To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

04.10.2016.

Majmun ispaljen u svemir

Zašto se u ovom gradu - Sarajevu ne urade stvari koje treba uraditi? Koje stvari? Naprimjer, sanacija vodovodne mreže da više ne bude restrikcija u snabdijevanju, ili rješenje problema sa psima lutalicama, ili pak obnova dijelova grada koji su još uvijek u ruševinama kao posljedica rata. Odgovor: nema paaara. Sve to uistinu mnogo košta i ova država jednostavno nema novca za sve to. Međutim, mnogi troškovi bi se mogli značajno smanjiti kada bi bar radna snaga bila besplatna, tj. kada bi ljudi dobrovoljno, bez naknade radili na mnogim projektima. Sjetite se omladinskih radnih akcija. Pa u gradu još uvijek imamo ulicu koja se zove Omladinskih radnih brigada. Ali ne, neće niko više ni da pr'ne ako ga masno ne plate, da ne govorimo o nekom ozbiljnom žrtvovanju za opće dobro, za neki viši cilj. Ljudi su demobilisani, a strahovi, sebičnost i pohlepa su dobro nahranjeni. Cinizam je osakatio svaku inicijativu i idealizam. Više nema nikakvih istinskih pokreta. Ovo nije lokalni fenomen. Odnosi se rekao bih na čitavu ljudsku vrstu. Ko zna, možda je ovo dokle možemo dobaciti. Može biti da više ništa značajno nećemo napraviti, niti više ikakav veliki problem riješiti. Možda ćemo nadalje samo blenuti u svoje telefone i ići na frizuru dok ne dođe vrijeme za arhiviranje vrste, da lagano ili nasilno napustimo postojanje. To je taj cinizam, ako ga neko nije prepoznao. Da bi ovo naše društvo bilo bolje, potrebne su svakodnevne žrtve za zajedničko dobro, za dobro bližnjih, za dobro onih koji imaju manje sreće u životu. Ne govorim naravno samo o krajnjoj žrtvi, tj. polaganju vlastitog života za druge. Do tada čovjek može mnogo toga žrtvovati počevši sa malo vlastite udobnosti i vremena. Prva stvar koju treba, ako ne uništiti onda značajno štucovati jeste ova silna jebena sebičnost kojoj smo tako skloni. Prvi korak je shvatiti da niko od nas nije kosmički dragulj čija postojanje je centralna tema Univerzuma. Svi smo mi organsko đubrivo, a saradnja je ono što nas čini posebnim. Elon Musk priprema raketu za Mars, sa ciljem formiranja ljudske kolonije u narednih 50-100 godina. U ovom trenutku bi cijena putovanja po osobi iznosila oko 10 milijardi dolara. Radi se na tome da se cijena spusti na neki razuman nivo. Musk se nada da bi mogla pasti ispod 100 hiljada dolara. Problem je što ljudi koji imaju takve novce nisu skloni žrtvovanju, a put na Mars bi se svakako mogao nazvati žrtvovanjem. Elon Musk je poslovni čovjek, a takve uglavnom vozi želja za profitom. Možda je on drugačiji i ne razmišlja prvenstveno kako zaraditi od ovog projekta. Dakle, ako on i slični nisu spremni ovo finansirati i platiti karte majmunima spremnim na žrtvu, pa ih ispaliti u svemir, sumnjam da ćemo Mars naseliti milionerima sa Zemlje. A da li treba slati ljude na Mars? 100%!!! Bez ikakve sumnje. Prestali smo gledati u svemir. Samo blejimo u telefone i tablete. Opet prozivam telefone. Nemojte me pogrešno shvatiti, telefoni kao i mnogi drugi oklevetani elementi civilizacije nisu problem. Čak štavište, telefoni su fenomenalni, ali problem može biti šta radimo s njima. Ako ti je telefon prepun debilnih aplikacija za kreveljenje, te gluposti sa Instagrama i Facebooka i to je sve za šta ga koristiš, a koristiš ga 5 sati dnevno, onda se možemo javiti Hjustonu da imamo problem. Svi odmah da instaliraju Google-ovu Sky Map aplikaciju! Ako ćemo kao vrsta ići dalje moramo se početi lagano ispaljivati u svemir. Ako ćemo odbaciti cinizam i nihilizam, svemir je glavna sljedeća destinacija. Kada se nešto započne, onda se lakše rješavaju i otkrivaju problemi povezani sa tom aktivnošću, a problemi su ogromni samo do Marsa, a tek na međuzvjezdanim rutama. Lako je moguće da nećemo uspjeti, ali to nas ni prije nije zaustavljalo. Neko će se morati žrtvovati.

27.09.2016.

Dodikov intervju sinoć

Ma majstor. Ne može ga N1-ov novinar uhvatiti ni za glavu ni za rep. Na svako škakljivo pitanje maestralno odgovara ili mijenja temu kako bi govorio stvari koje mu idu u prilog. Daje protivrječne izjave tačno onoliko sa koliko se može izvući, da ga ne možeš prozvati. Ne smije se zaboraviti da postoje stvari koje on govori koje stoje, koje su ispravne i sa kojima se slažem. Dakle, nikako ne bih Dodika, niti ikoga drugog, upakovao i prekrižio kao nekoga s kim se ništa ne slažem. Jer šta da radim kada daje izjave s kojima se fundamentalno slažem. To nije često, ali dešava se. Naprimjer, kada govori o islamskoj radikalizaciji u FBiH, slažem se s njim da je nepoželjna. Drugo je pitanje u kojoj mjeri ona postoji. Tu se, siguran sam, Dodik i ja ne slažemo. Pored toga, on o tome priča u kontekstu i u svrhu otuđenja, hraneći netrpeljivost i mržnju tako da nikada ne onemoćaju. Naravno, zamislite situaciju da su Dodikovi motivi čisto humanistički i da je njegov jedini problem sa Islamom povezanost sa terorizmom, te da zapravo istinski voli sve Bošnjake, da li bi ga Bošnjaci ikada mogli takvog vidjeti? Ne znam koliko je dobro ili loše što se tako mnogo Arapa može vidjeti u Sarajevu ove godine i što naveliko kupuju zemlju i nekretnine po Federaciji. Možda će obogatiti naše društvo, materijalno i kulturno, no s druge strane ksenofobija je gadna kurva i čim vidiš Arapina da baci papirić na ulicu proradi netrpeljivost i preko svih njih odmah naljepimo etiketu "prljavci i govnari". A šta tek mislimo i osjećamo kada ih vidiš u šetnji, kompletna familija polu gola u šorcevima i majicama i jedan ninđa, ili više ninđi u ovisnosti o tome koliko odraslih žena društvance broji. No da se vratimo na Dodika, pusti Arape sad. Goran Salihović Dodika poziva u Tužilaštvo na razgovor, a Ured disciplinskog tužioca podnosi disciplinsku tužbu VSTV-u protiv njega. Ponovo, ne znam koliko su osnovane optužbe protiv Salihovića, ali ja njega poznajem i nemam visoko mišljenje o njemu. S druge strane, tačno je da nikada u životu čovjek nije napisao optužnicu niti vodio istragu. Poremećenost svih funkcija u ovoj državi, te vatrena ambicija i oportunizam odgovor su na misteriju karijere Gorana Salihovića. Kada sam ga upoznao i prvi put čuo za njega, bio je predsjednik prekršajnog suda u Tuzli i hop sljedeći posao mu je predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, najvećeg suda u državi. Par godina kasnije postaje glavni tužilac Tužilaštva BiH. Neću reći da Salihović nema nikakve talente ili kvalifikacije i da apsolutno nema šta tražiti na tim pozicijama. Pravnik je i zna se producirati. Možda čak ima i neke menadžerske vještine. Izgleda da je to bilo sasvim dovoljno. Međutim, sada ga ruše kada institucija kojom upravlja treba odigrati ključan potez i pokazati da ova država nije totalna šarada i obračunati se sa onima koji joj ruše Ustav. No, ova države jeste totalna šarada i ne bi bilo loše srušiti je cijelu, a ko na tome najproduktivnije radi...? Miki Miki veliki, Miki Miki luuuudi. Rušenje države uvijek vodi krvoproliću, istina, ali za 1000 godina koga će biti briga. To će biti samo brojka u istorijskim knjigama, ako bude knjiga i bilo koga da ih čita. Voah!

26.09.2016.

