beats by dre cheap

Stvarnost

Izvadimo sebe iz ove priče. Zamislimo stvarnost bez ljudi, ili bar bez sebe. Ne ide, je li tako? Naravno da ne ide. Nismo tako sazdani. Čak i kada razmišljamo o vremenu prije vlastitog začeća, nekako smo opet tu. Kada zamišljam događaje u starom Egiptu ili Rimu, gledam ih svojim očima. Evolucija nas je opremila i programirala tako da imamo velika ograničenja, no evolucija ne stoji u mjestu i spremna je na izmjene, a mi je ubrzavamo i moći ćemo je sve više ubrzavati. Premda smo u stanju formirati i uobličavati ideje za koje nismo projektovani, to nam uglavnom predstavlja veliki napor. Međutim, to je također veoma zabavno. Evo jedne takve vježbe:
Čak i mnogi fizičari će postaviti logički duboko pogrešno pitanje: Kako to da su kosmološke konstante i zakoni fizike tačno takvi da omogućavaju nastanak svega i u konačnici ljudi? Ovim pitanjem implicitno govore da su ljudi smisao i cilj kosmosa, da je kosmos takav kakav je da bi nastali ljudi. Ovo je krajnji domet antropocentričkog pogleda na Univerzum. Samo radi otvorenosti uma, dozvolit ću da je ovakav pogled tačan, ali mu ne dodjeljujem nikakvu značajnu vjerovatnoću. Nije kosmos takav da bismo mi nastali, već smo mi nastali zato što je kosmos takav!!! Jasna vam je ova suptilna, a ipak ogromna razlika. Ovakvu zamjenu uzroka i posljedice ćete primijetiti u diskusijama po raznim pitanjima, ali ova je vrhovna. Još jedan od velikih „trijumfa“ antropocentrizma je tumačenje Heisenbergovog principa neodređenosti i eksperimenta sa dvostrukim prorezom, pri čemu se ide tako daleko da će se implicitno ili čak eksplicitno ustvrditi da posmatrač, tj. svijest (čitaj čovjek) kreira stvarnost samim činom posmatranja. Prije svega, 'posmatranje' je pogrešan izraz u ovom kontekstu. Mnogo prikladnije je reći 'interakcija', a u interakciju može stupiti sve na svijetu, od kvarka do lokomotive. Koristeći ovaj izraz, možemo izbjeći zamku u koju nas uvlači izraz 'posmatrač' i koji navodi na čovjeka. Interakcija zaista kreira stvarnost, tačnije jedan ogranak stvarnosti pri svakom kolapsu funkcije vjerovatnoće.
Stvarnost je zbir svih mogućih stvarnosti. To je jedan način na koji se može sažeti teorija multiverzuma ili paralelenih svijetova. Dakle, sve što je fizički moguće da se desi, mora se i desiti, a da bi se sve to desilo, stvarnost se dijeli na bezbroj paralelnih svijetova i to svakog Plankovog vremena, a reći ćemo da je Plankovo vrijeme najmanje moguće vrijeme, što je naravno aproksimacija, pošto najmanje moguće vrijeme ne postoji, jer svaku jedinicu vremena možemo prepoloviti. No, možda je Plankovo vrijeme najmanja jedinica vremena koja ima ikakvog, neću reći smisla, već efekta na stvarnost.
U redu, dakle, ponovo, sve što je moguće da se desi, to se i dešava, te, ponovo, postoji beskonačan broj svijetova i svakog trena se stvara beskonačno mnogo beskonačno brojnih svjetova. Možda ćete se zapitati da nije malo gužva, gdje stanu svi ti silni svjetovi? Ma ne sekirajte se, ima mjesta napretek u stvarnosti. Sljedeće pitanje koje bih ja postavio jeste: Ako se dešava sve što je fizički moguće da se desi, zašto češće ne viđamo neobične stvari koje su fizički svakako moguće. Naprimjer, zašto dok hodam ulicom ne vidim sljedeći događaj: nekoliko nasumičnih ljudi, recimo 5, iznenada odluči opaliti šamar prvom prolazniku koji im ide u susret, ili, kloneći se sklonosti nasilju, da umjesto šamara padnu poljupci? To je fizički savršeno moguće, zar ne? Prihvatam da je ovako nešto malo vjerovatno, ali zar se svi uvijek nalazimo u svjetovima u kojima se nikada, ili strašno rijetko dešavaju manje vjerovatni događaji? Možda je odgovor u tome da ovo zapravo nije fizički moguće. Neke stvari se čine savršeno mogućim, ali zapravo nisu. Mozak je sazdan tako da dozvoljava samo određene forme ponašanja i samo određeni oblici svjetova, sa dozvoljenim ponašanjima, mogu se realizirati, premda ih ima beskonačno mnogo. A šta ako bismo vi, koji ovo pročitate, i ja odlučili da na određeni datum, u određeno vrijeme, izađemo na ulicu i u približno istom trenutku, recimo u 12:15:45, poljubimo prvu najbližu nepoznatu osobu? Prva stvar koja meni prolazi kroz glavu je osjećaj nelagode i pomisao da bih ispao manijak, ako već ne bih dobio šamarčinu, koja sada djeluje itekako vjerovatna. Da li je uopšte moguće da se ovako nešto desi, bez ikakvog socijalnog motiva, bez ikakve poruke, da nam jedini poticaj bude to da zavrnemo felš stvarnosti, premda je i to već neki naš zajednički motiv? Čuo sam prije nekoliko godina da je nepoznati donator u Japanu ostavljao solidne svote novca u poštanskim sandučićima nasumičnih građana. Ne znam da li je to istina, ali zvuči mi kao jedna od pojava o kojima ovdje špekuliram. U svakom slučaju prilično sam siguran da vas ne mogu nagovoriti na bilo koju akciju ove vrste, a ni sebe.
Zanimljivo je da žudimo za neuobičajenim događajima i fascinirani smo i ushićeni kada se dešavaju. Također ih aktivno zamišljamo i izmišljamo. Ovo je kontraprodukt dosade. Dosadi nam svakodnevnica, ali zašto? Zašto je djetetu fascinantno kada joj prvi put daš usisivač da usiše stan, a već sljedeći put je to više ne zanima? Ok, prati suđe mi nije bilo zanimljivo prvi put, niti bilo koji put nakon toga, ali mnoštvo je aktivnosti u kojima sam nekada uživao, ili su mi barem bile zanimljive, a sada su peeeeglaaa. Evo ne mogu nijedne da se sjetim kao primjer, no ostaje činjenica da nam svakodnevnica dosadi tokom godina i uvijek sam smatrao da je zbog ovoga dobro da smo smrtnici koji živimo najviše stotinjak godina i dobro je da stare generacije bivaju zamijenjene novim koje su žedne života, kakav je da je. Ja bih crk'o živeći 1000 ili 2000 godina i da se ništa spektakularno nevjerovatno ne desi svo to vrijeme. Nevolja je što su najspektakularniji događaji koji se dešavaju katastrofe – cunami, uragan, vulkan, rat, pa se začas još gore sjebemo kad nas pogode. U svakom slučaju, skoro je sigurno da nema aktivnosti koju bih i dalje gotivio nakon 20 godina svakodnevnice. Uzmimo primjer skijanja. Volim skijanje. Fenomenalan je osjećaj izaći sa žice i polako prelaziti pogledom preko krajolika, duboko udahnuti slatki planinski zrak, namjestiti brile i ... strovaliti se niz sofu (https://www.youtube.com/watch?v=H0JeSmDOZUo). Skijanje je mrak. Međutim, dva dana skijanja su meni dovoljna i poželjet ću ga ponovo dogodine. I Tombi je dosadilo u neka doba.
