beats by dre cheap

Problemi

U srijedu sam zakasnio na posao. Dolazim u kancelariju i pita me gazda
- Gdje si ti majstore? -
- Evo ću ti sve ispričati, ali malo se nadam da ćeš mi išta povjerovati kakvu sam seriju suludih i čudesnih nezgoda doživio. Evo i sam se još preispitujem, štipam i šamaram, ne bih li se probudio iz sna, ili bolje reći košmara. - izbuflam ja.
- Šta je bilo? - zabrinuto će on. Sad će vidjeti da mu je briga potpuno na mjestu.
- Jutros mi je bio dogovoren termin za kćer kod zubara. Sve je trebala biti rutinska, redovna, obična kontrola. Šipak, prati sada kako su se stvari odvijale. -
Gleda me sada već bez riječi omađijan ovako zlokobnim uvodom.
- Prvo što mi treba da vodim dijete zubaru je šta, zdravstvena knjižica, je li tako, tako je. -
Klimnu glavom kao da ga je neko zgrabio za kosu i trgnuo naprijed.
- Otvorim vitrinu u kojoj stoje knjižice kad tamo kćerkina knjižica nije na vrhu gomile knjižica članova porodice. Hajde, kontam ja, možda je druga po redu. Ma kakvi, na dnu hrpe. Tri sam knjižice morao podići da dođem do nje. Dobro, kontam ja, poslije ove psine ne može mi se po zakonu vjerovatnoće više ništa ružno desiti do kraja mjeseca. -
Krenuo je nešto reći, ali sam brzo podigao ruku da ga zaustavim. Ne volim ja da me prekidaju, niti da govore bez dozvole. Kakav je to način.
- Ne može nikako, jest jest aha. Slušaj sad ovo. Dođemo do Stomatologije, na kartoteku predam knjižicu, - tu već prislanjam prste na sljepočnice kako bih dočarao svoju nevjericu, - čekam da mi službenica donese karton. Pola minute najmanje je njoj trebalo da ga pronađe! Žena nije normalna. Kakav im je to sistem? Strašno. Koliko sam se unervozio, nisam ništa rekao kada mi je konačno donijela karton. Samo sam ga zgrabio i kao lud potrčao prema ortodonciji tegleći jadnu kćer za sobom kao neku krpenjaču. Uđemo da predamo karton, a zubar nas vidi i odmah kaže mojoj kćerki da sjedne u stolicu. Hajde bar nešto da bude kako valja mislim se ja. Ali avaj, ode on prati ruke i ne znam šta još raditi. Nema ga najmanje minut čitav. Ja popizdio. Ne znam koga prvog da dohvatim i udavim. Haj' dođe on, pregleda nju, ja ćutke stojim sav zajapuren, malo nedostaje da mi vulkan izbije na vrhu lubanje. Završimo mi to i idemo dalje. Otpratim ja kćer na dodjele đačkih knjižica i krenem željno nazad na posao, jer je poznato koliko ja posao volim i cijenim. To što sam ja išao pješke nikako ne može značiti da me gust automobilski saobraćaj nije usporio. Mnogi automobili su i dalje brže prostorno napredovali od mene. U očaju sam otišao kući da malo prilegnem, a kad to učinim ja obično i odspavam koji satak. Eto, pa ti meni sada reci da li se moglo više učiniti ili je pravo čudo da sam već dva dana kasnije stigao na posao? -

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
11/10/2017 12:05