To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

18.10.2018.

Ljubav prema nasilju

Čitam članak o onom Sanjinu Sefiću što je autom ubio dvije djevojke na pješačkom prelazu i o njegovom sudskom procesu. Ne bih sada da razmišljam o kvalitetu presude ili samog sudskog procesa, već o osveti. Možda su očevi ovih djevojaka prije ove tragedije govorili i razmišljali na sljedeći standardni način: - Kada bi neko nešto napravio mojoj kćerki, ja bih ga . Ja bih ovo, ja bih ono. – Međutim, očevi su samo sjedili sjebani u sudnici i tonuli sve niže sa svakim ročištem.
Svi mi volimo misliti kako bismo nešto poduzeli ako neko napadne ili povrijedi naše najdraže, našu djecu, ali koliko često čujete da je neko uzeo stvari u svoje ruke i osvetio se napadačima? Veoma rijetko do nikada. Ni ja nisam ništa drugačiji. Zamišljam kako bih ja ovo i ono da neko povrijedi moje kćeri, ali tužna realnost je da vjerovatno ne bih ništa poduzeo, već bih kukavan čekao da vlasti kazne napadače, a vlast karina obična, još gora od mene. Ja sam samo kukavica, a vlast je to, a još je i korumpirana, nesposobna i neefikasna pride. E ovo je jedan od razloga zašto prezirem ljude. Šta smo bolje zaslužili, prezir mi djeluje kao najprikladniji stav? Niko neće da se žrtvuje. Neće ljudi često ni mali nokat da žrtvuju za bilo šta. Ne kažem da trebamo oformiti rulju i izvaditi Sefića iz zatvora i linčovati, već kažem da ga je odmah na licu mjesta trebalo linčovati, spontano. To što je on odmah automobilom utekao sa mjesta zločina nije nikakav problem. Svi koji su vozili automobile tu i tada mogli su se zaletiti i zaustaviti ga, pa ga izvaditi i linčovati. Prvog koji ga pokuša izvaditi iz auta Sefić bi nukautirao, možda i drugog, ali treći, četvrti, peti i šesti bi ga smlavili. Prvi i drugi bi se oporavili uz malo mirišljivih soli. Onima koji su oštetili svoje automobile u potjeri, skupi se ponovo spontano rulja i svako po 5-6 maraka donira za popravku. Ako je totalna šteta, malo veća rulja (čitav grad) izdvoji po marku i dobričine mogu sebi kupiti nove automobile. Znam, problem sa ruljama, linčevima i osvetnicima, koliko god dobru i plemenitu volju imali, jeste prečesta nedostupnost istine i prevelika mogućnost da se linčuje nedužna osoba. Nekako moramo popraviti kvalitet informacija kojim raspolažemo u svakom trenutku. To je zasada teško izvodljivo, skoro nemoguće ... ma šta, potpuno nemoguće, ali neće uvijek tako biti. Također je problem mogućnost da se stvari otmu kontroli i da se pretjera u linču, da se optuženi prelinčuje. Šalim se, nije linč uvijek primjerena i pravedna kazna, a kazne bi trebalo uvijek primjereno odmjeriti, ali ko će odrediti šta je primjerena kazna? Pravni sistemi i ove mjere se razlikuju od države do države. Dakle, kao ljudsko društvo nemamo koncensus po ovim pitanjima. Neke zemlje još uvijek imaju smrtnu kaznu. Sefić je ovdje osuđen na 14 godina, negdje bi dobio 30 godina. U zamišljenoj državi po mom ukusu, dobio bi 45 godina i kastraciju, ali bi mu par sedmica nakon kastracije zatvorska kazna bila preinačena u smrtnu. Prema tome, evo ja ću određivati primjerene kazne. Malo ćemo otići u barbarizam, ali to će kratko trajati - dok ima demona o kojima se treba pobrinuti, a poslije samo povremeno kada se ukaže rijetki demon koji bi da tlači i maltretira pošten svijet. Koliko nasilja u mojim riječima, zar ne?
