beats by dre cheap

O čemu ovaj priča!?

Imao sam šefa koji je bio dugogodišnji član Svjetske banke, porijeklom Holanđanin, naturalizirani Amerikanac. Imali smo redovne sedmične sastanke gdje se trunilo o uspjesima, ciljevima i problemima našeg projekta. Na tim sastancima je ovaj šef držao poduže monologe i govorancije, a moja glavna misao uvijek je bila – O čemu ovaj priča? –
Vjerujem da ste se nalazili u ovakvoj situaciji, kada „stručnjak“, koji ima moć u datoj situaciji, bilo kroz šefovsku poziciju ili na drugi način, trabunja i truća bezveze, a vi ga morate slušati i klimati glavom i s obje ruke zaustavljati urlik na ustima. Nije bitno o kakvom se projektu radi. Projekat je u suštini bio zajebancija, trošenje viška novca. Premda se neuvježbanom i neškolovanom oku može činiti da je budalaština i nadasve bezobrazluk govoriti o višku novca, pogotovo u BiH, uvjeravam vas da taj jednorog postoji. Nije bitno odakle višak dolazi (iz SAD). Gledamo stvari iz globalne perspektive. Viškovi se nalaze u malom broju ruku i taj je višak uglavnom nečiji manjak. U svakom slučaju, u toj zajebanciji i šaradi od redovnih sastanaka radnog kolegija, ja sam morao spašavati vlastiti razum, te sam uvijek nešto zapisivao. Kolege upućeni u moj lik, i sami svjesni ispraznosti priče na stolu, pitali su se šta li ja to zapisujem. Znali su da to nije bio zapisnik šefovog izlaganja niti su to bile ideje za unaprjeđenje poslovanja. Čak sam dobijao novčane ponude za moj rokovnik. A šta sam zapisivao? Ma gluposti, citate iz filmova, stihove meni dragih pjesama, nasumična razmišljanja, mutirane poslovice i kletve zlehude sudbine koja mi je priredila da tako provodim svoje vrijeme.
Ako sam bio posebno oštar na papiru, tada bih tekst zamaskirao crtkajući po njemu. Slovo 'a' bih pretvorio u broj 8, slovo 'r' bih pretvorio u 'm', od slova 't' bih napravio antenski sistem, slovo 'b' bi postalo gomila balončića itd. Bilo je bitno da se tekst više nije mogao pročitati. Pa nije papak levat da dobije otkaz ako slučajno do šefova dospije sav prijezir koji sam osjećao prema onome šta smo tamo radili, šta god da je bilo. Interes za moj rokovnik je opasno rastao, pa je valjalo poduzeti određene mjere predostrožnosti.
Nije taj moj direktor bio glup čovjek. Čak naprotiv, čovjek mora biti genije da toliko govori o ničemu i da ništa o tome ne kaže, pretvarajući mozgove nesretnih slušalaca, primoranih da to slušaju, u prokuhalu kašu. Najgore što bih mogao o njemu reći jeste da je bio pomalo šupak i pretjerano takmičarski nastrojen. Ako mu kažeš da si bio u Bugojnu i da si tamo na nekom sastanku izgovorio jednu rečenicu, on će ti reći da je i on bio u Bugojnu, da mu je nekoliko hiljada ljudi priredilo veličanstven doček, te da je održao povijesni govor, nakon čega je Bugojno postalo ekonomski, politički i kulturni centar... najmanje Balkana. Ako nikada nije bio u Bugojnu i ne zna ni gdje je to, izignorisat će lagano ovu tvoju izjavu kao da je nikad nisi ni pomislio, i to na mađarskom. Šupak nije bio u smislu da će ti nešto nauditi, već se to više ogledalo u nekim šupačkim stavovima (bilo je tu udrobljenih rasizama i šovinizama) i vlastitoj narcisoidnosti. S druge strane, nije bio škrt do te mjere da je znao biti i velikodušan. Jednom sam prikupljao novac koji bismo donirali dječjem selu SOS Kinderdorf. Bez riječi frajer trznu 100 maraka. Ko poznaje Amerikance koji pohode ove krajeve, zna da je ovako nešto rijetkost, koliko god bogati bili. Možda je bio i sposoban čovjek, ako ga staviš u okruženje i na zadatak koji mu leži, ali na ovom mjestu je bio samo „stručnjak“ – onaj što lupeta bezveze, a ni on ni niko oko njega ne konta o čemu ovaj priča, kako bi ga prozvali Sijuksi. Jednom smo se vozili drumom vraćajući se iz Banjaluke, a priča u autu se vodila o lovu na medvjede. Pričaju šef i ostali o svojim junačkim iskustvima i teorijama lova na medvjede, a ja samo ubacim – Svaka vam čast, ali ja mislim da je ipak najpoštenije dati i medvjedu šansu. Zbog toga sam ja u lov na medvjede uvijek išao naoružan samo kopljem. Evo, ovdje me je medvjed uspio zakačiti kandžama dok sam mu protjerivao koplje kroz srce. – i pokažem im ožiljke na rukama koje sam fasovao kada sam tokom jednog piknika pijan zapeo i dočekao se na užarenu rešetku od roštilja. Nastupi kratkotrajna tišina i onda promijeniše temu. Ni dan danas nisam siguran koliko je direktor ozbiljno shvatio moju istinitu priču, po kojoj je kasnije snimljen film „Djeveruše 2“, a volio bih da me jeste ozbiljno shvatio. Šta on zna, možda se mi Bosanci stvarno boksamo s medvjedima, možda je ispit muškosti za svakog Bosanca da čačkalicom ubije medvjeda na 16-ti rođendan. Pa se ti takmiči s tim.
Smrdilo mu je iz usta, ali to nije ništa u usporedbi sa mojim komšijom s kojim ne možeš sjediti u sobi. Taj čovjek je hodajuća masovna grobnica, kunem se. Jednom sam se izradio i rukovao se s njim, pa smo razmijenili nekoliko ugodnih rečenica. Borio sam se da sačuvam svijest i da se ne sručim na pod. Od tada ga pozdravljam samo sa sigurne udaljenosti – Žurim, kuha mi se grah. – i nikada ga ne zovem na grah. I sam sam pomalo opterećen time zadnjih godina. Često sebe uhvatim kako okrećem glavu od sagovornika, ako su mi blizu, jer sumnjam da mi dah nije prijatan. Mislim, nemam halitozu, bar se nadam, ali znam da mi ponekad dismr iz usta, djeca me na to opominju često. One imaju osjetljive nosiće (a htjele bi da cuku nabavimo). Međutim, sam ne mogu uvijek pouzdano ocijeniti kada je to slučaj, meni rijetko zasmeta vlastiti zadah. Crnjak mi je to, ako nekome prouzročim omanju toksičnu buru u nosnicama. Mislim da bi svako trebao ovako razmišljati, a ljudi svakako ne bi ni trebali razgovarati s drugima na udaljenosti manjoj od metar i pol, ako nisu bliski i jedni drugima ne mogu reći – Haj' operi zube svega ti. -
E sada treba nešto reći i o nečemu sasvim drugačijem...

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
18/12/2017 18:31