To je kao... moje mišljenje čovječe.

Ne znam koliko sa slažem s njim.

23.10.2016.

Sve moje moći

Posjedujem neuobičajene, da ne kažem nestvarne sposobnosti. Nisam ih još unovčio, ali sve je to samo pitanje vremena. Još uvijek ih koristim samo za dobro drugih. Ni sam ne znam da li sam se rodio sa ovim moćima ili sam negdje prošao kroz Hajzen-Binbergovo polje prožeto kosmičkim zračenjem tokom zadnje solarne protuberance kombinovane sa gama zrakom iz dubine kosmosa, ono kad sam onomad pijan zalutao u šumu iznad Pazarića dok smo na vikendici mog prijatelja Bakira obilježavali njegovo momačko veče, pa me je ujeo radioaktivni međed. Možda se to desilo kada sam kao dijete neoprezno otvorio prozor dok je komšinica Kadira sa trećeg sprata kuhala ručak. Mama je pokušala da me spriječi, no prekasno je primijetila moju nakanu. Sjećam se kako me je čvrsto držala u zagrljaju to veče, te me je danima intenzivno pratila ispitivačkim pogledom. Evo i opisa nekih od mojih sposobnosti: Kada se raspe 4-5 čačkalica na pod, mogu ih izbrojati u tren oka. Nešto kao Rain Man ako ste gledali film, samo što su oni to specijalnim efektima malo preuveličali, no isti je princip - sposobnost izuzetno brzog brojanja nečega. Evo baš jutros sam supruzi demonstrirao kada me je zamolila da joj izvadim nekoliko čačkalica dok je pravila šiš ćevap. Zagrabim ja čačkalice iz kutije i bacim ih na pult. Dok si rek'o Vera Nikolić ja sam već prebrojao sve četiri. Dalje, mogu kihnuti otvorenih očiju. Pazite, ovo su sve dokazane vještine koje mogu dokazati pred kamerama uz prisustvo odgovarajućih stručnjaka kao svjedoka. Mogu popiti litar mlijeka bez ičega. Ne znam zašto me jarani često pitaju koliko mogu popit' mlijeka samog, ali eto im odgovora. Mogu neviđene količine prljavog suđa natrpati u mašinu za pranje suđa. Kada se radi o trpanju suđa u mašinu, gdje se obični smrtnici zaustavljaju, nemoćni da stave još jednu kašiku, tu ja počinjem. Dalje, posjedujem sposobnost ubrzanog zarastanja i zalječivanja povreda. Prošli mjesec sam dobro opalio glavom u ivicu stola dok sam se saginjao da podignem palačinku sa poda. Em palačinka propade, em sam se spuc'o, suze mi krenule na oči, a bogami se malo i zacrvenilo, i čvorugica iskočila. U hitnoj se ibretili kako sam lucidan i komunikativan, a juče na kontroli se moja doktorica ne može načuditi kako više nikakvog traga na meni nema, bilo fizičkog ili psihičkog. Zaboravila je i na svoje probleme nadahnuta mojim primjerom. Inače, kod moje doktorice se više priča o njenim zdravstvenim problemima nego o pacijentovim. Žena ima problem da shvati kako postoji izrazita nesrazmjera između interesa pacijenata za vlastito zdravlje, koji je veliki, i interesa tih istih pacijenata za njeno zdravlje, koji je mali do nikakav. Idemo mi dalje. Ogromna snaga je ono što ja posjedujem. Mislim na fizičku snagu. Psihički sam veoma labilan. Jednom sam k'o bekane povaljao svoja tri rođaka. Izazvao sam ih da me napadnu onako iz zajebancije i bogami oni nasrnuše. Letjeli su na sve strane, a svaki od njih je bar 5 godina mlađi od mene. Sutra kad sam to pričao raji iz razreda, niko mi nije vjerovao. Tja, sa nevjernim Tomama se ja tako nosim čitav život. Za kraj, samo još želim reći da sam u sportu podjednako moćan kao i u ozbiljnim životnim oblastima. Košarku igram sam protiv moje dvije kćeri, od kojih starija sada već ima 13 godina, velika cura više. Dakle njih dvije protiv mene samog i još me nikada nisu uspjele pobijediti. Čak štaviše, prošlo je više od tri godine otkako su zadnji put skupile hrabrosti da zaigraju protiv mene! Nisu ovo sve moje moći kako to naslov nagovještava. Ima toga još, naprimjer vidovit sam, mogu dati tačan odgovor na svako pitanje na svijetu i posjedujem solidno poznavanje telekineze. Lista se nastavlja. Možda je vrijeme da sašijem plašt.

15.10.2016.

Moć ega

Često ne znam na pravi način konzumirati životna iskustva jer sam preopterećen pitanjem kako ja reagujem na njih. Da li sam autentičan u svojim emocionalnim i praktičnim odgovorima na ono što se dešava oko mene. Nisi autentičan prika! Pa pročitao si dovoljno knjiga o psihologiji da znaš da ne možeš ni biti autentičan. Ljudski um je pretjerano složen i podložan vanjskim utjecajima, tako da ta neka autentičnost ne može ni postojati. Šta uopšte podrazumijevam pod pojmom autentičnosti. Jednostavno, da reagujem na događaje i poruke okruženja u skladu sa mojim istinskim stavovima i sklonostima. Razlog zašto to ne funkcionira je zato što često nismo ni svjesni naših istinskih stavova i sklonosti, a s druge strane, lako smo spremni da ih suspendujemo, trajno ili privremeno, u prisustvu dovoljno jake sile. Ovo je izvor mnogobrojnih tjeskoba i frustracija jer vlastiti ego drži da sam ja najmoćnije stvorenje u kosmosu, a ne vlat trave koja se povija lijevo desno na povjetarcu ili dok cuko piša po njoj. Što veći ego i sujeta to veća frustracija, pod uvjetom da postoji inteligencija koja prepoznaje nesklad između vlastitog imidža u glavi i stvarnog stanja. Eto sad sam još i ekstremno inteligentan. E ne samo to, nego sam i jako duhovit i vickast. Načitan sam i pronicav. Lijepo sam građen i lijep, s izuzetkom par kila viška i ovih čudnih zuba koji bi bolje stajali na hibridu dabra i krokodila. Imam dobru dušu i potencijal za hrabrost koji se povremeno ostvari. Cool sam i ne diraju me sitničavosti niti grandiozni problemi na bilo kojem nivou. Hladan sam u kriznim situacijama, izuzev kad se saserem od straha i počnem se tresti kao da sam gologuz izbačen na vrh Bjelašnice u januaru. Sposoban sam i organizovan. Moja intuicija je savršena, a nove vještine i znanja usvajam lako i efikasno. Je li ovo CV ili post na blogu? Ako zanemariš ove maliciozne upade realnosti u ovaj moj hvalospjev jasno ti je koju snagu sujeta ima i kako je opasno povrijediti je. Ljude generalno zanemaruju moć sujete, pa čak i negiraju njeno postojanje u sebi. Često ćete čuti nerealistične face kako hladno kažu: „Ja nisam sujetan/sujetna.“ Upoznao sam u životu ljude koji su titanski sujetni, možda sam čak i jedan od njih, ali još nisam upoznao osobu koja nije sujetna. Međutim, sujetnost je valjda osobina koja nije na cijeni, a ljudi je ne razumiju i podcjenjuju pa je tako lako otpuste i proglašavaju se nesujetnim. Koga god pitaš reći će ti da odlično reaguje na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku. Aha! Nema ništa otrovnije za dušu od dobronamjerne kritike koliko god loš posao da sam napravio, da ne govorim kad smatram, realistično ili ne, da sam obavio dobar posao. Unutrašnja reakcija je skoro bez izuzetka frustracija i mrš u pizdu materinu. Nema boljeg načina da te neko zamrzi nego da mu nagaziš sujetu. Zašto ljudi tako često mrze šefove. Ne zato što imaju vlast i moć da im govore šta da rade, ljudi vole da im se govori šta da rade. Mrze ih zato što im često udaraju na sujetu i samopoštovanje. Prema tome, dragi moji, pazimo i čuvajmo jedni drugima sujete dok ne pronađemo način da ih eliminiramo. Sujetu napadajte samo kada imate istinski snažan i dobar razlog ili ako vas zaboli kita i spremni ste na rušenja društvenih normi i odnosa, i ne brinete šta ko osjeća prema vama – nešto kao dr. House. Mala digresija: Neke žene koriste izraz „boli me kurac“. Zamolio bih da se otrgnu stegama društva kojim dominiraju muškarci i njihov šovinizam, te da se ispravno izražavaju i koriste „boli me pička“. Još važnije, trudite se da prepoznajete u sebi reakcije koje su proizvod sujete i tada se dobro našamarajte, čak i bukvalno ako možete. To je put ka njenom eliminisanju. A zašto je treba eliminisati? Zato što je uglavnom zasnovana na nerealnoj slici koju imamo o sebi. Osnovana i opravdana sujeta bi bila super stvar, no tada se to zove samopouzdanje ili samopoštovanje. Kako je god okreneš, sujetnost djeluje šupački. Evo i jedne situacije iz mog života koja je odlična ilustracija. Moja organizacija je učestvovala u jednom projektu zajedno sa VSTV-om. I, došlo je do nekakvih sukoba i nesuglasica između dvojice mojih kolega i ljudi iz VSTV-a. Ja sam tu bio po strani i sve što sam radio ne projektu bili su neki prevodi materijala i dokumenata. Činilo mi se da su moje kolege u krivu ili bar da pretjeruju sa napadima i sukobima. Smatrao sam da trebaju malo smanjiti doživljaj. No tada je iz VSTV-a stigla i kritika na moju adresu. Ništa posebno, ali rečeno je kako dijelovi prevoda nisu u duhu našeg jezika i još par bezveznih primjedbi. Aaarrgghhh!!! Jebem li im maaaajku. Pobijte ih sve kolege moje. Odvratni šupci! Smrt, kasapljenje i čerečenje! Elem, moj stav je izveo oštar zaokret u ekstrem, bez obzira da li su primjedbe bile osnovane, možda i jesu. Čuvajte se sujete i nemojte je podcjenjivati. Voah!

15.10.2016.

Prekvalifikovana Rabija

Jučer sam prisustvovao standup komediji Sanele Krsmanović-Bistrivode, iliti Rabije Šuvalić, u kafani kod Goge na Ciglani, ili Magacin kabareu. Generalni dojam je da sam oduševljen njenim nastupom. Moj jedini problem je bio što ne razumijem mnoge reference i ne poznajem gomilu imena iz sarajevskog i BH društva koja ona spominje. Neinformisan sam strašno. Ne bih ni Samera Rešidata znao da se upravo nije kandidovao za načelnika općine Centar, a on je bio jedan od glavnih obrađenih likova. Moram Saneli čestitati, materijal joj je kvalitetan, nasmijala me je dobro, izvedba odlična. Mnogo mi je simpatičnija i zanimljivija uživo. Posebno mi se dopala njena umjetnička kritika Mona Lize – nikad je više neću gledati istim očima. Također joj se želim zahvaliti jer me nije prozivala niti uključivala u predstavu, a to radi sa publikom. Stidljiv sam i to ne bi dobro ispalo, za mene na prvom mjestu, a ni za nju. Za većinu publike, prizor starog magarca od 45 godina koji se nespretno smijulji i preznojava od nelagode proizveo bi sličnu nelagodu i pokvario bi dojam o predstavi. Svaki put kada bi Rabija komunicirala direktno sa pojedincima ili kada bih nanjušio da to dolazi, ja bih skretao pogled proučavajući higijenu zidova kabarea. Da sam znao za ovu njenu praksu došao bih pijan, pa me onda izvodi i na binu ako hoćeš. Pohvaljujem momke koji jesu učestvovali, dobro su se držali. Dakle, preporučam ovo i posjetit ću i druge predstave u Magacinu nadam se. Imam veliko poštovanje za glumce koji nastupaju uživo, bilo ovako ili u pozorišnim predstavama. Mislim da je ovaj standup posebno težak. Valja napisati i pripremiti materijal, zatim ga zapamtiti i onda uvježbati izvedbu, a tada dolazi najteži dio – sama izvedba. Publika je sinoć, a i vjerujem i inače, bila ljubazna i sve se orilo od smijeha, pa joj je tako olakšan posao. Standup komičari žive i umiru sa reakcijom publike. Mogu mislit' kakva je to agonija za njih kada je slab odgovor publike, kada se malo ko smije. No, uspijevaju samo oni koje lagano zaboli što im prethodna noć nije bila uspješna i idu dalje. A ja ko ja, stari šupender i seronja, trudio sam se sinoć da se smijem samo onim vicevima koji su mi zaista smiješni, da budem autentičan. Naravno, nije uspjelo i smijao sam se većini ponesen konformizmom. Jedino kada se nisam smijao je bilo kad fakat nisam shvatao vic, bilo da je u pitanju referenca koja mi ništa ne znači zbog neinformiranosti ili ako sam propustio fol zbog gluposti ili gluhoće. U svakom slučaju, još jednom čestitke Saneli, mislim da posjeduje sjajan talent i želim joj bogatu karijeru.

14.10.2016.