Volja naroda

I bi referendum! Političari u "većem" (navodnici k'o kuća) entititetu BiH (čitaj političari Bošnjaci), kao i međunarodna zajednica doživjeli su grubo iznenađenje uvidjevši koliko su slabe institucije i pravosuđe BiH i kako ih je lako odjebati. Heeej, suprotno odluci Ustavnog suda održan je referendum o Danu RS. Pa dobro, stvarno, ko bi to očekivao. Ništa svih ovih godina nije ukazivalo na to. Nikakvi trendovi, nikakve političke aktivnosti. Činilo se da ovdje vlada jedna zdrava i čvrsta pravna država u kojoj se zna red, kad ono... Evo i ja sam baš zblanut. A sada bih htio odati priznanje velikom majstoru Miloradu Dodiku. Možda on nije tako pametan i moćan i možda samo sluša savjete koje mu daju pametni i moćni, ali on je lice ove igre. Šta je znam ko su sve sive eminencije koje ga guraju i podržavaju. Koliko dugo kao žvaku razvlači ovu državu nepokolebljivo, odlučno i nezaustavljivo, a sada je svakako u svečanom raspoloženju. Svrha ovog referenduma je u suštini debilna, ali je poslužio kao odličan test za ozbiljniji referendum koji bi mogao uslijediti, a sudeći po grandioznom uspjehu ovog referenduma, novi bi mogao doći vrlo brzo. Žvaka je pred pucanjem, a sumnjam da će joj se Milorad smilovati i prestati je razvlačiti. Sada već vidi cilj jasno ispred sebe, neće sada stati. To je stvarnost od koje se ne može pobjeći. Bosni i Hercegovini izgleda nije suđeno da bude istinska država, barem ne u ovim granicama. Miki je odigrao svoj potez, da vidimo šta će Bakir - recimo da je on izraz volje Bošnjaka. Ko je kod Hrvata, Dragan Čović? On lagano prati šta se dešava i fura svoj fol, te sigurno ima odgovarajući plan za svaki mogući scenarij koji se može odigrati. Da je Slobo živ sada bi sigurno rekao: "Be i Ha će se raspast' il' je neće bit'." Situacija je veoma zamršena, premda možda ne tako eksplozivna kao 1992. U svakom slučaju veoma zanimljivo i bit će zabavno gledati šta će se dalje desiti. Da li nam prijeti novi pokoljčić? Možda, ali ko zna zašto bi to bilo dobro. Zapravo znam ja, smanjio bi se broj ljudi na svijetu. Niko ne može osporiti da nas je previše - 7 milijardi!!! 7 hiljada miliona!!!! Pa to i za mrave postaju ozbiljne brojke. Zatim, opet će se moći nekih 20-30 godina živjeti u miru jer će se tekuće generacije zamoriti od ratovanja. Za to vrijeme moj omiljeni političar je Damir Nikšić. Možda mu je platforma naivna, ali mi je jedina ideološki prihvatljiva. Čovjek bar pokušava mijenjati svijet. Neću se ja zaletiti da budem njegov, kako se ono zove, član biračkog odbora, ali otkako se tuspasio za načelnika općine Centar, znao sam za koga ću glasati na tom piku. Čini se da mu je srce na pravom mjestu i nasmijava me mnogo. Neće on svijet promijeniti, niti općinu Centar gdje neće ni slučajno pobijediti, ali moj glas će dobiti, čisto da se javim na njegov poziv. Nije mi daleko glasačko mjesto od kuće. Ionako već godinama glasam samo da niko drugi ne bi potrošio moj glasački listić, a blizu mi. I dok se mi 'vako fino zajebavamo, pročita li iko ono Pismo namjere MMF-u? Ja sam ga danlodov'o, ali još nisam otvorio fajl. Prokrastiniram, vas sam u krastama.

24.09.2016.

Apetit za uništenjem

Jednom mi je kao djetetu očev rođak dok smo bili u posjeti na njegovoj vikendici dao malokalibarsku pušku da se igram. Dobro, možda je riječ dijete pretjerana, imao sam tada možda 16-tak godina. Uz pušku mi je dao i žive municije, kutiju jednu. Šta su njih dvojica kontali u tom trenutku i zašto su imali povjerenja u mene da neću napraviti nikakav belaj, nikad mi neće biti jasno. Srećom zaista nisam napravio nikakav belaj, bar ne ljudima. Različite vrste ptica nisu bile tako dobre sreće. Međutim, kada mi je dosadilo istrebljivanje ptičije populacije, počeo sam nišaniti u prozore obližnjih kuća i fantazirati kako bi bilo da tu i tamo nekome smjestim metak kroz prozor. Koliko sam znao te kuće su bile prazne, nisam imao ubilačke namjere prema ljudima. Ne još, nisu mi dali dovoljno vremena s puškom. Srećom, bilo je dovoljno straha u meni od posljedica takve budalaštine, te je nisam napravio, a igra s puškom je završena bez fatalnih posljedica. Oružje je alat koji čovjeku kao i svaki drugi alat daje određenu moć. Naravno, u slučaju oružja to je moć za uništavanje, a mi ljudi uživamo u uništavanju. Kada zimi napraviš snješka, glavno zadovoljstvo takvog poduhvata izostaje ako ga na išutaš k'o konj da ništa od njega ne ostane. Ako ga ja ne išutam, išutat će ga neko drugi, možda prvi slučajni prolaznik. Dok smo djeca, slobodno ispoljavamo apetit za uništenjem, ali ga okolina konstantno suzbija prije nego što steknemo snagu da napravimo ozbiljnu štetu. Tako se uništiteljski nagon sputa i okuje, barem u značajnoj mjeri i u većini naroda, ali ostaje u nama i često fantaziramo kako bismo s merakom skršili bilo kakvu imovinu ili nekome slupali facu. Za ovaj put bih samo podijelio s vama želju da bar jedan dan, tačnije noć, sedmično provedem šetajući gradom sa merdevinama i čekićem, te da uz orgazmično zadovoljstvo uništavam sve jebene alarme koji se aktiviraju na prdež miša i burgijaju mozak nesretnicima koji pokušavaju spavati u prilično velikom radijusu od izvora ove nesnosne buke. Što se tiče živih bića, nemam više skoro nikakvu želju za nasiljem izuzev kada se radi o pojedinim agresivnim životinjama ili nepodnošljivim kretenima i papcima. Mir s tobom.

23.09.2016.

Čvrsta labilnost

Krivo mi je što ja nisam najutjecajniji u svojoj glavi. Naizgled upravljam svim postupcima i razmišljanjima, ali često se pokaže da to nije ni blizu istini. Ljudska svijest, ili narativ u glavi kojem pripisujem svoju osobu nije čitava priča. To je samo mali dio mene. Problem je što je taj dio nerealan bekan koji je uobrazio da je mnogo važan, a često je u protivrječnosti sa mnogo dublje ukopanim i utjecajnijim sivim eminencijama, koje me tako iznenade preuzimajući apsolutnu kontrolu u različitim situacijama, a ja tada kao da imam vantjelesno iskustvo. Gledam šta se dešava i ne mogu da vjerujem. O čemu je to bolan trućam?! Evo konkretnih primjera pa će sve biti jasnije: Odlučim ja ujutro da ću danas umjereno jesti, lagani doručak, lagani ručak i neću večerati. Radi se o čvrstoj odluci, demostracija snage volje. Oko 21 sat zateknem se ispred otvorenog frižidera kako trpam u ralje sve što ne može uteći i zalivam to, kefirom, mlijekom, sokom. Zatim odrežem komad sudžuke i grickam kao mrkvu izvaljen ispred televizora. Kada nestane sudžuke otvorim konzervu tunjevine i eksiram je s nogu. Vratim se ja u svoje tijelo i odlučim da ovakav ispad više nikada neću napraviti, jer želudac rastegnut i napet pati, a grizodušje izjeda... dušu. Sljedeći primjer: Odlučim da ću raditi na razvoju računarske aplikacije koju sam započeo i onda dva sata tražim na Internetu najbolje slike plaža i planina za galeriju wallpapera koji se izmjenjuju na ekranu. Zatim sužavam izbor slika koje će i ostati u galeriji, zagledam ih, procjenjujem, brišem one koje ne zadovolje moje oštre kriterije. Posao se ne obavlja, vrijeme prolazi, a moja odluka je u zoni tuđeg problema. Dalje: Odlučim da se više neću plašiti jer treba biti hrabar i da ću slobodno govoriti u javnosti i suprotstavljati se dominantnim likovima ako se već ne slažem sa njihovim mišljenjima. Avaj, kada dođe do situacije u kojoj moja hrabrost treba zasijati, nigdje je. Samo strah vlada i povlačim se k'o sisa. Ne treba posebno ni spominjati vladavinu nad tjelesnim procesima i metabolizmom. Hoću li se znojiti, crveniti, kakav će mi biti puls, šta će mi iskočiti na koži, tu ja nemam nikakvu kontrolu. Tu drugi odlučuju koji se često ne slažu sa mnom šta je najbolji kurs. Mnogo je teško ovladati sobom. Ako postoji neki guru koji je zaista u ovome uspio, rado bih se upisao na tečaj kod njega ili nje.

22.09.2016.

Ma zajebi demokratiju...

...i slobodu. Zajebi ljudska prava. Kome to dati, kriminalcima, monstrumima, gladežima i papcima na jednoj strani, i sroljama, kukavicama, ovcama i slinama na drugoj. Ja na moju veliku žalost pripadam ovoj drugoj skupini. Da ne budem pogrešno shvaćen, nikako ne želim pripadati ni prvoj. Ja bih htio da sam u posebnoj kategoriji za koju sumnjam da uopšte postoji u materijalnom svijetu. Jadan je postotak pravih ljudi među nama, a evo sam suzbio realni cinizam koliko sam mogao da dozvolim da ih ima pet-šest. Šta me je to sad spopalo? Kriminal! Generalno i u svakom obliku, ali u ovom trenutku mislim na sitni kriminal kojim se bave jalijaši, narkomani i slični likovi - demoni nižeg nivoa. Govorim o čudovištima koja su spremna napasti staricu i baciti je pod noge da joj otmu ceker, a tek nakit. Govorim o kretenima koji će djetetu nanijeti tešku traumu da bi mu oteo mobitel. Predatora je u prirodi uvijek manje nego plijena, ali vladaju srcima i umovima. Tako je i među ljudima. Kriminalci vladaju. Oni su prelomili i prihvatili rizik odlaska u zatvor. Mnogi od njih na to gledaju kao na trening za život koji su odabrali. Neću reći da im je nametnut. Nametnuto je čovjeku svašta nešto u životu, ali je isključivo njihov izbor šta će s tim napraviti. Naravno, čovjeku su nametnuti i geni predatora i priznajem da se s tim teško izboriti. I ko će riješiti problem i zaštititi stado ovaca što bleje i pasu unaokolo, dok se vukovi šunjaju? Policija? Beskorisna. Potpuno, sveobuhvatno i očigledno 100% beskorisna. Bio sam žrtva kriminala više puta, kao i prijatelji i rodbina. Nikome od nas policija nije ama baš ništa pomogla u takvim situacijama. Nula, ništica, samo su nam traćili vrijeme uzimajući izjave, vršeći uviđaje i pišući zabilješke. Nekima je susret s policijom nakon pretrpljenog zločina nanosio još veće traume. Ja kao građanin, a uvjeren sam da govorim u ime velikog broja meni sličnih ovaca, ne osjećam ni nanosekundu zaštite koju bi policija trebala da mi pruža. Osjećam samo strah od policije, jer jedino ih se mi ovce bojimo - na drumu, na graničnim prelazima, pri ispitivanju ako me nedužnog za nešto sumnjiče itd. Možda policija ipak nešto znači i možda bi stvari bile mnogo gore bez policije, ali to je jedno klimavo možda, a i da je čvrsto ne znači mi mnogo. Dakle, uz uvažavanje i izvinjenje valjanim pojedincima, ako ih ima, poserem se na policiju kao službu. Jedina svrha kojoj zaista služe je štićenje političara i moćnika. Znači od policije nema ništa. Ko bi drugi mogao riješiti problem? Superheroji? Da, oni bi bili savršen izbor, samo da nije dva zajebana problema. Prvo, čim se jedan superheroj pojavi, pojavi se i neki super negativac koji mu oduzme svo vrijeme koje bi mogao pametno utrošiti na suzbijanje normalnog ljudskog kriminala. Drugi, još teži problem je taj što su superheroji tako rijetki da ni jedan jedini ne postoji. Koje još rješenje, onako realno, možemo osmisliti? Da negdje, u nekoj laboratoriji, u nekom podrumu, neki štreber izumi zraku koju će ispaliti u svim pravcima i smjerovima i koja će izbrisati svaki trag ovce u ljudima, svu kukavnost i paralizu, tako da više neće trpiti nikakva sranja ni od koga, po bilo koju cijenu. I ne samo to već će bez oklijevanja priskakati u pomoć bližnjem, ponovo bez obzira na rizik i cijenu takvog postupka. Ako je bilo dosta preseravanja, da vidimo koje je stvarno rješenje: Zajebi slobodu i demokratiju i ljudska prava. Neka najmoćniji od nas uspostavi diktaturu. Ovce će se bez problema pokoriti, a lavovi, vukovi i ostali predatori će malo više otpora pružiti, ali će biti polomljeni jer najjači će doći na vrh i uspostaviti red. Tada će svaki drot na ulici biti Murga i svi ćemo strahovati od njega, ali ćemo također znati da nam može pružiti stvarnu zaštitu ako nam zatreba i kad ponovo počne pedagoško trehanje od stanični zid, odbijanje bubrega i pretvaranje kriminalaca u invalide, bit će više reda. Radije ću su bojati samo policije, nego policije i svake protuve koja mi može stati na put. Dok se ne popravimo uz pomoć štreberove zrake, ne zaslužujemo mi nikakvu slobodu, nikakva ljudska prava, nikakvu demokratiju. Nismo ih vrijedni. Jedna od najodvratnijih političarskih floskula je kad počnu trubiti o tome kako narodu treba dati život koji zaslužuju, kao da je narod smaragd dragocijeni. Kakvo odvratno ulizivanje i kakva blesava situacija - oni se ulizuju nama grupno, da bi se kasnije mi ulizivali njima i grupno i pojedinačno. Teško mi je trpiti sve ovo i potražit ću pomoć u alkoholu. Nazdravljam nam stoci smrdljivoj. Kako bih volio da sam ja bar malo bolji od vas, ali avaj, isto govno.

14.09.2016.

Još malo o demokratiji

U gigantskom SF djelu Franka Herberta - Dina, pješčana planeta, prikazana je daleka budućnost ljudskog roda raštrkanog po vaseljeni. Pored mnogih zanimljivih detalja u ovoj knjizi, autor opisuje ljudsko društvo koje se vratilo feudalnom uređenju, tj. monarhijama. Na svakoj planeti vlada neka plemićka kuća. Međutim, za razliku od stvarnog feudalizma, gdje su po liniji nasljedstva na tronove često sjedali teški debili, govnari i mutanti, ovdje se pažljivo njeguju genetske linije vladarskih loza, a prijestolonasljednici se ozbiljno i znalački podučavaju i pripremaju za budući zadatak kraljevanja nad čitavom planetom, a često i šire. Ovaj vam je Herbert bio teški filozof i premda djelo sa SF i fantastičnom tematikom, Dina može ponuditi neke ozbiljne hapice za intelekt. Da li je zaista ta proslavljena i obožavana demokratija zaista nešto čemu treba težiti? Da li se zaista u prisustvu demokratije išta korisno i ozbiljno može napraviti? Ako nam je zapadno razvijeno društvo neki model uspjeha demokratije, mislim da smo u gadnoj zabludi. Prije svega, uspjeh zapadnog društva je veoma kratak i prerano je izvoditi neke konačne zaključke. Pogledajmo koliko dugo je njima "fino", negdje od sredine 20. stoljeća nakon dva svjetska rata i neka bude jasno, oba svjetska rata su najvećim dijelom čeda zapadnog društva. Recimo da im je i danas dobro, ali čini se da stvari već neko vrijeme idu nizbrdo. Drugo, priznat ću da je zapadno društvo najbliže demokratiji na ovoj planeti, ali nikako neću priznati da su stigli u demokratiju. I onda ponovo pitanje, da li zaista želimo stići tamo? Svakome ko nije moron, a ko posjeduje značajno životno iskustvo, sa stažom u razmišljanju, jasno je kakva smo bića mi ljudi. Ukratko, nismo neka pljačka. Neće se niko s nama usrećiti, a najgori smo kada smo u grupi, u čoporu. Zajedno smo skupa. I zar tom čoporu dati vlast? Zar nije najbolje društveno uređenje da najbolji među nama vladaju i donose odluke, a ovi ostali da prihvate ulogu potčinjenog podanika. Kad bi samo ovi najbolji mogli biti istinska elita, kao što su oni Herbertovi. Neka ih nauka i tehnologija učine takvim. Tek tada bi se mogao postići neki cilj. No, tada se postavlja pitanje, koji je to konačni, najviši cilj ili ciljevi koje bismo mi poželjeli za sebe kao vrsta? Da li je to dugoročni opstanak ljudske rase i raštrkavanje po svemiru? Da li je to da nas bude što veći broj? Sumnjam da bi pilići, krave, svinje, ovce i ostala stoka, kada bi oformili komisiju za ocjenu uspjeha vlastite vrste, donijeli zaključak da ga treba visoko ocijeniti. Njih naime ima mnogo više nego što bi mogli i sanjati bez našeg utjecaja i svrhe zbog koje su se toliko namnožili, a svrha je da ih mi deremo, žderemo i držimo u kavezima. Dumajući sve dublje o ovim pitanjima, još uvijek ne uspijevam doći do bilo čega osim ćorsokaka, besmisla i no need for potrebe. Samo mi sadašnji momenat ima smisla. Ovdje i sada bez pogleda ka horizontu. Samo je bitno imati i voliti djecu da ne bismo sve razjebali živeći za sadašnjost.

11.09.2016.

Teletović - Musa

Gledam ovu scenu što se odigrala između Teletovića i Muse na utakmici sa Rusima kada su se sporječkali i pokoškali, a onda čitam komentare koje rulja postavlja po tom pitanju, naizmjenično pljujući po jednom ili po drugom. Malo ima razumnih umjerenih komentara. Kakav samo bijes leži u narodu i kako su spremni ujedati. Kad ovi sportisti naprave nešto dobro džigerice bi im dali, a kada zaseru konjima bi ih čerečili. Ne valja ni jedan od pristupa. Lijepo je navijati za timove i sportiste svoje zemlje, ali bez pretjerivanja. Poseban problem je što rulja reaguje na osnovu oskudnih informacija. Šta mi znamo šta se sve dešava u životu ovih ljudi i šta sve razni glasići sa svih strana i na svakom mjestu šapću na uvce ovoj dvojici. Ložioničari, dušebrižnici, navijači, treneri, menadžeri, suigrači, rodbina, prijatelji, svi žele svoj dio pažnje, svi imaju mudrost da podijele i svi imaju neke svoje interese kod sportista, zamišljene ili stvarne. A sportisti ipak samo ljudi, često moćni primjerci, ali i dalje samo ljudi. I šta mi znamo kakav je odnos između Teletovića i Muse. Da li je Teletović šupak koji sada neće da se trudi, koji ne zna biti kapiten i voditi primjerom, ili je Musa uskurčeni balavac koji ne zna poštovati kapitena i starijeg igrača koji je ipak više postigao u ovom sportu, bez obzira što je Musa bio prvak Evrope i što ga svi pozdravljaju kao košarkaškog mesiju, kao da će eto biti novi Kobe Bryant. Neka Musa ima ove kočopernosti i kurčenja jer to je dobar sastojak za uspjeh. Možda ovaj incident i nije tako ozbiljan, a možda je pak poguban za ovu generaciju BH reprezentativaca, vrijeme će pokazati, no trebalo bi ukinuti pozive na linč jednog ili drugog. Pa onda čitam komentare likova koji znaju ili misle da znaju neke detalje, pozitivne ili negativne, iz života jednog ili drugog, pa ih onda sukladno napadaju ili brane. Ponovo, oskudne informacije. Prema tome, umjereno ljudi! Šta se odmah u fosforne baklje pretvarate. Koliko puta sam se posvađao sa prijateljem na basketu, hoće da me bije, da me zadavi, a pola sata kasnije smo opet raja i sve je zaboravljeno. Nemojmo ovo odmah dizati na kvadrat. Treba osuditi incident, jer je bruka da se tako ponašaju. Nisu na basketu. Neka se na treningu provociraju i marišu, ali zvanična utakmica zahtijeva drugačiji pristup. Treba malo nadležni i odgovorni da ispitaju i poboljšaju disciplinu na utakmici uz moguće sankcije prema izgrednicima, i to je sve. Nećemo nikome muda amputirati.

09.09.2016.

Intervju za posao

To ti je stroga šuplja priča, naročito sa ovim novim standardima intervjua. Sada postoje standardna pitanja koja se postavljaju kandidatu i premda možda ne postoji samo jedan tačan željeni odgovor, svakako postoje neželjeni odgovori koji će kandidata sahraniti brže od prirodne katastrofe. Naprimjer, na standardno pitanje "Zašto želite raditi ovdje?" nipošto ne smiješ navesti istinski razlog - jer ti treba posao, jer ti treba novac, jer moraš da jedeš, a to košta. Moraš lupati gluposti poput "Ovo je veliki izazov za mene.", kao da ljudi vole izazove. Ili, fura te taj posao. Naravno, ne smiješ koristiti riječ 'fura' jer to sumnjivo liči na nešto što bi prljavi hipik rekao. Stimuliše te taj posao, to je bolji izraz. Ili, "Ono što ova firma radi je veoma važno i želim dati svoj doprinos". "Volim ovaj posao." Ko još radi ono što voli, tj. ko to još voli svoj posao. Upoznao sam nekoliko ljudi u svom životu koji su to tvrdili, ali povjerovao sam možda jednoj ili dvjema osobama. Prihvatam da postoje i takvi sretnici, ali oni su takve statističke anomalije da ih možemo slobodno zanemariti. I kako je uopšte došlo do toga da je nepopularno da je finansijska nagrada glavna motivacija za potragu za poslom. Pa to je osnova kapitalizma. Glavni i najvažniji motiv bilo kakvog poduhvata je profit. Da je bilo koja druga furka bitnija, socijalizam vjerovatno ne bi tako bijedno propao. Tja!

09.09.2016.

Bolje prvi na selu nego drugi u gradu

Kakva smrdljiva izreka. U redu mi je ako neko nema ambicije pa ga baš briga koje je mjesto u gradu ili na selu. Ali ovaj papak ima ambiciju. On bi da bude prvi, ali nema ni talenta ni truda da to ostvari tamo gdje postoji bilo kakva značajna konkurencija. Napomena za bukvaliste, grad i selo su matafore za okruženje sa jakom i slabom konkurencijom, da ne bude zabune. Ja bih radije boravio u gradu, pa ako mi je stalo da budem prvo mjesto, trebam se dobro potruditi za to. Ako međutim ne posjedujem dovoljan talenat, koliko god se trudio, da zauzmem prvo mjesto, pa neka sam drugi, ili pedeseti. Barem ću biti u društvu odličnih ljudi i napajati se sa njihovog vrela. Slijedom ove misli, volim dijeliti znanje. Ne osjećam se ugroženim ako sa kolegom, koji bi mi mogao biti konkurencija, podijelim znanje ili vještinu. Dobro, ako je u pitanju dokazani šupak, onda nula bodova. U svakom drugom slučaju, rado pomažem. Pa to je put za napredak ljudske rase. Kad bi svako ljubomorno čuvao svoje znanje još bismo se u savani pitali kako ono onaj hadžo upali vatru neki dan, jel' neko skont'o fol? Svako bi trebao dijeliti znanje, pa ako su svi stekli isto znanje, a želiš biti šampion, skontaj nešto novo. Izdigni se ponovo. Eto, ako smo se ovo dogovorili, ko daje instrukcije iz teorije struna besplatno?

09.09.2016.

Što te ne ubije, čini te jačim

Ima li veće gluposti od ovog naslova. Da pokušamo najbukvalniji mogući pristup: ako me ustrijeliš kroz stomak, podereš mi pola crijeva i bubreg, a je preživim poslije serije operacija, ja sam poslije toga jači?! Ili, provedem u gulagu 20 godina, bijedna ishrana, teški prisilni rad i nasilje, ponižavanje i ekstremeno gaženje ljudskog dostojanstva, hladno, vlažno. Poslije toga sam ja jači?! Ove karikirane primjere sada možete spustiti na svakodnevne situacije u kojima se čovjek može naći. Obični život te gazi i nagriza i nikako te ne ostavlja jačim. Sve si slabiji. Pa ja sam nekada bio planina, visok 2 metra, širokih ramena i pleća, duge kovrdžave kose, sa sjajem u očima. Sada me ne možeš ni izdvojiti iz mase. Neprimijetan, prosječan. Sve je to od čekanja u redovima na šalterima, od radnog vremena, od izbora, od komunalija, od nepersiranja. Snaga i hrabrost su okopnili. Sve više sebi izgledam kao cuko, lutalica, samotnjak. Nemam čopor i svega se bojim. Ponekad te neka teška iskustva zapravo ni ne izmijene, već ti samo otvore oči i spoznaš neke slabosti kojih nisi bio svjestan. Nestane iluzija koju zovem hrabrost iz neznanja. Naprimjer, ne bojiš se pasa. Kontaš "Ma ja znam s psima, neće mene napasti, ja sam šaptač psima." I hodaš gradom, fakat ih se ne bojiš, pojedinačno ili u čoporu. I onda te jednom napadnu. Pa te opet napadnu. Odjednom se nervoza useli u kosti i nalaziš sebe kako hodaš samo glavnim ulicama gdje se osjećaš sigurnije. Mentalno, ništa te na jača. Samo je pitanje koliko si jak na startu i čemu ćeš odoliti. Fizički, tegovi će te svakako ojačati.

