To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

20.11.2018.

Terorizam

Google definira terorizam na sljedeći način: "Nezakonita upotreba nasilja i zastrašivanja, posebice protiv civila, za ostvarivanje političkih ciljeva". Terorizam je veliki problem na Zapadu. Problem je on i na istoku, još i veći, ali tome se ne pridaje tako veliki značaj. Zapadnjački životi su vrjedniji. Yuval Noah Harari kaže da premda statistički više života odnose saobraćaj, dijabetes, samoubistva, obično nasilje itd., terorizam je tako veliki problem zato što udara na legitimitet države ugrožavajući njeno obećanje dato građanima da će ih zaštititi od političkog nasilja. Harari kaže kako su se moderne države obavezale da će javnu scenu očistiti od političkog nasilja i da je ova obaveza ugrađena u njihov legitimitet. Mogu se složiti da je ovo jedan od razloga zašto država konkretno toliko pažnje posvećuje terorizmu. Međutim, to ne objašnjava zašto obični građani toliko strepe od terorizma, a ne od saobraćajnih nesreća, bolesti i tako dalje. Evo zašto: terorizam je nasumičan i nikada ne znaš kada i koga će pogoditi. Ako ne živiš u katakombi, terorizam te može pronaći. Živiš u uređenom, sigurnom društvu, izvedeš porodicu u ugodnu šetnju parkom i družiš se sa ostalim bezbrižnim porodicama, divan je dan za piknik, gomila je svijeta, i u tren oka taj mali komad raja se pretvara u ratnu zonu, raskomadana tijela i jauci na sve strane. Rijetko ko može ostati ravnodušan na ovakvu pomisao. Terorizam je spektakularan prikaz užasa koji pobuđuje naše strahove i našu maštu na posebnom nivou. Zbog tog spektakla mediji se raspamećuju čim se dogodi teroristički napad bilo gdje, te u rojevima navaljuju da snime i izvijeste. Znaju da će gledanost kroz plafon, dok mase razjapljenih čeljusti sa suzama u očima hipnotisano blenu u prizore grotesknog nasilja. Pored ovoga, ljudi se plaše terorizma jer nemaju nikakvu kontrolu, potpuno su bespomoćni ako se nađu teroristima na nišanu, ne mogu se zaštititi. Saobraćajne nesreće, dijabetes i ubodi ose odnose daleko više života od terorizma, ali ljudi osjećaju, koliko god lažno, da nad ovim opasnostima imaju neku kontrolu, da se mogu od njih zaštititi. „Pazit ću kako vozim, ja držim volan i svoju sudbinu čvrsto u svojim rukama.“ Imam osjećaj kontrole, premda sam svjestan da ništa ne mogu učiniti ako se dalabu zaleti u mene pri brzini od 150 na sat. Sve mi je uzalud, koliko god ja oprezno i trezveno vozio. Ili, „pazit ću šta i koliko jedem, uvijek mogu spriječiti dijabetes“, a kad stanem pred svoje božanstvo frižider, imam snagu volje koliko i crv na udici. Samo trpam dok mi ne pozli. OK, kada se radi o mnogim opasnostima postoji privid kontrole, koji nas zavara i uspavljuje strahove i bojazni. Šta je sa kriminalom? Ljudi nemaju kontrolu ni nad kriminalom, niti postoji privid kontrole. Da, ali kriminalci barem ne dolaze da nas ubiju, uglavnom. Samo nas žele opljačkati. Ako se ne budemo kurčili, proći ćemo nepovrijeđeni. Drugo, kriminalci nisu takvi očajnici kao teroristi. Potonji se često raznose zajedno sa svojim žrtvama. Kriminalci ipak nisu spremni na sve. Kod njih postoji određena doza straha, pa automatski nisu tako strašni u našoj mašti. Dobro, a šta je sa serijskim ubicama, to je jako strašno, zar ne? Dobro je ba, nemoj ni ti zajebavat! Čuj serijske ubice?! Ima ih ukupno 12 na svijetu. Sljedeće ćeš me pitati šta je sa vampirima i zlim duhovima.
Nećemo se više sekirati zbog terorizma. Mi se ovdje u BiH i ne sekiramo, ali samo zato što nam se nije ni desio nikakav teroristički napad, izuzev onog psihića što je onomad stao na ulicu i pucao na Američku ambasadu pola sata dok mu nisu smjestili metak u nogu i odveli ga u luđačkoj košulji. Ranio je tada lakše jednog policajca koji je šetao oko ambasade, ili kako oni to zovu „obezbjeđivao ambasadu“ i to je bio kompletan rezultat ovog našeg teroriste. Mislim da sa svojim smiješnim i patetičnim napadom čak nije učinio ni mnogo da nas stavi na mapu zemalja u kojima prijeti terorizam, a jadu su ga poslije osudili na gazilion godina zatvora. Trebao je taj policijski snajperista imati više milosrđa u sebi i smjestiti mu metak među oči čarne. Međutim, da nam se desi ozbiljan teroristički napad i mi bismo bili opterećeni kao Amerikanci ili Britanci. Nismo mi ništa pametniji ni hrabriji od njih. No, u nadi da se to neće desiti, mi bezbrižno hodimo zemljom, a drugih problema svakako nemamo. Terorizam, šmerorizam.