Religija kao izvor sveg zla

Militantni ateisti će rado ovo ustvrditi. To je klasičan primjer pretjerivanja kada se suprotstavljaš nečemu. Sipat ćeš optužbe, slijepo, ostrašćeno, bez pravilnog logičkog razmatranja, zanemarujući dokaze ili njihovo odsustvo. Čuj izvor sveg zla?! Gdje je dokaz za to. Svakako postoje zla koja su učinjena i koja se čine u ime religije, ali izvor sveg zla? Ne znam da je to nekako dokazano. Ateista bi trebao biti u potpunosti orijentiran prema dokazima. Sa druge strane vatrene linije, jedna od religijskih tvrdnji kojoj se ateisti najsnažnije suprotstavljaju, osnovano i uspješno po mom mišljenju, jeste da je religija izvor moralnosti. Čuj religija izvor moralnosti, a izvor religije gdje je? U ljudskom mozgu. Izmislili smo je. Dakle, izvor moralnosti smo mi interno. Elokventni mislioci ateisti se često maestralno obračunavaju sa tvrdnjom da je religija izvor moralnosti, a onda često isti likovi postavljaju tvrdnju da je religija izvor sveg zla. Kako je moguće da ne vide vlastitu kontradikciju i da rade potpuno istu stvar koju su maloprije tako vješto dekonstruisali? Čak je i veliki George Carlin upadao u ovu zamku. Ovo ne treba shvatiti kao odbranu ili promociju religije. Ništa ne bi moglo biti dalje od mene. Mislim da je vrijeme... barem bih volio da je vrijeme, pošto očito definitivno nije, da se napuste religije i svakako nisam religiozan, ali volim biti realističan i ne samo da religija nije izvor sveg zla, nego ću prihvatiti da postoje značajni pozitivni efekti religije u ljudskom društvu. Ljudi su često pravili velike pothvate uz religiozni zanos, nafuravajući se na višu silu koja ih vodi, štiti, nadahnjuje i opunomoćuje. Također, ako se ikada, ijedan manijak, šupak, silos, ubica, sadista, ili silovatelj suzdržao od omiljene aktivnosti iz straha od boga, tj. đavola, fino. Pozdravljam to, 5 pozitivnih poena za religiju. No, sumnjam da su u toj oblasti uspjesi religije veliki. Za to bi se uvijek bolje pobrinula ljudska kazna u obliku zatvora, kamenovanja, bičevanja, vješanja i strijeljanja. Mi ateisti često i meni samom izgledamo kao šupci koji s visine gledaju na vjernike, kao na neke debile s kojima ne možeš diskutirati bez podsmjeha koji sa poteškoćama susprežemo. Kao da te neko tjera na debatu sa djetetom od 5 godina, koje s uvjerenjem lupeta gluposti. Ali kako se oteti takvom stavu kada te počnu bombardovati blesavim tvrdnjama? Međutim, uvijek sam za raspakivanje svakog skupa ideja, te ocjenjivanje svake ideje pojedinačno, a svaka ideologija, uključujući sve religije, u sebi imaju mnoge dobre ideje, mudrosti, moralnosti. Takvim idejama želim dati dužno poštovanje i prihvatati ih, te sa osobom koja ih iznosi imati kvalitetan razgovor sa uvažavanjem, ali je to prokleto teško kada ti uz kvalitetnu mudrost složi u facu umobolnu priču koju je bilo teško progutati i prije 10 stoljeća. Jednom mi je frajer pokazao fotografiju Ćabe koju je uslikao dok je bio na Hadžu. Ćaba je na fotki izgledala blago iskrivljena, ko zna zbog kojeg optičkog efekta. Je li pomjerio kameru dok je slikao ili je softver aparata nešto zabrljao, nebitno. Elem, ovaj mumin je to protumačio kao talasanje Ćabe i kao dokaz božje intervencije. Šta li je to bog radio, izvodio šou i zatalasao ogromni kamen da zadivi hadžije? Inače, ovaj dotični hadžija je sasvim normalan, razuman, duhovit i logičan tip koji se bavi javnim poslom na odgovornoj funkciji. Ali, jebi ga kada uđe u priču o religiji, doslovan je i trabunja gluposti zbog kojih ga mentalno odmah etiketiraš kao tešku budalu. Razmislite o sljedećoj situaciji: kada bi neko duboko religioznoj osobi, ma kojoj religiji pripadala, počeo pričati priče koje su sličnog nivoa dokazanosti ili provjerljivosti, a fantastične su i natprirodne, drugim riječima kada bi toj osobi neko počeo propovijedati novu religiju sličnog profila sa mnogo natprirodnih i fantastičnih elemenata, kakve imaju važeće religije, ova naša osoba bi imali isti stav koji ja ovdje izražavam. Podsmjeh i nevjerica da u moderno vrijeme neko može gajiti takva vjerovanja. Upravo ovakve situacije često viđam. Religiozni ljudi se šprdaju sa novim vjerovanjima i sujevjerjima. Ljude koji ih iznose smatraju smiješnim budalama. Još jedna stvar koja mi ne ide u glavu je furka o ljubavi između boga i vjernika. Tvdnja je da je to najveća ljubav koja postoji i mnogi ljudi su uvjerili sebe da vole boga i da bog voli njih. Veću samoobmanu u životu nisam vidio. Tužno je i jadno kada dijete voli nasilnog roditelja koji ga često zlostavlja, ali bar je taj roditelj stvaran i prisutan. Mislim da je nemoguće oformiti nešto tako intimno kao ljubav prema nekome ko se nikada ne pojavljuje, s kojim nisi progovorio ni riječ. Dobro ti jesi progovorio, ali nisi dobio odgovor, nisi mu vidio izraz lica, nisi osjetio dodir ruke. OK možda si sve ovo i osjetio kroz halucinacije, ali većina ljudi ne tvrdi sa su imali direktan, lični kontakt sa bogom. Dakle, kakva ljubav, kako ste se na to uspjeli nafurati? Da mi se sada prikladno dokaže postojanje boga, ono kako ga skripte prikazuju kao svemoćnog stvaratelja i kontrolera, ja bih se našao u gadnoj neprilici, jer bih tada krivicu za sva sranja svalio na njega i prirodno bih osjećao veliko neprijateljstvo prema gospodinu, a on zna sve što osjećam i mislim. Ne mogu se ni pretvarati i sakriti svoja osjećanja kao što sam mogao sa nekim šefovima u svojoj karijeri. Jasna vam je moja nevolja u tom slučaju. Eto, krenuo sam da malo opravdam religiju, a onda se ovo izdanje pretvori u teški traktat u suprotnom smjeru. Zato se pod hitno ukidam.

13.10.2016.

U zemlji sreće

Nećemo pretjerivati i nećemo ovu zemlju zamišljati kao mjesto puno euforično sretnih ljudi, ali evo dozvolimo povremene euforije, jednom sedmično. Ostatak vremena ljudi su jednostavno duboko zadovoljni životom svo vrijeme svojih života. Napomena, ne govorim o zemlji čiji BDP je, ne znam, 200 hiljada dolara, nema zagađenja i nikome ništa ne manjka u materijalnom pogledu, a bolest i bol su eliminisani. Ma zapravo može, govorim baš o takvoj zemlji, premda to nisu obavezni preduvjeti za sreću. Sreća počinje sa očekivanjima. I sad imamo te ljude duboko sretne, zadovoljne, bez ikakve tjeskobe, brige, tuge, bijesa, zavisti, gađenja, straha i bola. Ništa im ne smeta, ni prdež, ni buka, ni loše vrijeme. Moguće je da bi moj komentar nakon pola sata s njima bio: "Ja čudnih budala!" Sve naše muke i boli dio su našeg ukupnog bića koji nam daje smisao. Premda, cijeli život bjesomučno bježimo od takvih stanja i osjećanja, sastavni i nedjeljivi su dio nas. Ne bismo sebe prepoznali bez njih. Šta bi nam bez njih značila osjećanja na drugom kraju emocionalnog spektruma? Kako naši zamišljeni ljudi iz zemlje sreće prepoznaju svoju sreću i da li uopšte postoji sreća bez jada i čemera? Kao što se u filmu Matrix agent Smith žali Morpheusu kako su pokušali od Matrixa napraviti savršeni svijet za ljude u kojem bi svi bili sretni, ali niko nije htio prihvatiti program. "Ljudski primitivni cerebrum se stalno budio. Čitave žetve su izgubljene." Treba pogledati Matrix da se razumije ova referenca. Agent Smith zaključuje da ljudi svoje čitavo postojanje zasnivaju na patnji. To je veoma istinito. Evolucija i majka priroda su nas kroz cjelokupnu istoriju podvrgavali patnji. Ona je uvijek bila prisutan i snažan faktor u okruženju u kojem smo živjeli, a šta je drugo evolucija nego prilagođavanje okruženju. Prema tome, prihvatimo svoje probleme, priglimo ih. Bez njih ne znamo da smo živi. Oni su nas stvorili. Možda je smisao postojanja rješavanje problema, trpljenje patnje i stalna borba sa elementima. To emocionalno osciliranje duž ose sreće/patnje čini suštinu i smisao našeg života. Kada zagrlim svoju ženu i djecu, predivno osjećanje koje me tada preplavi pojačano je višestruko znanjem da je to kratki prolazni momenat koji nestaje, a da i već tako kratka i nepostojana idila koju uživamo može biti skršena nevjerovatnom lakoćom, djelovanjem bilo kojeg od gomile mogućih uzročnika. Jesam li ovo upravo na čudan način sebi, a nadam se i tebi, izdejstvovao kap utjehe. Možda. Idem u krpe.

12.10.2016.

Sve je kriva Hillary

Sumnjam da je istina sve što joj tovare, ali još više sumnjam da je čista k'o suza i ispravna kao strijela. 30+ godina je u politici i dio je utvrđenog političkog sistema u SAD-u. Samo to je dovoljno da je okvalifikujemo kao čudovište. Dug je to staž u laganju, rušenju, gnječenju, grabljenju, ugnjetavanju... i ubijanju?! A kada bismo poklonili vjeru svim teorijama zavjere, ko zna kako bismo je nazvali. Prepun je Internet kreativnih nadimaka za nju u tom duhu. Dakle, u očima javnosti ona je katastrofalan kandidat za predsjednika. Kako drugačije objasniti činjenicu da je Trump još uvijek u predsjedničkoj utrci? Šta još on treba učiniti i reći, i koliko ga treba još popljuvavati da bi već jednom nestao? Sada se već pretjeruje i na svaki njegov gaf se skače i pokušava ga se preuveličati, kao da njegove bravure nisu dovoljne. Na određeni način takvi napadi ga samo učvršćuju kod pristalica. Ja bih lično volio da Trump pobijedi i da sam birač u America glasao bih za njega. Ali ja sam destruktivan, revolucionaran i ciničan, i htio bih da sve u pizdu materinu ode danas umjesto sutra. Drugo, sa njim je uvijek cirkus pa me živo zanima šta će se desiti sa njim kao predsjednikom. S njim uvijek ima provala. Zanimljiv je ovo fenomen kojem svjedočimo u ovom stadiju Trumpove političke karijere. Toliko drvlja i kamenja nikada u istoriji nije hitnuto u smjeru jednog političara. Nikada nije uloženo toliko truda da se jedan političar uništi i ukloni. Ja najviše pratim aktivnosti komičara, ali udarci stižu sa svih strana. Koliko god Trump bio gnjida i žasau, počinje se u meni stvarati dojam da ga se napada više nego što zaslužuje ili zavrjeđuje. Valjda mnogi Amerikanci drže da su previše dragocjena nacija da im Trump bude predsjednik i sada se polomiše da spriječe njegovo useljavanje u Bijelu kuću. Kada je neko tako loš, svaka prekomjerna kritika, preuveličavanje, ili neosnovana optužba nekako je neprikladna. Pa zar je potrebno bilo šta i reći u komentar njegovih budalaština? Zar sve to samo po sebi nije sasvim dovoljna optužba i presuda? Zar ne bi ankete trebale pokazivati da ne uživa nikakvu podršku? Ovako, čini se da silni napadi proizvode kontraefekat jačajući njegovu poziciju koja bi trebala biti neodrživa. Džaba vam je liberali, socijalisti, komunisti i konzervativci. Ako je u Americi sazrjelo vrijeme za fašizam nema vam pomoći i nećete Trumpa zaustaviti dosjetkama i pošalicama, ili salonskim zgražavanjem. Trebalo je na vrijeme sprječavati sve ono što je dovelo do radikalizacije društva. Trubi se iz punih pluća o radikalnom islamu. Mene mnogo više brine radikalizacija zapada. U toj areni civilizacija ima mnogo više za izgubiti i tamo leži mnogo veća opasnost. Već mi sve to, nevjerovatno, počinje biti dosadno i naporno. Možda sam samo privremeno zasićen i umoran. Nadam se da ću ponovo uživati u Trumpovim poduhvatima i komentarima komičara, naročito ako pobijedi, jer to tada valja slušati bar četiri godine. U suprotnom se nadam da će Trump kao predsjednik pobiti sve te nesnosne komičare i uvesti takvu cenzuru medija da će do nas dopirati samo predivne, bajkovite priče o njemu i o ponovo velikoj Americi.

11.10.2016.

Ko mu dade vozačku?!

Premijer Kantona, Konaković je na tihoj vatri. Obećao nam je da će riješiti problem pasa lutalica i da ga niko neće zaustaviti. Cuke veselo šetaju u čoporima na sve strane. Problem nije ni ublažen. Obećao je Robertu De Niru da neće nestajati vode. Vode svaku noć nestaje, no to obećanje se samo odnosilo na vrijeme i mjesto boravka De Nira u Sarajevu. Ne trebam se ni ja lud pravit', a izgleda da se nešto i radi na obnovi vodovodne mreže. Sada nije zadovoljan radom policije i obećava da će ispitati i pozvati na odgovornost odgovorne nakon što je demon autom ubio dvije djevojke u gradu sinoć. Javnost se odmah spremno počela obrušavati na njega, skoro kao da je on lično sjedio za volanom. Međutim, da li se Konaković može zaista može kriviti za ovo, te da li on zaista može policiju smatrati odgovornom. Kada se ovako nešto desi, narod je prirodno bijesan, i ja sam bijesan, a zvaničnicima se odmah zatresu gaće i samo traže način da krivicu skrenu dalje od sebe. Poserem se ja na taj naš bijes. Nije Konaković kriv što smo izrodili tako mnogo govnara koji nas zatim teroriziraju. Šta ćemo mi učiniti po tom pitanju - ništa. Kratkog je daha naš pravični gnjev. U suštini nas zaboli za te dvije cure i poslije par dana više ništa nećemo osjećati. Nismo ih poznavali, nisu nam bile bliske i takva nam je priroda da ne možemo duboko i dugo osjećati jad i tregediju koja ovo jeste. I tako za 5 godina kada neko na tramvajskoj stanici postavi plakat sa njihovim slikama da obilježi godišnjicu njihove smrti, reći ćemo "A da, to su one dvije što ih je onaj neki kreten zgazio autom". U međuvremenu, ništa nismo uradili da se takve stvari više ne dešavaju. Eto Konaković nam je kriv za ovo, kao što je Silajdžić bio kriv za Mrnjavca. Kriv je, ali svi smo mi isto tako krivi Od svog kukavnog straha i samoživosti nismo se ... Ma idite ba svi u pizdu materinu! Idem i ja.