06.09.2016.

Od referenduma do referenduma

1992. godine održan je referendum o odcjepljenju Bosne i Hercegovine od onoga što je preostalo od Jugoslavije. U stvari se radilo o odcjepljenju od Srbije. S izuzetkom Slovenije, niko nije dobro prošao u ovim odcjepljenjima, uključujući samu Srbiju. Međutim, nekima se to dugoročno isplatilo, čitaj Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je van svih kategorija. U ovisnosti od ugla gledanja, Bosni i Hercegovini je bolje i lošije. Ovo bolje se odnosi na hipotetičku situaciju u kojoj je BiH ostala u „Jugoslaviji“, a lošije se odnosi na aktuelnu stvarnost i kompletnu šaradu kojoj svjedočimo već godinama. Rat se nikada nije ni završio, sve ovo je samo jedno dugotrajno primirje. Ratovi se završavaju pobjedom jedne strane ili razlazom – kad nijedna strana ne može da pobjedi, tada jedni drugima kažu „Jebite se tamo!“ i raziđu se kako znaju. Mi smo međutim ostali živjeti u jednoj kući kao razvedeni supružnici, s tim da su Bošnjaci u toj polomljenoj porodici zlostavljena žena koja nije znala držati jezik za zubima, Srbi su nasilni muž, a Hrvati su usvojeno dijete tinejdžer. I sada niko nikoga ne može očima gledat'. Dakle, rat se nije završio, a evo već se priča o novom. Ne znam je li to svima očigledno, ali retorika je pljunuta onoj sa početka devedesetih. Naravno da su se okolnosti izmijenile i da je teže pokrenuti oružani sukob, ali ratovi su uvijek nalazili način, a već ima mnogo pukotina u garancijama mira na ovom prostoru. Zapad se sve više bavi samim sobom, mržnja i netrpeljivost ključaju, a navodno je i ekonomska situacija loša. Ne znam, meni je dobro, ali možda ja nisam adekvatan pokazatelj blagostanja većine građanstva. Ma nisam sigurno. No, novi referendum se bliži. Ko misli bježati, neka odmah počne razmišljati i planirati gdje će. Ja ću ostati. Trudit ću se da se ne bijem ni sa kim. Ako me mobiliše, beli ću u stroj, a ako dođe da me zatvara i čisti, etnički ili kako već, bar ću pokušati da ne idem kao ovca na klanje, već kao bufalo, ritajući se i urlajući. Voah!

06.09.2016.

Kad tijelo otkazuje

Bolno je živjeti u strahu, ali još bolnije je živjeti u bolu. Popis boljki se uvećava. Bole me leđa, boli me glava, boli me kuk. Ne znam zašto me glava boli. Leđa koga ne bole. Kuk me možda boli od artritisa. Volio bih da me to sve prođe. Ne želim ići doktoru, a svakako ne želim osjećati bol. No, ako to sve to ne prođe za mog života i ako se pokaže da iza ovih simptoma leže neke gadne i terminalne boleštine, ne mislim se liječiti, izuzev palijativno. Pola vijeka je dovoljno za momka poput mene. Svašta sam vidio u životu. Vidio sam zemlju sa 10 kilometara visine, vidio sam lijepe gradove, predjele i planine, nagledao sam se mora. Vidio sam superheroje u akciji i posjećivao sam lunaparkove. Uživao sam u sportu, igrama i društvu. Osjetio sam divotu nježnosti žene i blaženost porodičnog života. U hrani i orgazmima sam posebno uživao, ali njih mi je na vrh glave. Pročitao sam par pravo dobrih i zanimljivih knjiga. Nadam se da sam nekome bio i koristan. Ako je vrijeme da se krene, ja sam spreman.

15.08.2016.

Kako sam prestao brinuti i zavolio bombu

Lijepo nuklearno oružje. Da ga nema vjerovatno bismo sada strahovali od svjetskog rata broj 5, ili 6. Ovako, velike sile mogu ratovati samo preko posrednika. Znam da im je tijesno, sad se svi u Siriju nakrcali, ne mogu se razmahati, gdje god se okreneš u štok spucaš glavom. Vjerujem da džigericu sebi pojedoše što ne mogu udariti direktno jedni na druge. Ne može, ne dozvoljava im bomba. Nažalost, morala je jednom, zapravo dvaput eksplodirati da nam pokaže šta može... zapravo eksplodirala je više puta, ali dvaput nad ljudstvom, i da se useremo tako da nam više nikada ne padne na um da je koristimo. Velike sile neće napadati jedne druge ni konvencionalnim oružjem, jer čim jedna počne gubiti okrenut će se bombi. Jedini problem je mogućnost da se neka dalabu dokopa bombe, bilo da je to Trump, ili nečiji borac za slobodu, ili neki nihilista. Al' valjda neće.

15.07.2016.

Tamna materija i energija

Kada sam već počeo lupetati o fizici, da se pozabavim nekim od najvećih misterija moderne fizike. Tamna materija i energija su dva pojma koja su izmislili fizičari kako bi nazvali dva pojma o kojima nemaju pojma. O čemu se radi? Prvo ću se pozabaviti pitanjem tamne materije. Naime, astronomi i astrofizičari su posmatrajući Univerzum primijetili da u galaksiji i Univerzumu ima mnogo više gravitacije nego što se može objasniti količinom materije koja se može vidjeti. Tada su izmislili koncept tamne materije kako bi izjavili da nemaju pojma odakle dolazi višak gravitacije i to je trenutačni zvanični stav naučne zajednice. Sigurno je da masa fizičara imaju svoje teorije i razmišljanja o ovome, ali to ništa za njih ne znači bez dokaza. Također su primijetili da ove tamne materije najviše ima u blizini vidljive materije, kao da služi kao skela za vidljivu materiju. Drugo pitanje je tamna energija. Astronomi su primijetili da se udaljene galaksije sve brže udaljavaju od nas umjesto da usporavaju pod utjecajem ove silne gravitacije. Zapravo, primijetili su da što je galaksija udaljenija od nas to se brže udaljava. Prema zakonima fizike, svako ubrzavanje zahtijeva energiju, pa su fizičari skovali izraz tamna energija kako bi rekli da ne znaju zašto galaksije ubrzavaju umjesto da usporavaju. Slušajući i čitajući teorije mogu ponuditi sljedeća objašnjenja za ove fenomene. Tamna materija: prazan prostor posjeduje energiju. Energija se može spontano pretvarati u materiju i nazad i može vršiti gravitacioni utjecaj na okolinu. Dakle prazan prostor vrši gravitacioni utjecaj. Međutim, energija nije ravnomjerno raspoređena kroz prazan prostor i oblasti sa više energije su oblasti sa koncentracijom materije i tamne materije, a mnogo više od materije ima energije u praznom prostoru sa česticama koju uskaču i iskaču iz postojanja i naravno vrše gravitacioni utjecaj. Tamna energija je ništa drugo već stvaranje novog prostora. Ne znam da li se novi prostor svuda ravnomjerno stvara i da li je stvaranje novog prostora ograničeno i sporije u blizini materije, no što je neka galaksija udaljenija od nas to se više novog prostora stvara između nas i zbog toga se udaljenije galaksije brže udaljavaju nego manje udaljene galaksije. Kada protekne dovoljno vremena, stvaranje novog prostora će možda rasturiti atome i jezgra atoma i sve će se rasplinuti, čak i crne rupe. Voah!

15.07.2016.

