beats by dre cheap

Nedjelja/ponedjeljak

Spustila se magla, sa njom i vidljivost. Krenem nizbrdo pomalo neoprezno i agresivno. Okrenem jednom, okrenem drugi put, brzina je već tu. Kao da je iz zemlje izronio, hang se stvori tamo gdje ga nikako nije smjelo biti. Vještina daleko veća od one koju ja posjedujem mogla me je spasiti od teškog pada. Avaj, poletio sam nekontrolisano. Nemam pojma koje sam sve gimnastičke elemente izveo u zraku bez svoje volje, ali sve se još moglo i dobro završiti da se pri padu nije štap nezgodno našao pod mojim desnim rebrima. Nisam ih čuo kako pucaju, ali sada ih čujem. Skije su ostale daleko iznad mjesta na kojem sam se konačno zaustavio. Popeo sam se gore i pokupio ih, ispravio štap i neuspješno pokušavao nekoliko minuta da se vratim na skije, ali nikako da potrefim vezove. Da li sam bio ošamućen a da toga nisam ni bio svjestan, no malo malo pa se preturim. Nekako se konačno uglavim u vezove, spustim se do kola i vozi kući. Tokom vožnje mi je najmanje prijalo mijenjanje brzina i okuke ulijevo – valjda su se tada pluća pod inercijom naslanjala na rebra. Dovukao sam se ugruvan do kuće otežanog disanja i ograničenih pokreta. Sve je ovo uspjelo bez da sam mnogo prepao mlađu kći koja je bila sa mnom na skijanju. To je bila nedjelja.
U ponedjeljak smo imali karte za predstavu u Kamernom. Pitao sam se da li ću moći ovakav ići na predstavu, ali nisam se previše loše osjećao predveče, pa ipak krenem da ne izradim. Spremio sam se i čekajući S. da se spremi primijetim da je našem Adamu počeo rasti novi list, ali se jadan zaglavio u stabljici pa se sav svrčio i iskrivio. Odlučim da mu malo pomognem i da ga izvučem na otvoreno i pri tome se vrh lista otkine i ostane zaglavljen. Krivo mi je bilo što se to desilo, nisam trebao ništa dirati, to bi se samo riješilo, ali hajde sada izvadim vrh lista iz stabljike. Šta ću sad s njim? Mogao bih ga baciti u smeće, da to je bila dobra ideja, ali bio je mekan i sočan, kao svježa, mlada salata. Pojedem ja to lagano. Nije ni lošeg ukusa bio. Veoma brzo sam na usnama, jeziku i ždrijelu počeo osjećati neprijatne senzacije – kao da su mi istopljenog olova nasuli u usta. Oganj mi je ispunjavao usta načičkana iglama. Priupitam S. što sam mogao pribranije – Da li je Adam otrovan? –
Pogleda me upitno. – Zašto, šta si uradio? –
- Pojeo sam komadić. – odgovorim, i odmah zatim – Daj vode! – usta su mi se počela pretvarati u drvo, zapaljeno drvo.
Dok sam ja vodom ispirao usta, S. je guglirala Adama i gle, veoma je otrovan, te može izazvati snažne alergijske reakcije.
- Daj mlijeka! – uputim novi zahtjev.
Napio sam se mlijeka k'o Raspućin. Sreća pa nisam podložan alergijama, te su sve posljedice ovog trovanja bile ograničene na opisano i na kasniju blagu nelagodu u želucu.
Dobra je bila predstava – Hadersfild. Preporučam. Muhamed Hadžović i Admir Glamočak su bili odlični, a i ostali glumci su dobro odigrali. Smijem se, pa se sjebavam, pa se onda sjebavam dok se smijem. Ocijenio bih komad kao inteligentnu emocionalnu klackalicu. Divim se pozorišnim glumcima, bilo da odgledam dobru ili lošu predstavu (čini mi se da mi je za odgledane komade omjer sviđanja 50/50), ali odigrati ovako nešto snažno pred živom publikom, gdje bi svaki ispad iz likova i scenarija upropastio doživljaj, to je za svako poštovanje i pohvalu, pa sam aplaudirao krkanski i gromoglasno, zamalo su mi se rebra dislocirala. Sada mirujem.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
27/03/2018 18:49