11.10.2016.

Zabrane

Digla se prašina oko predstave "Naše nasilje, vaše nasilje". Nisam gledao predstavu niti mi je poznat čitav scenarij. Sve što mi je poznato jeste nekoliko detalja koji se mogu naći u člancima koji se bave ovom temom ovih dana. Tih nekoliko detalja mogu samo ocijeniti kao izuzetno loš ukus i pretjerivanje, bez obzira koja se to zapravo poruka pokušava poslati, koja razmišljanja se žele potaći, ili koje emocije se žele proizvesti. Znam samo da bih od svakoga ko bi mi počeo pričati takve priče u bilo kojoj socijalnoj situaciji izričito zahtijevao da pod hitno odjebe. Jasno da također ne bih ni u ludilu platio da gledam takvu predstavu. Međutim, kada se radi o zabranama, tu se stavljam na liberalnu stranu. Sve što ne ostavlja nikakve žrtve iza sebe i što se silom ne nameće ostavio bih društvu da ignoriše, ismijava i bojkotuje, ali nikako ne bih zabranjivao niti pozivao na linč režisera ili glumačke trupe. Ako glumica želi nešto zagurati u vaginu da bi to izvlačila na sceni u okviru radnje, bila to zastavica, pernica ili toster, njena stvar. Ovdje se čak ne radi ni o zabrani jer nikakav zakon nije ni prekršen. Predstava je otkazana zbog pritisaka sa raznih strana i šatro krivične prijave koju je podnio kardinal Puljić, a zapravo se ne radi o krivičnoj prijavi jer ne postoji osnova za nju, već se to zove "pismo odgovornim". Čuj pismo, sa kojim ciljem? Šta bi Tužilaštvo trebalo da učini na osnovu pisma odgovornim? Možda da napišu blog u kojem će osuditi predstavu? Neke stvari jednostavno treba prepustiti na ocjenu društvu. Ako je predstava takvo smeće, neka je kritičari i javnost popljuju i na kraju krajeva, neka ne kupujemo karte. Inače, karte su bile davno rasprodane. Ljudi vole kontroverzu. Ništa čudno. Postoje ljudi koji iz neznanja kupe kartu i neugodno se iznenade. Neka takvi traže povrat novca, ali trebali su se ranije informisati kuda su se zaputili. Nego, publika se probila na predstavu. Valja li išta svega vam?

06.10.2016.

Ragnarok

... ili smak svijeta, sumrak bogova, apokalipsa, frašokereti, sudnji dan itd. Svaka kultura na svijetu imala je ugrađeno predskazanje o kraju dana, tj. o vremenu kada će svemu doći kraj, ili kada će nastupiti takav težak belaj, da će se sve resetovati i nastat će novi svijet, novo postojanje. Svaka kultura ima neki svoj scenarij koji sa manje ili više detalja opisuje šta će se tačno desiti, koliko govno će pod kojim uglom udariti u ventilator, kojom brzinom i koliko brzo će se ventilator okretati. Postoji nešto bolesno što provejava kroz ljudsku vrstu i tjera je da priželjkuje taj dan. Postoje ljudi, a upozoravam vas da njih nije mali broj, koji zaista žele da apokalipsa nastupi za njihova života. Ili barem misle da će sigurno nastupiti za njihova života, što je prilično arogantno. Čovjek u prosjeku živi nekih 70-tak godina što nije posebno dugo i eto baš za mog života se mora desiti nešto tako grandiozno. Da se spustimo na niži nivo, ljudi često sa dobrodošlicom dočekuju i ratove. Ne moraju to obavezno biti krvožedni agresivci koji vole nasilje i ne osjećaju empatiju. To se dešava i običnim, miroljubivim ljudima sa finim manirima. Ovdje se ne radi o suicidalnim tipovima. Takvi se ne raduju sveopštem uništenju. Oni se ne raduju ničemu i samo žele da oni sami nestanu. Imaju ova dva tipa dodirnih tačaka i često slični uzroci doprinose njihovom stanju, ali za potrebe ove diskusije se fundamentalno razlikuju. Koji je razlog ovog fenomena? Zbog čega ljudi prizivaju nešto što vjerovatno neće niti žele preživjeti? To je zato što smo mi evolucijska fula, nismo prilagođeni svijetu oko sebe. Duboko u sebi osjećamo da nešto ozbiljno nije u redu sa svijetom. Čovjek je izuzetno falično biće, ljudsko društvo je prilično usrano, a posmatrajući iz šireg ugla, sav život se zasniva na grozomornom nasilju i čitav Univerzum je stravično nasilno mjesto. Međutim, samo život pati zbog toga, barem se tako čini. Ne bih rekao da kamen pati kada se lava izlije na njega. Uostalom i on je nekada bio lava. Ne bih čak rekao da sav život pati. Za patnju je potreban nervni sistem. Ne bih ocijenio reakciju drveta kao patnju kada ga udari grom. Samo se rascijepi, potamni i idemo dalje. Nije ni običan nervni sistem dovoljan da osjećaš duboko nezadovoljstvo svijetom. Za to je već potreban mozak poput ljudskog, koji ima vremena da konta i duma: „Šta je ba ovo više?!“ Ovakav Univerzum sa svojim zakonima i stanjima je postavio okruženje za evoluciju koja ne proizvodi pretjerano plemenita biće. Evolucija je preživljavanje najbolje prilagođenih. Zato kažem da smo mi fula. Premda nam se čini da smo fenomenalno moćni i premda jesmo čudesno kompleksni, vrlo kratko smo mi na evolutivnoj sceni da bismo se udarali u prsa kako smo uspjeli. Moderni čovjek se ovuda mota tek nekih 200 hiljada godina. To nije dovoljno ni da se pošteno podrigne. Još jedan razlog žudnje za apokalipsom jeste učmalost ljudskog života. Čim smo prestali biti nomadi – lovci sakupljači i instalirali poljoprivredu nastupila je učmalost – robovanje jednom šablonu kojim smo okovali svoj život. Šablon se mijenjao tokom vijekova i poprimao različite oblike. Danas imamo radna mjesta. Čitav se život vrti oko njih kako za one koji ih imaju tako i one koji ih nemaju. A kada imaš radno mjesto, što je poželjniji scenarij od ovog drugog, to je život koji korodira dušu, nagriza je kao kiselina. Svaki dan ideš na isto mjesto, krećeš se istom trasom, radiš iste debilne stvari, trpiš i gutaš ista sranja. I tako svi, a oni što nemaju posao nam zavide i išibali bi nas za ovakva razmišljanja zato što je njima hapica ugrožena. Nagon za samoodržanjem je jaka sila. Kako god okreneš, nezadovoljni hodamo Zemljom. Kako nećeš poželjeti da se sve to razjebe jednim veličanstvenim događajem tipa pada asteroida ili erupcije super vulkana.

04.10.2016.

Statistika - PAŽNJA!! Nekome može biti dosadno

Statistika je nauka koja se bavi matematičkim posmatranjem masovnih pojava. Može ona posmatrati i nemasovne i rijetke pojave, ali tada gubi na smislu. Statistiku uglavnom zanimaju različite sredine i prosjeci, te stepeni odstupanja od tih vrijednosti. Dakle, statistika se bavi prošlošću. Međutim, statistika je najbolji predskazivač budućnosti, jer svojim posmatranjima formira vjerovatnoće ishoda događaja. Statistika je opasno oružje u pogrešnim rukama. Izreka kaže: "Postoji laž, prokleta laž, a zatim postoji statistika." Ovakvu reputaciju ova fenomenalna nauka je dobila zbog narazumijevanja i pogrešnog korištenja. Ponekad je problem koji se pokušava statistički obraditi veoma kompleksan, a ljudi koji ga obrađuju ne uzimaju u obzir sve promjenjive koje imaju utjecaja na ishod, dok u drugim situacijama ljudi jednostavno ne razumiju statistiku i fundamentalno je pogrešno koriste. Statistika je tako moćna da je u stanju objasniti sve i predvidjeti sve u okviru određene vjerovatnoće. Kad kažem sve mislim Sve, u duhu Adamsovog 42. Ko je čitao Vodiča kroz galaksiju za autostopere, zna o čemu pričam. Ko nije, šta čekaš?! Samo postojanje materije je stvar statistike i vjerovatnoće. Dat ću nekoliko primjera pogrešnog korištenja statistike koji mogu voditi grdnim zabludama. Počnimo sa najjednostavnijim: recimo da imamo dva prosjeka neke pojave, naprimjer visine muškaraca, u općini 1 i općini 2. Označimo prosjeke sa P1 i P2. Ako tražimo ukupan prosjek visine za obje općine ne možemo samo sabrati P1 i P2 i podijeliti ga sa 2. Dakle ne možemo tražiti prosjek prosjeka. Razlog je jednostavan - općina 1 i općina 2 vjerovatno nemaju isti broj muškaraca, pa jedan prosjek ima veću težinu nego drugi, a mi ih tretiramo kao da imaju istu težinu, te dobijamo pogrešnu vrijednost ukupnog prosjeka. Dobro, ovakvu grešku bi mogao napraviti samo totalni statistički laik. Druga česta greška je brkanje korelacije i uzročnosti. Ako dvije statističke pojave zajedno rastu ili opadaju, tj. u korelaciji su, to ne mora značiti da rast jedne uzrokuje rast druge. Vjerovatno postoji treći uzročnik rasta prve dvije pojave. Naprimjer, kod djece, znanje i veličina cipela zajedno rastu i djeca sa većim brojem cipela posjeduju veće znanje od djece sa manjim brojem cipela. To ne znači da veći broj cipela uzrokuje veće znanje kod djece. I jednu i drugu pojavu uzrokuje treći uzročnik - starenje (ili broj godina života). E sada, broj godina života i broj cipela su također u korelaciji (zajedno simetrično rastu), ali su i u uzročno-posljedičnoj vezi tako što starenje uzrokuje rast noge. Međutim, ova veza je jednosmjerna. Starenje uzrokuje rast veličine cipele, ali besmisleno je tvrditi obratno - da rast veličine cipela uzrokuje rast broja godina života, tj. starenje. Još jedna opasna greška je pretjerano široko tumačenje rezultata proučavanja određenog uzorka. Proučavamo određeni uzorak, a onda rezultate tumačimo za mnogo veću populaciju nego što je to ispravno. Naprimjer, proučavamo uzorak koji je reprezentativan za BiH, a tumačimo ga za globalnu populaciju, pa onda ispada da u svijetu ljudi janjetinu jedu u prosjeku jednom mjesečno, a u Etiopiji nikad nisu vidjeli janjetine. I na kraju, još jedan primjer koji se odnosi na vjerovatnoću. Uzmimo rađanje djece. Ako namjeravam imati dvoje djece, vjerovatnoća da će oba djeteta biti ženskog spola jeste 25%. I rodi se meni prvo dijete žensko. E sada nastupa greška koju znaju i iskusni korisnici statistike napraviti smatrajući da je vjerovatnoća da će drugo dijete biti žensko 25%. Ne, to je bilo prije rođenja prvog djeteta. Sada je vjerovatnoća da će naredno dijete biti žensko resetovana i iznosi 50%. Ili uzmimo rulet, vjerovatnoća da će se kuglica 10 puta zaredom zaustaviti na crvenom jeste 0,097%. Dakle, umobolno malo vjerovatno i niko pri zdravoj pameti se ne bi kladio da će se to desiti. Međutim, ako kuglica stane 9 puta zaredom na crveno, vjerovatnoća da će se to desiti i deseti put jeste 50%. No, u ljudskoj prirodi je misliti kako ona vjerovatnoća 9 bacanja unazad i dalje važi i smatraju kako nema šanse da opet padne crveno. Tako je jedan kazino u Nici zaradio ogromne novce kada je 18 puta zaredom palo crveno. Sjatili se stručnjaci za vjerovatnoću sredinom ovog neviđeno rijetkog događaja, nakon što je crveno palo 9-10 puta, i klade se bjesomučno na crno, smatrajući da je sve manja i manja vjerovatnoća da će sljedeći put pasti crveno. Svaki put ulažu sve veći novac na crno. Svakakvi prevaranti nude različite sisteme za rulet i klađenja generalno, ali vjerovatnoća pred svaki pojedinačni događaj je uvijek ista za taj događaj. Nema sistema koji to može promijeniti. Najbolji sistem je ne kladiti se. Oni koji dobiju su takva anomalija da ih slobodno možete zanemariti. Vi nećete dobiti, ali ako vi jeste spomenuta anomalija i obogatili ste se na kocki i igrama na sreću, šta da vam kažem, čestitam, ali činjenica ostaje da Kuća uvijek dobija! U suprotnom ne bi ni bilo kuće. Međutim, čovjek se u životu kocka i igra na sreću pokušavajući ostvariti različite planove - pokrenuti firmu, promijeniti posao, sukobiti se s nekim itd. Čovjek tada stavlja na vagu sve raspoložive informacije i prema omjeru nagrade i rizika donosi odluku hoće li se upustiti u planiranu akciju.

