beats by dre cheap

Još malo o demokratiji

U gigantskom SF djelu Franka Herberta - Dina, pješčana planeta, prikazana je daleka budućnost ljudskog roda raštrkanog po vaseljeni. Pored mnogih zanimljivih detalja u ovoj knjizi, autor opisuje ljudsko društvo koje se vratilo feudalnom uređenju, tj. monarhijama. Na svakoj planeti vlada neka plemićka kuća. Međutim, za razliku od stvarnog feudalizma, gdje su po liniji nasljedstva na tronove često sjedali teški debili, govnari i mutanti, ovdje se pažljivo njeguju genetske linije vladarskih loza, a prijestolonasljednici se ozbiljno i znalački podučavaju i pripremaju za budući zadatak kraljevanja nad čitavom planetom, a često i šire. Ovaj vam je Herbert bio teški filozof i premda djelo sa SF i fantastičnom tematikom, Dina može ponuditi neke ozbiljne hapice za intelekt. Da li je zaista ta proslavljena i obožavana demokratija zaista nešto čemu treba težiti? Da li se zaista u prisustvu demokratije išta korisno i ozbiljno može napraviti? Ako nam je zapadno razvijeno društvo neki model uspjeha demokratije, mislim da smo u gadnoj zabludi. Prije svega, uspjeh zapadnog društva je veoma kratak i prerano je izvoditi neke konačne zaključke. Pogledajmo koliko dugo je njima "fino", negdje od sredine 20. stoljeća nakon dva svjetska rata i neka bude jasno, oba svjetska rata su najvećim dijelom čeda zapadnog društva. Recimo da im je i danas dobro, ali čini se da stvari već neko vrijeme idu nizbrdo. Drugo, priznat ću da je zapadno društvo najbliže demokratiji na ovoj planeti, ali nikako neću priznati da su stigli u demokratiju. I onda ponovo pitanje, da li zaista želimo stići tamo? Svakome ko nije moron, a ko posjeduje značajno životno iskustvo, sa stažom u razmišljanju, jasno je kakva smo bića mi ljudi. Ukratko, nismo neka pljačka. Neće se niko s nama usrećiti, a najgori smo kada smo u grupi, u čoporu. Zajedno smo skupa. I zar tom čoporu dati vlast? Zar nije najbolje društveno uređenje da najbolji među nama vladaju i donose odluke, a ovi ostali da prihvate ulogu potčinjenog podanika. Kad bi samo ovi najbolji mogli biti istinska elita, kao što su oni Herbertovi. Neka ih nauka i tehnologija učine takvim. Tek tada bi se mogao postići neki cilj. No, tada se postavlja pitanje, koji je to konačni, najviši cilj ili ciljevi koje bismo mi poželjeli za sebe kao vrsta? Da li je to dugoročni opstanak ljudske rase i raštrkavanje po svemiru? Da li je to da nas bude što veći broj? Sumnjam da bi pilići, krave, svinje, ovce i ostala stoka, kada bi oformili komisiju za ocjenu uspjeha vlastite vrste, donijeli zaključak da ga treba visoko ocijeniti. Njih naime ima mnogo više nego što bi mogli i sanjati bez našeg utjecaja i svrhe zbog koje su se toliko namnožili, a svrha je da ih mi deremo, žderemo i držimo u kavezima. Dumajući sve dublje o ovim pitanjima, još uvijek ne uspijevam doći do bilo čega osim ćorsokaka, besmisla i no need for potrebe. Samo mi sadašnji momenat ima smisla. Ovdje i sada bez pogleda ka horizontu. Samo je bitno imati i voliti djecu da ne bismo sve razjebali živeći za sadašnjost.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
14/09/2016 16:01