Kvantna mehanika

Najjednostavniji atom jeste atom hidrogena. Jedan proton oko kojeg kruži elektron, nema neutrona - nije potreban. Ovakav atom zamišljamo kao malu lopticu oko koje kruži mnogo manja loptica na određenoj udaljenosti. Međutim, ova slika je potpuno pogrešna i varljiva. Nema tu nikakvih loptica. Proton i elektron su toliko maleni da zapravno ne predstavljaju ništa drugo već čvoriće energije. Materija nije ništa drugo do koncentrisana nakupina čvorića energije, ali kada ih ima mnogo važe naizgled drugačija pravila nego kada ih posmatramo pojedinačno. A šta je to čvorić energije. To je samo vjerovatnoća da tu ima nešto - informacija. Kada se to nešto pojavi, znači da je došlo do interakcije, do promjene. Funkcija vjerovatnoće je spljoštena, elementarna čestice se realizovala i nastao je novi univerzum. Elektron, naprimjer, može se realizirati na bezbroj pozicija unutar svog oblaka vjerovatnoće, ali ne samo to, on se mora realizirati na svaki od tih načina stvarajući bezbroj univerzuma prilikom svake realizacije. Beskonačnost je nezgodna brojka jer to nije jedan broj. Beskonačnost ima beskonačno mnogo veličina. Još uvijek nismo sposobni uspješno i smisleno baratati i računati beskonačnostima, nažalost. Zamislite da imamo dvije beskonačnosti. Šta se dešava kad ih saberemo, ili da stepenujemo beskonačnost na beskonačnost? Na kraju, šta je to beskonačnost beskonačnosti? Georg Cantor je poludio od ove priče. Sve što je moguće da se desi, to se i dešava, u beskonačnosti paralelnih univerzuma, ili bolje rečeno paralelnih stvarnosti. Ove stvarnosti nemaju dodir, ne možemo vidjeti druge stvarnosti izuzev svoje. Međutim, možemo nekada izabrati stvarnost koja možda nije tako prosječna. Zadatak: kada sljedeći put prođete kroz vrata, izaberite put koji niste planirali. Naprimjer, ja sam juče bio u glavnoj pošti, predavao sam neke pošiljke. Kada sam izašao iz pošte, plan je bio da idem kući na Bistrik, no zastao sam i otišao sam na plato Skenderije umjesto toga. Tamo sam stajao pola sata posmatrajući događaje i tek tada otišao kući. Ovaj neobičan postupak me je udaljio od stvarnosti koja je bila za mene planirana, jer je vjerovatnoća da ću ja ovo učiniti bila izuzetno malena. Sada sam se našao u potpuno suludoj stvarnosti. Ušao sam u stvarnost niskih vjerovatnoća. Krivo joj je što nisi ti doš'o da ti ga malo promehengla.

06.07.2016.

Iiii Brexit!!!

Učinili su vremena zanimljivijim. Ono što nikako nisam očekivao je stepen gluposti i stepen pokajanja koji je izbio na površinu. Na površinu je kao bova oslobođena sa dna mora izbila zbunjena moćna nacija koja nema pojma šta radi. Kako je došlo do toga? Lijepo, dogodila se demokratija. Debil od premijera je odluku o tako bitnom pitanju bacio debilu narodu da je donese u kritičnom trenutku, zanamarujući kako parlamentarna demokratija treba da funkcionira, a to je da narod glasa za pametnije od sebe i nada se da će oni kako treba upravljati zemljom. Umirem od smijeha slušajući po Internetu razloge zašto je ovaj ili ona glasala za izlazak Britanije iz EU. Zatim me neki razlozi i razmatranja manje zabave, ali više zabrinu, jer dolaze od pametnijih ljudi. Međutim, sve to je samo dio trenda koji je na djelu u zapadnom društvu. Oni jednostavno ne mogu ostati nedirnuti svim sranjima koja se dešavaju kod kuće i po svijetu i govno im mora zasmrditi. Problem je samo što nikako ne mogu da skontaju ko se posr'o. Nikako im ne pada na pamet da svi seru, ali da je možda njihovo govno ipak najveće, jer najveće govno posere onaj koji najviše pojede. Možda bih trebao ohanuti sa ovim izmet metaforama, ali ne mogu pronaći bolju. Samo još jedna: ukupno govno koje Britanija sere nije se mnogo promijenilo po veličini, no su se promijenili pojedinačni doprinosi ukupnom govnetu. Sada najveći udio ima manji postotak najbogatijih. Trućam u kasni sat i više nisam siguran da sam sebe išta razumijem. Idem u krpe.

02.07.2016.

P'jan na Ramazan

Hajde ba, šta ima veze. Da li je uopšte sloboda uma dobra, poželjna stvar? Imam mišiće. Kada ih nategnem, to mnogo lijepo izgleda. Ovo samo da dokažem da sam p'jan i da sam opterećen fizičkim izgledom. Nevjerovatno je koliko sam zaljubljen u sebe, a nisam peder. Pitam se samo da li bih imao sex sa sobom da se pojavi moj kompletan dvojnik sad tu ispred? Vjerovatno bih, ali samo pod uslovom da se pretvorim u pravo dobru trebu za taj čin. Čovjek je budalasta naprava. To ti je evolucija - neka ide to što se može održati, a nećemo se uzrujavati zbog prikačenih blesavosti.

30.06.2016.

Blade Runner

Ko nije gledao film može slobodno ne čitati ovo, jer joj ništa neće imati smisla, a drugo nema vremena jer mora pod hitno ići gledati film. Neletio sam negdje, a kada kažem negdje mislim negdje na Internetu, na teoriju da je Deckard replikant. Premda se u filmu izričito ne postavlja ovo pitanje, u knjizi se Deckard testira i zaključak je da nije replikant. Međutim, radnja filma se udaljava od knjige i scenarij nije baš prepisan, tako da bi i ova izmjena bila moguća. Čitam da je čak režiser Ridely Scott potvrdio da je Deckard replikant. Ako je to zaista rekao i koji god bio njegov razlog, pravo mi je pao u očima, zato što nema šanse da je Deckard replikant i to iz dva osnovna razloga. Prvo, Deckard je Blade Runner, policajac koji lovi replikante. Da su napravili replikanta da lovi replikante, bilo bi debilno da ga naprave fizički inferiornog replikantima, a Deckard je upravo to. Drugo, čitava radnja i lik Deckarda kojeg su maestralno izgradili scenaristi i Harrison Ford raspadaju se ako je i Deckard replikant. U filmu mora postojati značajan ljudski lik koji će poslužiti kao usporedba replikantima i koji će proživljavati i pripovijedati radnju. Inače, meni se sviđa verzija sa Deckardovim pripovjedačkim glasom. Na kraju bih samo još naglasio da je za mene Roy glavni lik ovog filma. Premda Deckard ima mnogo više vremena na ekranu, Roy je tako moćan lik da mi je on prva asocijacija kad pomislim na film. Time to die.

29.06.2016.

Radni nelan

Jes' me nešto uhvatila bezvoljnost. Sjeo sam da to malo opišem, ali ne da mi se. Naime, nije mi stalo do... uf, stalo do eeuuhh...

12.06.2016.

Došla voda

Jasno mi je, bar mislim da mi je jasno, da su u Sarajevu neophodne restrikcije u snabdijevanju vodom jer su instalacije izbušene na sve strane i da su gubici veliki. Međutim, ono što mi nikako nije jasno je kako se određuje kada će nestati vode, a kada neće? U mojoj zgradi kao i drugdje, prekid je obično po noći, svake noći. Međutim, dešava se da restrikcije ne bude nekoliko noći za redom. Nisam vodio precizno istraživanja u smislu da svaki dan evidentiram u Excelu u koliko sati nestaje i dolazi voda i kakvi su klimatski uslovi, ali čini mi se restrikcije prestaju kada dugo ne pada kiša. Koliko god pokušavao da skontam fol i savijem mozak oko ovog pitanja, ne ide. Na prvi pogled, logika nalaže da se restrikcije uvode kada nema kiše i kada su rezervoari manje puni. Da li je veći pritisak u cijevima kada su rezervoari puni, pa su veći gubici? Ni to mi nema smisla jer kontam da pritisak u cijevima ne zavisi od nivoa rezervoara već od snage kojom rade pumpe. Jednom sam zvao dispečera i pokušao doći do informacije kako se donosi odluka o restrikciji ne bi li mi to postalo malo predvidljivije, pa da znam da li da uključim mašinu za veš iza 11 sati uveče zbog niže tarife za struju, ali dispečer mi je dao tako slab i nejasan odgovor da se više ni sjećam šta mi čovjek reče. Djelovalo je kao kad dužnik utjerivaču dugova objašnjava zašto mu još ne može platiti dug. Tuc muc, bidu bip, bidu bap... U međuvremenu se problem pogoršava. Voda sve ranije nestaje, a sve kasnije dolazi. Prije je dolazila do 5 sati ujutro. Evo ja sam u 6 sjeo da ovo pišem umjesto da se umivam. Dok sam ja ovo ispisao voda je došla oko 6:15. Imam rođaka koji mora veoma rano krenuti na posao, obično prije nego što voda dođe. Kaže, njemu je kao u ratu - umivanje i tuširanje iz bokala. Premijer Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković je najavio da kraj redukcija možemo očekivati sljedeće godine. Nadajmo se. U međuvremenu, Švicarska razmatra da li da uvede bezuvjetnu mjesečnu isplatu od oko 2700 švicarskih franaka svim građanima. Glasanje bi se trebalo održati sada u junu. Bilo da to prođe ili ne, fenomenalno je da je uopšte na dnevnom redu. Eeee, a kada su nama uvodili kantone, uvijek je prva asocijacija bila Švicarska

08.06.2016.

Ne valja jesti na prazan stomak

Čitam na MSN websajtu neki članak o hrani koju nipošto ne bismo smjeli jesti. Radi se o listi hrane koja ima štetne sastojke, bilo da su to pesticidi, kencerogeni, prekomjerni šećeri i masnoće i tako dalje, otrovi, rđa čista. Uz svaku stavku ide slika i tekst sa opisom problema koje određena hrana uključuje. Nije me dugo tako iznenadno glad napala i osvojila. Pod hitno sam morao izaći sa posla da nešto pojedem. Ne može se ljudi moji ishraniti 7 milijardi ljudi, bez genetskog inženjeringa i pesticida. Dobro, efektivno se ishranjuje možda samo pola od ove cifre, no svejedno, čim nas ima više od milijardu, to su sulude količine hrane koje su potrebne. Takve količine se ne mogu organski i prirodno uzgojiti. Pokušaj jagode uzgajati bez pesticida koji će tjerati štetočine i pravo ćeš se najesti. Dobit ćeš 6 jagoda, a ostale će oboliti ili će ih pojesti ptice i insekti. Meso!!! Ako misliš da možeš svaki dan jesti meso krava koje sretno šeću živopisnim livadama i spokojno preživaju, nije ti dobro u predjelu MOZGA!!! Jedini način da žderemo ovoliko mesa jeste da se proizvode ogromne količine genetski modificiranih žitarica koje će se koristiti kao stočna hrana, da se skrene oveća rijeka i sve to fino usmjeri ka stočnoj farmi gdje krave rastu čekajući klanje i gdje nema ni travke trave. Slična razmatranja važe za svaku vrstu hrane koju ljudi konzumiraju. To što se kroz industrijsku proizvodnju prehrambeni proizvodi u velikoj mjeri zagađuju, te se posljedično ljudi truju, jednostavno je nešto što moramo prihvatiti i kao vrsta mutirati da nas otrov prestane trovati. Šala u sridu, moramo se mijenjati i ubrzati svoju evoluciju. Kako ni to ne može prirodno i organski morat ćemo ponovo primijeniti tehnologiju i genetički inženjering.

08.06.2016.

Ma pratim ovu predizbornu šaradu u Americi...

Mnogi uspoređuju Donalda Trumpa sa Hitlerom, ali on meni više liči na Musolinija. Međutim, činjenica jeste da čitava situacija nalikuje na rađanje fašizma i nacizma. Imaš političkog kandidata za najvišu funkciju koji u početku svima izgleda kao dobra provala. Ismijavaju ga, rugaju mu se i nikako ga ne shvataju ozbiljno, izuzev kao alat moćnika koji koriste za svoje ciljeve. I onda se stvari otmu kontroli. Kakvu god gadnu izjavu dao, kakav god gaf napravio, kakvu god laž smastio, njegova popularnost raste umjesto da opada. I eto ti ga, sada je republikanski kandidat, na jedan korak do ovalnog ureda. Kao sa Musolinijem i Hitlerom, tako i sa Trumpom, nije problem on i njegovi stavovi, već je problem rulja i njeni stavovi koji se poklapaju sa njegovim. Rulju više ne zanimaju takve sitničarije kao da li je Trump tu i tamo nešto slagao, ili da li je nešto ružno rekao. Svako svaki dan nešto ružno kaže, samo u privatnosti. Trump to govori otvoreno i javno i to je sve. Zapravo, takva retorika mu ide u prilog jer je rulji na vrh glave politički ispravne retorike i Trump i igra na tu kartu, a rulja ga vidi kao iskrenog. Ne smeta im što Trump nije predivno i zrelo ljudsko biće sa snažnim intelektom. Zanima ih njegova karizma. Zanima ih njegovo obećanje da će se svi obogatiti. Zanima ih da će progoniti njihove neprijatelje, zamišljene ili stvarne, a pitanje realnosti i vjerodostojnosti njegovih tvrdnji i obećanja suspendiraju u potpunosti. Uopšte ne razmišljaju o njegovim izjavama dalje od emocije koju bude u njima. Takvo sljepilo i potpuno odbacivanje racionalnog razmišljanja je potpuno kompatibilno sa Njemačkom i Italijom u vrijeme dizanja nacizma i fašizma. Ne znam da li postoji kritična masa u Americi koja će Trumpa zaista proizvesti u predsjednika, ali i ovo je previše, a kako se američko društvo kreće i razvija, ne vidim da će se ovaj trend zaustaviti ili preokrenuti. Nažalost, kada nezadovoljstvo naroda toliko nabubri, posebno u moćnoj, velikoj državi, obično se to ne završi benevolentnom i mirnom revolucijom u kojoj inteligencija i poštenje preuzimaju kontrolu za dobro čitavog svijeta. Vampiri žedni krvi obično uzimaju stvari u svoje ruke. Obama je možda bio posljednji naivni i očajnički pokušaj Amerike da nešto promijeni nabolje. Očekivanja su bila nerealno visoka, što je proizvelo stravično razočarenje. Sa Obamom se ništa nije značajno ni promijenilo, a kamoli poboljšalo. Kako li se sada blesavo osjeća komisija za Nobelovu nagradu koja mu je podarila jednu za mir. Da li Amerika ima još snage i naive za još jedan pokušaj, da vide hoće li žena nešto postići? Ponovo, zanemarit će se i sve njene, kako to nazvati, loše strane i birat će je na osnovu toga što je žena, ne bi li to nešto značilo, ili samo da Trump propadne. Ako Trump uzme izbore, sljedeće pitanje je kako će igrati? Ide li na firera ili će i on biti marioneta stvarnih vladara Amerike. Da se ne zaboravi, ponovimo ko su stvarni vladari Amerike i svijeta: velike korporacije, Wall Street, vojno-industrijski sektor. I još jedna stvar koja se ne smije zaboraviti. Mehanizam vladanja je veoma složen i zamršen. Ostvaruje se kroz različite utjecaje, inicijative i zagovaranja, u čijoj osnovi se nalazi finansijska moć. Izabrane predsjednike, i ne samo njih, već odavno prije preuzimanja funkcije imaju u džepu na suptilne načine. Dakle, ne radi se o 12 satanskih iluminata u kukuljicama koji sjede na tronovima u Bilderberg pozi dok im se Obama klanja i noge cjeliva. Stvari su mnogo haotičnije i manje precizne, a mogućnost greške i nepredviđenih ishoda mnogo veća. Još sigurnije je da se ne radi o vanzemaljskoj reptilskoj rasi koja vlada svijetom od početka istorije i smišljeno vuče konce svjetskih dešavanja kako bi se ljudi držali u vječnom ropstvu, premda bi to bilo pravo zanimljivo. Ne trebaju nama vanzemaljci za to. Imamo mi dovoljno sposobnih šupaka. Šta je nama običnim ljudima činiti? Smijati se dok ne dođe vrijeme za plač.

03.06.2016.

Kome majku?!

Bundestagu je konačno dosta svega. Dosta im je izbjeglica, valjda su uvezli dovoljno furde da pokriju poslove koje Nijemci ne žele. Dosta im je turskih ucjena. Ionako Tursku niko ne cijeni još od zadnjih dana Otomanskog carstva, dakle već preko 100 godina. E kad smo već kod tog perioda da vam se malo sjetimo pokolja Armena. Svako carstvo je imalo svoj mali pokoljčić i ne samo jedan. Otomansko nije nikakav izuzetak, ali sa izuzetkom Njemačke, ne mogu se sjetiti ijednog da je prihvatilo odgovornost za svoje psine. Možda pomalo Amerika, ali u veoma ograničenom i nedostatnom obimu. Britanija nije ništa ako ne ponosna na svoju istoriju. Čitava zapadna Evropa također. Čak se i Mongoli ponose svojom imperijalnom prošlošću. Prema tome, Turska se ozbiljno uvrijedila i povukla ambasadora iz Berlina. Očekujemo tursku objavu rata Njemačkoj svaki čas. Nakon toga slijedi invazija. Hiljade brodova i zbjegova će pregaziti Balkan i preplaviti Evropu. Evropa će početi pucati. Ne mislim figurativno pucati, po šavovima, u smislu razdora i razjedinjenja. Mislim pucati mitraljezima na horde izbjeglica, što će nas konačno sve odreda stjerati u tri fine mile pizde materine. Jer kad počne pucnjava unaokolo, svi će se odmah priključiti, mi prvi. To je jedan scenarij. Drugi scenarij je da će se sve riješiti. Turska će prihvatiti odgovornost i sama usvojiti rezoluciju kojom prihvataju kvalifikaciju genocida nad Armenina i odgovornost za čitav belaj. Zatim će svjetske sile bratski riješiti sve probleme, tako da će se izbjeglice uspješno uklopiti u svoje nove domovine, a nazad u domovinama će preostali narod u rekordnom roku obnoviti svoje zemlje i infrastrukture i početi živjeti k'o bubreg u loju. Jes' dosadan ovaj drugi scenarij. Nigdje materijala ni za bljutavu dramu, a kamoli akcioni film. Bljah!