04.10.2016.

Majmun ispaljen u svemir

Zašto se u ovom gradu - Sarajevu ne urade stvari koje treba uraditi? Koje stvari? Naprimjer, sanacija vodovodne mreže da više ne bude restrikcija u snabdijevanju, ili rješenje problema sa psima lutalicama, ili pak obnova dijelova grada koji su još uvijek u ruševinama kao posljedica rata. Odgovor: nema paaara. Sve to uistinu mnogo košta i ova država jednostavno nema novca za sve to. Međutim, mnogi troškovi bi se mogli značajno smanjiti kada bi bar radna snaga bila besplatna, tj. kada bi ljudi dobrovoljno, bez naknade radili na mnogim projektima. Sjetite se omladinskih radnih akcija. Pa u gradu još uvijek imamo ulicu koja se zove Omladinskih radnih brigada. Ali ne, neće niko više ni da pr'ne ako ga masno ne plate, da ne govorimo o nekom ozbiljnom žrtvovanju za opće dobro, za neki viši cilj. Ljudi su demobilisani, a strahovi, sebičnost i pohlepa su dobro nahranjeni. Cinizam je osakatio svaku inicijativu i idealizam. Više nema nikakvih istinskih pokreta. Ovo nije lokalni fenomen. Odnosi se rekao bih na čitavu ljudsku vrstu. Ko zna, možda je ovo dokle možemo dobaciti. Može biti da više ništa značajno nećemo napraviti, niti više ikakav veliki problem riješiti. Možda ćemo nadalje samo blenuti u svoje telefone i ići na frizuru dok ne dođe vrijeme za arhiviranje vrste, da lagano ili nasilno napustimo postojanje. To je taj cinizam, ako ga neko nije prepoznao. Da bi ovo naše društvo bilo bolje, potrebne su svakodnevne žrtve za zajedničko dobro, za dobro bližnjih, za dobro onih koji imaju manje sreće u životu. Ne govorim naravno samo o krajnjoj žrtvi, tj. polaganju vlastitog života za druge. Do tada čovjek može mnogo toga žrtvovati počevši sa malo vlastite udobnosti i vremena. Prva stvar koju treba, ako ne uništiti onda značajno štucovati jeste ova silna jebena sebičnost kojoj smo tako skloni. Prvi korak je shvatiti da niko od nas nije kosmički dragulj čija postojanje je centralna tema Univerzuma. Svi smo mi organsko đubrivo, a saradnja je ono što nas čini posebnim. Elon Musk priprema raketu za Mars, sa ciljem formiranja ljudske kolonije u narednih 50-100 godina. U ovom trenutku bi cijena putovanja po osobi iznosila oko 10 milijardi dolara. Radi se na tome da se cijena spusti na neki razuman nivo. Musk se nada da bi mogla pasti ispod 100 hiljada dolara. Problem je što ljudi koji imaju takve novce nisu skloni žrtvovanju, a put na Mars bi se svakako mogao nazvati žrtvovanjem. Elon Musk je poslovni čovjek, a takve uglavnom vozi želja za profitom. Možda je on drugačiji i ne razmišlja prvenstveno kako zaraditi od ovog projekta. Dakle, ako on i slični nisu spremni ovo finansirati i platiti karte majmunima spremnim na žrtvu, pa ih ispaliti u svemir, sumnjam da ćemo Mars naseliti milionerima sa Zemlje. A da li treba slati ljude na Mars? 100%!!! Bez ikakve sumnje. Prestali smo gledati u svemir. Samo blejimo u telefone i tablete. Opet prozivam telefone. Nemojte me pogrešno shvatiti, telefoni kao i mnogi drugi oklevetani elementi civilizacije nisu problem. Čak štavište, telefoni su fenomenalni, ali problem može biti šta radimo s njima. Ako ti je telefon prepun debilnih aplikacija za kreveljenje, te gluposti sa Instagrama i Facebooka i to je sve za šta ga koristiš, a koristiš ga 5 sati dnevno, onda se možemo javiti Hjustonu da imamo problem. Svi odmah da instaliraju Google-ovu Sky Map aplikaciju! Ako ćemo kao vrsta ići dalje moramo se početi lagano ispaljivati u svemir. Ako ćemo odbaciti cinizam i nihilizam, svemir je glavna sljedeća destinacija. Kada se nešto započne, onda se lakše rješavaju i otkrivaju problemi povezani sa tom aktivnošću, a problemi su ogromni samo do Marsa, a tek na međuzvjezdanim rutama. Lako je moguće da nećemo uspjeti, ali to nas ni prije nije zaustavljalo. Neko će se morati žrtvovati.

27.09.2016.

Dodikov intervju sinoć

Ma majstor. Ne može ga N1-ov novinar uhvatiti ni za glavu ni za rep. Na svako škakljivo pitanje maestralno odgovara ili mijenja temu kako bi govorio stvari koje mu idu u prilog. Daje protivrječne izjave tačno onoliko sa koliko se može izvući, da ga ne možeš prozvati. Ne smije se zaboraviti da postoje stvari koje on govori koje stoje, koje su ispravne i sa kojima se slažem. Dakle, nikako ne bih Dodika, niti ikoga drugog, upakovao i prekrižio kao nekoga s kim se ništa ne slažem. Jer šta da radim kada daje izjave s kojima se fundamentalno slažem. To nije često, ali dešava se. Naprimjer, kada govori o islamskoj radikalizaciji u FBiH, slažem se s njim da je nepoželjna. Drugo je pitanje u kojoj mjeri ona postoji. Tu se, siguran sam, Dodik i ja ne slažemo. Pored toga, on o tome priča u kontekstu i u svrhu otuđenja, hraneći netrpeljivost i mržnju tako da nikada ne onemoćaju. Naravno, zamislite situaciju da su Dodikovi motivi čisto humanistički i da je njegov jedini problem sa Islamom povezanost sa terorizmom, te da zapravo istinski voli sve Bošnjake, da li bi ga Bošnjaci ikada mogli takvog vidjeti? Ne znam koliko je dobro ili loše što se tako mnogo Arapa može vidjeti u Sarajevu ove godine i što naveliko kupuju zemlju i nekretnine po Federaciji. Možda će obogatiti naše društvo, materijalno i kulturno, no s druge strane ksenofobija je gadna kurva i čim vidiš Arapina da baci papirić na ulicu proradi netrpeljivost i preko svih njih odmah naljepimo etiketu "prljavci i govnari". A šta tek mislimo i osjećamo kada ih vidiš u šetnji, kompletna familija polu gola u šorcevima i majicama i jedan ninđa, ili više ninđi u ovisnosti o tome koliko odraslih žena društvance broji. No da se vratimo na Dodika, pusti Arape sad. Goran Salihović Dodika poziva u Tužilaštvo na razgovor, a Ured disciplinskog tužioca podnosi disciplinsku tužbu VSTV-u protiv njega. Ponovo, ne znam koliko su osnovane optužbe protiv Salihovića, ali ja njega poznajem i nemam visoko mišljenje o njemu. S druge strane, tačno je da nikada u životu čovjek nije napisao optužnicu niti vodio istragu. Poremećenost svih funkcija u ovoj državi, te vatrena ambicija i oportunizam odgovor su na misteriju karijere Gorana Salihovića. Kada sam ga upoznao i prvi put čuo za njega, bio je predsjednik prekršajnog suda u Tuzli i hop sljedeći posao mu je predsjednik Općinskog suda u Sarajevu, najvećeg suda u državi. Par godina kasnije postaje glavni tužilac Tužilaštva BiH. Neću reći da Salihović nema nikakve talente ili kvalifikacije i da apsolutno nema šta tražiti na tim pozicijama. Pravnik je i zna se producirati. Možda čak ima i neke menadžerske vještine. Izgleda da je to bilo sasvim dovoljno. Međutim, sada ga ruše kada institucija kojom upravlja treba odigrati ključan potez i pokazati da ova država nije totalna šarada i obračunati se sa onima koji joj ruše Ustav. No, ova države jeste totalna šarada i ne bi bilo loše srušiti je cijelu, a ko na tome najproduktivnije radi...? Miki Miki veliki, Miki Miki luuuudi. Rušenje države uvijek vodi krvoproliću, istina, ali za 1000 godina koga će biti briga. To će biti samo brojka u istorijskim knjigama, ako bude knjiga i bilo koga da ih čita. Voah!

26.09.2016.

Volja naroda

I bi referendum! Političari u "većem" (navodnici k'o kuća) entititetu BiH (čitaj političari Bošnjaci), kao i međunarodna zajednica doživjeli su grubo iznenađenje uvidjevši koliko su slabe institucije i pravosuđe BiH i kako ih je lako odjebati. Heeej, suprotno odluci Ustavnog suda održan je referendum o Danu RS. Pa dobro, stvarno, ko bi to očekivao. Ništa svih ovih godina nije ukazivalo na to. Nikakvi trendovi, nikakve političke aktivnosti. Činilo se da ovdje vlada jedna zdrava i čvrsta pravna država u kojoj se zna red, kad ono... Evo i ja sam baš zblanut. A sada bih htio odati priznanje velikom majstoru Miloradu Dodiku. Možda on nije tako pametan i moćan i možda samo sluša savjete koje mu daju pametni i moćni, ali on je lice ove igre. Šta je znam ko su sve sive eminencije koje ga guraju i podržavaju. Koliko dugo kao žvaku razvlači ovu državu nepokolebljivo, odlučno i nezaustavljivo, a sada je svakako u svečanom raspoloženju. Svrha ovog referenduma je u suštini debilna, ali je poslužio kao odličan test za ozbiljniji referendum koji bi mogao uslijediti, a sudeći po grandioznom uspjehu ovog referenduma, novi bi mogao doći vrlo brzo. Žvaka je pred pucanjem, a sumnjam da će joj se Milorad smilovati i prestati je razvlačiti. Sada već vidi cilj jasno ispred sebe, neće sada stati. To je stvarnost od koje se ne može pobjeći. Bosni i Hercegovini izgleda nije suđeno da bude istinska država, barem ne u ovim granicama. Miki je odigrao svoj potez, da vidimo šta će Bakir - recimo da je on izraz volje Bošnjaka. Ko je kod Hrvata, Dragan Čović? On lagano prati šta se dešava i fura svoj fol, te sigurno ima odgovarajući plan za svaki mogući scenarij koji se može odigrati. Da je Slobo živ sada bi sigurno rekao: "Be i Ha će se raspast' il' je neće bit'." Situacija je veoma zamršena, premda možda ne tako eksplozivna kao 1992. U svakom slučaju veoma zanimljivo i bit će zabavno gledati šta će se dalje desiti. Da li nam prijeti novi pokoljčić? Možda, ali ko zna zašto bi to bilo dobro. Zapravo znam ja, smanjio bi se broj ljudi na svijetu. Niko ne može osporiti da nas je previše - 7 milijardi!!! 7 hiljada miliona!!!! Pa to i za mrave postaju ozbiljne brojke. Zatim, opet će se moći nekih 20-30 godina živjeti u miru jer će se tekuće generacije zamoriti od ratovanja. Za to vrijeme moj omiljeni političar je Damir Nikšić. Možda mu je platforma naivna, ali mi je jedina ideološki prihvatljiva. Čovjek bar pokušava mijenjati svijet. Neću se ja zaletiti da budem njegov, kako se ono zove, član biračkog odbora, ali otkako se tuspasio za načelnika općine Centar, znao sam za koga ću glasati na tom piku. Čini se da mu je srce na pravom mjestu i nasmijava me mnogo. Neće on svijet promijeniti, niti općinu Centar gdje neće ni slučajno pobijediti, ali moj glas će dobiti, čisto da se javim na njegov poziv. Nije mi daleko glasačko mjesto od kuće. Ionako već godinama glasam samo da niko drugi ne bi potrošio moj glasački listić, a blizu mi. I dok se mi 'vako fino zajebavamo, pročita li iko ono Pismo namjere MMF-u? Ja sam ga danlodov'o, ali još nisam otvorio fajl. Prokrastiniram, vas sam u krastama.

24.09.2016.

Apetit za uništenjem

Jednom mi je kao djetetu očev rođak dok smo bili u posjeti na njegovoj vikendici dao malokalibarsku pušku da se igram. Dobro, možda je riječ dijete pretjerana, imao sam tada možda 16-tak godina. Uz pušku mi je dao i žive municije, kutiju jednu. Šta su njih dvojica kontali u tom trenutku i zašto su imali povjerenja u mene da neću napraviti nikakav belaj, nikad mi neće biti jasno. Srećom zaista nisam napravio nikakav belaj, bar ne ljudima. Različite vrste ptica nisu bile tako dobre sreće. Međutim, kada mi je dosadilo istrebljivanje ptičije populacije, počeo sam nišaniti u prozore obližnjih kuća i fantazirati kako bi bilo da tu i tamo nekome smjestim metak kroz prozor. Koliko sam znao te kuće su bile prazne, nisam imao ubilačke namjere prema ljudima. Ne još, nisu mi dali dovoljno vremena s puškom. Srećom, bilo je dovoljno straha u meni od posljedica takve budalaštine, te je nisam napravio, a igra s puškom je završena bez fatalnih posljedica. Oružje je alat koji čovjeku kao i svaki drugi alat daje određenu moć. Naravno, u slučaju oružja to je moć za uništavanje, a mi ljudi uživamo u uništavanju. Kada zimi napraviš snješka, glavno zadovoljstvo takvog poduhvata izostaje ako ga na išutaš k'o konj da ništa od njega ne ostane. Ako ga ja ne išutam, išutat će ga neko drugi, možda prvi slučajni prolaznik. Dok smo djeca, slobodno ispoljavamo apetit za uništenjem, ali ga okolina konstantno suzbija prije nego što steknemo snagu da napravimo ozbiljnu štetu. Tako se uništiteljski nagon sputa i okuje, barem u značajnoj mjeri i u većini naroda, ali ostaje u nama i često fantaziramo kako bismo s merakom skršili bilo kakvu imovinu ili nekome slupali facu. Za ovaj put bih samo podijelio s vama želju da bar jedan dan, tačnije noć, sedmično provedem šetajući gradom sa merdevinama i čekićem, te da uz orgazmično zadovoljstvo uništavam sve jebene alarme koji se aktiviraju na prdež miša i burgijaju mozak nesretnicima koji pokušavaju spavati u prilično velikom radijusu od izvora ove nesnosne buke. Što se tiče živih bića, nemam više skoro nikakvu želju za nasiljem izuzev kada se radi o pojedinim agresivnim životinjama ili nepodnošljivim kretenima i papcima. Mir s tobom.

