Život ulazi u zonu tuđeg problema.
Još jedna stvar, u pogledu tvrdnje da je abortus ubistvo. To je tačno, abortus jeste ubistvo, ali postoje različite vrste ubistva. Abortus u prva dva mjeseca (neki bi rekli i tri, ali bit ću konzervativan) je ubistvo kao što je ubistvo ubrati cvijet, zgaziti travu ili podšišati živicu. Ubija se nakupina ćelija koja se još uvijek ne može nazvati ljudskim bićem, nema razvijen nervni sistem i nije sposobna da pati. Jedino što pati u tome jeste žena koja je odlučila abortirati, a šupci je onda još nazovu ubicom. Govnari! Abortus u kasnijim stadijima trudnoće, naročito u zadnjem tromjesečju već predstavlja ozbiljan problem i zabranio bih ga, kao što i jeste zabranjeno i kod nas, jer tada već imamo oformljenu bebu. To je beba i ne možeš tek tako ubiti bebu. Žao mi je ako si se predomislila, nema nazad. Rađaj, ninaj, doji, pitaj, školuj. Postoje granice dokle je na prvom mjestu šta će s tobom biti na ovom svijetu. Sada si na drugom mjestu. Prihvati to što prije.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba