beats by dre cheap

Sav taj džez

Nije problem što postoje ratovi. Rat je plemenita aktivnost masovne pljačke. Smatramo da smo jači od vas i okušat ćemo se u igri dominacije. Ako se suprotstavite udarit ćemo vas daleko surovije nego da nam se prostrete pred nogama i zakunete na vjernost i služenje. Ako ispadne da ste vi jači i pobijedite nas, najebali smo, jebi ga, imajte milosti.
Nisu problem ni bolesti. Suzbili smo većinu, ali one će uvijek postojati. To je način života, to jeste život. Svi smo mi nečija bolest. Čim je život naučio, a to je bilo rano u njegovom razvoju, da se hrani drugim životom umjesto da iz okoline uzima energiju i hranjive organske materije, postao je dominantno bolest.
Nisu problem ni uragani, zemljotresi, cunamiji i vulkani. Mora planeta malo podrigivati i češati se. Mi tu ništa ne možemo, izuzev da pazimo gdje se nastanjujemo i da osluškujemo seizmička šaputanja.
Nije problem ni u budalastim vjerovanjima, zabludama, religijama i različitim sistemima vrijednosti. Nekada sam snažno vjerovao kako svako na planeti treba biti naučnik, imati um koji istinu stavlja na prvo mjesto na ljestvici vrijednosti i traži je hrabro i neumoljivo. Vjerovao sam da bi svako treba prepoznavati zablude i odbacivati ih, te najveću sreću nalaziti upravo u tome. I dalje to vjerujem za sebe. Sa tog puta ja više ne mogu sići, ali nisam više siguran da bi svako tako trebao živjeti. Mi smo bića za koje istina može biti pogubna, može nas fatalno nagrditi. Možda zablude, pričice i bajke koje ljudi sebi pričaju proizvode snažniju i bolju strukturu života. Dakle, ne govorim ja samo o tome kako je čovjek sretniji kada se k'o bubreg u loju obloži zabludama, već i da njegov život može biti na druge načine kvalitetniji i da može dati veći i bolji doprinos čovječanstvu. S druge strane, istina te može lišiti bilo kakvog životnog motiva, jer krajnja istina bi lako mogla biti NIŠTA! Ne vidim ni kako bi mogla biti nešto drugo. Ako joj se imalo približiš, ako je samo nanjušiš to može biti pogubno. 1953. godine, Ray Bradbury je objavio roman pod nazivom „Fahrenheit 451“. Ovo je temperatura na kojoj papir počinje da gori. Ovo spominjem jer se priprema istoimeni film čiji trailer sam pogledao i dvije rečenice iz filma su zazvonile u mojoj glavi. Prije toga samo da kratko opišem o čemu se radi u priči. U distopijskoj budućnosti vatrogasci su vatropalci - spaljuju knjige, jer knjige izazivaju disidentne ideje i remete univerzalni um koji je postignut, dakle Orvelovska furka, dovoljno rečeno i nije bitno jer će film možda biti loš, no one dvije rečenice su sljedeće: 1) „Nismo rođeni jednaki. Vatra nas mora učiniti jednakim, i onda možemo biti sretni.“ – vatra kojom spaljuju knjige. Jednakost i sreća, čini nam se da ih želimo. Da, želimo ih, ali samo umjereno, u malim dozama. Apsolutna jednakost i sreća bile bi čisti horor i potpuno nepraktične; i 2) Pruža mu neku knjigu (Kafkinu) i kaže: „Čitaj ... Želiš li znati šta je u ovim knjigama? ... Ludilo.“ Tačno je to, nemir veliki i nesreća vrebaju u knjigama, ali tako je sa svim ljudskim iskustvima, ako ih u potpunosti gustiramo. Istina može biti/izazvati ludilo, jer nismo sazdani za istinu. Ali sve nam je potrebno, čitav bućkuriš istina i zabluda, sreće i patnje, želje i odbojnosti, imanja i nemanja, suosjećanja i dominacije da bismo opstali, da bismo imali igru koja je zanimljiva i vrijedna igranja, a da pri tome zadržimo vlastitu svijest i individualnost. Vjerovatno nikada nećemo reći da je sve u redu na svijetu i u životu, ali to je ok. Ne valja da sve bude dobro. Sve će biti u redu kad umrem, kada sve postane ništa.
U čemu onda jeste problem? Problem je u sitnim stvarima na nivou pojedinca, tamo gdje svi možemo nešto učiniti. Moramo se žrtvovati, bilo čitavog sebe ili stvari koje su nam bitne. Kada vidim stoku kako baca smeće i opuške po ulici, ili krmka koji žnjapa košpe u kinu ili pozorištu i razbacuje ljuspe oko sebe praveći oreol oko svojih papaka, moram žrtvovati dio svog mira, nešto živaca, pa i zdravlje ako je u pitanju mrga koji bi me mogao namarati, i reći papanu: - Hej majmune! Da ti rudimentu, ne prljaj što nećeš sam očistiti!!! – Ako je taj majmun zapravo gorila, a baš nisam raspoložen da popijem mare, bjeeeež. Svaki put to moram učiniti, barem kada znam da sam u pravu kao u ovom primjeru. Nekada nisi siguran šta se dešava. Ako vidim da dvojica tuku jednog čovjeka, šta ja znam, možda im je silovao sestru i možda ga sasvim zasluženo mlave, te bih im se trebao pridružiti, a ne skakati u odbranu monstruma. Mnogo je situacija kada ne znamo šta se dešava i šta je ispravno, ali ima ih također mnogo kada je sve kristalno jasno i bistro, kao voda u planinskim jezercima nadomak