23.09.2016.

Čvrsta labilnost

Krivo mi je što ja nisam najutjecajniji u svojoj glavi. Naizgled upravljam svim postupcima i razmišljanjima, ali često se pokaže da to nije ni blizu istini. Ljudska svijest, ili narativ u glavi kojem pripisujem svoju osobu nije čitava priča. To je samo mali dio mene. Problem je što je taj dio nerealan bekan koji je uobrazio da je mnogo važan, a često je u protivrječnosti sa mnogo dublje ukopanim i utjecajnijim sivim eminencijama, koje me tako iznenade preuzimajući apsolutnu kontrolu u različitim situacijama, a ja tada kao da imam vantjelesno iskustvo. Gledam šta se dešava i ne mogu da vjerujem. O čemu je to bolan trućam?! Evo konkretnih primjera pa će sve biti jasnije: Odlučim ja ujutro da ću danas umjereno jesti, lagani doručak, lagani ručak i neću večerati. Radi se o čvrstoj odluci, demostracija snage volje. Oko 21 sat zateknem se ispred otvorenog frižidera kako trpam u ralje sve što ne može uteći i zalivam to, kefirom, mlijekom, sokom. Zatim odrežem komad sudžuke i grickam kao mrkvu izvaljen ispred televizora. Kada nestane sudžuke otvorim konzervu tunjevine i eksiram je s nogu. Vratim se ja u svoje tijelo i odlučim da ovakav ispad više nikada neću napraviti, jer želudac rastegnut i napet pati, a grizodušje izjeda... dušu. Sljedeći primjer: Odlučim da ću raditi na razvoju računarske aplikacije koju sam započeo i onda dva sata tražim na Internetu najbolje slike plaža i planina za galeriju wallpapera koji se izmjenjuju na ekranu. Zatim sužavam izbor slika koje će i ostati u galeriji, zagledam ih, procjenjujem, brišem one koje ne zadovolje moje oštre kriterije. Posao se ne obavlja, vrijeme prolazi, a moja odluka je u zoni tuđeg problema. Dalje: Odlučim da se više neću plašiti jer treba biti hrabar i da ću slobodno govoriti u javnosti i suprotstavljati se dominantnim likovima ako se već ne slažem sa njihovim mišljenjima. Avaj, kada dođe do situacije u kojoj moja hrabrost treba zasijati, nigdje je. Samo strah vlada i povlačim se k'o sisa. Ne treba posebno ni spominjati vladavinu nad tjelesnim procesima i metabolizmom. Hoću li se znojiti, crveniti, kakav će mi biti puls, šta će mi iskočiti na koži, tu ja nemam nikakvu kontrolu. Tu drugi odlučuju koji se često ne slažu sa mnom šta je najbolji kurs. Mnogo je teško ovladati sobom. Ako postoji neki guru koji je zaista u ovome uspio, rado bih se upisao na tečaj kod njega ili nje.

22.09.2016.

Ma zajebi demokratiju...

...i slobodu. Zajebi ljudska prava. Kome to dati, kriminalcima, monstrumima, gladežima i papcima na jednoj strani, i sroljama, kukavicama, ovcama i slinama na drugoj. Ja na moju veliku žalost pripadam ovoj drugoj skupini. Da ne budem pogrešno shvaćen, nikako ne želim pripadati ni prvoj. Ja bih htio da sam u posebnoj kategoriji za koju sumnjam da uopšte postoji u materijalnom svijetu. Jadan je postotak pravih ljudi među nama, a evo sam suzbio realni cinizam koliko sam mogao da dozvolim da ih ima pet-šest. Šta me je to sad spopalo? Kriminal! Generalno i u svakom obliku, ali u ovom trenutku mislim na sitni kriminal kojim se bave jalijaši, narkomani i slični likovi - demoni nižeg nivoa. Govorim o čudovištima koja su spremna napasti staricu i baciti je pod noge da joj otmu ceker, a tek nakit. Govorim o kretenima koji će djetetu nanijeti tešku traumu da bi mu oteo mobitel. Predatora je u prirodi uvijek manje nego plijena, ali vladaju srcima i umovima. Tako je i među ljudima. Kriminalci vladaju. Oni su prelomili i prihvatili rizik odlaska u zatvor. Mnogi od njih na to gledaju kao na trening za život koji su odabrali. Neću reći da im je nametnut. Nametnuto je čovjeku svašta nešto u životu, ali je isključivo njihov izbor šta će s tim napraviti. Naravno, čovjeku su nametnuti i geni predatora i priznajem da se s tim teško izboriti. I ko će riješiti problem i zaštititi stado ovaca što bleje i pasu unaokolo, dok se vukovi šunjaju? Policija? Beskorisna. Potpuno, sveobuhvatno i očigledno 100% beskorisna. Bio sam žrtva kriminala više puta, kao i prijatelji i rodbina. Nikome od nas policija nije ama baš ništa pomogla u takvim situacijama. Nula, ništica, samo su nam traćili vrijeme uzimajući izjave, vršeći uviđaje i pišući zabilješke. Nekima je susret s policijom nakon pretrpljenog zločina nanosio još veće traume. Ja kao građanin, a uvjeren sam da govorim u ime velikog broja meni sličnih ovaca, ne osjećam ni nanosekundu zaštite koju bi policija trebala da mi pruža. Osjećam samo strah od policije, jer jedino ih se mi ovce bojimo - na drumu, na graničnim prelazima, pri ispitivanju ako me nedužnog za nešto sumnjiče itd. Možda policija ipak nešto znači i možda bi stvari bile mnogo gore bez policije, ali to je jedno klimavo možda, a i da je čvrsto ne znači mi mnogo. Dakle, uz uvažavanje i izvinjenje valjanim pojedincima, ako ih ima, poserem se na policiju kao službu. Jedina svrha kojoj zaista služe je štićenje političara i moćnika. Znači od policije nema ništa. Ko bi drugi mogao riješiti problem? Superheroji? Da, oni bi bili savršen izbor, samo da nije dva zajebana problema. Prvo, čim se jedan superheroj pojavi, pojavi se i neki super negativac koji mu oduzme svo vrijeme koje bi mogao pametno utrošiti na suzbijanje normalnog ljudskog kriminala. Drugi, još teži problem je taj što su superheroji tako rijetki da ni jedan jedini ne postoji. Koje još rješenje, onako realno, možemo osmisliti? Da negdje, u nekoj laboratoriji, u nekom podrumu, neki štreber izumi zraku koju će ispaliti u svim pravcima i smjerovima i koja će izbrisati svaki trag ovce u ljudima, svu kukavnost i paralizu, tako da više neće trpiti nikakva sranja ni od koga, po bilo koju cijenu. I ne samo to već će bez oklijevanja priskakati u pomoć bližnjem, ponovo bez obzira na rizik i cijenu takvog postupka. Ako je bilo dosta preseravanja, da vidimo koje je stvarno rješenje: Zajebi slobodu i demokratiju i ljudska prava. Neka najmoćniji od nas uspostavi diktaturu. Ovce će se bez problema pokoriti, a lavovi, vukovi i ostali predatori će malo više otpora pružiti, ali će biti polomljeni jer najjači će doći na vrh i uspostaviti red. Tada će svaki drot na ulici biti Murga i svi ćemo strahovati od njega, ali ćemo također znati da nam može pružiti stvarnu zaštitu ako nam zatreba i kad ponovo počne pedagoško trehanje od stanični zid, odbijanje bubrega i pretvaranje kriminalaca u invalide, bit će više reda. Radije ću su bojati samo policije, nego policije i svake protuve koja mi može stati na put. Dok se ne popravimo uz pomoć štreberove zrake, ne zaslužujemo mi nikakvu slobodu, nikakva ljudska prava, nikakvu demokratiju. Nismo ih vrijedni. Jedna od najodvratnijih političarskih floskula je kad počnu trubiti o tome kako narodu treba dati život koji zaslužuju, kao da je narod smaragd dragocijeni. Kakvo odvratno ulizivanje i kakva blesava situacija - oni se ulizuju nama grupno, da bi se kasnije mi ulizivali njima i grupno i pojedinačno. Teško mi je trpiti sve ovo i potražit ću pomoć u alkoholu. Nazdravljam nam stoci smrdljivoj. Kako bih volio da sam ja bar malo bolji od vas, ali avaj, isto govno.

14.09.2016.

Još malo o demokratiji

U gigantskom SF djelu Franka Herberta - Dina, pješčana planeta, prikazana je daleka budućnost ljudskog roda raštrkanog po vaseljeni. Pored mnogih zanimljivih detalja u ovoj knjizi, autor opisuje ljudsko društvo koje se vratilo feudalnom uređenju, tj. monarhijama. Na svakoj planeti vlada neka plemićka kuća. Međutim, za razliku od stvarnog feudalizma, gdje su po liniji nasljedstva na tronove često sjedali teški debili, govnari i mutanti, ovdje se pažljivo njeguju genetske linije vladarskih loza, a prijestolonasljednici se ozbiljno i znalački podučavaju i pripremaju za budući zadatak kraljevanja nad čitavom planetom, a često i šire. Ovaj vam je Herbert bio teški filozof i premda djelo sa SF i fantastičnom tematikom, Dina može ponuditi neke ozbiljne hapice za intelekt. Da li je zaista ta proslavljena i obožavana demokratija zaista nešto čemu treba težiti? Da li se zaista u prisustvu demokratije išta korisno i ozbiljno može napraviti? Ako nam je zapadno razvijeno društvo neki model uspjeha demokratije, mislim da smo u gadnoj zabludi. Prije svega, uspjeh zapadnog društva je veoma kratak i prerano je izvoditi neke konačne zaključke. Pogledajmo koliko dugo je njima "fino", negdje od sredine 20. stoljeća nakon dva svjetska rata i neka bude jasno, oba svjetska rata su najvećim dijelom čeda zapadnog društva. Recimo da im je i danas dobro, ali čini se da stvari već neko vrijeme idu nizbrdo. Drugo, priznat ću da je zapadno društvo najbliže demokratiji na ovoj planeti, ali nikako neću priznati da su stigli u demokratiju. I onda ponovo pitanje, da li zaista želimo stići tamo? Svakome ko nije moron, a ko posjeduje značajno životno iskustvo, sa stažom u razmišljanju, jasno je kakva smo bića mi ljudi. Ukratko, nismo neka pljačka. Neće se niko s nama usrećiti, a najgori smo kada smo u grupi, u čoporu. Zajedno smo skupa. I zar tom čoporu dati vlast? Zar nije najbolje društveno uređenje da najbolji među nama vladaju i donose odluke, a ovi ostali da prihvate ulogu potčinjenog podanika. Kad bi samo ovi najbolji mogli biti istinska elita, kao što su oni Herbertovi. Neka ih nauka i tehnologija učine takvim. Tek tada bi se mogao postići neki cilj. No, tada se postavlja pitanje, koji je to konačni, najviši cilj ili ciljevi koje bismo mi poželjeli za sebe kao vrsta? Da li je to dugoročni opstanak ljudske rase i raštrkavanje po svemiru? Da li je to da nas bude što veći broj? Sumnjam da bi pilići, krave, svinje, ovce i ostala stoka, kada bi oformili komisiju za ocjenu uspjeha vlastite vrste, donijeli zaključak da ga treba visoko ocijeniti. Njih naime ima mnogo više nego što bi mogli i sanjati bez našeg utjecaja i svrhe zbog koje su se toliko namnožili, a svrha je da ih mi deremo, žderemo i držimo u kavezima. Dumajući sve dublje o ovim pitanjima, još uvijek ne uspijevam doći do bilo čega osim ćorsokaka, besmisla i no need for potrebe. Samo mi sadašnji momenat ima smisla. Ovdje i sada bez pogleda ka horizontu. Samo je bitno imati i voliti djecu da ne bismo sve razjebali živeći za sadašnjost.

11.09.2016.

