beats by dre cheap

Granice smisla za humor

Šprdanje sa temama koje su normalno veoma ozbiljne može biti izraz psihološke snage ili posebnog filozofskog pogleda na život. Međutim, šprdanje sa temama koje su zaista mračne i tegobne već ostavlja dojam šizofrenije ili potpune mentalne iščašenosti i bezdušnosti. Ako nije jasno o čemu govorim, zamisli da dođeš na žalost paru koji je izgubio dijete i počneš zbijati šale na tu temu, onako, da ih malo oraspoložiš, ili da i sam izgubiš dijete i počneš se šupati sa svojom suprugom. Jasno da je šizofrenija prva dijagnoza koja pada na pamet. Međutim, ako ti obiju stan i pohapaju svo zlato i tehniku, ili ti dijete slupa auto (i ostane nepovrijeđeno), a ti udariš brigu na veselje, to već ostavlja dojam snage i pozitivnog stava. Dakle, krajnje tačke ovakvog ponašanja, tj. očigledno pozitivne i negativne oblike je lako zamisliti i razumjeti, ali koje su to granične oblasti gdje čovjek ne zna šta bi mislio? Kada se čovjek nalazi na granici između ova dva stanja, polako počinje dobivati čudne poglede i izazivati neugodne tišine. Vedro zalazeći u pitanja koja ljudima već izazivaju snažnu nelagodu, pojačava se ta nelagoda, a prisustvo šaljivdžije postaje nepoželjno. Išla je sa mnom u srednju školu jedna Višnja, koja mi nije bila draga. Nije mi bila ni posebno mrska, jednostavno me nije bilo briga za nju ni sekunde jedne. Njoj je otac dobio infarkt, i umro, na njenom vjenčanju. Kada sam čuo za to, meni je bilo šega. Prirodno je pomisliti: - C c c, čuj bolesnika, šta mu je šega. – I sam to pomislim. Međutim, Monty Python bi mogao napraviti skeč sa ovakvom tematikom, ali da se ovo desi Džingis kanovoj kćerki i da ga tako osmisle da se svi valjamo od smijeha. Mark Twain je rekao: - Humor je tragedija plus vrijeme. – Ne bih rekao da je ovo istinito za svaku vrstu tragedije niti za svaku osobu, ali dobar je fol. Ako tragedija nije pogodila direktno tebe niti nikoga tebi bliskog, te ako je ne posmatraš pod mikroskopom (ja nisam svjedočio reakcijama Višnje i njene porodice, nisam osjetio njenu tragediju), već više onako statistički, potrebno je samo ocijeniti poslije kojeg vremena je ok da nastupi zajebancija. Naprimjer, danas nije nikakav problem ako se neko počne šprdati na temu uništenja Pompeja od strane Vezuva. Međutim, da li će ikada biti ok šprdati se na temu cunamija koji je pobio preko 200 hiljada ljudi na obalama Indijskog okeana 2004. godine? Možda za 500 godina, a možda i ranije. Premda ne poznajem nikoga ko makar i površno poznaje bilo koga ko je stradao od cunamija, ipak smo vidjeli slike, gledali smo izvještaje i dokumentarce o ovom događaju, te je ova tragedija još uvijek svježa u kolektivnom sjećanju. No, ne bih imao nikakav problem smijati se nekoj fikcijskog ili drevnoj tragediji ove vrste, kada bi se bila ispričana na odgovarajući način – naprimjer priča o Nojevoj barci.
Sve ovo je još uvijek prilično očigledno, ali evo sljedeće situacije: Moj prijatelj je u ratu ranjen u glavu šrapnelom od čega mu se lijevo oko smanjilo i promijenilo boju. Kada sam ga posjetio u bolnici rekao sam mu šalovito da je isti David Bowie. Njegov osmjeh nije bio baš u potpunosti dobrohotan. Da sam još nešto izvalio, mislim da bih već ispao kreten. Treba znati i kada se zaustaviti. Ne znaš ni kada se možeš zavitlavati na račun vlastite situacije, a da ne proizvedeš nelagodu kod prijatelja i poznanika. Niko ne voli slušati o ozbiljnim problemima koje drugi ljudi imaju, a ako pri tome zbijaš šale govoreći o svojim problemima – objektivnim crnjacima, zbunjenost se useli u ljude. Ako previše insistiraš na humorističnosti, već se u glavama slušalaca počinje formirati ideja da nešto nije u redu s tobom i radije bi te se klonuli.
Sujeta je još jedna granica za humor. To je utvrđena granica, sa minskim poljima, mitraljeskim gnijezdima i bodljikavom žicom. Fiks ideje su slični bunkeri – vjerske, političke, moralne i slične prirode. Našali se malo sa osjetljivim pitanjima i uvjerenjima ljudi koji gaje ovakva mentalna stanja i eto problema. Nije ni čudo, jer humor je često ništa drugo do uvreda i izrugivanje upućeno na nečiju adresu. Zato je najbolje baviti se takvom vrstom humora iza leđa onih na koje se odnosi. Također, je bitno uvijek se šaliti na svoj račun barem duplo više nego na račun drugih. Na taj način će svi blagonaklono posmatrati tvoj humor i biti prijemčivi, a i osnove za šprdanje na vlastiti račun uvijek ima u izobilju. Najbolji uvid imaš u sebe i tamo možeš naći najviše materijala. Sve ovo ovisi o vrstama ličnosti i odnosima među njima. Ako si tokom dužeg vremena osobe bliske sebi navikao na to da često izvaljuješ nečuvene provale, ali inače si sasvim u redu, neće se mnogo uzrujavati, ali ako iznenada počneš sa tim poslom, zabrinut će se. Nekada će doći do razlaza. Ko kaže da će se prijatelji i rodbina zauvijek držati zajedno bez obzira na sve? Bilo kako bilo, ja sam za što više humora u životu. Neke stvari se moraju oplakati, ali smijmo se što je više moguće.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
25/02/2018 13:11