beats by dre cheap

Samuraj

Fobija je zajebana stvar. Gadno ih je imati. Moja najveća fobija je klaustrofobija. Ništa specijalno, svakome je užasavajuća pomisao da bude živ sahranjen, međutim, mene ne moraš u sanduk zatvoriti i zatrpati sa dva metra zemlje da popizdim. Dovoljno je da me zaključaš u prostoriju i da znam da ne mogu izaći niti proviriti napolje. Može to biti i fiskulturna sala, ali kada je moja fobija u dobroj formi, panika će nastupiti. Naravno, u sanduku će panika biti mnogo veća. Jeste li nekada osjetili paniku uzrokovanu fobijom? Auuu, kako je to slatko iskustvo. Svako je osjetio strah u životu, od ovog ili onog, ali to se ne može mjeriti sa fobijom. Fobični strah koji uzrokuje paniku nije običan strah, to je strah na steroidima. To je užas na kvadrat, strava na užas. Panika je stanje gdje je takav strah potpuno ovladao svim mentalnim procesima. Ne postoji mogućnost racionalne misli ili samokontrole. Mnogo snažnije i bazičnije funkcionalnosti mozga su za volanom i moraš bježati ili urlati i vrištati. Svijest kojoj pridajemo tako veliki značaj je izbačena iz ovog našeg metaforičkog vozila kao putnik bez karte. Tu više ne igraju ulogu nikakvi tvoji stavovi, kompleksi, ideali. Svi slojevi intelekta su zguljeni i preostaju samo osnovni instinkti, pri čemu trenutačno jedan vlada apsolutno. Paniku sam osjetio par puta u životu. Zadnji put u aparatu za magnetnu rezonancu, kada sam snimao kičmu. Pripremio se ja veseo za MR, legao na sto i tehničar mi počinje fiksirati glavu jastučićima i tada meni sine da će me zagurati u onu tubu. – Stani malo. – zavapim i ustanem. On me gleda... Objasnim mu da sam malo klaustrofobičan. Fin čovjek, strpljiv je sa mnom. Sjedim na stolu i sumnjičavo odmjeravam tubu. Pitam tehničara koliko će to trajati. Kaže, oko 25 minuta. Štaaa?! Ja mislio najviše 5 minuta. Nema šanse, vrišti sve u meni. Vidi i on da sam u čabru, kaže mi da mogu otići u Državnu bolnicu, tamo je aparat veći i svjetliji. Malo je falilo da prihvatim ovaj njegov savjet, no ipak sam ostao. Prije nego što su me ubacili u onu tubu, zatvorio sam oči. To je bio jedini način da pristanem na postupak, a nisam mogao sebi dozvoliti da odustanem nakon što sam potegao veze da dođem na red i nakon što sam platio proceduru. Tehničar mi je stavio pumpicu u ruku koju samo treba da stisnem ako ne mogu izdržati i on će me odmah izvući. To mi je dodatno pojačalo samopouzdanje. Kada je počelo snimanje činilo se da je sve ok, nije to ništa. Nije mi smetala ni buka koju pravi aparat. Tako sam se opustio da sam nakon nekih 10-tak minuta napravio kobnu grešku. Otvorio sam oči na trenutak. Sve što sam mogao vidjeti je ploča 5 centimetara iznad lica. Nisam mogao pomjerati glavu i gledati uz ili niz cijev u kojoj sam se nalazio, a sumnjam da bi mi to mnogo pomoglo. Sve što je postojala je tabla pred facom. Kao da je neko prekidačem otvorio branu i panika je nagrnula preplavivši moju svijest. Brzo sam zatvorio oči, ali bilo je kasno. Ruka se grčila na pumpici. Odjednom kao da je u grudima moje srce zamijenjeno srcem galopirajućeg nosoroga. Moj grudni koš nije bio dovoljno velik. Čudna vrelina me je prožimala. Teška borba je trajala nekih 5 minuta gdje je moje mentalno stanje titralo na pragu potpunog gubitka kontrole i predaje panici. Ono malo racionalnog uma što je preostalo i grčevito držalo upravljače pokušavao sam ojačati svim mogućim psihološkim trikovima koje sam znao i koje sam na licu mjesta izmišljao, ne bih li se kako smirio. Oči samo što nisam zgnječio kapcima. Neka budalasta sila me je pokušavala nagnati da ih otvorim. Dozivao sam pretke u pomoć, dozivao sam S, opominjao sam se da nije tako gigantski bitno šta se to dešava sa vrećom mesa i kostiju koja sam ja i generalno sam se vrijeđao bjesomučno. Uspio sam se na kraju smiriti i izdržati pregled, ali za dlaku. Kada sam izašao sa klinike, zrak mi nikada nije bio slađi a boje nikada nisu bile ljepše. Osjećao sam neviđeno ushićenje i olakšanje. Ova euforija je potrajala nekih pola sata do sat.
Bola se također bojim. Ne znam da li se to može nazvati fobijom, ali i ovaj strah je pozamašan i na njega niko nije imun. Većina mučenja se zasnivaju na njemu. Ako ti kidaju nokte klještima, priznat ćeš sve, ne zbog zadnjeg nokta koji su ti otkinuli i bola koji već osjećaš, već zbog straha od narednog nokta i bola.
Samuraj mora kontemplirati vlastitu smrt sedam puta na dan. To nije sav recept kako postati samuraj, ali je svakako jedan element recepta. Samuraj je sluga, znači mora imati nekoga ili nešto čemu služi. Samuraj mora imati kodeks, bušido, princip koji ga vodi i koji je daleko važniji od njega samog. Izdaja kodeksa je gora od smrti i tada samuraj mora sebi oduzeti život. Samuraj je napustio ego i izuzev življenja u skladu sa kodeksom, ništa mu nije jako važno. Smrt za kodeks je izvor radosti i ispunjenja. Posjeduju samuraji još mnogo osobina, ali ove su najvažnije. Volio bih se vratiti u srednjevjekovni Japan i upoznati što više samuraja i svjedočiti njihovim životima. Da li su zaista bili ovakvi? Da li su samuraji podlijegali strahovima kao obični ljudi? Da li je bilo moguće slomiti njihov duh? Bolje je pitanje, da li je postojao bar jedan samuraj koji je bio nesalomiv? Danas, u doba liberalizma i individualizma, teško je i zamisliti da se neko može nafurati na takve filmove, ali život samuraja je imao smisao u koji su snažno vjerovali. Nisu imali krize identiteta i lakše su prevladavali ljudske slabosti. Samuraj ne bi dozvolio da ga panika savlada u bilo kojoj situaciji. Obični ljudi, pogotovo moderni ljudi, sjebani su, zbunjeni, cinični i apatični. Ne osjećaju snažan smisao u bilo čemu, te ne osjećaju ni nikakvu snagu. Snagu imaju samo osnovni instinkti kada se upale. Obični čovjek je obična slina.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
12/02/2018 14:27