beats by dre cheap

Opet policija

Zašto postoji policija u ovoj zemlji? Iz istog razloga iz kojeg domaćinstvo u kojem niko ne kuha ima kuhinju. To je jednostavno nešto što treba postojati u jednom stanu, bez obzira da li služi originalnoj svrsi. Isto tako, država treba imati policiju, bez obzira da li ona služi svojoj originalnoj svrsi. Dobro, nećemo se lagati, originalna svrha policije nije ona deklarativna - zaštita građana i služenje građanima, već je to zaštita društvenog poretka i vladajućih struktura, ali nećemo sada o tome i držat ću se deklarativne svrhe. Kada nešto kažeš, ocjenjujem te na osnovu toga šta si rekao, a ne šta si mislio, i ako se pokaže da nisi mislio to što si rekao, ocjenjujem te kao lažova, petljanca i prevaranta. Dakle svrha policije je pružanje zaštite stanovništvu, a u boljim društvima policija ovu svrhu i ispunjava u značajnoj mjeri, no kod nas je ta mjera mikroskopska.
Zašto se ponovo bavim pitanjem policije? Zbog jutrošnjeg kontakta. Radio sam sinoć do dva sata poslije pola noći, pa mi je trebalo produženo spavanje jutros. Na moju žalost, alarm u nekom od „poslovnih“ prostora (šatro poslovni - sve same kafane, kladionice, frizerski saloni i trafike) u mojoj zgradi odlučio je da se oglasi oko 6 sati. Ovi alarmi su rak društva. Možda u 5% posto slučajeva zaista sprječavaju zločin, ali u 95% slučajeva samo uznemiravaju i teroriziraju obližnje stanovništvo. Ova statistika nije dovoljna da opravda njihovo korištenje na ovaj način. Alarm koji zaštitarskoj agenciji dojavljuje pokušaj provale u bilo kakav prostor je ok, ali to može biti tihi alarm koji samo dežurnom zaštitaru blinka na ekranu, a susjedi mirno spavaju. Međutim, zaštitarske agencije (ako su oni jedini koji ugrađuju ove alarme) često ugrađuju alarme na trafike i prodavnice maski za telefone, dakle potpuno nebitne objekte koje bi obijali samo zadnji kokošari i bijednici među kriminalcima. Ovi alarmi samo vrište, a ništa ne dojavljuju zaštitarima ili policiji, koji bi nešto učinili po pitanju potencijalne provale. Vrište okolnim stanarima koji spavaju i koji svakako ništa neće učiniti po pitanju alarma. Ono što bi mogli učiniti je pozvati policiju. Jutrošnji alarm je verglao do 8 sati, kada sam odlučio da pozovem policiju. Pripremio sam jedno pitanje za njih: - Šta jedan građanin treba da čini kada se ovako uključi alarm i ne da spavati satima, a niko se ne pojavljuje da ispita šta se dešava niti da ga ugasi? – Evo države u kojoj živimo: objasnio sam policajcu sa druge strane telefonske linije o čemu se radi, kako sam dokasno radio i kako mi sada to sranje burgija kroz mozak i ne da spavati. Standardno, obraćam se policiji da radi ono što joj je deklarativno posao – da štiti javni red i mir. Kaže on kako mogu poslati patrolu da vide šta je, ali oni nisu za to nadležni, oni ne postavljaju alarme, za to su zadužene zaštitarske agencije koje ih postavljaju i tako dalje, našao bi on milion objašnjenja zašto to nema veze s njima da mu daš vremena. Ja mu objašnjavam kako ja nemam broj zaštitarske agencije koja je postavila dotični alarm, već ja imam broj policije, ali ne dopire njemu do mozga šta to znači i dalje mi truni gluposti koje ilustriraju kako ovo nije njihov problem. I onda, dolazimo do onog mog pripremljenog pitanja – Šta bi trebalo da jedan građanin čini u ovakvoj situaciji? – Govnar iz govnarske institucije, u govnarskoj zemlji, prepunoj govnara, ovako mi odgovara: - A ništa prijatelju, trpi, pokrij se jastukom po glavi. – !!! Nasmijao sam se kiselo umjesto da iz punih pluća pustim da provali bujica najmasnijih psovki i uvreda, te da mu objasnim koja je on kretenčina i kako ću se ubuduće laćati merdevina i čekića kada treba umiriti podivljali alarm, a neka onda oni dolaze da me hapse, Mjolnir ih čeka, sve ću ih povaljat'. Ali ne, samo sam još malo na kulturan način izrazio svoju frustraciju i nagovijestio da njegov odgovor nije zadovoljavajući, te se pozdravio kao da sam u najmanju ruku napola zadovoljan pruženom uslugom.