Kroz istoriju života na ovoj planeti, a pretpostavljam i na drugim planetama ako život postoji i drugdje, nasilje je uvijek donosilo korist organizmima koji su vršili nasilje. Evolutivni razvoj je logično oblikovao organizme tako da su im stvari koje donose korist također donosile zadovoljstvo, postale su prijatne, pa je i nasilje postalo prijatno. Šta je došlo prvo, nasilje ili sklonost ka nasilju, i kakav je tačno bio mehanizam ovog evolutivnog razvoja, teško je reći. Da je vidjeti kako je prva ćelija pojela drugu, kako je prvi organizam razvio usta i počeo papati druge organizme, te šta se dešavalo u nervnim sistemima ovih organizama. U svakom slučaju, ono što imamo danas jeste ljubav prema nasilju. Međutim, ta ljubav nije čista i neosporena u našim umovima. Postoje negativne emocije povezane sa nasiljem, a razlog tome je što svako od nas može postati žrtva nasilja, a to nije ni korisno ni prijatno, pa stoga možemo imati proturječna osjećanja po pitanju nasilja. Kada ne bi postojali bol i patnja, nasilje bi bilo jedna od najboljih stvari koje poznajemo, ali začas bismo se istrijebili. Univerzum je nasilno mjesto, ali samo život sa svojim nervnim sistemom je sposoban da pati zbog toga. Mi život posmatramo kao nešto dragocjeno, kao rijetki kosmički dragulj i najdivniju stvar koja je ikada posjetila postojanje, ali moglo bi se ustvrditi da je život samo rijedak zajeb. No sada smo tu, mi primjerci života, pa nam valja živjeti. Složili smo se da nasilje ne valja, ali ipak se bavimo nasiljem svakodnevno i uživamo u plodovima nasilja. Zadovoljenje ubilačkih nagona smo djelomično preselili na ekrane, u virtuelni svijet, pa gledamo akcione filmove i igramo akcione igre. Također fantaziramo o nasilju kao rješenju mnogih problema u životu, čak i ako nismo spremni na akciju u stvarnosti. Postoje mnogi ljudi kojima bih rado rascopao tikvu zato što su se ogriješili o mene ili o društvo. U većini slučajeva ne bih to uradio čak i da mi dođe viša sila i ponudi potpuno razrješenje i oslobođenje od bilo kakvih posljedica i odgovornosti za taj čin. Nisam psihopata i znam kakav je moj ukupni stav prema nasilju. U njemu prevladava gnušanje i odbojnost, a svaki put kada sam bio uključen u bilo kakvo nasilje osjećao sam snažno grizodušje. Svejedno, jedan dio mene obožava nasilje i aktivno fantazira o njemu svaki put kada mi neko ozbiljno ide na živce. Testosteron je kriv. Mi mislimo kako naši stavovi i razum upravljaju našim postupcima, ali oni u potpunosti gube kontrolu kada hormoni odluče preuzeti stvar i preplaviti mozak. Sreća pa postoje različiti hormoni i postoji neka ravnoteža njihovih utjecaja, pa koliko god me testosteron nagovarao da nekome polupam facu telefonskom slušalicom bez obzira na posljedice, kortizol i norepinefrin kažu bježi, ovo je strašno, oksitocin i pitocin kažu nemoj, kako ti nije žao, a adrenalin je tu da se pređe na akciju, bilo to napad ili bijeg.
Jednom davno sam se nepozvan i pijan našao na nekom derneku, ne sjećam se više kako. Mislim da nisam pravio probleme, ali vjerovatno nisam ni bio model predivnog ponašanja. Elem, priđoše meni dvojica, možda domaćin i prijatelj, te me verbalno napadoše – jer sam tu nepozvan, pa me nakon više gadnih karakternih kvalifikacija bez velikog biranja riječi „zamoliše“ da napustim objekat i udaljiše se od mene. Bio je to nekakav velik stan bez mnogo namještaja, pa su nestali iza horizonta i iz mog vidokruga. Bio sam pijan, nisam se uplašio njih, bar ne mnogo, ali pjanstvo me izgleda ne sprječava da se osjećam neugodno, pa sam se osjećao jako neugodno i loše. Svojim komentarima su nekako učinili da se osjećam kao neželjeni, odbačeni šupak. Ovo nije lijepo osjećanje i probudi se u meni ljutnja i frustracija, ali ove emocije nisu proizvele agresiju, jer ja sam ipak jedan fin momak, pa sam se još malo zadržao da ne ispadnem totalna pizda tako što ću odmah razguliti, ali sam ubrzo i otišao ranjene sujete. Prije mog odlaska, moj prijatelj koji je također bio tu, ponudio mi je da ih prebijemo i demoliramo stan kada sam mu ispričao šta se desilo (hvala mu za tu prijateljsku gestu), no ja sam to odbio. Bilo je tu još mojih prijatelja (neki su možda bili i pozvani na taj dernek), ali ipak je njih bilo najmanje dvojica, a mi smo bili sami. Međutim, ne mogu da ne razmišljam kako sam trebao postupiti. Ovo je taj scenarij:
Podignem ruke u pomirljivoj gesti i kažem: - U redu, imate pravo, vaš stan, vaš dernek, ali zar smetam nekome? Jesam li nešto učinio nažao nekome? -
Oni kažu: - Me odjebi bolan, izlazi napolje! -
- Nema problema, ne dugujete mi nikakvo objašnjenje, dopustite mi da se malo priberem i nestat ću iz vaših života i vi iz mog. Jebem vam mater zbog neljubaznosti, u slučaju da nisam bio nesnosan ili naporan bilo kome, a izvinjavam se ako jesam. Zbogom. Hik! – i dostojanstveno napustim taj usrani dernek bez umanjenja vlastitog samopoštovanja, a ako me odluče fizički napasti zbog mojih riječi protkanih sarkazmom, onda ih olešim od batina.
Što bih volio da mogu tako živjeti svoj život, a ne kao bijedni, patetični rob vlastitih hormona i nervnog ustrojstva. Ako me već hormoni i struktura vlastitog mozga čine kukavnim jadom, zašto se dio mozga tome protivi, zašto svijest želi da sam hrabar, pribran, duhovit, te brza i oštra uma u svakoj stresnoj situaciji? Zašto svijest nije dosljedna vrsti ličnosti kojoj pripadam, pa da svaki put kada ne postupim kao heroj osjećam ushićenje i radost – Joj meraka, jesam ispao miš paralizirani, a još sam se izvukao i nisam dobio degenek. – Zbog testosterona, eto zašto.
I dobro, šta nam valja činiti po pitanju nasilja? A ništa. Još uvijek nam je pomalo potrebno za opstanak, a ni nemamo tehnologiju da ga ukinemo, da uklonimo sklonost ka nasilju iz naših nervnih sistema. Na nasilje koje smatramo društveno neprihvatljivim odgovaramo nasiljem i kažnjavanjem, ali kroz institucije i organe vlasti, preko ovlaštenih osoba. Pored naših prirodnih strahova i inhibicija, država je dodatna prepreka običnim ljudima da reagiraju i odgovaraju na nasilje, bilo koje vrste, a država nije baš najefikasnija u tom poslu, pa mnogobrojni činovi nasilja, a nasilje je sve što bilo kome nanosi štetu i patnju, ostaju nekažnjeni, bez adekvatnog odgovora. Za to vrijeme, mi u stadu smo sve zakržljaliji i nesposobniji suprotstaviti se vukovima. Postrojavamo im se na klanje i pomalo mekećemo od straha i frustracije. E neće više tako moći! Hoće, hoće. NEĆE!!! Ma hoće, šmrc. Pa šta da radimo, da smo sposobni i spremni na nasilje i mi bismo bili vukovi, te vjerovatno dio problema. Paradoksalno je problem nasilja rješavati nasiljem, ali taj paradoks je jedino što imamo na raspolaganju. Džordž Orvel je divno rekao: - Ljudi mirno spavaju po noći samo zato što grubi ljudi stoje spremni da čine nasilje u njihovo ime. - Kako bi bilo lijepo da imamo neki prekidač u glavi i kada vidimo nasilje pretvaramo se u zvijeri i uništavamo počinitelje, ali čim se makljaža završi i prašina slegne ponovo smo umiljata janjad. Zvuči malo sablasno zar ne, i ko bi vjerovao takvom janjetu. Nema više kvalitetnih telefonskih slušalica.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba