beats by dre cheap

Oprez sa ekranima

Filmska industrija proizvodi otrov. Otrov nije nov, ali doza i koncentracija jesu. Ljudi su uvijek pričali bajke jedni drugima, uvijek su zamišljali sebe boljima, snažnijim, bržim i pametnijim, ali pad nazad u stvarnost nije bivao tako težak i bolan. Danas, uz filmove koji nas bombarduju visoko-oktanskim bajkama i idealima, teško je pogledati se u ogledalo i živjeti u svojoj koži. Junaci na filmskom platnu su uvijek snažniji, elokventniji, duhovitiji i manje banalni i sitničavi od nas. Kada i pokazuju neke slabosti, to je u službi neke posebne poente koja se želi istaknuti ili kreiranja dojma realističnosti i životnosti, no rijetki su filmovi koji ulažu ovakve napore, a još rjeđi oni koji u tome uspijevaju. Filmska industrija je tvornica snova. Njen proizvod je nešto ne uvijek ljepše i ugodnije od stvarnosti, ali svakako zanimljivije i uzbudljivije. Nama je potreban čitav raspon ljudskih emocija, ne samo ugodnih, pa su zato horori podjednako popularni kao romantične komedije. Potrebno nam je iskustvo koje nikako ne bismo mogli dobiti živeći svoj život. Bez toga niko ne bi ni išao u kino, tj. ne bi sjedio satima pred televizorom. Film je bijeg od stvarnosti, ko još želi vidjeti realističan prikaz života na filmu? Imamo to po čitav dan na poslu, kod kuće, u kafani. S druge strane, film nema ni vremena da se bavi životnim banalnostima i tričarijama, pa zato na filmu ne zaključavaju vrata od automobila, ne čekaju na kusur kada u baru plate piće, ne idu u WC i ne plaćaju režije.
Psihološki efekti gledanja filmova su veoma zanimljivi. U veoma ranoj dječjoj dobi, otkrivamo i znamo da ono što gledamo na filmu nije stvarno, no to nas ne sprječava da doživljavamo stvarne emocije, premda nešto prigušene, dok gledamo film. Bez obzira što posjedujemo znanje da sve što gledamo nije stvarno, sposobni smo djelomično eliminirati, zanemariti to znanje i proživljavati radnju filma na svakom intelektualnom i emocionalnom nivou. Ovaj fenomen je povezan sa načinom na koji funkcionira ljudski mozak. Mozak u sebi čuva, konstantno oblikuje i mijenja model svijeta. Mnogi od ovih procesa nemaju nikakve veze sa objektivnom stvarnošću. Ukratko, konstantno u glavi valjamo gomilu filmova i oni proizvode emocionalne i druge mentalne reakcije koje su istina nešto slabije od onih koje proizvode stvarna životna iskustva, ali i dalje značajne i stvarne. Zbog toga akcioni filmovi, drame, komedije, horori i naučna fantastika pronalaze tako pogodan teren u našim mozgovima.
Iako je fascinantna sposobnost našeg mozga da zanemari činjenicu da ono što gledamo ne ekranu nije stvarno i uživi se u iskustvo svim mentalnim sistemima i emocijama, još fascinantnija mi je naša sposobnost da zanemarimo očigledne gluposti i nedosljednosti kojima filmovi obiluju, te da ih i dalje gledamo. Kada gledam film meni je potrebno da osjećam kako bi se sve to što gledam na filmu zaista moglo dešavati pod određenim uvjetima, te da bi se radnja upravo tako i dešavala pod tim istim uvjetima. Ovi uvjeti mogu uključivati postojanje magije i natprirodnih pojava, mogućnost savijanja i kršenja zakona fizike – dakle uvjeti fantastike različite vrste. Ne tražim ni posebno uvjerljiva objašnjenja zašto takva fantastika postoji, ako je filmskim autorima posebno nezgodno ili mrsko takva objašnjenja pružiti, ali ono što tražim da se u okviru postavljenih uvjeta radnja odvija na vjerodostojan i dosljedan način. To uglavnom nije slučaj i malo je filmova kojima nemam ništa zamjeriti. Međutim, to me ne sprječava da uživam u filmovima i da budem teški filmofil. Bolan, ja volim čak i one MCU (Marvel – superheroji) filmove, a glupljih filmova nema na planeti, ne zato što Tor ima svoje blesave moći, već zato što jednom stoji na dvadeset metara od neutronske zvijezde i nosi 20 tona, podnoseći smrtonosne zrake ultra-energiziranih čestica, a drugi put ga onesposobi trik za dječje zabave - strujno peckalo od 16 volti, njega boga groma?!! Oprostim ja to sve i uživam dok Tor uz Led Zeppelin povalja neprijateljsku hordu. Nekim filmovima je lakše oprostiti gluposti i nedosljednosti, ako film nije pretenciozan i ako ne insistira da ga se shvati ozbiljno. Jednom filmu tolerišem scenarij i zaplete koje ni djetetu iz vrtića ne možeš prodati, a drugi film usere sitna glupost, ali ovaj drugi film je umislio da je remek djelo ne samo filmske umjetnosti, već i generalnog ljudskog znanja i filozofije, te koje treba odmah ugraditi u univerzitetske udžbenike na različitim predmetima. E sada, zamislite da imate film koji je krajnje debilan po priči i likovima, ali vam dopušta do kontrolišete, ili bar utječete na radnju, da kontrolišete glavnog lika u filmu i tako se donekle identificirate s njim. Šta imate? Imate video igru. Kada priča i likovi, kao i čitav ambijent video igara postanu sofisticirani i detaljni da te mjere da pariraju filmu, video igre će uskoro potpuno izbaciti film i TV program iz igre, kao i mnoge druge ljudske aktivnosti. Kada elementi video igara postanu tako sofisticirani da ih je teško prepoznati kao takve, video igre bi mogle zauzeti sve vrijeme koje ljudi imaju na raspolaganju i progutati sve ljudske aktivnosti, ali o tom potom. U ovom trenutku niko ne može sa sigurnošću ni reći da naš život i stvarnost nisu zapravo veoma napredna video igra, iliti simulacija. Ko god da je stvorio simulaciju ili video igru koja je naša stvarnost, kako li je njihov život bljutav i dosadan?!?
Da se vratim na centralnu temu ovog teksta: filmovi donose dozu otrova jer svojim idealističkim prikazom likova, te uzbudljivim i zanimljivim sadržajem stvaraju prezir prema stvarnom životu, stvarnim likovima i odnosima među njima. Ne dozvolite da vam filmovi i serije useru život! Preispitajte se, i ako zaključite da filmovi negativno utječu na vaš stav prema stvarnom životu, prestanite ih gledati. Ovo je savjet za uzrast između 4 i 55 godina starosti. Naravno, filmovi i serije donose i dobre stvari – edukaciju, stimulaciju, zabavu. Nema ništa loše u zabavi. Ja ću ih sigurno nastaviti gledati.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
14/06/2018 00:14