03.06.2016.

Daleko je istina

Možda je moć bila i zabrinuta prije oko 20 godina kada joj se činilo da će Internet sve razotkriti, da će se kulise rastvoriti i da će možda demokratija ušetati da pokaže svoje ružno lice. Danas, moć je opuštena, više se ne brine. Istina nikada nije bila udaljenija od običnog čovjeka. Tačnije, nikada nije bilo teže razlučiti šta je istina, a šta neistina. Evo kako to funkcionira: faca postavi youtube video sa nekom tvrdnjom. Rulja odlučuje da li će vjerovati u tvrdnju. Ova odluka se donosi najmanje na osnovu dokaza, jer dokaza ni nema. Šta je uopšte dokaz? Je li to dokument koji potkrepljuje tvrdnju? Kao da je teško falsificirati dokument. Je li to fotografija? Samo jedna riječ - Photoshop. Video? E video sa zvukom bih već prihvatio kao dokaz bilo čega, premda ćemo vjerovatno uskoro imati tehnologiju da snimimo video snimak Billa Clintona u koitalnom klinču sa lamom. Elem, šta god zaista predstavljalo dokaz čega, ovi dokazi skoro nikada nisu na raspolaganju. Obični čovjek jedva pouzdano zna šta se dešava u njegovom domaćinstvu. Na osnovu čega onda donosimo odluku u šta ćemo vjerovati? Na osnovu naših dotadašnjih preduvjerenja i na osnovu karizme osobe koja je postavila tvrdnju. To je sve. Međutim, ovo nije problem, problem je u tome kada se tvrdnja lansira ona postaje istina svakome koga nije briga i ko neće ni razmisliti o tome i svakome kome nije drugačije dokazano i kome nije ponuđena alternativa. Ne treba posebno ni napominjati da je istina onome ko već ima preduvjerenja usklađena sa tvrdnjom. Ne volimo razmišljati i preispitivati vlastite stavove, jer čim počneš, uvidiš da nemaš dovoljno informacija ni dokaza. Prema tome, samo treba bombardovati narod svakakvim podacima i uskoro neće znati gdje im je glava a gdje guzica. Internet upravo to postiže. Ako želiš istraživati nešto što je iole kontraverzno, tajnovito ili složeno, lako je obeshrabtiti se i osjetiti nemoć pred takvim zadatkom. Imaš masu podataka, ali malo informacija. Ovdje pod informacijom podrazumijevam istinit podatak koji u datom kontekstu ima određeni smisao. Masa svijeta uopšte ne želi ništa istraživati na prvom mjestu. U takvoj situaciji, manipulacija je upiš živi. Rulja je ubijenija u pojam više nego ikada. Zbog toga je moć spokojna.

28.05.2016.

Novi predsjednik Amerike

Nije najveći problem u tome što su praktično kao dva zadnja kandidata preostali Trump i Clinton i što će vjerovatno jedno od njih dvoje biti sljedeći predsjednik. Nije glavni problem što je Sanders prestar pa će ga to u najvećoj mjeri spriječiti da bude ozbiljniji kandidat koji bi možda pobijedio Clintonu... Clintonicu ... Clintonu (to sam već rekao, ali sa drugačijim naglaskom). Problem je u ljudskom moronizmu (ako postoji takva riječ). Problem je što mi ljudi imamo određene psihološke slabosti koje su uglavnom rezultat evolucije, a koje beskrupulozni znalci mogu eksploatisati za svoje ciljeve. Problem je što umjesto da svoj um što jače naprežemo kako bi prevladali spomenute slabosti i koliko je moguće ispravno spoznavali svijet, šta mi radimo - mi delegiramo razmišljenje. Prepuštamo autoritetima koje sami izaberemo ili koji su nam nametnuti da donose zaključke i stavove za nas. Zatim još gore - kako god došli do nekih stavova, pretvrdoglavi smo i prelijeni da ih testiramo, preispitujemo. Smatramo to snagom i dosljednošću da se uporno držimo istih stavova čak i kad su na klimavim nogama. S druge strane svojim autoritetima dozvoljavamo ne da mijenjaju stavove, što bi bilo OK ako do promjene dolazi usljed promišljanja novih činjenica i dokaza, već da lažu bezočno i šaltaju poziciju i mišljenje u skladu sa slušateljstvom kojem se trenutačno obraćaju. I onda šta radimo? Jedemo govna i kukamo. Tražimo kome treba iščupati grkljan zbog našeg usranog života. Neko bi rekao, pa šta to ti nama pričaš, to su glupi Amerikanci. Ko biva, mi smo pametni. Nama se ne mogu prodavati takvi folovi. Ovaj blog je inspirisan youtube videom čovjeka koji se kladio da će Trump pobijediti na izborima. Video nije zbog toga zanimljiv jer gomila svjetine već sluti da će se to desiti. Interesantna je analiza Trumpove taktike i strategija i razloga zašto je ovaj lik stavio novac na Trumpa. Koga zanima, link je: https://www.youtube.com/watch?v=LibRNYJmZ-I

15.04.2016.

Oda Džumhuru

Ova haiku poema posvećena je našem najboljem teniseru Damiru Džumhuru. Premda si nizak za tenisera i uzgojen si u za tenis siromašnom vrtu, igraš na turnirima majstora. Ti imaš savršeno racionalno objašnjenje kako je do toga došlo, ali meni sve izgleda kao čudo. Tenis je zvijer koja zahtijeva posebne kvalitete. Ljudi koji su se takmičili u tenisu, makar amaterski i rekreativno na kojekakvim turnirima rekreativaca, znaju koliko je potrebno trenirati za bilo kakav uspjeh, ali ne manje važno, koliko je bitno imati pravu psihologiju za ovaj sport. Ti si to savladao i sada si ninja ovog sporta. Zarad pravilne perspektive, da malo razmotrimo ovu igru. Neću govoriti o fizičkim aspektima i atletskim sposobnostima. To je jasno po sebi. Idemo dalje od toga. Prvo, potrebna je izuzetna preciznost na svakom potezu, na svakom koraku i namještanju na loptu, a igrač je sam i svaki potez mora izvesti lično. U timskim sportovima, dok drugi igraju pojedinačni igrač može kopati nos i razmišljati da li je Obama stvarno musliman. Ovdje je potrebna konstantna koncentracija visokog nivoa i pravi stav - pozitivan stav. Ako želiš pobijediti u tenisu, ne smiješ biti pesimista. Drugo, šta je s ovim rezultatom?! Hajde da zanemarimo meč podijeljen na gemove i setove, to nije tako čudno, ali brojanje poena u jednom gemu je veoma čudno. 15 ništa, 30 ništa i onda 40 ništa!!?? Kao da nije dovoljno čudan inkrement od 15 poena, iznenada ga smanji na 10 bez nekog vidljivog razloga. Možda bi mi sve bilo jasno kada bih dobio zapisnik sa sastanka kada su pisali pravila, ali ovako se ne mogu oteti utisku da je to nekakav felš i fol koji su smislili iluminati i koji razumiju samo aristokrate, a mi furde ga ne možemo provaliti. Hoću reći da je tenis psihički veoma čudna i zahtjevna igra. Evo i teniskih nivoa koje teniser može doseći: - levat koji je kupio opremu i ide na termine; - kvalitetan rekreativac koji igra s prijateljima; - solidan teniser koji igra na raznim amaterskim turnirima i ligama; - takmičar koji nešto i zaradi na pravim turnirima (ovaj za doručak jede sve ove na prethodnim nivoima); - ozbiljan teniser koji obilazi challenger turnire, kojem se omakne i plasman na ATP turnire; - ATP Tour teniser koji je redovan na grand slamovima; - majstor koji je redovan učesnik masters 1000 turnira (Damir ovih dana); - top 10 igrač na ATP listi; - svjetski broj jedan. Kao što vidimo Damire, daleko si dogurao. Pozdravljam te s poštovanjem!


Noviji postovi |

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 01/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12887

Powered by Blogger.ba