beats by dre cheap

Nije baš vikinška saga, ali nama jeste bila

1998 godine, u februaru, krenuli nas tri jarana, Meša, Omar i ja, na skijanje u Italiju, na Kronplatz. Uplatili smo aranžman u turističkoj agenciji par mjeseci unaprijed, sve fino isplanirali kako ćemo ići Omarovim autom, tačnije autom Omarovog oca – Zastava 128. Ono što nismo očekivali i što nam je teško palo, kao udarac u drob, jeste da je sedmicu dana prije našeg polaska Omarov brat imao sudar sa Zastavom. Maleno je ovo auto i nije totalka potrebna da ga sjebe, no poprave oni njega i osposobe za naš put. Na krov smo postavili dvije šipke, koje smo pronašli ko zna gdje, da odgovaraju Zastavi, te na koje ćemo staviti skije, a pričvrstit ćemo ih kako znamo – kojekakvim konopcima. Zastava je bila bijele boje, a u daljem tekstu će se zvati Testarossa, po crvenom Ferariju, vjerovatno najslavnijem sportskom automobilu svih vremena. Do kraja ovog teksa će biti jasno, a možda i neće, zašto smo Zastavu, koja čak nije ni crvena, tako prekrstili.
Krenemo mi na put, tada se išlo na Arizonu i Orašje, pa na skelu preko Save u Hrvatsku. Koliko se sjećam, mostovi u Bosanskom Brodu i Šamcu još nisu bili popravljeni. Dakle vozimo se prema Tuzli i negdje kod Kladnja nešto puče na krovu. Izađemo da pogledamo, kad tamo pukla jedna od šipki koje su nosile skije. Nakrivile se skije, a oba odlomljena kraja se naslonila, da ne kažem zabila, u krov Testarosse. Mi to saniramo tako što smo postavili papirne maramice pod prelomljenu šipku da ne para mnogo kroz lim. Povratak zbog ovakve sitnice nije dolazio u obzir i mi junački nastavimo putovanje sa nakrivljenim skijama na krovu auta. Policija nas je nedugo zatim zaustavila, ne sjećam se više da li su nam neku kaznu naplatili, ili su nam samo poželjeli sreću. Nije više bilo incidenata dok nismo predvečer došli nadomak Zagreba, kada nam je na autoputu krepao alternator. Alternator... to je bila riječ koju nisam volio izgovarati par godina, a ni danas ne budi prijatna osjećanja u meni. Za one koji ne znaju, alternator je u suštini dinama koja tokom vožnje konstantno puni akumulator u automobilu, tako nešto. Slučajno se ovaj kvar desio kada je Meša, koji je kao najiskusniji vozač uvijek vozio tokom ovog putovanje, uključio grijanje u autu. Premda je bio februar, zima je bila topla i grijanje nam nije bilo potrebno dok nije počela padati noć. Uključi on grijanje, zalampaše neke lampice na komandnoj tabli, Meša je prepoznao šta to znači i da se u takvom stanju auto više ne smije voziti. Nemamo nikakvih mobilnih telefona da se nekome javimo i ne sjećam se jasno da li nas je pronašla patrolirajuća šlep služba, ili smo pronašli telefon za hitne slučajeve uz cestu, nije bitno. Bitno je da nas je pokupio šlep kamion, ali su se navodno pred Zagrebom održavali neki protesti, pa nas vozač nije mogao povesti u Zagreb nekom serviseru, već je rekao da samo zna za jednog automehaničara koji bi nam mogao pomoći i da se on nalazi u Novoj Gradiški. To je bilo oko 50 kilometara u suprotnom smjeru!!! Da li nas je levatio da nas što više odere sa kilometražom šlepanja i jer je u talu sa dotičnim automehaničarem, to nikada nećemo saznati, ali mi smo mu bili prepušteni na milost i nemilost i nismo bili u stanju da bilo šta biramo. Odvede on nas kod tog svog prike, probudili smo ga, već je bilo prilično kasno kad smo stigli. Namgrođen, bunovan, ali prihvati on nas i krene sa popravkom. Pizdi i psuje iz kanala pod autom – Jebem ti Zastavu, ko je napravi!? – Čuj ko je napravi, zna on dobro ko je napravio, ali sreća nijedan od nas nije Srbin, pa se nismo osjetili optuženim. Poslije nekog vremena, izrekne on nama presudu da je alternator crkao i da imamo sreće jer on ima rezervni. Donese on taj rezervni alternator, izgledao je bjednije i izubijanije od onog našeg. Dok je majstor radio na zamjeni mi smo sve od sebe davali da ga oraspoložimo i raskravimo, da nas ne odere previše kada dođe trenutak plaćanja. To nam je i uspjelo u neku ruku, jer je pred kraj našeg susreta bio daleko bolje volje. Popravak je, po mom sjećanju, i dalje prilično papreno zacijenio, ali poslije kratkog obračuna mi zaključimo da smo ponijeli dovoljno love da možemo podnijeti ovaj nepredviđeni trošak i nastaviti putovanje. Kažemo mi majstoru – Evo znaš gdje idemo, smijemo li sa ovim autom nastaviti put? – Kaže on – Ma smijete, bez brige. – Baš je bio samouvjeren u svojoj ocjeni, te ga mi i poslušamo. Produžili smo dalje, ali nismo smjeli paliti grijanje pod dojmom da je paljenje grijanje prouzročilo kvar. Tako je bilo dok nam negdje u Sloveniji nisu od hladnoće vilice počele zveketati kao kastanjete, a svi zglobovi se ukočili zamrznuti. – Pali Meša grijanje, jebo te alternator! – zaurla Omar. Do Kronplatza više nije bilo nikakvih problema izuzev što nas je neka simpatična žabarčina u Udinama gađao cigaretom iz svog auta – valjda mu se nije sviđalo kako se Meša prestrojava na pustoj ulici u tri sata poslije pola noći. Bilo je jutro kada smo se našli u planinama približavajući se Kronplatzu. U jednom trenutku nas prestiže neki crni sportski automobil, kabriolet sa spuštenim krovom, za upravljačem plavuša, a s vrata joj viori šal. Nismo ovoj vili vidjeli lice, ali i dan danas smo sva trojica sigurni i zaklet ćemo se na šta hoćeš da je to bila Grace Kelly. Otkud ona, živa, te 1998. godine, to vam već ne bih znao reći.
Tamo smo se svaki dan vozili od kuće u kojoj smo bili smješteni do skijališta. Tastarossa nijednom nije ni kahnula. Služila nas je savršeno. Valjali smo se od smijeha gledajući u čudu razjapljene čeljusti kolega skijaša kada bi nas ugledali dok ulazimo na parking. Tamo sve bijesna auta, moćne limuzine, karavani, kamperi, lađe na točkovima, jetbag-ovi na krovovima, i onda mi uletimo sa svojom trabakulom, BH registracijom, slomljenom šipkom na krovu i desetak godina starom skijaškom opremom. Ne mogu ljudi da vjeruju u šta gledaju. Naskijamo se mi s merakom tih 7 dana i nazad na put. Negdje smo stali u nekakav kineski restoran da k'o biva jedemo. – Do you speak English? – pitamo odmah s vrata. – Yes. – stiže kategoričan odgovor. U redu, da sjednemo ovdje. Naručimo nešto, donesu nam neki jad bez hljeba. Tražimo hljeb na engleskom, ali naši domaćini očito jedino poznaju riječ 'yes' iz čitavog engleskog jezika. Dobili smo nekakav grisini umjesto hljeba i po kratkom postupku razgulili. Još ranije smo odlučili da ćemo u povratku posjetiti prijatelja koji je živio u Portorožu, na Slovenačkoj obali. Kod njega smo kvalitetno prodernečili, čak smo i u diskać otišli u neka doba, Omar je na ekstaziju sa našim domaćinima šizio uz predivne melodije hausa, a Meša i ja smo spavali preko nekakvih stolica od pruća. Malo nam je smetala glasna muzika. Sljedećeg dana nastavimo put za Sarajevo. Tokom našeg putovanja, vrijeme je stalno bilo sunčano, ali eto taj dan poče nešto padati kišica dok smo se udaljavali od Portoroža prema Ljubljani. Meša prirodno uključi brisače, ali avaj brisač na strani vozača odleti sa auta istog trena. Ukoči Meša odmah, ja izletim da povratim brisač. Sreća iza nas nije bilo vozila koja bi ga pregazila i uništila. Nabijem brisač nazad na svoje mjesto, krenemo dalje, Meša upali brisače, opet spade, ovaj put na haubu. Sada uzmem nekakvu grančicu i izlomim je na nekoliko manjih dijelova i šakom još energičnije nabijem brisač sa grančicama na ležište da se bolje uglavi. Zna me ova šaka i danas zaboljeti pri velikim promjenama vremena. Ali sada više nismo sigurni da će ovo držati, pa mi genijalci uzmemo malo užeta i zavežemo brisače jedan za drugi – ako ponovo spadne da ne odleti sa auta. Ovo nije bila dobra ideja jer uže se stalno zapetljavalo i blokiralo brisače. Po nesreći na cesti počinju padati klepe od pahulja. Meša svakih pet minuta jednom mahne brisačima kada se baš ništa više ne vidi kroz vjetrobran. Shvatimo mi konačno da ovo ovako ne ide, jer smo srećom sva trojica izuzetno inteligentni, pa skinemo uže sa brisača. Brisač svakako više nije spadao. Prođemo Sloveniju i vozeći se pored Zagreba naglo primijetimo da nam je guma pukla. Klepe nisu prestajale padati dok smo mi mijenjali gumu na autoputu. Onako pomalo mokri do kostiju nazad na put. Pada noć na autoputu prema Županji, a pada i snijeg. Šta Meša vidi ne znam, ali ja ne vidim ništa izuzev hipersvemira. Znate ono kada u Ratovima zvijezda uključe pogon za hipersvemir pa samo vide crno i one bijele crtice kako im idu u susret ogromnom brzinom, e to sam je ono šta sam vidio kroz vjetrobran, ništa više. No, vozimo se mi, šta nam drugo preostaje, moramo dalje. Odjednom poče Testarossa da skače kao mahnita drndajući nas k'o zvečke. Naime tada autoput Zagreb – Lipovac nije bio do kraja izgrađen i na tom mjestu se sužavao i pretvarao u obični drum sa po jednom trakom za oba smjera. Nije ova činjenica nama bila nepoznata, pa sedmicu dana ranije smo ovuda prošli u suprotnom smjeru, ali ko će u onoj crnoj noći znati gdje da očekujemo suženje, a nismo ga ni primijetili dok nismo izletjeli sa ceste. - Vraćaj se Meša na cestu jeb'o li te konj s hvataljkama. – zavrištim glasom histerične djevojčice od 8 godina. Ni sam ne znam kako, ali Meša nas je vratio na asfalt, a Testarossa je hrabro podnijela svoju kratku ulogu terenskog, safari vozila. Stižemo do Županje, ne radi skela zbog snježne mećave. Šta ćemo sad bogovu ti majku, lakše je Frodo došao do Mordora nego mi do Sarajeva? Ništa, pronađemo nazad na drumu nekakav motel i zavalimo se da prenoćimo. Već kontamo kako ćemo sutra auto ostaviti u Tuzli, ako uopšte uspijemo preći rijeku, pa ćemo autobusom u Sarajevo, jer zamišljamo da će ujutro biti par metara snijega na cesti i da nemamo nikakve šanse sa Testarossom na Karauli. Budim se ujutro i gledam iz kreveta kroz prozor, sve je bijelo, šljašti sve od bjeline, bjelina svuda, ne znam da li je ovo prozor motelske sobe u prizemlju zatrpan snijegom. Ustajem i shvatam da bjelinu uzrokuje gusta magla, ali na travi ispred hotela nema ni fleke od snijega, sve zeleno, nismo zatrpani. Ustanemo se brzo i u auto. U Županji navratimo do vulkanizera da nam onu probušenu gumu zakrpi ako nam ne daj bože bude ponovo potrebno mijenjati gumu. Ukrcamo se na skelu i uđemo u BiH i tada se počinje razilaziti magla. Ubrzo smo uživali u prelijepom, sunčanom danu. Raspoloženje i optimizam su nam značajno porasli. Avaj, tamo negdje kod Srebrenika, ako se ne varam, blokirana cesta. Šta je bilo? Majke Srebrenice blokirale cestu u znak protesta, što je lijepa tradicija koja se i danas njeguje od strane svih grupa koje nešto protestuju. Šta sad? Ima neki put preko Majevice. Taj put je, ispostavilo se, makadam. Truckali smo se nekih sat i po do Tuzle, pitajući usput koga god smo sreli da li smo na pravom putu i pazeći da ne padnemo hajducima u ruke. Prođemo Tuzlu, sigurni da nas više ništa ne može uzdrmati ni poremetiti, ali ne lezi vraže. Negdje oko Kladnja, počne nešto lupati naprijed na Testarossi. Kada idemo ravno lupa, kad skrećemo udesno lupa još jače, a kada skrećemo ulijevo skoro da ne lupa nikako. – Meša, samo idi ulijevo! – izdamo mu jasnu instrukciju. Lupalo je tako do Semizovca kada nam ponovo puče guma. Nikada nećemo znati šta je tačno izazivalo ovo lupanje, ali pretpostavljamo da je to bilo od točka koji je iz nekog razloga počeo strugati lim, pa je konačno guma pukla. Ponovo napominjem, ovo auto je bilo u saobraćajnoj nesreći nedugo prije ove naše Odiseje. Zamijenimo mi gumu i ubrzo potom pobjednički ujašemo u Sarajevo uz tutnjavu točka koji je izdržao ovu posljednju etapu. Testarossa je prodana veoma brzo potom, više je nisam vidio. Nikada je neću zaboraviti.

To je kao... moje mišljenje čovječe.
http://srebrnidelfin2.blogger.ba
13/08/2018 16:01