Ne mogu više, ne podnosim društvo i ne podnosim sebe u njemu. Osjećam potrebu za stalnim intervencijama, sukobima i korekcijama, a nemam snage i hrabrosti ni za sitnije među njima. Evo jučer, ide papčina ispred mene i baca neku kesicu na pločnik, a ja mu ništa nisam rekao. Gori sam ja od njega, naserem mi se u usta!!! On barem postupa u skladu sa svojim uvjerenjima – uvjeren je da neko drugi treba čistiti iza njega. Uvjeren je da on nije dužan da se dekomodira i ulaže napor u traženje kante za smeće. I konačno, uvjeren je da ga zaboli za okoliš. A ja, imam suprotna uvjerenja, ali dopuštam da njegova vladaju i ne reagujem. Ništa mi ne pomaže što uopšte nisam najveća slina među nama, već sam neki prosjek. Od toga mi je još gore. Da sam samo ja takav usranko, samo bih sebe prezirao i o sebi brinuo, a ovako je problem daleko veći. Želim samo odati priznanje osobama koje neće šutke tolerisati ljudske psine, a takvih ima. Izgledaju nam kao čudaci i gnjavatori, naravno, jer odskaču od bijedne norme i niskih standarda koji vladaju u društvu. Jednom sam se vraćao sa prijateljem s posla i on ispušivši cigaretu naravno baci opušak na ulicu. Priđe nam neka nepoznata žena i ljubaznim glasom bez nekih teških riječi opomenu ovog mog prijatelja. Bilo nam je neugodno i nismo osjećali prijateljska osjećanja prema njoj, čak i ja koji nisam ništa bacio, ali ga nisam kritikovao, a zajedno smo hodali, te sam nekako bio njegov saučesnik, pa sam se i sam osjećao napadnutim. Kada neko proizvede nelagodu u tebi, koliko god zasluženu, prirodna reakcija je da osjećaš animozitet pa čak i neprijateljstvo prema toj osobi. Da je ova žena nekim slučajem bila agresivna prema mom prijatelju, on se vjerovatno ne bi zamislio nad svojim nedjelom već bi odgovorio agresijom. Ovako je samo nešto nespretno promrmljao da je se otarasi, a ni ona nije insistirala na daljoj komunikaciji. Rekla je svoje i produžila dalje. Bila je to dobra i odmjerena reakcija na ružan postupak, kojeg je odbila prešutjeti i nije je pokolebalo to što ulazi u potencijalni sukob i što izaziva odbojna osjećanja prema sebi. Svaka joj čast i potrebno nam je više takvih. Također pozdravljam moju nekadašnju komšinicu iz zgrade preko puta, koja me je kao još nedovoljno vaspitanog dječaka naružila kada sam kroz prozor bacio koru od banane. Nakon njene kratke ljutite tirade, samo sam klimnuo glavom i zatvorio prozor. Više nikada nisam ništa slično napravio. Ovakva vrsta sramoćenja je dobro utjecala na mene. Ne trebam posebno isticati da u tom trenutku nisam osjećao ljubav prema njoj, premda inače jesam – pravo dobra riba je bila i mnogo puta sam masturbirao misleći na nju. Dakle, višestruko mi je valjala, malo me je vaspitala i učinila boljim čovjekom, a veliko zadovoljstvo mi je prouzročila.