16.11.2018.

Entropija

Agent Smith u Matrixu u jednom trenutku kaže: - Svrha života je da prestane. – Ovo je bio Matrix 3, film koji nisam cijenio, jer sam njega i Matrix 2 smatrao samo mužnjom popularnosti koju je stvorio prvi Matrix. Uvijek mi je djelovalo da su drugi i treći dio filovani bezveznim dijalozima, praktično preseravanjima koja treba da popune praznine između akcionih scena, te da izuzev akcije ova dva filma nemaju ništa za ponuditi osim gubljenja vremena. Ovo svakako nije bilo netačno, loši su to filmovi, premda su mogli biti mnogo bolji, mužnja na stranu. Pod takvim dojmom, ni spomenutu rečenicu agenta Smita, inače velikog mudraca i filozofa, nisam smatrao nekom mudrošću niti nekim značajnim uvidom u suštinu života. To je djelovalo samo kao nešto što će on šuknuti glavnom junaku i ljudskom rodu uopšte prije nego što ga sa zemljom sastavi. Međutim, posmatrajući život kao mašinu za povećanje entropije, ova izjava agenta Smitha bi mogla poprimiti veoma duboko i suštinsko značenje. Entropija je veoma zajeban pojam i ne pada mi na pamet da je pokušavam ovdje objasniti, izuzev da kažem da je entropija nešto što uvijek raste, neprikosnoveno je i neodoljivo, te zahtijeva da se sve smiri i opusti. Što je nešto smirenije i opuštenije, to je veća entropija, a entropija mora rasti dok to nešto nije u najvećoj mogućoj mjeri smireno i opušteno. Ovo je zakon fizike, zakon prirode i univerzuma, kojem se ništa ne može oduprijeti. Ovo 'nešto' o kojem govorimo je zapravo čitav univerzum. Moglo si se to i drugačije opisati. Opuštenost i smirenost možemo izjednačiti sa rasulom i odsustvom koncentrisane energije, a zategnutost i nemir možemo izjednačiti sa strukturom i nabijenošću energijom. Struktura i nabijenost energijom, to je život. Opuštenost i rasulo su smrt. Dakle univerzum i sve u njemu teži smrti. Ako postoji takva neminovna tendencija u univerzumu, zašto onda uopšte postoji život? Zato što je život, tj. jedinke života – živa bića veoma su kvalitetni strojevi za razbijanje strukture i koncentracije energije, za ubijanje. Živa bića se veoma složeni, uređeni, strukturirani subjekti, sa koncentriranom energijom, koji izuzetno efikasno rasipaju energiju koju konzumiraju. Ovo je njihova kosmička svrha, da povećavaju ukupnu entropiju Univerzuma, premda su sami u stanju naizgled veoma niske entropije. Ovo izgleda tako jer imamo intuitivnu sklonost da žive jedinke posmatramo kao zasebne, izolovane sisteme, a oni to nikako nisu. Postoji konstantna razmjena energije između živih bića i njihove okoline. Energija su upumpava u živa bića da bi je oni što efikasnije rasuli. Mi živa bića, planete, zvijezde, galaksije i sve ostalo što je iole zanimljivo samo smo privremeni nabori u Univezumu koji se pegla i razvlači.
Entropija je također odgovorna za neumoljivu strijelu vremena, tj. za jednosmjernost vremena. Kada bi entropija pristajala da se i smanjuje kao što se povećava, vrijeme bi moglo teći i unazad, ali ona na to ne pristaje. Samo raste gadura. Život u službi entropije ima samo jednu svrhu, da rastura, da ubija i da prestane. Zna agent Smith šta govori.
Ko želi dobiti bolji opis i objašnjenje entropije preporučam BBC-jev dokumentarac sa Jim Al-Khalilijem - https://www.youtube.com/watch?v=b7iuFIKmkN4 i PBS Space Time uratke na temu (ima ih nekoliko).

14.11.2018.

Ovisnost

Ovisnost je stanje tijela i uma pri kojem čovjek opsesivno konzumira ili čini nešto što mu je štetno, ili u količini koja je štetna, i ne može se toga osloboditi. Iz ličnog iskustva, ne znam mnogo o ovisnosti o drogama. Nisam se mnogo drogirao u životu. Ako se pušenje trave ne smatra drogiranjem, niti povremeno gutanje tabletica za bolove i smirenje, onda se nisam nikada drogirao uopšte. U svakom slučaju nisam nikada osjetio ovisnost o drogama. Međutim, razgovarao sam o tome sa ljudima koji su se pucali najtežim gudrama, heroinom, kokainom i ciglama, te imam maštu i um koji može zamisliti kako to izgleda. Ovako su mi pričali: - Kada prvi put probaš heroin, 50% si navučen. Kada ga probaš drugi put 75% si navučen. Treći put, 100%. – Toliko je to dobro. Djeci obično pričaju o užasu droga, o katastrofalnim, razornim efektima na ljudske živote, samo drvlje i kamenje. Kada me moja djeca pitaju – Zašto se tata ljudi drogiraju, ako je to tako loše, ako ih uništava? – Validno pitanje, zar ne? Moj odgovor je – Zato što je to nevjerovatno dobro, naročito u početku. Tek poslije se kćeri moja javljaju neželjeni efekti, kada je obično prekasno. Zato je najbolje odoljeti znatiželji i pritisku društva, te nikada ne probati, nikada ne doći u kontakt sa drogom. – U suprotnom, najbolje će biti drogirati se.
Kratko sam pušio cigarete i u tom periodu nisam bio teški pušač, ali jesam razvio laganu ovisnost o nikotinu. Alkohol pijem od srednje škole, ali ne bih rekao da sam razvio neku ovisnost o alkoholu. Recimo ovako, bilo bi mi jako žao da alkohol nestane sa lica Zemlje, ali ne bi to na mene ostavilo nikakve pogubne posljedice. S vremena na vrijeme bih pomislio kako bi bilo lijepo cugnuti dobru kapljicu, ali bez delirium tremensa. Imao sam ja sreće sa alkoholom, doduše. Alkohol se pokazao kao moj prijatelj i nije me porobio, premda je imao veoma dobru osnovu. Sve što uklanja, ili barem umanjuje strahove, odličan je materijal za ovisnost.
Svaki osjećaj koji mi imamo, svaka misao i svaka emocija jesu fizički i hemijski fenomeni, ali za potrebe ove diskusije zadržat ću se na podjeli naših osjećaja na fizičke i psihičke i mislim da je takva podjela svakome jasna i intuitivna. Najveća zabluda koju ljudi mogu imati u vezi sa ovisnošću jeste da je to samo nekakav fizički osjećaj, poput gladi ili žeđi. Postoji taj fizički osjećaj potrebe za nečim to je jasno, ali to nije glavni problem ovisnosti i nije kriziranje ono što čini ovisnost o drogama. Narkoman koji se skida sa droge prebrodi kriziranje relativno brzo, ali nešto drugo ga vraća drogama i ne dozvoljava izbavljenje. Glavni problem je psihičke prirode, problem stava koji glasi otprilike ovako: - Ovo je štetno? Baš me briga! Nije me briga što je ovo nezdravo. Nije me briga što uništava moj život. To je ono što najviše želim. Nema ništa bolje ni važnije. – Stvari koje izazivaju ovisnost, bilo da su u pitanju supstance ili aktivnosti, poput seksa, kockanja ili igranja video igara, sposobne su na ovaj način izmijeniti ljudski mozak i u tome leži njihova moć i to je suština ovisnosti. Najbolji primjer je moja trenutačna ovisnost o hrani. Svi smo mi naravno ovisni o hrani, ali ne na isti način. To je jedna od ovisnosti koje se ne mogu izbjeći. Međutim, može se biti normalno ovisan o hrani, na ispravan način, a može kao što sam ja. Evo kako sam ja ovisan o hrani: Kada završim sa obrokom - večerom, više nisam gladan i fizički aspekt potrebe za hranom je eliminiran. Ja se osjećam pun, čak sam se možda malo i prejeo jer osjećam pritisak u želucu. Ja malo sjednem i predahnem i onda nastavljam jesti!?! Doživljavam nešto što sam počeo zvati „Tuna sindrom“. Naime, krenu učestale posjete frižideru. Stanje uma je fascinantno, sve odluke i sav značaj koji sam izgradio i dodijelio argumentima za umjerenu ishranu suspendovani su, stavljeni u stranu. Hoću da jedem i tačka! Kako neću kad je to nešto najbolje što mi srce poznaje? Sve brane i prepreke ovakvom ponašanju u mom umu su uklonjene ili premoštene. Pojedem ovo, pa ono, popijem mlijeka, pa soka, dohvaćam sve što mi dođu pod ruku, samo berem zalogajčiće iz frižidera. Nikakvog tu nema reda ni koncepta, niti računovodstva koliko i šta sam pojeo. Dođem u stanje da mi je već muka i prepuni stomak me boli. U tom ekstremnom momentu, kada sam izgubio već svako samopoštovanje i samokontrolu, kada više nikada ne želim ništa okusiti do kraja vječnosti, otvaram konzervu tune i pojedem je bez ikakve jasne ili barem maglovite ideje zašto sad to? Legnem spavati i patim se čitavu noć uz košmarne snove. Hrana je za mene najbolji provod. Ako mi ponudiš izbor – 7 dana na Ibici ili prvoklasna gozba, samo ću lagano mahnuti Ibici i očima pretraživati okolinu da vidim gdje je trpeza sa tom tvojom gozbom. Ovakva ovisnost o hrani nikako ne valja. Pogađa me i tišti salo koje gledam kako se sve više gomila pod mojom kožom. Šteta što me baš briga za to.
Psihološki felševi, koji traju i teško blijede, a lako se vraćaju, razlog su ovisnosti svake vrste. Godinama nakon što sam prestao pušiti, a cigarete su mi ponovo postale odvratne i nepodnošljive, čak i više nego ranije, znalo mi se desiti da sanjam kako zapalim cigaretu, a osjećaj je mješavina gađenja i zadovoljstva. U borbi protiv ovisnosti čovjek se mora naoružati, inače nema nikakvu šansu. Koja su oružja efikasna? Disciplina je broj jedan, ali nije lako doći do discipline. Po definiciji, disciplina je podvrgavanja sebe stanjima koja nisu ugodna u svrhu dugoročnog boljitka ili za neko više dobro. Disciplina je žrtvovanje. U suštini, ko postigne stanje discipline više se i ne treba brinuti o ovisnostima jer im više nije podložan. Međutim, mi ljudi volimo instantne nagrade koliko god beznačajne bile u usporedbi sa dugoročnim blagodetima, ili koliko god štetne bile - jebo zdravlje, dobar izgled i uštedu novca u usporedbi sa milinom sendviča koji ću sebi upravo zgotoviti. U tom trenutku ja sebi filozofski dočaram i uvjerim se kako je taj sendvič smisao života. Strah može biti dobro oružje protiv ovisnosti. Sve je individualno, postoje ljudi koji će ostaviti pušenje ako se istinski prepadnu za svoje zdravlje. Drugi neće ostaviti cigaretu da im zaprijetiš paklom. Inače, ovo prepadanje može samo nastupiti kada im dijagnoza zaprijeti i kada osjete sjebadu organizma direktno uzrokovanu pušenjem. Nije dovoljna slika crnih pluća na kutiji od cigareta ili prijeteći natpis da pušenje ubija. Na isti način ljudi mogu napustiti prežderavanje, kolače, pršutu i šljivovicu. Imam kolegu koji je bio sladokusac i cuger, imao 120 kila, noćni život je spajao sa radnim vremenom. Iz kafane je išao na posao. Eno ga sada, najbolji poznavatelj deklaracija hrane, šta je kvalitetno, šta ima neželjene aditive, frajer nauku razvio o zdravoj ishrani. Ima 70 kilograma sa heftaricom, samo jede neke svoje preparate i žitarice, nikada s nama neće šniclu u sosu pojest i pivo popit. Kod kuće vodi strogi režim kuhanja obroka, sa strogo biranim sastojcima. Otkrio je da mu je život najdraži, kada mu se nad životom prijetnja nadvila. Nekome je imperativ da po svaku cijenu ima puls. Možda će medicina i tehnologija uskoro pronaći načine da se isključi ovisnost, nekom tabletom ili preciznim elektrošokovima, ili će pak nanoboti koji nastanjuju naš krvotok regulisati to pitanje, između ostalih. Do tada, imamo samo dva oružja – disciplinu i lijepi strah.

12.11.2018.

21 gram

Kada čovjek umre, postane lakši za 21 gram. Ovo je težina ljudske duše koja napusti tijelo. Naučnici su decenijama precizno mjerili težinu što većeg broja ljudi kojih su se mogli dočepati neposredno pred njihovu smrt – Eno ga, izdahnut će! Brzo na vagu! – Korištene vage su bile savršeno precizne u gram. Čim bi nastupila smrt, vaga je pokazivala tačno 21 gram nižu vrijednost, bez izuzetka. Naučnici nisu mogli vjerovati i zato su sačekali da imaju rezultate u rasponu od barem 3 decenije, na uzorku od barem 300 miliona preminulih iz čitavog svijeta, prije nego što ih objave. Podaci ne lažu.
Međutim, kako su znali da je baš ljudska duša to što napusti tijelo i što teži tačno 21 gram? Pa fino, već u samim počecima ovog istraživanja, kada su prve informacije počele pristizati iz svih krajeva svijeta, naučnici su se zapitali šta bi moglo biti to što olakša tijelo za 21 gram.
– To je sigurno duša, šta bi drugo moglo biti? – reče jedan renomirani naučnik.
- Fakat. – reče drugi
- Jes' sigurno. – reče treći, i voila, sve je bilo jasno.
Nakon što se besprijekornom naučnom metodom utvrdila ova nepobitna činjenica, sada nauka razrađuje detalje poput gdje se nalazila ova duša u tijelu dok je čovjek bio živ – u srcu, u mozgu, u plućima ili u slezeni? Zatim, kako je izašla iz tijela prilikom čina umiranja – na usta, na oči, na uši, ili kroz pore na koži? Važno pitanje je naravno, gdje ode duša kada izađe iz tijela – u neki drugi svijet, u drugu dimenziju, ili u kino? Šta je ta duša, od čega je napravljena? Za pretpostaviti je da utiče na ljudsko ponašanje i emocije, na dubokom, fundamentalnom nivou. Da li je nepromjenjiva ili ljudska razmišljanja i iskustva utiču na njen oblik i suštinu? Zašto tačno 21 gram kod svakoga? Zvuči sasvim logično da različiti ljudi imaju duše različitih težina. Ne kaže se bez razloga 'sitna duša' za sebičnjake, bijednike, gnjide, osobe ništavnog karaktera, ili s druge strane 'duševan' i 'velikodušan' za plemenite i nesebične osobe. Mi to kvantitativno opisujemo, ali ovdje se radi o kvalitetu duše, a ne o količini. Količina je ista kod svakoga, ali kvalitet se bitno razlikuje od osobe do osobe. Možeš imati 21 gram splačine i 21 gram vrhunske begove čorbe, da se kulinarski izrazim. Nije isto, dakle to smo objasnili.
Kako sada ta duša živi izvan čovjeka? Da li postoji čovjekova svijest u njoj, ili bar tragovi svijesti? Može li duša raditi šta hoće i ići gdje hoće i kada hoće? Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, to nije tako loše. Da li je ova duša neuništiva i vječna, barem za naše pojmove vječnosti koje smo u stanju sebi dočarati? Dakle, da li traje više od 10 hiljada godina? Da li može odlučiti da prestane postojati ako joj postojanje dosadi? Ako duša može odlučiti koliko dugo će postojati i u bilo kojem trenutku nestati ako tako odluči, to ponovo nije loš fol. U tom slučaju smrt će biti prava gotiva, naročito ako si se lijepo naživio do nje. Ako je pak duša vječna ili neuništiva, te ako je pri tome još zatvore u raj ili pakao na vječnost, to je pravi bedak. A može li duša napraviti neki prekršaj u raju, neko krivično djelo, naprimjer opsuje majku nekom rajskom zvaničniku ili počne gajiti veoma pogane misli, pa da je protjeraju u pakao, a isto tako s druge strane, može li uz dobro ponašanje i stoičko držanje dobiti izlazak iz pakla? Pretpostavljam da u takvim duhovnim domenama samo misli, izražavanje i maniri nose težinu, jer djela praktično i ne postoje. Ne možeš nikoga udariti, nema se šta ukrasti. Jedino što ti preostaje je da nekoga gadno uvrijediš.
A šta je sa srodnim dušama? Ako su dvoje za života bili srodne duše, da li su zajedno i kasnije? Možda se dvije duše udruže u 42 grama i možda je na to Douglas Adams mislio u Vodiču. Možda je smisao života pronaći dušu s kojom se tvoja duša može spojiti dajući rezultat 42 u pogledu mase. Međutim, pošto parovi srodnih duša rijetko umiru zajedno, u isto vrijeme, šta radi ova jedna duša čekajući drugu? Da li visi nad glavom preživjeloj osobi, čekajući njen kraj kao neka ptica zloslutnica, ili ostavi na njoj marker, pa putuje svemirom dok ne odapne gadura koja drži zarobljenom srodnu joj dušu?
Još bih samo ukazao na činjenicu da mi kur... penis nije velik, ali je zato mekan k'o duša.

09.11.2018.

Kontraefekat

Obično se pojavljuje kada se pretjera u nečemu, kada se uloži pretjeran napor da se postigne neki cilj, pa rezultat prebaci željeni ishod toliko da je poražena svrha samog nastojanja. Ponekad kontraefekat ima zaista nesretne posljedice, pa čak i katastrofalne. Ponekad se kontraefekat može pojaviti i kada je uložen tačno odmjeren trud, sve se složilo kako treba i sve je stalo na svoje mjesto, izuzev jedne ključne komponente koja sav trud vrati nazad dvostrukom snagom i unazadi nam čitav koncept i status problema. Mislim da sam sasvim dovoljno govorio apstraktno pa bih prešao na primjere.
Prvi je najbanalniji mogući: Gladan sam pa jedem. Sve bi bilo divno da ja prestanem jesti kada sam dovoljno pojeo. Ako sam razjeb'o želudac, crijeva i psihološku komponentu apetita, pa ne osjećam koliko mi je dovoljno, uvijek mogu racionalno ocijeniti koliko je to. Ako su filovane paprike za ručak, srednje veličine, dovoljno je da pojedem dvije i jednu krišku hljeba. Toliko stavim pred sebe i ne jedem više ništa kad s tim završim. Ne, ja samo sipam i trpam i na kraju se tako prejedem da mi je loše. Osjećam kontraefekat, ne zadovoljstvo već patnju. Ili, u najekstremnijem slučaju, pozli mi pa sve povratim, te osim što ostanem gladan, još poremetim elektrolite, krvnu sliku i još više srozam raspoloženje.
Sociološki kontraefekti: Feminizam mi prvi pada na pamet. Apsolutno sam za ravnopravnost (nije isto što i jednakost – nisam za jednakost) žena. Međutim, kada počnu prenemaganja i preseravanja u tom pogledu, onda mi feminizam počinje ići na živce. Proizveden je kontraefekat. Kada se počne na svakom prokletom mjestu i po svakom jebenom pitanju insistirati na ravnopravnosti i jednakosti spolova, tada mi i stvari za koje sam snažno opredijeljen počinju djelovati manje privlačno, pa čak i odbojno. Naprimjer, želi se patrijarhalna priroda jezika izmijeniti, unoseći u svakodnevni govor više rodne ravnopravnosti. U spisateljstvu sve veći trend da kada se govori o apstraktnoj osobi koristeći samo zamjenice, koristi se ženski rod. Dakle, rodna zastupljenost je uravnotežena, pa će pisac vrli reći – Kada bi mene neko kamenom, ja bih nju hljebom. – umjesto njega, jel'te. Isto tako, insistira se da se kaže direktorica i šefica za žene na položaju, te da se tako potpisuju, a ne sa direktor ili šef odjeljenja. U redu za sve to glasam odmah sad, ali ne bi trebalo predstavljati smrtnu uvredu ako neko propusti upotrijebiti ispravan rod neke imenice ili zamjenice, ili ako ne koristi ravnomjerno muški i ženski rod za apstraktne osobe u apstraktnoj priči. Ako se bude išlo u krajnost, a neki već i idu, onda ćemo umjesto generalni sekretar Ujedinjenih nacija imati generalna sekretarica Ujedinjenih nacija, kada žena dođe na tu poziciju, a nisam siguran da se žena na takvom položaju želi nazivati sekretaricom. Mnogo feministice to ne vole čak i kada jesu nečija sekretarica. Dalje, mogli bi se u toj priči naći i muškarci, kreteni, koji bi insistirali da uz 'osoba' postoji i 'osob' i uz 'dika' (ponos) 'dik', te da se ovi izrazi ravnomjerno koriste. Također mi strašno ide na živce upiranje da se nazor uspostavi razlika između pojmova 'rod' i 'spol'. Uh, sada bih čuo mnoge feministe i feministkinje kako to treba, kako sam glup i primitivan što tako govorim i kako je suštinski bitno praviti i poštovati razliku između ovih pojmova. Postoji nešto što se zove „rodne nauke“, postoje odsjeci na fakultetima koji se bave ovim naukama?!!?! Kukala ti majka, ili otac, ko god više voliš da ti kuka. Čitao sam nešto o ovome pokušavajući shvatiti koja je razlika između spola i roda, te sam odbacujući gomile gluposti i idiotluka došao do zaključka, da izraz spol određuje koje kromosome nosiš u genima, te koje genitalije i anatomiju imaš, dok rod određuje koliko se ženstveno ili muš... muštveno, muškasto? osjećaš. Tu se sada otvara čitav univerzum za preseravanja. Jebi ga, osjećam se 75% kao muškarac, 20% posto kao žena, a 5% kao toster. Koji sam ja sada rod do vraga?! Za to sam da se zamjećuju, proučavaju i klasificiraju osobenosti ljudske psihe, fiziologije i biohemije uopšte, pa i u kontekstu spolova, jer tu svakako ima zanimljivih momenata. Nemam ništa protiv ni termina 'rod' koji bi označio suptilnija razmatranja u kontekstu spolova. I sam mislim da sam promijenio rod otkako sam se oženio i dobio djecu – dvije kćeri. Ako sam prije braka u smislu roda bio recimo 80% muškarac i 20% žena, sada sam jedva iznad 50% muškarac, ovako godinama okružen estrogenom i ženskim temama. U jeziku naravno imamo rodne odrednice koje nemaju veze sa spolovima, ali to je samo stvar gramatike. Međutim, kada počnu insistirati na rodnim odrednicama kao da su čitavu nauku o tome stavili u džep i suvereno vladaju tematikom, te kada me počnu tjerati da poznajem i poštujem njihove klasifikacije i odrednice, javlja se kontraefekat pa bih im zažandarao sve po spisku, sve što im je u rodu i nažalost postajem netrpeljiv za ove teme. Tada bih samo rekao muško je muško, žensko je žensko, ne zanima me do kojeg stepena i kojeg intenziteta, te stoga odjebi! Ako neko hirurški promijeni spol, prihvatit ću da ga/je zovem obrnutim zamjenicama i toliko od mene.
Sljedeći primjer kontraefekta je kada se želi izmijeniti nečije ponašanje. Sve je dobro osmišljeno i odmjereno, kako prići osobi, šta reći, koliko, ali izabran je pogrešan predstavnik (nemojte me tjerati da kažem predstavnica) za zadatak, neko koga ciljana osoba ne podnosi i učinit će sve suprotno od onoga što taj cvijetin kaže. Možda je pak stav, nastup, ton glasa ono što proizvodi kontraefekat, pa osoba na koju se pokušava izvršiti utjecaj ima otklon u suprotnu stranu. Koliko puta sam djeci pokušavao prenijeti neku mudrost, ali se to završilo sa potpuno neželjenim i neočekivanim ishodom – Tata ne pričaj! – što bi rekla Madona. I šta? Tada neka validna mudrost u njihovoj glavi postane označena kao nesnosno trućanje, samo zato što nisam imao dobru prezentaciju.
Kod mene su napadači Donalda Trumpa proizveli kontraefekat. Taj kontraefekat je mali, ali ipak prisutan. Toliko ga napadaju za ono što jeste i što nije rekao i uradio, za ono što jeste i što nije bitno, za ono što je ozbiljno mislio i za očiglednu zajebanciju, do te mjere da se ponekad uhvatim kako branim Trumpa u sebi. Znaju pretjerati do te mjere da postaju nepravedni prema njemu, a to nije lako postići.
Istorijski, poslije Prvog svjetskog rata, pobjednici su uvjetima mira stravično pritisli Njemačku ne bi li je smirili i učinili poniznom za sva vremena. Efekat je bio kakav? Obrnut? Malo kada je viđena krvožednija i agresivnija tvorevina od nacističke Njemačke koja je skočila da im svima iskopa oči čim je malo ojačala.
Siguran sam da možete pronaći još primjera, bezazlenih i strašnih, kada su ljudske aktivnosti proizvele potpuno suprotne i neželjene rezultate. Čuvajmo se kontraefekata i ne zaboravimo da je krajnost ono što ih najčešće proizvodi.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12174

Powered by Blogger.ba