beats by dre cheap

Biraj svoj otrov

Rat sam proveo u Sarajevu, ali to ne znači da sam upoznat sa svim imenima značajnih oficira u bilo kojoj od zaraćenih strana, niti da su mi poznati svi optuženi ili osuđeni za ratne zločine. Ta imena su provejavala u medijskim izvještajima godinama, a ja sam rijetko obraćao pažnju. E na ovoga sam sigurno obratio pažnju. Slobodan Praljak je bacio atomsku bombu, medijski gledajući, tako što je popio cijankalij u sudnici dok su mu izricali potvrđenu presudu, prema kojoj je trebao 20 godina provesti u zatvoru za ratne zločine. Nije mogao veći poklon podariti medijima, konačno nešto zanimljivije od salvi psovki u Haškom Tribunalu. Par dana ranije, Mladić je zauzeo veliki medijski prostor i doživio je presudu (doživotna), suprotno mojim predviđanjima, ali nije se očekivalo da će ova presuda šestorci, koja je uključivala Praljaka, u drugom stepenu imati još veći odjek. Ja naravno ne znam tačnu istinu o Slobodanu Praljaku, tj. ne znam da li je zaista zločinac. Kada bih pokušao istražiti ovo pitanje, jasno mi je da bih dobio gomilu često oprečnih informacija i samo bih na kraju ostao zbunjen. Mogu samo odlučiti u kojoj mjeri ću pokloniti povjerenju sudu u Hagu i odlučujem da hoću u značajnoj mjeri. To znači da nisam 100% uvjeren da Praljak jeste ratni zločinac i da zaslužuje izrečenu kaznu, ali bez uvjerljivih dokaza za suprotno, to je moje labilno mišljenje. Ovo ne treba shvatiti kao kršenje prezumpcije nevinosti, jer je čovjek dobio fer suđenje. Također se nikako ne slažem sa trubama na uzbunu u koje duvaju hrvatski političari u dvije zemlje tvrdeći da je ova presuda politizirana i zločin prema hrvatskom narodu. Premda njihova usta pozivaju na mirnoću i suzdržanost, telepatski se šalje poziv na pravedni gnjev i oluju, te na nacionalizam kroz pozive za ujedinjenje i koheziju hrvatskih stranaka. Naravno, kod ovakve kvalifikacije moram reći da su i srpski i bošnjački političari isti u tom pogledu. Svi na isti način pozivaju za zbijanje nacionalnih redova. Neće se brzo ovaj prostor, a ni svijet, osloboditi takvih gluposti i gadosti.
Međutim, nije bitno šta ja mislim. Ono što je bitno i zanimljivo jesu polarizirane reakcije na ovu i slične presude. Ovu situaciju čini jedinstvenom i bombastičnom drama u čijem centru je bočica sa otrovom, koja je daleko jače uzburkala strasti, no sve ostalo je potpuno isto. Čovjek je jednima ratni zločinac, dok je drugima heroj i borac za slobodu. Naravno da postoji objektivna istina, a ona uključuje i nečuvenu mogućnost da je bio oboje, no malo kome je istina zaista dostupna, a još je manji broj njih koji su joj zaista pogledali u oči i problem sagledavaju objektivno. Možda ni samom Praljaku nije bilo potpuno jasno gdje se tačno nalazi na skali između ratnog monstruma i pravičnog nacionalnog heroja. Rat je teško i zbunjujuće sranje. Bilo kako bilo, svjetina je podijeljena na meketave, uspaljenje ovce u dva suprotstavljena tora, koje istina zapravo mnogo ni ne zanima. Nekome je Praljakova zdravica dokaz da se radi o nedužnom i časnom oficiru dok je drugome to najjasniji mogući dokaz krivice. Možda su u pravu i srpski i hrvatski političari kada u ovakvim situacijama tvrde da ove presude ne doprinose pomirenju naroda. Kako bi mogle kada postoje ovako suprotstavljene kolektivne svijesti i kada se ista presuda u isto vrijeme posmatra kao pravda i kao teška nepravda. To međutim nikako ne znači da ne treba goniti i osuđivati ratne zločince. Da je bilo pobjednika u ovom ratu, pobjednik bi to činio, a pravičnost takvih gonjenja bi bila veoma upitna. No, ovdje to radi međunarodna zajednica kroz Sud u Hagu, koji je po meni dovoljno neovisna institucija i zbog toga sam spreman pokloniti mu povjerenje, koliko mi to vlastiti intelekt dopušta. U svakom slučaju, istinske zločince treba trpati iza rešetaka, makar milijarde bile uz njih. Ja sam pomalo barbarski nastrojen, pa bih čak bio i za smrtnu kaznu za izrazito teške zločine. Zašto bi mi bilo stalo da trunu u zatvoru? Samo mi je stalo da ih više nema. U tom smislu, ako je zaista zločinac, Praljak je odlično postupio uklanjajući se iz postojanja, a ako je nedužan, ovo je strašna tragedija, nepravda, ali i herojski čin koji bi trebao poslužiti kao inspiracija svim ljudima. Ko će mi reći koje je od ta dva?