Slušajte, neću se više javljati po ovom i sličnim pitanjima dok se ne počnem sukobljavati s ljudima na redovnoj osnovi. Nema se šta više reći do tada. Volio bih da ćete čitati na Klixu o meni uskoro kao o nekom ludaku, društvenom ratniku, osvetniku koji maltretira narod za svaku sitnicu, ali nećete. No, počnimo sa malim koracima – da ovdje čitate o mojim malim podvizima.
Evo već prvog: Izašao sam jutros da kupim hljeb u pekari i krenem prema svom haustoru, a ispred mene nekakav krupan, tamnoputi cvikeraš u crnom odijelu bez kravate, 50-ih godina, ide sa ženom koja iznenađujuće liči na njega, samo što nije tamnoputa i znatno je sitnija. I ona nosi cvike, glava im je nekako istog oblika, kao i faca, a ona još kratko ošišana pa im je i frizura ista. Inače ne bih ovo dvoje ni pogledao dovoljno dugo da zamijetim njihov izgled da nisam primijetio kako papak baca na pločnik fiskalni račun iz Binga. Moja prva reakcija je bila čiraška i kukavička – uzrujao sam se i ustručavao da bilo šta učinim. Međutim, natjerao sam se na mini podvig (mali koraci, polako). Brzo sam podigao račun i prišao papundeku, dotakao ga po ramenu: - Oprostite. -
Okrenuo se prema meni sa upitnim izrazom lica.
- Ispalo vam je ovo. Vidim da je to račun, bijeli sa crnom štampom. – trudim se biti čudan i uvrnut i zbuniti ovog hajvana. Pružam mu papirić.
On ga uzima, okreće se i bez riječi nastavlja hodati sa ženom. Pratim ih pogledom i nakon nekoliko koraka, opet ga baca na pločnik. Zalijećem se i ponovo podižem papir, ali sada sa udaljenosti vičem za njima: - Gospodine, ponovo vam je ispao račun! Pazite malo pobogu! Izgubit ćete ga zauvijek. -
Kratko su se osvrnuli i ponovo nastavili hodati nešto mrmljajući jedno drugom.
- Gospodine! – ponovo vičem hodajući za njima na distanci, - Mogu li ja uzeti ovaj račun? Čini mi se da ga vi uopšte ne želite. Gospodine!
Ovaj put se okreće da mi nešto kaže: - Šta ho'š ti?! –
- Hoću ovaj račun. Ako za njega ne nađem nikakvu praktičnu namjenu, a prilično sam siguran da neću, onda ću ga baciti u kantu i sebi priuštiti zadovoljstvo što sam ispravio štetu koju je papčina nanio društvu. To će mi mnogo značiti. Dakle? Može li? Šta kažete? -
- Bježi tamo budalo! – prosiktao je i poveo gospođu dalje.
Nisam mogao više održavati ovu šaradu. Moji nervi su bili u hiper pogonu i gubio sam smirenost, pa nisam dalje pratio ovaj par. Samo sam viknuo za njima dok su se udaljavali: - Hvala! Ne brinite ništa! Ja ću se pobrinuti za ovo smeće koje bacate po ulici kao kakva stoka nevaspitana! -
Okrenuše se još jednom neodlučno, okolo su ljudi počeli primjećivati da se nešto čudno dešava. Sirovina je očigledno kontemplirao neku akciju. Ljubazno sam im mahnuo sa osmjehom. Ipak produžiše dalje. Ja sam otišao do najbliže kante za otpatke i bacio papirić, te otišao kući generalno se dobro osjećajući, ali uz pristojnu dozu stresa zbog izlaganja sukobu i pravljenja mini spektakla u javnosti. Nadam se da je onom paru ovo iskustvo bilo dovoljno traumatično da će se svaki sljedeći put kada budu htjeli bacati smeće po ulici barem osvrnuti da provjere jesam li ja tu negdje.
Gdje nestade policija?

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
24/04/2018 16:48