Trebinja, gdje nas je otac jednom davno odveo na izlet, i u kojima smo neizmjerno uživali dok nisu došli maloumnici naoružani šamponima. Tada moramo djelovati, jer ako ne reagujem kada vidim da neko pravi objektivne svinjarije u javnosti i tako se sere na čitavu zajednicu, tada ja jedem njegova govna, odmah, dok se još puše neohlađena. Odvratno, reći ćete. Pa naravno da je odvratno, zato to i govorim, ali izgleda da nam je ideja sukoba još odvratnija i strašnija. Strah pogani vlada nama. Poboljšava nam šanse za opstanak, ali pravi povraćotinu od naših života. Drugačije ne mogu objasniti zašto svakome ko baci opušak pored klupe u parku na kojoj sjedi ne opsujem majku i ne sručim šamarčinu na đon obraz. Možda ćete reći da nije u pitanju strah, već nije vrijedno ulaziti u sukobe s ljudima zbog takvih sitnica, ali šta je strah nego podsvjesna procjena vrijedi li se izložiti bilo kakvoj opasnosti. S druge strane, govno je govno, koje god veličine bilo. Ne postoje sitnice kada se radi o govnima. Neko drugi možda ne čini ništa jer je isti takav, stoka i štetočina. Odvratno je prići klupama u parku, da ne govorim o sjedenju. KJKP RAD ne može osvojiti što stoka isprlja ni da udvostruči broj radnika.
Hrabrost je izuzetak, a strah je pravilo. Svi živimo u konstantnom strahu, a čudesno je kakvim strahotama smo spremni podvrgnuti se i kakve strahote činiti iz straha. Naprimjer, ropstva nikada ne bi moglo biti bez straha, holokaust bi se mogao desiti, ali bi bio veoma drugačiji. Strah bi bio ok kada bi pored opstanka za ravnopravan cilj imao i kvalitet života, kako god ga mi definisali. Nažalost, vrijednosti kvaliteta života slabo dopiru do jedne tako bazične emocije, bilo da je priguše ili pojačaju. U stvari, mogu je pojačati, nažalost, a teško prigušiti. Strah je naš prijatelj i najveći neprijatelj. Kada bi se samo ograničio na to da me je strah izvaditi vrelu tepsiju iz rerne, ili kada bi se dao lakše poraziti kada treba, bio bi mi dobar drug i samo bi život činio uzbudljivijim, no ovako, sa paralizirajućim moćima, crni mi je neprijatelj. Strah ima mnogo oblika i uzrok je većine psihičkih problema koje osjećamo i koji imaju loše efekte u materijalnom svijetu. Često nelagodu koju osjećamo u socijalnoj ili drugoj situaciji ne prepoznajemo kao strah. Stid je vrsta straha, naprimjer. U Američkoj deklaraciji nezavisnosti se ovako kaže: „Cjelokupni iskustvo je pokazalo da će ljudska rasa radije trpjeti dok se zlo trpjeti može – nego što će se ispraviti tako što će ukinuti forme na koje je navikla.“ Strah u većini slučajeva stoji iza ovog problema. Navika je zapravo strah od promjene, od nepoznatog. Zašto volim alkohol? Ne zbog predivnog ukusa. Trebalo mi je vremena da se naviknem na ukus alkoholnih pića, pa mi sada taj ukus više ili manje sviđa, ali i dalje mi je ljepše mlijeko ili voćni sok. Ljepota alkohola je što nema straha, ili ga ima veoma malo, zanemarljivo. Kako je dobar osjećaj – odsustvo straha. Divota čista. Uh, izgleda da mi je pukla čaša! Propušta vino na sto. Nema brige, sad ću ja eksirati to što ima u čaši, pa ću sebi novu čašu, ispravnu nasuti. Eh, da nema negativnih efekata alkohola, poput frfljanja, zadaha i gubitka psiho-motoričkih sposobnosti, ne bih se ni trijeznio nikada. Ne bih se ni na cirozu jetre i skraćenje života pobunio, kada je taj skraćeni život za odsustvo straha kvalitetniji od „zdravog“, dužeg života. Dobro, dosta filozofiranja, moralisanja i trućanja bezveznog, da vidimo stvarno šta i kako.
Prvo, nikako ne treba jesti na prazan stomak, niti piti na pun stomak. Kad kažem piti, prvenstveno mislim na alkohol, ali i za vodu važi. Drugo, ne treba piti kad kuhaš, evo mi izgori ručak... Dobro je, nije izgorio, da probam ... uh jebo te, nikad ništa ukusnije nije napravljeno!!! Rižoto sa povrćem i gulaš, ubilo sa za prejedanja.
Sljedeće, kad piješ kafu, uvijek trebaš piti sa bliže ivice šoljice, jer ako pokušaš sa udaljenije sve ćeš prosut'.
Kada prelaziš ulicu, gledaj na obje strane, ali pogledaj i prema gore da nema kakvog klavira u slobodnom padu.
Nikada nikome ništa nemoj govoriti u lice, već samo iza leđa. Mnogi će reći kako se nikoga ne boje i kako će sve svakome reći u lice. Ja obratno, samo iza leđa, osim ako se radi o komplimentima i laskanju. Tada nemam problem da tako nešto i u lice sprašim dotičnoj osobi.
Strpljenje je važno. Ako tebe neko šakom (ili bješe kamenom?), ti se strpi, sačekaj da hljeb otvrdne, da se skameni, i onda ga hljebom odalami. Nemoj se zalijetati i odmah hljebom. Izostat će željeni efekat – da mu slupaš tikvu kako treba.
I što bi rekao Bob Rock: - Bolje živjeti 100 godina u bogatstvu, nego 7 dana u bijedi. –

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
15/04/2018 11:46