Teletović - Musa

Gledam ovu scenu što se odigrala između Teletovića i Muse na utakmici sa Rusima kada su se sporječkali i pokoškali, a onda čitam komentare koje rulja postavlja po tom pitanju, naizmjenično pljujući po jednom ili po drugom. Malo ima razumnih umjerenih komentara. Kakav samo bijes leži u narodu i kako su spremni ujedati. Kad ovi sportisti naprave nešto dobro džigerice bi im dali, a kada zaseru konjima bi ih čerečili. Ne valja ni jedan od pristupa. Lijepo je navijati za timove i sportiste svoje zemlje, ali bez pretjerivanja. Poseban problem je što rulja reaguje na osnovu oskudnih informacija. Šta mi znamo šta se sve dešava u životu ovih ljudi i šta sve razni glasići sa svih strana i na svakom mjestu šapću na uvce ovoj dvojici. Ložioničari, dušebrižnici, navijači, treneri, menadžeri, suigrači, rodbina, prijatelji, svi žele svoj dio pažnje, svi imaju mudrost da podijele i svi imaju neke svoje interese kod sportista, zamišljene ili stvarne. A sportisti ipak samo ljudi, često moćni primjerci, ali i dalje samo ljudi. I šta mi znamo kakav je odnos između Teletovića i Muse. Da li je Teletović šupak koji sada neće da se trudi, koji ne zna biti kapiten i voditi primjerom, ili je Musa uskurčeni balavac koji ne zna poštovati kapitena i starijeg igrača koji je ipak više postigao u ovom sportu, bez obzira što je Musa bio prvak Evrope i što ga svi pozdravljaju kao košarkaškog mesiju, kao da će eto biti novi Kobe Bryant. Neka Musa ima ove kočopernosti i kurčenja jer to je dobar sastojak za uspjeh. Možda ovaj incident i nije tako ozbiljan, a možda je pak poguban za ovu generaciju BH reprezentativaca, vrijeme će pokazati, no trebalo bi ukinuti pozive na linč jednog ili drugog. Pa onda čitam komentare likova koji znaju ili misle da znaju neke detalje, pozitivne ili negativne, iz života jednog ili drugog, pa ih onda sukladno napadaju ili brane. Ponovo, oskudne informacije. Prema tome, umjereno ljudi! Šta se odmah u fosforne baklje pretvarate. Koliko puta sam se posvađao sa prijateljem na basketu, hoće da me bije, da me zadavi, a pola sata kasnije smo opet raja i sve je zaboravljeno. Nemojmo ovo odmah dizati na kvadrat. Treba osuditi incident, jer je bruka da se tako ponašaju. Nisu na basketu. Neka se na treningu provociraju i marišu, ali zvanična utakmica zahtijeva drugačiji pristup. Treba malo nadležni i odgovorni da ispitaju i poboljšaju disciplinu na utakmici uz moguće sankcije prema izgrednicima, i to je sve. Nećemo nikome muda amputirati.

09.09.2016.

Intervju za posao

To ti je stroga šuplja priča, naročito sa ovim novim standardima intervjua. Sada postoje standardna pitanja koja se postavljaju kandidatu i premda možda ne postoji samo jedan tačan željeni odgovor, svakako postoje neželjeni odgovori koji će kandidata sahraniti brže od prirodne katastrofe. Naprimjer, na standardno pitanje "Zašto želite raditi ovdje?" nipošto ne smiješ navesti istinski razlog - jer ti treba posao, jer ti treba novac, jer moraš da jedeš, a to košta. Moraš lupati gluposti poput "Ovo je veliki izazov za mene.", kao da ljudi vole izazove. Ili, fura te taj posao. Naravno, ne smiješ koristiti riječ 'fura' jer to sumnjivo liči na nešto što bi prljavi hipik rekao. Stimuliše te taj posao, to je bolji izraz. Ili, "Ono što ova firma radi je veoma važno i želim dati svoj doprinos". "Volim ovaj posao." Ko još radi ono što voli, tj. ko to još voli svoj posao. Upoznao sam nekoliko ljudi u svom životu koji su to tvrdili, ali povjerovao sam možda jednoj ili dvjema osobama. Prihvatam da postoje i takvi sretnici, ali oni su takve statističke anomalije da ih možemo slobodno zanemariti. I kako je uopšte došlo do toga da je nepopularno da je finansijska nagrada glavna motivacija za potragu za poslom. Pa to je osnova kapitalizma. Glavni i najvažniji motiv bilo kakvog poduhvata je profit. Da je bilo koja druga furka bitnija, socijalizam vjerovatno ne bi tako bijedno propao. Tja!

09.09.2016.

Bolje prvi na selu nego drugi u gradu

Kakva smrdljiva izreka. U redu mi je ako neko nema ambicije pa ga baš briga koje je mjesto u gradu ili na selu. Ali ovaj papak ima ambiciju. On bi da bude prvi, ali nema ni talenta ni truda da to ostvari tamo gdje postoji bilo kakva značajna konkurencija. Napomena za bukvaliste, grad i selo su matafore za okruženje sa jakom i slabom konkurencijom, da ne bude zabune. Ja bih radije boravio u gradu, pa ako mi je stalo da budem prvo mjesto, trebam se dobro potruditi za to. Ako međutim ne posjedujem dovoljan talenat, koliko god se trudio, da zauzmem prvo mjesto, pa neka sam drugi, ili pedeseti. Barem ću biti u društvu odličnih ljudi i napajati se sa njihovog vrela. Slijedom ove misli, volim dijeliti znanje. Ne osjećam se ugroženim ako sa kolegom, koji bi mi mogao biti konkurencija, podijelim znanje ili vještinu. Dobro, ako je u pitanju dokazani šupak, onda nula bodova. U svakom drugom slučaju, rado pomažem. Pa to je put za napredak ljudske rase. Kad bi svako ljubomorno čuvao svoje znanje još bismo se u savani pitali kako ono onaj hadžo upali vatru neki dan, jel' neko skont'o fol? Svako bi trebao dijeliti znanje, pa ako su svi stekli isto znanje, a želiš biti šampion, skontaj nešto novo. Izdigni se ponovo. Eto, ako smo se ovo dogovorili, ko daje instrukcije iz teorije struna besplatno?

09.09.2016.

Što te ne ubije, čini te jačim

Ima li veće gluposti od ovog naslova. Da pokušamo najbukvalniji mogući pristup: ako me ustrijeliš kroz stomak, podereš mi pola crijeva i bubreg, a je preživim poslije serije operacija, ja sam poslije toga jači?! Ili, provedem u gulagu 20 godina, bijedna ishrana, teški prisilni rad i nasilje, ponižavanje i ekstremeno gaženje ljudskog dostojanstva, hladno, vlažno. Poslije toga sam ja jači?! Ove karikirane primjere sada možete spustiti na svakodnevne situacije u kojima se čovjek može naći. Obični život te gazi i nagriza i nikako te ne ostavlja jačim. Sve si slabiji. Pa ja sam nekada bio planina, visok 2 metra, širokih ramena i pleća, duge kovrdžave kose, sa sjajem u očima. Sada me ne možeš ni izdvojiti iz mase. Neprimijetan, prosječan. Sve je to od čekanja u redovima na šalterima, od radnog vremena, od izbora, od komunalija, od nepersiranja. Snaga i hrabrost su okopnili. Sve više sebi izgledam kao cuko, lutalica, samotnjak. Nemam čopor i svega se bojim. Ponekad te neka teška iskustva zapravo ni ne izmijene, već ti samo otvore oči i spoznaš neke slabosti kojih nisi bio svjestan. Nestane iluzija koju zovem hrabrost iz neznanja. Naprimjer, ne bojiš se pasa. Kontaš "Ma ja znam s psima, neće mene napasti, ja sam šaptač psima." I hodaš gradom, fakat ih se ne bojiš, pojedinačno ili u čoporu. I onda te jednom napadnu. Pa te opet napadnu. Odjednom se nervoza useli u kosti i nalaziš sebe kako hodaš samo glavnim ulicama gdje se osjećaš sigurnije. Mentalno, ništa te na jača. Samo je pitanje koliko si jak na startu i čemu ćeš odoliti. Fizički, tegovi će te svakako ojačati.

06.09.2016.

Od referenduma do referenduma

1992. godine održan je referendum o odcjepljenju Bosne i Hercegovine od onoga što je preostalo od Jugoslavije. U stvari se radilo o odcjepljenju od Srbije. S izuzetkom Slovenije, niko nije dobro prošao u ovim odcjepljenjima, uključujući samu Srbiju. Međutim, nekima se to dugoročno isplatilo, čitaj Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina je van svih kategorija. U ovisnosti od ugla gledanja, Bosni i Hercegovini je bolje i lošije. Ovo bolje se odnosi na hipotetičku situaciju u kojoj je BiH ostala u „Jugoslaviji“, a lošije se odnosi na aktuelnu stvarnost i kompletnu šaradu kojoj svjedočimo već godinama. Rat se nikada nije ni završio, sve ovo je samo jedno dugotrajno primirje. Ratovi se završavaju pobjedom jedne strane ili razlazom – kad nijedna strana ne može da pobjedi, tada jedni drugima kažu „Jebite se tamo!“ i raziđu se kako znaju. Mi smo međutim ostali živjeti u jednoj kući kao razvedeni supružnici, s tim da su Bošnjaci u toj polomljenoj porodici zlostavljena žena koja nije znala držati jezik za zubima, Srbi su nasilni muž, a Hrvati su usvojeno dijete tinejdžer. I sada niko nikoga ne može očima gledat'. Dakle, rat se nije završio, a evo već se priča o novom. Ne znam je li to svima očigledno, ali retorika je pljunuta onoj sa početka devedesetih. Naravno da su se okolnosti izmijenile i da je teže pokrenuti oružani sukob, ali ratovi su uvijek nalazili način, a već ima mnogo pukotina u garancijama mira na ovom prostoru. Zapad se sve više bavi samim sobom, mržnja i netrpeljivost ključaju, a navodno je i ekonomska situacija loša. Ne znam, meni je dobro, ali možda ja nisam adekvatan pokazatelj blagostanja većine građanstva. Ma nisam sigurno. No, novi referendum se bliži. Ko misli bježati, neka odmah počne razmišljati i planirati gdje će. Ja ću ostati. Trudit ću se da se ne bijem ni sa kim. Ako me mobiliše, beli ću u stroj, a ako dođe da me zatvara i čisti, etnički ili kako već, bar ću pokušati da ne idem kao ovca na klanje, već kao bufalo, ritajući se i urlajući. Voah!

06.09.2016.

Kad tijelo otkazuje

Bolno je živjeti u strahu, ali još bolnije je živjeti u bolu. Popis boljki se uvećava. Bole me leđa, boli me glava, boli me kuk. Ne znam zašto me glava boli. Leđa koga ne bole. Kuk me možda boli od artritisa. Volio bih da me to sve prođe. Ne želim ići doktoru, a svakako ne želim osjećati bol. No, ako to sve to ne prođe za mog života i ako se pokaže da iza ovih simptoma leže neke gadne i terminalne boleštine, ne mislim se liječiti, izuzev palijativno. Pola vijeka je dovoljno za momka poput mene. Svašta sam vidio u životu. Vidio sam zemlju sa 10 kilometara visine, vidio sam lijepe gradove, predjele i planine, nagledao sam se mora. Vidio sam superheroje u akciji i posjećivao sam lunaparkove. Uživao sam u sportu, igrama i društvu. Osjetio sam divotu nježnosti žene i blaženost porodičnog života. U hrani i orgazmima sam posebno uživao, ali njih mi je na vrh glave. Pročitao sam par pravo dobrih i zanimljivih knjiga. Nadam se da sam nekome bio i koristan. Ako je vrijeme da se krene, ja sam spreman.

15.08.2016.

Kako sam prestao brinuti i zavolio bombu

Lijepo nuklearno oružje. Da ga nema vjerovatno bismo sada strahovali od svjetskog rata broj 5, ili 6. Ovako, velike sile mogu ratovati samo preko posrednika. Znam da im je tijesno, sad se svi u Siriju nakrcali, ne mogu se razmahati, gdje god se okreneš u štok spucaš glavom. Vjerujem da džigericu sebi pojedoše što ne mogu udariti direktno jedni na druge. Ne može, ne dozvoljava im bomba. Nažalost, morala je jednom, zapravo dvaput eksplodirati da nam pokaže šta može... zapravo eksplodirala je više puta, ali dvaput nad ljudstvom, i da se useremo tako da nam više nikada ne padne na um da je koristimo. Velike sile neće napadati jedne druge ni konvencionalnim oružjem, jer čim jedna počne gubiti okrenut će se bombi. Jedini problem je mogućnost da se neka dalabu dokopa bombe, bilo da je to Trump, ili nečiji borac za slobodu, ili neki nihilista. Al' valjda neće.

15.07.2016.

Tamna materija i energija

Kada sam već počeo lupetati o fizici, da se pozabavim nekim od najvećih misterija moderne fizike. Tamna materija i energija su dva pojma koja su izmislili fizičari kako bi nazvali dva pojma o kojima nemaju pojma. O čemu se radi? Prvo ću se pozabaviti pitanjem tamne materije. Naime, astronomi i astrofizičari su posmatrajući Univerzum primijetili da u galaksiji i Univerzumu ima mnogo više gravitacije nego što se može objasniti količinom materije koja se može vidjeti. Tada su izmislili koncept tamne materije kako bi izjavili da nemaju pojma odakle dolazi višak gravitacije i to je trenutačni zvanični stav naučne zajednice. Sigurno je da masa fizičara imaju svoje teorije i razmišljanja o ovome, ali to ništa za njih ne znači bez dokaza. Također su primijetili da ove tamne materije najviše ima u blizini vidljive materije, kao da služi kao skela za vidljivu materiju. Drugo pitanje je tamna energija. Astronomi su primijetili da se udaljene galaksije sve brže udaljavaju od nas umjesto da usporavaju pod utjecajem ove silne gravitacije. Zapravo, primijetili su da što je galaksija udaljenija od nas to se brže udaljava. Prema zakonima fizike, svako ubrzavanje zahtijeva energiju, pa su fizičari skovali izraz tamna energija kako bi rekli da ne znaju zašto galaksije ubrzavaju umjesto da usporavaju. Slušajući i čitajući teorije mogu ponuditi sljedeća objašnjenja za ove fenomene. Tamna materija: prazan prostor posjeduje energiju. Energija se može spontano pretvarati u materiju i nazad i može vršiti gravitacioni utjecaj na okolinu. Dakle prazan prostor vrši gravitacioni utjecaj. Međutim, energija nije ravnomjerno raspoređena kroz prazan prostor i oblasti sa više energije su oblasti sa koncentracijom materije i tamne materije, a mnogo više od materije ima energije u praznom prostoru sa česticama koju uskaču i iskaču iz postojanja i naravno vrše gravitacioni utjecaj. Tamna energija je ništa drugo već stvaranje novog prostora. Ne znam da li se novi prostor svuda ravnomjerno stvara i da li je stvaranje novog prostora ograničeno i sporije u blizini materije, no što je neka galaksija udaljenija od nas to se više novog prostora stvara između nas i zbog toga se udaljenije galaksije brže udaljavaju nego manje udaljene galaksije. Kada protekne dovoljno vremena, stvaranje novog prostora će možda rasturiti atome i jezgra atoma i sve će se rasplinuti, čak i crne rupe. Voah!