Zamišljajući da upravljamo sobom upadamo u veliku psihološku zamku i zabludu. Sobom upravljamo samo onoliko koliko nam je to dozvoljeno, a to često nije mnogo. Sloboda i slobodna volja su, moguće je, samo iluzije. Što se tiče slobode generalno, naravno da je ne posjedujemo, jer smo jednostavno fizički spriječeni činiti mnogo toga što bismo rado činili, naprimjer letjeti, da ne govorim o zatvorenicima koji sjede u ćelijama i ne mogu ni hodati bog zna kol'ko. Što se tiče slobodne volje, stvar je mnogo zamršenija. Filozofski razmišljajući, teško je i definisati slobodnu volju, a kamoli presuditi da li je mi ljudi posjedujemo. Šta je slobodna volja? Odluka da li ću dok hodam skrenuti desno ili lijevo? Skrenut ću tamo gdje me moja potreba i namjera vodi, a one su pak uzrokovane drugim poticajima moje svakodnevnice. Ako se pak moj put račva, te ponovo spaja niz ulicu, i potpuno je svejedno u pogledu moje svrhe hoću li skrenuti lijevo ili desno, da li sada na scenu stupa slobodna volja? Ne, ja već imam prirodnu sklonost za desnu, ili lijevu stranu, a čak i da je ova sklonost 50/50, moja odluka će biti rezultat nasumičnih procesa u glavi, koji možda već spadaju u kvantnu mehaniku. Kakav god izbor napravim u životu, i kakvu god radnju poduzmem pronaći ću njen uzrok koji neću moći ocijeniti kao svoju slobodnu volju. Čista proizvoljnost se ne može tumačiti kao slobodna volja, niti mogu pod svoju slobodnu volju svrstavati vlastite sklonosti, naprimjer to što volim janjetinu. Uvijek sam je volio. Nikada nisam donio odluku da ću je voljeti, niti mogu donijeti odluku da je više neću voljeti. Ako je jednog dana i prestanem voljeti, to će biti uslijed nekih vanjskih utjecaja i okolnosti – ako se razbolim, ili mi se zgadi itd. Ok, ali ja mogu odlučiti da neću jesti janjetinu, iako je volim, mogu odlučiti da se neću kupati u moru, premda i to volim. Šta je to, ako ne slobodna volja? U redu, znači odlučio sam kontrirati svojim sklonostima. Možda je ovo neki oblik slobodne volje. Ali zašto to radim? Da dokažem da postoji slobodna volja? Jer sam sklon vjerovati u postojanje slobodne volje i dostatno sam motiviran u ovu svrhu? Možda ovo zaista jeste izraz slobodne volje, možda i nije, ali meni se dok pišem ove redove javlja uporan glas koji me pita – A ko sam to ja? – Ako ne prihvatam da su moje akcije, zasnovane na vlastitim sklonostima, izraz slobodne volje, onda nema mene o čijoj slobodnoj volji bi se moglo govoriti. I to što se moje sklonosti mogu mijenjati vanjskim utjecajima, samo znači da se i moja slobodna volja može mijenjati.
Rekao bih da sam zaključio da slobodna volja postoji. Međutim, ona nije svemoguća i često zataji. Na mnoge akcije bih se ja rado odlučio, slobodnom voljom, ali neke snažnije sile u meni to ne dozvoljavaju. Šta je sad to? Kakve sile? Pa koliko nas to ima u mojoj glavi? Ima nas najmanje dvojica, izgleda. Spomenute sile su strah, glad i slično. Mogu ja odlučiti da neću jesti janjetinu, ali pitanje je koliko ću biti u stanju provoditi ovu odluku kad zamiriše. Mogu odlučiti da skočim sa 15-tometarske skakaonice u bazen na glavu, ali nema šanse. Slijedom ove diskusije dolazim u opasnost da zaključim da slobodna volja igra važnu ulogu samo kada ulog nije visok, kada se ništa značajno ne rješava.
O rem, o populus, o cerebrum, što bi rekao Ciceron (nije on to nikada rekao... a možda i jeste, i to baš da bih ga ja citirao par milenija kasnije)! Čudesna je stvarnost, a čudesni smo i mi, koliko god bili beznačajni, tj. koliko god bili manje značajni nego što smo umislili. Bilo me je svugdje u ovom postu, pa ga je najbolje pod hitno završiti.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
24/02/2018 11:38