beats by dre cheap

Duhovi

Posjetio sam staro susjedstvo, gdje sam proveo veliki dio djetinjstva. Nosio sam mamin aparat za mjerenje pritiska na kalibraciju tu u blizini, pa sam otišao u svoj stari kraj dok je majstor radio svoj posao. Vrijeme je bilo tmurno, ne mnogo hladno za ovo doba godine. Nije to veoma prometan dio grada, ali pustahija je bila pretjerana. Nigdje nikoga. Stajao sam ispred svog haustora i gledao u prozore sobe u kojoj sam spavao do svoje 12. godine. Osjećao sam snažnu želju da se popnem i uđem u stan. Imam čudnu fiksaciju za mjesta na kojima sam mnogo obitavao u bilo kojem periodu života. Stanovi, radna mjesta, namijenjao sam ih se mnogo u životu. Boraviš negdje svaki dan satima, a onda odjednom više nikada nećeš ući na to mjesto, nepristupačno ti je. Možda bih mogao zamoliti stanare za 5 minuta. Objasnim im sve fino... ...i oni pozovu policiju, zaboravi. Pogledam u Slađanin prozor na drugom kraju zgrade. To je prozor u koji sam najviše gledao na ovoj zgradi. Kad god bih prilazio zgradi vraćajući se iz škole ili odakle već, moj pogled je bio fiksiran na njenom prozoru i samo sam ga skretao na kratke trenutke da osiguram da se ne sapletem na nešto ili ne upadnem u šaht, a kada bi se desilo to za čim sam žudio, da se ona pojavi, pravio sam se da ne gledam, dok mi ona jednom nije objasnila da nikoga na zavaravam i da savršeno dobro zna da je gledam ispod oka. Ko zna, možda još tu stanuje. Sumnjam. Svakako to ne namjeravam provjeravati. Bio sam lud za njom, djetinje i dječački, ali i dalje zatreskan do bola. I ja sam se njoj sviđao, ali bio sam kasni pupoljak i ništa nikada ozbiljno nisam poduzeo po tom pitanju, a i šta bih to poduzeo da mi je znati u tim godinama? Pa, mogao sam biti iskreniji, a manje gluperdo. Čak i kada mi je otvoreno govorila da joj se sviđam, ja sam se pravio da mi se sviđa druga djevojčica. Zašto, ne kontam ni dan danas. Jesam li se plašio? Da, vjerovatno sam se plašio. Pih! Mogao sam imati curu u za vrijeme osnovne škole i biti tako rano bogatiji za to najbolje od svih iskustava. Godinama kasnije me je pronašla i pozvala da izađemo. Izašli smo jedno veče, ali nije mi se sada sviđala. Šta čovjeku radi vrijeme. Bio sam hladan, odbojan i antipatičan. Mogao sam biti ljubazniji, ako ništa drugo, ona je bila moja prva ljubav. Nisam se ni ja njoj više sviđao poslije ovog susreta, siguran sam. Nikada se više nismo vidjeli ni čuli. Danas joj se ne mogu sjetiti lika.
Napravio sam krug oko zgrade. Sjećanja su navirala u talasima. Imam osjećaj da mi je draže jer je sve pusto. Kada bih vidio gomilu ljudi oko zgrade, djecu kako se igraju, osjetio bih se kao stranac, kao da tu ne pripadam, jer to nije više moj svijet. Ovako sam bio sam sa svojim starim susjedstvom i sjećanjima. Čudna je ta nostalgija. Niti želim ponovo biti dijete, niti bih želio ponovo živjeti na ovom mjestu, ali sve je to i dalje dragocjen dio mene, nepovratno izgubljeni dio, koji još samo postoji u izblijedjelom sjećanju. Mnogi ljudi, koji su bili dio mog života ovdje, nestali su, ili su daleko i potpuno van mog dosega. Pored toga, nikada ne bih ni pokušao sa bilo kime uspostaviti kontakt. To su ljudi iz moje prošlosti, tamo pripadaju i tamo leži moj jedini interes za njih. Ali na tom mjestu, u sjećanju, oni su veoma važni i vrijedni za mene, iako se mnogima ne mogu sjetiti ni izgleda lica. Postoji jedan izuzetak. Jednog lika bih volio pronaći zbog duga koji dugujem, no neću o tome sada. Od moje porodice koja je ovdje živjela sa mnom, manje od pola ih je među živima. Bilo nas je i više u tom stanu kada sam bio veoma mali, ali tog vremena se ne sjećam.
Bilo je vrijeme da se vratim majstoru. Odlazim, a mama mi na telefon javlja da je umro jedan dragi rođak. U ovom trenutku me je to još jače zaboljelo. U životu stalno gubiš. To je zato što dobijaš. Kada imaš djecu, dok rastu gubiš one malene, a dobijaš veće. Kada dijete odraste, dobiješ odraslu osobu, a pogubio si sve one ranije uzraste. Dobro, izgubljene tinejdžerske godine i nisu neka tragedija, ali onaj period od dvije do šest godina je za plakat'. To je teže preboljeti.
Danas, prijatelji nestaju mnogo brže nego što se novi pojavljuju. Sve je više duhova u mojoj glavi.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
13/02/2018 11:09