15.07.2016.

Kvantna mehanika

Najjednostavniji atom jeste atom hidrogena. Jedan proton oko kojeg kruži elektron, nema neutrona - nije potreban. Ovakav atom zamišljamo kao malu lopticu oko koje kruži mnogo manja loptica na određenoj udaljenosti. Međutim, ova slika je potpuno pogrešna i varljiva. Nema tu nikakvih loptica. Proton i elektron su toliko maleni da zapravno ne predstavljaju ništa drugo već čvoriće energije. Materija nije ništa drugo do koncentrisana nakupina čvorića energije, ali kada ih ima mnogo važe naizgled drugačija pravila nego kada ih posmatramo pojedinačno. A šta je to čvorić energije. To je samo vjerovatnoća da tu ima nešto - informacija. Kada se to nešto pojavi, znači da je došlo do interakcije, do promjene. Funkcija vjerovatnoće je spljoštena, elementarna čestice se realizovala i nastao je novi univerzum. Elektron, naprimjer, može se realizirati na bezbroj pozicija unutar svog oblaka vjerovatnoće, ali ne samo to, on se mora realizirati na svaki od tih načina stvarajući bezbroj univerzuma prilikom svake realizacije. Beskonačnost je nezgodna brojka jer to nije jedan broj. Beskonačnost ima beskonačno mnogo veličina. Još uvijek nismo sposobni uspješno i smisleno baratati i računati beskonačnostima, nažalost. Zamislite da imamo dvije beskonačnosti. Šta se dešava kad ih saberemo, ili da stepenujemo beskonačnost na beskonačnost? Na kraju, šta je to beskonačnost beskonačnosti? Georg Cantor je poludio od ove priče. Sve što je moguće da se desi, to se i dešava, u beskonačnosti paralelnih univerzuma, ili bolje rečeno paralelnih stvarnosti. Ove stvarnosti nemaju dodir, ne možemo vidjeti druge stvarnosti izuzev svoje. Međutim, možemo nekada izabrati stvarnost koja možda nije tako prosječna. Zadatak: kada sljedeći put prođete kroz vrata, izaberite put koji niste planirali. Naprimjer, ja sam juče bio u glavnoj pošti, predavao sam neke pošiljke. Kada sam izašao iz pošte, plan je bio da idem kući na Bistrik, no zastao sam i otišao sam na plato Skenderije umjesto toga. Tamo sam stajao pola sata posmatrajući događaje i tek tada otišao kući. Ovaj neobičan postupak me je udaljio od stvarnosti koja je bila za mene planirana, jer je vjerovatnoća da ću ja ovo učiniti bila izuzetno malena. Sada sam se našao u potpuno suludoj stvarnosti. Ušao sam u stvarnost niskih vjerovatnoća. Krivo joj je što nisi ti doš'o da ti ga malo promehengla.

06.07.2016.

Iiii Brexit!!!

Učinili su vremena zanimljivijim. Ono što nikako nisam očekivao je stepen gluposti i stepen pokajanja koji je izbio na površinu. Na površinu je kao bova oslobođena sa dna mora izbila zbunjena moćna nacija koja nema pojma šta radi. Kako je došlo do toga? Lijepo, dogodila se demokratija. Debil od premijera je odluku o tako bitnom pitanju bacio debilu narodu da je donese u kritičnom trenutku, zanamarujući kako parlamentarna demokratija treba da funkcionira, a to je da narod glasa za pametnije od sebe i nada se da će oni kako treba upravljati zemljom. Umirem od smijeha slušajući po Internetu razloge zašto je ovaj ili ona glasala za izlazak Britanije iz EU. Zatim me neki razlozi i razmatranja manje zabave, ali više zabrinu, jer dolaze od pametnijih ljudi. Međutim, sve to je samo dio trenda koji je na djelu u zapadnom društvu. Oni jednostavno ne mogu ostati nedirnuti svim sranjima koja se dešavaju kod kuće i po svijetu i govno im mora zasmrditi. Problem je samo što nikako ne mogu da skontaju ko se posr'o. Nikako im ne pada na pamet da svi seru, ali da je možda njihovo govno ipak najveće, jer najveće govno posere onaj koji najviše pojede. Možda bih trebao ohanuti sa ovim izmet metaforama, ali ne mogu pronaći bolju. Samo još jedna: ukupno govno koje Britanija sere nije se mnogo promijenilo po veličini, no su se promijenili pojedinačni doprinosi ukupnom govnetu. Sada najveći udio ima manji postotak najbogatijih. Trućam u kasni sat i više nisam siguran da sam sebe išta razumijem. Idem u krpe.

02.07.2016.

P'jan na Ramazan

Hajde ba, šta ima veze. Da li je uopšte sloboda uma dobra, poželjna stvar? Imam mišiće. Kada ih nategnem, to mnogo lijepo izgleda. Ovo samo da dokažem da sam p'jan i da sam opterećen fizičkim izgledom. Nevjerovatno je koliko sam zaljubljen u sebe, a nisam peder. Pitam se samo da li bih imao sex sa sobom da se pojavi moj kompletan dvojnik sad tu ispred? Vjerovatno bih, ali samo pod uslovom da se pretvorim u pravo dobru trebu za taj čin. Čovjek je budalasta naprava. To ti je evolucija - neka ide to što se može održati, a nećemo se uzrujavati zbog prikačenih blesavosti.

30.06.2016.

Blade Runner

Ko nije gledao film može slobodno ne čitati ovo, jer joj ništa neće imati smisla, a drugo nema vremena jer mora pod hitno ići gledati film. Neletio sam negdje, a kada kažem negdje mislim negdje na Internetu, na teoriju da je Deckard replikant. Premda se u filmu izričito ne postavlja ovo pitanje, u knjizi se Deckard testira i zaključak je da nije replikant. Međutim, radnja filma se udaljava od knjige i scenarij nije baš prepisan, tako da bi i ova izmjena bila moguća. Čitam da je čak režiser Ridely Scott potvrdio da je Deckard replikant. Ako je to zaista rekao i koji god bio njegov razlog, pravo mi je pao u očima, zato što nema šanse da je Deckard replikant i to iz dva osnovna razloga. Prvo, Deckard je Blade Runner, policajac koji lovi replikante. Da su napravili replikanta da lovi replikante, bilo bi debilno da ga naprave fizički inferiornog replikantima, a Deckard je upravo to. Drugo, čitava radnja i lik Deckarda kojeg su maestralno izgradili scenaristi i Harrison Ford raspadaju se ako je i Deckard replikant. U filmu mora postojati značajan ljudski lik koji će poslužiti kao usporedba replikantima i koji će proživljavati i pripovijedati radnju. Inače, meni se sviđa verzija sa Deckardovim pripovjedačkim glasom. Na kraju bih samo još naglasio da je za mene Roy glavni lik ovog filma. Premda Deckard ima mnogo više vremena na ekranu, Roy je tako moćan lik da mi je on prva asocijacija kad pomislim na film. Time to die.

29.06.2016.

Radni nelan

Jes' me nešto uhvatila bezvoljnost. Sjeo sam da to malo opišem, ali ne da mi se. Naime, nije mi stalo do... uf, stalo do eeuuhh...

12.06.2016.

Došla voda

Jasno mi je, bar mislim da mi je jasno, da su u Sarajevu neophodne restrikcije u snabdijevanju vodom jer su instalacije izbušene na sve strane i da su gubici veliki. Međutim, ono što mi nikako nije jasno je kako se određuje kada će nestati vode, a kada neće? U mojoj zgradi kao i drugdje, prekid je obično po noći, svake noći. Međutim, dešava se da restrikcije ne bude nekoliko noći za redom. Nisam vodio precizno istraživanja u smislu da svaki dan evidentiram u Excelu u koliko sati nestaje i dolazi voda i kakvi su klimatski uslovi, ali čini mi se restrikcije prestaju kada dugo ne pada kiša. Koliko god pokušavao da skontam fol i savijem mozak oko ovog pitanja, ne ide. Na prvi pogled, logika nalaže da se restrikcije uvode kada nema kiše i kada su rezervoari manje puni. Da li je veći pritisak u cijevima kada su rezervoari puni, pa su veći gubici? Ni to mi nema smisla jer kontam da pritisak u cijevima ne zavisi od nivoa rezervoara već od snage kojom rade pumpe. Jednom sam zvao dispečera i pokušao doći do informacije kako se donosi odluka o restrikciji ne bi li mi to postalo malo predvidljivije, pa da znam da li da uključim mašinu za veš iza 11 sati uveče zbog niže tarife za struju, ali dispečer mi je dao tako slab i nejasan odgovor da se više ni sjećam šta mi čovjek reče. Djelovalo je kao kad dužnik utjerivaču dugova objašnjava zašto mu još ne može platiti dug. Tuc muc, bidu bip, bidu bap... U međuvremenu se problem pogoršava. Voda sve ranije nestaje, a sve kasnije dolazi. Prije je dolazila do 5 sati ujutro. Evo ja sam u 6 sjeo da ovo pišem umjesto da se umivam. Dok sam ja ovo ispisao voda je došla oko 6:15. Imam rođaka koji mora veoma rano krenuti na posao, obično prije nego što voda dođe. Kaže, njemu je kao u ratu - umivanje i tuširanje iz bokala. Premijer Kantona Sarajevo, Elmedin Konaković je najavio da kraj redukcija možemo očekivati sljedeće godine. Nadajmo se. U međuvremenu, Švicarska razmatra da li da uvede bezuvjetnu mjesečnu isplatu od oko 2700 švicarskih franaka svim građanima. Glasanje bi se trebalo održati sada u junu. Bilo da to prođe ili ne, fenomenalno je da je uopšte na dnevnom redu. Eeee, a kada su nama uvodili kantone, uvijek je prva asocijacija bila Švicarska

08.06.2016.

Ne valja jesti na prazan stomak

Čitam na MSN websajtu neki članak o hrani koju nipošto ne bismo smjeli jesti. Radi se o listi hrane koja ima štetne sastojke, bilo da su to pesticidi, kencerogeni, prekomjerni šećeri i masnoće i tako dalje, otrovi, rđa čista. Uz svaku stavku ide slika i tekst sa opisom problema koje određena hrana uključuje. Nije me dugo tako iznenadno glad napala i osvojila. Pod hitno sam morao izaći sa posla da nešto pojedem. Ne može se ljudi moji ishraniti 7 milijardi ljudi, bez genetskog inženjeringa i pesticida. Dobro, efektivno se ishranjuje možda samo pola od ove cifre, no svejedno, čim nas ima više od milijardu, to su sulude količine hrane koje su potrebne. Takve količine se ne mogu organski i prirodno uzgojiti. Pokušaj jagode uzgajati bez pesticida koji će tjerati štetočine i pravo ćeš se najesti. Dobit ćeš 6 jagoda, a ostale će oboliti ili će ih pojesti ptice i insekti. Meso!!! Ako misliš da možeš svaki dan jesti meso krava koje sretno šeću živopisnim livadama i spokojno preživaju, nije ti dobro u predjelu MOZGA!!! Jedini način da žderemo ovoliko mesa jeste da se proizvode ogromne količine genetski modificiranih žitarica koje će se koristiti kao stočna hrana, da se skrene oveća rijeka i sve to fino usmjeri ka stočnoj farmi gdje krave rastu čekajući klanje i gdje nema ni travke trave. Slična razmatranja važe za svaku vrstu hrane koju ljudi konzumiraju. To što se kroz industrijsku proizvodnju prehrambeni proizvodi u velikoj mjeri zagađuju, te se posljedično ljudi truju, jednostavno je nešto što moramo prihvatiti i kao vrsta mutirati da nas otrov prestane trovati. Šala u sridu, moramo se mijenjati i ubrzati svoju evoluciju. Kako ni to ne može prirodno i organski morat ćemo ponovo primijeniti tehnologiju i genetički inženjering.

08.06.2016.

Ma pratim ovu predizbornu šaradu u Americi...