Dalje, srpski i hrvatski političari bi htjeli da postoji isti broj ovakvih presuda izrečenih protiv bošnjačkih zločinaca. Neće im ni okrznuti um pomisao da taj nesklad u broju presuda odražava nesklad u količini počinjenih zločina. Ako neko ne prihvata činjenicu da je u ovom ratu bošnjačka strana dobila najviše batina, te da je počinila najmanje zločina, onda taj ima ozbiljne mentalne probleme. Nije to zato što su Bošnjaci plemenitiji i dobrodušniji od Hrvata i Srba, već zato što su se nalazili u najslabijoj poziciji i zato što su hrvatsku i srpsku stranu pomagale, da ne kažem da su njima upravljale, susjedne države, velike prijateljice Bosne i Hercegovine. Ako neko vjeruje zvaničnim izjavama Plenkovića, Vučića i sličnih likova, kako oni i njihove države podržavaju suverenitet Bosne i Hercegovine, kako oni poštuju tu državu, a zanemaruje rafale usputnih izjava koje na perfidan način podrivaju i nipodaštavaju BiH, te zanemaruju istoriju i odnose ovih država prema BiH, ponovo problemi mentalne prirode i preporučam CT glave. Svaki put kada se političari iz Hrvatske i Srbije postavljaju kao zaštitnici Hrvata i Srba koji žive u BiH i kada ih bezočno svojataju, oni govore da im ostali ljudi u BiH žele samo zlo od kojeg im nema drugog spasa, da ne mogu računati na pravdu i dostojanstvo u okviru BiH, te im govore da su teritorije u BiH gdje oni žive zapravo samo okupirane teritorije matičnih država Hrvatske i Srbije. Naravno, istu priču pripovijedaju i lokalni političari. Kako je ogroman dio stanovništva BiH za koje je ovo jedina istina, logičan je zaključak koji Dodik konstantno izvodi - da je BiH potpuno nefunkcionalna i neodrživa.
Možda je najbolje da se BiH raspadne, da se konačno razriješi ovaj čvor koji nas sve podavi. Moja politička platforma, koju kao Bošnjak sa zebnjom ovdje iznosim, već duže vrijeme glasi – neka se Republika Srpska ocijepi i neka ide gdje hoće, a Federaciju BiH priključiti Hrvatskoj, ne zato što volim Hrvate i Hrvatsku, a ne volim Srbe, Srbiju ili Republiku Srpsku. Ljubav i ostala pozitivna ili negativna osjećanja koja mogu gajiti prema ljudima, određujem isključivo na individualnoj osnovi. Ako formiram neke stavove prema grupama ljudi, to moraju biti male grupe, a stavovi moraju biti ograničeni na samo neke aspekte koji su zajednički za posmatranu grupu. Naprimjer, za jedan vaterpolo tim mogu zauzeti stav da su dobri plivači. Ne, moja platforma se zasniva isključivo na praktičnim i sebičnim razlozima i razmatranjima – Hrvatska mi se čini kao naprednija država, a neka sitna preostala bošnjačka država mi ne zvuči kao zemlja u kojoj bih želio živjeti. Možda bi ona bila super, bez ikakvih naznaka islamske radikalizacije ili još dubljeg legla korupcije i truleži, ali mrka kapa. Ne vjerujem da bi raspad BiH gurnuo bošnjački narod u uzvišeno i naprednije stanje svijesti, pa bismo mi ovdje uspostavili Šangri-La i onda bismo plazili jezik Mostaru i Banjaluci... ma šta, Zagrebu i Beogradu. Meni trebaju Srbi i Hrvati (i ostali) ovdje. Još kad bismo mogli skinuti takve etikete sa sebe. Ja sam i jugo-nostalgičar, premda je to za mnoge pogrdna riječ, jer za njih Jugoslavija samo označava tiraniju komunističkih monstruma. Jugo-nostalgičar sam u smislu da želim širiti broj i vrste ljudi sa kojima mogu biti prijatelj ili poznanik i želim da je najbliži granični prelaz što dalje od mene. Ja bih sigurno bio i rimo-nostalgičar da sam svjedočio padu Rimskog Carstva, ne zato što su Jugoslavija i Rim bili idealne tvorevine, već zato što je nakon njih nastupio čabar teški. U redu, ne bih dimenzije problema koje mi imamo na balkanu baš poredio sa mračnim Srednjim vijekom, ali ima i kod nas fine tmine.
Kada stručnjaci, obično Bošnjaci, trube o vjekovnom zajedničkom životu, promovirajući ideju Bosne i Hercegovine, pokušavaju taj suživot prikazati kao nešto predivno u kojem su se narodi samo ljubili i mazili gdje god stignu jedni druge. Nažalost, istina je često bila suprotna i stranice istorije su pune progona, tamanjenja i ugnjetavanja. Meni se čini da nam je Tito najbliže stvarnosti doveo taj ideal skladnog suživota kroz poziv na bratstvo i jedinstvo, ali se pokazalo da je sve bilo nazor i koncept je propao kao i jugoslovenski socijalizam. Dakle, osnove za netrpeljivost među narodima svakako postoje i zato ne treba istoriju servirati kao inspiraciju za mirenje i suživot. Istoriju treba poznavati i proučavati, barem koliko je to moguće jer je to nauka katastrofalno podložna iskrivljivanju i lažiranju, ali kao ideje vodilje za život, a posebice suživot grupa koje se po nekim značajnim obilježjima razlikuju, za to trebaju poslužiti savremena razmišljanja o moralu, civilizaciji i čovjeku. Trebamo odbaciti i iza sebe ostaviti primitivne, plemenske stavove i nagone... Sada već trabunjam utopijski, te ću se zaustaviti. Ko bolan da napusti plemensko stanje uma. Da sam još malo nastavio, počeo bih trućati o ljudskoj prirodi, a zatim neizbježno o smislu i porijeklu postojanja. Bježi ba!
Kada se radi o narodima, igrom slučaja sam pripadnik jednog, ali nijedan narod ne volim niti mrzim više od drugih. Debilno mi je na taj način razmišljati. Ljudskoj vrsti se divim, ali ujedno sve ljude podjednako prezirem.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
05/12/2017 15:17