beats by dre cheap

Sloboda govora

Da li sloboda govora treba biti apsolutna, da li bilo kome treba dopustiti da govori bilo šta? Kada bi govor bio potpuno bezazlen, tj. kada ne bi mogao imati nikakve štetne posljedica po bilo koga, ja bih na ovo pitanje odgovorio sa da. Međutim, kako je svakome iole pametnom jasno da to nije slučaj i da govor svakako može imati štetne posljedice za pojedince i grupe ljudi, onda situacija više nije tako jednostavna. Ako održim govor pred gomilom nabildanih mladih mužjaka sa fiksnim mačo idejama, a sa malo kapaciteta ili sklonosti ka promišljanju, obzirima i toleranciji, te u tom govoru istaknem dvije ideje: 1) homoseksualizam je opasnost, pošast, izopačenje i gnusoba; i 2) moramo se suprotstaviti homoseksualizmu, moramo im svima slupati face ili smo pičkice; šta mislite da li sam i koliko povećao vjerovatnoću da će ovi mladi lavovi izvršiti nasilje nad prvim homoseksualcima koji im se nađu na putu? Naravno, dao sam pretjerano ekstreman i jasan primjer, te nikome nije teško zaključiti da i ja sam trebam snositi odgovornost za bilo šta što počine ovi moji slušatelji i sljedbenici. Ovo je očigledno govor mržnje i u mnogim zakonodavstvima je kriminaliziran (nije u Americi). Dakle, apsolutna sloboda govora zapravo i ne postoji na mnogim mjestima. Međutim, postoji prikriveni govor mržnje koji je skoro podjednako sposoban inspirisati nasilje ili diskriminaciju. Također, postoji govor koji nije govor mržnje, ali može biti kontroverzan i može biti pogrešno shvaćen, te ponovo navesti na nasilje premda mu to nije bila namjera. Pomislite na Ničea i Hitlera. Ja sam generalno za slobodu govora, ali isto tako sam za pozivanje na odgovornost kada govor izazove nasilje ili neki teški belaj. Znam da je ovo kontradiktoran stav, te ću dodati jednu klauzulu ovom mom stavu, kako bih barem ublažio kontradikciju. Za slobodu govora sam, ali ne apsolutnu. Ne bih dozvolio da se bilo šta nekažnjeno trabunja. Mnoge zemlje su tako i uredile ovo pitanje, pa psihići ne mogu govoriti sve što njihov zagnojeni mozak može skrčkati, da to ne bi inspirisalo i zagnojilo druge mozgove koji su spremniji na akciju. Međutim, postoje sive zone u kojima je veoma teško utvrditi da li govornik treba odgovarati za obrađivanje kontroverzne teme i iznošenje svojih stavova, nakon čega se primitivniji i agresivniji umovi hvataju toljage. Ako te nisam izričito pozvao na nasilje, zašto bih ja odgovarao za tvoje postupke. Ako kažem da se suštinski ne slažem s nekim, ako čak kažem da ih ne podnosim i da ih ne mogu gledati, zar se trebam osjećati odgovornim za to što si ti otišao i raznio ih dinamitom. Mislim da me ni društvo ne treba smatrati odgovornim za tvoje postupke. Neka lijepo tebe spreme na giljotinu, a mene neka proglase šupkom, pa kad dođu drugi likovi da mene biju, hapsiti njih a ne one koji su me šupkom prozvali. U ovim sivim zonama đavo obitava. U njima je teško zauzeti ispravan stav. Nismo savršeno društvo i nekome uvijek bude slupana tintara.
U redu, a šta je sa nadvikivanjem? Ako se meni ne sviđa šta ti govoriš na uglu Hajd parka i dođem sa megafonom da ti se userem u priču, šta tada? Možda su tvoji argumenti jači od mojih, ali nisu jači od mog megafona. Ako sam pri tome ja karizmatičan i duhovit, ti nemaš šansu.
Dalje, treba li svakome omogućiti istu platformu, istu glasnost, pokloniti istu pažnju? Ako si ti uvaženi fizičar, a ja sam jedva završio srednju školu, no pročitao sam nekoliko knjiga popularne nauke i ufurao se da sam skontao tajne prirode, treba li meni uopšte dati priliku da s tobom raspravljam o fizici? Treba mi se dati prilika da ti postavljam pitanja kao učenik i znatiželjnik, ali nikako da vodim debatu s tobom. Mora postojati hijerarhija mišljenja i makar 100 neznalica tvrdili jedno, ako stručnjak kaže drugo, treba vjerovati stručnjaku. Problem je što puk ne voli elite u bilo kom obliku, bilo da su elita po bogatstvu ili znanju. Većina nas se nalazi u redovima siromaha i neznalica i skloni smo psihologiji stada – mi protiv njih.
Šta da radimo kada se dva stručnjaka ne slažu? Kome tada vjerovati? Možda je jedan u pravu, ali drugi ima megafon, gdje je megafon također metafora za karizmu, samouvjerenost, pristup medijima itd. Možda jedan od stručnjaka ima lične planove i ciljeve koji nisu zajedničko dobro i koji ne služe istini. Možda on nastupa kako bi manipulisao ruljom, a ne prosvijetlio je. Kada bi bog postojao i bio nam istinski naklonjen, zar ne bi svaki put raskrinkao laž, podlost i pokvarenost? Ne, kažem vam: bog ili ne postoji ili je teška šupčina. Eto slobode govora. Ako postoji, bog nam je svakako dao slobodu govora i nije uvredljive prirode, jer bih nakon ovog komentara od mene trebala ostati šačica pepela. Istini za volju, od mnogih su i ostajale šačice pepele za daleko manje heretične komentare, ali to su sve bili rezultati lomača koje su ljudi potpalili.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
09/01/2018 15:27