Mnogi uspoređuju Donalda Trumpa sa Hitlerom, ali on meni više liči na Musolinija. Međutim, činjenica jeste da čitava situacija nalikuje na rađanje fašizma i nacizma. Imaš političkog kandidata za najvišu funkciju koji u početku svima izgleda kao dobra provala. Ismijavaju ga, rugaju mu se i nikako ga ne shvataju ozbiljno, izuzev kao alat moćnika koji koriste za svoje ciljeve. I onda se stvari otmu kontroli. Kakvu god gadnu izjavu dao, kakav god gaf napravio, kakvu god laž smastio, njegova popularnost raste umjesto da opada. I eto ti ga, sada je republikanski kandidat, na jedan korak do ovalnog ureda. Kao sa Musolinijem i Hitlerom, tako i sa Trumpom, nije problem on i njegovi stavovi, već je problem rulja i njeni stavovi koji se poklapaju sa njegovim. Rulju više ne zanimaju takve sitničarije kao da li je Trump tu i tamo nešto slagao, ili da li je nešto ružno rekao. Svako svaki dan nešto ružno kaže, samo u privatnosti. Trump to govori otvoreno i javno i to je sve. Zapravo, takva retorika mu ide u prilog jer je rulji na vrh glave politički ispravne retorike i Trump i igra na tu kartu, a rulja ga vidi kao iskrenog. Ne smeta im što Trump nije predivno i zrelo ljudsko biće sa snažnim intelektom. Zanima ih njegova karizma. Zanima ih njegovo obećanje da će se svi obogatiti. Zanima ih da će progoniti njihove neprijatelje, zamišljene ili stvarne, a pitanje realnosti i vjerodostojnosti njegovih tvrdnji i obećanja suspendiraju u potpunosti. Uopšte ne razmišljaju o njegovim izjavama dalje od emocije koju bude u njima. Takvo sljepilo i potpuno odbacivanje racionalnog razmišljanja je potpuno kompatibilno sa Njemačkom i Italijom u vrijeme dizanja nacizma i fašizma. Ne znam da li postoji kritična masa u Americi koja će Trumpa zaista proizvesti u predsjednika, ali i ovo je previše, a kako se američko društvo kreće i razvija, ne vidim da će se ovaj trend zaustaviti ili preokrenuti. Nažalost, kada nezadovoljstvo naroda toliko nabubri, posebno u moćnoj, velikoj državi, obično se to ne završi benevolentnom i mirnom revolucijom u kojoj inteligencija i poštenje preuzimaju kontrolu za dobro čitavog svijeta. Vampiri žedni krvi obično uzimaju stvari u svoje ruke. Obama je možda bio posljednji naivni i očajnički pokušaj Amerike da nešto promijeni nabolje. Očekivanja su bila nerealno visoka, što je proizvelo stravično razočarenje. Sa Obamom se ništa nije značajno ni promijenilo, a kamoli poboljšalo. Kako li se sada blesavo osjeća komisija za Nobelovu nagradu koja mu je podarila jednu za mir. Da li Amerika ima još snage i naive za još jedan pokušaj, da vide hoće li žena nešto postići? Ponovo, zanemarit će se i sve njene, kako to nazvati, loše strane i birat će je na osnovu toga što je žena, ne bi li to nešto značilo, ili samo da Trump propadne. Ako Trump uzme izbore, sljedeće pitanje je kako će igrati? Ide li na firera ili će i on biti marioneta stvarnih vladara Amerike. Da se ne zaboravi, ponovimo ko su stvarni vladari Amerike i svijeta: velike korporacije, Wall Street, vojno-industrijski sektor. I još jedna stvar koja se ne smije zaboraviti. Mehanizam vladanja je veoma složen i zamršen. Ostvaruje se kroz različite utjecaje, inicijative i zagovaranja, u čijoj osnovi se nalazi finansijska moć. Izabrane predsjednike, i ne samo njih, već odavno prije preuzimanja funkcije imaju u džepu na suptilne načine. Dakle, ne radi se o 12 satanskih iluminata u kukuljicama koji sjede na tronovima u Bilderberg pozi dok im se Obama klanja i noge cjeliva. Stvari su mnogo haotičnije i manje precizne, a mogućnost greške i nepredviđenih ishoda mnogo veća. Još sigurnije je da se ne radi o vanzemaljskoj reptilskoj rasi koja vlada svijetom od početka istorije i smišljeno vuče konce svjetskih dešavanja kako bi se ljudi držali u vječnom ropstvu, premda bi to bilo pravo zanimljivo. Ne trebaju nama vanzemaljci za to. Imamo mi dovoljno sposobnih šupaka. Šta je nama običnim ljudima činiti? Smijati se dok ne dođe vrijeme za plač.

03.06.2016.

Kome majku?!

Bundestagu je konačno dosta svega. Dosta im je izbjeglica, valjda su uvezli dovoljno furde da pokriju poslove koje Nijemci ne žele. Dosta im je turskih ucjena. Ionako Tursku niko ne cijeni još od zadnjih dana Otomanskog carstva, dakle već preko 100 godina. E kad smo već kod tog perioda da vam se malo sjetimo pokolja Armena. Svako carstvo je imalo svoj mali pokoljčić i ne samo jedan. Otomansko nije nikakav izuzetak, ali sa izuzetkom Njemačke, ne mogu se sjetiti ijednog da je prihvatilo odgovornost za svoje psine. Možda pomalo Amerika, ali u veoma ograničenom i nedostatnom obimu. Britanija nije ništa ako ne ponosna na svoju istoriju. Čitava zapadna Evropa također. Čak se i Mongoli ponose svojom imperijalnom prošlošću. Prema tome, Turska se ozbiljno uvrijedila i povukla ambasadora iz Berlina. Očekujemo tursku objavu rata Njemačkoj svaki čas. Nakon toga slijedi invazija. Hiljade brodova i zbjegova će pregaziti Balkan i preplaviti Evropu. Evropa će početi pucati. Ne mislim figurativno pucati, po šavovima, u smislu razdora i razjedinjenja. Mislim pucati mitraljezima na horde izbjeglica, što će nas konačno sve odreda stjerati u tri fine mile pizde materine. Jer kad počne pucnjava unaokolo, svi će se odmah priključiti, mi prvi. To je jedan scenarij. Drugi scenarij je da će se sve riješiti. Turska će prihvatiti odgovornost i sama usvojiti rezoluciju kojom prihvataju kvalifikaciju genocida nad Armenina i odgovornost za čitav belaj. Zatim će svjetske sile bratski riješiti sve probleme, tako da će se izbjeglice uspješno uklopiti u svoje nove domovine, a nazad u domovinama će preostali narod u rekordnom roku obnoviti svoje zemlje i infrastrukture i početi živjeti k'o bubreg u loju. Jes' dosadan ovaj drugi scenarij. Nigdje materijala ni za bljutavu dramu, a kamoli akcioni film. Bljah!

03.06.2016.

Daleko je istina

Možda je moć bila i zabrinuta prije oko 20 godina kada joj se činilo da će Internet sve razotkriti, da će se kulise rastvoriti i da će možda demokratija ušetati da pokaže svoje ružno lice. Danas, moć je opuštena, više se ne brine. Istina nikada nije bila udaljenija od običnog čovjeka. Tačnije, nikada nije bilo teže razlučiti šta je istina, a šta neistina. Evo kako to funkcionira: faca postavi youtube video sa nekom tvrdnjom. Rulja odlučuje da li će vjerovati u tvrdnju. Ova odluka se donosi najmanje na osnovu dokaza, jer dokaza ni nema. Šta je uopšte dokaz? Je li to dokument koji potkrepljuje tvrdnju? Kao da je teško falsificirati dokument. Je li to fotografija? Samo jedna riječ - Photoshop. Video? E video sa zvukom bih već prihvatio kao dokaz bilo čega, premda ćemo vjerovatno uskoro imati tehnologiju da snimimo video snimak Billa Clintona u koitalnom klinču sa lamom. Elem, šta god zaista predstavljalo dokaz čega, ovi dokazi skoro nikada nisu na raspolaganju. Obični čovjek jedva pouzdano zna šta se dešava u njegovom domaćinstvu. Na osnovu čega onda donosimo odluku u šta ćemo vjerovati? Na osnovu naših dotadašnjih preduvjerenja i na osnovu karizme osobe koja je postavila tvrdnju. To je sve. Međutim, ovo nije problem, problem je u tome kada se tvrdnja lansira ona postaje istina svakome koga nije briga i ko neće ni razmisliti o tome i svakome kome nije drugačije dokazano i kome nije ponuđena alternativa. Ne treba posebno ni napominjati da je istina onome ko već ima preduvjerenja usklađena sa tvrdnjom. Ne volimo razmišljati i preispitivati vlastite stavove, jer čim počneš, uvidiš da nemaš dovoljno informacija ni dokaza. Prema tome, samo treba bombardovati narod svakakvim podacima i uskoro neće znati gdje im je glava a gdje guzica. Internet upravo to postiže. Ako želiš istraživati nešto što je iole kontraverzno, tajnovito ili složeno, lako je obeshrabtiti se i osjetiti nemoć pred takvim zadatkom. Imaš masu podataka, ali malo informacija. Ovdje pod informacijom podrazumijevam istinit podatak koji u datom kontekstu ima određeni smisao. Masa svijeta uopšte ne želi ništa istraživati na prvom mjestu. U takvoj situaciji, manipulacija je upiš živi. Rulja je ubijenija u pojam više nego ikada. Zbog toga je moć spokojna.

28.05.2016.

Novi predsjednik Amerike

Nije najveći problem u tome što su praktično kao dva zadnja kandidata preostali Trump i Clinton i što će vjerovatno jedno od njih dvoje biti sljedeći predsjednik. Nije glavni problem što je Sanders prestar pa će ga to u najvećoj mjeri spriječiti da bude ozbiljniji kandidat koji bi možda pobijedio Clintonu... Clintonicu ... Clintonu (to sam već rekao, ali sa drugačijim naglaskom). Problem je u ljudskom moronizmu (ako postoji takva riječ). Problem je što mi ljudi imamo određene psihološke slabosti koje su uglavnom rezultat evolucije, a koje beskrupulozni znalci mogu eksploatisati za svoje ciljeve. Problem je što umjesto da svoj um što jače naprežemo kako bi prevladali spomenute slabosti i koliko je moguće ispravno spoznavali svijet, šta mi radimo - mi delegiramo razmišljenje. Prepuštamo autoritetima koje sami izaberemo ili koji su nam nametnuti da donose zaključke i stavove za nas. Zatim još gore - kako god došli do nekih stavova, pretvrdoglavi smo i prelijeni da ih testiramo, preispitujemo. Smatramo to snagom i dosljednošću da se uporno držimo istih stavova čak i kad su na klimavim nogama. S druge strane svojim autoritetima dozvoljavamo ne da mijenjaju stavove, što bi bilo OK ako do promjene dolazi usljed promišljanja novih činjenica i dokaza, već da lažu bezočno i šaltaju poziciju i mišljenje u skladu sa slušateljstvom kojem se trenutačno obraćaju. I onda šta radimo? Jedemo govna i kukamo. Tražimo kome treba iščupati grkljan zbog našeg usranog života. Neko bi rekao, pa šta to ti nama pričaš, to su glupi Amerikanci. Ko biva, mi smo pametni. Nama se ne mogu prodavati takvi folovi. Ovaj blog je inspirisan youtube videom čovjeka koji se kladio da će Trump pobijediti na izborima. Video nije zbog toga zanimljiv jer gomila svjetine već sluti da će se to desiti. Interesantna je analiza Trumpove taktike i strategija i razloga zašto je ovaj lik stavio novac na Trumpa. Koga zanima, link je: https://www.youtube.com/watch?v=LibRNYJmZ-I

15.04.2016.

Oda Džumhuru

Ova haiku poema posvećena je našem najboljem teniseru Damiru Džumhuru. Premda si nizak za tenisera i uzgojen si u za tenis siromašnom vrtu, igraš na turnirima majstora. Ti imaš savršeno racionalno objašnjenje kako je do toga došlo, ali meni sve izgleda kao čudo. Tenis je zvijer koja zahtijeva posebne kvalitete. Ljudi koji su se takmičili u tenisu, makar amaterski i rekreativno na kojekakvim turnirima rekreativaca, znaju koliko je potrebno trenirati za bilo kakav uspjeh, ali ne manje važno, koliko je bitno imati pravu psihologiju za ovaj sport. Ti si to savladao i sada si ninja ovog sporta. Zarad pravilne perspektive, da malo razmotrimo ovu igru. Neću govoriti o fizičkim aspektima i atletskim sposobnostima. To je jasno po sebi. Idemo dalje od toga. Prvo, potrebna je izuzetna preciznost na svakom potezu, na svakom koraku i namještanju na loptu, a igrač je sam i svaki potez mora izvesti lično. U timskim sportovima, dok drugi igraju pojedinačni igrač može kopati nos i razmišljati da li je Obama stvarno musliman. Ovdje je potrebna konstantna koncentracija visokog nivoa i pravi stav - pozitivan stav. Ako želiš pobijediti u tenisu, ne smiješ biti pesimista. Drugo, šta je s ovim rezultatom?! Hajde da zanemarimo meč podijeljen na gemove i setove, to nije tako čudno, ali brojanje poena u jednom gemu je veoma čudno. 15 ništa, 30 ništa i onda 40 ništa!!?? Kao da nije dovoljno čudan inkrement od 15 poena, iznenada ga smanji na 10 bez nekog vidljivog razloga. Možda bi mi sve bilo jasno kada bih dobio zapisnik sa sastanka kada su pisali pravila, ali ovako se ne mogu oteti utisku da je to nekakav felš i fol koji su smislili iluminati i koji razumiju samo aristokrate, a mi furde ga ne možemo provaliti. Hoću reći da je tenis psihički veoma čudna i zahtjevna igra. Evo i teniskih nivoa koje teniser može doseći: - levat koji je kupio opremu i ide na termine; - kvalitetan rekreativac koji igra s prijateljima; - solidan teniser koji igra na raznim amaterskim turnirima i ligama; - takmičar koji nešto i zaradi na pravim turnirima (ovaj za doručak jede sve ove na prethodnim nivoima); - ozbiljan teniser koji obilazi challenger turnire, kojem se omakne i plasman na ATP turnire; - ATP Tour teniser koji je redovan na grand slamovima; - majstor koji je redovan učesnik masters 1000 turnira (Damir ovih dana); - top 10 igrač na ATP listi; - svjetski broj jedan. Kao što vidimo Damire, daleko si dogurao. Pozdravljam te s poštovanjem!


Noviji postovi |

To je kao... moje mišljenje čovječe.
<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
15862

Powered by Blogger.ba